Saturday, September 11, 2010

MISO MARIC: PORUKA PRIJATELJU ( dovla.net)

Znam da je, mozda i vecini, dosta ovih tema. Jer svaka ovakva prica izaziva nova razmisljanja od kojih zelimo da pobjegnemo u toplinu sadasnjosti i osjecaj nevinosti, koju je svako od nas izgradio za sebe. I pored toga, i upravo zbog toga, ja ne mogu da ne procitam ovakve price, a evo sada preporucim i vama na citanje. Jer mislim, da u ovakvim pricama svako moze naci i sebe, svoja razmisljenja, svoja sjecanja,  svoje nemire, svoje dileme... Da li je to bas tako ili citajuci ovakve price u njima nalazimo samo neke druge ljude, pitanje je licnog opredjeljenja prema svijetu i dogadjajima koji nas okruzuju ili putuju s nama i uz nas, htjeli mi to ili ne. 
  
**********************************

Prijatelj poznatog mostarskog pjesnika Miše Marića, Sem Kazazić poslao mu je čuvenu izreku njemačkog pastora Martina Niemollera o “ćutanju” u vrijeme prvih zločina nacista tridesetih godina u njemačkom Rajhu:

“When the Nazis came for the communists,I remained silent. I was not a communist.
When they locked up the social democrats, I remained silent. I was not a social democrat.
When they came for the trade unionists, I did not speak out. I was not a trade unionist.
When they came for the Jews, I did not speak out I was not a Jew.
When they came for me, there was no one left to speak out.”
(Pastor Martin Niemöller)

Mišo Marić je odgovorio u svom stilu, otvoreno, mudro i pošteno. Obje poruke objavljujem bez dozvole njihovih autora, dobio sam ih privatnim putem sa naznakom više primalaca što znači da su dobile status javne vijesti. Uostalom, obje zaslužuju pažnju čitalaca bloga Dovla.net. Mišina poruka glasi:

- Subject: uz 71. godišnjicu II Svjetske klanice

Semire moj dobri,
Zvali me da kažem neku oko Partizanskog spomenika pa sam dotjerao jedan arhivski tekst. Čim sam poslao znao sam da moram i na ovu adresu. Da ništa zbog onog stalnog, popratnog koji stiže sa tvojim pismima.
Pozdravi svoje drage,
prijateljski pozdrav,
Mišo

