Wednesday, June 30, 2010

ZEMLJOTRES U TORONTU!

Prije neki dan smo u Torontu i Otavi osjetili prilicno jak zemljotres. Kazu 5.2 Richterove skale. Nije malo!
Posebno uzimajuci u obzir da ovdje nemaju nikakvog iskustva sa zemljotresima.
Meni, vec iskusnom sa tim pomjeranjima tla, izgledalo je kao da cu izgubiti svijest. Sjedim na stolici i manta mi se. Nije tako bilo prije. Ili su ovdje i zemljotresi drugaciji nego tamo, ili sam ja sada drugaciji nego nekada.
Kakvu pustos je zemljotres ostavio u blizini epicentra mozete vidjeti na ovoj slici:

 





















































Monday, June 28, 2010

G20 SAMIT U TORONTU (3)


*****************************************

Samit G20, u Torontu, je konacno zavrsen! Dobre vijesti su da su ucesnici Samita donijeli veoma vazne odluke koje ce odluciti nasu buducnost kao i da su svi prezivjeli.
Sjedim u subotu ispred TV-a, gledam prilicno dosadan fudbal i povremeno prebacujem na kanale koji direktno prenose okrsaje policije i demonstranata u centru Toronta. U pojedinim momentima su se dogadjaji iz centru Toronta pokazali mnogo zanimljivijim od onih na fudbalskim terenima u Juznoj Africi.
Subota je bila samo prvo poluvrijeme u okrsaju demonstranata i policije.
Hiljade policajaca, poredani i uredno obuceni u tesku crnu zastitnu opremu - toliko tesku da su se jedva kretali. Ponekad satima stoje na jednom mjestu, pa se pomjerili dvadeset metara prema demostrantima, demonstranti se tada povuku za isto toliko metara, a onda opet stajanje i dosada... Vracam se na fudbal.

Ali u jednom momentu policija iznenadi demonstrante i napusti i njih i svoje pozicije. Zasto – niko ne zna. Pri tom zaborave neki od svojih auta, i to otkljucane i sa ukljucenim rotacionim svjetlima. Demonstranti to iskoriste, zauzmu napustenu teritoriju, pa onda huligani medju njima, koje li koincidencije obuceni kao i policija u crno, udju u ta napustena policijska auta, malo prosvrljaju unutra, otkinu laptop, radio stanicu, poneki hrabriji, pocnu k'o majmuni skakati po njima i na kraju ih zapale. I tako, u subotu, cetiri zapaljena policijska auta i jos pokoji civilni, nekoliko razlupanih novinarskih auta, polupani izlozi, opljackane neke prodavnice. Dok se to dogadja, reporteri u neposrednoj blizini zapaljenih auta, se pitaju gdje je policija. Bili su tu prije nekoliko trenutaka i otisli! Ja pomislim, zavrsila ljudima smjena pa se otisli ljudi odmoriti, a druga smjena malo zakasnila, vjerovatno zbog zastoja u saobracaju. Sve je moguce! Kad zastita dvadeset svjetskih vladara i njihove pratnje kosta jednu milijardu dolara zaista je sve moguce! Mobilisano 20 hiljada policajaca. Dvije divizije policajaca! Od aktivnih i utreniranih, do penzionisanisanih i onih iz kancelarija. Mobilisane cak i zene iz policijskih kancelarija, sluzbenice i sekretarice. Sve, obucene u ove teske uniforme. Lijepo se vidi koliko ih ta uniforma pritisce i koliko im je tesko glumiti silu, strah i trepet... Fikuse iz policijskih kancelarija ovog puta nisu mobilisali iako su i za njih imali spremne uniforme. A koliko demonstranata? Kazu da ih se u jednom momentu skupilo pet do sedam hiljada, i to vecinom mirnih demonstanata i radoznalaca koji su uglavnom snimali ono sto se tu desavalo. Onih par stotina huligana i probisvjeta koji putuju svijetom od jednog do drugog samita, mobilisalo je jos najvise par stotina slicnih , domacih. I to je to. Dvadeset hiljada policajaca se ustvari nosilo sa tri- cetiri stotine huligana. Ostali koji su izisli na ulice bili su samo sarolika i mirna kulisa. Obuceni u crno, sa maskama na licima, cekicima, palicama, ciglama ( precizno presjecenim na pola) huligani su se mogli lako prepoznati. TV kamere su ih pratile, snimale i sve direktno prenosile. Iako su pokusavali da sakriju lica, lako su se mogli identifikovati oni koji su palili policijska auta, ili huligan koji nosi cekic, ili jedan od onih koji palicom razbijaju izloge... TV sve lijepo prenosi i komentarise, k'o fudbalsku utakmicu. I sve to traje sat, dva. Za to vrijeme, ni jednog policajca u vidokrugu. Oni su iza ugla, na sigurnoj udaljenosti od 200 do 300 metara, stajali u svojim vrstama, namrsteni lupali palicama u plasticne stitove, prijeteci nekolicini ne bas zainteresovanih, koji su ih iz blizine slikali. Sve je to licilo na dobro reziranu, ali lose izvedenu predstavu. Glumci, pritisnuti teskom opremom, potpuno izgubljeni... Cijena predstave je milijarada dolara. Trebalo je, sa sto manje gubitaka, opravdati te dolare. Gledajuci tu maskaradu malo sam racunao. Za vrijeme provedeno na terenu i u pripremama, policajci su placeni prekovremeno $80 do $100 na sat. Ako je svaki od tih 20 hiljada policajaca u ta dva dana radio 20 prekovremenih sati, zaradio je $2,000. Znaci 40 miliona dolara na prekovremeni... U redu... Betonsko – zicana ograda je kostala 2 miliona dolara. Ali gdje odose onih preostalih 958 miliona dolara ?! Kazu da je prosli samit G20, odrzan u Londonu, kostao 30 puta manje. Sarkozi je bas ovdje u Kanadi, ne bas diplomatski, izjavio da ce naredni skup u Parizu kostati deset puta manje od ovoga u Torontu.
Umalo da zaboravim, prvo poluvrijeme demonstranti su ubjedljivo dobili sa 4:0.

Drugo poluvrijeme, nedjelja.
Nakon sto su tokom noci, u poluvremenu, pokupljene izgorjele olupine auta sa ulica, ocisceno staklo, razbijeni izlozi pokriveni daskom, u nedjelju je policija krenula u ofanzivu. Svi u napadu, preko krila ali i kroz sredinu.. Pohapsili su sve sto se kretalo centrom grada: i demonstrante sa pudlicama na lancicu, i huligane, i radoznalce sa foto aparatima i kamerama, i TV kamermane, i reportere, sve... Kad su vidjeli da je djavo odnio salu, demonstranti su se organizovali i u redovima stajali i cekali da im stave plasticne lisice i uhapse ih. Onda su se uhapseni TV reporteri poceli javljati svojim mobilnim telefonima direktno u program iz centra gdje su odvodili uhapsene. Pokusali su i intervjuisati policajce koji su njih tog trenutka intervjuisali. I sve to direktno u TV program. Uhapseno 900 ljudi.

Ukratko, vrhunska predstava! Jedino mi je ostalo nejasno u koju kategoriju da je uvrstim: komediju, dramu, operu... Oni koji su sve ovo rezirali ubijedjeni su da je predstava opravdala ulozenu milijardu dolara. Za njih, to je i najvaznije. To sto su vecina glumaca bili naturscici i amateri, koji svoje uloge nisu najbolje odigrali, nije ni bitno.
Rezultat utakmice je na kraju ipak izjednacen, 4:4.
Produzeci se nece igrati. Ili mozda u vrijeme slijedeceg samita...

Sunday, June 27, 2010

SERBEDZIJIN OPROSTAJ OD BEKIMA FEHMIUA

“Kažu da nema najvećih glumaca i glumica. Kažu da je pravedno reći da ima velikih i posebnih i jednakih u svojim veličinama. Pa ću i ja, ovoga puta, u namjeri da podržim to bratstvo naših velikana koji su nas prerano napustili, napisati: Otišao je jedan od najvećih umjetnika kojeg smo imali… Bekim Fehmiu. Legenda. Mit. Uzor…”
“Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio. A učinio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi – mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu,” piše Rade Šerbedžija, na početku oproštaja od tragično preminulog Bekima Fehmiua.
“Na tome lijepom antièkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoænog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što sijeèe“.Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjeæanjima onih koji su s njima živjeli. Sreæom, filmska traka bilježi živote i djela za vjeènost… Tako æe Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.Sjeæanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene èaše, podignute u visinu oèiju…Trenuci za vjeènost… Takav æe u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najveæim velikanima svjetskoga filma…No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vjeèan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošæu, dobrotom i plemenitošæu upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…Tako je nekako i s Bekimom.U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antièkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, izmeðu zaraæenih naroda.Svoju pjesnièku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrijeðen, prestao se baviti umjetnošæu, jer je ta „izdajnièka profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.Mogao je otiæi u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antièkog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u èetiri zida svoje kuæe iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedoèili njegovi najbliži, uglavnom knjige èitao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda èiji je nekada proslavljeni umjetnik bio.Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna èela odlaze…Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unuèadi i rodbine…Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepooènicu pucao…Da li se taj pucanj dovoljno jasno èuo? Da li je bar naèas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”U utorak od 12h u JDP-u održaæe se komemorativni skup povodom smrti Bekim Fehmiua, koji zajednièki organizuju Jugoslovenska kinoteka i Jugoslovensko dramsko pozorište.“Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što siječe“.

Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…

Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.

Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost… Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.

Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju…
Trenuci za vječnost… Takav će u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma…

No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…

Tako je nekako i s Bekimom.
U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda.
Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta „izdajnička profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.
Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda čiji je nekada proslavljeni umjetnik bio.
Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…
Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze…
Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine…
Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao…
Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”

Objavljeno na radiju B-92

Friday, June 25, 2010

MARIO: BIJEG


Morao sam nešto promijeniti, jer...
... mi je monotoni ritam svakodnevne kiše uporno pojačavao nervozu. Tijelo mi se lako umara, pritišću usidreni obalaci. Bezvoljnost i lica bez osmijeha...
...nameću bijeg na jug kao jedino moguće rješenje.
Nudi mi se Hercegovina. A sama pomisao na nju budi sjećanja na vrijeme radosti. Putovanje prati strah da bi duboki ožiljci rata mogli pomutiti očekivanja. Prihvatam izazov, ali osjećam da mi Bregava i Neretva nikada nisu bile udaljenije. U takvom raspoloženju...
... zagazim na uglačanu kaldrmu.
Udahnem, pluća se šire, osjetim Mediteran. Zobam ašlame, a pogledi mi lutaju.
Osjećaji još uvijek pomiješani: iščekivanje nečeg neugodnog gubi se u bujici lijepih uspomena. Slučajnosti nema, poželim – dobijem, opušteni prijateljski razgovor. Okupljanje prema vokaciji, a ne prema naciji podsjeti na ona vremena prirodne ravnoteže.
Sunce grije kosti...
...ali je najljepše kada se pod raspuknutim oblacima razbaškari u čaši vina. Čaše ugodno zvone.
Vratih se kući s nekim zadovoljstvom i sjećanjem na...
...slikara i pjesnika Vladu Puljića.
S pokojnim umjetnikom i hedonistom davno me povezala Vinska mušica:

Uvijek prije mene kuša moje vino
Ta zera otpala od Ništa,
Kao trun u oko zaleti se silno
Da u mojoj suzi nađe utočišta.

Kada bi znao za moj bijeg u zavičaj žilavke i blatine, ...
...Vlado bi se hedonistički pridružio:

Hercegovina
od vina
i duhana,
od buđi
i mehana,
Prijatelju uđi.
.........................
Napunili smo mješine
u Posušju posnom
i razišli se –
netko Hercegovinom,
a netko Bosnom.

Mario

Thursday, June 24, 2010

SVJETSKO PRVENSTVO U FUDBALU: NAVIJACI

Posto su oba nasa tima ispala, mozemo se malo opustenije posvetiti navijacima, tom sarenilu mladosti, radosti, ljepote, osmjeha, rekvizita, oznaka, tradicija...
Za one koji misle i govore da je fudbal muski sport, evo nekoliko slika koji ce ih sigurno osvjeziti, a mozda i razuvjeriti.
Urrrrrrrrrrrugvaj


Brrrrrrrazil

Porrrrrrrtugal


USSSSSSSSSSSSSA


Korrrrrrreja


Hollllllllllllllllllandija


Engleeeeeeeeeeeska


Arrrrrrgentina

Osmijeh za domacina

Leteci Holandjanin  - umjetnik

Osmjeh za Itttttttttaliju

Nijemci naoruzani osmjehom

...a ovaj pivom...

"Ko o cemu - baba o ustipcima..."

Wednesday, June 23, 2010

G20 SAMIT IN TORONTU (2)


Iako samit G20 nije ni poceo, pripreme policije, organizatora, demonstratora, prethodnice demonstratora su vec pocele. Pocelo je i suceljavanje. Podignuta je 3m visoka betonska i zicana ograda, koja ce odvajati zabranjenu zonu od one koja to nije.
Svi moguci mediji bruje od cifre 1 milijarda dolara za bezbjednost. Preko jedna  milijarda dolara!!

Nasih dolara. Skupljenih od poreza nas koji ga uredno i redovno placamo. A cifre tog poreza nisu male. Ako kazem da nasa porodica godisnje izdvaja za taj porez toliko da bi u BiH od toga bar 5 porodica mogle fino zivjeti cijelu godinu,  onda imam pravo reci da su to i nase pare. Istina to jeste kap u moru ali kap–po-kap i eto samita i placene bezbijednosti svjetskih guzonj.


Odmjeravanje snaga vec pocelo. Prije nedjelju dana otkriveno je da je nestalo 12 policijskih uniformi iz hemisjskih cistionica. Jos ih nisu nasli. Vec dva dana demonstracije. Uvod u ono sto se ocekuje. Centar grada blokiran bas u vrijeme kad se ljudi vracaju s posla. Jos uvijek se ne demonstira protiv samita, ali tu su sve moguce grupe. Oni koji se bore za jednakost polova, brakove jednakih polova, prava indijanaca, prava zena, prava muskaraca, prava zena i muskaraca, prava radnika, prava neradnika, prava zivotinja i ko bi jos znao koja i cija prava i jednakost... Jedan izisao da demonstrira i kad ga je reporter pitao zasto, on se zbunio, poceo mucati, pa se iznenada sjeti i rece za pravdu...

Policija koristi ove, do sada mirne demonstracije, da provjeri svoju „borbenu gotovost“.

Stotine policajaca, pjesaka, na biciklima, motorima , konjima, obucenih u kompletnu zastitnu ratnu uniformu, ili onako lezerno u kratkim hlacicama i na biciklima. Ovi poslednji su ovih dana najaktivniji. Opkole demostrante sa svih strana, prate ih pridrzavajuci bicikle... Cudno. Lici na igru ili predigru... Prije par noci neko ispalio nekoliko hitaca u okolini ograde. Odmah, vijest dana. Danas uhapsili nekog koji je u kuci imao arsenal oruzja i eksploziva.
Policija radi! Valja im opravdati one moje pare!

Aerodrom opkoljen a kazu da ce od cetvrtka i saobracaj biti zaustavljen u okolini aerodroma. Neki ljudi vec uzeli dane godisnjeg. Neki ce raditi od kuce. Amerikanci predlazu svojim gradjanima da zaobidju Toronto ovog vikenda. I ja vec razmisljam da mi je bolje ne raditi i provesti sate u autu u guzvi na putu.

U petak svjetske guzonje u Toronto – ja u ribu, van Toronta! Valja!?

KAKO RUKOVODILAC INSPIRISE I BIRA SVOJ TIM

Hogar Strasni

Tuesday, June 22, 2010

SEXUAL ADICTION

Da li smo malo pretjerali sa sportom i  fudbalom?! 
Haj'mo malo o seksu! Nismo odavno.

******************

Citam najnoviju vijest iz Londona: " Britanski ministar energetike, "neukrotivi" Kris Han, morao je da bira između žene i ljubavnice, i na "užas" Kabineta izabrao je ovu drugu."
Pomislih, konacno jedan koji nece morati ici u instituciju na oducavanje od seksa. Pade mi tako na pamet da pokusam razumjeti i prevesti englesku kovanicu: "sexual adiction"? Nisam siguran da to bas mogu. To je potpuno nova kovanica i nije se ucila u skolama kad sam ja isao u skole. Ucio sam i znam sta je alokoholizam, zavisnost od droga... Shvatam da se ljudi trebaju i moraju boriti i lijeciti protiv tih bolesti. I to je, po meni, svakako u redu.

Ali kako to sada seks nazvati bolescu. Pa seks pokrece svijet, odrzava zivot, ne da mu da se ugasi. Kako to moze biti bolest? U redu, razumijem , manijaci , pedofili i drugi razni ...fili. Jeste, oni su bolesni i njih jednostavno, po mom demokratskom misljenju, treba kastrirati i zatvoriti. Do kraja zivota...
Ali Majkl Daglas, Tiger Vuds, onaj istetovirani mazdrman, muz Sandre Bulok, Dzesi Dzemjs????
Sta je s njima? U koju to oni kategoriju bolesnika spadaju da bi se lijecili? Od cega to?
Po mom skromnom misljenju, a znam da cete se vi sloziti, nista njima ne fali!
Zdravi k'o drenovi. Volu rep bi iscupali! Uzivaju ljudi zivot! Uzivaju u onome sto svijet pokrece i zivot odrzava!

