Thursday, September 30, 2010

LISINA PLANINA – MRKONJIĆKA DIKA Lojzi Ćuriću

(POSLAO MARIO)

Vrletna Lisino!
Potamniš u jesen,
pocrniš.
Uzričeš se
ko volovi s Kočićeve glavice.
Zoveš Manjaču na rvanje,
junačina si.
Izričeš iz sebe sotonu,
samo đavolje kolo
- zmije kamenjarke.
Ričeš ti tako,
ričeš od pamtivjeka.
Vjetrovi tvoji
glođu,
godinama glođu
kraj puta
krstaču i bašluk
davno zaboravljenog ratnika,
obraslu korovom,
pokošenu čobanskom rukom,
kosom mrkonjićkom, varcarskom,
prkosnom,
ljutom,
ljućom od kamenjarke.
Izmiči se korovu,
izmiči se, kamenjarko,
ciči varcarka.
Hoću da oko krstače;
oko bašluka,
oko pravde
zaboravljenog ratnika
oda poštu šušanj.
Lišće izrikano vjetrovima s Lisine
ko izluđeni leptirovi,
gladni
za nektarom,
od dragosti
što davaše poštu
ratniku –
ne oživiše ga,
pomilovaše,
nježno dotaknuše
krstaču i bašluk,
izgubiše se tamo negdje daleko
u plavetnilu neba.

Jovan Joco Bojović


Wednesday, September 29, 2010

ODOH TAMO


Odoh tamo gdje me uvijek ceka moje, na dohvat ruke, brdo;
i isti korjen se i dalje inati, izvirujuci iz novog sloja asfalta.
Tamo gdje imam svoju skolu, svoju ulicu, svoju aleju, svoje grobove, svoju rijeku...
I moje drugove. Mnogi su rasuti po svijetu, ali i tamo ih jos ima.
Istina, na zalost, svake godine sve manje, ali ima ih...
I dok se budem druzio sa svojim drugovima,
dok po gradu budem trazio lijepo, i izbjegavao da mi ruzno pokvari dan,
procitajte poneki od clanka i pogledajte pokoju sliku grada koju nam je uslikao Mario...
Ako budete komentarisali,  vase komentare objavicu cim mi se ukaze prilika ili kad se vratim kuci.

Tuesday, September 28, 2010

PONOVO O JUNSKOM SAMITU G-20 U TORONTU


Samit G20 u Torontu je zavrsen jos u junu. Vecina normalnog svijeta je vec zaboravila na ovaj samit, a odluke i zakljuci koje su donijeli predsjednici najbogatijih i najuticajnijih drzava na svijetu nikoga vise ne interesuju. Ali prica o samitu, bar u Kanadi, i dalje traje.
Prvo su stotine uhapsenih danima davali izjave na medijima o tome kako ih je policija tretirala. Zatim su pocele tuzbe za odstetu, zbog pretjerane upotrebe sile. Policija se pokusava braniti napadom, pronalazeci i hapseci one koji su palili i razbijali i objavljujuci detaljne podatke o njima. Za vecinu, policija nalazi da su bili pod uticajem narkotika ili alkohola. Ovaj dio price trajace vjerovatno godinama i kostace poprilicno.



Drugi dio price vodi se u Parlamentu. Liberali, koji su u opoziciji, dosli su do dokumenata koji u detalje pokazuju kako je konzervativna Vlada potroslila 1,2 milijarde dolara na organizaciju Samita.
Neki troskovi izazivaju posebnu paznju.
Na primjer, 2,8 miliona dolara za rentanje auta za policiju. Preko 2 hiljade rentanih auta za dva dana! 1,4 miliona dolara na „komunikaciono kabliranje“. 1,9 miliona dolara na vjestacko jezero napravljeno u Toronto Media Centru. $439.000 za mobilne klozete. Skoro pola miliona dolara za dva dana sranja! Bilo bi mnogo jeftinije da su svakom od 20.000 policajaca dali pelene, one koje nose kosmonauti, komentarise opozicija. Na primjer, po tri pelene po policajcu. Da, bilo bi jeftinije ali gdje naci 60.000 kosmonautskih pelena?, odgovara vlast.
Ono sto Liberali sada posebno isticu i istrazuju je cinjenica da su mnogi poslovi dodijeljeni mimo procedure, sto znaci da su davani pojedinim kompanijama bez javnog natjecaja. Vlada je sada pod pritiskom optuzbi da su sredstva trosena nemilice, po principu, za Samit mora biti, pa koliko kosta da kosta! Ali cijih para!? pitaju se kanadjani. Nasih. Nas koji uredno placamo porez, koji se za prosjecnu porodicu mjeri desetinama hiljada dolara godisnje! Temperatura a i pritisak mnogima skacu to limita. Optuzbe, odbrana. Liberali vide i trosenje za G20 kao dodatni argument i sansu za obaranje konzervativne Vlade. Ja tu ne vidim nista osim politickog ringispila.


Ne zvuci li sve ovo nekako poznato!?

Pitam se sta bi se desilo da je Samit odrzan u nekoj od zemalja na brdovitom Balkanu? Istina tako nesto se moze samo zamisliti. Ali hajde, upotrebimo malo i mastu.
Koliko bi se kumova, rodjaka, prijatelja, ljubavnika i ljubavnica omrsilo!? Koliki bi procenat uzimali oni koji odlucuju o organizaciji? Koliko bi se potrosilo na mobilne klozete? Dobro znam, tu bi se ustedilo. Nasa masta i iskustvo u situacijama kada stisne su nepresusni i znamo se snaci i bez tih klozeta.
Necu dalje ni da mastam. Muka mi je vec i od ovog Samita odraznog u Torontu. Samo mi jos treba Samit na Balkanu.
Toliko price i toliko potrosenih para, a niko se vise ne sjeca zasto su se tih 20 svjetskih vladara sastali i sta je je to dobro za svijet sto su se oni dogovorili!

Monday, September 27, 2010

BRUJA: Indianapolis UFC119‏

Ova sportska vijest malo kasni jer sam juce imao "slobodan dan" i tek veceras prisao kompjuteru.

*************************


U subotnjem, dugo reklamiranom, mecu u Indianapolisu Mirko Filipovic je nakon ravnopravne borbe doslovno naletio, nakon jednog dobrog  napada, na koljeno Frenk Mira i izgubi nokautom, nepun minut prije kraja trece runde, borbe u kojoj se Mirko odlicno nosio sa mladjanim Mirom.
Borba nije ispunila ocekivanja i bila je ubjedljivo najlosija od svih vecerasnjih. Mirko je propustio odlicnu priliku, da zabiljezi mozda cak i pobjedu. Udarac je bio snazan i Mirko se poslije njega nije digao.
Vjerujem da je to njegova zadnja borba u ovom surovom "sportu"

Sunday, September 26, 2010

Istina (poslao Zeljko Saric)


Gde je Bijeli covjek pogrijesio
Sluzbenik US vlade je pitao indijanskog poglavicu Dva Orla:
Vi ste bili svjedok ponasanja bijelog coveka 90 godina. Vidjeli ste ratove i njegov tehnoloski napredak. Vidjeli ste njegov progres i stetu koju je nanio.
Poglavica je klimnuo glavom saglasan sa tim.
Sluzbenik je nastavio:
Uzimajuci sve to u obzir, po vasem misljenju, u cemu je bijeli covek pogrijesio?
Poglavica je pogledao sluzbenika i onda mu odgovorio:
Kada je bijeli covjek dosao na ovu zemlju, Indijanci su upravljali njom, nije bilo poreza, nije bilo dugova, bilo je bufala u izobilju, bilo je dabrova u izobilju, voda je bila cista.
Zene su radile sav posao, vraci su lijecili besplatno.
Indijanci su citav dan provodili u lovu i ribolovu, a citave noci vodili ljubav.
Nakon toga se poglavica naslonio i osmijehnuo:
Samo bijeli covek je bio toliko glup da pomisli da moze da unapredi takav sistem!!!

Friday, September 24, 2010

MARKO VESOVIC: O POKOJNICIMA IZ MOG SJECANJA

O Marku Vesovicu, sarajevskom pjesniku, Crnogorcu, danas, ne znam mnogo. Citao sam jos prije rata njegovu poeziju, prilicno oporu, ostru ali veoma snaznu. Poeziju u kojoj je svaki stih, svaka rijec odvagana apotekarskom vagom. Znam da je ostao u Sarajevu, da je postao i narodni poslanik neke od skupstina, znaci zagazio i u politiku. Tu je, vjerovatno zbog svog ostrog jezika ali i stavova koji se ne mogu svidjati svima i u svakom momentu, na udaru kritike sa raznih strana. Ponekad procitam neku od njegovih replika ali mnoge stvari o njemu, a posebno detalje, ne znam, niti me bas interesuju. Ova dva teksta, dva njegova sjecanja govore o Marku Vesovicu pjesniku, o nacinu kako razmislja o jeziku, cojstvu, kako secira stihove, analizira ih, vaze svaku rijec. Mene su ovakvi tekstovi uvijek zanimali. Ljudi koji iz jezika, kojim se svi mi sluzimo, izvlace neke nove kompozicije licili su mi na madjionicare.

****************************

Duša je šira od svega sto znamo o svijetu
1.
Često se sjetim Vasilija Lukovića, oficira Armije BiH čiji je sin Vlado poginuo kao branitelj Sarajeva. Vasko je spadao u Crnogorce koji valjaju: Bog nam takve šalje da imamo koga pokazati svijetu kao dokaz da crnogorski pravoslavci nisu ološ stoposto već samo 95 procenata. Riječ je o miletu u kojem na jednog Vladimira Barovića - kontraadmirala Jugoslovenske ratne mornarice koji je na Visu izvršio samoubijstvo jer nije htio pucati na Hrvate: agresija JNA na Hrvatsku, rekao je u ostavljenom pismu, za njega je bila djelo suprotno crnogorskoj časti, "jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio" - na jednog Barovića dođe 47,5 miloševića karadžića arkana šljivanćanina strugara vučelića crnčevića stanišića amfija kilibardi momira mila svetozara... Iza rata, Vasko se razbolio od raka kostiju praćenog stravičnim bolovima i, kad su mu muke dodijale, bacio se pod prozor. Jednom, kad sam došao da ga obiđem, malo je sjedio s nama, potom su ga odveli u sobu, a ja ostao s njegovom ženom Nevenkom i sinom Draškom koji je bio moj student, jedan od najboljih koje sam imao i jedan od najkrasnijih Crnogoraca koje znam. Kad sam se s njima praštao u hodniku, Vasko me čuo i polumrtav ustao da me isprati: obraz nije dopuštao da leži dok gost odlazi iz kuće.

