Wednesday, August 31, 2011

Bosanci i rafting

Ovih ljetnih dana pristizu slike sa svih strana svijeta. Nas narod balkanski se odmara. Nema gdje nas nema! Sta mozemo, takav nam grah pao! Vecina onih koji izvukose dobitak ili gubitak ( kako ko posmatra) na balkanskoj lutriji, pa sada zive negdje vani, ljetnji dio odmora provodi na Balkanu, bosanci najcesce bas u Bosni.
Neki odu i na rafting. Postao taj sport popularan i kod nas.
Nekad i nije bio, ali sve se mijenja. Sve - osim adrenalina. Rafting je sport koji ce nekima, vec zaboravljeni adrenalin podici na najvisi nivo. A to je, kazu  pametni i hecimi, korisno za zdravlje. Adrenalin -za one sa jacim srcem. Onima sa slabijim, isti oni pametni preporucuju vajagru.
Ili je obratno?! Ali to i nije vazno. Kazu,  da je vajagra korisna upravo zbog toga sto podize - adrenalin.
Ja to ne znam. Niti pitam, niti cu pitati jer i kad pitam nekoga o toj o vajagri- niko nije probao.
Svima prerano!
Svi ce to probati kasnije - u raju. A tamo, kazu oni pametni, ide k'o 'alva.
Nego, da se ja vratim na temu! (Odlut'o ja na drugu, sto valjda ide sa godinama i iskustvom.)
Sve sam i zapoceo zbog ove dvije slike raftinga kojim nasi Bosanci, nastanjeni po cijeloj kugli zemaljskoj, podizu nivo adrenalina.
Na prvoj je grupa sarajlija (bez dozvole autora Vlade posudjena sa prijateljskog dovla.net) na Neretvi, a na drugoj grupa banjalucana (dobijena od Angela) na rijeci Payette-Idaho, USA.
Sportska, uglavnom kosarkaska raja, i njihova raja, na obje slike. Mozda nekoga prepoznate!
Dosta njih, iz jednog i iz drugog camca, su se nekada davno upoznali i vodili bitke na sportskom polju.
Vecina njih, i danas odrzavaju prijateljske veze izmedju camaca.
Grupa Sarajlija na raftingu na Neretvi

Grupa Banjalucana na raftingu na rijeci Payette-Idaho USA
Ali, uocavate li vi razliku?
Dobro, jeste boja camca. Jeste i Neretva je modro -zelenija. (A i kako bi Neretva drugacije! Skoro kao Vrbas!)
Dobro, jeste i ovo, banjalucani su zgodniji - zbog kaciga!
Zbog tih kaciga ja ustvari sve ovo i pisem.
Na prvoj slici, raftinga na Neretvi, samo jedan Bosanac nosi kacigu. Samo jedan!
Mogu samo zamisliti kakve je taj komentare popio od ostalih koji svoju tvrdu bosansku ne bi zastitili kacigom ni za sta na svijetu. Sramota je to! Cuj, kaciga na glavi bosanskoj! Cuj, vajagra!
Ali kad ti isti ili slicni Bosanci idu na rafting na rijeku Payette u USA, ili bilo koju drugu rijeku na svijetu, kaciga im ne gine.
I ne bune se, niti je odbijaju. Nije ni sramota!
Da li to znaci da smo mi Bosanci drugaciji kada zivimo daleko od Bosne?
Ili nam je mozda od zivota daleko od Bosne glava omeksala?!
O vajagri niti pricam, niti ista znam, niti  pitam! I tako je prerano za nju...

Tuesday, August 30, 2011

Monday, August 29, 2011

Sopen: Slika iz San Franciska

Penso, Zuco i ja u San Francisku, neke davne 2000. ( ili tako nekako) godine
Moj drug Penso (za one koji ne znaju, Djoko Kaludjerovic - od milja Sopen, pa od toga izvedeno, od jos veceg milja, Penso), inace Cajevcanin od glave do pete, kosarkas i preko toga, dobra ljudina iznad svega...
(al' ga ja nahvali!) ( Zasluzeno!)
Elem moj drug Penso, poslao mi sliku i kaze:
"Unuka mi je dosla (iz Beca, a Penso zivi  u Kaliforniji) i to sama i sinoc gleda albume i pita me za tebe jer Zucu je vec upoznala.Trazio sam dalje ali nigdje mene i tebe nasamo. Mozda i ima, jer ne znam ni koji je album uzela kad su svi isti kao torbe u avionu koje se vrte po sat vremena."