Vjerovatno pretjeraju u tom uzivanju, pa zaborave da su i ozenjeni, i da sa brakom dolaze i neke obaveze pa i ogranicenja. Ako od necega treba da se lijece - mozda od te zaboravnosti, a to je mentalna stvar i lijeci se u drugim ustanovama. Mozda Majkla Daglasa to zdavlje vise i sluzi kao nekada, ali ostalu dvojicu i ko zna koliko jos hiljada njih koji placaju grdne pare i „lijece“ se u tim ustanovama. Opet cu ja, od cega ?
Pitam se sta li im rade u tim ustanovama osim sto im uzimaju pare.
Oducavaju ih od seksa!? Kako li se to radi? Kazu im : "No, no, to ka-ka!" I oni shvate da je to ka-ka. I nikad vise! Mozda hipnozom? Ne znam. Nemam ja tu mastu da zamilim sve to.

Ma jok! Ustvari, oni se ni ne trude! Nisu oni ludi. Ni oni sto placaju, ni oni sto uzimaju pare. Sve je to smisljeno da bi se na neki nacin sacuvao obraz (jer u nekim sredinama, brak je svetinja i stvar obraza), pokrpao brak, sacuvali sponzori, ugovori i najvaznije od svega - sacuvale pare. Placanjem  - spasavaju pare! Da ne zaboravim, i da bi se prevarenim zenama (a sve je vise i prevarenih muzeva) dao dobar izgovor da ostanu u toj malko pokrpanoj zajednici, sve zbog djece.. Eto sada, covjek se lijecio i izlijecio pa idemo iz pocetka!  I to je to... Kakva bolest!? Kad je ono Klinton bio popularan po napornom prekovremenom radu u svojoj kancelariji, ta bolest, na njegovu zalot,  jos nije bila izmisljena pa se covjek morao zaklinjati u laz pred milionima ljudi. I sta mu fali! Nista. Covjek se malko patio, pa onda malko lagao. Pa sta!?
Molim vas da ovu temu ne komentarisete i da me ne kritikujete ako nemate cvrste argumente!

Monday, June 21, 2010

IN MEMORIAM: Intervju sa Bogdanom Bogdanovićem - MILE STOJIC

Prije nekoliko dana u Becu je umro Bogdan Bogdanovic. O Bogdanu Bogdanovicu najbolje govori intervju Mile Stojica objavljen u BH Danima, 21. decembra 1998.
Iako objavljen prije vise od deset godina, intervju je i danas veoma aktuelan i govori o Bogdanu Bodanovicu bolje nego bilo koje druge tudje rijeci.
Intervju prenosim posredstvom e-Novina.

*********************************



Srbija je samu sebe izdala

Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovića poznato je, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i šire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napušta rodni grad i preseljava u Beč, gdje je živio kao emigrant. U ovom razgovoru vođenom pre 12 godina, Bogdanović je govorio o Beogradu koga više nema, slobodi čovjeka koji ostane bez zavičaja, maloumnom plemstvu, Haagu kojem će vjerovati tek kada osudi Ćosića i Bećkovica, zločinu u Srebrenici počinjenom u ime srpstva, o seljačkim i ruskim pričama...
Potpisnik ovih redova više puta je bio Bogdanovićev gost, kao izbjeglica za vrijeme strašne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opušteniji diskurs. Razgovor je upriličen u njegovu bečkom stanu, polovicom prosinca 1998, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga je vjerno pratila na svim njegovim putevima i bespućima...

    * Gospodine Bogdanoviću, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Miloševića, da biste nakon godinu-dvije otišli u Beč. Znači li to da ste Vi zapravo poraženi, da ste čovjek koji je izgubio bitku?

Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo još prije nego što sam postao gradonačelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izišao iz Srpske akademije nauka. To je bilo '81, a duga je i komplikovana priča kako su me poslije toga napravili gradonačelnikom. Ja se danas osjećam kao poražen čovjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz više vrijedi nego varvarska pobjeda. Poražena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje, mora se osjećati kao gubitnik i poraženi. Često telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinović, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek pošteno kažu: bježi, burazeru, nemaš se gdje vraćati.

Beograda vise nema

     * Iako ste živjeli u Beogradu, Vaš rad i djelovanje zračili su na cijelom području bivše države. Mnoga Vaša graditeljska djela, ponajviše spomenici antifašizmu, kao što znate, srušeni su i devastirani... Palo je u vodu sve ono što ste radili, naučavali?

Smiješno mi je da se i sjećam svojih srušenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smiješno i nemam nikakvu potrebu o tome da pričam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, možda sam i nosio neki osjećaj da je to osuđeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjećanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovršene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karađorđevićima, tražili su mu glavu, isto kao što je meni Šešelj išao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kažem i štošta mnogo gore od ovih koji su je rušili, ali ja ništa osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova današnja Srbija, međutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Možda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjećaju dobro, đavo će ga znati, ali ko zna kako će se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nešto dobili.


    * Osjećate li se sad kao apatrid, čovjek bez domovine?

Čovjek bez zavičaja je slobodan čovjek.

     * Jeste li, ipak, slobodan čovjek? Zar Vaš cijeli život nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rođeni?

Dragi gospodine Stojiću, Beograda više nema. Nema Beograda.

     * Patite li ponekad od nostalgije? Priviđaju li Vam se slike grada u kojemu ste proživjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralački doprinosili?

Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, ništa nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima žrtvama fašizma. Ništa ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige - prva i posljednja, izišle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepša knjiga, koja je objavljena uoči rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nišana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvaničnih geografa i političara, jer sam je cijelu prošpartao sa svojim gradilištima, a i sam.

Plemstvo maloumnika

     * Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi građanskoga, civilnog Beograda. Na koji način se danas taj civilni Beograd artikulira?

Pomoći ću vam da cijelu tu stvar odmah na početku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje riječi odzvanjale i eventualno nešto značile, potpuno su se razišli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono što je prošlo kroz moju radionicu u Popoviću, sve što je vrijedilo, sad mi se javlja u kasnim noćnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavještavaju me ko se oženio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najčešće teške poslove. Ali i to je bolje nego poniženje da živite u svojoj zemlji, koja više nije vaša. Ima još jedna stvar koja je zastrašujuća i o kojoj uglavnom niko i ne piše: to je sudbina ljudi iz bivše Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji potiču iz mješovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osuđeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, baš među mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, možda milion, ljudi iz svih bivših jugoslavenskih republika, koji kruže danas po svijetu bez prava da kažu ko su i šta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Što je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske države.

     * Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike viđene u mladosti, pejzaži rodnoga grada?

Kad me već pitate o tome, moram reći da sam, ne samo ja nego svi moji, moje čukun-babe, bili tu još od turskoga vremena. Namjerno kažem babe, a ne djedovi, jer se sociološka shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovništvo upravo po ženskoj liniji održavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali šegrti i kalfe i imali san da ožene gazdinske kćeri. Kad me već pitate za slike kojih se sjećam, jedna od najjačih je spuštanje zavjesa i stavljanje ćebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena "Obznana" i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokušavan atentat. A poslije je na mene jurišao Šešelj. Ako na čovjeka juriša jedan maloumni kralj i jedan maloumni Šešelj, to znači da Srbija ima neku vrstu plemstva - plemstvo maloumnika.

     * Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamošnji listovi pišu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjećate li se kao izdajnik svoga naroda?

Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduše, ti napisi su me u početku boljeli, a onda mi je to postalo smiješno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnička. I to je tačno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila početkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpatična seljačka zemlja, izišla iz revolucije i prihvaćena u Evropi sa romantizmom i oduševljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, naročito njemački romantičari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepša je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno učenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko pažnje i ljubavi, da završi ovako kako je danas završila, da cio civilizovani svijet okreće od nje glavu kao od čudovišta i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

Lažni car Milošević

  * Mislite na krivnju Miloševića i njegova režima?

A ne, ne. Milošević je jedna beznačajna budala. On će da odleti kao što je i doletio. Pitanje je, međutim, kako je Milošević jedino u Srbiji moguć, jer svuda na svijetu ima miloševića. Ne bi jedna takva ništarija mogla da dođe na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav dođe.

     * Srpski nacionalni intelektualci, kao što je Dobrica Ćosić, pisali su za Miloševića da je najveći Srbin dvadesetoga stoljeća. Takve stavove prihvatala je u početku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?

Milošević je za njih bio anđeo božji, oni su ga čekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se beznačajna ličnost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Šćepan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševića. Uostalom, sam taj pojam "inteligencija" u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mističnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Ćosić, koji ne umije na srpskome dvije suvisle rečenice da sastavi? Slušao sam nedavno ovdje, u Beču, jednog mladog Albanca koji se bori za svoju kožu i svoj albanski svijet, koji je strog u onome što traži, slušao sam ga kako sjajno na srpskom artikuliše te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo, da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica Ćosić. A Ćosić je danas signum srpske inteligencije. Akademik, književnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padežima se teško hrve. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija više nema svoj jezik.

     * Živite danas u Beču, u emigraciji, kao što je prije jednoga stoljeća živio Vaš tragični sunarodnik Vuk Karadžić. O Karadžićevom udjelu u srpskoj kulturi više puta ste pisali i govorili kritički?

