Saturday, April 30, 2011

e-Novine: Apanaža za ratne zločince; Gotovina dobio svoj trg u Splitu

Ovo je atak na zdravu pamet. "Svojim" zlocincima drzave izrasle iz "oslobodilackog rata iz kandzi bivse Jugoslavije" poklanjaju sve i placaju sve.
Ovako to radi Srbija: 200 Eura mjesecno dzeparca. Dzeparca! Sve ostalo placeno, i advokati, i hrana i odjeca i kabl TV i internet... Sve. I od drzave dzeparac  plus placene posjete porodice. Avionske karte, hoteli... Za odbranu "svojih" zlocinaca Srbija posle godine potrosila 190.000 eura...
Hrvatska potrosila na odbranu Gotovine i ostalih iz grupe mnogo vise, 32 miliona eura. A posto odbrani nije kraj, placace i dalje. Neki kazu da se svaki euro isplatio jer je izbjegnuta osuda za genocid. Vjerovatno se placa i dzeparac. Iznos dzeparca za sada nepoznat.  Uz to, poklanja im trgove, igralista...
 A Bosna? Sjetite se Ganica i komedije sa njegovim hapsenjem u Londonu. A da, izvinjavam se, Ganic nije zlocinac. On je heroj!?
Za mnoge, i ovi drugi su i pored osuda i dalje heroji. Inace ih ne bi placali ili im trgove poklanjali!
Cija pamet je ovdje zdrava! 
P.S.
Ocekujem da uskoro, neka golf loptica nosena juznim vjetrom dobaci do Haga. A unutar loptice, umotan i zasticen u otvrdloj  mrznji, chip sa spremljenim fajlom prijave protiv mene za zlocin izjednacavanja "nasih" heroja sa "vasim" zlocincima.  
Mozda mi se i ostvari zelja prijevremenog penzionisanja na racun neke od drzava!
Advokati placeni. Dzeparac pride!
Samo koja bi to drzava placala dzeparac ovakvom k'o sto sam ja?
Ni zlocinac ni heroj! Ni nas , ni njihov.
Niciji!

*********************



Direktor Kancelarije za saradnju s Haškim tribunalom Dušan Ignjatović izjavio je da je prošle godine za „pomoć“ haškim optuženicima Srbija isplatila 19 miliona dinara.
"U 2010. godini, svi haški optuženici koji su ispunjavali uslove za dobijanje ove pomoći, njih ukupno 21, dobili su 19 miliona dinara", rekao je Ignjatović za beogradsku Politiku.
On je rekao da se takozvana pomoć koju dobijaju haški optuženici iz Srbije ne odnosi na finansiranje odbrane, jer onima koji to sebi ne mogu da priušte odbranu plaća Haški tribunal.
Uz uslov da su se dobrovoljno predali haškom sudu, ili da borave na teritoriji Srbije jer su privremeno pušteni na slobodu, prema nakaradnim zakonima Srbije, optuženi ratni zločinci imaju pravo na naknadu dela troškova boravka u pritvoru tribunala.
"Naknada dela troškova boravka u Pritvorskoj jedinici Međunarodnog krivičnog tribunala optuženih koji su se dobrovoljno predali iznosi 200 evra mesečno", rekao je Ignjatović.
Srbija svojim zločincima plaća i putne troškove članova njihove uže porodice za posete u haškom pritvoru, a na teret poreskih obveznika padaju i troškovi puta i odlazaka optuženih na statusne konferencije i suđenja.
Članovi uže porodice za posetu pritvorenicima koji su se dobrovoljno predali imaju pravo na sumu u vrednosti tri povratne avionske karte na relaciji Beograd-Amsterdam i 250 evra po osobi za ostale troškove na svaka dva meseca.
Beogradski list navodi da Iznos „pomoći“ članovima uže porodice pritvorenika određuje se na osnovu ukupnih mesečnih prihoda članova porodice, u visini razlike između prosečne zarade i utvrđenih ukupnih mesečnih prihoda.

*********************
Gotovina dobio svoj trg u Splitu

Gradsko vijeće Splita usvojilo je u četvrtak popodne prijedlog viećnika HSP, da da se jedan od središnjih trgova ili ulica u tome gradu imenuje po haškom osuđeniku Anti Gotovini

Portal sportal.hr piše da je Izvršni odbor FK Metalac, osječkog četvrtoligaša, dan po objavljivanju presude u Haagu jednoglasno odlučio da Sportski centar ''Bikara'' u buduće nosi ime generala Gotovine.
( Kasnije objavljeno da je Gotovina zamolio da se realizacija odluke odlozi za bolja vremena!)

*************************

Za one koji imaju zivaca da citaju i malo ozbiljnije tekstove preporucam ova tri, koja se meni cine ozbiljnim:

Marko Milanovic: Haska presuda Gotovni

Marko Milanovic: O Gotovini, agresiji i genocidu

Djermano Ceco Senjanovic: Covik, a ne heroj

Bojan Toncic: Madjari su ginuli kao snoplje, e-Novine

Friday, April 29, 2011

KRALJEVSKO VJENCANJE

Konacno smo docekali i ovaj dan. Dan kada Princ Vilko zeni svoju lijepu Katu. Lijep su par! Zaista.

Koliko vas to vjencanje interesuje? Hocete li  gledati prenos?
Mene otprilike interesuje kao i dodjela Oskara. Volim to gledati - pet minuta. Najvise od svega me interesuje scene uniformisanih lakeja, uredjenih kraljeva i princeva, odusevljenih ljudi koji danima sanjaju ovaj dan i kisnu ili ih sunce przi sve da bi bili svjedoci trenutka istorije, koji ce ih nakon toga ciniti vaznijim jer su bili svjedoci!
Kazu da su buduca princeza  i princ samo nekoliko dana prije vjenčanja, potpisali i predbračni ugovor. Detalji ugovora su najstroza drzavna tajna ali ipak ponesto je procurilo ili je to samo plod necije maste. Pa kazu, ako dođe do rastave braka, djeca, ako ih budu imali, ce biti kod oca, a Kata neće imati pravo ni na dio imovine već samo na mjesečnu naknadu koja je navodno vrlo visoka. Ipak, ako se nakon princa opet uda taj iznos će se smanjiti.
 

Kata brakom dobiva i titulu "Kraljevsko visočanstvo", a ako se rastane ostaje bez titule i prava na korištenje kraljevske palače, ali će imati pravo živjeti u jednoj od kraljevskih vila. Ona sama nikad neće u javnosti smjeti otkriti koji su uslovi ugovora jer bi tada zbog klauzule u ugovoru morala platiti visoki iznos novčane odštete.


Posto je kraljica Velike Britanije Elizabeta II isovremeno i kraljica Kanade, pitali kanadjane sta oni misle o ovom kraljevskom vjencanju i euforiji koja se stvorila. Vecini svejedno. Neki cak kazu da treba i s tom kraljicom raskrstiti. Ali ipak vodece TV stanice vec danima izvjestavaju sa mjesta dogadjaja, podgrijavaju atmosferu, pale mase na guranje...
Neki, ogorceni zbog nepotrebne pompe, pitaju zasto se toliko prica o tom dogadjaju koji je vazan samo Vilki i Kati, a ne prica se vise o predstojecim izborima u Kanadi koji padaju samo nekoliko dana nakon „vjencanja stoljeca“.
Vama kojima je stalo do ovog dogadjaja nemam namjeru kvariti ugodjaj. Uzivajte u njemu kao sto ja uzivam u sportu ili dobrom filmu ili dobroj pozorisnoj predstavi. Vazno je uzivati u trenutku. Sta god da je povod. Nije ni bitno. To i jeste sustina zivota. Uzivati u necemu.



Nisam ja toliko negativan glede ovog vjencanja. Svidja mi se mlada.  Svidja mi se jer je prirodna, nekako vise nasa nego engleska.  Kretnje su joj prirodne. Svjesna je i prostora i sebe. Ne znam da li ste vi to primijetili: Dijana je s razlogom bila obozavana, ali ona je vrlo brzo naslijedila neke manire, valjda kraljevske, ili je isla na trening. Vrlo brzo je svoje prirodne kretnje usporila i one su postale nekako nedovrsene.  Vjerovatno se takve kretnje smatraju kraljevski otmjenim ali meni djeluju prilicno kontrolisanim i nedorecenim.

Kod Kate to jos uvijek nije slucaj. Jos uvijek...

Thursday, April 28, 2011

Eso Salkanovic: Marko Vesovic moj prijatelj

Predraze,
Eto, moj veliki licni prijatelj Marko Vesovic je i ovo izjavio.
Slicno je kao i MLADEN ZORIC u njegovom "POVRATAK"
Ovaj Mladenov POVRATAK mi se jako svideo, za mene je to predivna prozna slika, uhvacena u jednom rastegnutom dahu u vremenu koje poznajemo.

Pozdrav za Mladena Zorica, Natasu i Marija
Eso

***********************
  • "Nešto bih rekao o okruženju u kojem žive bosanski muslimani. Nedavni rat mi je otkrio činjenicu koja me zapanjila: da su bosanski muslimani okruženi svojim – prirodnim neprijateljima! Reći ćete: pa nisu valjda svi kršćani ili hrišćani prirodni neprijatelji muslimana? Razumije se da nisu. Oni su samo materijal od kojih politika lako, čak i prelako, bojim se, može napraviti prirodne neprijatelje muslimana. Ako je to uradila juče, to može uraditi i sutra." (februar 2005. za Radio Slobodna Evropa o okruženju u kojem žive Bošnjaci)
  • "Na žalost, stvarnost koju moje oči vide i uši slušaju meni kazuje da BiH kao država ne postoji. Tačno je da su se Bošnjaci odbranili, čak moram priznati da je moje poštovanje za taj narod, poslije rata, mnogo veće no prije rata, jer kad se sjetim koje su sile bile zinule da ih progutaju, a ipak ih nisu progutale, ne mogu a da im ne čestitam na snazi, vitalnoj, moralnoj, duhovnoj i svakoj. Bošnjaci jesu odbranili sebe, ali, na žalost, nisu odbranili BiH, jer to i nisu ni mogli." (februar 2005. za Radio Slobodna Evropa o Bošnjacima i BiH)
  • "Istina o mržnji je sazdana od sto niti. Pokušaću da ukažem bar na dvije. Postojali su i još postoje učitelji mržnje. Oni koji svoje narode uče mržnji kao što djecu uče tablici množenja. Ta proizvedena mržnja, a znaju se i sredstva, i najbrži načini njene proizvodnje, ne može se precijeniti. Jer nikad, kao danas, nisu moćnici raspolagali tolikim i toliko učinkovitim oruđima za proizvodnju mržnje. Mislim da tim oruđima, danas, svaka vlast, od svojih podanika, može napraviti šta god poželi. Gotovo je prirodno postalo da ljudi kupuju novine i gledaju TV kako bi doznali koga će danas da mrze. A sad nešto o ljudskoj prirodi. Lav Tolstoj je negdje napisao: voli se ono što se razumije. Iz tog ugla gledano, mrzjeti je mnogo lakše nego voljeti. Da bi nekog volio, moraš uložiti napor da ga shvatiš, da uđeš unutra, da ga pogledaš iznutra: mržnja bi, na taj način, mogla biti dokaz i izraz vječite ljudske gluposti, mentalne ograničenosti, duhovne lijenosti. Za mržnju ne samo da nije potrebno ulagati nikakav saznajni napor, ni rad mašte, nego obratno: da bi mrzio Drugog, neophodno je da o njemu ne znaš ništa. Zato su stereotipi, to jest predrasude jednih o drugima, tako pouzdani prozvođači mržnje: stereotip naređuje da obustaviš vlastito mišljenje, a laž o Drugom ti servira kao krajnu istinu o njemu. Ako se vratimo Tolstoju koji kaže da se voli što se poznaje, nema nikakve sumnje da su prozvođači mrnje rukovođeni obratnom mišlju: mrzi se ono što se ne poznaje." (februar 2005. za Radio Slobodna Evropa o ljudskoj mržnji)
  • "Nema nikakve sumnje da je jedno od brojnih svojstava prethodnih ratova na tlu ex-YU bila napad sirovog (seljačkog) na gradski (čaršijski) mentalitet. Mislim da su te ratove svi izgubili, jedino su seljaci pobijedili. Ne svi seljaci, dakako, mnogi su krvavo platili, ali mislim da uglavnom među seljacima možemo tražiti ratne pobjednike." (februar 2005. za Radio Slobodna Evropa o ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije)