Odem kuci, potrazim slike iz San Franciska, i zaista, ni na jednoj slici Penso i ja. Ali zato pronadjem jednu od prije cetrdesetak godina, sa Elektrijade u , mislim Baskom Polju, ali nisam siguran.
Penso mozda se ti sjecas jer ti si rjedje od mene isao na Elektrijade.
Stoje: Bodroza, Cipo, Majk, Sopen, Kikan. Cuce: ja, Manda, pok. Rade, Cober, Mila

Saturday, August 27, 2011

Ima li postenje cijenu?

Vijest ne bi dospjela dalje od lokalnih novina i RTV stanice da se nije desio neocekivan obrt nakon koga je  vijest postala svjetska. Dobro, mozda ne svjetska, ali sjevernoamericka sigurno jeste, jer su je vrtili svi, novine, radija televizije, od jutra do mraka: Danima.
Sta je ta vijest bila i sta se to promijenilo da bi postala VIJEST.
U gradicu Faribault u drzavi Minesota (USA) odrzan je dobrotvorni hokej mec. Na poluvremenu tog meca djecak Nick Smith, cije ime je izvuceno iz bubnja je sutao pak sa polovine terena (oko 30 m udaljenosti) u cilj koji je samo malo veci od samog paka ( cilj je bio oko 9 cm sirok). Nagrada, ako pogodi cilj, $50.000. Velika nagrada. Vjerovatnoca da taj djecak pogodi cilj veoma, veoma mala. I kako to vec u nevjerovatnim vijestima biva, na iznenadjenje i radost svih prisutnih, djecak pogodi cilj.
Eto, to je vijest. Iste veceri je objavljena na lokalnom radiju i TV. Sutradan ujutro u lokalnim novinama.
I nigdje vise! Opravdano!


Medjutim, sutradan se desio obrt, koji je ovu vijest izmijenio i pronio je cijelim svijetom, ili bar Sjevernom Amerikom. Da ne pretjeram.
Naime, Nick cije ime je izvuceno i koji je time odredjen da suta taj pak u taj cilj, ima i brata blizanca, cije ime je Nate. Obojica su, zajedno sa ocem Patom, prisustvovali hokej utakmici. U trenutku kada je njegovo ime bilo izvuceno i kada je trebalo sici na ledenu plocu i sutati pak u taj mali cilj, Nick je bio van sale. Poluvrijeme je, i njega je vise interesovalo da se vani sastane sa drugarima nego da gleda sutanje paka.  Kad je Nikovo ime prozvano, jednom, drugi put... a Nicka niodakle, Nate, iako ne bas u dobroj formi jer je nedavno skinuo gips sa ruke, odluci da pokusa umjesto brata. Ionako je to samo zabava i mala sansa da se pogodi.
I, bingo! Pogodio je. Bio slavljen! Dobio onaj veliki cek na kome pise $50.000.
Sutradan, organizatorima se javio otac i sve objasnio. Sve o tome da je sin-blizanac cije ime nije izvuceno, uspjesno pogodio cilj, a ne onaj koji je bio izvucen. I kaze, postenje je vaznije od tih para, koje i nisu male. Mogle bi se iskoristiti za skolovanje oba blizanca, ali ipak, djeci treba dati primjer kako treba zivjeti.
I tako je ta vijest postala svjetska.
Kazu, da bi zbog njihove iskrenosti i postenja, Smitovi uskoro ipak mogli doci do $50.000 i tim novcem platiti skolovanje obojici blizanaca.


Za mene, ova i ovakve vijesti bi trebale biti objavljene i ponavljane mnogo cesce od, na primjer vijesti kako da su se sastali politicari, rukovali, kreveljili pred kamermanima i kamerama, prije vijesti o jahtama kriminalaca, ubistvima, pljackama, prije slika silikonskih glupaca, prije....
Ali, "Daleko je sunce" a ni Kalimero nema snage.

Friday, August 26, 2011

NATAŠA: MOJA MAMA

Danas joj je rođendan, punih 85 godina.
Proslavit ćemo ga nas dvije, majka i kći u krugu najbližih rođaka i dragih poznanika.

Tate već odavno nema, a ostali, sin, snaha, zet i unuci su daleko, zauzeti svojim obavezama.
Čak joj ni najbolja prijateljica ne može doći, smrt ju je lani otela.
Tužno. Kuća nekad puna, ispunjena glasovima, sada je prazna i tiha.
Skype srećom malo prikrije tu prazninu.
Iako je mami mnogo ljepše ovdje u Segetu, gdje smo nas dvije od sredine maja, gdje može napraviti barem jedan krug oko kuće, biti u zelenilu, na čistom zraku, gledati na more,..., nažalost često joj vidim tugu u očima.

