Tuesday, August 31, 2010

SAZNANJE

"Saznanje" je pjesma koja je vizionarski odredila buduci put darovite pjesnikinje.
Jos jedna mala igrica.
Iako je darovita pjesnikinja vecini poznata, nisam siguran da cete znati o kome se radi.

Pogodite ko je pjesnikinja? Ili barem, kojim poslom se bavi.

Svidja li vam se pjesma? O cemu ona govori?
Sta je to pjesnikinja saznala?

*************************
SAZNANJE

Znala sam
da će drage ptice uginuti
od srama
kada me ugledaju prezrenu
zbog mojih ruku koje su
noćas
prodale našu istinu
na nekom trgu sna

Znala sam
da ni toplina moga života
neće biti dovoljna da vrati
snagu
prosjacima koji su noćas
umirali u šampanjskim
bocama moje bludnje

Znala sam
da ni traženje pod kamenjem odlazaka
neće biti dovoljno da
opere prljavštinu
bijednog jednog smiješka
kojim su noćas
kupili našu istinu

Monday, August 30, 2010

MARIO: MJESEC U ZNAKU PETRA KOCICA


Banjaluka je krajem avgusta u znaku Petra Kočića


*********************

Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Nedavno se preda mnom našla verna i dobro reprodukovana fotografija Petra Kočića. Posmatrao sam je dugo. Podsećala me je na nečiji lik koji sam takođe viđao na fotografiji, ali u prvi mah nisam mogao da se setim na čiji. Na koga, na koga to podseća - pitao sam se nekoliko puta, a onda mi je odjednom sinulo: na sliku Fridriha Ničea. Ne bih umeo kazati šta je bilo to što je izazvalo u meni takvo sećanje. Kosa? Brkovi? Pogled? Držanje? Možda ni jedno od svega toga; možda svako pojedinačno, a moža i sve zajedno.

Ivo Andrić

Sunday, August 29, 2010

BOCO: DRUGI UGAO (3)

Dobro, dobro. Evo:
1. Molim vas da mi oprostite što sam pokvario ugođaj neizvjesnosti.
Mario, tebi se posebno izvinjavam.
2. Šaljem fotografiju da se iskupim.
3. Ko pogodi, dobija nagradu. Vodim na kaficu, kad se javite da ste u BL.
Oni koji su u BL imaju pravo učestvovanja, naravno.
4. Volim vas.

Saturday, August 28, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (2)

Prosli "Drugi ugao" nam je Boco otkrio.
Da ponovim oni koji i sada zive u Banjaluci ne ucestvuju. Osim onih koji rijetko izlaze u grad.
Njima se moze desiti slicno sto i nama koji jednom ili ni jednom godisnje provedemo nekoliko nedjelja u nasem gradu.
Gdje je ovo?

Friday, August 27, 2010

BRUJA: NAJLUDJI KOMENTATOR

Sta se dogodi kad dva tv. komentatora sjede, jedan do drugog, prenose utakmicu, a svaki navija za svoj tim.
Prvi kometator likuje kad Inter povede, i prkosi svom kolegi davajuci velicanstvene epitete svojoj ekipi. Drugi cuti ko riba, jer njegov Milano gubi. Ali gle cuda.

Najbolje je da pogledate.

http://www.youtube.com/watch?v=GKxGt2BzGR8

Thursday, August 26, 2010

MASINO PISMO

Da nije sve uzivanje na putovanjima na kakva se otisla Masa, da su ta putovanja ispunjena i izazovima i nepredvidivim okolnostima, to smo pretpostavili. Masa mi je odobrila da objavim jedno njeno pismo o jednoj uzbudljivoj avanturu koja i nije bila bas bezazlena, ali dio je putavanja na koje se uputila. Neke od slika su vec ranije objavljene, ali ponavljam ih, jer one pripadaju ovoj prici. 

***************************************
Sacuvaj ovo da citas za vikend ,kad imas malo vise vremena!

Mozda i nisam u pravu, ali ja mislim da se ovako desilo....Vulkan u Kolombiji...Ja mislim da sam isla okolo Nevado del Ruiz!!! Ja mislim...Bila sam u Salento, sto je malo mjesto izmedju dva druga mala mjesta, Armenia i Pereira....Poznat je po coffee plantation i Cocora Valley gdje su wax palm trees, koje su najvise palme na svjetu (te slike tek dolaze).... Nas troje odlucimo na mali izlet od nekoliko dana. Rentali smo sator (za koji smo drugi dan saznali da propusta vodu), kompas, kupili smo sir, ali smo oboje zaboravili!!!! Tako da, upravu si ona kuhinja, koja je dan tri predivno mirise!!!!

I tako nas troje smo prvi dan iz Salenta djipom do te Valle de Cocora, i onda oko 9 sati ja mislim uzbrdo....tu smo imali gdje spavati, mjesto se zvalo Primavera....a da nismo imali mapu nego smo uslikali nesto sa zida, a nije bas valjalo... e drugi dan smo zalutali, i skontali da sator propusta.....treci dan kad smo stigli do jedne kuce rekao nam covjek da se vratimo...i to uzbrdo, nije nam htio rentati konje, za koje sam se ja molila cjeli dan....onda smo taj dan napokon stigli do mjesta gdje smo trebali biti dan prije...Tu su hot springs, tu je covljek napravio kucu, i par kao bazencica od te vruce vode u koju ja nisam ni pomislila ulaziti posto bi se morala skinut a to nebi tad ni za milion dolara, jedva sam se skidala za v.c....i da odatle ljudi (koji imaju energije) se penju do vrha. Mi naravno nismo...Culi smo za ovog covjeka prije par dana i rekli su da nije jako ljubazan, da dozvoli samo da stavis sator.....A nama je kuhao i spremao, i svasta nesto dao, meni je najdrazi bio mint caj, koji je u istom trenutku i brao i pravio....Izgleda da kad je vidio s koje strane smo mi dosli (sto je naravno skroz pogresna, blatnjava, strana na koju ni konji nemogu), cak i on je imao srce da nas zali....Nikad mi sladja nije bila riza za prilog, krompir za glavni obrok i spagete za desert!!! Naravno sve skupa u tanjir, mozda jedan zacin iz baste, i divota.....

Wednesday, August 25, 2010

LJILJA M.: IZNENAĐENJE U SUMRAK

Tiho ljetnje veče, balkonska vrata i prozori širom otvoreni, u sobi prigušeno svjetlo. Odmor od dnevnih obaveza i vrućine uz laganu muziku, knjigu... i već dopola ispražnjene čaše vina. Ništa naročito, atmosfera našeg tradicionalnog načina opuštanja... Iznenada trže nas nepoznati fijuk. Šta je...? Odbija se od zidova, nešto kao loptica servirana od samog Ljubičića (inače je posljednjih sati ujednačeno odzvanjala sa TV-a). Ali nema vremena za pitanja, za odgovore, uplašeni skačemo, zatvaramo se u sigurno predsoblje. Ko se više uplašio: ja ili moj M ?
Poslije izvjesnog vremena kroz staklena vrata naziremo nešto maleno... miče se... Sjetih se da sam u djeliću sekunde tačno iznad glave ugledala raširena krila ZMAJA i njegovu ogromnu sjenku na plafonu... Sigurni smo da nam je u goste zalutao šišmiš, ili čak više njih.
I dalje smo na bezbjednom mjestu, u predsoblju. Moje muško razvija temu o mogućoj dezorjentaciji slijepog miša... kao loveći insekte šišmiš se zanio i usljed inercije udario u zid sobe pri čemu mu je otkazao radarski sistem(!). Teoretizira, ali ne stupa u akciju... Nije bilo jednostavno 'namoliti' gosta da se vrati svom jatu. Bilo je ono ...hajd' ti sad, a ja ću se dokazati kad dođe pravi zmaj... muško k'o muško...
Od tada se vrata lođe uveče redovno zatvaraju.