U ratu je Vasko jednom sjedio kod mene. Od svega što smo pričali, pamtim dvije sitnice. 1) Pričao mije kako se. kad je bio dječak, sa društvom kartao na Orlovu Kršu, na grobu vladike Danila. 2) Čitao je moje tekstove iz Dana i Oslobođenja. "Prećeruješ", rekao je. "Sve ti je tačno, ali prećeruješ u načinu". Našto sam kazao: "Jebeš Crnogorca koji ne prećeruje", Vasko je ustao, rekao: "Evo ruka", i, dok smo jedan drugom stiskali desnice, dodao je uz onaj neuporedivi osmijeh: "Ni ja ti ne bih dao lulu duvana za Crnogorca ko ji ne umije da prećeruje".
2.

Na književnim večerima, često sam slušao Hamzu Humu i zaboravio sve, osim jedne stva¬ri koja se ponavljala, valjda je zato preživjela: "pročitaću vam", rekao bi," Labudoiv pjesmu koju sam napisao juče, prije šesnaest godina". Našto bi se mnogi nasmijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je ćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne, bar za tren, nad tu ne baš veselu činjenicu, već i gola istina: u mojoj duši, rat u BiH je počeo juče, prije 18 godina. Jer život proleti dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-teba-rekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber".

Još pamtim početak te pjesme: "Znam, nemam te druže, al ti opet pišem po jatu lasta što nad glavom kruže". Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onog što poduzimamo protiv tog znanja da ga poreknemo, ili bar da duhovno njime ovladamo. Jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže "nema te", ali umjesto bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje nije fiksirano i pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No čak ako se obraća mrtvom, oblik "nemam" djeluje snažnije: nisi umro nikom, već meni, nemanje drugova ide sa godinama, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se život uglavnom i sastoji u tom dobu.

Pjesnik se ne miri s tim nemanjem i poseže za nemogućim: obraćajući se onom koga nema, bukvalno ili metaforično, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između ovog i onog svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa s lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer folklor je plod svijeta koji ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku koja je i divno pomjerena, jer piše se po papiru a ne po lastama, i posve tačna, da ne kažem realistična u zbilji višoj od svakodnevne.

Ni kruženje lasta nije bez poetske čari. Ta slika u mojoj mašti priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju pjesnici i da u glavi "običnog" čitaoca neće iskrsnuti ta asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska. Tu je i fina dvosmislica u riječi "opet". Pošto je u Hamzinim stihovima prisutan folklor, tom prilogu dajemo narodsku boju. čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova: 1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.

P. S. Citat na arapskom, čije značenje ne znam, ni je li pravi ili lažni, prepisao sam od Borisa Dežulovića.

Thursday, September 23, 2010

HARIS CALKIC: KREDITOM NA MONT EVEREST (START)

Ova prica ce sigurno biti interesantna Masi. Naravno ne zelim da ona i pomisli da se uputi na osvajanje Mont Everesta. Boze sacuvaj! Ima  na svijetu toliko mnogo mjesta cije osvajanje je nezaboravno. I sama pomisao da bi i njoj ovako nesto opasno moglo pasti na pamet cini mi Petrov poduhvat blizim i uspijeh vecim.

***********************
Petar Pećanac - prvi bh alpinista na najvišem vrhu svijeta



Za jednu himalajsku ekspediciju potrebna su ogromna finansijska sredstva te spremnost i volja. Kako je jednu ovako zahtjevnu avanturu moguće ostvariti i kao građanin Bosne i Hercegovine pokazao je alpinista i fotograf Petar Pećanac iz Banje Luke
Do 2008. godine 2.700 alpinista ostvarilo je 4.102 uspješna uspona na Mount Everest, najviši vrh svijeta, kojeg Nepalci sa strahopoštovanjem zovu Chomolungma, što u prevodu znači Sveta Majka. Prilikom tih uspona 210 ljudi je svoj život ostavilo na padinama. Petar Pećanac, alpinista i fotograf, potrudio se da BiH bude upisana u jedan od 4.102 uspješna uspona. Naime, 20.5.2007. godine u 8:45 po lokalnom vremenu Petar je postao prvi alpinista iz BiH koji je stao na krov svijeta visok 8.848 metara nadmorske visine.
- Kada sam vidio da je vrh preda mnom, poželio sam samo da ostanem živ. To je, inače, zona smrti i dovoljan je jedan pogrešan korak za put bez povratka. Zadnjih 50 metara imao sam samo jednu želju - da ostanem živ - prisjeća se ovaj alpinista, rođen u Drvaru sa stalnom adresom u Banjoj Luci.

Ističe kako u početku uopšte nije bio svjestan šta je uradio i postigao, članovi ekipe su slavili i ostavljali poruke svojim voljenima.
- Prvi put sam roditeljima u kameru rekao da ih volim - prisjeća se.

Groznici vrha (originalni naziv je summit fever op.a) se teško oduprijeti. Ovim terminom se opisuje osjećaj kad alpinisti nakon osvajanja vrha zbog ushićenja ne žele krenuti nazad ili taj polazak odgađaju.

- Petnaest minuta na vrhu nakon pet godina je malo da se uživa u uspjehu. Tako da sam nevoljko krenuo nazad - prepričava Pećanac. Povratak sa vrha traje pet sati i obično je opasniji od uspona te mnogi poginu pri silasku. Tokom silaska govorio je sebi da se više neće penjati, ipak, kada je došao u sigurnost baznog kampa, odluka je promijenjena:

- Penjat ću Everest ponovo i to sa druge strane, iz Nepala. Pare su prolazne, a uspomene sa ovakvih poduhvata ostaju zauvijek.

Ipak, pored želje i hrabrosti za ovaj poduhvat trebaju i velika finansijska sredstva. Ukupni troškovi odlaska iznose oko 40.000 KM, a samo dozvola za penjanje Everesta je oko 10.000 dolara. Petar je za ovaj poduhvat digao kredit, a pomogli su mu i članovi njegovog alpinističko-orjentacionog kluba PAOK iz Banje Luke koji su i sami dizali kredite. Sama oprema je koštala više od 6.000 dolara.

Nakon Everesta, otišao je da radi na prekookeanskom američkom kruzeru kako bi otplatio kredit i prijateljima vratio dugove. Na taj način je ostvario dio svog sna da proputuje dobar dio Svijeta. Na brodu radi kao šef fotografa. Sljedeći cilj mu je da osvoji najviše vrhove na svih sedam kontinenata.

- Na dočeku u Banjoj Luci mladima sam poručio da svako treba da ima svoj Everest. Ne mora to biti planina. To može da bude uspjeh u poslu, obrazovanju, porodici, ljubavi... Sve je u našoj glavi. Nema prepreke koja ne može da se savlada. Samo je bitno imati viziju i cilj kojem stremimo - poručuje za kraj Pećanac.

Wednesday, September 22, 2010

BOCO: GARAVI SOKAK




Inđija,lijepo, malo mjesto u Vojvodini, bila je domaćin pjesnicima iz svih zemalja nastalih od bivše domovine Jugoslavije i dosta drugih zemalja iz Evrope i svijeta. Klub književnika "Miroslav -Mika Antić", već 21 godinu besprijekorno organizuje susrete pjesnika pod nazivom "Garavi sokak". Predivna manifestacija , na kojoj je stihove govorilo preko stotinu pjesnika.



Fotografije koje šaljem , uvjeren sam, dočaraće vam dio atmosfere i ljepotu u kojoj se ovaj susret održao.

Bio sam učesnik na toj manifestaciji i svjedok širine duša naših ljudi iz svih krajeva.



-Inđijo draga, ovim putem ti se zahvaljujem za sve što si pružila pjesnicima. Hvala i Parkiću što ovo sve objavljuje.-


Tuesday, September 21, 2010

RANKO: SLUZBENA PUTOVANJA

Ranko se malo odmorio od blogova, cuo za sretni dogadjaj u nasoj porodici, cestitao,  i nakon dva razmijenjena maila, poslao jednu od svojih prica. On dokazuje da je sve sto se dogadja oko nas i sa nama samima, podsjecanje na neki dogadjaj, na neispricanu pricu.  Evo jedne od Rankovih prica...

*************************

Tridesetak sati avionom preko Oklanda i LA, do Njujorka. Taksijem do hotela i pravo na seminar, pa sve do osam navecer. Poslije obavezno pice i suplja, sto moj director zove ‘Networking,’ pa mamuran u sobu. Onih pedeset i kusur programa na TV, koji su nekad u poredjenju sa nasa cetiri kanala izgledali fascinantno, sada su vise nego patetnicni. Nista se za tridesetak godina nije promijenilo osim sto je 24 sata boks iz Medisona zamijenjen jos gorim UFC borbama. Smrad tepiha, kloparanje erkondisna i zavijanje policijskih sirena ti neda da spavas. Tako cetiri dana. Onda opet kuci nazad preko LA i Novog Zelanda. Zena kod kuce prigovara: ‘Mogo bi ti malo smanjit ta putovanja!’ Ni ne pita sta sam joj donio. U stvari kupio sam na aerodromu samo novu gumenu igracku za psa, jer mi se on jedini obraduje. Ja je opet tjesim, ko da sam ja kriv sto sam kaznjen sluzbenim putem koji nisam mogao izbjeci: ‘Ne brini uskoro ce penzija, pa necu vise.’