Bolovi u nogama i opća nemoć vezali su ju za kuću. Biti u Segetu, a ne moći šetati našom šetnicom uz more, previše je tužno za mamu. Nije tako bilo prošle godine, mogla sam ju ostaviti samu mjesec dana, što sada ne mogu, šetale smo, susretale poznanike, razgovaralo se.
Što nosi sutrašnjica, čini mi se da se prečesto pita?
Ili razmišlja o danima mladosti, snazi koju mladost donosi, o skladnom braku, djeci, unucima, kojima se nesebično davala.
Kad se udruže visoke godine, bolest i nemoć, što god učinili, radost u duši i osmijeh na licu rijetko izmamimo.
Borim se svakodnevno protiv te potištenosti, nekad uspješno, čini mi se češće neuspješno.
Teška je to borba, utječe i na mene, ali kad mi svi kažu kako uživam u ovom ljetu, vjerujem da mi nije naštetila, bar ne do sada, ili još nije vidljivo drugima.
Danas ću sigurno pobijediti u toj borbi.
Pravim rođendansku feštu, pozvala sam drage poznanike, doći će, ne mogu odbiti takav poziv, bit će živo i veselo.
Okrugle velike smeđe oči moje mame zasjat će, osmijeh će ozariti njeno lice i svi će kao i svih proteklih godina reći kako se izvanredno drži za svoje godine, kako joj ih nitko nebi dao, kako je uvijek lijepo dotjerana, uvijek ljubazna, nasmiješena, ugodna u društvu, živahna i vratit će joj radost i želju da takva i nadalje bude.
Bit će to lijepa rođendanska proslava.
Sretan ti rođendan draga mama.

Wednesday, August 24, 2011

Elite kradu danju, sirotinja noću, Naomi Klein

Ponovo cu se posluziti tudjim clankom da bih izrazio svoje razmisljanje. Sta mogu kad na svijetu postoje ljudi koji to svoje misljenje znaju izraziti mnogo bolje od mene, pa kad to njihovo procitam, kad osjetim da je to to, oda mi nema druge vec citati vise od istog autora, uciti i "siljiti" svoje misljenje. Zato vam, ovog puta , prenosim kompletan clanak novinarke i autorice nekoliko veoma citanih knjiga o americkom kapitalizmu, kanadjanke Naomi Klein. Clanak je objavljen u Garianu, prenesen na byka, odatle na e-Novinama. Ja ga preuzimam za vas koji e-Novine ne citate tako cesto i detaljno, kako se to meni dogadja. Vrijedi ga procitati i razmisljati...
Uskoro cu nabaviti knjigu Naomi Klein " Doktrina soka" i  nakon toga cu vas jos malo gnjaviti na istu temu. 

*************************


Stalno čujem poređenje nemira u Londonu sa nemirima u drugim evropskim gradovima – sa razbijanjem izloga u Atini ili paljevinom automobila u Parizu. Određene paralele se svakako mogu povući: policijsko nasilje kao varnica koja je zapalila masu, generacija koja se osjeća zaboravljenom. Ali u tim događajima, obilježenim masovnim uništavanjem, krađe su bile minorne.
Bilo je, međutim, i drugih masovnih krađa prethodnih godina, i možda bi prije trebalo govoriti o njima. U Bagdadu, poslije američke invazije – došlo je do paljevine i krađa u kojima su ispražnjene biblioteke i muzeji. I fabrike su bile pogođene. 2004. godine posjetila sam jednu u kojoj su se nekada proizvodili frižideri. Radnici su pokrali sve što je bilo vrijedno, a zatim su je potpuno spalili tako da je od hale ostala samo metalna konstrukcija.



Ljudi koji su to gledali na vijestima na kablovskoj TV mislili su da su krađe isključivo političke prirode. Govorili su da se to dešava kada režim nema legitimitet u očima naroda. Nakon što su predugo gledali kako Saddam Husein i njegovi sinovi slobodno uzimaju šta god i koga god žele, mnogi obični Iračani osjećali su da imaju pravo da i oni uzmu nešto za sebe. Ali London nije Bagdad, a britanski premijer, David Cameron, svakako nije Saddam, pa se iz ovoga sigurno ne može ništa naučiti.

Hajde onda da uzmemo neki demokratski primjer? Argentina, oko 2001. godine. Privreda je nezaustavljivo propadala i hiljade ljudi koji su živjeli u siromašnim četvrtima (koje su prije neoliberalne ere bile uspješne industrijske zone) poharali su velike trgovine u vlasništvu stranaca. Izlazili su gurajući kolica natrpana stvarima koje sebi više nisu mogli priuštiti – odjeća, tehnika, meso. Država je proglasila “vanredno stanje” kako bi uspostavili red, ali ljudima se to nije svidjelo pa su srušili vlast.


