Thursday, March 25, 2010

RANKO: SJECANJE NA MILUSE (1)

Samo za Ljubicu, iz vremena kad se sjedilo na klupama i islo u kafane, a ja zaljubljen u bosanske planine slijedio karavanski put prema Dubrovniku. Ovo je jedna od mojih ljubavnih prica.

------------------------------------

Vozac kamiona naglo staje i budi me: “Momak ovdje ti izlazis.” Kisa, koja danima vec pada, je srecom stala. Stojim pred sivim spomenikom poginulim borcima iz Prvog Svjetskog Rata, na raskrscu dvije caste. Ona kojom ode kamion, vise lici na seoski put nego na cestu, vijuga prema brdima i Crnoj Gori. Glavna, isto neasfaltirana, ide prema Dubrovniku. Sa jedne strane, u maloj udolini, catrnja i oko nje stado ovaca, koza, par krava, konj i zakukuljeni coban, jedino ljudsko bice u vidokrugu. Preko puta par kamenih kuca sa resetkama i crvenim krovom. Pred jednom stoje naredane gajbe i pise “Gostiona kod Obrada”. Na drugoj pise “Otkupna stanica - Konzum” Udjem ja u gostionu, a unutra polumrak, samo jedna petrolejska lampa zmirka na zidu iza sanka. Pod njom rascupan, glavat momak, gleda prema vratima. Sigurno je cuo kamion pa me je ocekivao. Uzmem sok i sjednem u cosak. Momak se nalaktio na sank i bez rijeci gleda u mene. Pitam ga kako se selo zove. “Miluse”, kaze on, ne skidajuci pogled sa mene. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, vise kunjao, a on gledao u mene, kad se iznenada vani zacu kocenje na sljaci. Momak uperi pogled na vrata. Udjose dvojica u jaknama i sa koznim kapama na glavi. “Domacine, daj nam po pivo; imas Lederer?” “Sve je kod nas lederer,” rece momak, podize poklopac na podu i iz podruma donese “Niksicko” pivo. Popise oni pivo na brzinu pa izadjose vani. Cujem ih kako psuju. Uskoro udje jedan i zove momka za sankom da mu pomogne. Zatim se okrenu prema meni i upita: “ Bil’ nam i ti pomog’o?”

Izadjem ja. Preko caste stoji kamion, pokriven sa ceradom a sa zadnje strane naslonjene dvije debele daske. Pogledam unutra, jedan od one dvojice, sa kamiona, pokusava da pomjeri nesto cetvrtasto, metalno. “Daj, ziv bio, pomozi da skinemo ovo.” Pitam ga, sta je to. Kaze mi da je ram, za catrnju. Popnem se ja i druga dvojica i nekako, na jedvite jade, doguramo ram do dasaka. Preko dasaka ne ide. Uklonismo daske i nas cetvoriva svalismo ram preko ruba kamiona. Gledam ja prema catrnji, ima najmanje trideset metara. “Daj da zovemo jos nekoga,” predlaze jedan dvojice sto su dovezli ram. Pitam ga kako su utovarili. “Nismo ga mi utovarali, nego viljuskar,” kaze mi. Iz radnje dolazi covjek u plavom mantilu. Nas petorica pokusavamo da podignemo ram. Kako god ga odvojimo od zemlje, jos ga brze spustimo. Svima je jasno da ne ide. “Daj da pitamo onog cobana, da nam da vola,” predlozi neko.

“Radosave, dodji ovamo,” zove onaj u plavom mantilu. Zakukuljena spodoba sa stapom se dogega do kamiona. “Daj ljudima vola da povuce ovo do catrnje.”
Gleda coban ram, pa onda teren prema catrnji: “Ne, moze! Necu da mi se polomi.” “Daj, platicemo ti,” nudi jedan od dvojice sa kamiona.
“Ne dam vola i gotovo.”
Mjerka coban ram, pa ce se napokon obraca covjeku u mantilu: “Sta’s mi dat?”
“Daj mu sta hoce iz radnje, mi cemo platiti, samo nek da vola.”
“Ne dam vola i gotovo.”
“Eto Radosave, uzmi sta hoces, ljudi placaju.”
“Ma, ne dam vola,.. ja cu!”

Skide Radosav kabanicu, odlozi torbu i stap na zemlju. Srednjeg rasta, nema vise od dvadeset godina, preplanuo, plavokos, oci razroke, ruke mrsave, misici ko vretena, krenu prema ramu. “Nes valjda sam?” gleda ga u cudu covjek sa kamiona. “Otegnuce mu se do koljena,” smije se drugi. Udje Radosav u ram, cucnu par puta i ustade, izadje vani, okrenu se covjeku u mantilu i kaze: “Daces mi kilu secera i kilu soli.”