Monday, August 23, 2010

POSLAO ZELJKO SARIC: UMORNI PAS

Prica stigla kao forward. Autor nepoznat. Prica topla. Dijelim je s vama.
***************************


Jednoga dana, umorni pas ušetao je u moje dvorište. Video sam po ogrlici i dobro uhranjenom stomačiću da ima dom i da je dobro zbrinut.
Mirno mi je prišao, pomilovao sam ga po glavi, zatim me pratio u kuću, polako otišao niz hodnik, sklupčao se u uglu i zaspao.
Sat kasnije, prišao je vratima i ja sam ga pustio napolje.
Sutradan je ponovno došao, pozdravio me, ušao unutra i zauzeo svoje mesto u hodniku, ponovno odspavavši oko sat vremena. To se ponavljalo nekoliko nedelja.
Iz znatiželje, pričvrstio sam ceduljicu na njegovu ogrlicu:
- Voleo bih da znam ko je vlasnik ovog divno, umiljatog psa i da ga pitam da li zna da svako popodne dolazi kod mene da odrema.
Pas je sutradan stigao s novom ceduljicom pričvršćenom na ogrlicu:
- On živi u kući sa šestoro dece, od kojih je dvoje mlađe od tri godine, pa pokušava da se naspava. Mogu li i ja da dođem sutra s njim?

Sunday, August 22, 2010

Viktor Ivancic: Polupana Ordenacija (e-Novine)

Neke tekstove je bolje ne komentarisati. Oni govore sve. Ako se slazes s njima, najbolje ih je ostaviti onakvima kako su napisani. Takav je i tekst Viktora Ivancica, objavljen u e-Novinama. Jedino sto sam promijenio je, izbrisao sam slike. Objavljivanje slika zlocinaca u kakve spada Glavas je reklama za njih koju oni nikako ne zasluzuju.

*****************
Na vijest da će mu predsjednik države, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, oduzeti ratna odlikovanja, Branimir Glavaš poručio je iz susjedne Bosne i Hercegovine - gdje se privremeno sklonio od zatvorske kazne - da je sve svoje državne ordene, ukupno njih sedam, već prodao jednom "hrvatskom domoljubu" iz Australije, i to za sumu od sto tisuća kuna. Taj je domoljub navodno želio financijski pomoći Glavašu u njegovoj izbjegličkoj epopeji, a kako ovaj nije htio primiti novac ni za što, dogovorili su da Hrvat s australskom adresom otkupi od njega naramak medalja za navedenu sumu, pa je tako isti postao vlasnikom: Spomenice Domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Reda hrvatskog trolista, Reda Ante Starčevića, Reda bana Jelačića, Reda kneza Domagoja s ogrlicom i Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.
Glavaševa priča po svemu je sudeći izmišljena, a to će reći da je - na specifičan način, budući da se krećemo po simboličkom teritoriju - točnija od mnogih drugih. Ako je riječ o izmišljotini, onda se ona u najmanju ruku čini prikladnijom od izmišljotine da su državni ordeni dodijeljeni Branimiru Glavašu bili svjedočanstvo o njegovoj osobnoj časti ili "doprinosu narodu i državi". A tada i uskrata te izmišljotine nije ništa drugo nego - proceduralno obrnuta - izmišljotina. To da se birana državna limarija, s druge strane, proda nekakvom anonimnom idiotu koji će u njoj prepoznati sentimentalnu ili bilo kakvu drugu vrijednost - makar taj lik i njegova platežna spremnost bili plod zlobne mašte - izgleda kao dosta prihvatljiv simbolički okvir za tematiziranje državnih transakcija čašću, ugledom, viteštvom i drugim kvalitetama nužnim za pravilan rast i razvoj Domovine.
Da pojasnimo: uz izmišljotinu da je Glavaš zaslužio ratne medalje zbog svoje plemenitosti i junaštva, te izmišljotinu da mu je takvu izmišljotinu uopće moguće oduzeti, tek se izmišljotina da državni ordeni kupoprodajom dolaze u ruke jednog patriotski naloženog degenerika - koji je, sudeći po izmišljenoj sumi od sto tisuća kuna, degenerik baš zato što je domoljub - pokazuje u određenoj mjeri referentnom prema realitetu hrvatske državotvorne ideje.

Saturday, August 21, 2010

J. Pejakovic: "BiH nije moja domovina", Intervju A. Trifunovic (6yka.com)

O Josipu Pejakovicu znamo skoro sve. Covjek otjelotvorenje Bosanca, onakvog kakvi smo vecina nekada bili, ili smo samo mislili da smo bili vecina... Intervju je podugacak ali zbog onoga sto je cinio a i dalje cini, Josip Pejakovic je zasluzio da procitamo svaku njegovu rijec... Kad kaze da BiH nije njegova domovina, vjerovatno misli ono sto i ja. Jugoslavija je bila moja domovina. Osjecao sam se ponosan i sto sam jugosloven i bosanac u njoj. Ova sadasnja BiH, ovakva kakva je, jeste, kako to Josip kaze, nakaza od drzave  kojoj niko ne pripada i koju niko ne voli, pa cak ni oni koju su je porodili, jer cak i oni koji kazu da je vole, vole neku drugu drzavu, neku koju oni zamisljaju, a koja vec godinama ne postoji.

"Eno ti Bosne. I tamo ljudi žive."
Otac - sinu Arminu u istoimenom filmu

****************************

On meni nema Bosne!