Masovna krađa u Argentini se zvala el saqueo – pljačka. To je bilo politički značajno jer je ista riječ korištena da bi se opisalo ono što su elite u toj državi uradile prodajom državnog kapitala u flagrantno korumpiranim privatizacijskim dilovima, skrivanjem svog novca u inostranstvu, zatim donošenjem zakona za narod sa brutalnim paketom mjera štednje. Argentinci su znali da se pljačka trgovačkih centara ne bi desila da nije bilo još veće pljačke države, i da su pravi gangsteri bili oni na vlasti. Ali Engleska nije Latinska Amerika, i tamošnji nemiri nisu politički, tako barem kažu. Tu se radi samo o razularenim klincima koji koriste situaciju da bi prisvojili tuđe. A britansko društvo, kaže Cameron, osuđuje takvo ponašanje.
Ovo je izrečeno sasvim ozbiljno. Kao da se masovni otkup duga banaka nikada nije desio, nakon čega su banke uprkos svemu dijelile rekordne bonuse svojim menadžerima. Nakon toga su sazvani hitni sastanci G8 i G20, kada su lideri odlučili, kolektivno, da neće učiniti ništa da kazne bankare za bilo šta od ovoga, niti će učiniti išta ozbiljno kako bi spriječili slične krize u budućnosti. Umjesto toga će se svi vratiti u svoje države i zahtijevati žrtvu od najugroženijih. To će učiniti tako što će otpuštati radnike iz javnog sektora, žrtvovati prosvjetne radnike, zatvarati biblioteke, povećavati školarine, smanjivati kolektivne ugovore, vršiti brzu privatizaciju javnog kapitala i smanjivati penzije. A ko na televiziji drži predavanje o tome kako se treba odreći ovih “privilegija”? Bankari i direktori privatnih investicionih fondova, naravno.


Ovo je globalna pljačka, vrijeme velike otimačine. Vođeni patološkim osjećajem privilegovanosti, oni su ovu pljačku vršili na svjetlu dana, kao da tu nema šta da se krije. Međutim, uvijek je postojala određena doza straha. Početkom jula, Wall Street Journal navodi rezultate najnovijeg istraživanja prema kojem se 94% milionera plaši “nasilja na ulicama ". Ovaj strah je, kako se pokazalo, bio opravdan.

Naravno da nemiri u Londonu nisu bili politički protest. Ali ljudi koji su noću išli u krađu, više nego dobro znaju da su njihove elite pljačkale danju. Pljačka je zarazna. Torijevci su u pravu kada kažu da razlog nemira nisu mjere štednje. Razlog nemira je u velikoj mjeri ono što te mjere predstavljaju, a to je zarobljenost. Zarobljenost u nižoj klasi koja je sve brojnija, i kojoj se i ona mala šansa za spas - u vidu posla u javnom sektoru, dobrog obrazovanja po pristupačnoj cijeni - velikom brzinom oduzima. Mjere štednje su poruka. One govore svim sektorima društva: ostajete tu gdje jeste, slično migrantima i izbjeglicama koje vraćamo sa naših sve tvrđih granica.
Cameronov odgovor na nemire je da ova poruka postane i bukvalna: deložacije iz javnih stambenih zgrada, prijetnje o ukidanju sredstava komunikacije i nečuvene zatvorske kazne (pet mjeseci ženi koja je primila ukradeni šorc). Poruka koja se šalje je sljedeća: očajavajte, ali radite to tiho.


Na prošlogodišnjem samitu G20 o mjerama štednje u Torontu, protesti su prerasli u nemire, kada je spaljeno više policijskih automobila. To nije ništa u poređenju sa standardima koje je postavio London 2011, ali nas Kanađane je to ipak šokiralo. Ono što je tada bilo veoma kontroverzno je što je vlada potrošila $675m na “obezbjeđenje” samita (a ipak se činilo da ne mogu ugasiti paljevine). Mnogi od nas su tada ukazali na to da skupi novi arsenal oružja koji je policija dobila – vodeni topovi, zvučni topovi, suzavac i gumeni meci – nije bio namijenjen samo protestantima na ulici. Njegova dugoročna upotreba bila bi da se disciplinuju siromašni, koji će u novoj eri mjera štednje imati opasno malo šta da izgube.

To je ono u čemu je Cameron pogriješio: ne možeš rezati budžet policiji istovremeno kada režeš budžet i svima ostalima. Jer kada oduzmete od naroda ono malo što imaju, a kako bi zaštitili interese onih koji imaju više nego što bilo ko zaslužuje, morate očekivati otpor – bilo da se radi o organizovanim protestima ili spontanim krađama. A to nije politika. To je fizika.

Monday, August 22, 2011

IN MEMORIAM: Fuad Balić (1934 - 2011.)