Vuk Karadžić je i slatka i divna i šaljiva ličnost. Međutim, tragičan nije. On je uvijek dobro živio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nešto što nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu baš tako lako oprostiti. Vuk u Beču, i ja u Beču (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi često pitaju zašto sam ja baš u Beču, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Beču zbog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Beč je tradicionalno pribježište. Mi smo neprestano bježali u Beč, i Vuk Karadžić je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni naši dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u prošlome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Beču po koju godinu života.

     * Otkud onda kod Srba tradicionalna mržnja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Karadžić i Njegoš objavili svoja djela, ovdje je živio i umro Radičević...

Odgovor je jako prost: ruska priča. Karađorđe je tražio inkorporiranje Srbije u Austriju, ali ona to nije prihvatila iz geopolitičkih razloga, jer nije htjela da načinje Tursku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija. A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju.

Grijeh srpske svijesti

     * Mislite li da se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?

Mislim. Ja lično mislim da bi to u početku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolića, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kućama, ne bi bilo etničkog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragičan grijeh Slobodana Miloševića. On je, sjećate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, međutim, strašan je bio stil toga raspada - u Beogradu se širi priča da su nam Slovenci najveći neprijatelji u istoriji, veći od Nijemaca i Austrijanaca, a ti "neprijatelji" odlaze od nas plačući! Onda ovaj mali idiot istrčava i kaže: idemo mi dalje, možemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pička li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Miloševića. Međutim, Slobodan Milošević ne postoji, on je samo jedna sjenka - to je grijeh srpske svijesti. Jedna riječ je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna riječ je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Milošević kriv i nema tih vješala koja bi za njega bila dovoljno visoka.

     * Ali, rat je i počet s tezom da Srbi ne mogu živjeti s drugima, da jednostavno ne mogu živjeti s onima s kojima su živjeli stoljećima?

To je huškanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjećao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo šta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad kreneš od Beograda prema moru, u svakom većem hotelu sretneš po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zločinu i katastrofi.

     * Pa, ipak, Beograd i sad govori o još jednoj velikoj srpskoj pobjedi?

Teško je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjednička zemlja? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i biološke supstance, htjela je da ima etnički čistu državu a ima najmješaniju zemlju, pa Srbi su jedva u većini u toj državi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome što je srpska šovinistička propaganda obećavala i u ime čega je vodila rat. Zašto je toliki raskorak između obećavanog i ostvarenog? Pa zato što oni koji su obećavali ništa nisu znali - ni geografiju, ni istoriju, ništa. Jedna od glavnih odlika nacionalističkog idiotizma je ignorancija. Za razmišljanje je upravo to što su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi.

     * Za taj raskorak optužuje se svjetski faktor, međunarodni neprijatelji i njihove zavjere...

Opet ruska priča! A niko to ne tumači ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam ničice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvijek jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas prezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u kući gdje je bilo puno ruskih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski narod Cincara, koji slučajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike visine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jednog dubokog prezira. Oni su razmišljali ovako: kad ste vi Srbi budale, što vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu uspjeli da razjasne svoj odnos sa Rusima.

Srebrenica u ime srpstva

     * Ne osjećaju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa?

Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Karađorđem, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Paraćina. To samo lud narod može da ne vidi. Ne osuđujem Ruse: kad imaš budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad će Rusi tek Srbe da šutnu, jer vide da su sve upropastili, da je stvar definitivno izgubljena.

     * Jedan od najmonstruoznijih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bošnjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog čega tolika mržnja prema Bošnjacima? Meni se više puta učinilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvažavaju, dok Bošnjake nisu ni uvažavali, smatrali su ih jednostavno nižim bićima?

Tačno. Srebrenica je toliko strašna da će se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokušaje da se zataška, to prebacivanje leševa. Dođe komisija i nađe prazne grobove, trgovina mrtvim dušama. Srpstvo ne može da dođe k sebi, ne može da izađe iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reći, to je zločin, Srebrenica je strašni zločin koji su učinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaže Vesna Pešić? Ne kaže. Je li to kaže Đinđić? Ne kaže. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, šta su oni, u čije ime oni uopšte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih priča, oni ne žele da govore o izgubljenoj etičkoj vertikali.

     * Vratimo se Bosni. Očito je da međunarodna zajednica želi da se ta država održi, makar u početku kao neki državni bastard, ali da se održi...

Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmišljam: pa koga oni to lažu? Ako to zaista hoće, onda ima samo jedna jedina riječ: svi svojim kućama. I poslije Drugog svjetskog rata ljudi su iseljavani, bila su zarobljeništva i logori, ali su se nakon svega ljudi vraćali svojim kućama. U slučaju Bosne međunarodni faktor govori o tome, a dopušta dalju razgradnju te države. I zato se pitam: koga to oni lažu? Toliko infantilizma, toliko malih priučenih štrebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Načela kojih se oni drže su ispravna, ali način na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav.

     * Pa, ipak, međunarodna zajednica tvrdi da neće dopustiti obnovu rata?

Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali oni glavnu riječ još nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao političke ličnosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje su, tamo gdje se stavljaju prekršitelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prije svega, ti ljudi moraju da podnesu račune: zašto su uopšte počeli rat u Bosni. Neka Milošević, neka Karadžić, neka Izetbegović objasne zašto je u Bosni počeo rat. Rat u Hrvatskoj, evo, može biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jedno duže vrijeme, ali zašto je vođen rat u Bosni, to niko ne može da objasni. To je kapitulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu - da je ipak pljačka u osnovici svega, što poprilično odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad ću i ja malo da se vozim.

Amerikanci i Balkan

     * Činjenica je da novostvorene balkanske države danas nitko neće. Svi bi željeli u Europu, ali Europa ih neće, nego ih ponovo upućuje jedne na druge. A one su podijeljene zidovima plača, strašnim ponorima žrtava i grobova. Kako gledate na budućnost bivšeg jugoslavenskog prostora za narednih, recimo, sto godina?

Mnogo o tome razmišljam, uvijek se vraćam na to. U starosti čovjek gubi pamćenje, zaboravlja činjenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo fantazije. Jednom sam u autobusu između Dubrovnika i Gruža sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus pričajući kako je video aždahu. Kad, dakle, napregnem svu svoju staračku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako će ponovo doći do te saradnje, ne samo na području bivše države nego cijeloga Balkana. Možda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih međusobnih trvenja u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve prođe i ljudi opet žive normalno. Može li se to kod nas desiti meni je velika nepoznanica. Drugo najkomotnije rješenje bilo bi da Amerikanci, koji su se već upetljali u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj našoj tragičnoj priči vrlo je odlučujući i taj faktor siromaštva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo riješiti.

     * Vaša intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjecište najkreativnijih ljudskih sila. Mi smo suočeni sa destrukcijom grada, naši gradovi su ubijeni.

Sve što se dešavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraženi.

     * Može li se više uopće govoriti o urbanome na Balkanu?

Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Mi imamo danas i siromašne megalopolise, ili gradove koji su veći od svih balkanskih naroda. Međutim, ono što ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Priča o gradovima na Balkanu, međutim, sasvim je druga priča, tužna i čudna istovremeno. Balkanski prostor je rodno mjesto grada, antička Grčka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istoriji gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasična, grčko-rimska kolonizacija, pa su poslije toga došli Slaveni i sve to uništili, pa su ostale samo legende o gradovima. U južnoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Leđen, Nevid-Grad, Mrčaj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je nešto što je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, nešto što se ne zna šta je. Balkanske države su bile jedine države bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raška i Srbija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to znači da nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravišta lutajućih vitezova. Pa bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz vida činjenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najužem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak - i onda ponovo nema gradova. Danas više ni u svijetu nema grada, ima nešto veće od grada, nešto možda bolje, ali grad više nije onaj društveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka može da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kuća. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate šta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek što su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su počeli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima

     * Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstrašnija poprišta: Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo... zbog čega su gradovi bili najveće žrtve ratnih divljanja?

Seljačka priča. Iz tog našeg seljačkog romantizma razvila su se mnoga čudovišta.

     * Što će biti s Kosovom?

O tome sam više puta govorio - Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano napuštaju već decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za "srpsku kolevku". I ta bitka je izgubljena prije no što je i počela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obišao uzduž i poprijeko, a Dobrica Ćosić je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je Ćosić (Ćosja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dušan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanično se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u suštini radin i lojalan. Ćosić, Bećković i Milošević ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napušteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju više ni jednog prijatelja u svijetu. Kako će te ljudi cijeniti kad pokušavaš da uništiš susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka živio i koji su ti, po logici stvari, najvažniji i najbliži?

     * Kakvo je Vaše mišljenje o Međunarodnome sudu za ratne zločine, hoće li on išta popraviti?

Taj sud još nije učinio ništa. Kao, oni sude jednom hrvatskom dječaku, Erdemoviću, koji jest napravio zločine, ali zbog čega i u ime koga? Do pravih zločinaca oni se još nisu ni približili. Počet ću vjerovati u taj sud onda kad osude Ćosića, Bećkovića i Miloševića. Ako to uopšte doživim.