Dobavljeno iz "http://bs.wikiquote.org/wiki/Marko_Ve%C5%A1ovi%C4%87%22

Tuesday, April 26, 2011

HOMOSEKSUALAC IZ KAMENOG DOBA


Uvijek sam se divio ili cudio arheolozima, tim divnim, tihim i mirnim ljudima koji citav zivot kopkaju zemlju, vade iz nje razne stvari, pa nakon hiljada izvadjenih bezvrijednih, odjednom nas obraduju vijescu da su iskopali nesto vrijedno, staro, prastaro, nesto sto ce biti osnova za nove pretpostavke, dokaz nove ili stare teorije. Nakon toga oni jos revnosniji, kopaju dublje, stvaraju timove kopaca sa veliki i malim lopatama, lopaticama, kasicicama... I tako iz dana u dan, godine u godinu... Citav zivot. Pitao sam se sta arheolozi rade kad ne rade. Znam, citaju, ali da li i uzivaju u veceri nakon kopanja, kako uzivaju. Vole li vino, rakiju? Vole li ? Sta ako ne iskopaju nista vrijedno citav mjesec? Kopaju li dalje? Kada odluce da prestanu kopanje, da priznaju, corak? Ko to placa? Kako placa?
Koliko je tu u njihovom poslu omjer nauke i kopanja, fizike?

Evo jedne nedavne vijesti koja ponovo vrati sva ova moja pitanja i potpitanja.


 ******************

"Arheolozi su otkrili posmrtne ostatke prvog čovjeka iz pećinskog doba za koga se vjeruje da je bio homoseksualac.
Prema njihovim riječima, zaključak o seksualnom opredjeljenju čovjeka pronađenog 5.000 godina poslije njegove smrti, izveli su na osnovu načina na koji je sahranjen. Kostur čovjeka iz mlađeg kamenog doba pronađen je tokom iskopavanja u Češkoj Republici, a vjeruje se da potiče iz perioda između 2900. i 2500. godine prije naše ere.
U to vrijeme muškarci su tradicionalno sahranjivani okrenuti na lijevi bok, sa glavom koja je gledala ka zapadu. Osim toga, sa njihovim tijelima su obično zakopavani i oružje, čekići i noževi od kremena, kao i nekoliko porcija hrane i pića. Sve to je trebalo da ih prati na putu na onaj svijet.
Žene su sahranjivane sa ogrlicama od zuba, minđušama od bakra, keramičkim krčazima i ćupovima jajastog oblika postavljenim pokraj njihovih nogu.
Homoseksualac iz pećinskog doba sahranjen je sa posudama od gline, ali bez oružja.
“Iz istorije i etnologije znamo da su ljudi u to doba pridavali veliki značaj ritualu sahranjivanja tako da je malo vjerovatno da je u pitanju greška”, kaže rukovodilac iskopavanja Kamila Remisova Vesinova. “Mnogo je vjerovatnije da je čovjek imao drugačiju seksualnu orijentaciju, da je bio ili homoseksualac ili transvestit.”
Pored nogu skeleta pronađena je i posuda jajastog oblika, kakve su se do sada mogle naći samo u ženskim grobnicama."
*****************
A sta ako je taj "homoseksualac" bio neki strasni svaler, pa ga iz osvete, prevareni kameni muzjaci, uhvatili, prebili i njega i njegovo oruzje. Kasnije nisu imali sta sahraniti s njim, sastavili ga kako su mogli, strpali ga u zemlju na nepoznatom mjestu i sakrili od ucveljenih zena da kasnije ne dolaze i u potaji ostavljaju cvijece na njegov grob? Da li ti dokazi koji se koriste u ovom slucaju znace da i sada, ako neko nece i nema oruzje da je potencijalni ili dokazani homoseksualac?
Imam ja jos pitanja ali nemam vise vremana!

***************************
Natasin prijedlog: http://www.piramidasunca.ba/ba/

Monday, April 25, 2011

I, HASANAGINICA, PONEKAD, NIJE UMRLA


Od samog početka djelovanja, osobito u vrijeme kad je bilo "BANOVINSKO", banjalučko pozorište je dvaput godišnje, ljeti i zimi, odlazilo na turneje po posebno, Vrbaskoj banovini. Valja pripomenuti, da su mnoga mjesta tih tridesetih godina, bila u pravom smislu riječi bosanske kasabe. Narod je bio neprosvijećen - u mnogim mjestima analfabete su bile u očito velikoj prednosti.

Uvjeti za gostovanje bili su veoma teški. Najčešće smo igrali u povećoj učionici, zbog čega smo na pozornicu ulazili kroz prozor. Ili u sokolani. Mahom smo igrali uz karbituše ili petrolejke - svojedobno mi je govorio Muhamed Ćejvan, rođeni Banjalučanin koji je u banjalučko pozorište dospio iz zbora beogradske opere, i koji je bio nadaleko poznati pjevač sevdalinki.

Prisjećajući se brojnih gostovanja, od druge sezone rada banjalučkog kazališta, Muhamed Ćejvan je ispričao i ovu zgodu:

Hasanaginicu smo igrali u mnogim mjestima. Međutim, kako se u nekim mjestima publici ne bi dopalo da Hasanaginica umre, a mi da ne bismo publiku razočarali, ponekad smo znali preinačiti kraj i tako bi Hasanaginica živa i zdrava dočekala kraj predstave. Publika je bila prezadovoljna, a i nama je bilo drago vidjeti ih tako sretne.

Neki su znali reći, pozorište ko pozorište.

(Iz knjige banjalučkih anegdota Ace Ravlića)

Sunday, April 24, 2011

SRETAN USKRS!

SRETAN USKRS!
Hristos Vaskrse! Vaistinu Vaskrse!


Sretan Uskrs - Сретан Ускрс


Dva drugara proveli сколски распуст заједно. Malo kod Gavrila na Gold Coast-u, мало код Андреја у Тооwоомбi. I odlucili da poste. Jedan 100% pravoslavac а други казе 75% напрема 25% за католика. Ja posta. Jedan posti 5 puta dnevno,а други припреми Ферреро Роцхерo (vise komada) i gleda na sat.
VJEKO

Drugari: Garilo i  Andrej

Saturday, April 23, 2011

Moze jedan osmijeh?!

Nekako su nas okruzile teske teme. Valjda teska vremena. Ali nije sve bas tako tesko.
Evo, mene slika moje Mie (promijenio sam joj nadimak na Mia, jer izgleda da Mila nikome od ovih mojih ovdje nije bas po volji).
Sjecam se dobro mog prvog posla u Cajavecu i obavezne jutarnje kave. I price uz tu kavu. Izludjivale su me te price o djeci. Sve iste. "Je li piskio? Kako se pokakila? Sisa li jos ili na flasicu? Spava li, koliko sati? Vakcina?" I tako svako jutro. Onda malo o sinocnjem TV programu. U to eto i pauze...
Rano sam prestao piti jutarnju kavu.
ALI. Uvijek ima ALI.
Docekalo i mene. Stigla moja Mia! Danas je komunikacija drugacija. Jelena nam skoro svako jutro posalje poneku njenu sliku. Iako smo udaljeni samo desetak kilometara, ja svoju Miu uglavnom vidim samo jednom nedjeljno.
I svaka ta slika izazove osmijeh koji me drzi tog dana.
Nastojim da ne budem p...a. Jer zaboga ja sam balkanac. Uz to jos i bosanceros. Ne ide njeznost uz nas.
Slike unucadi slati okolo. Ne ide to...
Ali, recite vi sta god hocete. Recite da sam i to, p...... Mozete slobodno.
Ja vama postaljam danasnju slicicu moje Mie.
Ako njen osmijeh ne izazove osmijeh na vasem licu - idite odmah doktoru!
Moze li jos jedna?!



A ovaj osmijeh dole poklanja samo kad ugleda svog dedu:


Friday, April 22, 2011

22. APRIL - DAN BANJALUKE


Dan Grada!
Dan kada su partizani 1945. godine oslobodili nas Grad od fasista.

Thursday, April 21, 2011

MLADEN ZORIC: POVRATAK

Covjek se umori od prevelike ozbiljnosti, pa mu dodje medju usi da se odmori i postane naivniji od najnaivnijeg. Umori se od verbalnih egzibicionizama , pa pozove u pomoc jednostavan nacin opcenja sa publikom. Pa onda sjedne i napise naivan sastav za plakanje i smijanje istovremeno.

U potrazi za informacijom, ovdje, na svom kraju svijeta, u pocetku sam se borio sa srednjim valovima izraubovanog second hand radija ne bi li, u kasnim vecernjim satima, cuo sta novoga od Nenada Pejica na Slobodnoj Evropi. I hvala mu na tome. Od ostalih srednjovalnih tumaca nase balkanske zbilje u to vrijeme pripravnickog izbjeglistva, dobijao sam iskrivljene slike stvarnosti koje bi, kada bi se usporedile, formirale facu monstruma Levijatana koji je bezglavo tumarao pjevajuci o svojoj ljepoti i svojim pobjedama. A sada, poslije toliko vremena, uz blagu teoriju distance od skoro dvadesetak godina, dobro znamo o kakvoj ljepoti i uspjesnosti doticnog monstruma je rijec.

Informaticki nisam nepismen. Valjda se tako naziva ovo nase svadjanje sa visokom tehnologijom, koju u sustini ne razumijemo. Bar zadnjih godina sam ponesto napredovao u druzenju sa kompjuterima.

I tako, korak po korak, poceo sam listati svekolike banjalucke internetske stranice, zastajao u ponekom iskrenom i pametnom komentaru, cesto preskakao opetovana kukumavcenja koja nikuda ne vode, gledao crno bijele fotose tudjih i svojih uspomena, pokusavao, u sitne sate , da smirim svoj ljutiti ego jednostrano se druzeci sa poznatima i nepoznatima, suosjecao sa odbjeglim sugradjanima koji su po sili borbe za opstanak panicno mijenjali profesije, vodili rat sa kineskim jezicima, dokazivali pred strancima da su ipak korak iznad mediokriteta.

Ne, nikada nista nisam napisao kao svoj prilog toj opcoj izgubljenosti, nikoga nisam savjetovao, elaborirao stanje tijela i duse, tumacio, dokazivao, molio… Danas bih nesto probao.

I sada i tada zbunjen, zatecen, glup da bilo sta shvatim. Sta se dogodilo ? Kako, zasto, od koga, kuda sve to vodi…? Koje li arogancije! Uzeti nekome njegovu zbilju i uspomene. Negdje su procurile skrivene kesice otrova koje kod ponekih, naizgled mirnih, spavaju i cekaju priliku svih prilika. Koje li naivnosti u neshvacanju svega toga….