E, kako su sluzbeni putevi nekada bili ‘vazni’ u nasim zivotima i kako je nekada ta ista zena znala biti ponosna sto joj muz ide na put u inostranstvo. Danima prije puta bi se o tome u kuci pricalo. Familija, rodjaci, prijatelji, kolege sa posla, bi dolazili da se pozdrave, sa obaveznom listom i onim: ‘Eto ako se sjetis’ ili ‘Ako ti ne bude tesko.’ Na listama bi uvijek prvo bila kafa, pa viski, cigare, timberlinke, majice i nesto od tehnicke robe. Iako smo na sluzbeni put najcesce isli u paru, bukirala se jedna soba. Brzo bi obavljali posao, da se radnje ne zatvore i zurili da kupimo sto vise. Nije bilo vremena za restorane nego, u pauzi shopinga, sendvic od sira i mortadele, na klupi, uz obavezno razgledanje prolaznike i naravno slikanje. Prije putu kuci zastajali bi na svim mjestima vrijednim paznje, da bi po povratku bili kraljevski docekani od svih onih sto su ocekivali i dobili poklone. Sutradan bi jedva cekali da odemo na posao i prepricamo sve dogodovstine sa puta.

Bilo je to jedno predvecerje u junu mjesecu, kad je Maradona vladao fudbalskim terenima a ja i moj kolega Mustafa L se zatekli na sluzbenom putu u Torinu. Vani toplo, pada kisa, ulice puste, radnje ne rade, cijela Italija u iscekivanju fudbalskog meca sa Argentinom, a ja i Mustafa se dosadjujemo u hotelskoj sobi. Razmisljamo da nam ukljuce televizor, ali to kosta deset hiljada lira, taman ko jedna Lacostina majica na buvljaku. Napokon prelamamamo i zovemo recepciju. Dolazi momak noseci mali televizor. Dok on petlja oko televizora mi se raskomotili u iscekivanju. Momak gleda u nas, mi samo u gacama sjedimo, jedan do drugoga, na duplom krevetu. Zove on nekoga, govoreci nesto na Talijanskom juznjackom dijalektu, zavaljuje se od smijeha ali ne spusta pogled sa nas.

Kad je zavrsio, mi malo gledali program, dosadilo nam, pa krenuli da prosetamo. Dok smo prolazili pored recepcije, u prepunom foajeu velika grupa ljudi stojeci gleda utakmicu, navijaju, niko ni ne obraca paznju na nas. Krenemo mi niz ulicu, a ja se ne znam ni zasto okrenem i pogledam nazad prema hotelu. Onih stotinjak ljudi sto su gledali TV, izletili vani, stoje pred hotelom, gledaju za nama i smiju se.

‘Sta ti mislis, sta bi moglo biti vaznije od fudbala i Maradone?’ Pitam ja Mustafu.
‘Dva pedera u Torinu!’...

Na buvljaku, stojimo Mustafa i ja pred zenom koja sjedeci na samrlici prodaje majice. Zagleda Mustafa majice, one sve obicne bez marke, pa mi kaze: ‘Reci joj da nama trbaju Lacosta majice.’ Nije ni zavrsio a zena ustade otvori kutiju od cipela ispred sebe i pruzajuci Mustafi saku krokodilcica iz kutije rece na nasem jeziku: ‘J…. te Lacoste evo ti pa ih ti prisivaj!’ ...

Ulazimo nas dvojica u prodavnicu kafe u Veneciji. ‘Dobar dan!’ kaze nam covjek u radnji, na nasem jeziku. Pitam ga odkud zna da je ‘dobar dan’. ‘E moj prijatelju, rijetko ce jedan Talijan uci u prodavnicu da kupi kafu. Dvojica, to se jos nije desilo za trideset godina koliko sam ja ovdje. Zato znam da vi jedino mozete biti Jugoslaveni.’

Monday, September 20, 2010

ZIMNICA

Poslao mi Mario sliku zimnice koju su on i Ljilja napravili ovaj vikend, i par rijeci:
"Nedjelja je a kisa ne ostavlja veliki izbor mogucnosti za osmisljavanje jednog neradnog dana.
Jucer sam asistirao Ljilji u obradi paprika na nas tradicionalan nacin, da ne kazem pravila se zimnica. Takve aktivnosti me redovno podsjecaju na one dane kada smo bas sve oko nas vise voljeli. Mi smo vjerovatno gurmani pa nam ne pada toliko tesko ubiti se u poslu da bi imali 'domace'."

Nas je vrijeme ove godine nekako zaskocilo. Projekat korov se oduzio, dosla prva unuka, ja se spremam u Banjaluku - psihicki. Sve drugo sto spada u spremanje vise se ni ne radi. Ne kupuju se pokloni, jer su avio kompanije smanjile i broj i tezinu torbi, a i dodijalo svake godine traziti poklone. Ja mrzim kupovine pa mi  ovo smanjenje kilaze i broja torbi dodje kao vrlo dobar izgovor. A mozda je i sve ovo sto nabrajam samo izgovor zasto ove godine nismo pravili ajvar. Ima i ovdje kupiti gotovi makedonski i srbijanski ajvar. Oba odlicna, ali nista ne moze zamijeniti domaci.
A kako se nekada pravio ajvar i pindjur! Mi smo to godinama radili u kompi sa mojim drugom Bucom Kenjalovicem i njegovom Bibom. Kakva je poguzija taj moj drug! Na prvi pogled se vidi, sto pedest i nesto malo vise, kila - zive vage! Nas dvojica obicno kupujemo paprike, patlidzan i paradajz. Uvijek zavrsimo sa dvostrukom kolicinom od one po koju smo poslani, jer koliko god da odaberes on govori, malo je, sta tu ima ajvara, znas koliko se on uprzi. Uprze se njemu gladne oci! Elem, svako pravljenje ajvara i pindjura se pretvaralo u visednevnu radnu Ivkovu slavu, uz rad, mezu, pice, price... Zato je i bilo lijepo. Sve dok je trajalo.

Ovdje se kupuju crvene, mesnate roge, iste kao one makedonske kod nas. Przenje, guljenje, cijedjenje, mijesanje, sve to ne pada tesko jer je sve je pri ruci, i rostilj i dvoriste. A kuca jos nekoliko dana mirise na papike, ajvar, Banjaluku, mladost, Bucu, Gveru...

Sunday, September 19, 2010

MILJENKO BUHAC: ČovjeČuljak u duši: Nemoj doli ić' zdicon, ima puno Bosanaca...

Sve vise ljudi, iz raznih krajeva bivse nam, odlazi na Jadran koji je sada gruntovno vlasnistvo Crne gore ( manji dio i podaleko) i Hrvatske ( veci dio i blize, povezan  novim putevima kojima se razdaljina preleti). I odlasci u Grcku, Bugarsku i Tursku na ljetovanje su nesto sto je nekada bilo rjedje nego danas. Ali sada, cak i oni koji su se zaklinjali svim i svacim da nikda nece krociti, recimo  u Hrvatsku, redovito je posjecuju. Odlaze u ista mjesta kao nekada. I to je dobro. Ljudi treba da idu tamo gdje im je lijepo.
Ne mogu reci da se slazem sa svim sto je pisac clanka rekao, niti da se ovako generalno moze posmatrati ljetovanje na Jadranu, ali prica me podsjetila na divna ljetovanja kojih se i sada rado sjecam, a koja su ponekad bila zacinjena slicnim iskustvima. Ali, na srecu, ipak samo ponekada. Na nesrecu, pred rat su bila cesca i zesca, najavljujuci ono sto se kasnije dogovilo...
********************************


Ne mogu to više podnijeti - čuvati u sebi tu groznu tajnu prosto je nepodnošljivo! Da, ja sam bio u Hrvatskoj na ljetovanju i deset dana sam bez naknade udisao smrdljivi morski zrak! Pa me sijecite gdje sam najtanji - morao sam svoju zločinačku aktivnost priznati javnosti...
A kako je sve to počelo?
Kao i svaki mudar Hercegovac, napravio sam dvije telefonske rezervacije, s iskrenom namjerom da se smjestim na trećoj. Jedan gospar mi je rekao kako ću smještaj u njegovoj kući dobiti povoljno jer ostajem deset dana, samo problem može predstavljati to što je "apartman" smješten pod kosim krovom. Kako samo visok 191 cm (dakle, ne baš "čovjeČuljak"), a upravo pokušavam smršaviti kako bih mogao prolaziti kroz vrata, tražio sam nešto na nižim nadmorskim visinama, oko čega se domaćin s Pelješca načelno složio sa mnom.
Stigavši u Trpanj, manualnom navigacijom putem tomato-broja, pronađem nesuđenog domaćina i prvo što sam od njega čuo bilo je gromoglasno, očajem kao sinjim morem natopljeno: NE TU PARKIRAT' RAZBIT ĆE TI HERCEGOVCI AUTO!!!
Halo! Pa koji sam ja božji stvor, ako ne Hercegovac?! Toliko me domaćin šokirao da sam - kasnije mi je palo na pamet - propustio i rukovati se s njim. Ali, vjerujem da je njemu najmanje na svijetu stalo do rukovanja s milim i dragim Hercegovcima...
Zamislite dakle tu dobrodošlicu: Hercegovcu vanj'takom usred seoceta na Pelješcu prijete - ljutim HERCEGOVCIMA koji razbijaju automobile!? Jer sam pogrešno parkirao. Ne pomaže ni moje objašnjenje da je to samo na par minuta, dok ne pogledam smješta... Preparkiraj!
Preparkiram namjerno nasred njegove avlije, nakrivo i do bola nespretno, što je nesuđenom domaćinu oborilo obje kleme, klapne i svaki osjećaj ljubaznosti.