Iako ga već par godina nismo sretali u banjalučkim alejama, Fuad Balić je stvarno živio u njima. Sa ljubavlju je pričao o liječenju starih stabala kestena, o svijećama koje su Banjalučani palili na panjevima ’pogubljenih’ ostarjelih stabala. Bio je entuzijasta, sa zanosom je pričao je potrebi obnove trgovačkog dijela Grada između dvije centralne džamije. Iz zdravstvenih razloga se povukao u sobu svog stana u Boriku, ali kada je u pitanju Banjaluka ostao je jedan od njenih najvitalnijih žitelja. Još od rane mladosti je prepoznao vrijednosti Grada koji na putu sa Zapada nudi aromu Istoka, a u kome se još odavno hrabro prihvatao zapadni način života. Shvatao je Fuad da Gradu sa svojom okolinom i bogatom multietničnom tradicijom za širu afirmaciju trebaju originalne ideje... I on ih je neštedimice plasirao još kao student iz KAB-a, kao direktor iz Doma kulture, kao osnivač Kočićevog zbora, kao pokretač i predsjednik Društva prijatelja banjalučkih starina, kao kreator mnogih kulturnih akcija, kao direktor Narodne i Univerzitetske biblioteke, kao sekretar BL univerziteta, kao presjednik društva Bošnjaka Preporod...

Fuad Balić je posjedovao sposobnost angažovanja kreativnih saradnika i animiranja istinskih umjetnika pri realizaciji mnogih projekata kao što su Mersad i Dika Berber, Vlado Milošević, Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Vlado Zeljković, Josip Granić, Ahmed Bešić, Anto Knežević, Joco Bojović, Irfan Horozović, Tomislav Kulier, Braco Skopljak, Vaso Popović...

Na zemljotresno razaranje odgovorio je snažnim organizatorskim zamahom na obnovi kulturnoistorijskih spomenika, rekonstrukciji zgrade Doma kulture kao i programske reorganizacije te kultne institucije Grada.

Fuad se bavio i pisanjem (knjige: ’Blaupunkt’, ’Kad je Igor bio mali’, scenario ’Kradljivci konja’), a kao pasionirani fotograf napravio je hiljade snimaka kulturnih spomenika od kojih mnogi vremenom nestadoše...

U subotu je trajno napustio svoj Grad i svoje prijatelje...

(mm)

Sunday, August 21, 2011

Vjeko: Australija

Dr. Urednice,


Rece Boco jedared da voli ovakve price. Iako u ovoj ima i ISTINE, ja je nisam pisao, vec maznuo odnekuda sa interneta. Fotke su moje, takve kakve su i nemoj da se bunis jer kad ti posaljem prave prirodne AU ljepote ti neces da ih objavis. U njima sam uzivas.
pozdrav
vjeko

************

Australija

Australiju volim zato sto je to jedna velika i lijepa zemlja koja ima puno
prirodnih ljepota. Te ljepote uglavnom ne mogu da se vide golim okom,
ali ih ima dosta na kanalu "Discovery" koji tata, mama i ja volimo da
gledamo i da se ponosimo u kakvoj zemlji zivimo. Mama i tata kazu da je
Australija ljepa zato sto u njoj zivi puno raznih naroda i narodnosti i
sto su ljudi svih rasa i religija ovdje nasli mjesto da zive u miru i prijateljstvu.
Ja u skoli imam puno drugara iz razlicitih zemalja, ali tata ne da da ih
dovodim kuci pa se zato druzim samo sa nasom djecom ciji su roditelji
bogati jer tata kaze da je tako najbolje. Moja sestra je ucila u skoli
da je multikulturalizam jedna velika stvar i to joj se mnogo svidjelo pa
je pocela da se zabavlja sa jednim deckom iz Tonga. Onda su je, kada su
saznali, mama i tata zajednicki oplavili od batina.
Vlaga
Australija je ljepa zato sto se u njoj govori puno jezika, a neko cak
govori i engleski. Kada mog tatu prijatelji iz zavicaja pitaju kako
stoji sa jezikom, jer znaju da je u skoli stalno vukao keca, on kaze da
se sasvim dobro snalazi i sa bosanskim. Onda mama kaze da mu nista drugo i
ne treba jer ne izlazi iz nasih kafana, pa se onda posvadjaju i posalju
me napolje. Moja mama mnogo voli Australiju jer kaze da ovde ne mora
nista da kuha, zato sto je sve na gotovo i sve moze da se kupi. Mi se
slazemo sa njom i najvise volimo kada kaze da je boli glava pa naruci
picu, ali je zato moja baka kada nam je dosla u posjetu plakala dva dana
kada je vidjela kako smo se svi ugojili (mama kaze da smo se popravili).