Pismo iz Engleske
HEROJSKI JURIŠ NA MRTVE

Prvi septembar porobudio me kišom. Koja je ovdje prirodna i svakidašnja pojava. Kroz sve godine izbjeglištva visim na štriku, zakačen štipaljkama. (Zbrisao odozdola, bitange se nameračile da me opeglaju, Luburićeva praksa iz sarajevske apsane Beledija). Samo mi sjećanja suva…Već danima po tv-u se vrte dokumentarni i igrani filmovi na teme Druge svjetske klanice. Jutros podsjećaju da se na ovaj dan onaj austrijski moler a kancelar Rajha s 53 divizije stuštio na Poljsku. Istorija je odlučila da taj datum proglasi za početak 55 miliona ljudskih krajeva. Dva dana kasnije Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Solidarišu se Australija i Novi Zeland, bezopasno podaleki, a slijedi Francuska, preopasno blizu. Trećeg septembra te ‘39. Prvi ministar UK Čembrlen formira novi ratni kabinet, Čerčila vraća za kormilo mornarice. Na svim brodovima britanske flote otkucava poruka: ”Winston is back”. Mudri čitač i predskazivač svih Hitlerovih nakaznih nakana vratio se za kormilo britanskog ratnog broda s cigarom i s porukom o znoju, krvi i suzama. Francuska je uskoro kapitulirala, od daleke Austarlije i Novog Zelanda nije bilo velike fajde pa su bitku za Ostrvo, po svim analitičarima, dobili piloti RAF-a. U posljednjoj fazi, sudim po fotografijama koje se smjenjuju na ekranu, bijahu klinci. Često, s desetak časova letačkog iskustva. Ispod tih posivjelih fotografija šušti Čerčilov tonski zapis:
“Never in the field of human conflict was so much owed by so many to so few. “
Slušam te Čerčilove bar dvadesetak puta godišnje pri svečanostima kojim ovaj narod obilježava svoju tragiku i svoju heroiku. Znam ga napamet, još više na srce. Moje znanje jezika nije doraslo Šekspirovoj sočnoj mudrosti govorenja. Strah me da prevodom ne oskrnavim, ali osjećam i moram pokušati:
“Nikad na polju ljudskog sukoba toliko mnoštvo nije dugovalo toliko mnogo tako malobrojnim”.
Koje čuvaju od zaborava i slave i danas, dok po običaju, od septembra do septembra jednostavno kiša pada. Potaknut tim riječima i potjeran kišom, vraćam se u zavičaj. Istim putem, na isto Medeno Polje pod Osječenicom gdje je sletila prva britanska vojna misija upućena u Titov štab. Čerčil je, ni nalik taze nam znanim ratnim vođama, u misiju poslao sina Randolfa. A po Bosni i okolo, već se uveliko pucalo. I ginulo. Nikom kroz istoriji južnoslavenskih prostora ove prethodne Čerčilove ne pašu tako taman kao Titu i drugovima iz ‘41. Po njihovoj mjeri krojene. Pravdu i slobodu nisu borili po Hagu, Ženevi, Lisabonu, Dajtonu, Rimu… Nisu imali vremena za svečane ručkove i večere, šopinge s gospojama, decom, djecom, maksumima i evetefendijama dok su moji zlosrećni zemljaci, nevini kao jaganjci tužnih očiju truckali crnim makadamima na klanice Omarske, Karaterma, Dretelja, Heliodroma, Kazana… Sloboda se ginula na Kozari, Neretvi, Sutjesci i na mojoj petoj petrovačkoj cesti koja krvavo tabana kroz Ćopićeve stihove, u istoriju. S djevojčicom na cesti i “Štukama” iznad…

ČIKO, GDJE STE VI POGINULI?