Jedino sam se iskreno nadao da nisam usamljeni tukan koji nista ne razumije, ili je to ipak surova stvarnost po kojoj ce me pamtiti pokoljenja koja sve razumiju. Sto bi rekli potkovani mislioci: da bismo napravili sintezu analize moramo se prvo suociti sa analizom sinteze. Te i takve sinteze koju je izrodilo novo doba najnovije balkanske krvave gluposti.

U prilog toj i takvoj analizi vratise mi se dvije asocijacije koje se godinama nisu izbrisale.

Prva je vezana za razgovor sa Paulom Pasccolom, sinom Marije i Mirka Pasccolo, jedne davne godine kada sam mu bio gost u Becu. Na moje pitanje zasto je otisao iz Banjaluke poslije onog rata i jos cuvenijeg pitanja zasto se ne vraca kada je kod nas sve tako normalno, ispricao mi je pricu o partizanskoj “preraspodjeli” dobara jedne od najbogatijih banjaluckih porodica. Kada je pokradeno sve sto se pokrasti moze, dosao je na red ogroman tepih iz dnevnog boravka. Nastala je pometnja medju oslobodicima kako da ga oslobode i te kapitalisticke napasti. Onda se netko dosjetio, uzeo makaze i isjekao nepravilne kvadrate…za svakog ponesto. I obitelj Pasccolo je dobila svoj dio-vlastiti zivot. Sjecam se dobro i Paulovog komentara na sve to: “Nije mi toliko bilo krivo ni zbog kradje, jer sam je shvatio kao zalog za zivot, koliko sam bio u soku o kakvoj se to neartikuliranoj masi debila radi koji u svojoj primitivnoj pohlepi ne razmisljaju o vrijednosti necega sto je tipicno gradjansko. Da gradjansko….” Tako bi u onom ratu….

Drugi povratak u glavi vezan je za prve demostracije ugrozenih masa u nasem gradu. U rano proljece 1992. gotovo svakodnevno su se pocele slijevati kolone nezadovoljnih iz raznih pravaca ruralnih zaledja. Nekako to bi i logicno: cim je kolona koja se odnekud slijeva, to ne moze biti iz centra nego…tko ce ga znati odakle. Citava ta stihija se obicno zavrsavala na tadasnjem Trgu Edvarda Kardelja , gdje su pocinjali koncentrirani govori meni potpuno nepoznatih oratora. Stanovao sam blizu i na putu za Caire cesto prolazio pored te zapjenjene, ugrozene mase.

Sadrzaj govora nisam ni slusao ni raspoznavao, ali pamtim zastrasujuce tonove ciji eho i danas odzvanja. Ipak, ono sto najjasnije pamtim je dominacija izrazito krivih grabovih motki na kojima su se poruke mrznje kacile. Bezbroj tek ubranih, kvrgavih motki koje su slale mnogo vise poruka od teksta koje su nosile. Nigdje poznatih lica, nigdje predznaka gradjanskog, kontroliranog bunta. A mislio sam da poznam svakoga u svome gradu. Da, jos dvije slike: zavezana krava na ulazu u Bosku i dvije dame u dugim Deumicevim bundama ispod kojih su virile blatnjave kaljace…

Netko je nesmotreno u susret svim ratovima i zemljotresima ostavljao rampu na Malti otvorenom i bez kontrole, pa nije ni cudo da su nam se izdogadjali traktoristi koji su navirali utorkom a odlazili nikada, vodeci uz sebe za rukicu male iskompleksirane gebelse sa dva lijeva opanka, karikaturalnih ponasanja i izgovora, cudne kreature kojima smo se potiho smijuljili bez zle namjere, ali koji sa godinama pocese diskreditirati sopstvenu naciju za koju su si samozvano dali pravo da je zastupaju. I nitko da bar malo digne glas. A ti digni glas sada kada je kasno . I to ide tako od rata do rata, od zemljotresa do zemljotresa. Ne bih vise o detaljima. Pametnom dosta ….

Odjednom mi se nametnulo (mo’s mislit odjednom poslije dvadeset godina) novo-staro pitanje: kojoj grupi, da ne kazem kojem organu tog obezglavljenog tijela bivse nam domovine u novom, neartikuliranom odijelu, pripadamo mi koji smo u naletu razuma zgrabili djecu za jednu , a albume sa slikama u drugu ruku, dvaput zakljucali vrata za sobom (!?) i …pobjegli put…nikuda? Gradjansko smo valjda dokazali nacinom zivota svih onih godina, razum je bio koliko - toliko u funkciji. Ali sta je onda zakazalo?

Hiljade i hiljade su tako reagirale impulsivno, u dogovoru sa svojom savjescu, moralom, pa mozda i kucnim odgojem, ne razmisljajuci o posljedicama cina koji se mogao izbjeci (mada ne uvijek) odlukom o pripadnosti jednoj od barikada. U dogovoru sa strahom ? Da , toga je bilo najvise. Hiljadama i hiljadama sa istim takvim nazorima ni privilegija izbjeglistva , kao zalog za puko prezivljavanje, nije posla za rukom. U svakom slucaju , prostor kidanju necijih tepiha i mlataranju krivim grabovim motkama je jos jednom u istoriji bio otvoren.

Bosnu je tih godina napustio ne samo onaj tko je morao, nego i onaj tko je htio, jer su mu drugi nametnuli moranje. Tim drugima su , pored predznaka izbjeglica, prikacenii epiteti kukavica i izdajnika. I o jednima i o drugima se malo toga zna. I o jednima i o drugima se, ustvari , nista ne zna. Ni o jednima ni o drugima nikada nece biti napisana nikakva istorija. Ni o jednima ni o drugima se nece baviti velikani svjetske literature. I jedni i drugi su se, nekako, docekali na noge, manje ili vise prezivjeli, snasli se razasuti po nedodjijama ove male planete. Djeca i jednih i drugih zaboravljaju jezike svojih djedova i srame se izgovora svojih oceva koji sa fakultetskim diplomama odradjuju nocne smjene. A tu je i vrijeme koje curi i polako brise neizbrisano.

Pa onda, namece se novo pitanje svih pitanja:

Znaci li to da , ako su tu nasu jadnu Bosnu napustili bas svi koji su morali i htjeli, da bi joj u nekom novom, izmisljenom filmu mozda bas oni mogli pomoci? One stotine hiljada koje nisu tako gadno nadojene primitivizmom, koje bi je odrzale onakvom kakvu je poznaju da nisu morali i htjeli poci. Ili bi ta zbunjena grupacija mogla biti neka nova nacija nadnacionalnog kada bi im jos prisla ona nebolesna manjina koja je ostala boreci se sa vjetrenjacama?

Posto masta radi svasta, pretpostavimo da svi mi koji smo morali ili htjeli poci, oni zivi, zdravi i nepuknuti, uzmemo svoju djecu -sada i njihovu djecu- za jednu ruku, albume sa slikama i kljuceve od stana u drugu, pa krenemo u dugim kolonama put Bosne , prorocki vracajuci ono sto je nestalo prije dvadeset godina . Da nam se otvori more i propusti umorne pobjegulje svojim kucama. Da se odjednom oznojeni probudimo iz ovog dugog , ruznog sna bez zelje da ga ikome prepricamo , jer nam nitko ionako nece povjerovati…..

Da li bi onda ta nasa Bosna, stoljecima sludjena prebrojavanjem mrtvih i tuznih, opet progledala, izbrisala sve ruzno, da li bi se bar malo nasmijala i poradovala svojoj djeci koja su za trenutak nestala a onda- niotkuda pristigla… ? Da li bi sa onog svijeta dosli zajedno sa nama Pimpek i Slobodan Kovacevic da nam jos jednom vrate predratnu sliku sarajevske stanice od vremena bezuspjesnog ponavljanja divne pjesme “Ti s i mi bila u svemu naj naj naj”….Bojim se i pomisliti da su bas svi koji su je slusali, bas svi… otisli….

Ili bi nas, nevidljive, ta nasa Bosna pustila da se nadamo nicemu i opet , poslije jos jedne duge, neprospavane noci osvanemo na ovim stranama nekih drugih svjetova…cak i bez privilegije onog cuvenog: “Imam jedan san”?
-------------------------------

Prije devetnaest godina , 13. maja 1992. pisac ovih redova napustio je svoj rodni grad istog dana kada je kninski policajac-pozornik Milan Martic sa cinom generala trijumfalno, na tenku paradirao na celu sjedinjenih kolona krivih , grabovih motki. Nadam se da nitko pametan u ovom tekstu nece naci tragove mrznje. Sve ove rijeci, jos jedan prilog u nizu zapisanog i zaboravljenog, su samo trenutni grc i skriveni jauk nemoci razumijevanja stotina hiljada razasutih sudbina…

Wednesday, April 20, 2011

Muharem Bazdulj : Ni pravedni ni mudri (Oslobodjenje)


Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu.


Pišući na ovom mjestu prije godinu dana o sarajevskim reakcijama na londonsko hapšenje Ejupa Ganića, zapravo o njihovoj konsenzualnoj jedinstvenosti, prozvao sam taj fenomen "feštom jednoumlja". Prateći ovih dana hrvatske reakcije na hašku presudu generalima Gotovini i Markaču, shvatio sam da je sarajevska "fešta jednoumlja" u poređenju s njima bila vatromet različitosti. Nema ko se u prethodna dva-tri dana o toj presudi nije očitovao. Trudio sam se da u hrvatskim medijima revno propratim sve moguće reakcije, a jedini glas na koji sam naišao, a da se nije uklapao u unisono kvazipravedničko horsko plakanje bio je onaj mladog molekularnog biologa Borisa Lenharda. Djelomično su na tom tragu reakcije Žarka Puhovskog te Jurice Pavičića i to bi onda definitivno bilo to. Spala knjiga na dva-tri slova.


Ako bi među stotinama nacionalistički-stereotipnih reakcija na presudu, međutim, trebalo izabrati najbizarnije komičnu, konkurencija bi bila teška. Ipak, pobjedu bi vjerovatno odnio riječki nadbiskup Devčić koji je, u uskršnjoj atmosferi, Antu Gotovinu usporedio sa Isusom. Iz dnevnopolitičke bosanskohercegovačke perspektive, ne zaostaje mnogo ni "šokiranost i deprimiranost" predsjednika HDZ-a 1990 Bože Ljubića. Božo Ljubić, uvijek i svagda spreman za glasne jecaje zbog obespravljenosti bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno zbog teškog položaja najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkog konstitutivnog naroda, hladan je i ravnodušan kad je riječ o sudbini Srba iz Hrvatske. A ne bi trebao biti takav. Kolektivne sudbine hrvatskih Srba i bosanskohercegovačkih Hrvata neraskidivo su povezane, i simbolički i surovo konkretno. Pred kraj pretposljednje decenije prošlog vijeka, pozicija Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini bila je podjednaka, i statusno i u apsolutnim brojevima i procentualno. Imali su, dakle, status konstitutivnog naroda, bilo ih je sedamsto-osamsto hiljada, odnosno petnaestak procenata u ukupnom stanovništvu (plus minus dva-tri posto). Još početkom devedesetih Srbi su de iure izgubili status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, a onim što je prije nekoliko dana u Haagu (prvostepeno) proglašeno "udruženim zločinačkim poduhvatom" procenat Srba u Hrvatskoj sveden je na neki jednocifreni broj. Bosanskohercegovački Hrvati su se pak, nakon svih ovih godina, de facto našli u inferiornoj poziciji u odnosu na Bošnjake i Srbe u Bosni i Hercegovini. Te dvije činjenice nemoguće je promatrati izvan konteksta "spojenih posuda", ako ništa, a ono zbog činjenice da neki Jozo iz Kaknja danas živi u kući nekog Miloša iz Knina, dok je isti taj Miloš u kući nekog Hrvoja iz Kotor-Varoši. Zoran Đinđić je nekoć primijetio povezanost između srpskog demografskog osvajanja Vojvodine i gubitka Kosova. Na sličan način je povezano "curenje" Hrvata iz BiH, sa svođenjem Srba u Hrvatskoj na demografski skoro zanemarivu manjinu, odnosno na populaciju procentualno manju nego ikad u prethodnih nekoliko vijekova.


Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu. Ona čuvena latinska fraza vae victis! (jao pobijeđenima), tu je manje-više opšteprihvaćena. Njezina varijacija vae victoribus! (jao pobjednicima) u Zagrebu tek treba biti shvaćena. Teško je i zamisliti da se pred sarajevskom Vječnom vatrom ili na beogradskom Trgu Republike organizuje javni prenos izricanja neke haške presude, bilo kome. Teško je i zamisliti javnu slogu usporedivu sa onom kakva u Hrvatskoj postoji kad je riječ o presudama generalima, o bilo čemu.



Osim priče o presudi Gotovini i Markaču, samo je jedna priča sa ishodištem u Holandiji prošle sedmice privukla veliku pažnju ex-yu medija. Radi se, naravno, o šest Štulićevih pjesama postavljenih na YouTube. 2005. godine, u knjizi "Smijurija u mjerama", taj isti Branimir Džoni Štulić objavio je pjesmu "Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala". Pjesma ide ovako: "Na početku rata Srbi su htjeli sa Hrvatima/ Hrvati sa Bosancima a Bosanci sa Srbima/ Ishod Srbi izgubili od Hrvata Hrvati od/ Bosanaca a Bosanci od Srba pouka ako/ Je ima nej se tuć sa onim kog voliš kužiš rista". Šta nam poručuje Štulić? Na početku rata, Srbi su htjeli Jugoslaviju, dakle, zajedničku državu s Hrvatima; Hrvati su s Bosancima željeli odvajanje od Jugoslavije, a Bosanci su željeli Jugoslaviju, dakle, zajedničku državu i sa Hrvatima i sa Srbima. U ishodu, Srbi su izgubili svoju paradržavu u Hrvatskoj, Hrvati su izgubili svoju paradržavu u Bosni, a u Bosni je srpska paradržava legalizirana. Pjesnik gorko-ironično saopštava istinu o ratovima za raspad Jugoslavije, istu onu istinu koju Boris Buden sažima hladno i ozbiljno, kao za sudbenim stolom, kad kaže da sve skupa nije imalo nikakvog smisla i da je to fraza u kojoj je sabijeno sve iskustvo jugoslovenskog rasula, da deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka, da su mrtvi stradali nizašto, da je sve to ratovanje iza sebe ostavilo samo "zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika; ruševine, socijalnu bijedu, moralnu sramotu, žalosno-smiješne političke provizorije". Svijest da je država čiji pasoš posjeduju "žalosno-smiješni politički provizorij" danas je za građane Bosne i Hercegovine opšte mjesto; nije mnogo drukčije ni među građanima Srbije. U Hrvatskoj, međutim, kako potvrđuju i recentni komentari tamošnjih vodećih analitičara, postoji rašireno osjećanje da su u nekom smislu "napredniji" od svojih istočnih susjeda, a iz njega i izvire izopačeni trijumfalizam čija je posljedica i ovakva histerija. Još, naime, ne postoji svijest da je i Tuđmanovo "Imamo Hrvatsku!" u praksi također značilo tek "Imamo žalosno-smiješni politički provizorij!", odnosno da se to ne može promijeniti lažno-sažaljivim i pokroviteljskim skretanjem pogleda prema Bosni i Hercegovini, idiličnoj lokaciji surove romanse dva "udružena zločinačka poduhvata".

Tuesday, April 19, 2011

ZLOCIN I KAZNA

"Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' nastao je davne 1866. godine i vjerna je slika raslojavanja društva. Ovo remek-djelo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Glavni junak, Rodion Romanovič Raskoljnikov nije zle duše. On čak i nije htio da pokrade i ubije staricu, zelenašicu.
Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujući tuđoj nesreći. Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. U ime visih, navodno humanih ciljeva, zlocin mu se cini opravdanim. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Brojna etička i moralna pitanja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme."

Ponovo su se na brdovitom Balkanu uzburkale mase. Ponovo su osudjeni "nasi" heroji. Ponovo se narod dize da brani svoje heroje.
Ponovo su "njihovi" zlocinci "nasi" heroji.
Ponovo se jedna od drzava nastala od raspadnute Jugoslavije, mobilise, trese i dijeli po moralnim i etickim pitanjima kojima se Dostojevski davno bavio i ucio nas lekciju o tim vrijednostima.
I zato, postavicu njegovu sliku uz ovaj komentar, jer postaviti sliku Milosevica, Tudjmana, Izetbegovica, Legije, Gotovine, Juke..... jednu pored druge bi moglo biti protumaceno kao izjednacavanje zlocina. Poznato je da se zlocini nikada ni po cemu ne mogu izjednaciti, jer rezultat svakoga zlocina pojedinacno je unisten ljudski zivot, unistene razlicite ljudske sudbine, razliciti ljudi, i zato se, i zbog mnogo toga drugoga, svaki zlocin mora posmatrati pojedinacno i suditi mu kao takvome. A ne a priori opravdavati...
Moze li se "krvna osveta" pravdati? Da li je zlocin iz osvete - zlocin?
Uostalom, Dostojevski je davno postavio mnoga od ovih pitanja koja se na Balkanu ponovo potezu kao nova i nepoznata. I odgovorio je na mnoga od njih.

Ali ko je od tih koji cine zlocin, od onih koji ih vode u zlocin, od onih koji docekuju, slave i stite "svoje" zlocince ikada citao dosadnog Dostojevskog!?

Monday, April 18, 2011

MASA: BUENOS AIRES



Moji zadnji dani su bili u Buenos Airesu. Dosla sam iz Brazila sest dana prije mog leta, na Christmas eve. I da znas cim sam stigla nazvala sam da promjenim kartu da ranije dodem kuci posto nisam znala sta cu sad radit sest dana kad znam da idem kuci. Vise mi nije bilo do nicega. I nikoga nisam znala. Ali nisu mi se javili. I bolje je. Nasla sam si raju i proveli smo holidays na ulicama u Buenos Airesu koje su bile prazne. Izsetali smo se i bas sam imala sansu da vidim grad.

Naravno vrucine su bile odvratne.

Ali sad, nakon sto sam dva mjeseca u kanadskim minusma, samo mislim na njih.

Saturday, April 16, 2011

NATAŠA: MUZEJ KRAPINSKIH NEANDERTALACA


Osvanuo poslije kiše lijep četvrtak, opran, svjež i vjetrovit, najbolje vrijeme za razgledavanje, ni vruće, ni hladno, miješaju se oblaci sa suncem. Krenuli u 10h s roditeljima naše snahe na jednodnevan izlet u Krapinu, najviše zbog novootvorenog Muzeja krapinskih neandertalaca, koji želimo odavno posjetiti, ali nikako to učiniti, što se obično događa kad se radi o mjestima u blizini stalnog boravišta. Put nas je vodio preko Medvednice do Sljemena, pa spuštanje do Zaboka i Stubičkih toplica. Nismo mogli izabrati ljepše doba za obilazak brežuljkastog Zagorja. Voćke u punom cvatu, drveće prolistalo i osvaja svojom svjetlozelenom bojom, a u okućnicama, magnolia, jorgovan, tulipani u svim bojama, narcisi, maćuhice, potočnice ,.. livade prepune žutih cvjetova maslačka i još kojekakvog livadskog cvijeća koje ne prepoznajem. Nekad siromašno Zagorje potpuno je izmijenjeno, kuće obnovljene, okućnice sređene. Na brežuljcima crkve sa vitkim tornjevima upotpunjuju pravu sliku Zagorja. Perad i purani daju još jedan prepoznatljiv zagorski ugođaj i zvukove. Stubičke toplice simpatično mjestašce, čisto, uređeno, prepuno cvijeća i gostiju koji uživaju u bazenima s ljekovitom vodom.
Nakon kraće šetnje produžili do Krapine, a i taj gradić osvaja čistoćom i cvijećem. Prvo krenusmo u Muzej.

Muzej se nalazi neposredno uz glasovito nalazište pračovjeka na Hušnjakovu brijegu i u sklopu zaštićenog pretpovijesnog parka u Krapini. Zdanje Muzeja je nevidljivo s bilo koje točke Krapine. Kad se dođe ispred okomite stijene Hušnjakova brijega, stakleni zid Muzeja odvaja nas od sadašnjosti i smješta u daleku prošlost mjerenu stotinama tisućljeća.
Sam ulaz u Muzej i njegov atrij tvore predšpiljski prostor iz pretpotpnih vremena. Na velikom ekranu uz zvukove iz prirode pratimo život skupine neandrtalskih ljudi. Čovjek bez šake, kojeg vidite na fotografiji je preživio, njegov kostur je pronađen, kao i svih sa fotografije.
Pogledajte o Muzeju na službenim stranicmaa, kao i o hrvatskom znanstveniku Dragutinu Gorjanović Krambergeru, kome možemo zahvaliti na otkriću, prikupljanju i sistematiziranju pronalazaka.
Pomoću znanosti i tehnologije ulazi se zatim u magični svijet nove arhitekture i sinoptički prikaz virtualne stvarnosti od Velikog praska koji se zbio prije 13,7 milijardi godina, kojim je započeo materijalni svijet, kroz kozmičku evoluciju Svemira i postanak Zemlje prije 4,5 milijarde godina. Pratimo tada stvaranje života kroz sve epohe, od najjednostavnijeg kroz rekonstrukciju staništa krapinskog neandertalca do modernog čovjeka i njegovog istraživanja Svemira.

Muzej preporučujem da se svakako posjeti. Na upečatljiv način daje veoma mnogo podataka. U njemu osjećate da pripadate tom veličanstvenom svijetu što ga zovemo Svemir.
Iz Muzeja vodi staza do špilje, nalazišta krapinskog pračovjeka, ali i brojnih životinjskih vrsta.

http://www.krapina.hr/default.aspx?id=40

http://www.mhz.hr/

Jeste li ovo znali o Krapini?

http://www.krapina.hr/default.aspx?id=73

http://www.krapina.hr/default.aspx?id=41

Krapina je zahvaljujući internetu postala svjetski poznat lokalitet. Posjetitelja ima iz raznih dijelova svijeta.
Prelijepo brežuljkasto Zagorje i Krapinu na 50 km udaljenosti od Zagreba, ne preskačite kad navratite u ove naše krajeve.
Bit ćete znatno bogatiji jednim potpuno novim doživljajem.

Friday, April 15, 2011

Eso S.:Prvi voz u Pilbari ( Australija)

Moj drug Eso Salkanovic javio mi se sa par rijeci i slikama koje nam priblizavaju njegov zivot u Australiji a i Australiju.

"Ovaj album je mala istorija moje aktivnosti u Pilbari i kako je to izgledalo.
Pa druze moj, ako ti se dopada objavi."

Naravno da mi se dopada! Jedino sto bih zelio je da zazmirim, i kad otvorim oci  da vidim sliku Ese kako gradi zeljeznicu u kamenjaru, tamo negdje oko Priboja na Limu, a da slike te zeljeznice gledam  pored Vrbasa.
Necu zazmiriti, jer ako zazmirim izgubicu ove lijepe slike Australije, koju nikad ne bih upoznao na ovakav nacin da nije Ese, Vjeke, Caje, Karmen...