Saturday, September 18, 2010

NAUCIO SAM - Poslao Milenko Bojicic - Mikac

Jedan od forwarda. Vrijedi ga procitati, pa ga dijelim  s vama.
Za vikend prijateljstva poslao mi ga je prijatelj koji zivi u Ljubljani.
*****************************

Naučio sam . Kada volis, to se vidi.
Naučio sam . Ako mi samo jedna osoba kaze "uljepsao si mi dan"
uljepsala mi je dan.
Naučio sam . Usnulo dijete u naručju najmirniji je osjećaj na
svijetu.
Naučio sam . Biti dobar mnogo je vaznije nego biti u pravu.
Naučio sam . Nikada ne treba odbiti djetetov dar.
Naučio sam . Uvijek mogu moliti za nekoga, ako već nemam snage
pomoći mu na drugi način.
Naučio sam . Koliko god zivot od tebe trazi ozbiljnost, svatko treba prijatelja s kojim se moze glupirati.
Naučio sam . Ponekad je osobu dovoljno uzeti za ruku i razumjeti je srcem.
Naučio sam . Obične setnje s ocem u ljetnim večerima po kvartu kada sam bio dijete, čuda su učinile za mene odraslog.
Nuačio sam . zivot je poput role toaletnog papira. sto se vise
blizi kraju, brse se trosi.
Naučio sam . Dobro da nam Bog ne daje sve sto trazimo.
Naučio sam . Novac ne kupuje klasu.
Naučio sam . Male svakodnevne stvari čine zivot tako izvanrednim.
Naučio sam . Ispod svačije tvrde ljusture je netko kome treba
postivanje i ljubav.
Naučio sam . Ignoriranje činjenica ne mijenja ih.
Naučio sam . Kada se planiras s nekim izjednačavati, samo mu
dozvoljavas da te nastavlja ranjavati.
Naučio sam . Ljubav, ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam . Najlaksi način da postanem velika osoba je okruziti se drugima pametnijima od mene.
Naučio sam . Svatko koga sretnes zasluzuje da ga pozdravis s osmjehom.
Naučio sam . Nitko nije savrsen, dok se ne zaljubis u njega.
Naučio sam . zivot je grub, ali ja sam jos grublji.
Naučio sam . Mogućnosti nisu nikada izgubljene; netko će iskoristiti one koje si ti propustio.
Naučio sam . Najbolja učionica na svijetu pod nogama je starije osobe.
Naučio sam . Kada udomljujes ogorčenost, sreća će otići drugamo.
Naučio sam . Da sam mami barem jos jednom rekao da je volim prije nego je umrla.
Naučio sam . Svoje riječi treba sačuvati mekima i njeznima, jer ces ih sutra mozda morati pojesti.
Naučio sam . Osmjeh je besplatan način da poboljsas svoje izglede.
Naučio sam . Kada te novorođeno unuče uhvati ručicom za mali prst, povezali ste se za cijeli zivot.
Naučio sam . Svatko zeli zivjeti na vrhu planine, ali sva sreća i rast događa se penjući se na nju.
Naučio sam . Sto manje vremena imam, vise posla napravim.

Friday, September 17, 2010

NATASA: MOJ SUSRET SA OHRIDOM I MAKEDONIJOM

Ne mogu se ne javiti na ove prelijepe snimke Ohrida.

Beograd, Djerdap, Valpovo, Nis, Skopje, Ohrid, Strumica, i to bas ovim redom, su prva nova mjesta s kojima sam se susrela na pocetku svog zivota pored onih meni uobicajenih - Split, Trogir, Pula, Ilirska Bistrica, Maribor, Ljubljana i Zagreb.
U Makedoniji sam boravila pet dana, na svojoj prvoj ekskurziji, u zadnjem razredu osnovne skole.
Mozda je upravo ljepota vidjenog potaknula ljubav prema upoznavanju novih krajeva, novih kultura i prema prirodi.

Sve mi je na tom putu bilo novo, i mnogo toga se sjecam, kao da je jucer bilo. Bio je to susret s istokom, s kaldrmom, drugacijim crkvama, freskama, drugacijim obicajima, divnim folklorom sva tri naroda, lijepom narodnom glazbom, drugacijim jelima, drugacijim kucama, drugacijim jezikom, drugacijim...
Ohrid je prelijepo malo mjesto na jezeru, s kucama na brezuljcima uokolo, jezero tamno, s puno smedje dugacke sabljaste trave, pa iako je bio kraj maja i iako smo se kupali, u cemu sva djeca uzivaju, nisam se osjecala ugodno u toj tamnoplavoj, neprozirnoj slatkoj vodi. Crni Drim i njegovo usce, mislim da je to kod Strumice, neobican, taman kao i bujna vegetacija uz njega, s razlogom je dobio svoje ime. Odusevila me je crkvica Sv. Nauma na stijeni iznad jezera, mislim da smo posjetili i crkvu Sv. Sofije u samom mjestu, ili je to bilo u Skopju i naravno freske. Od tada sam ih mnogo nakupovala, onih na drvenoj podlozi raznih velicina. Isto tako su me odusevile i kuce s doksatima, ne znam je li to mjesavina srpske, makedonske, albanske i turske kuce, sto god da je, meni je ta kuca lijepa.

U Makedoniju sam kasnije za svog radnog vijeka odlazila jos dva puta, uglavnom zbog daljine avionom od Beograda do Skopja, te autobusom do Gevgelije.
Makedonija je drugacija, pejsaz je drugaciji, brezuljkast, pitom, puna je vinograda, vrlo je malo naseljena i siromasna je. Skopje mi se svidjelo, pogotovo stari kameni most i stari dio grada, ali neobicno mi je bilo stanovnistvo, jezik nerazumljiv ili tesko razumljiv. Fizionomije i gradja tijela ljudi se razlikuju, bas kao i jezici kojim govore, a podijeljenost i pritajena netrpeljivost je za mene strankinju bila itekako uocljiva. Primjedbe koje su u kratkm recenicama recene, meni su bile dovoljne da vidim da se previse ne vole, ali nije to bilo samo izmedju Makedonaca i Albanaca, vec i izmedju Makedonaca i Srba, a kod svih prema Grcima i Bugarima.
Prema meni su bili izuzetno gostoljubivi, bila sam u posjeti firmi koja je proizvodila keramicke chip kondenzatore u Gevgeliji. A Gevgelija je sasvim drugacija, Mediteran se snazno osjeca iako je grad relativno daleko od mora, mediteranskog bilja posvuda, predivne aleje, mirisi mirta, mirisi more. Vodili su me i na Prespansko jezero i po okolnim izletistima. Kamilica raste u velikim nakupinama, cinilo mi se, gotovo posvuda, i predivno je mirisala, i da nije bilo tog opojnog mirisa ne bih ju zapazila.Najbolju musaku sam tamo jela.

U autobusu od Skopja do Gevgelije sjecam se i jednih smaragdno zelenih velikih ociju s gustim dugackim zavinutim trepavicama na jednom mladicu, Albancu, ne sjecam se da sam ikad prije, pa ni poslije, vidjela tako lijepe oci, ali i neobican mir u njima. I ja sam zelenooka, mnogi mi rekose da imam lijepe oci, ali one nisu ni blizu ljepoti njegovih ociju. Izasao je u Negotinu, mislim da se tako zove to mjesto.


Makedonija mi je ostala u prelijepoj uspomeni.
Nazalost o njoj imamo vrlo malo informacija, jedina veza s njom su dobra crna vina, koja cesto kupim, pa i ovdje u Trogiru, a crvenih roga paprika i Hamburger grozdja cini mi se sve manje ima na zagrebackim trznicama.
Posebno mi je drago sto nam iznenada "dodje" u Parkic ta lijepa zemlja.
Nazalost nemam fotografija s tih mojih putovanja. Mozda nas Angel s jos kojom obraduje i dopuni ovu moju pricu kojim novim podatkom ili jos bolje svojom pricom.

Natasa

Thursday, September 16, 2010

Prof. dr Radoje Pajović: Cinjenice protiv politike (Pobjeda)

Zivot tece dalje! Dogadjaji i teme se ne osvrcu. Tuga smjenjuje radost, sunce - kisu... Jedino sto je izvjesno je da starimo. Jedina pravda - svi!
Ova tema sigurno odudara od sretnih dogadjanja u nasoj porodici. Ali ipak,  zbog aktuelnosti ne mogu a da ne postavim ovaj clanak bas danas, na dan kada se u Visem sudu u Beogradu odlucuje o
rehabilitaciji djenerala Draze Mihajlovica.
Kako to prokomentarisati?
Draza je u tom sudjenju samo simbol. Sudjenje se pokrece zbog zivih, danasnjih i buducih, da im doda ili oduzme snagu za danasnje ili sutrasnje djelovanje. Nastavak borbe unutar podijeljenog naroda. Nastavak preispitivanja i prekrajanja istorije.
Mozda je najbolje pustiti da autor clanaka, u ime svih antifasista kaze sta misli o tom sudjenju.

*******************************
U Višem sudu u Beogradu, za 16. septembar 2010. godine, zakazano je drugo ročište u postupku rehabilitacije četničkog generala Dragoljuba Draže Mihailovića, načelnika štaba Vrhovne komande četničke Jugoslovenske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu.

Ako bi se kojim slučajem desilo da Viši sud u Beogradu donese presudu o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića, to bi bila neoprostiva greška i podvala, jer je opštepoznato da su Draža Mihailović i njegov pokret sarađivali sa njemačkim okupatorom od novembra 1941. godine do završetka Drugog svjetskog rata, da su bili „produžena ruka“ Osovine, da su se borili navodno protiv komunista, a u stvari, protiv partizanskih snaga Jugoslavije, da je četnički pokret Draže Mihailovića počinio velike zločine prema pripadnicima antifašističkih snaga Srbije i svih jugoslovenskih naroda, da su izvršili genocid nad Muslimanima u Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni i Hercegovini i da su u svom programu imali zacrtano etničko čišćenje Albanaca i Hrvata koji su živjeli na prostorima gdje je živio srpski živalj.

U početku rata, vodeće sile Antifašističke koalicije (Velike Britanije, SAD i Sovjetskog Saveza) podržale su četnički pokret Draža Mihailovića, zbog lažne četničke propagande. Kada su se uvjerili da su četnici saradnici Sile Osovine, promijenili su odluku, odbacili ih i prihvatili partizane kao jedine borce protiv okupatora na tlu Jugoslavije. Čak je 12. septembra 1944. godine i kralj Petar II Karađorđević pozvao četnike da priđu partizanima maršala Tita, upozoravajući ih da „svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa vlastitog naroda i njegove budućnosti, a koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspjeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom.“ (Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 4, str. 1041.)

Zbog borbe protiv oslobodičkog pokreta Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, saradnje sa okupatorom i ratnih zločina koje je počinio protiv naroda Jugoslavije, nadležni sud Nove Jugoslavije proglasio je Dražu Mihailovića za ratnog zločinca i osudio ga na smrt.