Moj rodni Bosanski Petrovac pod Osječenicom, Klekovačom i Grmečom, više je toga nemao nego imao. Vode nije imao, ali je imao najljepše mjesečine na Balkanu pitke i opojne kao šljivovica moga strica Vitomira. Pruge nije imao, pa se pješačilo i do Srema i do Trsta. I nije uvijek vraćalo. Osim u bronzi. Usred čaršije bijaše park. U parku Čelar, Ibrahimpašić, Rodić… Biste 22 petrovačka Narodna heroja pod lipama i tužnim vrbama. Imao je Petrovac više antifašističkih spomenika i od povelikih evropskih država. A da bi se doguralo do spomenika trebalo je dooobro poginuti, moj brate. Jel’ Krajišnik uzjašio bijela konja u partizanskoj pjesmi, mater mu je zavila crnu maramu oko glave. I ostala nejač od uva do uva…
Pričao mi prijatelj, fini pjesnik Dragomir Brajković kako je petogodišnjeg sina upoznavao sa Stevom Opačićem. “Sine, ovo je komandant Grom desetine koja je prva prešla Neretvu ’43. Steva Opačić, Narodni heroj”. Klinac ga gleda i sasvim ozbiljno pita: “Čiko, a gdje ste vi poginuli”?
Kao dječarac, u Petrovcu, i sam sam mislio kako su svi heroji mrtvi. I mislio sam da je i moj Vitomir zaslužio herojstvo jer je triput bježao sa strijeljanja. Jednom ustašama, jednom četnicima, jednom Švabama. Žujci ih zvao. Umro je pred rat, selo Kolunić, drvena kuća s dva prozora okrenuta u polje i dva u planinu. Kuća je, kao i 41., ponovo izgorila…Spomen parka, u Petrovcu, više nema. Mrtvi heroji su još jednom poginuli.
Prve žive sreo sam u Mostaru. Pričao mi Stevo na Partizanskom spomeniku kako su puzali uz zamrznute grede mosta na Neretvi. Kako su prešli, kako su zbombali četničke bunkere, kako su bili osamnaesto-devetnaestogodišnjaci i kako se, nakon svega, umalo oneredio od straha…Pa mi Vlado Šegrt pričao o rastanku sa Savom Kovačevićem na Sutjesci i zvao da s djecom zvanom “Kiše” svratim na med, kod njega, u Aranđelovo kod Trebinja, pa Čoče Vujović, komandant Prve proleterske mi pričao koliko ih je decembra ’41. krenulo iz Rudog koliko maja ’45. domarširalo do Slobode…
Lacu, Mladena, Bruka, Jusufa, Adema, Pintula; svih 14 mostarskih Narodnih heroja upoznao sam u Mostaru, u kojem sam se upisao u ljude. Išao sam o praznicima na Spomenik da im se poklonim, kod neutješnih majki da porazgovaram. Majke su posjećivali i pioniri, s cvijećem. Cvijeće je cvijeće, a sinovi su sinovi…
Družio sam se prelijepo sa sinovima Lea Bruka: Mirom, Franjom i Tvrtkom… Dijelili smo bijele stolove na Rondou, a posjećivao sam ih i u Pothumu. S majkom i bakom bijahu tada podstanari u ulici očevog imena. Kućnog broja se ne sjećam a Ulica bijaše Narodnog heroja Lea Bruka. Opraštajući se s Mirom na Sutini izgovorih kako je pošteno što nije unovčio oca… Spomenik Narodnog heroja Lea Bruka miniran je u proljeće ‘92. Partizanski spomenik, na kojem je počivalo svih 14 mostarskih Heroja, još ranije. Pod mrtvu mladost Mostara, preko 700 njih, podmetnut je dinamit…
Ispraćajuci jedan konvoj s majkama i djecom aprila ’92. između dva granatiranja stojim na Rondou s kanadskim pukovnikom u uniformi UN koji mi pomaže da bezbjedno izađu iz grada. Stotinjak je autobusa, kombija, ona djeca plaču, majke plaču, očevi plaču, bake i nene plaču, s Huma zasječe rafal, a onda se pojavljuju trojica u crnini, s ustaškim oznakama. Upadaju u autobuse s uperenim automatima, kao kontrolišu ko to ide i kuda ide? Pita me onaj Kanađanin: “Ko su ovi”? Ćutim. “Ovo su ustaše, zar ne? Jutros sam bio na onoj strani i vidio one s bradama i mrtvačkim glavama. Ono su četnici….Veoma čudno, mister Marić, ali ovo kod vas ratuje fašizam protiv fašizma”!? Opet odćutim. Bježim pogledom u popovsku bašču preko puta, gdje su dospjevale prve zerdelije. Šiba Krvavac ih je tako volio. Grane posječene gelerima, ploda niti jednog. I zelene je glad pobrala. Mostar je bio sunčano proljećan, suzan, osakaćen, ponižen… Miris proljeća, baruta i nečovještva.