Thursday, April 14, 2011

TV debata pred vanredne izbore u Kanadi


Ne znam kako vi, ali ja volim gledati debate politicara. Sinoc, umjesto da gledam kosarku, ostanem na kanalu koji prikazuje debatu vodecih kanadskih politicara pred predstojece vanredne izbore.
Znam da to nije dobro, ali gledajuci njih cetvoricu, ja stalno poredim i pitam se kako bi tekla diskusija vodece cetvorice u nekoj od balkanskih zemalja, na svako pitanje pitam se kako bi to pitanje bilo postavljeno na Balkanu, na svaki odgovor pitam se kako bi to bilo odgovoreno na Balkanu... Sta mogu, tako mi moj balkanski mozak radi...

I prije nego sto zaljucite kako sam jedan od onih koji su pri ulasku u avion za Kanadu mahnuli i rekli:”Zbogom seljacine nema vise je….” ili koji misli da je ovdje sve bolje nego tamo, da ovdje tece med i mljijeko i da su ljudi ovdje drugaciji od onih tamo... moram reci da ja to ne gledam tako, ja balkanac posmatram pojave, razmisljam, poredim, pitam se gdje su razlike, zasto je onako kako je, kako bi moglo biti da nije tako... I neprestano se pitam sta je t osto treba uciti i presaditi na Balkan da se ne bi ratovalo svakih par decenija, da bi se zivjelo u miru, onako kako to ovi ovdje uspijevaju stoljecima.
Posmatram cetvoricu vodecih kanadskih politicara: Stiven Harper, predsjednik vlade Kanade, prvi covjek Kanade, predsjednik vladajuce Konzervativne partije, Michael Ignatieff, predsjednik Liberalne partije, vodeceg opozicionog bloka, Jack Layton, predsjednik prilicno liberarnih Novih Demokrata i Gilles Duceppe, vodja Bloka za Kvibek, dio Kanade vecinski naseljen kanadskim Francuzima. ( zapazate ovo kanadski Francuzi. Tako se to kaze i niko se ne buni.. ali to je druga tema).

Zapazam nekoliko veoma zanimljivih detalja. Jedini Duceppe se pali, lice mu se zacrveni, ne kontrolise uvijek svoje emocije. Ostala trojica, kao da glume debatu. Harper, Predsjednik vlade, koga sva trojica napadaju, postavljaju teska pitanja, cini nesto sto njegov nastup cini drugacijim. Kada mu postavljaju pitanja gleda direktno u sagavornika. Kada odgovara, okrece se na drugu strau, u kameru i cijeli odgovor gleda u kameru a ne sagovornika. I tako cijelo vece. On meni inace lici na punjenog goluba, a ovim gestom je samo potvrdio ovo misljenje. Zamisli covjeka sa kojim razgovaras, on te gleda dok pitas , a onda okrene glavu na drugu stranu i odgovara tebi a bulji u neku tamo tacku , koja ga valjda cini skoncetrisanim na odgovor. Vjerovatno je to njegov tim tako odlucio a on samo sproveo u djelo. I cini mi se ne neuspjesno, jer ni jednog trenutka nije izgubio potpunu pisebnost, na pitanja , kadkada veoma teska , odgovarao kao da cita iz neke knjige. Odgovori su mu veoma uopsteni, neutralni. Sve to da smanji mogucnost eventualne greske. I nije grijesio ali mi je bio veoma smijesan. Ja nikada ne bih glasao za covjeka koji ne moze da razgovara gledajuci sagovorniku u oci.
Ni onda kada su mu ostala trojica govorili da ono sto on radi vec gocinama je unistavanje demokratije, da kada nema odgovor na pitanje u parlamentu raspusta parlament na par mjeseci, da laze parlament, da ne rjesava goruca pitanja, da vodi pogresnu medjunarodnu politiku, da rusi ugled Kanade, da je u proslosti pravio koalicije sa tim istima koji su sada tu sa njim u studiju i potpisivao dokumenta samo da bi ostao na vlasti.... Sve to, on hladno, bez ijedne emocije, okrenut prema kameri, negira. Kontraargumenti su mu blijedi, meni neuvjerljivi. Kako vjerovati nekome ko ti lici na punjenog goluba?!

Ostala trojica, prilicno razjedinjeni, ne uspijevaju u svojim namjerama da raskrinkaju vladajucega, pomalo kritikuju i jedan drugoga, ali i to blago, jer,mozda ce morati formirati koaliciju da obore ovoga na vlasti. Mada u ovom momentu odbijaju i pomisao o koaliciji. Ignatieff, vodja Liberala, inace jedan od najpametnijih ljudi na svijetu (takvim ga smatraju i u ostalom dijelu svijeta) zivio u Americi, vratio se u Kanadu i jasno rekao da se vraca da bi bio Predsjednik vlade i vodio Kanadu. Usao prije par godina u politiku sa tim ciljem. Pomalo neuobicajeno, ali tako je. Sad mu to, naravno, politicki protivnici zamjeraju, pustaju na TV placene oglase sa tim njegovim izjavama...

Sve ovo zvuci poznato i slicno. Ali, na zalost, samo slicno, jer ja ovdje nisam vidio licna vrijedjanja, iznosenje prljavog privatnog vesa, a siguan sam da ga i oni imaju na kamare, ali to nije cilj politicke borbe. Prljava kampanja ne donosi glasace i to je cinjenica koja odredjuje vrstu kampanje. Cilj je dokazati da je tvoj program bolji, da si ti politicki i moralno bolji od protivnika. Pa, iako je sve to pomalo licilo na pozorisnu predstavu, ipak , vise volim gledati ovakve predstave, nego pljuvanje, psovke, prljav ves, prijetnje...
Jos samo jedan detalj o debatama. Zvanicni jezici u Kanadi su engleski, kojim se sluzi ogromna vecina i francuski koji je jezik samo jedne povincije, Kvibeka. debate se naizmjenicno vode na engleskom, pa slijedeca na francuskom. Znaci, ne mozes biti savezni politicar u Kanadi ako ne znas dobro oba jezika, jer ces na debati biti ispreskakan i izgubiti vazne glasove. Pored onoga sto nije bas najbolje kontrolisao svoje emocije, to je bila najveca mana u ovoj debati predstavnika Kvibeka. Ali uskoro ce debata na francuskom jeziku , gdje je njegova sansa da se popravi. ( pada mi na pamet slovenacki, makedonski, Jugoslavija...)
I jos jedan detalj koji mi se svidio. Medijator, koji je vodio diskusiju je bez pardona prekidao govornike cim bi prekoracili dozvoljenu vremensku granicu, ili otisli u neku drugu temu a ne onu o kojoj se tada razgovaralo.
Sve u rukavicam, lijepo i kulturno, pa ko koga... Ali i to je demokratija. I to se uci...

Wednesday, April 13, 2011

NUKLEARKE

Ostecena nuklearka Fukusima (Japan)
Mozda je zanimljivo sada, kad su oci svijeta uprte u Japan i napore da se kontrolise zracenje iz zemljotresom ostecene nuklearke doznati malo vise o nuklearnim elektranama, njihovoj istoriji I buducnoati.

Prednost koristenja nuklearne energije u proizvodnji elektricne energine je sto ova tehnologija ne uzrokuje klimatske promjene. Mane, nepouzdana priroda procesa i male zalihe uraniuma. Pretpostavlja se da su zalihe uraniuma uz sadasnju potrosnju dovoljne za slijedecih 60-70 godina. To je za 50% vise nego zalihe nafte i prirodnog gasa.
Drugo gorivo koje se koristi u nuklearkama je plutonium 239 ali ovaj elemenat se veoma lako moze koristiti i za pravljenje atomskih bombi, za razliku od uraniuma, tako da su dozvole za gradnju i snabdijevanje ovakvih nuklearki veoma kontrolisani.
Nukearna energija snabdjeva oko 7.5% ukupne potrosnje energije u svijetu, sto odgovara oko 17% globalne potrosnje elektricne energije.

Istorija i buducnost nuklearki

Nuklearna industrija je stara oko 50 godina. Prva nuklearka je napravljena u SSSR 1954. Od tada je sagradjeno 575 nuklearki, ukljucujuci 125 u USA. Insatlirani kapacitet nuklearki u svijetu u 2008 godini je bio 413 GW ( 119GW u USA), i one su tada proizvodile oko 300HW elektricne energije (73%). Ot 575 izgradjenih nuklearki, 439 jos uvijek rade, 119 ih je zatvoreno, ali samo 17 od ovih je potpuno ugaseno, zbog toga sto je gasenje nuklearki komlikovano i veoma skupo. Prema podacima iz 2009 35 nuklearki je u izgradnji. Neke zemlje, kao Njemacka i Spanija, ne u buducnosti granju novih nuklearki ali neke druge, kao Francuska, Ukrajina, Finska planiraju gradnju novih.
Zbog potencijale opasnosti nesagledivih posljedica, gradnja nuklearki nikada nije bila podrzana od svih. Tako na primjer u USA izmedju 1970 i 1980, nije izdana ni jedna dozvola za gradnju nuklearke.

Potpuno gasenje nuklearke je dug, komlikovan i skup proces. Na primjer nuklearka Trojan u drzavi Oregon u USA, sagradjena 1972 i prestala sa radom u 1993. Od 1993 do 2006. ta nuklearka je zatvarana. Zatvaranje podrazumjeva osiguranje da se radioaktivni otpad spremi tako da njegovo zracenje ne predstavlja opasnost.

Sigurnost nuklearki

Proces koristen u nuklearnoj industriji pocinje od rudnika. U ovoj fazi proces je prilicno siguran ali je u 2008 godini zabiljzen prekid rada najveceg svjetskog proizvodjaca uraniuma Cameco , pored Otave, zbog potncijalnog radioaktivnog curenja u jezero Ontario.
Najveci broj nuklearnih nesreca desi se u samim nuklearnim reaktorima. Najcesci uzrok ovoga su greske u dizajnu ili ljudske greske. Radijacija moze biti izazvana i zemljotresom, teroristickim napadom, procesom starenja, curenjem odlozenog nuklearnog otpada.
Najvaznije za siguran rad nuklearki je pravilan rad sistema hladjenja reaktora. Uredjaji koji kontrolisu ovaj proces moraju biti posebno pouzdani i imati rezervu za svaku situaciju. Problemi koji nastaju prelaskom sa analogne na digitalnu elektroniku, rjesavaju se tako sto se paralelno analognoj ( staroj) uvode kao razerva digitalna kontrola koja postepeno , ne odjednom, zamijenjuje zastarjele analogne dijelove.

Ako vam je ovaj clanak, autora Bele Liptaka, koji sam procita i preveo iz web casopisa sustainableplant,  malo ohrabrio ili uplasio, nije do mene. Meni je bio zanimljiv jer sam nekada, davno u gimnazijskim danima, volio bas atomsku fiziku, zbog izvanrednog profesora, atomskog fizicara Spase Puljica.