Četnički pokret Draže Mihailovića u Crnoj Gori je od formiranja svojih prvih organizacija sarađivao sa okupatorom - italijanskim, a zatim njemačkim. Dražini četnici su u Crnoj Gori izvršili nezapamćene zločine protiv partizana u Barama Kraljskim i Lubnicama, zatim prilikom uništavanja partizanske „gerile“ u Durmitorskom, Nikšićkom, Beranskom, Andrijevičkom, Pljevaljskom srezu i drugim krajevima Crne Gore. Zapamćena su četnička stratišta na Grotulji, Brezi, Trebjesi, pod Ljubovićem, na Zabjelu, Lazinama. Zajedničkim okupatorsko - četničkim stratištima, zatvorima i logorima bila je prekrivena sva Crna Gora. Po zlu je bio posebno poznat četnički zatvor u Kolašinu. Brojne zarobljene partizane i druge rodoljube četnici su masovno strijeljali, a mnoge predali okupatoru da ih on strijelja ili internira. Mnogi rodoljubi su ostavili svoje kosti u koncentracionim logorima.

Teške zločine ravne genocidu crnogorski i njima susjedni ražini četnici izvršili su u Foči (u nekoliko navrata), u Pljevaljskoj Bukovici (u dva navrata), u Bihoru (januaru 1943) i Čajniču (februar 1943).

Zločini nad Muslimanima u navedenim mjestima posebna su priča. Prema četničkim podacima ubijeno je oko 13.000 neboračkog, a to znači nevinog muslimanskog stanovništva.

I danas ima živih svjedoka četničkih zločina. Postoje i brojna pisana svjedočanstva u koja spadaju i dokumenta koja je objavila Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. To su dokumenata o izdajstvu Draže Mihailovića, Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom, dokumenta sa suđenja Ravnogorskom pokretu od 10. juna do 15. jula 1946. godine, koje je za štampu priredio prof. Miodrag Zečević, nekoliko desetina knjiga zbornika građe o NOR-u, četiri knjige četničkih dokumenata, četiri knjige njemačkih dokumenata, tri knjige italijanskih dokumenata, zatim četiri knjige Arhiva Jugoslavije o ratnim zločinama. Postoje i brojne studije savremenih jugoslovenskih istoričara i publicista - Miloša Minića, Jovana Marjanovića, Joza Tomaševića, Radoja Pajovića, Branka Latasa, Fikrete Butić - Jelić, Đura Stanisavljevića, Milana Borkovića, Mladena Stefanovića, Dušana Živkovića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Nikole Milovanovića i brojnih drugih.

Rehabilitacija vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića bila bi neoprostiva uvreda za ogromne žrtve četničkog pokreta i njihove porodice, za narodnooslobodilački pokret naroda Jugoslavije, za sve preživjele borce, za sve bivše i današnje antifašiste jugoslovenskog prostora i mnogo šire - za sve antifašiste svijeta i pripadnike Antifašistike koalicije iz Drugog svjetskog rata.

Poznato je da ratni zločini ne zastarijevaju. Osim toga, bilo bi krajnje neprihvatljivo da neko prekraja istorija. Bila bi to sramotna poruka za sve buduće generacije.

(Autor je penzionisani profesor, istoriograf Drugog svjetskog rata)

Wednesday, September 15, 2010

Od jutros sam deda!



Jutros u sest sati, nasa Jelena je donijela na svijet malu Ameliju ( za mene, moju Milu ). Slike su napravljene samo pola sata nakon poroda. Kao sto vidite, mala Amelija, mama Jelena, tata Tony a i baka Biljana su dobro podnijeli dolazak Amelije na ovaj svijet. Kako je meni bilo i kako izgledam bolje je da ni ne pricam, niti slike pokazujem.


P.S. Uz cestitku, Vjeko je poslao i cvijece:



ANGEL: SLIKE OHRIDA-GALIJASI

Uz slike prelijepog Ohrida poslusajte meni najdrazu makedonsku pjesmu.
Ponekad je otpjevam mojoj Jeleni, kojoj je i danas posvecujem

******************************


Angel mi poslao predivne slike Ohrida. Vrijednije od divnih slika je da mu ih je poslao Zlatko Galijas, a njemu njegov brat Mirsad Galijas.
Slike pobudise sjecanje na Galijase: Sead, najstariji, nekada igrao vaterpolo za banjalucki Incel, a onda odselio u Porec ili Rovinj, nisam siguran, Zlatko, kosarkas Borca i najmladji Mirsad i kosarkas i vaterpolista. Jedno vrijeme nije mogao da se odluci izmedju ova dva sporta, jer je u oba bio izvanredan. I na kraju, ipak je odlucio za vaterpolo ali mislim da mu je kosarka ostala potajna ljubav. Nakon banjaluckog Incela igrao je za zagrebacku Mladost, reprezentaciju Jugoslavije.



Sjecanja nam blijede, i evo, cudnim spletom dogadjaja slike Ohrida su prilika da se prisjetimo jedne divne banjalucke porodice. Majka Bisera, ako se dobro sjecam,  bila je uciteljica u Braca Pavlic skoli.
(Pomijesao sam imena mama- uciteljica u Braca Pavlic skoli. Mama Galijasa zvala se Nakija, a Bisera je bila mama Seje Frlje. Ako opet moja memorija nije nesto izmijesala. Ne zamjerite, od osnovne skole je proslo poprilicno decenija)

Zlatko sada zivi u Pragu, Sead, vjerovatno i dalje u Istri, a za Mirsada ne znam gdje se zaustavio. Mozda neko moze pomoci!?





Tuesday, September 14, 2010

US OPEN (2)

Kisa u New Yorku je pokvarila planove svima nama koji smo u nedjelju poslijepodne cekali finale US Open-a, Nadal – Djokovic. Nije prestajala, i time je dala Djokovicu neophodni dan odmora, nakon teskog i iscrpljujuceg meca sa Federerom. Odgledao sam taj mec od pocetka do kraja. Nevjerovatno je sa koliko snage i preciznosti ti vrhunski svjetski igraci mogu dekati po jadnoj teniskoj loptici. Zato se valjda i koristi vise loptica u jednom mecu, a ne jedna kao u ostalim sportovima. Po prvi put sam vidio Federera da prigovara sudiji na odluku. I to, bez razloga. Taj covjek kao da prije meca navuce masku na lice i ne skida je do kraja. Tokom cijelog meca – ista faca. Ne vidis mu na licu da li gubi ili dobija, da li se raduje ili tuguje. Izvana, leden. Iznutra – to samo on zna... Na drugoj strani nas Nole – sav u emocijama. Pokazuje ih, stisava, dijeli radost i ljutnju s publikom, roditeljima, trenerom. Po izrazu lica i gestovima znas tacno sta se s njim desava. Pocesto ga te emocije kostaju meca ili simpatija publike. Ovog puta, ni jedno, ni drugo. Kontrolisao se. Cak ni jedan reket nije slomio. Iako sam vec godinama, jos iz vremena kada Nole nije bio u svjetskom vrhu,  Federerov navijac, ovog puta sam navijao za Noleta.  Igrao je odlicno, borio se, ponasao sportski, a i nase gore je list. Tokom cijelog meca bio je bar ravnopravan, a na  kraju pokazao da moze dobiti i izgubljeni mec, i da moze naceti stamenog i na oko hladnog Federera. Uzitak mi je pomalo kvario reziser precestim pokazivanjem Djokoviceve loze i oca sa onom smijesnom majicom sa likom sina mu, ukomponovanog sa nekom grabljivom pticom, orlom, sokolom sta li je.... Sto bi Djole Balasevic rekao: „Parada pijanstva i kica...“ Mamino ljubljenje krsta na kraju meca je sigurno pomoglo Noletu. Da nije bilo toga, Federer bi se radovao, i njegova ljepsa polovina ne bi se na kraju nervozno lupkala prstima  po napucenim usnama. Mozda i jucerasnja kisa ima veze sa maminim odnosom sa krstom. Nikad se ne zna... I na kraju, kad sam se radovao Noletovoj pobjedi i ponasanju, morao je on da mi to malo pomuti sa, istina kratkim, dizanjem ruku i tri prsta, teatralnim krstenjem, ljubljenjem terena, nepotrebnom predstavom. Ali mora mu se oprostiti. Velika je to pobjeda i tesko je bilo zaustaviti emocije. Samo licilo mi je to na pomalo pripremljenu predstavu. Istina kratku, ali ipak... Ili ja to nalazim  dlaku u jajetu...

A onda finale, Nadal - Djokovic. Umjesto u nedjelju, igrano u ponedjeljak. Prvi set Nadal dosta glatko dobija. U drugom Djokovic nadomak pobjede, a onda opet kisa. Prekid duzi od dva sata. Pa nastavak. Nole dobija drugi set, ali u preostala dva Nadal je ipak pokazao da je najbolji igrac na svijetu i prilicno glatko pobijedio. Njegov prvi osvojeni US Open, dopunjen cekom od milion dolara. I pored poraza Djokovic je dokazao da pripada samom vrhu svjetskog tenisa. Igrati u finalu ovakvog turnira, pa makar ga i izgubiti, uspjeh je koji se pamti citavog zivota.

Ovih dana je zavrsilo i nekoliko znacajnih svjetskih i evropskih prvenstava u kojima su nasi igrali znacajne uloge.
Hrvatska pobijedila na Evropskom prvenstvu u vatrpolu. Srbija treca, Crna Gora peta, Makedonija dvanaesta.
Hrvatska - Evropski sampion

Tri prsta za trece mjesto
Svjetsko kosarkasko prvenstvo: Amerikanci ubjedljivo prvi. Domacin Turska, koju vodi Bosa Tanjevic, zasluzeno druga. Srbija cetvrta, Slovenija sedma, Hrvatska cetrnaesta...
Zanimljivo je da je pobjeda Turske nad Srbijom u polufinalu prvenstva proslavljena u Novom Pazaru (Srbija)  uz uzvike "Ovo je Turska". Zvuci poznato. Podsjeca na Banjaluku, Sarajevo, Mostar... Nije problem navijati za koga ti srce hoce, ali proglasavati odmah to teritorijom drzave koje ti srce zeli, nema veze sa sportom a ni mnogo cime drugim... Dokle samo...

Ovakvi uspjesi bivsih jugoslovenskih republika u sportu navode na zakljucak da smo mi toliko talentovani za sport i da je Jugoslavija bila sportski tijesan okvir, jer svi ti silni talenti nisu mogli dobili sansu da se iskazu. Nakon sto se raspala bivsa nam, mnogi su iskoristili sansu koju ranije ne bi imali. Evo konacno i jedna korisna posljedica raspada Jugoslavije. 
Naravno, sa mnom se mnogi nece sloziti iz raznoraznih razloga ali...