SMRT NIJE POSLJEDNJA RIJEČ
Dolje je već dugo glasan mir, a prijatelji mi javljaju da su imali pakleno ljeto. Tu i tamo pogorjelci i izgnani podižu nove krovove na sažganim temeljima, prije kiša. Godina je dobro ponijela, Zapad i Istok će udijeliti sadaku i svega će, vele, biti. Samo Bosne i Hercegovine nema. Jer njoj su i temelji zatrveni i zatravljeni. U Mrkonjiću, Jajcu, u mom djetinjem petrovačkom parku Heroja, na Partizanskom u Mostaru, na ruinama obilježja Kozare i kosturnice Tjentišta gdje opet šumi lišće i niko ne čuje kako lišće šumi osim mrtva pjesnika Branka Miljkovića i mostarske Skojevke Pave Miletić, koja uz Sutjesku ‘43. izusti: “Nešto me čvrknu”, pa zaćuta. Zauvijek.
Moja je bezočinska sloboda imala vedro lice Zdravka Čelara, Ive Lole, Jusufa Čevre, Mladena Balorde, Lea Bruka, četiri Sina i Kćeri majke Adile Fejić, Boškića Buhe, Sirogojna… I one kosovske djevojčice Ganimete Terbeši koja pod fašističkom omčom prkosi:
“Smrt nije moja posljednja riječ”!
Moja me sloboda učila da praštam. Moja me sloboda učila da volim. Moja sloboda nije ogovarala i podmetala. Moja me sloboda opominjala da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema drugom, jer “drugih” nije ni bilo. Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na tuđim grobovima. Moja je sloboda ličila na one koji su je donijeli. Sloboda, u pravilu, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve…I s ove daljine gnušam se bradatih sloboda. Sloboda s U na čelu. Handžar sloboda. Sloboda s likom Tadića, Štela i Caca…I onih koji su ih nakotili. Falsifikovali rodne listove nesretne i ponosne zemlje Bosne i Hercegovine. Strah me svih sloboda i demokratija čiji su prvoborci stekli herojstva kidišući na mrtve. Pred tim mrtvim ću do kraja života ostati u stavu mirno. Ponosan i tužan.
“I tuga je jedna vrsta odbrane”, tvrdio je Andrić.
Ima jedna odbrana od svih moćnija. S kojom ću, s merakom, završiti ovo pismo iz izbjeglištva, začeto na 61. godišnjicu Druge Svjetske klanice.
S.F.- S.N! Ili punije: Smrt fašizmu – sloboda narodu!
P.S. Ovaj zapis je nastao uz 61. godišnjicu početka II Svjetskog rata. Osluškujući šta se događa sa Parkom Narodnih Heroja u Petrovcu, Partizanskim spomenikom u Mostaru i antifašističkim spomeničnim naslijeđem u najvećem dijelu BiH zaključih da ne treba pisati novi, jer bitange još uvijek herojski jurišaju na mrtve. Ako im zafali žrtava, orni su namaknuti od preživjelih.
**********************
Natasin prijedlog
Pismo prijatelju iz 1920 - Ivo Andric

4 comments:

  1. Ima jedna predivna pripovjetka I.Andrica - Pismo iz 1920. , koju bi svi Bosanci trebali procitati. Citala sam ju uoci ovog zadnjeg rata i tek tada razumjela iako sam ju citala i ranje. Podsjetio me je ovaj danasnji prilog na nju, potrudila sam se naci ju na internetu i ona je moj odgovor i komentar svima.
    Potrudite se procitati cijelu pripovjetku, scrolajte web stranicu.
    http://www.nezavisne.com/forum/index.php?topic=3751.0
    Natasa

    ReplyDelete
  2. Imamo dovoljno opomena, ne možemo i ne smijemo bježati pred fašizmom koji je i sada u različitim oblicima tu pored nas. Kažu da ga ima u cijelom svijetu, da se ciklično ponavlja, da nije pobijeđen, ali više me čudi njegov recidiv na prostorima naše Bivše. Još kao učenik sam izgleda bio u zabludi misleći da smo cijepljeni dovoljno jakim antifašističkim vakcinama i da školske programe treba mijenjati.
    Poznatu mudrost pastora Martina dobri gospodin Mišo Marić je znalački pročitao i zaokružio proživljenim slikama na koje mi grunuše suze.
    Na Balkanu se razredi moraju ponavljati; učiteljica života nema dobre učenike.

    ReplyDelete
  3. Ne pominjite istoriju. Prije izvjesnog vremena,jedan je doktor istorije iz Rijeke, na TV-u jasno rekao da za istoriju vrijed pravilo 5 N (en). Od istorije NIKAD, NIKO, NIJE, NIŠTA, NAUČIO. Da jeste ne bi nam se ponavljale ovako ružne stvariu nebrojeno puta. (Doktore izvinite, zaboravio sam Vam ime, a trebao sam zapamtiti.)

    ReplyDelete
  4. Cheri is the best!!!

    Kind Regards,
    Derrick

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...