Monday, July 18, 2011

PUNOLJETSTVO U KANADI

Desetog jula, 1993. doselili smo u Kanadu. Datum kada se doseli u drugu zemlju  obicno se nikada ne zaboravlja. Taj datum postaje drugi rodjendan. To je kao nepisano pravilo. Vecina stanovnika u zemljama, medju koje spada i Kanada, a  koje opstaju tako sto naseljavaju imigrante, nosi sa sobom datum doseljenja, prenosi ga sa koljena na koljeno i nije nikakvo cudo ako ti dijete koji je vec treca generacija u Kanadi zna datum kada su njegovi djedovi i bake doselile u novu zemlju.
Nas cetvoro, Bojana, Jelena , Biljana i ja, smo 10. jula ove godine postali punoljetni Kanadjani. Koliko toga se za ovih 18 godina izdogadjalo! Koliko duboko urezanih sjecanja na lijepe i teske trenutke. Koliko neizvjesnosit i straha u pocetku. Koliko borbe, svakodnevne. Nas moto, od prvog dana je bio (valjda su nas tako ucili citav zivot) raditi, ne obazirati se na poraze, ici dalje - a rezultati ce doci.
Svako od nas je svoje prve dane dozivljavao na svoj nacin. Zajednicko je da ih je svako svoje dileme i strahove cuvao duboko u sebi i nastojao da ostale ne opterecuje. Nastojali smo salom i osmijehom otjerati i sakriti i strah i tugu. O tim danima ni danas ne pricamo cesto. Jos onda smo znali da je to prelazna faza do novo, ponovnog normalnog zivota kakav smo nekad imali u nasoj Banjauci.
Tek nedavno nam je Bojana, koja je u Kanadu dosla sa 6 godina, i koja je samo dva mjeseca nakon dolaska posla, i to  po prvi put,  u skolu, pricala koliko je tih dana i godina patila. Odlazak u skolu bila je za nju mora koje smo mi blili svjesni ali ne i dubine svakodnevne tuge i straha  u njoj.  Prvi put u zivotu je komunicirala sa djecom koja govore nepoznati joj jezik. Prvi put srela djecu drugacije boje koze. Kaze, prilazili su joj, nesto govorili, a ona se udaljavala od njih, bjezala. Bila sretna ako joj niko ne prilazi. I tako danima, mjesecima. Ja je se sjecam iz tih dana kako lezi na svom krevetu i kako satima slusa kasete sa djecjim pjesmama koje je ponijela sa sobom. Slusa i cuti. Ne podize pogled kad joj pridjemo. Mi sjednemo do nje i slusamo zajedno s njom. I krijemo suze od nje.
Sreca je da djeca vrlo brzo uce i prilagodjavaju se. Ali oziljci ostaju. I djeca, kao i mi nose svoje oziljke sa sobom.  Ti oziljci u njihovim dusama  im daju snagu da savladaju  izazove koje im zivot donosi..
Sjecam se da sam se tih prvih dana i godina cesto u cudu pitao, otkud mi ovdje, toliko daleko od kuce. Kanada, daleka zemlja preko okeana!  Sta cemo mi tu?
U trenucima kad bi me nedoumice, neizvjesnost i poteskoce prevladali, pomagala mi je samo jedna cinjenica.
A to je da nije bilo sanse za povratak!  Nasa jedina sansa bilo je ono sto smo donijeli sa sobom: upornost, rad, iskustvo, znanje, zdravlje... Kanadi sam neizmjerno zahvalan sto nam je pruzila sansu.

Ovo je samo jedna od miliona prica, onih koji su slicno poceli, startali sa istih pozicija, iz istih naselja, istih skola jezika...

2 comments:

  1. Predraže,
    prvo si me rastužio, pa rasplakao, pa kad mi je kroz glavu prošlo sve što smo proživjeli i što smo postigli, tuga je nestala, suze su se zaustavile, osmijeh se pojavio na mom licu, a zadovoljstvo i ponos u srcu.
    Teško, bolno iskustvo, ali, pobijedili smo.

    ReplyDelete
  2. Niko ne mozze preci Okean bez Bozje pomoci!

    Zene su 3 stuba u kuci, a muskarac je samo jedan stub.
    Ovdje je to samo slucajnost, ali istina.

    Uzzza i ssira porodica je razasuta na sve strane ali sa razlogom:
    dobri ljudi moraju biti pomijesani sa onim 'drugim' da bi sirili dobrotu.
    Bilo i bice!

    Visa sila!
    J.

    ReplyDelete