* Gospodine Pejakoviću, jednom prilikom ste rekli da nema rupe na putevima u Bosni i Hercegovini za koju ne znate, da ste bili u svakom gradu u ovoj zemlji, da vrlo dobro poznajete ovaj narod, da poznajete ovu zemlju za razliku od onih koji se deklarišu kao legitimni predstavnici naroda. Prvo pitanje vama a koje će biti upućeno svim našim sagovornicima - Ima li Bosne i Hercegovine?
Da bi odgovorio na to pitanje morao bi da znam šta je Bosna i Hercegovina, šta predstavlja taj geopolitički prostor koga neki smatraju domovinom, neki smatraju zemljom a neki smatraju ničim. To je to neminovno trojstvo koje nam se dešava ne samo u nacionalnoj podjeli nego i u podjeli mišljenja. Ako govorimo o domovini, nje nema. Ona ne može biti domovina bez obzira što je to za neke bolno i koji je stalno svojataju kao takvu. Ono što jeste BiH, ona je zemlja, dakle bez obzira htjeli to Bošnjaci, Srbi ili Hrvati i ostali, ona je zemlja i egzistira kao sadašnji komad jedne bivše zemlje koja se zvala Jugoslavija. Meni se dopada da kažem da Bosne ima kao zemlje, dakle gruntovno je ima, jedan kroz jedan, nije ničija, ne kaže slučajno da ona nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska. Tako je to zapisano u knjigama, gruntovnim knjigama. Bosne ima, ali samo kao zemlje. O onima koji tvrde da je nema nikako, ne želim komentarisati. Smatram to neozbiljnim odgovorom.
* Pomenuli smo tu mobilnost koju imate radeći svoj posao. Radite ciklus vrlo gledanih emisija pod nazivom „ U ime naroda“, borac ste za narod. Koliko trebamo biti pošteni i fer prema narodu i da li mu možemo reći da nije kriv ni za što?
Ovdje u Sarajevu, koji je ili se bar tretira da je glavni grad, stvara se situacija gdje recimo dvije generacije nikad nisu bile u Banjaluci niti će biti. Da bude stvar još gora, ima područja u gradu Sarajevu gdje mnogi iz tog dijela Sarajeva nisu otišli u centar tog grada. Ja sam do svoje 15 godine obišao čitavu Jugoslaviju, jednu veliku prekrasnu zemlju. Sve sam obišao, jer su moji roditelji insistirali da znam u kojoj zemlji živim. U ovoj zemlji živi sigurno 70 posto mentalno nedoraslih ljudi koji nikad nisu bili nigdje osim ako ih neko ne protjera. I otjera. Moja tragedija je u tome što me niko nije pitao te 92-e, gdje ću ja, nego sam ostao tu, gdje sam na neki način rođen, i gdje sam živio i gdje sam stvorio porodicu. Ali mi je pripao najružniji dio Jugoslavije.
U Bosni je pedeset posto nepismenih ljudi. Ali pazite, ovdje nepismenost ne podrazumijeva da se neko ne zna potpisati nego da ne zna ništa. A svih tih 50 posto nepismenih ustvari glasa za ove još nepismenije, kao svoje najbolje predstavnike. I oni zaista jesu najbolji predstavnici tih mentalno potpuno neuračunljivih ljudi. To nisu ljudi koji žive, njima se život jednostavno dešava.
U ovoj drugoj polovini tu imamo 50 posto malo pismenijeg svijeta, ima jedan procenat od 10 posto koji bi i željeli neku promjenu, ali to u odnosu na cijelu amorfnu masu nije deset posto. Nekada je jedan čovjek u stanju da promijeni cijelu situaciju, ako to želi. Ali da bi napravio promjenu moraš znati s kim imaš posla. Da bi znao izliječiti čovjeka moraš ga dijagnosticirati, propisati mu lijekove.

Friday, August 20, 2010

"BANJALUKA GRAD ZENA"

Procitao sam ovaj clanak, cim je izisao i nisam ga htio komentarisati. Medjutim dosta vas mi ga je poslalo na e-mail ocekujuci komentar. U prvom citanju, ja ga zapravo nisam ga ni mogao procitati do kraja, jer sam osjetio me ljuti i nervira. Pomislio sam da je predlagac neki novodosli, pa ne shvata sta znaci kad se za Banjaluku kaze " grad zena"; koji ne shvata da kad smo mi to izgovarali da smo to radili s ponosom i postovanjem, jer u tu kategoriju su spadale i nase djevojke, nase sestre, mame, tetke, ujne, prijateljice...
I onda pogledam ime predlagaca. Pa ja njega znam! Dijete odraslo u Banjaluci, u Kaporovoj. Otac mu bio inzinjer u Cajavecu.  Cak sam i radio s njim. E to banjalucko dijete, sada vec odrastao covjek, predlozi ovu glupost koju ne mogu ni da komentarisem vise. Vi procitajte, pa kazite sta mislite.
http://www.nezavisne.com/dogadjaji/hronikagradova/66018/Banjaluka-grad-zena.html

Thursday, August 19, 2010

LJUBOMIR ZIVKOV: PRONOSENJE SLAVE (PESCANIK)

O ovoj temi sam na slican nacin jos davno razmiljao i pitao se kome trebaju te penzije sportista, umjetnika, naucnika, te pensionerske organizacije naucnika, umjetnika, sportista koje nikome, osim njima samima ne sluze ama bas nicemu. A kostaju! Koga? One koji nikada nece uci u taj krug i koji nikada nece uci u neku od zgrada koja je pokljonjena zasluznima. Pa ko je tu onda zasluzan?
Po prvi puta sada nailazim na tekst na ovu temu.
Ali da ja dalje ne razglabam, preporucujem vam da procitate ovaj clanak Ljubomira Zivkova, koji istina govori o Srbiji, ali je on univerzalan i veoma lako se moze primijeniti na svaku drzavu, drzavicu, pokrajinu i sta ti ja znam sta sve jos ne...

*************************

Rus Vladimir Ladižanjski osvojio je srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu, ali je pri tome izgubio život. Da nije umro mogao bi uz specijalnu penziju da živi još pedeset ili sto godina, jer je Rusija i majka i pravna naslednica SSSR-a, zemlje koja je čovečanstvu uz tolike druge izume podarila ideju zasluyhnykh artistov i zasluzhnykh sportistov. Najrevnosnija baštinica te ideje (koju je kolos poput SSSR kojekako i uspevao da sprovede u takozvani život) jeste Srbija, država kladionica, marketinga, portparola, koju hoću reći nema ker za šta da ujede, a koja svojim zaslužnim sportistima (kao god i umetnicima, naučnicima i državinim službenicima) hoće da obezbedi rajsko živovanje zbog toga što su slavu Srbije proneli po svim meridijanima. Kakvu slavu, šta je to slava, može li se slava pronositi i šta je svrha toga pronosa – to kao da nikog živog u ovoj smušenoj zemljici ne zanima.
Rus Vladimir Ladižanjski osvojio je srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu u dužini boravka na sve većoj i većoj vrućini, zagreje se sauna, dogreva se preko sto stepeni a takmičari sede unutra pa ko duže izdrži i ko otrpi veću vrelinu pobeđuje, ne možeš sportskoj disciplini ni ime da daš: sauanrstvo, saunašenje...
Uglavnom je u finalu nesrećni Rus umro: na korak od njega, ali u rashlađenoj prostoriji, sedeli su olimpijski lekari. Njegov sportski rival, Finac koji je hteo da pronese slavu svoje zemlje, prenesen je u bolnicu sa teškim opekotinama, organizatori još dugo neće moći da mu okače lentu i zlatnu medalju, pretpostavljam da je potonji pobedio, pošto je drugi finalista izdinstan na najsvirepiji način otišao u neki svet gde nadam se nema besomučnog takmičenja.

Wednesday, August 18, 2010

BANJALUCKI TRAPIST STIGAO DO KINE

Mario je poslao tekst o siru Trapistu objavljen nedavno u Startu. U prvi mah mi se ucinilo da sam ovaj tekst negdje vec citao. Vjerovatno je to bio neki drugi tekst o istom siru koji je po svijetu proslavio i red Trapista ali i Banjaluku u kojoj je samostan smjesten.

U Banjaluci u samostanu Marija Zvijezda žive svega dva redovnika - trapista i prave sir trapist čiji je izvorni recept, na papiru, već više stotina godina pohranjen u Parizu. U stvarnom životu, u svakom samostanu samo jedan redovnik zna recept koji, kada dođe vrijeme, po nalogu starješine samostana, prenosi jednom redovniku odabranom daje dalje čuva.