******************

P.S. Pogledajte i ovo, na istu temu, upravo objavljeno u e-Novinama:
Sin svog oca - e-Novine

Monday, September 13, 2010

KOROV

Ne znam da li sam i ja malo poremetio, ili kako bi to ovdje lijepo rekli "da mi je malo poremecena hemija u mozgu". Hajde da podijelim s vama pa vi recite.
Mozda je tome kriva asimilacija. A mozda i simbioza. Ne, nije simbioza. Ona je nesto drugo i o njoj cu jednog dana, a mozda ni tada, malo vise pisati. Tu simbiozu imam u glavi vec duze vrijeme ali nesto me koci da je prospem po tastaturi.
Elem, sta je da je, ja vec skoro dva mjeseca cupkam korov u travnjaku. Imam i posebne rukavice (ribarske) sa dobrom gumom za bolji grip, mali tronozac koji mi je Toni Anusic napravio.  To je sve sto mi treba. Sjedim tako vec danima na tronoscu ispred kuce i cupkam korov. Lakse bi mi bilo da je taj korov  napao travnjak iza kuce. Bar ne bih morao odgovarati na pitanja komsija, sta ja to radim, zasto tako, zasto ne drugacije, zasto po suncu, zasto toliko dugo... U pocetku komsije su prilazile. Radoznalo pitale, ja im pokazivao korov koji je osvojio vise od pola travnjaka. Pokazivao i objasnjavao vrste korova: Crab Gras, Cripping charli... Kasnije, kad bi me vidjele, komsije bi samo mahnule. Valjda da me ne uznemiravaju. Poslije toga su se pravili da me ne vide. Sad im vec bilo neprijatno. A onda poslije toga, valjda da ne pomislim da me ignorisu, mahnule uz smjesak. Sad se vec smiju skoro grohotom kad me vide na mom tronoscu kako revnosno cupkam. Poslije podne, nakon posla, ujutro i poslije podne subotom i nedjeljom. Po suncu, kisi (ovo je da dodam malo dramatike u pricu). Samo me mrak otjera u kucu. I tako vec duze od mjesec dana.
Komsije sigurno, vec nedjeljama razmisljaju  o pormecenom hemijskom balansu ali nece oni to meni pokazati. Ni za zivu glavu! Fini su to ljudi.
Dotjerao sam vec do blizu kraja. Istina,  to sam mislio i prije mjesec dana, pa se pokazalo da nije bilo tacno.
Sad se i vi vec pitate sto ne koristim neki hemijski preparat, herbicid. E, ne koristim ga jer su mi strucnjaci za travu objasnili da su u Kanadi svi otrovi koji su do sada unistavali taj korov zabranjeni, da njihove "zelene" zamjene ne djeluju dobro i ne unistavaju korov, i da je najbolji nacin cupkati.

Naravno, lakse bi mi bilo da sam, umjesto cupkanja, sav travnjak prekopao. Ali da sam se toga sjetio prije nego sto sam poceo. No tada sam mislio da cu cupkati par popodneva i zavrsiti.  Sada , kad sam ulozio toliki napor , kada sam svim komsijama vec objasnio sta radim, kad su vec prestali i da se smiju i kad oni vec misle ono sto misle, necu odustati, pa makar cupkao jos mjesec dana.

P.S. Podsjeti me ovo na onaj vic o Husi koji je muzao kravu, a ona ga udarala repom po licu, umakala ga u mlijeko... Njemu to dodijalo, pa u jednom momentu ustane pridje kravi od pozada, podigne rep da bi ga za nesto svezao.  Ali nema cime. Pogleda okolo. Nema nista. Dosjeti se da kais moze posluziti. Skine ga, pocne vezati rep za gredu na krovu stale. Propne se na prste. Uto mu hlace spadnu.  U zao cas, ba tada, naidje mu drug Haso i prenerazen pita: " Sta to radis, bolan ne bio Huso?" "J... ga Haso, mogu ja tebi sada reci sta radim, ali sta god da ti ja kazem, znam sta ces ti po selu pricati" odgovori Huso, podize hlace, sjede i nastavi musti kravu.

Sunday, September 12, 2010

ANGEL: IZ LISTA "IDAHO STATESMAN"

Ovo je dio teksta iz danasnjeg "Idaho Statesman"-a  (11. September 2010), glavnog dnevnog lista Idaha, objavljenog na naslovnoj i cetvrtoj strani lista.Tek toliko da vidite i upoznate dio nase porodice.
Pozdrav svima.
Vas Angel

Clanak Idaho Statesman-a

**********************************
P.S. Za one koji ne znaju, Barbara je Angelova i Okina kcerka.
Za one kojima engleski nije blizak, Barbara i njen muz, zajedno sa jos jednim parom iz grada Boise u kome zive, razvili su Internet Organizator  koji treba da pomogne servisima koji pruzaju pomoc starijim i iznemoglim osobama kao i djeci sa poteskocama u razvoju. Internet aplikacija sluzi za pohranjivanje i koristenje svih neophodnih informacija o starim ili oboljelim osobama.

Saturday, September 11, 2010

MISO MARIC: PORUKA PRIJATELJU ( dovla.net)

Znam da je, mozda i vecini, dosta ovih tema. Jer svaka ovakva prica izaziva nova razmisljanja od kojih zelimo da pobjegnemo u toplinu sadasnjosti i osjecaj nevinosti, koju je svako od nas izgradio za sebe. I pored toga, i upravo zbog toga, ja ne mogu da ne procitam ovakve price, a evo sada preporucim i vama na citanje. Jer mislim, da u ovakvim pricama svako moze naci i sebe, svoja razmisljenja, svoja sjecanja,  svoje nemire, svoje dileme... Da li je to bas tako ili citajuci ovakve price u njima nalazimo samo neke druge ljude, pitanje je licnog opredjeljenja prema svijetu i dogadjajima koji nas okruzuju ili putuju s nama i uz nas, htjeli mi to ili ne. 
  
**********************************

Prijatelj poznatog mostarskog pjesnika Miše Marića, Sem Kazazić poslao mu je čuvenu izreku njemačkog pastora Martina Niemollera o “ćutanju” u vrijeme prvih zločina nacista tridesetih godina u njemačkom Rajhu:

“When the Nazis came for the communists,I remained silent. I was not a communist.
When they locked up the social democrats, I remained silent. I was not a social democrat.
When they came for the trade unionists, I did not speak out. I was not a trade unionist.
When they came for the Jews, I did not speak out I was not a Jew.
When they came for me, there was no one left to speak out.”
(Pastor Martin Niemöller)

Mišo Marić je odgovorio u svom stilu, otvoreno, mudro i pošteno. Obje poruke objavljujem bez dozvole njihovih autora, dobio sam ih privatnim putem sa naznakom više primalaca što znači da su dobile status javne vijesti. Uostalom, obje zaslužuju pažnju čitalaca bloga Dovla.net. Mišina poruka glasi:

- Subject: uz 71. godišnjicu II Svjetske klanice

Semire moj dobri,
Zvali me da kažem neku oko Partizanskog spomenika pa sam dotjerao jedan arhivski tekst. Čim sam poslao znao sam da moram i na ovu adresu. Da ništa zbog onog stalnog, popratnog koji stiže sa tvojim pismima.
Pozdravi svoje drage,
prijateljski pozdrav,
Mišo

Pismo iz Engleske
HEROJSKI JURIŠ NA MRTVE

Prvi septembar porobudio me kišom. Koja je ovdje prirodna i svakidašnja pojava. Kroz sve godine izbjeglištva visim na štriku, zakačen štipaljkama. (Zbrisao odozdola, bitange se nameračile da me opeglaju, Luburićeva praksa iz sarajevske apsane Beledija). Samo mi sjećanja suva…Već danima po tv-u se vrte dokumentarni i igrani filmovi na teme Druge svjetske klanice. Jutros podsjećaju da se na ovaj dan onaj austrijski moler a kancelar Rajha s 53 divizije stuštio na Poljsku. Istorija je odlučila da taj datum proglasi za početak 55 miliona ljudskih krajeva. Dva dana kasnije Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Solidarišu se Australija i Novi Zeland, bezopasno podaleki, a slijedi Francuska, preopasno blizu. Trećeg septembra te ‘39. Prvi ministar UK Čembrlen formira novi ratni kabinet, Čerčila vraća za kormilo mornarice. Na svim brodovima britanske flote otkucava poruka: ”Winston is back”. Mudri čitač i predskazivač svih Hitlerovih nakaznih nakana vratio se za kormilo britanskog ratnog broda s cigarom i s porukom o znoju, krvi i suzama. Francuska je uskoro kapitulirala, od daleke Austarlije i Novog Zelanda nije bilo velike fajde pa su bitku za Ostrvo, po svim analitičarima, dobili piloti RAF-a. U posljednjoj fazi, sudim po fotografijama koje se smjenjuju na ekranu, bijahu klinci. Često, s desetak časova letačkog iskustva. Ispod tih posivjelih fotografija šušti Čerčilov tonski zapis:
“Never in the field of human conflict was so much owed by so many to so few. “
Slušam te Čerčilove bar dvadesetak puta godišnje pri svečanostima kojim ovaj narod obilježava svoju tragiku i svoju heroiku. Znam ga napamet, još više na srce. Moje znanje jezika nije doraslo Šekspirovoj sočnoj mudrosti govorenja. Strah me da prevodom ne oskrnavim, ali osjećam i moram pokušati:
“Nikad na polju ljudskog sukoba toliko mnoštvo nije dugovalo toliko mnogo tako malobrojnim”.
Koje čuvaju od zaborava i slave i danas, dok po običaju, od septembra do septembra jednostavno kiša pada. Potaknut tim riječima i potjeran kišom, vraćam se u zavičaj. Istim putem, na isto Medeno Polje pod Osječenicom gdje je sletila prva britanska vojna misija upućena u Titov štab. Čerčil je, ni nalik taze nam znanim ratnim vođama, u misiju poslao sina Randolfa. A po Bosni i okolo, već se uveliko pucalo. I ginulo. Nikom kroz istoriji južnoslavenskih prostora ove prethodne Čerčilove ne pašu tako taman kao Titu i drugovima iz ‘41. Po njihovoj mjeri krojene. Pravdu i slobodu nisu borili po Hagu, Ženevi, Lisabonu, Dajtonu, Rimu… Nisu imali vremena za svečane ručkove i večere, šopinge s gospojama, decom, djecom, maksumima i evetefendijama dok su moji zlosrećni zemljaci, nevini kao jaganjci tužnih očiju truckali crnim makadamima na klanice Omarske, Karaterma, Dretelja, Heliodroma, Kazana… Sloboda se ginula na Kozari, Neretvi, Sutjesci i na mojoj petoj petrovačkoj cesti koja krvavo tabana kroz Ćopićeve stihove, u istoriju. S djevojčicom na cesti i “Štukama” iznad…

ČIKO, GDJE STE VI POGINULI?