     * Nedavno je hrvatska književnost istjerana s beogradskog sveučilišta. Je li to, možda, odgovor na izjavu Stanka Lasića, da je njemu srpska književnost danas isto što i bugarska?

Ja obično grdim Srbe (smije se). Ali, šta će s Andrićem? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti što je prešao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju šta je on, kao Hrvat, trazio među njima. Vjerovatno mu i Bošnjaci nešto zamjeraju. A Andrić je jednostavno bio čovek koji se oslobodio zavičaja i tako postao slobodan čovjek.

Sunday, June 20, 2010

BOCO: ВВ ВВ ВВ. МУХАЏЕР. БА

Hajde da se malo odmaknemo od fudbala.
20. JUNI JE MEDJUNARODNI DAN IZBJEGLECA
Prema podacima UNHCR-a u svijetu je danas 11 miliona 700 izbjeglica.
Ovaj dan se ne moze cestitati. Moze i treba se pomenuti i oznaciti.
Ovom Bocinom pricom zelim da bar nekoliko trenutaka posvetimo Medjunarodnom danu izbjeglica.
Svima onima koji su, igrom zle sudbine, i sada ubrojani u ovu kategoriju zelim da vec sutra otpocnu svoju novu buducnost.


"ODUZELI SU MOJU KUCU ALI MI NE MOGU ODUZETI MOJU BUDUCNOST"

******************* 
-Једну „горћу“ каву и минералну воду молим- наручио је гост од младог конобара и наставио писати поруку на мобилном телефону.
- Једну кафу, три кока коле и две киселе- диктирао је конoбар бармену за шанком приносећи скенеру бар кодове наручених пића.
Некако у исто вријеме, гост заврши своју поруку, а конобар донесе пиће, тако да су успјели размијенити пристојне формалности- „изволите и хвала лијепо.“
Док је одлазио, конобара су посматрале испитивачке очи госта. Гледајући час конобара, час врећицу са шећером, изненадни рески звук телефона , за тренутак му скрену поглед .
„Добро јутро Драгане, Денис овдје. Знам, био је спријећен и ја сам дошао сам, али са собом носим и све његове папире које си тражио. У реду видимо се за пола сата овдје у хотелу. Здраво.“

Напољу је дувао топао октобарски вјетар. Мермерно небо дозвољавало је да заинтересовани посматрач своја очекивања и прогнозе поткријепи присуством облака и рестлова небеског плаветнила. Свеопште шаренило допуњавали су листови кестена и липе у разним бојама. -Само природа може учинити да толико боја ни за тренутак не изгледају ружно-помисли гост,кратећи чекање испитивачким погледом низ улицу , још увијек пусту и спремну да прими прве пролазнике.
Камено, хладно и безизражајно Денисово лице , готово празан хотелски ресторани и мирна главна улица , представљали су идеалне кулисе за игру вјетра са лишћем и гранама градских алеја.
„Помоз' бог господине Денисе“- рече Драган, прилазећи столу
„Мераба ефендија“ – одговори Денис и обојица се гласно насмијаше, видно задовољни што су се, након толико година , поново срели у родном граду .
-Јеси ли се наспавао?
-Нисам болан! Пук'о ми сан око три сата по поноћи и отад па до зоре нисам ока склопијо. Што због хотелског јастука, к'о зехра брате, а што од узбуђење. Ово је први пут да долазим од деведесеттреће- одговори Денис у даху.
-А Ален, зашто он није дошао – упита Драган, гледајући у нову актовку на столици покрај себе.
Право да ти кажем, не знам. До јуће је било све у реду, а онда одједном само јави да неће ићи и да ја понесем и његове папире . Пуно те посаламио и вели да ће други пут максуз доћи да те види. Дај сједи болан , рече Денис спуштајући се у столици.
- Мали!- добаци конобару- дај пиће за мог хабаба- нагласивши задњу ријеч, као да је желио рећи нешто само њима знано.
Изволите господине – упита конобар.
-Дај ми кафу и обичну воду.
– Ма могао сам то и предпоставити za Alena- настави. Кад смо се задњи пут чули телефоном рекао ми је да се боји сусрета са својом кућом. Срце би му пукло, каже, кад би ушао у махалу, а камо ли авлију или недај боже хајат.
-Ма није то болан- рече Денис. Горе би му било кад би видио мухађере да су му у укући. Ћетници.....,- застаде. Јебига, ми тамо тако. Војска их је, ба, све избацила искуће. Мућно је то било. Ни ја нисам боље прош'о, али сам халалио. Нисмо ни ми цвијеће. Било је свега и код нас.
Хтједе наставити даље, али га Драган предухитри .
- Пусти Денисе, нема томе краја. Него, дај да видимо шта се може учинити да уђете у посјед своје имовине. Вјерујем да би и ти људи, у вашим кућама, најрадије ишли натраг у своје. Дај да видим те папире што си донио. Времена се мијењају, а ја ћу на суду гледати погурати све...
Денис се прену. Погледа Драгана, захвалан што га је извадио из „филма“ који је, као да је било јуче, по ко зна који пут, почео премотават. Испружи руку, узе са столице актовку и отвори је. Бравице клепнуше, као да означавају ново поглавље, те из мрака изронише,у два фасцикла, уредно сложени, пожутјели папири.
- Изволи- рече Денис. Ово су Аленови, а ово моји.
Док је Драган прелиставао папире, Денисов се поглед поново заустави на младом конобару. Лијеп, висок и љубазан младић, журно се кретао по сали, јер су стални, јутарњи гости све чешће улазили и наручивали пића без ријећи, само дизањем руке. – Оно моје- изговарао је по неко, а то би било довољно да конобар, без грешке, уз осмијех и неизбјежно- добро јутро- брзо донесе и на сто спусти наручено пиће.
- Овај мали, Драгане – упита Денис. Ћии је он? Изгледа ми познат?
- Није наш, још за вријеме рата, отац му је, са комплетном породицом дошао овамо из Карловца- одговори Драган, спусти поглед и настави превртати папире.
- Мухађер- помисли Дениc не рекавши ништа. Пуно ми je налик на малог Коваћевића, али њега сам видио у Загребу. Завршио је и он угоститељску школу и ради као конобар на колодвору.
- Мухаџер, мој Денисе! Мухаџер је и он и овај наш конобар- рече Драган, уз дискретан и сјетан осмијех на крају усана.
Денис га погледа, кисело се и он насмијеши и замишњено загледа у небо.
– Мухађер, болан! Мој Денисе! Ти си сада мухађер и овдје и тамо. Одавде си отиш'о, кућа ти је, ко бива,тамо, па и овде си онда ...
Тако испаде. Е мој Денисе- ко за себе ће он, дубоко уздахну и спусти поглед на пролазнике.

Ноћ, понедељак на уторак, 21.-22. јули 2008.г.

Слободан –Боцо Бајић

Saturday, June 19, 2010

KAKO NAVIJATI !?

Radni sastanak u Fudbalskom Savezu Srbije, podrucni odbor u Johanesburgu.
Strategija kako do pobjede ovdje je dogovorena!

Sad mi je malo jasnije!  Rezultat utakmice vec znate (vi koje to interesuje). Rezultat mojih osjecanja glede utakmice cu saopstiti, onima koje to interesuje.
Utakmica Njemacka - Srbija pocela je u 7 sati ujutro po ovdasnjem, toroncanskom vremenu. Dolaze mi ljudi u kancelariju, javljaju: "Srbija vodi 1:0!" Nedugo zatim: "Srbija pobijedila!" Raduju se ljudi. Ozareni. Sve to zbog mene. Da ih ne bih razocarao, i ja se kao radujem. Lakse mi je to, nego da i njima objasnjavam svoje cudne osjecaje. Kako njima da objasnim da ja, nakon sto vidim sve ove slike, osjecam mucninu... Ne objasnjavam nista, "radujem se". Kad to vec nisam uradio svojim radnim kolegama evo da bar ovdje prokomentarisem ove slike (inace objavljene u e- Novinama).

Cjelivanje po pravilniku Fudbalskog Saveza Srbije urodila plodom.
Mrska Njemacka porazena 1:0!
(Pitam se: Kako li se cjelivaju oni koji ne ljube krst, ili ljube neki drugi 
a znaju igrati fudbal i zive u toj istoj drzavi!?)

Ovo necu ni komentarisati. Nije pristojno...

Pitam se da ja nisam malo "iscasen"?! Na srecu, nalazim da nisam jer evo ima jos ljudi koji sve ovo slicno dozivljavaju. Procitajte, pa se uvjerite. Covjek rodjen  u Srbiji i, zivi u Srbiji, i misli k'o i ja, ili ja mislim k'o i on, svejedno!
Mozda smo mi obojica malo "iscaseni"?!
Mozda se mi i promijenimo do kraja prvenstva?! Samo kojega?