Australiju volim zato sto ima razvijen sport i sto sa skoro svake
Olimpijade donese puno medalja iz hokeja na travi, bijatlona,
badmintona, odbojke na pjesku, trambuline i ostalih vaznih sportova. Tata
kaze da mnogo voli Australiju zato sto ti nije potrebna veza da dobijes
posao kao kod nas. Svi imaju iste sanse da se zaposle u "McDonaldsu" ili
"Hungry Jacksu". Ja mnogo volim da idem u australijsku skolu zato sto se
puno igramo i ucimo dosta korisnih stvari o domacinstvu. Uciteljica nam
je rekla da cemo u petom razredu da ucimo citanje i pisanje. Jedva
cekam. Moja sestra ne voli skolu zato sto ide u dvanaesti razred pa ih
sada tjeraju da uce tablicu mnozenja.

Magla
Mi svi u porodici mnogo volimo Australiju zato sto je daleko pa tatina
rodbina iz Rogatice ne moze da dode kod nas i ostane dvije nedelje dok
cekaju da im zakazu pregled kod specijaliste. Mama uvijek govori kako je
ona potekla iz fine i kulturne porodice i da voli Australiju zato sto
ima puno kulturnih dogadaja. Kaze da joj je najveca zelja da gleda
mjuzikl "Lion King"...

Ja volim Australiju zato sto se ovde mnogo vodi racuna o djeci. Ako te
tata ili mama tuku onda mozes da pozoves jedan broj telefona, pa onda
dodju neki ljudi i odvedu te u neku kucu gdje ima puno djece i gdje o njima
vode brigu cike koje mnogo vole male djecake.

Australija mi se dopada zbog toga sto mozes sa 16 godina da dobijes
vozacku dozvolu, uzmes auto od tate i onda se trkas sa drugarima po
ulicama. Moj tata kaze da voli Australiju zato sto ne mora da zivi sa
maminom mamom. Doduse, ona nam ponekad dodje u posjetu i stalno prica kako
joj se nista ne svidja u Australiji, ali tata kaze da nju ne smijemo da
slusamo jer je ona "matora komunjara".


Volim Australiju zato sto ima puno mjesta gdje mozes da odes na izlet.
Mi bar tri puta godisnje, na brzinu spremimo, sjednemo u kola i odemo na
neko jezero. Tu se uvek lijepo provedemo sve dok ne pocnu da nas grizu
komarci i muhe i dok mama ne pocne da vice na tatu zato sto je popio
osam piva. Onda dodje vrijeme da idemo kuci, pa upadnemo u guzvu na
auto-putu i u kolima svi cute. Ja tada volim da gledam kroz prozor i da
uzivam u prirodnim ljepotama Australije.

Volim Australiju i zato sto u njoj ima puno domacih i divljih
zivotinja. Svi imaju kucne ljubimce pa sam i ja molio da dobijem psa,
ali mi je mama rekla da njoj ne pada na pamet da ide za njim po ulici i
da skuplja govna u plasticnu kesu. Onda sam krisom poceo da hranim
jednog oposuma koji nam je prevrtao po djubretu jer sam htio da imam svog
ljubimca, ali ga je tata umlatio lopatom kada ga je vidio u dvoristu.
Krisom smo ga zakopali iza kuce i tata nam je zaprijetio da cutimo jer bi
inace morao da plati neku kaznu od ne znam koliko mnogo dolara.

Moja sestra mnogo voli Australiju zato sto je ona malo punija (ja
mislim da je bas debela) pa kaze da ovde uvijek moze da nadje garderobu u
kojoj izgleda seksi... Ja mislim da nije to razlog nego sto joj se niko ne
smije na ulici kao kad je bila u Sarajevu pa su je zvali "debela
australka". Kada sam pitao mamu zasto ona voli Australiju, dugo je
razmisljala i na kraju mi rekla da je voli zato sto moze da se opusti i
ne razmislja sta ce reci komsiluk, koji nam je tamo kod nas svakog dana
zavirivao u lonac. Onda sam ja razmislio pa sam joj rekao da ovdje i ne
mogu da nam vire u lonac kada ga niko i neupotrebljava. Onda mi je ona
zveknula jednu samarcinu i ja sam odlucio da je iskljucim iz ovog projekta.
Moj tata kaze da najvise voli u Australiji to sto je izbor piva toliki
da ce mu trebati jos ko zna Koliko godina pa da sve isproba. Ja mislim da
je on vec sve isprobao po vise puta i da stalno pocinje novu turu.
Prasina
Volim Australiju zato sto ovdje i cike mogu da se zene medju sobom. Ja
bas ne marim mnogo za djevojcice jer su halapace i bezobrazne, pa sam
razmisljao da ozenim nekog drugara kad porastem. Mislim da bi nam bas
bilo fino jer bismo mogli zajedno da gledamo utakmice, igramo fudbal i
kosarku i narucmo picu ili kinesku hranu kada dodjemo kuci. Rekao sam to
tati, a on se samo uhvatio za glavu i opsovao i ovu zemlju i dan kada je
u nju usao. Nije mi jasno zasto se tako naljutio kad je stalno pricao
kako voli Australiju.