“Dacu ja tebi cijelu radnju, ako ga pomjeris”

Udje on ponovo, cucnu, dograbi ram. Obrazi se napuhase, krv udari u glavu, iz usta mu izadje huuuu…Odvoji se ram od zemlje, zahukta Radosav, ko lokomotiva, hu, hu,…hu, hu i krenu polako prema catrnji. Medju prisutnima nevjerica, muk, pratimo ga u tisini, samo se cuje njegovo huktanje i skripa kamenja pod nogama. Kad dodje nekoliko metara od catrnje spusti Radosav ram na zemlju i rece: “ Ne moze vise, nemam kuveta.”

“Tu je dobro,” slozi se jedan sa kamiona, ko da je imao izbora. Vrati se Radosav do kabanice, uze torbu, stap i cutke gleda u covjeka sa mantilom. Ode ovaj u radnju, donese secer, so i jedne “Jadro” napolitanke. Strpa Radosav, bez rijeci, napolitanke i so u torbu, otvori kesu sa secerom i nagnu, ko da vodu pije. Onda malo zastade, izvadi bocu iz torbe i potegnu. Zatim se ponovo dokopa secera i nastavi tako dok kesu nije prepolovio, onda je smota, stavi u dzep, okrenu se i bez rijeci odgega ovcama.

5 comments:

  1. Od svih sportova najteze mi je gledati dizace tegova i to one teskase. Kad se oni pripremaju za dizanje mazu ruke sa talkom, ja se sav najezim i izaspem.
    "Puse stenje, zvizdi juri" kao iz one Nazorove pjesmice, cini mi se.
    Prica je super i skoro sam dobio i ja bruh, kolko si slikovito objasnio Radosava i njegovo teglenje.

    ReplyDelete
  2. Topla je augustovska noc na nekoj visoravni u blizini Mojkovca. I ja u njoj, smrkljavica od jedva napunjenih sesnaest godina. I moja lijepa poznanica. Gledamo neku priredbu na otvorenom. Prlazi nam krsan, zgodan muskarac. Beogradska ekavica ne moze sakriti crnogorsko porijeklo. Maniri gradskog covjeka uspjesno usvojeni. Pricamo ne osvrcuci se na dosadnu priredbu, a onda on, iskoristivsi kratko odsustvo znanice, predlozi da se sutra nadjemo. Vjerovatno polaskana cinjenicom da se obratio meni, a ne onoj ljepsoj, pristadoh. U jutro vec druge misli, nisam trebala. Povjerih se prijatelju, a on ce: I sad hoces da te vadim.
    Daj molim te. Reci da sam bolesna. Uradio je moj prijatelj to za mene, ali mi je rekao da to vise nikad ne trazim od njega. Njegovo vjecito nasmijano lice je tog dana bilo smrknuto. Ja jos dva dana nisam izlazila iz sobe, po savjetu prijateljica.
    Nekoliko dana poslije, dok sam hladila lice ledenom Tarom, pridje mi Mostarac, onaj sto sam ga vec danima kao krisom gledala. Ovaj put okljevajuci pristadoh na sastanak. To oklijevanje je bila predstava za njega, a u sebi sam pirlitala od srece.
    Otisla sam sutradan na sastanak, skockana, puna samopouzdanja, ali od mog Mostarca ni traga, ni glasa.
    Ljubica

    ReplyDelete
  3. Apsolutno romanticno. Sve je tu; put ka Dubrovniku, ah taj Dubrovnik, catrnja, Radosav, ‘Jadro’ napolitanke; cak je i kisa prestala. Nakon svega, RanKEC da li ste razmjenili vas dva brojeve telefona.

    PS. Nada da je Ljubica zadovoljna ‘ljubavnom pricom’ postoji.Valjda! A u sljedecem nastavku mozda izraste i kakva lipa/kesten.

    ReplyDelete
  4. Svaki tren u zivou je prica, pitanje je samo koliko smo spremni da je uocimo i dozivimo. Ranko ima tu lijepu, da ne kazem bogomdanu sposobnost prozivljavanja. Nisam bez veze unaprijed spremila onu finu kutijicu...Milusi su stvarno bili usecerene ljubice. Do sada nijedna njegova prica me nije ostavila ravnodusnom, ni " djecija ", niti one iz sadasnjosti. Zato moja zelja, vodjena njegovim talentom, se usmjerila na taj najljepsi dio zivota. Ako u njegovom mladom zivotu i nije bilo romanticnih prica, ima on mastu, znam ga... a u stvari ne znam.
    Ljubica

    ReplyDelete
  5. Hvala Ljubice na komplimentu. Ja sam volio pricati dogadjaje i drago mi je da se to nekome svidja. Osim toga, zbog obaveza nemam puno vremena da se druzim u pravoj kavani pa mi je ovako lakse, posebno sto to radim na poslu. Da u pravu si, stvarno imam mastu i to nekoga moze zavarati. Medjutm, na ovom kao i na prethodnom banjaluckom blogu sam potpuno ozbiljan i pazim sta pisem. Normalno tu je i urednikova cenzura. U svakom slucaju mi je drago da se javljas i da mozemo cakulati. Puno pozdrava.

    ReplyDelete