- Sir trapist je izvorno nastao kod redovnika trapista i logično je da se pravi u samostanu jer mi smo redovnici trapisti - kaže pater Tomislav Topić

Trapisti kao red su nastali u Francuskoj u 17. vijeku od benediktinaca cistercita koji su se 1663. godine, u reformskom procesu, podijelili na cistercite i cistercite strožeg opsluživanja koji su nastavili da žive u Normandiji u samostanu Notre Dame de La Trappe, po kom su i dobili naziv trapisti. Ova refoma je počela 500 godina prije podjele, a cilj je bio uvesti veću disciplinu u tadašnji život monaha. Tako danas trapisti ili cisterciti strožeg opsluživanja život provode u molitvi i radu i to uglavnom fizičkom, imaju zavjet šutnje i žive odvojeni od svijeta. U svijetu djeluju više od 100 muških trapističkih samostana i 72 ženska.
Marija Zvijezda je jedini trapistički samostan u BiH. Sadašnja dvojica tamošnjih redovnika trenutno imaju nekoliko mladića zainreresovanih da pristupe redu, pa će možda neki od njih, ukoliko postane trapist i ukoliko ga starješina samostana odabere, dobici pravo i obavezu da nastavi da čuva i recept za sir trapist.

- Sada imamo četiri ili pet mladića koji su zainteresirani za trapistički red i vidjećemo, možda neko od njih ostane i naslijedi recept, ali mora biti redovnik trapista i imati položen vječni zavjet. Poglavar samostana odredi ko će proizvoditi sir, a dužnost svećenika je da radi, moli i sluša, pa samim tim i prihvati obavezu čuvanja tajne recepta - kaže Topić.

Inače, za proizvodnju ovog sira, od muže do jela, potrebno je oko tri mjeseca, a za jedan kilogram sira potrebno je 10 do 12 litara mlijeka, u zavisnosti od kvaliteta. U hladnjači sirane samostana, na četiri stepena celzijusa, on može stajati i godinu dana, ali van komore - četiri mjeseca. Iako je trapist sinonim za sve masne, tvrde žute sireve, pravi trapist je samo jedan i od drugih se razlikuje po tome što je kolutastog oblika, glatke kore, žućkaste boje, mirisa čistog i specifičnog po mlijeku, slatkastog ukusa, umjereno slan i lako reziv, pojašnjava pater Topić.

- Na tržištu se može naći mnogo sireva koji nose naziv trapist, ali svi osim našeg su samo ime i lako je primijetiti razliku. Drugi proizvođači siru nerijetko daju naziv trapist vjerujući da će ga tako lakše prodati jer je trapist najpopularniji i najprodavaniji. Ali, kvalitet je drugačiji - kaže Topić.

Ova mala sirana godišnje proizvede oko 20 tona trapista i prodaje ga uglavnom u BiH i Hrvatskoj, no sir ode i mnogo dalje.

- Mi smo slali sir i u Kinu, a ljudi koji nas posjete i kupe sir odnesu ga i u SAD i u zemlje Evrope, ali iz BiH je problem izvoziti zbog strogih procedura u drugim zemljama i iako mi imamo sve potrebne certifikate, onaj ko uvozi treba dobiti odobrenje od svoje zemlje - kaže Topić.


(objavljeno u Startu br. 303)

Monday, August 16, 2010

ROGERS CUP U TORONTU


Juce je zavrsio Canadian Masters ili kako ga od 2005.g zovu Rogers Cup. Na turniru su igrale sve zvijezde svjetskog muskog tenisa  na celu sa Nadalom, Djokovicem, Federerom i Murrayem.

Ostvarilo se ono sto su organizatori i publika prizeljkivali, da bas ova cetvorica igraju polufinale. Prizeljkivano finale Nadal – Federer ipak nije igrano jer je u polufinalu Murray pobijedio Nadala. U drugom polufinalu Novak Djokovic nije ponovio igru iz finala 2007, kada je u nezaboravnom mecu pobijedio Federera i
osvojio turnir. U prilicno izjednacenoj igri, i uz njegovo prilicno nerviranje popraceno jos jednim lomljenjem reketa, Federer j pokazao da jos uvijek nema namjeru odustati od borbe za prvu poziciju na svjetskoj rang listi.



Ovogodisnji turnir ce ostati zabiljezen i po pokusaju dva najbolje plasirana igraca na svjetskoj listi, Nadala i Djokovica, da igraju u paru. Rezultat tog pokusaja je razalostio organizatore, sponzore a i publiku, jer su ih u dva seta, prilicno glatko pomeli kanadski teniski poletarci Raonic (nase gore list) i Pospisil.


Poznato je da je tenis sport za siroke narodne mase, i cijena karata turnira je prilagodjena tome da ga te iste mase mogu gledati u zivo. Najjeftinija karta za finale, za ona mjesta bliza bogu nego terenu, odakle igraci izgledaju kao kursor na monitoru racunara, je $130. Karte za pet redova nize, odakle se jos uvijek nisi siguran li je igrac odigrao forhand ili beckhand su preko $200.

Cijene sjedista blizih terenu rastu, ne srazmjerno, vec eksponencijalno.

Ja radije gledam taj turnir na TV, a pare potrosim pametnije. Stvar ukusa i pameti. I ne samo toga. I dubine budjelara, jer evo jedna mi prijateljica poslala sliku Nadala koju je ona napravila, i kaze da je sjela tako da vidi sta tog covjeka muci kad stalno izvlaci sorts, sto bi, uz svo postovanje prema ovom divnom sportisti, on ipak trebao prestati ili bar smanjiti. Jer ipak je to postalo malo neukusno. Zamisljam kako ce izgledati teniski mecevi buducnosti, kad neki novi klinci, koji sada upijaju i  kopiraju svaki Nadalov potez, dodju do Mastersa.

 

I na kraju finale Murray - Federer, odigrano po nesnosnoj vrucini. Mec vise puta prekidan zbog kise. Organizatori srusili svjetski rekord u brzini susenja terena.  I sto je zanimljivo. Gledam mec na TV, 5 - 10 km udaljen od mjesta gdje se igra. Nad terenom  tamni oblaci, saspu pljusak pa se razidju, a kod nas, cijelo vrijeme suncano.
Na kraju je Murray prilicno lako, mada to rezultat ne potvrdjuje, pobijedio i time po drugi put za redom osvojio Canadski Master. Meni je Murray pomalo cudan igrac. Mislim da od svih igraca sa vrha svjetske liste taj igrac ima najmanje navijaca sirom svijeta. Jednostavno, takav je. Ne izaziva uzbudjenje. Meni djeluje kao automat. U svakom slucaju, ovaj turnir je odigrao veoma ubjedljivo i ni jednom suparniku nije dao nikakvu sansu. 

P.S. Za vas koji ste ovaj clanak procitali do kraja Bruja je pronasao i nagradu. Pogledajte klip:

Sunday, August 15, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (1)

Mario nam postavlja jos jednu zagonetku.
Slika dijela Banjaluke; nama poznatog, ali uz drugog ugla.
Vidim parking je na temeljima srusene zgrade. 
Ne, jos nisam odgonetnuo gdje je to. Ali ne odustajem.
A vi?