Tuesday, April 12, 2011

JURIJ GAGARIN



Sjecate li se Jurija Gagarina?
Na danasnji dan, prije tacno 50 godina, 12. aprila 1961, sovjetski kosmonaut Jurij Gagarin obletio je zemaljsku kuglu. U svemirskom brodu Vostok 1, Gagarin je bio prvi covjek koji je plovio kosmosom. Postao je medjunarodna zvijezda, a u SSSR je, pored ostalih, odlikovan je ordenom heroja. Gagarin i njegov svemirski let bili su potvrda da je SSSR ispred USA u ovoj oblasti. Kao jedan od oblika hladnog rata, utka u osvajanju svemira ce se izmedju dvije svjetske supersile nastaviti i u narednim desetljecima. Bilo je to rivalstvo koje je donijelo popularnost svemirskim programima , ogromna ulaganja u njih i kao rezultat osvajanje znanja o svemiru i koristenje svemira u mirne ( a i one druge) svrhe. Zemaljski sateliti, svemirske letilice, su osnova za mnoge tehnologije u svijetu, danas. Televizija se vise ne moze zamisliti bez satelita.  GPS koji vas nepogresivo dovodi na bilo koju adresu u svijetu, meteorologija, navodjenje raketa, spijunaza....
Sve to i jos mnogo toga drugoga su otpoceli krupnim koracima ulaziti u svakodnevni ljudski zivot nakon sto je Jurij Gagarin zaplovio kosmosom.

Iako je to zelio, Gagarinu nije bilo dozvoljeno da ponovo poleti u kosmos. Kao heroj , bio je posebno cuvan od rizika i radio je kao direktor centra za obuku kosmonauta.

Medjutim, 27.marta 1968 poginuo je u nesreci koju je uzrokovao pad mlaznjaka MIG 15, kojim je upravljao. Ova nesreca je izazvala mnoge nedoumice, cak su razvijene mnoge teorije zavjere, ali necemo sada o tome.

Cilj je da se sjetimo covjeka koji je za mnoge tadasnje generacije, u cijelom svijetu, vazio za heroja.

Sunday, April 10, 2011

Nikola Tesla - Gospodar svijeta

U poslednje vrijeme Nikola Tesla , njegovi pronalasci i eksperimenti bude interesovanje i na istoku i na zapadu.
Pogledajte i ovaj ruski dokumentarac o Nikoli Tesli i prosudite sami.

Nikola Tesla - Gospodar svijeta (ruski dokumentarac)

Friday, April 08, 2011

MARKO VESOVIC O MRZITELJIMA

U moj prvi tekst o utiscima koje sam ponio iz Banjaluke marta, 2011, uklapa se tekst Marka Vesovica koji u e-Novinama procitah prije nekoliko dana. Vjerujem da vecina vas zna ko je Marko Vesovic, a za one koji ne znaju preporucujem da potraze na internetu, i susresce se sa piscem i pjesnikom  koji do tancina poznaje tajne jezika i na najbolji nacin koristi sve njegove mogucnosti. Uz to naravno ide i ostar jezik, logika i ostale discipline uma koje Marko Vesovic koristi na najbolji moguci nacin. Za one koji imaju zivaca da citaju duge tekstove ( a znam da su takvi u velikoj manjini), prenosim Vesovicev clanak u integralnom obliku. Za vecinu koja obicno odustane prije  polovine, da kazem da je u drugoj polovini  zanimljivo Vesovicevo misljenje o akademiku Filipovicu koje vrijedi procitati.
Za one koji ce objavljivanje ovog teksta protumaciti nacionalizmom (koje bilo vrste), nemam savjet. Njima nikakav savjet vise ne moze pomoci. Ipak, mozda pitanje: Ne pise li mozda Vesovic i o njima?

***********************

U našem regionu o srpskom i hrvatskom fašizmu zna se mnogo ili bar znaju oni koji su htjeli da znaju, zahvaljujući ponajprije Srbima koji su odbili da budu Srbi po ukusu Dobrice Ćosića, pripravnika za nobelovca koji se na talijanskom zove Benito, i Hrvatima koji su odbili da budu Hrvati po receptu krivoustog Poglavnika koga su Sarajlije u ratu zvali Gargamel - ali se bojim da se o fašizmu u Bošnjaka zna i govori malo, ili bar nedovoljno, što je shvatljivo: teško je bez nelagode govoriti o fašizmu jučerašnjih žrtava fašizma, ali se više ne može od svijeta kriti da nije mali broj onih koji su uvjereni da bošnjački fašizam kaska za srpskim i hrvatskim i ulažu nadljudske napore da stignu braću koja se krste sa tri prsta ili šakom.

Bošnjački list Saff, koji me dvaput nazvao islamofobom, zadužen je da u BiH zavede tmušu, autohtonu, samobitnu, tisućgodišnju, obaveznu da bude građanska, nezavisna, cjelovita i nedjeljiva. Jedan od Saffovih analitičara je Fatmir Alispahić, tuzlanski Rajko Vasić i mrzitelj Srba čije su drljotine takve da nikad ne znam je li gluplji, bolesniji ili nepismeniji. Ta karina od analitičara u Saffu je nedavno napisala:
“Kulturalni i kolonijalni obrasci jednako se manifestiraju u pogledu nastojanja da Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod, koji hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost. Zato Marka Vešovića do ludila dovodi uspravnost Muhameda Filipovića, koji se usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima. Zato je iz ove kolonijalne zbilje prognan svako ko nije bošnjačka karikatura, koja će kreveljenjem i lupetanjem, puzenjem i dahtanjem, zadovoljavati srpske i hrvatske fašističke apetite.”

Bošnjački fašista proročki gnjevno grmi protiv srpskog i hrvatskog fašizma! Ne znam ima li toga u Srbiji i u Hrvatskoj, ali to je u BiH normalna pojava. A kad o nečijem lupetanju govori glupan kakvog nema u tri kadiluka, to je prizor za bogove i, mada znam da toga ima u Srbiji i Hrvatskoj, sve mi se čini da se u BiH tim hobijem bave imbecili veći i od srpskih i od hrvatskih.
Zašto Crnogorca Marka Vešovića “do ludila dovodi“ to što je Muhamed Filipović, zvani Lažov Bili, “nadvisio srpske i hrvatske opanke“ – tuzlanski Rajko Vasić ne objašnjava, smatra tu tvrdnju samorazumljivom, jer se radi o insanu čiji je količnik inteligencije “manji od broja njegovih cipela“, kako bi rekao Nenad Čanak. Ili pak, skupa sa Veselinom Puhalom, vidi u meni “srpskog izdajnika“? U redu to, ali zašto bi izdajnik nakon rata radio za Srbe? Mora da Alispahić, sa klasikom Nedžadom Ibrišimovićem, misli da sam se pokajao što sam u ratu stao na stranu žrtve. U redu i to, ali zašto veli da me izluđuje to što je Muhamed-beg Ontološki nadvisio hrvatske opanke? Zato što sam Hrvat po ženi: sve se logično uklapa u glavi individuuma koji je smjesa paranoika i maloumnika, što se ne sreće svaki dan.

“Uspravni Muhamed Filipović“, tepa najiskompromitiranijem bošnjačkom intelektualacu koji ima kičmu savitljiviju no cirkuski ljudi od gume, kako su dokazali Tarik Haverić u knjizi Čas lobotomije i Marko Vešović u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali. “Akademsko znanje“ Muhameda Filipovića, veli Alispahić, mada smo u tim knjigama analizom pokazali kakav je polupismenjak i neznalica naš akademik.
Da vidimo kako piše bošnjački Rajko Vasić. Zbori o “obrascima“ koji se “manifestiraju u pogledu nastojanja“, jer ta polupismena magarica ne zna da se nešto može “manifestirati u nastojanju“, a ne u “pogledu nastojanja“: ovo je napisao skribent koji je riječima služi kao kurvama. Ko “nastoji“ da “Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod“, to ne kaže, ali znamo da beslovesnim škrabanjem u novinama Alisahić zdušno nastoji da svi Bošnjaci budu kao on: glupi, paranoični, puni mržnje. Taj “proizvod“, veli dalje, tu je da “hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost“, što je živa istina: ne vjerujem da ima Srbina i Hrvata zdrave pameti koji u tekstovima Fatmira Alisapića, jednog od najgrlatijih bošnjačkih ideologa, neće vidjeti dokaz “bošnjačke manje vrijednosti“ i usput se osjećati kao pripadnici superiornih nacija.
Po Alispahiću, Tunjo se “usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima“. Bošnjaci imaju uspravnog i obrazovanog bega, a Srbi i Hrvati opanke – tvrdnja u kojoj se zrcali legura fašiste koji Srbe i Hrvate, jer nisu begovskog porijekla, lišava prava na akademsko znanje, i debila koji poredi akademika i opanak. A zašto “iz kolonijalne zbilje“ nije “prognan“ i Alispahić, mada je “keveljenjem i lupetanjem“ nesumnjiva “bošnjačka karikatura“, to bi mogao razjasniti Nedžad Ibrišimović. A ko je Alispahić?
2. Ustaška slablast iz Drugog svjetskog rata
“U ovoj zemlji kod Evrope“, kako bi rekao Hamza Humo, nacionalna mržnja svaki dan u svakom pogledu biva sve gluplja. Naivno sam vjerovao da je plafon gluposti dosegla u ratu, ali ako mržnja možda ima granice, glupost ih dokazano nema: razmnožava se pupljenjem kao dupljari u moru, a mora idealnijeg za njen uzgoj od današnje BiH teško da ima. Evo mog intervjua u stilu Pere Lukovića s poznatim beha intelektulacem.
* Zašto su Srbi dobri vatrepolisti? Srbi plivaju u krvi. Od rođenja.
* Zašto imaju velike slikare, kao Veličković, na primjer? Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika.
* Ta estetika za Srbe je kao za vas Bošnjake – šta? Kao za nas behar.
* Šta vama Bošnjacima sa estetikom behara nije, a Srbima s estetikom klanja jeste normalno? Njima je mormalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod.
* Nedavno ste u Beču, kao etnolog koji je magistrirao kod Muhameda Filipovića, vršili proučavanja malih Srba. Možete li nam povjeriti nešto od onog što se tamo uočili? Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezeveze kolje zeca.
* Budite ljubezni pa to ponovite da Bošnjaci utuve. Bezeveze kolje zeca.
* Mali Srbin će tom prilikom čak (ili štaviše)? Čak štaviše, mali će Srbin poletjeti.
* Znači li to da su malom Srbinu izrasla krila kao majci Jugovića? Mali će Srbin poletjeti od ushićenja.
* Pošto ste pjesnik, možete li nam to slikovito dočarati? Kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica.
* Šta ste u malog Srbina zapazili glede otpornosti na krv? Teško je reći da je mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan.
* To nije dovoljno razumljivo. Pojasnite nam tu stvar jezikom nauke. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak.
* Srbima je, znači, krv isto što je „insanima“ vazduh koji dišu? Je li zbilja tako u Srba, na žalost? Tako u Srba, nažalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu.
* Je li to Srbima izvorna priroda? Izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.
Pitanja su moja, a odgovori su ručni rad Fatmira Alispahića, nezavisnog ustaše iz Tuzle, poznatijeg kao Mrzitelj, inače publiciste, kritičara, pjesnika, kolumniste u nekoliko listova i predavača po džamijama i studentskim centrima koji je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nedavno magistrirao. Kad sam njegovu analizu Srba pročitao u Kazazovom tekstu obavljenom u Oslobođenju, Enveru sam rekao: “Od fašizma se neizbježno postaje idiot“. Uostalom, ako je Bećković, čovjek sa velikom inteligencijom i talentom, postao odrta budala kad se iščaurio u nacistu, šta da očekuješ od piskarala iz Tuzle? Ali jeste mi nevjerojatno da se u tome meni dragom gradu pojavila ustaška sablast iz drugog svjetskog rata: ovakav govor o Srbima sretao sam jedino u Pavelićevih ideologa, mada ne ovoliko debilan.
3. Porok iz Jagomira
Kad su Mrzitelja nazvali antisemitom zbog članka o holokaustu, ovako se branio: ”ljudi koji su čitali moj tekst ne vide da navodim trojicu zapadnih autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust, te da njihovi stavovi nisu moji stavovi. Takva se zavjera može izvesti samo uz dogovor, što znači da su ovi ljudi svjesno krenuli u akciju moga uništenja, ne obazirući se na odvratnost zla koje čine, a pogotovo ne na istinu“. Ostavljam po strani maloumnu podjelu zavjera na one “koje se mogu izvesti samo uz dogovor“ i one koje se izvode bez dogovora, a razmotriću kontekst u kojem tuđi stavovi postaju i Mrziteljevi.

“Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu”. Prvo je nauka, a drugo ”proizvod o jevrejskom stradalništvu”, ili ”tekstualni proizvodi na osnovu kojih smo bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio 6 miliona Jevreja”. Mrzitelj izriče vrijednosni sud o onim što poriču ili mimaliziraju holkaust: njinoj priči priznaje status nauke, i onim što kažu da je Hitler pobio 6 miliona Jevreja i tu priču naziva “proizvodom”, ili “tekstualnim proizvodima” koje smo primali na vjeru, ne dopušta mogućnost da je to istina, kako će i biti kad je to ”proizvod”, a laž se proizvodi, dok se istina otkriva, ali je Alispahić zavrištao ko Damjanov zelenko kad je nazvan antisemitom.

”Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje ’istine’ o holokaustu”. Mrzitelj je dosljedan: prvo su naučna “istraživanja”, a drugo istina pod znacima navoda. Opet vrijednosni sud: poricateljima holokausta priznaje status istraživača, a jevrejsku istinu o holokaustu ismijava navodnicima. Da prosvijetli svoj ummet, veli da je za naše nepoznavanje tih “istraživanja” kriva “politička moć koju Jevreji drže”, a pošto o toj moći Mrzitelj zna sve, kao svaki paranoik, zna i da ona ne dozvoljava da se naučnim istraživanjima ”brka” (kvari, naruši) jevrejska istina pod znacima navoda, pa ipak se dere ko pivara da je na pravdi boga nazvan antisemitom.
Iz ove analize jasno je šta Alispahić misli o “tekstualnim proizvodima” koji se primaju na vjeru, to jest o jevrejskoj istini pod navodnicima, a šta o “naučnoj alternativi” i njenim “istraživanjima”, stoga smo stavove ”autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust” prisiljeni čitati i kao Mrziteljeve.

Na sreću, “zavjera” i “akcija uništenja” su propale, a Mrzitelj je nastavio propovijedi: ”Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka“. Klanje i čvarke stavlja na istu razinu, proglašava ih jednakim “vrlinama”, međusobno povezanim: ko ždere čvarke, normalno mu je “klanje muslimana”, mada čvarke ne jedu samo Srbi. Nije mu ovo prvina da bit Srba iščitava iz njina tanjira: “njima je normalno da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama“, rekao je maločas: krvavice su dokaz da su Srbi krvojedi, mada ni krvavice ne jedu samo Srbi, ali mržnja sužava vidno polje: Mrziteljvo oko ne dobacuje dalje od srpskog tanjira.

Zašto “vitez pera”, kako ga nazva Nedžad Ibrišimović – koji reče da smo Divjak i ja nakon rata zamrzjeli muslimane, jer smo se pokajali što smo u ratu stali na njinu stranu – zašto s gađenjem gleda Srbima u tanjir i iz njega tumači ko su? Zato što je ove retke pisao idiot, ali i zato što se imao na koga ugledati: paravojni hodža Džemaludin Latić, predavač Kur'ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, u tekstu Baš onako vlaški koji danas naziva “antologijskim“, rekao je da Vešović o njegovoj poeziji “nema šta reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture“. Zagledan u moj tanjur, Latić profesora svjetske poezije proglašava pripadnikom niže rase koji ne može da shvati njegove lirske zambake nikle iz islamskog humusa, a zavrištao je ko Damjanov Zelenko kad sam napisao da mi njegovi stavovi “jako tuknu na fašizam“.

Tuzlanski Mrzitelj još veli: ”Ekavsko kreveljenje, hroptanja (!) krmadi, krštene prepečenice i sve ono što nam je zagađivalo bosanske živote proteklih decenija”. Mrzitelj zamišlja Bosnu bez “krmadi i krštene prepečenice”, to jest bez Srba i Hrvata, stoga nek s Dodikom i Čovićem odmah počne dogovor o podjeli BiH da bi Bošnjaci odmah počeli živjeti nezagađene ”bosanske živote”, jer nema Vlaha koji će pristati na Mrziteljevu viziju “nezagađenog bosanskog života”, mada me zanima je li u njemu dozvoljena bošnjačka, to jest nekrštena prepečenica? ”Ekavsko kreveljenje”, veli ”vitez pera” koji me zove “islamofobijskim fašistom”, a poriče pravo žiteljima BiH da govore kako hoće bez osvrtanja na tuzlanskog bolesnika koji u ekavici vidi kreveljenje.
Taj ponavlja kao mantre: ”da, Srbi su genocidni”, ”da, Srbi su poremećeni!”, “da, Srbi su otpad civilizacije”. Smeće koje čitav jedan narod zove smećem i kome mržnja prema Srbima lipti na usta, na nos, na uši, to je “vitez pera”, a mene koji sam napisao 5 knjiga u odbranu muslimana ajvan s titulom magistra zove “islamofobijski fašist”, etiketa dostojna đaka iz magareće klupe: nacionalna mržnja provjereno vodi u maloumlje.
Mrzitelj koji se osjeća ugrožen tuđom svjetlošću kaže o katolicima: ”Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?“
Kad bih kazao da muslimani za Bajram muhameduju, u tome bi svak čuo posprdu, no ako Alispahića optužim da kovanicama “hristujemo i isusujemo“ tjera šegu sa Isom pejgamberom iz Kur'ana, opet će vrisnuti ko Damjanov zelenko: Vešović hoće da me uništi! Vjerujem da su blagdanskim lampicama katolici tom bolesniku ”poručili”: crkni od muke, ali zašto misli da su svi muslimani sazdani na njegovu sliku i priliku? Pisalac ovakvih gadarija ima u glavi tamni vilajet, autohton i samobitan, zato lampice vidi kao napad na ono najintimnije u sebi, ali zašto to proglašava napadom na sav njegov ummet, zašto misli da svi muslimani višak svjetlosti vide kao dokaz “golog primitivizma”?
Taj bolesnik psihoanalizira Druge: “nije li po srijedi neka golema frustracija”, u čemu nije jedini: drugi bolesnik mene je psihoanalizirao dok mu nisam pljucu začepio tekstom u Startu objavljenim. To je Nedžad Ibrišimović koji je kazao da sam se u ratu, pišući protiv četnika, previše uživio u njinu psihologiju i da mi se desilo što i psihijatru koji izludi jer se previše uživljavao u pacijente, pa mi je, uplašen da će ludilo napredovati, savjetovao da o četnicima više ne pišem. Ibrišimović je “usamljenim vitezom pera na vjetrometinama javne riječi“ nazvao tuzlanskog ovna čije je blejanje dokaz da pošemerio od mržnje, ali misli da ga to preporučuje za jednog od bošnjačkih ovnova-predvodnika.
Mrzitelj veli: ”Grupa studenata književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu pokrenula je šovinistički časopis koji treba razumijevati na istoj razini na kojoj razumijevamo sliku bošnjačkih logoraša koje su četnici i ustaše primoravali da se krste, da pjevaju zločinačke pjesme, da vrijeđaju svoju vjeru i svoje vrijednosti. Jer to što čine studenti nije normalna potreba njihovog akademskog odgoja, već patologija koju su u njihove glave utjerali univerzitetski čuvari logora“.

I ovo je pisala magarica koja je magistrirala i bjegunac iz jagomirske ludnice, ali nije lako reći gdje u njegovim tekstovima prestaje debil s akademskom titulom, a počinje bolesnik i obrnuto. Je li moguć šovinizam Bošnjaka prema Bošnjacima? Tuzlanskom Rajku Vasiću časopis Sic! je dokaz da ti studenti boluju od autošovinizma, što me ne čudi: ako se Bošnjaci autogranatiraju, što ne bi bili i autošovinisti, potonje je moguće koliko prvo: dok reve o autošovinizmu, Mrzitelj je Dabićev đak. Lucidni pogled bjegunca iz lude kuće otkrio je da je Sic! “duhovni okot” proizašao iz ”omacovljenja i okerenja glavnih protagonista islamofobijskog fašizma u Sarajevu”, Vešovića i Kazaza, dva “univerzitetska čuvara logora“. Nakaznim kovanicama omacovljenje i okerenje opet siluje jezik, jer je kurčina koja misli da je pjesnik, čak u svom neartikuliranom pisanju vidi dokaz svoje genijalnosti. Za islamofobijski fašizam nas optužuje gad koji je zbog mržnje prema Drugim postao nacionalni junak ne samo među ruljom već i u očima ne jednog elitnog Bošnjaka.
Da smo u normalnoj zemlji, državni tužilac bi ga po službenoj dužnosti krivično gonio zbog raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje, ali, pošto smo u državi koja ne postoji, taj križanac tukca i bolesnika može nastaviti da bude ”vitez pera” “ne obazirući se na odvratnost zla koje čini, a pogotovo ne na istinu“. Mrzitelj drži da zbog onog što Jevreji rade Palestincima ima pravo da napiše: “jevrejska ’istina’ o holokaustu“, a da zbog onog što su četniciu ratu radili Bošnjacima ima pravo da napiše: ”da, Srbi su genocidni”. Stavio je u navodnike genocid nad Jevrejima, mnogo strašniji od onog nad Bošnjacima povodom kojeg veli:“Srbi su otpad civilizacije”. Taj nacionalni bakljonoša zadužen je da u FBiH zavede mrak gdje mu Hrvati neće lampicama poručivati: hristujemo i isusujemo, tebi pod nosom, crkni od muke, i gdje će nezagađeni “bosanski život” biti miljama dalek od “žderanja čvaraka”. Inšalah!
4. Mrzitelj se poziva na kodeks protiv mržnje
Uvodna pjesma u mojoj knjizi Poljska konjica govori o Ćetku “koji je / šesnaest kuka odležao jer je, u onom ratu, / ljubinjske muslimane smicao nožem specijalnim / s dugačkim sječivom”. Ovako je prikazan: “Gledam, a ništa ne vidim. Ćetko ko Ćetko. / Čeljade svagdašnje, sa licem zastrašujuće običnim. / Ne znam gledati, pomislih. / Ko da sam na izložbi, pred platnima, na kojim / dobre portrete ne znam od loših da razlučim. / I priznam, na svoju sramotu, što sam ga duže gledao, / sve više mi je bivao stvorenje koje možeš mazati / i na šenični i na od kukuruza”.
Evo šta sam mislio potom: ”Bude to! Negdašnji zlikovci / postanu, pod starost, melemni dozlaboga. / Krvopija se, sa godinama, izlupa u anđela. / Čini se: što u njima Samo Zlo nekad bješe, / to ti je Sami Život. Koji se, docnije, / u njima razrijedi, i skroz bezazlen bude. / Toliko, tom otrovu, ishlapi žestina prvašnja / da melem postaje. To vam je Ta Vrsta ljudi: / ne brojiš sebe u žive ako od tebe, / od tvoje sile, od tvoga noža / s dugačkim sječivom, nikom ne kuka majka”.
Zatim rez: ”Devedeset četvrte, u ordinaciju Borinu / ulazi borac čije duševno zdravlje rov bješe rasturio. / Doktore, veli, svaka od onih vreća s pijeskom / ispi mi dušu moju. Kasnije, pređe na četnike: / Njima je, doktore, u šumi najbolje. Njina se koža / najbolje osjeća u šumi. Njihovoj koži u šumi je / ko našoj pod jorganom. Tu su njegovi preci. / Pa puška. Pa šiša sa rakijom. Da koga u busiji / sačeka, glavu mu ubere, ili ga opljačka do kože, / ili mu vjernu preotme ljubu – i on je prezadovoljan. / To je sorta koja prosto ne umije drukčije biti živa.
U taj čas, meni, pred oči, iziđe lice Ćetkovo, / odjednom posve razumljivo: vlasniku takvog lica / ubiti čovjeka – dokaz je da valjaš. / Da nisi mrtvik. Ni gnjida. Već da si dostojan života. / Dostojan noža s dugačkim sječivom”.
Pjesmu o koljaču iz onog rata i o “Toj Vrsti ljudi“, to jest o zlikovcima i krvopijama, potom o četnicima iz ovog rata, u kojoj Srbe ne pominjem, čak velim da borac Armije BiH psihijatru Đukanoviću govori o četnicima – Alispahić proglašava mojim “govorom o Srbima“, a vrišti ko Damjanov zelenko kad ga nazovem magaricom koja je magistrirala, mada poeziju ovako čita stvor s mozgom manjim od đačke gumice za 6. osnovne. Mrzitelj, a ne ja, jednači Srbe sa četnicima, otud dijagnoze: “Srbi su genocidni“, “Srbi su poremećeni“. “Srbi su civilizacijski otpad“, a ovo potonje je gore no Biljina tvrdnja da su Bošnjaci “srpski genetski otpad“.
Njegova mržnja prema Srbima vrlo je civilizirana u poredbi s onim što sam, držeći se Mihnjikovog načela: s bagrom treba govoriti jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije, rekao o tom sijaču mržnje koji drži da ga štiti Kodeks o štampi. Šta štiti Srbe od Mrzitelja? Ništa. Zato i veli: “Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod”. Kad sam ga istulehao u Danima, raspirivač mržnje pozvao se na Kodeks koji osuđuje “huškanje i/ili podsticanje mržnje“, jer je njegova mržnja prema Srbima legitimna i zato, kad ga zbog nje izdevetaš, kršiš Kodeks koji osuđuje mržnju. Učitelj mržnje citira Kodeks protiv mržnje, a vrišti ko Damjanov zelenko kad kažem da je bolesnik. Mrzitelj me tužio Regulatornoj komisiji za medije koja mu je bezbeli rekla: odjebi u sokovima, jer, kao što Haški tribunal smatra da je kolona vojnika JNA u Dobrovoljačkoj bila legitiman vojni cilj te se ne može govoriti o ratnom zločinu u toj ulici, Regulatorna komisija smatra da su fašisti legitiman predmet lemanja u tisku i da tekst gdje šamaram jednog od njih ne podliježe sankcijama. Ponavljam: samo smeće može čitav jedan narod nazvati ”civilizacijskim otpadom”.