Moj rodni Bosanski Petrovac pod Osječenicom, Klekovačom i Grmečom, više je toga nemao nego imao. Vode nije imao, ali je imao najljepše mjesečine na Balkanu pitke i opojne kao šljivovica moga strica Vitomira. Pruge nije imao, pa se pješačilo i do Srema i do Trsta. I nije uvijek vraćalo. Osim u bronzi. Usred čaršije bijaše park. U parku Čelar, Ibrahimpašić, Rodić… Biste 22 petrovačka Narodna heroja pod lipama i tužnim vrbama. Imao je Petrovac više antifašističkih spomenika i od povelikih evropskih država. A da bi se doguralo do spomenika trebalo je dooobro poginuti, moj brate. Jel’ Krajišnik uzjašio bijela konja u partizanskoj pjesmi, mater mu je zavila crnu maramu oko glave. I ostala nejač od uva do uva…
Pričao mi prijatelj, fini pjesnik Dragomir Brajković kako je petogodišnjeg sina upoznavao sa Stevom Opačićem. “Sine, ovo je komandant Grom desetine koja je prva prešla Neretvu ’43. Steva Opačić, Narodni heroj”. Klinac ga gleda i sasvim ozbiljno pita: “Čiko, a gdje ste vi poginuli”?
Kao dječarac, u Petrovcu, i sam sam mislio kako su svi heroji mrtvi. I mislio sam da je i moj Vitomir zaslužio herojstvo jer je triput bježao sa strijeljanja. Jednom ustašama, jednom četnicima, jednom Švabama. Žujci ih zvao. Umro je pred rat, selo Kolunić, drvena kuća s dva prozora okrenuta u polje i dva u planinu. Kuća je, kao i 41., ponovo izgorila…Spomen parka, u Petrovcu, više nema. Mrtvi heroji su još jednom poginuli.
Prve žive sreo sam u Mostaru. Pričao mi Stevo na Partizanskom spomeniku kako su puzali uz zamrznute grede mosta na Neretvi. Kako su prešli, kako su zbombali četničke bunkere, kako su bili osamnaesto-devetnaestogodišnjaci i kako se, nakon svega, umalo oneredio od straha…Pa mi Vlado Šegrt pričao o rastanku sa Savom Kovačevićem na Sutjesci i zvao da s djecom zvanom “Kiše” svratim na med, kod njega, u Aranđelovo kod Trebinja, pa Čoče Vujović, komandant Prve proleterske mi pričao koliko ih je decembra ’41. krenulo iz Rudog koliko maja ’45. domarširalo do Slobode…
Lacu, Mladena, Bruka, Jusufa, Adema, Pintula; svih 14 mostarskih Narodnih heroja upoznao sam u Mostaru, u kojem sam se upisao u ljude. Išao sam o praznicima na Spomenik da im se poklonim, kod neutješnih majki da porazgovaram. Majke su posjećivali i pioniri, s cvijećem. Cvijeće je cvijeće, a sinovi su sinovi…
Družio sam se prelijepo sa sinovima Lea Bruka: Mirom, Franjom i Tvrtkom… Dijelili smo bijele stolove na Rondou, a posjećivao sam ih i u Pothumu. S majkom i bakom bijahu tada podstanari u ulici očevog imena. Kućnog broja se ne sjećam a Ulica bijaše Narodnog heroja Lea Bruka. Opraštajući se s Mirom na Sutini izgovorih kako je pošteno što nije unovčio oca… Spomenik Narodnog heroja Lea Bruka miniran je u proljeće ‘92. Partizanski spomenik, na kojem je počivalo svih 14 mostarskih Heroja, još ranije. Pod mrtvu mladost Mostara, preko 700 njih, podmetnut je dinamit…
Ispraćajuci jedan konvoj s majkama i djecom aprila ’92. između dva granatiranja stojim na Rondou s kanadskim pukovnikom u uniformi UN koji mi pomaže da bezbjedno izađu iz grada. Stotinjak je autobusa, kombija, ona djeca plaču, majke plaču, očevi plaču, bake i nene plaču, s Huma zasječe rafal, a onda se pojavljuju trojica u crnini, s ustaškim oznakama. Upadaju u autobuse s uperenim automatima, kao kontrolišu ko to ide i kuda ide? Pita me onaj Kanađanin: “Ko su ovi”? Ćutim. “Ovo su ustaše, zar ne? Jutros sam bio na onoj strani i vidio one s bradama i mrtvačkim glavama. Ono su četnici….Veoma čudno, mister Marić, ali ovo kod vas ratuje fašizam protiv fašizma”!? Opet odćutim. Bježim pogledom u popovsku bašču preko puta, gdje su dospjevale prve zerdelije. Šiba Krvavac ih je tako volio. Grane posječene gelerima, ploda niti jednog. I zelene je glad pobrala. Mostar je bio sunčano proljećan, suzan, osakaćen, ponižen… Miris proljeća, baruta i nečovještva.

SMRT NIJE POSLJEDNJA RIJEČ
Dolje je već dugo glasan mir, a prijatelji mi javljaju da su imali pakleno ljeto. Tu i tamo pogorjelci i izgnani podižu nove krovove na sažganim temeljima, prije kiša. Godina je dobro ponijela, Zapad i Istok će udijeliti sadaku i svega će, vele, biti. Samo Bosne i Hercegovine nema. Jer njoj su i temelji zatrveni i zatravljeni. U Mrkonjiću, Jajcu, u mom djetinjem petrovačkom parku Heroja, na Partizanskom u Mostaru, na ruinama obilježja Kozare i kosturnice Tjentišta gdje opet šumi lišće i niko ne čuje kako lišće šumi osim mrtva pjesnika Branka Miljkovića i mostarske Skojevke Pave Miletić, koja uz Sutjesku ‘43. izusti: “Nešto me čvrknu”, pa zaćuta. Zauvijek.
Moja je bezočinska sloboda imala vedro lice Zdravka Čelara, Ive Lole, Jusufa Čevre, Mladena Balorde, Lea Bruka, četiri Sina i Kćeri majke Adile Fejić, Boškića Buhe, Sirogojna… I one kosovske djevojčice Ganimete Terbeši koja pod fašističkom omčom prkosi:
“Smrt nije moja posljednja riječ”!
Moja me sloboda učila da praštam. Moja me sloboda učila da volim. Moja sloboda nije ogovarala i podmetala. Moja me sloboda opominjala da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema drugom, jer “drugih” nije ni bilo. Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na tuđim grobovima. Moja je sloboda ličila na one koji su je donijeli. Sloboda, u pravilu, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve…I s ove daljine gnušam se bradatih sloboda. Sloboda s U na čelu. Handžar sloboda. Sloboda s likom Tadića, Štela i Caca…I onih koji su ih nakotili. Falsifikovali rodne listove nesretne i ponosne zemlje Bosne i Hercegovine. Strah me svih sloboda i demokratija čiji su prvoborci stekli herojstva kidišući na mrtve. Pred tim mrtvim ću do kraja života ostati u stavu mirno. Ponosan i tužan.
“I tuga je jedna vrsta odbrane”, tvrdio je Andrić.
Ima jedna odbrana od svih moćnija. S kojom ću, s merakom, završiti ovo pismo iz izbjeglištva, začeto na 61. godišnjicu Druge Svjetske klanice.
S.F.- S.N! Ili punije: Smrt fašizmu – sloboda narodu!
P.S. Ovaj zapis je nastao uz 61. godišnjicu početka II Svjetskog rata. Osluškujući šta se događa sa Parkom Narodnih Heroja u Petrovcu, Partizanskim spomenikom u Mostaru i antifašističkim spomeničnim naslijeđem u najvećem dijelu BiH zaključih da ne treba pisati novi, jer bitange još uvijek herojski jurišaju na mrtve. Ako im zafali žrtava, orni su namaknuti od preživjelih.
**********************
Natasin prijedlog
Pismo prijatelju iz 1920 - Ivo Andric

Friday, September 10, 2010

Zoran Teofilovic: Kako sam prezivio porod (e-Novine)

Dragi moj rodijače,
Evo javljam ti se ovijem pismom da ti saopštim da sam dobio sina. Namah da ti kažem, poroditi se preko jaruge što bi naši ljudi ovdje rekli i kod nas nije isto. Nikako jarane. Eeeej, kako su ćaće sretne u našijem krajovima. Dovezu svoju žemsku pred bolnicu, cmoknu k’o biva jednom k’o znak nake ljubavi i svako na svoju stranu. Čo’ek, kao što je red, u kafanu na oblokavanje sa jaranima, a žena, šta će bona sama je to htjela, na porođaj. Ih, kad se samo sjetim kad se rodio onaj moj prvi klipan. Nisam tri dana sebi dolazio, sve sam kafane po gradu obiš’o i spisk’o sam dobrijeh para, al jebiga, ne žalim meraka.