Saturday, August 14, 2010

ANGEL: POZDRAV IZ ISTAMBULA

Javio se i Angel Trajkovski. I to iz Istambula, gdje ce uskoro poceti Svjetsko prvenstvo u kosarci. Znaci uskoro mozemo ocekivati i neke nove slike; cim se kapiten vrati i razvije film. (Ne smijte se, do nedavno je on to tako radio. Jedva je prihvatio digitalu).
Kratko, jasno. Mali razgovor tri stara kosarkaska prijatelja o starim ali i aktuelnim kosarkaskim temama.

********************

Kosarkasi, BL sportasi,
juce sam razgovarao sa Jasnom Tanjevic (Selimovic) i BogdanomTanjevicem-Bosom i on me zamolio da pozdravim svu kosarkasku i sportsku raju iz BL...
Ponovio mi je ono sto je i prije rekao:..."oduvijek sam volio BL i za nju me vezu divne uspomene na divne ljude, posebno za mog sportskog uzora Jerolima Karadzu..."
Jasna divno izgleda, odmah je "bacila" pricu na nekada sampionski kosarkaski tim "Vozdovac" (Bgd), silna pitanja o mojoj sestri Leni s kojom je igrala u istom timu...
Bosa? Iznenadio me je pozitivno svojim izgledom i svjezinom, premda je upravo bio na redovnoj terapiji u bolnici poslije teske i uspjesne operacije. Normalno, obavezna prica o kosarci, jer je opet preuzeo komandu nad reprezentacijom Turske u pripremama za Svjetsko prvenstvo u Turskoj i kaze da je zadovoljan sadasnjom formom svoje ekipe.
Pitao sam ga kako igra i kako se ponasa unutar ekipe NBA igrac Turkoglu:.." imao je jedan laksi hirurski zahvat, jos uvijek nije u potpunosti spreman, ali igra sve bolje, a njegov odnos prema ostalima je samo kao se pozeljeti moze!"
Repr. Srbije?
B.:"Sjajna, odlicno spremljena, sjajno vodjena od Ivkovica..."
A Krstic ?
B.: "...igrac koga bi pozeljeo svaki trener, igra za ekipu,sjajan igrac i nije slucajno proglasen najboljim igracem Turnira u Istambulu!"
Eto, toliko iz ovog prelijepog grada, pozdrav vasim porodicama.
Angel

Friday, August 13, 2010

BRUJA: SKRIVENA KAMERA

Ravaneli bjese jedan od najboljih i najpopularnijih fudbalera Juventusa devedesetih godina, a kako bjese, omiljena licnost, puna duha, sarma i uvjek spreman na salu, RAI mu namjesti skrivenu kameru, jer je Ravaneli upravo kupio novog mercedesa, pa u kaficu u koji uvjek navraca i parkira svoju mecku da je uvjek vidi i uziva u ljepoti dizajna svog mercedesa, moze da se opusti u cavrtljanju sa svojim klupskim kolegama. Odjednom mu lopov krade auto, a sva vrata vec unapred pripremljena i zakljucana da lopov moze nesmetano "ukrasti" auto, a on zuri i pokusava da stigne lopova. Sjeda u auto svog drugara Cire Ferare, koji namjerno vozi sporo svoj auto, sta Ravanelija zivcira i kudi njegov spori auto. Nastavak zavrzlame pogledajte.


http://www.youtube.com/watch?v=WQwxuuwj2Mg

Thursday, August 12, 2010

MASA: "I DA, SVE JE DIVNO!!!"

"Forwardujem" vam Masino javljanje u originalu. Tako je najbolje!
Masa je jedno od nase djece koja je prije 15 godina, sa svojih 11 godina dosla u Kanadu. Sva nasa djeca imaju pomalo problema sa nasim jezikom, ali je divno to sto ga niko od njih ne napusta, sto ga osjeti svojim, iako im je engleski laksi, i vjezba ga bar u komunikaciji sa nama. 
I to je dio naseg zivota...

*************************

Ne nije nas strah, Maso! Uopste!
Osvojila Machu Picchu!

Dragi moji svi !!!

Kao prvo, nemam ovde Dadin i ujko Batin email, so tetka ili mama forwardaj te ovo njima......
Pa evo mene opet u Ecuadoru, Juli sam provela u Colombiji a prije toga sam bila u Peru...Sad vam saljem slike iz Peru posto sam se tek sad resila virusa kojeg se resavam mjesec dana, tako da ce te dobi milion slika odjednom opet....ove slike su Lima...mozda prve dvije, onda je Cusco...Iz Cusco smo otisli prvo na jedno mjesto zove se Morray, to je archeological site od Inca, i poslje toga smo isli na Machu Picchu....To je trajalo cetri dana, kroz planine na biciklu prvi dan smo se spustili 80km.....poceli smo iznad oblaka i onda smo stigli do jungle, i kroz junglu smo setali sljedeca tri dana...na zadnji dan smo ustali u 0300 i popeli se na machu pichu.....i to su sve te slike....sutra cu pokusat jos.....I da sve je divno!!!Nadam se da vi svi uzivate u vasem ljetu, i putovanju, puno sam se pozelilia sviju vas, pa kad god stignete nesto malo napisite, i slobodno i vi meni nekad slike posaljite...

Ljubi vas Masa


Iza Mase je Machu Picchu, jedno od sedam svjetskih cuda.

I ovdje...

I ovdje ...
Nije sama. Dobro je!

Na tracnicama voza za dzunglu.

Masa je, na svog tatu, uvijek volila bicikle.
Popravljala ih, kvarila... Ali uvijek su bili s njom.


Nije Masa, ni lijevo, ni desno

Lici na iskopine iz vremena Inka

Ostaci Spanske civilizacije.
A bogami i dostignuca
najnovije (pogledajte zastave)

Wednesday, August 11, 2010

DRUZENJE SA LJUBISOM I EMIROM ZECEVIC

Proslog petka i subote smo se, kod moje sestricne iz Londona ( Ontario), koja ne zeli da joj se ime i slike pojavljuju na blogu, druzili i sa Ljubisom (Zekom) i Emirom Zecevic.

Za profesora Zecevica sam cuo jos u onom, proslom zivotu kao profesora na sarajevskom DIF-u i organizatora mnogih sportskih takmicenja kod nas, a posebno istaknutog ucesnika u organizaciji sarajevske Olimpijade. Bolje sam ga upoznao citajuci njegove divne clanke i komentare na web stranici dovla.net i pozelio sam ga upoznati u zivo.

I eto, ostvarilo se to krajem prosle nedjelje.

Uz veceru i pice kojim nas je pocastila moja sestricna koja prijateljuje sa Zecevicima, sve je teklo kao da za stolom imamo ljude koje godinama poznajemo. Nama ne treba mnogo da se skuzimo i da potekne lagana prica i sala. Nama banjalucanima je sarajevska skola sale uvijek prijala, jer iako iskrena i pomalo gruba (mi smo to tumacili nadmorskom visinom Sarajeva), ta sala je ljudski topla, i uvijek nam je, ma koliko razlicita bila i draga i bliska. Mislim da smo se mi banjalucani uvijek dobro uklapali u sarajevsku okolinu i da su ta druzenja uvijek proticala ovako kao i ovo u kanadskom Londonu.