Ibrišimović s pravom Mrzitelja zove “vitezom pera“, jer samo vitez može reći da “mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica“. Mali Bošnjak je pripadnik više rase s estetikom behara i tičjeg poja, a “mali Srbin“ spada u “civilizacijski otpad“ koji likovnu estetiku uči iz “prerezanog krmećeg vrata“, zato prirodu tog djeteta ne može izmijeniti ni Beč. Tako veli “vitez pera” a vrišti ko Damjanov zelenko kad kažem da je ustaša.
Jer “mali Srbin“ na krv “uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak“, veli Mrzitelj po kome Srbi ne spadaju u insane, jer im je krv što i nama vazduh, ne mogu bez krvi kao ni mi bez kisika, a poziva se na Kodeks koji traži da pevam na note dok pišem o njegovoj mržnji prema srpskoj djeci, jer to je legitimna mržnja pripadnika više prema nižoj rasi i stoga liči na cvrkut ptica. Pošto naši sudovi krivično ne gone propovjednike mržnje, nek ide liječiti se kod mog prijatelja Bore Đukanovića koji će za njega učiniti sve što može. Za takve Boro veli: ”Šteta što nikad neće biti hospitalizirani”.
Lažov Bili čije sam izmišljotine analizirao u knjizi o njemu zove me lažljivcem; šizofrenik Ibrišimović – to je ljekarska a ne moja dijagnoza – kaže da sam se pišući o četnicima toliko uživio u njinu psihologiju da sam izludio kao psihijatar koji se previše uživio u pacijente, a mrzilac malih Srba bije me citatom iz Kodeksa protiv mržnje. Mašala!

5. Grmeč i Beč
Pošto stručnjak za Srbe kao “civilizacijski otpad“ ne može pobiti moje tvrdnje, pobija moju osobu: "Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica da Marko Vešović stvarno liči na hermafrodita, to jest na babu, ima onu žensku frizuru, ima izražene sise, ima nekakav piskutav evnuhski glasić, kad bi mu obukao suknju i zavezao maramu, taman bi prispio među crnogorske narikače, one što im dadeš rakije da umjesto tebe plaču za tvojim najmilijim.“
O kakvoj polemici bleji? Bio bih blesa veća od njega kad bih polemisao sa, na primjer, njegovom tvrdnjom da Srbi “plivaju u krvi. Od rođenja“. Zbog te gadosti možeš ga tek izlupati što prepisuje četnike koji vele da su Bošnjaci navikli plivati u krvi bijući se stoljećima za sultana. Šalim se: ne prepisuje, nego svi fašisti imaju isti kroj mozga. “Viteza pera“ secirao sam kao žabu da pokažem kako mržnja radi u mozgu veličine lješnika, a pošto nema čim da mi uzvrati, veli da mu je “nezamislivo podići ruku na žensko“, što tog džentlmena ne priječi da nogama gazi djecu: “Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica“.
Vitez pera veli “omacovljenje i okerenje“, ”čak štaviše”, “hroptanje krmadi“, ”ostarjela babetina” (mada neostarjelih baba možda ima u Vlasima nezagađenoj BiH o kojoj Mrzitelj sanja), bulazni o zavjerama koje se “mogu izvesti samo po dogovoru“, o “obrascima“ koji se “manifestiraju u pogledu nastojanja“, poredi akademike sa opancima, a pobjesni kad kažem da je kurčina od pjesnika. Reči o malom Srbinu citat su iz njegova magistarskog rada, u kojem je Plavšićka najcitiraniji autor, pod naslovom Prerezani krmeći vrat kao izvor poremećene likovne estetike genocidnih Srba koji su civilizacijski otpad, branjenog pred Tunjom Filipovićem koji o Srbima veli: ”Ako se tome doda u etnografskoj i etnološkoj literaturi opisana sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izražja u ratu, i to izvorima temeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda“.



Akademik je opet polupismen: samo u njega ćeš naći “izvore” koji su ”utemeljeni” svejedno na čemu. Izvori mogu biti skriveni ili sadržani u sociopsihologiji Srba, ili poticati iz nje, a ono što se zida, što se pravi može se temeljiti na nečem. Beg nas kandžijom ćera da zamišljamo izvore kao čardake. “Jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena“, kako sebe naziva u Vikipediji, silovanje jezika marljivo upražnjava više od 40 godina.



Kad piše u Kopanjinim Nezavisnim novinama, “uspravni Muhamed“ Srbima se, osobito Dodiku, uvlači u donje spremište, a kad Bošnjacima govori o Srbima, običan je rasist, ali, po starom običaju, nastupa kao svestručnjak, te nije čudo što je postao ekspert za ”sociopsihologiju Srba”: hoće da svoj rasizam zaogrne plaštom nauke, to ne veli on već ”etnografska i etnološka literatura”, a jednog od naistinoljubljivijih mislilaca u Južnih Slavena bilo bi svetogrdno pitati: na osnovu kojih knjiga je sazdao kolektivni portret Srba? Tako Tunjo meditira gdje ga ne čuju Srbi: uzme pola kile sklonosti za klanja ljudi i ubijanja sjekirama, doda dvije šolje nasilja nad starcima i ženama, posoli čestim incestualnim odnosima, zabiberi seksualnim iskorištavanjem djevojčica i djece, i gotova je begova čorba o Srbima – prste da poližeš.



Ibrišimovićev “vitez pera“ u Beču je proučavao “male Srbe” dok kolju zečeve, gledao kako se takmiče u letenju nakon bezveznog klanja, provjeravao imaju li letačke dozvole i jesu li uredno ovjerene, a Tunjo mu dao kameru da snima lupinge koje su “mali Srbi” nakon klanja pravili nad Bečom. Tu je utvrdio da “mali Srbin“ na krv “uopće nije otporan“, čak da je “u krvi prirodan“, jer u Srba je krv isto što je zrak “insanima“, “malom Srbinu“ krv je neophodna kao insanu zrak koji diše. I pogledajte jedan detalj iz jezika tuzlanskog rasiste: ima “malih Srba”, ne i “malih Bošnjaka”, zato svoj genetski produžetak zove “moje dijete”. Narod koji “vitez pera“ mrzi ne rađa djecu, tog stadija u Srba nema: čim iziđeš iz majke, odmah si “mali Srbin“ i zato, imun na uticaj civilizacije, kolješ kao veliki: ko se rodio na Grmeču, zalud raste u Beču.



“Vitez pera“ Kazaza i mene zove “islamofobijskim fašistima“ na osnovu činjenice da na našem fakultetu postoji studentski list čije saradnike zove autošovinistima, čemu smo ih naučili mi kao “univerzitetski čuvari logora“: koristi jedino njemu dostupan izvor informacija da smo umiješani u sve što se na našem fakultetu zbiva a Mrzitelju se ne sviđa. Isti izvor informacija je koristio i kad je napisao da ”politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje ’istine’ o holokaustu”, zato do nas ne dolaze istraživanja koja Zapadu nudi ”naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu”. Dokaze o našem “islamofobijskom fašizmu” i o “političkoj moći” koja ne dopušta da se “brka” jevrejska istina pod znacima navoda “vitez pera“ vadi iz svoje glavuše u kojoj su priviđenja puna stvarnost: “mali Srbin iz Beča” što “bezveze kolje zeca” halucinacija je koja je postala zbilja. Nek stručnjaci kažu radi li se o šizofreniji, paranoji ili o njihovoj mješavini, a ja dodajem: tim bolesnikom se, kao jakim trubilom, koriste rasisti slični Tunji koji hoće da su javno čisti, jer ludim se brod kuša, što vele Dalmatinci.

P. S. “Ne vidim muškarca, ne vidim stav”, veli o meni “vitez pera“ koji prezire žene nesposobne da imaju stav, za razliku od tog alfa mužjaka s vrlo jasnim stavom o vrlinama Srba: “Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka“. “Vitezu pera“ reci šta jedeš i odmah će ti kazati šta si. Kazazu, u čijem sam tekstu iz Oslobođenja prvi put čitao šta “vitez pera“ bleji o Srbima, rekao sam: “Od fašizma se neizbježno postaje idiot“, što moram dopuniti: možda se vidjelo da je idiot tek kad je postao fašist? Fašizam te pretvara u idiota, ali fašizam se ubio za idiote: vrag zna šta je tu kokoš a šta jaje, ali da su Bošnjaci dobili svog Rajka Vasića, u to nema sumnje.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...