Ovdje, rođo moj, nema trte-mrte. Gdje se u nas muška uloga ustavlja, ovdje u dalekom svijetu tek počima. Došli smo ti mi bracika u jedan popodne u bolnicu. Ništa, moja ti žena legla odma’ na oni krevet, a ja u nekaku neudobnu stolicu, sva mi da prostiš gujica utrnula za sat. Prva dva sata ništa.
Bauljam ja po sobi, ne znam kud ću sam sa sobom, nešto me i glava pođe handrit, pa na kraju upalim ti-vi. Jes, ne mogu reći da nije, bila je kamblovska, al tog ponedjeljka slab program na svih sedamdesetišest kanala. Čak ni kaubojskijeh filmova ne bide. Đe god pretisneš udaraju onim palijama i trče ko ošinuti. Jebo ti taki sport.
Od tog silnog prebacivanja kanala ja polako i ogladni jadan nebio. Kažem onoj svojoj da odo nešto pojest pa ću se vrnut’. Ona samo stenje ništa ne progovara. Valjda to tako mora bit. Kako izađo iz sobe tako i zaluta. Te blekasti sektor, te redasti, te grinasti, sve oni to nekako izbojaju da se čoe’k ne izgubi, al’ ti znaš da ja dobro ne raspoznajem te boje, da sam, ne znam kako se to stručno u nas zove i da zbog toga nikad vozačku ne dobih u nas.
A šta da ti pričam za bolničku hranu. K’o melo, al šta je tu je, žrtve se moraju podnijeti. Nije to lak posao jarane. I tako se nakon dva sata vratih u sobu. Dok sam sobu našo’ pošteno sam se ishodao tako da su me i noge počele poboljevat. Čim uđoh u sobu, legoh na neku sećiju malo da odmorim. Na ti-vi ništa novo.


Nakon petnest minuta osjetim da je pohladno. Jebote, počeo sam se trest od hladnoće. Ovi upalili erkordišen ko da smo na sjevernom polu. Pojačam ja na devedeset i potražim neku deku da se pokrijem, al nema ništa, tako da sam na kraju moro ženinim peškirom da se pokrijem. Ubrzo se zagrija čitava soba, ko furuna, znaš ti da ja volim toplinu. Taman ti ja uvati’ jedno desetak minuti kad uleti doktor i ona sestra, ja se trže spade oni peškir, ja kad se oni pođoše izvinjavati što su mi narušili moju privatnost. Te sori, te eskjuzmi, te ovo, te ono, sve se nešto ubiše izvinjavajući da meni postade ko i neugodno.
Kažu oni su redi da krenu. Znaš, moj rođeni, ovdje kod ovijeh inperijalista ako djete neće napolje oni ga sami nagone. Izazivaju mu kojekakije trudove, valjda da se potrudi. I taman kad pođe Džon Vejn na ti-vi pođe i porod, tako da sam i tu izvisio.
Da ti sad ne ulazim u detalje, mali se Kruškica rodio živ i zdrav. Reću ti samo da mi je ludi doktor dav'o makaze da presječem pupčanu vrpcu, al sam ja to odbio kategorički. Znaš ti da sam ja u životu barat’o samo sa onijem velikim sizors za šišanje live fence. Ne znam ti ja sa ovim malim, debeli mi prsti. Vas sam bio u goloj vodi dok se to sve odigravalo, moj rode. Nije to lako za gledat. Ma rek’o sam onoj svojoj da iduće mora biti žemsko, jer ne bih volio da bude muškinja pa da prolazi kroz sve ovo što ja evo upravo prođoh…

Dočim, da ti kazivam dalje šta je bilo vizavi poroda. Rodio se Kruškica, pa ja kao što je red namah onijem sestrama cvijeće. Svakoj po dva buketa raznoraznog. A za doktora sam moro pohitat kod našega čojeka. Ima ovdje naš zemljak Šefko i otvorio trgovinu TEJST OF JUROP. Nako, nije loša, radi fino i svega ima ako nema i više. E sad najveća dilema je bila bajandere ili one punjene sa likerom od višnji. Uzmem ove druge, malo su jeftinije. Polako odmotam celofan i onako ko što priliči uturim petsto dolara američkijeh. Znaš pobro kako je običaj. Sve ja to ljepo ušuškam pa nazad para bolnice.
I tu nasta kurcšlus. Neće doktor ni da čuje, a nakmoli da zemi bombonijeru. Ja sve primičem i nutkam, a on sve odmiče, crveni i govori Prosidzr, prosidzr, jebo ga prosidžer.
- Ma jel to moje lošije od drugije - govorim ti ja njemu po naški - Mora da ti drugi bajedere donose, pa neš ove moje sa višnjama…
Jal me čoek uvrijedi do groba. Ne uze iz mojijeh rukua…
Kad se samo sjetim našijeh doktora. Svakog drugog Mito zvali. Lijepo čoe’k obavi pos’o i lijepo ti njemu uručiš bajaderu i mirna Bosna. A ne ovi ovdje, ne znaju ni šta je red ni šta je čast…

P.S. Žena u mene je dobro, super je podnjela i već leta oko kuće i sprema, veli nered je a može neko nanić. Ja sam još malo dizi al proći će valjda. Uh.

Thursday, September 09, 2010

BAJRAM

Svim muslimanima koji slave zelim sretan Bajram.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

ANGEL: SRNDACI U MOM VRTU


6.Septembra 2010. ujutro izmedju 9:00 -10:00 imao sam divnu nejavljenu posjetu u mom vrtu...Premda zivim u centru gl.grada drzave Idaho (Boise), iz obliznjeg parka zalutala su 3 prekrasna srndaca. Preskocili ogradu (visine oko 1,3 m.) i sladili se liscem u mom vrtu. Bio je to dozivljaj i za moje komsije, tako smo se svi radovali ovom dozivljaju, posebno djeca koju su majke dizale iz kreveta...
Poseban problem je bio: kako ove iznenadne goste bezbjedno izvesti preko ulica, kroz gusti jutarnji saobracaj i sprovesti nazad do parka. Zaustavili smo saobracaj, a srdnaci su nam tu "pomogli" elegantnim preskakanjem visokih ograda...
Pozdrav vasim porodicama. Angel


Wednesday, September 08, 2010

NATASA: VRBOSKA

Krenula u Vrbosku na otoku Hvaru rano ujutro iz Trogira, poslije obilne kiše koja je padala cijelu noć. Jaka bura, sve kristalno čisto, a ja s vjerom da more neće biti previše uzburkano. I tako je bilo.
Splitska luka oprana kišom, u toj bistrini izgleda mi predivno, a poseban ugođaj daju brojni turisti, šarenilo boja i jezika. Koliko sam objektivna teško je reći, jer ipak, Split je moj rodni grad.
Potpun doživljaj Dalmacije može se osjetiti samo ako se putuje na otoke. Novi trajekt Jadran, pušten u promet ove godine, lijep je, uredan, prepun stranaca, iznenađuje što je pun Španjolaca, Portugalaca i Skandinavaca.
Gledam Split podno Marjana i Mosora, zaista izgleda lijepo, pa Brač, Šoltu i Starigradsku uvalu na Hvaru. Prelijepa mi je domovina, ponosna sam na nju i na pretke koji ju izabraše za naš dom.

O Hvaru neću pisati, jer tu bih tek pretjerala, što mogu kad ga obožavam, važno je zato stati s pisanjem, a vama ostavljam da se kroz ove fotografije s interneta bolje upoznate s njime i donosete vlastiti sud.

Slike Vrboske

Vrboska je neobično mjesto, koje kao da se krije u dubokoj zaštićenoj uvali obrasloj borovima. Povezana je mostićima (16.st) poput kakve rijeke. Naselje je nastalo u 15st. kao luka obližnjeg sela Vrbanja. Spominje ju Općinski statut Hvara već 1331. Mjesto je kroz povijest više puta bilo razoreno, posebno od mletačke mornarice za vrijeme pučke bune (Matija Ivanić) i od turske mornarice 1571, kada je čitav otok poharan.
Najistaknutiji arhitektonski objekt u mjestu je crkva – tvrđava, čistih renesansnih linija, nastala oko 1575, neizmjenjena stoljećima, a za zaštitu stanovnika, nakon spomenutog turskog napada, izgradjena na vlastiti trošak mještana. Interesantno je da su u crkvi sahranjivani osim svećenika i plemićkih obitelji i obitelji pučana.
U njenoj blizini nalazi se župna crkva sv. Lovre iz 16st., kasnije dvaput proširena, da bi dobila današnju baroknu formu.
Postoje jos dvije manje crkvice sagrađene u 15. i 16. stoljeću.
U crkvi sv. Lovre čuvaju se likovna djela koja su ne samo kulturno blago Vrboske, već cijelog Hvara pa i Dalmacije, kakav je poliptih na glavnom oltaru, koji se pripisivao Ticijanu, ali ga moderna povijest umjetnosti pripisuje Veronoseu. Pored nekoliko slika poznatih mletačkih slikara iz 16. i 17.st., nalaze se i dvije slike hrvatskog slikara Celestina Medovića, modernog slikara Marka Rašice, na kojoj se među figurama u čistilištu nalaze portreti samog slikara, Krleže, tadašnjeg župnika, gospođe Rašice, književnika Ise Kršnjavog i njegove supruge.
U riznici se čuvaju vrijedni ritualni predmeti, kao što je barokni križ iz 16st. rad B. Cellini.
Prije 2.svjestskog rata Vrboska je imala oko 2000 stanovnika, da bi danas spala na oko 400. Imali su svoje brodogradilište, tvornicu ribljih konzervi, bavili su se ribarstvom i poljodjelstvom. Danas je osnovni izvor prihoda turizam.
Vrboska obiluje borovom šumom, i mnogim aromatičnim biljem pa je iznimno zdrava za plućne bolesnike.

Vrbovljani vole svoje mjesto i o njemu brinu. To sam zapazila i kad sam prvi put došla Vrbosku 1969.

Roditelji mog supruga su tu sagradili kuću 1963.
Kuća je prodana 1994, na veliku žalost moje obitelji. Ovo je prvi put da smo od tada Miljenko i ja boravili tjedan dana u Vrboskoj. Bio je to tužan i lijep susret s poznatim stazama, mjestima, znamenitostima, restoranima i mještanima. Nova marina je puna jahti, “misto” je puno turista, ulice su osvjetljene, kuće dotjerane, okućnice takodjer, puno je cvijeća, ali ono što oduševlljava je vatrogasno društvo sa 6 vatrogasnih vozila, stalna dežurstva, vozilo za odvod smeća, rotacioni čistač ulica, kontejneri za smeće posvuda, a svi čisti, nigdje smeća uokolo, a sve to u maloj Vrboskoj, nezamislivo i za veća mjesta na obali.

Neobično za Hvar, jutra su bila svježa, oko 10C, srećom preko dana 25-27C, umjerena bura, temperatura mora 20C, ali nista od toga nas nije spriječilo da se kupamo u kristalno bistrom otočkom moru.
Evo malo i mojih fotografija iz Vrboske.









Za Bocu: nasa kuca
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...