Ono sto druzenje sa Zecevicima cini posebno lijepim je njihov nacin pricanja prica, dogadjaja, sala, viceva... Obicno Zeka pocne pricu, a onda kao po nepisanom scenariju, u tu pricu upada njegova Emira, pa na najljepsi sarajevski nacin, iako nije rodjena Sarajka, dodaje prici neophodne zacine. Zeka je pri tom sa paznjom slusa, ne buni se, ne prekida. Saceka svoj trenutak i nastavi svoju pricu. Obicno pred kraj price Emira jos jednom, samo na kratko, doda jos po koji zacin koji se dodaje upravo tada, jos poneki detalj nophodan da nakon toga Zeka efektno zavrsi svoju pricu ili salu. Divni ljudi. Divan par. I kad smo pomislili da je vec proslo jedanaest navece, a ovdje je obicaj da se od tog doba ne dize galama u dvoristu, provjerili smo vrijeme. Bilo je skoro dva ujutro. Nismo osjetili ni vrijeme, ni hladnocu noci...

Tuesday, August 10, 2010

NATASA: VELEBIT

Velik je bio poticaj Mašinih fotografija iz Kolumbije, neprekidno nadolaze sjećanja s planinarenja po Velebitu. Ponovo evo proživljavam te lijepe trenutke stavljajući sjećanja na papir, a zahvaljujući fotografijama dr Brajše, sjećanja su živa, kao da se jučer događalo.

Kako sam upoznala dr. Brajšu i provela nezaboravan vikend na Ravnom Dabru, Kizi, Velikom Sadikovcu, Kubusu pored Oštarija?
Dođoh u Planinarsko društvo jednog četvrtka poslije podne, 2003., vjerujući da će biti slobodnog mjesta, da će netko u zadnji čas odustati od posjete Ravnom Dabru. Zakasnila s rezervacijom, promaklo mi. Ništa od želje. Kaže vođa puta - Nataša ako želite možemo se nas dvoje izmjenjivati u autobusu, ali nisam siguran da će biti slobodnog ležaja u domu. Naravno bilo bi krajnje nekorektno da na takvo što pristanem, pa da čovjek cijelu noć provede sjedeći na klupi, kako bih ja imala ležaj. Koliko sam samo bila žalosna, mislim da su tu žalost svi mogli pročitati na mom licu. Vidim jednog čovjeka, blizu pedesetih, izrazito lijepog, blagog lica, smeđih, otvorenih toplih očiju kako me gleda s pažnjom i rekla bih suosjećanjem. Ne poznajem ga, malo mi je neobično da me tako uporno gleda, ali ja onako žalosna ni ne obraćam previše pažnju na njega. Kad on ustane i priđe mi – Gospođo, očito jako želite ići na Velebit, razumijem vas potpuno, ja sam veliki zaljubljenik u Velebit i ne bih mogao izdržati da barem dva vikenda mjesečno, bez obzira na vrijeme, ljeti ili zimi, ne planinarim njime. U subotu oko 4h ujutro idemo Jozo i ja mojom Ladom Nivom, pa ako želite možete s nama. Znam Jozu, planinar profesionalac, vidim po građi tijela i tenu čovjeka koji me je pozvao na izlet da bi i on mogao biti vrstan planinar. Ne znam u prvom trenutku što bih rekla, iznenađena sam, ali neka unutarnja sreća se pojavila u mojim očima. Sto pitanja mi je brzinom munje prolazilo kroz glavu; ovog čovjeka uopće ne poznajem, ni Jozu najbolje, vidim da ih drugi znaju bolje, da im se obraćaju s uvažavanjem, ali kako ići, ja sama s njima dvojicom, nemam ni dobru kondiciju, bit ću im stalna kočnica, a gdje ćemo noćiti,..? Sto pitanja, a sva protiv odluke da idem, a želja za posjetiti Velebit je prejaka.

Od samo jednog posjeta Velebitu postaješ veliki zaljubljenik u njega, i svaki put kad se vratim u Zagreb, prvih nekoliko sati proplačem od bogatstva i ljepote osjećaja u druženju s njime, i tuge od skučenosti i buke gradskih ulica i gušenja u smradu grada i benzina.
Tko ne poznaje Velebit, teško to može razumjeti.
Predstavi se moj sugovornik – ja sam Mladen Brajša. Gleda on u mene, čita moje misli, pušta da razmišljam. Mogu jedino reći - hvala Vam, bilo bi to prelijepo, ali moram još razmisliti. Zna on dobro o čemu ja razmišljam i kaže mi – ići će i moja supruga, bit će joj drago da ima žensko društvo. Istog trenutka sam odlučila poći, ali ne mogu to odmah reći, bio bi to izraz nepovjerenja prema njegovoj dobroti i pažnji, ali čita on to iz mojih očiju, pristojan je, čeka da ja sama dođem do odluke, pravi uglađeni zagrepčanin, malo ih je, svakim danom sve manje. Rekoh na kraju - mogu li vas nazvati i reći konačnu odluku kad se vratim kući i kad se dogovorim sa suprugom.

I tako nas četvoro krenusmo u posjetu Ravnom Dabru. Nikad mi ljepše nije bilo na Velebitu, jer vidjela sam ono sto inače ne bih nikada, čula ono što nigdje ne bih mogla pročitati, a Lada Niva iako je tvrda, može doći i do najnepristupačnijeg mjesta. Supruga mu je simpatična sitna ženica, ali izvanredne kondicije, napričali se mi tokom vožnje i čak doznala da se Željka, tako se zove, povremeno viđa s Miljenkovom sestričnom. Kako je Zagreb malen?
Koliko mi je sudbina išla na ruku, ne samo tada, mnogo puta i beskrajno sam zahvalna – komu? Nije potrebno imenovati, onaj kome je moja iskrena zahvala upućena – zna, cijeni to i uzvraća mi.
Stigli na odredište u 8h ujutro, dočekala nas je slaba jutarnja magla, miris šume, lišća, trave, humusa. Doručkovali, popili po jednu čašicu prave Jozine domaće travarice, nabacili manje ruksake s malo hrane i vode na leđa, pa stazom ususret Velebitu. Pojavilo se sunce, bilje još više miriši, toplo je, nebo svjetloplave boje bez ijednog oblaka, sve kristalno bistro.
Hodajući tako, njih dvojica zastala, gledaju stazu, tragove na zemlji i travi, polomljene grančice na drvetu i kažu nam – medvjed je ovuda prošao, prije možda pola sata, vidite ove ostake tek ubranog crvenkastog sitnog grozdastog ploda na višim granama stabla, on jako voli taj plod. Ne trebate se bojati, neće on na čovjeka ako se umirimo i pustimo ga da prođe. Opasan je kad ga se iznenadi, kad se uplaši, opasna je medvjedica sa mladima. Možda nas sada iz šume promatra, ali ako mirno razgovaramo, on će se udaljiti. Koliko god su oni to mirno rekli, ne mogu reći da se nisam uplašila.
Najviše pola sata nakon toga, prolazimo manjom livadom, trava do gležnja, šuma uokolo, kad na pola metra od mojih stopala poskok prelazi preko staze. Stanite, ne mičite se, kažu njih obojica mirnim glasom, a i da nisu rekli ja sam se ukočila. Gmizi polako poskok ispred mojih nogu, dugačak oko jedan metar, debeo oko 4 cm, vidim prvi put u životu trokutastu glavu otrovnice, ne na slici knjige iz zoologije, već u živo, sivo smeđe boje, šaren. Čudan je osjećaj koji me je preplavio, ukočena, čini mi se da mi je srce prestalo kucati, gledam ga bez riječi kako prolazi. Svo vrijeme boravka na Velebitu nisam se usudila uhvatiti granu drveta od straha, sve grane su mi sličile na poskoka, a sanjala sam ga narednih nekoliko mjeseci. Nemam nikakvo iskustvo sa zmijama, ali taj iskonski strah u čovjeku, koji ne razumijem, gotovo da nas paralizira.
Ali nije to sve, kažu treba tri stvari da se dogode, pa da prestane s iznenađenjima. Već se primaklo 16h poslijepodne, vrućina, hodamo uz brdo, niz brdo, umorna, lice poprima crvenu boju. Došli na Babićevu kosu, treba još jedan sat penjanja uzbrdo do Bačićevog kuka. Kažu s njega se pruža predivan pogled. Pitam kako izgleda to mjesto s kojeg se gleda ta ljepota? - kažu penje se pomoću užeta, samo dva čovjeka mogu na vrhu sjediti, opasno je stajati, na jednoj strani glatka strma litica, dubina najmanje 30m. E, to je već previše za mene umornu i s upitnom kondicijom. Lice mi već poprima ljubičastu boju, gledaju oni zabrinuto u mene, ja mirna, doktor je s nama, tako sam doznala da je Mladen Brajša, doktor. Najviše me je mučilo što su oni željeli na Bačićev kuk, a sada imaju problema sa mnom. Rekoh - ja ću ovdje, na ovoj kosi ostati, odmoriti se, idite sami, čekat ću vas. Gledaju oni začuđeno u mene, pitaju me bojim li se? Pitam ja njih ima li razlog za strah? Kažu nema. - Odlično onda pođite, da se što prije vratite. Tako ja ostadoh na toj kosi sama 1,5h, tišina, nigdje nikoga, ne bih se ni znala vratiti, vidim i poskoka i medvjeda, čujem da se netko provlači šumom, koja je samo dvadesetak metara uokolo mene, tko zna, možda je i medvjed, ne smijem okrenuti glavu.