Citam sada napise poslije pobjede. Svi, bas svi (cak i u e-Novinama), isticu kako je ovo prva pobjeda Srbije nad Njemackom nakon 1973! Tu sam pukao. Hej, koje Srbije? Jel, oni to misle da smo svi mi u toj Jugoslaviji bili Srbija? Ili da samo Srbija ima prvo da bude nasljednica te Jugoslavije? Ko biva jedina se borila da Jugoslavija opstane. Toliko se dobro borila da je sve rastjerala iz nje i od sebe!
Potpuno je jasno ko je ustvari "iscasen"!
Ovo vise  nema nikakve veze sa fudbalom ali ima sa jednom drugom rijeci koja pocinje sa "f": Fuck off!

P.S. Svima onima koji se iskreno raduju uspjehu reprezentacije Srbije, i kojima ne smeta ovo sto meni smeta, i koji ne vide ono sto ja vidim, i koji ne cuju ono sto ja cujem, se izvinjavam. Njima je sada sigurno lijepo. "Hljeba i igara!" 

Iskreno me obradovao vodstvo pa kasnije i nerijesen rezultat Slovenaca sa USA koji ih vodi jedan korak do kvalifikacije u slijedeci krug. Slovenci sigurno nisu svoju reprezentaciju vodilli u crkvu prije takmicenja, jer Slovenacka fudbalska reprezentacija je nacionalno raznovrsnije i od npr. fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, sto je jos jedan apsurd, ali to je vec neka druga tuzna prica sa nasih prostora...

Friday, June 18, 2010

VUVUZELE SAMPIONAT SVIJETA

Mozda ce ovogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu biti upamceno po dobrom nogometu, sportskom ponasanju fudbalera, divnim golovima, jos ljepsim potezima fudbalera. Mozda... Ali do sada najvise reakcija su izazvale VUVUZELE i njihova tradicionalna upotreba na fudbalskim utakmicama u Juznoj Africi. Zvuk koji hiljade vuvuzela na stadionu  izaziva je jednostavno nepodnosljiv. Vjerujem da se svi koji to ranije nisu doziveli , a sada se nalaze u publici u Juznoafrickoj Republici, osjecaju kao da su napadnuti  ogromnim rojem pcela, osa, bumbara i ponekim slonom. I sve to pomijesano zajedno leti oko njihovih glava. Ko u tome moze uzivati - neka mu je! Kako je igracima - vec se nazire iz protesta. Kako to sve utice na psihu, jos nije ispitano, ali bolnice i one ustanove se popunjavaju ubrzano. Kako je nama jadnicima sto to zujanje slusamo gledajuci prvenstvo na TV, moze se zamisliti iz protesta hiljada i hiljada ljubitelja fudbala sirom svijeta. Ali mi bar imamo sansu da ukinemo ton, pa onako na gluvo gledamo utakmice, i bar odgodimo svoje ludilo. E sad, pocele su vec rasprave hoce li se to izludjivanje ukinuti, zabraniti, protjerati... Stigao je i odgovor sa naviseg mjesta  - NECE!
Tako je rekao ovaj gospodin sa slike, inace predsjednik FIFA,  Svicarac Sepp Blatter, poznat po nadimku "Zardjali vozac". A zasto nece? Pa prvo, gospodin Blatter je malo nagluv i on taj roj ni ne cuje, cak se i cudi zasto neko uopste protestuje. Drugo, to je Juznoafricka Republika, u kojoj u vjekovnoj slozi i ljubavi zive crnci i bjelci. Vuvuzele su tradicionalni instrument crnaca. Cackati na tu temu, i ukidati crncima demokratsko pravo da izrazavaju svoje osjecaje u svojoj zemlji na nacin kako oni zele, je isto kao i cacnuti u pcelinjak. Krajnji rezultat je isti - vuvuzele! Kuzite!?

Da se vratim na nase terene gdje ljudi isto tako zive u vjekovnoj ljubavi. Cijelu utakmicu Srbija - Gana sam odgledao pitajuci se navijam li ja za Srbiju, kao sto sam i obecao,  ili ne. I vjerujte mi, nisam nasao odgovor. U jednom momentu navijam, i radujem se sansi ili odbrani fudbalera Srbije. A onda kamera pokaze neke tamo nazovi navijace sa kokardama i onim oficirskim kapama, kojima je politicka poruka vaznija od fudbala, i ja prestanem navijati jer ne pripadam tom koloritu, pa me u momentu obraduje sansa Gane - samo da vidim one sa tribina ozaloscene. Onda mi razum opet kaze: "Sta ti je? Pa nije ti Gana bliza od srodnih ti! Nisu svi kao ovi "navijaci". Sta ti imas s Ganom?"  Slusajuci svoj razum srce pocne traziti igraca lijepog sportskog ponasanja, lijepog poteza, da ga zavolim , pa cu uz njega i ostale. I vidim, ima nade... A onda onaj Kuzmanovic ( ne onaj sto je predsjednik Republike Srpske, taj je prestario i da sam ide u WC) odigra rukom u sesnaestercu, na ocigled cijelog svijeta. I nakon sto sudija odsvira penal, on mu se poce kleti svacim kako on to nije uradio; boga mi, majke mi.  Pa kako navijati za takvu budalu. Nije budala sto je tako budalasto pogrijesio. Svame man se to moze desiti.  Ali kleti se i lagati pred milionima u svijetu moze samo budala. Da se uhvatio za glavu i pokunjao, mozda bih i nastavio navijati za Srbiju. Ovako, neka im je Gana pokazala da nije lijepo lagati, ni ulagivati se majmunima sa tribina, ni slikati pred savezom, ni... Cekam drugu utamicu protiv Njemacke, i vise me interesuje rezultat mojih navijackih osjecanja nego rezultat utakmice. Izvjestaj slijedi....
Ni sudija nije odolio sarmu trice. Kad ga prije naucise?!

Thursday, June 17, 2010

LJILJA M.: FILOZOFIJA FUDBALSKE IGRE iliti LOPTA JE OKRUGLA

Lijepoj prici Ljilje M. su sport, fudbal i stadion samo okvir.
Sve drugo je ljubav. Uzivao sam citajuci. Hvala.
Tvoj momak M. je sretan covjek.
***********************
Bilo je to jedne davne godine, studentska vremena. Moj momak došao u Beograd da me posjeti, na par dana. Bilo možda proljeće, sunčano vrijeme, kej, Ušće, Kalemegdan i sve što uz to ide…
Između ostalog, veli on meni tada da je dobio karte za fudbalski derbi (?!) na Marakani, i to karte za zapad. Sa sportom ja nikad nisam bila „na ti”, pogotovo ne sa fudbalom. Ovo ZAPAD mi, recimo, nije ništa značilo. Al’ hajde, meni je, zna se, lijepo bilo biti s njim, pa makar i na tom stadionu!

Nisam primijetila ni da smo mnogo ranije krenuli na utakmicu, a onda vidim da haman cijeli grad teče u istom pravcu... rijeka ljudi... Sam ulazak na stadion potraja, jedva sam dočekala da sjednem. Onda shvatih da smo mi zapravo stigli među prvima, jer su se još dugo popunjavale tribine i podizala atmosfera velikog iščekivanja. Bilo mi zanimljivo, takvom sam ja zapravo zamišljala atmosferu antičkog teatra. Oko mene sve više zastava, truba, kojkakvih čegrtaljki, a ja mislim na sendviče i termos s kafom... kad... dva reda iza nas ugledah, bogami Ljubu Tadića, pa još neke velike glumce, književnike, pa poznate uglednike... među nama, običnom rajom, izgledali su savim obično.

Dok je dole mala, pirgasta lopta letjela s kraja na kraj zelene površine, a njih 22 za njom trčali k’o ludi, hiljade ljudi je sve snažnije pulsiralo u sve bržem ritmu. Zaglušujuća buka slijevala se u krešendo, a onda vrhunac! 1:0 ! Janković dao gol! Ljutito se tad i M. spustio na sjedište, brondao... meni bilo pomalo smiješno, al’ ne htjedoh da pristajem na muku. Gledam reakcije onih poznatih u publici. Samo je Veljko Vlahović ostao smiren, kao i uvijek. Golova više nije bilo. Toliko izlivenih emocija zbog jednog gola.

I danas smatram da po pitanju primljenog gola ne možeš ništa dok god je lopta okrugla! Poslije sam još slušala o ‘’filozofiji fudbalske igre’’...

Bila je to dakle moja jedina fudbalska utakmica u živo, rado je se sjetim... po suncu koje nas je cijelo vrijeme kupalo i po plavetnilu iznad zelenog stadiona koje je kasnije postalo zagasito, po šarenilu koje je titralo tribinama, po toliko mnogo poznatih lica u masi navijača, po sjaju u oku moga M!

I zato dok se ovih dana na TV vrte prenosi iz Pretorije, ja nešto svoje radim, al’ ipak zraknem prema ekranu ne bih li vidjela šta to neprestano jednolično zuji (M. kaže da je to afrički navijački specifikum). Pomislim na ono sunčano beogradsko popodne i sve što uz to ide...
A kad sam prije koju godinu vodila đake na ekskurziju, nisam se previše ženski čudila zašto je toliko važno i neizostavno posjetiti Nou Camp u Barceloni. Pogled sa tribina je zbilja veličanstven, meni k’o onda na beogradskoj Marakani! Mojim đacima iz savim drugih, takođe razumljivih razloga.