Friday, August 19, 2011

NATAŠA – LJETO – nastavak, 8. Augusta, 2011.

DRVENIK VELI I DRVENIK MALI

Lako je moguće da su vam dosadile moje morske ljetne impresije, pa ću s ovom završiti. Možda bude koristilo nekima od vas ako se zadesite u blizini Trogira.
Ne volim kupanje duž obale, možda jedino oko Dubrovnika. Kad se navikne na čistoću mora otoka, to postane razumljivo. More modro plavo, kristalno čisto.

U sredini sezone kad su sva kupališta od Trogira do Vranjice prepuna ljudi, glasovi se nadvikuju s bukom svih vrsta plovila, sunce prži, a more mutno i koješta po njemu pliva, izbjegavam odlazak na plažu.

Odlučila isprobati trajektnu vezu za Drvenik i tamo se okupati. Nisam bila godinama i na tu mogućnost sam potpuno zaboravila, a trajekt polazi s pristaništa udaljenog svega 300 metara od naše kuće.
Nisam pogriješila, more kristalno čisto, prostora neograničeno. Bila sam ljuta na sebe što tu blagodat nisam koristila proteklih mjeseci.
Trajekt «Šoltanka», malen, uredan, salon i oku ugodan; može se dobiti kava, sokovi, sladoled. Iznenadila sam se, prepun je bio putnika, uglavnom Talijana i Francuza, nešto manje Nijemaca i Splićana, te nekoliko mještana Drvenika. 

Šoltanka nakon što su mnogi izašli u Drveniku Velom.

Put do Drvenika Velog, traje oko 45 min, ugodne vožnje s predivnim pogledom na Seget, Čiovo, male otočiće, poluotok Vinišće i Marinu, Šoltu, Hvar u daljini, naprijed Drvenik Veli, naprijed desno Drvenik Mali. Pravi primjer u živo, razvedenosti jadranske obale.
Gledam poluotok Vinišće, ne mogu ga prepoznati, malo ima vegetacije nakon požara koji ga je opustošio prije nekoliko godina, ali se zato vidi bezbroj suhozida, koji tvore male pravokutnike ispunjene zemljom i «ulice» prekrivene usitnjenim kamenom, okomite na more.
Za mojih prethodnih obilazaka od česmine, makije, borova koji su zagušili poluotok ništa se od toga nije vidjelo. Ne mogu vjerovati da je poluotok bio potpuno obrađivan, moguće sve do iza drugog svjetskog rata. Kako je morao biti težak život dalmatinskog težaka? Bila je to škrta zemlja, bez vode, a trebalo je izgraditi te suhozide, nanijeti zemlju i suhozidinama sačuvati to malo plodne zemlje da ju ne odnesu vjetar i kiša. Sadila se u njima loza, krumpir, maslina, smokva, bajama, rogač. Godinama na velikom dijelu poluotoku nema više ljudi. Interesantni su neki dijelovi, podsjećaju na velebitske kukove, samo niži i kraći, s crnogoricom u podnožju. Nigdje ne vidim onu šumu i draču, niti malu kućicu Nine - Robinsona, o kojem sam pisala. Lijepo je to što vidim, ali nekad poželim da se ne vraćam na mjesta iz daleke prošlosti, kao da više volim da ih onakve pamtim i sačuvam onaj stari doživljaj u sebi.

I Drvenik Veli je bio nekad prepun suhozida, srećom se još naziru kroz makiju, pitam se do kada?
Pitam jedan bračni par mještana koliko je stanovnika na otoku. Kažu oko 200 stalnih, većinom starijih, mlađi napuštaju otok. Vječiti problem otoka.
Otok nema pitku vodu, grade gustirne, kupuju flaširanu vodu za piće, naravno oni koji si ju mogu priuštiti. Jedino mjesto, Drvenik Veli, koji nosi ime kao i otok, skladan je, takvog ga se ne sjećam. Smješten je u dnu zaljeva, zaklonjen od svih vjetrova. More je u uvali iznenađujuće čisto, bez obzira što trajekt uplovljava tri puta na dan, a ima i dosta jahti.