Volim svoj službeni telefon, Ericssonov, gdje god da dođemo u divljini, samo on radi, ničiji vise. Nije ovo EPP, već moje iskustvo. Zovem Miljenka, on je bio nekad izviđač i kamper, snalazi se odlično u šumi i divljini. Trebalo je slušati nas razgovor. Ne vjeruje da sam tu gdje sam sama, ali sabrano mi dijeli savjete. Tako mi unutar tih 1,5h čekanja razgovaramo nekoliko puta. Kaže mi - ne boj se, ali objasni mi točno gdje si? A samo ovo pitanje dovoljno je da me uplaši.
Ne znam da li sam bila u strahu, bila sam kao oduzeta. Najednom čujem nekakav jak zvuk iz šume iza mojih leđa, netko trči, lomi grane, srećom čujem i pozive – Nataša, Nataša,...
Hvala Bogu, bio je Jozo, i on se zabrinuo, dugo su se zadržali, trebalo je i Željki više vremena, a bojali su se moje ljubičaste boje lica, koja je sada postala bijela kao kreč.
Trebalo nam je još dva sata pješačenja da se spustimo do doma u Dabru, stigosmo zajedno s noći.
Sutradan krenuli na Kizu, Veliki Sadikovac, na Oštarije i kubus, gledali s njega Pag i uživali u panorami, pa polako predvečer kući.
Predivno iskustvo, ali moram priznati da me je strah uhvatio narednih dana, kad je napetost popustila i kad su mi svakakve misli počele dolaziti u glavu.

Ima toga još, ali bilo bi previše.

Nataša

Monday, August 09, 2010

PARKIC I DRUGI

Primijetili ste da prilicno cesto preuzimam ili cijele clanke ili postavljam linkove prema odredjenim clancima objavljenim u e-Novinama. Taj internet portal, predvodjen Petrom Lukovicem, okupio je ekipu iskusnih ali i mladih beogratskih novinara i entuzijasta, kao i izvanrednih novinara iz skoro cijele bivse Jugoslavije. Najvise je bivsih novinara i urednika ukinutog splitskog Ferala. Kakvo je to novinarsko drustvo!
 I kad se u takvom drustvu nadje i amater skrabalo kakvim sebe smatram, onda ne mogu a da ne budem ponosan. Onda se ja pohvalim tako sto posaljem link prema tim clancima skoro svima prijateljima sa svoje dvije email liste. Sada vise nisam siguran da li sam taj link postavio i u Parkicu, pa evo to cinim sada. Da ne promakne, a i da se ne pomisli da  samo ja citiram druge. Citiraju i oni mene, naavno kada nadju da ima sta da se citira.

e-novine:Milijardu-dolara-spektakl.Predrag Canak

e-novine: BP skida fleke, Predrag Canak

Jedan druga stranica koju redovno citam i ponekad posudim poneki tekst, je stranica Vlade Kaluze, nekada kosarkaskog sudije i kosarkaskog radnika iz Sarajeva. Tu se okuplja sarajevsaka raja, vecinom sportska, rasuta sada po cijelom svijetu. Nedavno je i Vlado objavio In memorijam povodom smrti Dr. Dragana Tosica:

dovla: in-memoriam-dr-dragan-tosic

Sunday, August 08, 2010

BOCO: VREMENA SKORA

Donesoše zakon o obaveznoj nabavci i korištenju fiskalnih kasa za sve privredne subjekte u Republici Srpskoj.
Šokantno vrijeme za „bizmismene“ što su sivu ekonomiju preferirali gotovo sto posto.
Da će i to biti inspirativno pjesniku, nisam moga pretpostaviti, ali eto.
Kako je u ponudi konobe nestalo lakih mezetluka, evo ,
u najlon kesi, zamotano u stranicu otkinutu iz „Politike“, na „švedski sto“ spuštam lako svarljivu , ukusnu mezicu:

PRIVATNICA

     Gledam toplo tu ljepotu,
Pjevušim joj,
tiha glasa,
     U emociju se pretvaram,
A ona meni: FISKALNA KASA!

     Glava joj je, na ramenu mome,
Drhtim, gledam,
divan stas ,
     Obraz topli mi u dlanu,
A ona će: ULAZ- IZLAZ,ULAZ-IZLAZ...

     Crvenim se, tijelo gori,
Srce mi tuče,
kao sat,
     Sav se grčim od ljepote,
Ona meni: MALI JE RABAT.

     Eksplodiram, lebdim sada,
Na licu mi,
vlažne kose pram,
     Nebo mi je tako blizu,
Ona plačno: rAHadnju za AHatvaram !

5.12.2008. BOCO

Saturday, August 07, 2010

NATASA: SLIKE S RAVNOG DABRA I KRIZE

Boco, uspjesniji si animator od mene. Priznajem. Evo, cim si zatrazio,  Natasa posla slike sa svojih izleta. Sad cu ja lijepo prebaciti Natasin komentar ovdje ( a ostavicu ga i tamo gdje je bio) i eto lijepog priloga.

*******************
Masino predivno iskustvo,  prekrasan krajolik i dozivljaj za pamcenje  podsjetilo me je na pjesacenje divljinom i visovima Velebita.