Svima pozdrav, Ljilja M.

Wednesday, June 16, 2010

INTERVJU: VEDRANA RUDAN

Veoma zanimljiv intervju objavljen u Pressmagazinu. Iz Svedske ga  u kosarkasku svjetsku mrezu ubacio Ante Djogic, nekada kosarkas sampionskog tima Bosne.  Angel prihvatio i proslijedio dalje medju banjalucke kosarkase. Ja ga evo, postavljam da ga svi procitamo. Stavovi Vedrane Rudan  razbijaju tabue, stoga su neki pomalo kontroverzni,  svakako drugaciji. Sa vecinom njenih stavova cemo se sloziti ( ili ja tako mislim), sa nekima se vjerovatno necemo, ali pera joj ne mozemo odbiti na ostrini jezika,  jasnom i efektnom izrazavanju. 
Usput, igrom slucaja, Ante Djogic dolazi iz Svedske u USA i bas ovih dana ce biti u posjeti kod Sopena u Kaliforniji.  Mozda uskoro pogleamo i poneku njihovu zajednicku sliku.
Svijet je zaista "globalno selo"!
****************************
Soroš je glavni terorista, a ne Bin Laden

Najkontroverznija hrvatska književnica u ekskluzivnom intervjuu za Pressmagazin govori zašto će Srbi i Hrvati konačno postati braća u Iraku, objašnjava ko drži svet u šaci i diriguje globalnom krizom i kako ćemo se probuditi na svoj četrdeseti rođendan shvativši da u životu nemamo ništa osim kredita



Od samog početka svoje književne i novinarske karijere Vedrana Rudan je svojim stavovima regrutovala verne obožavaoce, ali i opake protivnike. Još od otkaza koji je dobila kao prva osoba koja je pala u Tuđmanovoj „slobodi", preko kontroverznog romana „Uho, grlo, nož", pa do prošlogodišnjeg javnog linča zbog napada na Izrael, ne prestaje da se diže prašina oko tekstova i izjava ove popularne književnice koju su u spisak sumnjivih stavili Katolička crkva, bivši i sadašnji režimi, ali i američki Stejt department. Povodom izlaska novog romana „Dabogda te majka rodila" Vedrana Rudan je dala ekskluzivni intervju Pressmagazinu u kojem je objasnila zašto narodima na ovim prostorima nema pomoći pa je otuda besmisleno boriti se za njihova prava.

  • Na početku tranzicije rekli su nam da je ona oročena i da moramo da prođemo kroz nju kao i svi. Međutim, ne vidi joj se kraj iako je već uveliko izvršena podela na „gospodare" i „robove". Šta nas još čeka i u kojoj smo fazi?
- Nema nikakve dileme da će ovo stanje trajati doveka, samo će nijanse biti prihvatljivije ili ne. Trenutno je to samo korak do još težeg ropstva i biće nam sve gore i gore. Kapital ima sredstva kontrole. Ima dirigovanu bedu i dirigovan pad evra, rast dolara i obrnuto. Nedavno su nemački novinari izneli tezu da svet ne uništavaju teroristi sa turbanom, kao npr. Bin Laden, jer ko zna da li on postoji i da li je ikada postojao, već su jedni od najvećih svetskih terorista Soroš i kompanija. Oni ubijaju i uništavaju više ljudi u jednom danu nego što je to Bin Laden učinio za deset godina. To su teroristi u finim odelima koji drže svet u šaci i nikome ne pada na pamet da na njih baci bombu jer se do njih ne može doći. Bin Laden i opasni momci u turbanima mogu baciti bombu na voz, avion, metro, ali ne mogu doći do onih pravih i za mene je Soroš glavni terorista, a ne neki tamo Muhamed Bili Bali. Ponosna sam na svoju rečenicu „Pet 'koka-kola' jebe celi svet", i to sam rekla 2009. i pokazalo se da sam bila u pravu. To je suština, a nama ostaje samo pitanje koje ćemo sigurno sebi postaviti „Kako to da imam 40 godina, a nemam u životu ništa osim kredita".
  • Svedoci smo idiličnih odnosa Tadića i Josipovića, koji su imali čak tri susreta u mesec dana. Da li ima šanse da se ta idila prenese i na dva naroda i da i oni počnu da žive u dobrosusedskoj harmoniji koju može pokvariti samo neka Kecmanova trojka u poslednjoj stotinki?
- Mi Hrvati i vi Srbi mislimo da smo bitni, ali nismo. Mi smo dva naroda koja su zavadili političari, predsednici država, a ti predsednici su bili projekat, a ne neke posebne ličnosti. Međunarodnom kapitalu je trebalo da se Srbi i Hrvati pokolju i onda su Srbima kao jedinu varijantu ponudili Miloševića. Oni su ga izabrali, a ne srpski narod, kao što su i nama ponudili ustaše iz Kanade i Tuđmana. Njih dvojica su se uglavnom dobro slagali, a mi smo se dobro klali. Sada su u ponudi „projekat Josipović" i „projekat Tadić" i među njima nema razlike. Jedino što je Tadić mnogo lepši, ali oni nisu plaćeni da misle, već da izvršavaju i ništa što rade nije njihova ideja. Sad se Tadić i Josipović sreću u mom rodnom gradu Opatiji i smeše se. Klanje je aut, jer je projekat da Srbi i Hrvati treba da budu braća i da kao takvi odu u Irak, Iran ili Avganistan i da kao braća tamo kolju već koga treba da kolju. Tako da me njihovo smeškanje ostavlja prilično hladnom.

  • Crkvu nije uspeo da uništi, a ni da demodira ni let „Apola 7", pronalazak „penicilina" i interneta, ali će je izgleda dotući najnovije pedofilske afere?
- Katolička crkva je opako načeta... aleluja! Sva ta silovanja dečačića koja traju već stotinama godina sad su došla na naplatu računa, pa se čak i papa tretira kao više nego sumnjiva osoba. Jer papa koji u osamdeset i nekoj godini nosi crvene „prada" cipele šalje jasnu poruku. Prvo da je bogat, bahat i da ga briga za sirotinju koju zastupa, a drugo da je u najmanju ruku čudan muškarac jer nosi crvene „prada" cipele. Katolička crkva je načeta na moju veliku radost i prvi put je prešla u defanzivu. Takođe, prvi put priznaje da je puna homoseksualaca, što samo po sebi nije loše, kad ne bi baš njih crkva proganjala, dakle, dvolična je. Mislim da nisu katolički sveštenici postali pedofili zato što im je celibat naređen, nego su ušli u Katoličku crkvu jer su pedofili i onda je to za njih fenomenalno mesto gde mogu nekažnjeno drapati dečake i pozivati na džihad protiv žena. Presrećna sam što sada u Irskoj niko ne ide u crkvu. Svi smo shvatili s kim imamo posla, ja odavno, a ovi siročići koji su iskreno verovali u 10 božjih zapovesti, koje su fantastične i ja ih se držim koliko god mogu, tek sad vide da ih se popovi ne drže i mislim da je ovo početak kraja Katoličke crkve. Sad je opet pitanje zašto se to baš sada dešava jer su mogli zbog istih tih stvari propasti i pre 50 godina. Nekome je baš sad zasmetala Katolička crkva, a mislim da se zamerila međunarodnom kapitalu, jer Katolička crkva je međunarodna korporacija. Crkva nije neka humanitarna organizacija, već su to veliki biznismeni i očigledno da je narasla više nego što treba i sad joj treba malo srezati krila da se povuče. Neka jača korporacija ih je uhvatila za vrat i kad se malo smire, onda će se zaboraviti i na pedofile i na pedere.

  • Do kada će trajati fascinacija Obamom i da li je korektno da je nekom simpatičniji Sarkozi ili švalerčina Berluskoni?
- Ljudi osećaju potrebu za nadom ili će im život postati besmislen. Ako vi radite od jutra do sutra ne da biste živeli, već da biste preživeli, onda morate reći: „Aha, kad Obama dođe na vlast, možda će mi biti bolje." Amerika je crnog Obamu prodala da bi nam poručila: „Mi smo drugačiji, mi nismo više svetski policajci i sad smo mnogo mekši."

  • Mnoge stvari su zajedničke Srbima i Hrvatima, pa i aktuelni napadi na Mesića i Tadića na „Fejsbuku".
- Zašto bi neko sada napadao Mesića? Ko je on uopšte danas? Mesić je sada samo bivša lutka na koncu i možda godi njegovoj sujeti da neko želi da napadne starca od 100 godina, kao što bi meni, koja imam 60 godina, godilo da mi neko na ulici zviždi, ali ne zviždi jer sam aut, kao što je i Mesić aut, ali na „Fejsbuku" se može svakome pretiti. Tako i Tadiću svako preti, ali i Mesić, Josipović i Tadić treba da se boje svojih. Ali ti preko „Fejsbuka" s njima ne komuniciraju.

