Tuesday, March 16, 2010

RANKOVO PISMO I MOJ ODGOVOR

Ovako smo se Ranko i ja prosle nedjelje ponovo upoznali. Kad je on juce otkrio i moj nadimak Bato, kako me zovu samo kod kuce i u Strosmajerovoj, nigdje vise, shvatio sam koliko se on dobro sjeca tog naseg djecackog perioda, a i koliko su moja sjecanja izblijedila.

Dragi Canak,

Posto sam se vec javio, na Vjekin savjet to bih zelio i da se predstavim i pozelim Ti mnogo uspjeha sa Tvojim blogom.
Nasi putevi su se svakako ukrstali, obadvojica smo isli u Brace Pavlic skolu i poznavali iste ljude. Kad smo kod osnovne skole, pitam se da li si Ti za 29. Novembar 1963 godine isao sa nama u Beograd. Znam da je bio Darko Jese, a cini mi se da si i Ti bio. Ja sam stanovao u Vakufskoj Palati a poslije kod Kina Kozare. Zavrsio sam srednju tehnicku skolu u Banjaluci i fakultet u Sarajevu. Radio sam kao inzinjer u Energomontu i Unisu u Ramicima a 1987 se otisnuo u svijet, pa sve do danas. Inace nisam mnogo pismen, iako mnogo citam, a i sto sam znao pisati sam za ove dvadeset i tri godine zaboravio. Medjutim ja volim pricati pa se zato i javljam i nadam se da Ti moje pisanje nece smetati. U svakom slucaju sam apolitican a kako nisam, na srecu, bio u Bosni devedesetih, to nista ni nemam namjeru pisati iz tog perioda.
Jos jednom puno pozdrava i srece sa Blogom
Ranko Dumnic

---------------------------------------------------------------------------------------------------
Dragi Ranko,


veoma mi je drago sto si se ti javio. ( Ovo ti a ne ovo Ti, molim te prihvati ,jer je to samo iz razloga da sto brze kucam).
Nasi su se putevi Ranko veoma ukrstali. Eto i taj odlazak u Beograd za Titov rodjendan 1963.g. Da, jesam bio. Tada sam svirao harmoniku na svim priredbama Braca Pavlic skole u Domu Kulture. Stanovao pored igralista skole u kuci na cosku Storsmajerove i Aleje. Igrao Hlapica u onoj predstavi Segrt Hlapic, vodio konferansu na priredbama skole, neprestano igrao kosaku na onom skolskom igralistu itd.. (Al' se dobro hvalim!) Probavao mnoge stvari, kao i svi mi u tom uzrastu. Kasnije Elektrijade, gdje sam igrao kosarku i vodio banjalucki tim. Na tim Elektrijadama sam shvatio i zavolio Jugoslaviju.
Ti i ja smo se vjerovatno citav zivot poznavali 'iz vidjenja', a mozda nikada pozdravili, ili samo 'klimnuli glavom uz pozdrav'.
Citao sam tvoje pisanje. I tvoje i Vjekino i Brujino. Divim se vasoj memoriji. Ja se time ne mogu pohvaliti , ali ipak pamtim neke detalje, duboku urezane. Imena, na zalost ne pamtim nikako. Cak i kao mlad sam sviju pozdravljao sa 'Zdravo starac' da se ne bih otkrio.
Sto se pisanja tice, ne budi preskroman. Svi mi zaboravljamo svoj jezik. Jedan od razloga sto sam i zapoceo ovaj blog je da pisem, da se dopisujem i da citam, da usporim zaboravljanje.
Niko od nas nije knjizevnik, niti ce biti, ali znamo pisati. Ja mislim da ja samo brzo lupam po tastaturi jer sam u vojsci bio sifro-teleprinterista, pa lupam li pupam. Tastatura se pusi.
Sto se politike tice. Ja mislim da je ljudsko bice po prirodi politicno. Rijetki su apoliticni i ja im se divim. Mi, dragi moj Ranko, nismo politicni za balkanski politicki brlog, jer ne masemo zastavama niti nam pripadanje nekoj od nacija znaci ista posebno. To sto sam ja Srbin ne cini me nista boljim niti gorim od mog kuma Made, ili od Italijana sa kojim sada radim. (Ustvari, ja jesam bolji od Made, ali u kosarci). Misliti ovako, je veoma jasan politicki stav. Jedino sto smo mi sa ovakvim svojim stavom u odredjenom, vaznom trenutku, postali manjina i povukli pred organizovanom hordom nacionalista i fasista raznih vrsta i predznaka. E zato sto se u toj hordi nisam zelio naci, napustio sam Banjaluku 1993. I ne kajem se ni malo. Sretan sam sto nisam vise tqamo, ma koliko Banjaluku i dalje osjecam i volim. I taj sudar osjecanja, ta kontradikcija u meni, je jedan od razloga da zapocnem blog. Naravno, ne mislim trositi svoje a ni vase vrijeme u neprestanom vracanju taj teski period iz nasih zivota, koji si ti na tvoju srecu izbjegao, ali mozemo pricati i o tome.
Ranko moj, imas i ti stotine razloga da mi (nam) se pridruzis u konobi. Nastojacu da u njoj odrzavam atmosferu kakvu sam skoro citav zivot imao oko sebe: zdravu, ljudsku, uz sale koje su me spasavale i kad mi je bilo nateze. Pridruzi se, i pomozi nam da odrzavamo zdravi banjalucki duh, pa ma gdje se nalazili.
Pozdravljam te,
Canak

3 comments:

  1. E, sto je mene Tito volio. Pa on je te 1963-ce slavio rodjendan 29. novembra samo zbog mene. Da ne idem sam u kafanu/parkic. Pardon, ne puzem. Ja sam tog 29 . novembra 1963. imao punih mjesec dana.

    Ili je neko gore nesto pogrijesio.

    ReplyDelete
  2. Dok je Vjeke u konobi, nema laganja! Ja ipak mislim a smo mi u Beogradu bili u maju, da smo sjedili na balkonu u Domu sindikta, a da je Tito bio dole, ispod nas. Ali priznajem i da je Rankova memorija mnogo bolja. Zato cu ja to, cim prvi put odem u Banjaluku, sve lijepo provjeriti. I referisati nakon toga. Ima tu i slika!

    ReplyDelete
  3. Napisat cu ja svoje vidjenje (slijedi cijela prica). Posto smo bili u Domu Sindikata a ne na Stadionu na predaji stafete, to mislim da je bio 29. Novembar. Bilo je hladno, a ja imao temperaturu sve to vrijeme. Opet sa druge strane bilo je i pismo sa zeljama Drugu Titu, ciji tekst sam ja od stida sto nije Titu procitano zaboravio, a jos na sramotu svih Dumnica bio bolestan, u tako vaznom trenutku. Ja mislim da mi to Dumnici u Crnoj Gori nikada nisu zaboraviti, jer bi slika sa Drugom Titom bila pravi ukras uz sve ono njihovo ordenje, sto se prenosilo sa generacije na generaciju.

    ReplyDelete