Sunday, May 08, 2011

MARKO VESOVIC: KNJIGA O MOM NARODU

Ponovo Marko Vesovic. Nedavno otisao u penziju. A cini se, kao da se oslobodio okova. Njegovi tekstovi, pjesme-svugdje. Pa i ovdje kod nas. Ovog puta je Mario poslao divni prilog. Pjesma Panj je  oda neizmjerne ljubavi i tuge bosanske majke.

*************************



KNJIGA O MOM NARODU

Tako je naslovljen predgovor u knjizi koju sam stavio u džep i izašao. Pomislio sam na emociju jedne pjesme koja me već danima tresla, od knjige se nisam odvajao. Žurio sam da zauzmem mjesto, zanimala me ta tema o mogućim putevima pomirenja nakon rata. Na pozivnici istaknuta imena su obečavala kvalitetan razgovor. U to vrijeme, prije pet-šest zima, na skupovima nevladinih inicijativa nije bilo nekih incidenata. Ipak, čvrsto sam držao knjigu Marka Vešovića da bih nekom pjesmom vratio eventualno odlutalu diskusiju... Majčina tuga ima najuniverzalniju poruku i u jednom trenutku poželio sam prilično konvencionalnu atmosferu razbiti pjesmom Panj. Ali ne javih se, nisam imao snage, nešto mi je stalo u grlu tako da sam jednostavno izjurio van...
Evo šta je Marko Vešović napisao u knjizi Poljska konjica:

Ovi su tekstovi pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina, iz knjiga i iz piščeve glave. Kažem tekstovi, jer mi ovaj put nije pretjerano važno ono što službeno podrazumijeva riječ pjesma: znam da u njima ne može ne biti poezije, sve ostalo dođe tek potom.

Poljska konjica je nastala slučajno. Negdje krajem 1995. godine sjeo sam da, na temelju jedne ratne bilješke, napravim priču o ženi koja je ostala bez ikog svoga. Ali sam brzo odustao: njena ispovijest toliko je izvorno zvučala da bi bilo gola grehota "sukati pitu natanko". I, umjesto da ratni zapis dug dvije, razvijem na pet ili šest stranica, sažeo sam ga na najnužnije. Tako je nastala pjesma "Panj". Koju sam posvetio Skenderu. Naravno, Kulenoviću. Htio sam da se moja muslimanska majka ogledne u njegovoj pravoslavnoj. (Osjećate li kako su u ovoj rečenici prisvojne zamjenice i pridjevi poludjeli kako bi mogli izreći istinu?)

Ali Poljska konjica je nastala i neizbježno. Jer je, nakon pjesme Panj, iz mog sjećanja odasvud navrvjelo mnoštvo ljudskih glasova koji su htjeli, molili, čak besprekoslovno zahtijevali pismeno fiksiranje. Toliko sam se usrdno odazivao njihovim željama da sam napravio kupusaru od dvjesta strana. Koju sam naknadno stesao zahvaljući dragocjenoj pomoći mog prijatelja Envera Kazaza.
....

Jedan bošnjački pjesnik je, iza rata, rekao da me ne podnosi, jer "šta Vešović ima pjevati u moje ime?" "U moje ime", dakako, znači - u ime bošnjačkog naroda. Vara se. U svemu što sam dosad pisao o ratu, pa dakle i u Poljskoj konjici, govorio sam, ponajprije, u svoje ime, a potom u ime svog naroda.
A moj narod, istinski moj, bili su opkoljeni ... puna 44 mjeseca. Ne samo oni, razumije se, ali prvenstveno oni.
....

PANJ

Skenderu Kulenoviću

Odmah sam ja bogami viđela da će umrijet
iako su me njegovi drugovi sokolili da neće
znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka
a bio mi je lijep
vazda sam zbog toga i zebla pomalo

Pa me tu iz komšiluka zovnuli na žalos
tu sa šestog sprata jednoga starog ubila
granata pred toplanom i zove me ona jedna
da idemo na žalos

Ne mogu ja tamo ić kažem joj ne mogu se
ja trošit na to čuvam se za svoju žalos
a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka
da rečeš grijeha učiniti pogodilo ga u prvoj
akciji i ja sam odmah viđela svoje zlojutro

Ne jauče nit išta samo te vako gleda
a to mi poslije i onaj doktor veli
ti što se deru i jauču ti i ostanu živi
a ovi što šute i gledaju te volikim očima
oni su svoju nafaku potrošili

A taj dan sat pred smrt maličak je ko došo sebi
i tražio ogledalo hoće da se pogleda
joj jesam blijed veli neće me vakog prepoznat
niko od raje u kafiću

A kad je umro šćela sam vriskat
da se čuje do Boga al ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se čini da se
sklonio đe se ne čuje vriska samohranica
samo što insan džaba dere grlo

Inače sam za održavanje groba
što da puštim da mu se ne vidi grob iz trave
ja sam čak i za sliku: tu mi leži najdraže
pa nek priča ko hoće i kolko hoće
da je to vlaški običaj

Ona jedna bila davno rastavljena s mužem
a grob mu održava
onoj drugoj čoek bio dobar ko hljeb
a na grobu mu trava do neba
time biva hoće neka svak dobro vidi
kolka je muslimanka

eto je tamo a ja znam svoje ostala sam
bez ikog svoga (ujutru ustanem a kuća
škripi od samštine) i pravo da ti rečem
ja ti više nisam ni muslimanka ni nemuslimanka
ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo
pa ćeš znat odmah ko sam i šta sam

A šta ćeš
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.

Marko Vešović

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...