  • „Dim iz Aušvica je večan, a dim iznad Gaze je pičkin dim" je rečenica zbog koje ste dobili otkaz na TV Nova, a i postali sumnjivi američkom Stejt departmentu.
- To je najbolja rečenica koju sam u životu napisala. Pojedini Jevreji misle da im holokaust može biti alibi za sve zločine koje vrše trenutno nad Palestincima. Mislim da ne postoji večna žrtva sa velikim „ž", kao što ne postoji ni večni zločinac sa velikim „z". Ja bi trebalo, kao nekakva Hrvatica, biti doveka ustaša koja čim vidi Jevreja na 100 kilometara treba da se pokloni i kaže „oprosti". Ne pada mi na pamet, jer takozvano klanjanje smatram farsom. Šta se ti imaš klanjati onome koji sa onima koji su nastradali pre 60 godina i nema nešto zajedničko. Naprotiv, ponašaju se kao Hitler, kao neprijatelj svojih očeva i baka. I smeta mi ta jevrejska hipersenzibilnost jer oni definitivno misle da su ibermenši, nadljudi. Dakle, okej, ti misliš o sebi da si velik, ali ja mislim da si veliki koliko sam ja velika, ali i mali koliko sam ja mala. Mene užasava činjenica da mogu na ulici reći slobodno da su Švajcarci govna i svi će za mene reći da sam prostakuša, ali ako kažem „Jevreji su govna" svi će za mene reći da sam učinila zločin, jer je njih holokaust trajno definisao kao svece i žrtvu. Ali šta je sa Ciganima koji su se u istim tim logorima pretvorili u dim, pepeo, sapun ili deo nečije lampe u sobi? Gde su filmovi o Ciganima? Gde su ljubavni filmovi o Ciganki u logoru? Kako to da ne znamo nijedno cigansko ime koje je nastradalo u logoru? Meni to smeta. Jevreji su trajna žrtva zato jer imaju novaca da plate taj status. Oni ubijaju Palestince jer imaju lovu i jer im Amerika pruža pomoć. Sad, kada je Obama malo stegao kesu, odmah su ga proglasili antisemitom. Ali Obama nije stegao kesu na svoju ruku, već mu je neko rekao da to uradi, a taj neko je uložio u njegovu kampanju dve milijarde i 100 miliona dolara. I sad zamislite koje je njegovo polje slobode. On nema pravo ni zube da opere pastom koju mu neko ne diktira. Dakle, ako je on stegao kesu Jevrejima, to znači da je Amerika stavila malo Jevreje pod kontrolu jer je i Americi neko poručio „dosta je". Amerika je u frci velikoj i prodata je Kinezima, Arapima, pitaj boga kome i neko od tih vlasnika Amerike je rekao „daj malo te Jevreje smiri". Dobila sam otkaz jer sam palestinskoj pobijenoj deci dala ime. I to mi ne mogu oprostiti i ja se time ponosim. Zamislite, Stejt department kao problem u izveštaju o poštovanju verskih prava u Hrvatskoj vidi problem u meni, koja sam jedno obično hrvatsko piskaralo koje nema nikakvu moć. Ponosna sam na tu svoju epizodu apsolutnu i to je antologijska rečenica.

  • To vam je bio drugi otkaz, a prvi put ste otpušteni kao žrtva Tuđmanovog režima.
- Bila sam prvi novinar koji je dobio otkaz u Hrvatskoj jer sam uvredila Tuđmanovu lentu. U ono vreme, iako Hrvatica, bila sam veći Srbin od svih Srba. Međutim, neki Srbi u Hrvatskoj su dobili bar nešto. Neke spaljene kuće su im podignute, poneko im se izvinio, ali zanimljivo je da mi Hrvati koji smo grozno prošli u Tuđmanovoj Hrvatskoj nismo nikad dobili ništa od izvinjenja i stvarno se pitam zašto su srpska prava u hrvatskom fašizmu veća od hrvatskih prava u hrvatskom fašizmu.
  • Da li postoji opasnost da se čitava epizoda sa Obamom svede samo na ono njegovo obećanje krezavim crncima da će svi oni dobiti nove zube?
- Prodali su nam priču da će se crnac Obama brinuti o crncima i siromašnima u Americi. Ali on nije plaćen da bi sirotinji popravio zube, nego da je pridavi tako da nema vremena da razmišlja o smislu života.
  • Onda bolje biti ciničan i zabavljati se švalerskim ispadima Berluskonija?
- Svi znamo da je Berluskoni kriminalac i to je manje više okej, ali kad kreše curicu od 18 godina onda je to problem. Međutim, to definitivno nikad nije bio problem jer je kresanje curice od 18, ako ti imaš 60, postalo normalno. Berluskoni se predstavlja kao jebač, a manje kao kriminalac, iako je on sigurno samo kriminalac, jer veliki jebač trenutno definitivno nije. Ipak je tu priroda učinila svoje. To su sve igre i ne verujem i da je Sarkozi neki veliki jebač, jer biti političar je posao od 24 sata, a ako imaš 50 godina i 24 sata radiš, mislim da tu nema trenutka kad ti se može dignuti. Obaveze su ti veće od seksualne snage.
  • A ko će nama obećati da nećemo biti krezavi?
- Niko, jer niko vama nikada nije rekao da imate pravo na zube. Vi imate pravo da jedete toliko da ne crknete od gladi i da radite što više za što manje para. Ova ekonomska kriza je veštačka i ceo svet se pretvorio u uslužnu delatnost. Recimo, 90 odsto sveta samo prodaje, trguje, služi, radi po hotelima. Ostalih 10 odsto čovečanstva, Kinezi, Indijci i ostali, proizvode. Oni rade jer je cena njihovog rada nikakva, jednom rečju badava, a to mi ostali prodajemo i kupujemo za mnogo manje novca danas nego juče. Jedan radnik u Kini zaradi pola dolara na dan ili nedelju i niko se ne pita koja su njegova ljudska prava. Oni proizvode za ceo svet i baš briga Ameriku kakva su prava u Kini. Vrlo je zanimljivo i kako Kina rešava štrajkove i bune. Pre godinu ili dve, oko 500 kineskih kamiondžija je diglo glas i blokiralo saobraćaj, i oni su ih sve pobili, ali niko u Njujorku nije o tome raspravljao ili digao glas. Moćnom zapadnom svetu odgovara takva Kina, jer se obezvređuje cena rada u njihovim zemljama. Svako će reći „aha, ti nećeš raditi za tri ili pet dolara, ali Kinez hoće". Ipak, na kraju sve dođe po svoj račun, pa će na kraju ceo svet biti u kandžama Kineza, jer svako carstvo mora jednom propasti. Kinezi dolaze i njihov položaj je isti kao i naš, samo što mi imamo možda više slobodnog vremena, jer Kinez radi više od stoke i nema tajm-aut da razmisli šta mu se dešava.

  • Ne daju mu ni „najki" patike koje danonoćno proizvodi na fabričkoj traci?
- „Najki" patike su simbol sveta u kome živimo. Kada su takozvani huligani u Beogradu na onim demonstracijama za Kosovo, krali „najki" patike, ja sam ih branila. Jer ako ti država prodaje priču da nisi ljudsko biće ako ne nosiš „najki" patike, a ne daje ti platu da možeš da ih kupiš, onda je normalno da razbiješ radnju i uzmeš „najki" patike i kažeš društvu: „Eto, rekli ste da moram da ih imam i ja ih sad imam." Sve države u ovom našem eks-Ju prostoru tolerišu huliganizam na stadionu. Daju priliku rulji da se kontrolisano iživi na Srbinu, Hrvatu, crncu jer tako ne idu na banke i na vlast. Mi smo totalno pod kontrolom.

  • Narod vas doživljava kao svog tribuna i borca za pravdu, a onda ih vi iznenadite izjavama da niste nikakav heroj niti borac za ljudska prava, već trgovac.
- To je istina jer se ne borim za ljudska prava jer se narodu ne može pomoći. A u narod svrstavam sebe, svoju decu i unuku. Samo govorim narodu svoje mišljenje i zato sam plaćena više ili manje. Živim od iznošenja svog mišljenja, a ne od borbe za narodna prava. I niko ko se predstavlja kao borac za narodna prava to nije, već se bori samo za sebe. Borac za nečija prava bi trebalo da radi u narodnoj kuhinji i pomaže sirotinji da umesto pasulja dobije komad mesa. To su borci za ljudska prava, ali zanimljivo je kod tih narodnih kuhinja da se njihovi sponzori uvek slikaju dok hrane sirotinju. Ne rade to tajno. Dakle, i to pomaganje sirotinji je u funkciji i zato ne verujem ni u kakve borce. Ne verujem u NVO, helsinške komitete. Verujem samo u novac. Bog je novac, a sve drugo su pizdarije.

Branko Rosić
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...