Jednog ranoseptembarskog dana 2003. smo moja prijateljica i ja krenule s planinarskim drustvom na Velebit. Stigli na Zavizan, sjeverni Velebit u vecernjim satima, gusta magla nas je docekala, nikad takvu do tada nisam vidjela, ne vidi se na korak ispred nas. Pazimo da se ne izgubimo od autobusa do planinarskog doma, formirajuci kolonu i koristeci baterije. Hladno, +5C. U planinarskom domu nas je docekao domar i meteorolog, cuveni Ante Vukusic, koji gotovo 30g zivi i radi na Zavizanu. Njegov caj od velebitskih trava nas je odusevio, nikad ukusniji caj nisam pila. Ujutro rano naprtismo nase ruksake na ledja, 10kg tereta, pa krenusmo na pjesacenje, prvo do Rosijeve kolibe, na pola puta do konacne destinacije, Velikog Alana, 25 km, 10h pjesacenja planinarskim uskim stazama pod teretom. Bojala sam se da necu moci, ali covjek moze mnogo vise nego sto misli da moze. Oko 10h se razvedrilo, predivan topao suncan dan, mirisi bilje, gledamo kraske skulpture kojih je Velebit prebogat, ne osjecam umor, ne osjecam teret ruksaka. A planinarski dom, kao i onaj na Zavizanu, skroman, preskroman. Domar nas je docekao s logorskom vatrom, rostiljem i grahom, pricalo se i salilo duboko u noc. Spavamo u sobama izmjesani, zene i muskarci, u svojim vrecama za spavanje, po dvanaestoro u sobama, nema sanse zaspati koliko god da sam umorna. Divim se ostalima koji spavaju dubokim snom, a ja ne mogu od silnog hrkanja, cudnih zvukova u sobi i divljine izvan nje. Ujutro jos veca muka, dva WC a nas pedesetoro, naravno jedan broj, onih pametnijih se posluzio sumom. Sreca pa danas ima raznih potrepstina za odrzavanje higijene i bez kupaonice, zrak cist, nema prljavstine, a usputni izvori pomazu da se umijemo i osvjezimo.
Spustali se tada niz Velebit do Zavratnice, pored Jablanca na obali. Pogled na more i na otok Rab s te visine jos vise uljepsavaju opci dozivljaj, nije cudno sto je covjek od pamtivjeka zelio letjeti i iz pticje perspektive uzivati u ljepotama prirode.
A tek Zavratnica, ali to je vec druga prica.

Bez obzira sto nije bilo spavanja dvije noci, sto nije bilo kupaonice, ljepote vidjenog ucinile su da je sve ono na sto smo navikli u svakodnevnom zivotu, a cega nije bilo, zaboravljeno.
Istina u ovim mojim godinama i s mojim navikama ne duze od 3-4 dana boravka u divljini.

Zalim sto se takvim aktivnostima nisam bavila dok sam bila Masinih godina.
Srecom pa imamo Masu, a mozda ce nam s vremenom ispricati i poneku pricu sa svojih putovanja.

Natasa

P.S.
Nazalost nemam snimke s tog izleta, ali imam s Ravnog Dabra i Kize, koje sam posjetila iste godine, a koje je snimio kolega i nas vodic. Boco, ako poznajes Velebit, onda poznajes i ove predjele.

Dabarski niz s Kize
Hrbar V Sadikovca
Zora nad Ravnim Dabrom

Friday, August 06, 2010

MASINO OSVAJANJE VULKANA ROMERAL

Masa nam je konacno poslala slike.
Nije mogla ranije jer joj je laptop zaradio virus. Bolje laptop nego Masa.
Slike su sa veranja na visinu od 3858m, na ugaseni vulkan Romeral u Kolumbiji.
Masa nam je inace malo skrta na rijecima pa se ja moram snalaziti i komentarisati ove predivne slike.
Iako neke od slika potvrdjuju da je osvajanje i upoznavanje sa ovakvim predjelima povezano sa raznim opasnostima i poteskocama, Masa o tome ne zeli da govori. Ali slike to same docaravaju. Ono sto ja osjecam gledajuci ove slike je osjecaj slobode i uspijeha za koji sam siguran da ga sada Masa nosi u sebi.
Gledajuci i uzivajuci u slikama, u predivnom cvijecu, predjelima, a posebno u njenom zadovoljnom osmijehu, pozelim da sam s njom.
Mozda nas Masa jednog dana povede u osvajanje bar nekog bradasca...


 Povecajte da joj vidite osmijeh

O ovome Masa ne prica. Prilicno klizavo...
Sladjo ne boj se. Drzi se za zicu sa strane.

Most je bezbjedan, uz male popravke ...

Malo je zahladilo. Ispred recepcije. (Zipa na osmijeh!)

Smjestaj, 4-5 zvjezdica. A u pozadini - krava.


Kuhinja, nema stainles steel i mramor, ali sto mirise...

Kad nakon tusiranja i dorucka izidjes, presijece te ostar zrak.
U glavi se zavrti...

A onda - cvijece

Pa cvijetna polja...


...jos malo...

Sve do cilja prati te cvijece...

Thursday, August 05, 2010

MUKE BLOGERSKE

Bojao sam se ja da ovo sa reklamama nece na dobro izici. Nisam ja od tih kojima se pare lako lijepe.
Usput, da sebe a  i sve nas pohvalim: Zaradili smo $4,83. Nije lose! Do 2075. godine...
Ali nije to o cemu hocu da pisem.
Primijetio sam da se zadnjih dana pojavljuju reklame male srpske prodavnice, pa apartmani na moru....Kazem sebi, to oni biraju po jeziku. Pametni su. Pojavice se kasnije i druge reklame, mislim ja. Zbog balansa. Nisam cak ni usao da provjerim sta prodaju, jer sam potpisao onaj ugovor da necu ulaziti i klikati sa svoje adrese.
Nemam licno nista protiv da se reklamira bilo koja nacionalna kuhinja, turizam, skola, sport, sta sve ne ...
Ali bas kokarda?! Gdje me nadje!
Skinem ja odmah reklame, ali gle cuda, ta sa kokardom se ne da skinuti!
Reci ce neko, usle mu kokarde pod kozu. Valjda nece! Neka samo proba! Uci cu mu ja u kompjuter, pa ce vidjeti svog boga...
Dok vi ovo citate ja jos uvijek radim na skidanju reklama.
Pomalo mi je i zao. U izgledu je bila lijepa zarada... Klik - klik...

Wednesday, August 04, 2010

BRUJA: NEKOLIKO SLIKA IZ OKOLINE NEBODERA KOD KINA KOZARE

Bruja poslao nekoliko slika njegovog bivseg komsiluka, okoline kina Kozara i OS Petar Kocic, i grupe neboderaca koji su se 10. jula 2010 sastali ponovo nakon 40 godina.
Ako su potpisi ispod slika necitki, javite , pa cu dopisati.

***************************





SDK (Nekad...Neboderci iz zvali Popaj i Oliva)

Tuesday, August 03, 2010

BOCO: KARNEVAL NA VRBASU

Karneval na Vrbasu, kako se nekad zvala ova manifestacija, dok su je organizovali KAB-ovci, danas su Susreti na Vrbasu. Nekoliko fotografija koje vam šaljem, moći će dočarati dio atmosfere, koja je ove godine bila stvarno lijepa. Vrbaslije- samo za vas!








Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...