Odlučila sam otići na Drvenik Mali i tamo se kupati, na njemu nikad nisam bila. Do njega se putuje još dvadesetak minuta. Drvenik Mali zovu i Ploča, zato što je nizak, ravan, ne vjerujem da ima mjesta viših od 30m n.v. Na njemu je malo kuća, a na dijelu, stotinjak metara lijevo od trajektnog pristaništa, kuće su interesantno građene. Podsjećaju na meksičke hacijende, zatvorene su suhozidom visine oko dva metra, unutar kojeg su borovi, masline i ostalo mediteransko drveće i bilje. Kako je ta strana okrenuta sjeveru i sjeveroistoku, pretpostavljam da se tako štite od bure i velikih valova, jer je zid svega pet metara od mora.


A more, divno modroplavo. Takvu boju ima i ocean oko Australije, beskrajna masa mora bez ikakvog zagađenja. Uvijek sam govorila, kao uostalom svi Dalmatinci, nema mora do Jadrana, ali to nije potpuno točno, lijepo je, sve je na dohvat ruke, ali onu boju oceana nema, srećom nema ni onu njegovu opasnu snagu.
Na plaži nas je bilo svega desetak. Iako nikad ne slušam tuđe razgovore, čujem ih, naši nisu tihi, a zašto bi i bili u toj «pustoši», nisam puno pogriješila što sam ju tako nazvala. Razgovaraju dva para, srednjih godina, na čudnom našem jeziku, mješavini svega i svačega, lako moguće da su i Bosanci, možda Slavonci. Rekla bih da su poodavno otišli s ovih prostora. Slušajući ih, ne možeš ne podsjetiti se kako se jezik mijenja, ništa nije statično, ponajmanje jezik. O čemu razgovaraju? O zubnim implantatima, koji su kažu u Australiji preskupi, pa će ih dati ugraditi u Zagrebu. Kažu da ih Australci uglavnom ugrađuju u Manili, na Filipinima. A drugi par učestvuje u razgovoru o Manili, kao da tamo žive. Ljudi moji, na tom malom pustom otočiću nailazim na naše ljude iz tih dalekih krajeva. Došlo mi je da ih upitam u kojem gradu u Australiji žive, pa možda saznam da poznaju moju Karmen ili nekoga od meni poznatih. Nisam ih pitala, možda sam pogriješila i nešto propustila, ali mi nije žao, došla sam u tu «divljinu» da uživam u moru i prirodi. I uživala sam.

Izgleda da me i Australija počela pratiti. Malo malo pa upoznam nekoga tko je tamo bio ili ima tamo rođake.

Tek sam kasnije u povratku, na trajektu, saznala da na drugoj strani otočića ima prekrasna pješčana plaža.
Povratak kući u večernjim satima očaravajući je, more i otočići pod kosim zapadnim sunčevim zrakama bajkoviti su. Pun brod putnika, veselih, pocrvenjelih od sunca, raščupanih od mora i soli, umornih od kupanja, ali zadovoljnih.
Prelijep dan, napunjena energijom dalmatinske prirode, sretna se vraćam kući.



Nastavak 12. Augusta
Ljepota Drvenika Malog me očarala. Jedva izdržala do petka, kad sam mu ponovo krenula u posjetu. Petkom trajekt prvo vozi za Drvenik Mali, pa Veli, pa za Split, skratila put dvadesetak minuta. Krenula u potragu za pješčanom plažom. Izabrala Veliku Rinu, koja se nalazi na jugozapadnoj strani otoka. Ima još dvije lijepe plaže, svaka na drugom kraju otoka i staro selo, ali ta istraživanja ostavljam kad dođe Miljenko, sigurnije je.

Put do Velike Rine vodi krajolikom tipičnim za Dalmaciju, onakvu kakvu pamtim iz djetinjstva, miriši aromatično bilje, podosta suhozida, masline, smokve, rogači, kojih sada sve rjeđe viđam.

Trebalo je petnaestak minuta pješačiti od pristaništa do pješčane uvale.

I onda sam ju ugledala.

Boja mora u uvali mi je pokazala da sam pogriješila, ništa ne zaostaje za bojom australijske obale, samo je sve manje, kao što je i Jadran mnogo manji od Pacifika.

Uvala je prekrasna, čak je i povelika za tako mali otok. Oblutci, pijesak, stijene, svega ima, svatko može izabrati što voli. Pogled na more iznenađuje, nigdje kopna, beskrajno je, samo veliki jedrenjaci i jahte. Pogled na otoke s lijeva i desna zaklanjaju rtovi uvale, tako se čini kao da smo sami na oceanu, prekrasan osjećaj.


Uživala sam, kad bih opisivala sve što sam zapažala u uvali, ovoj reportaži nebi bilo kraja, od opisa dodira s pijeskom, oblutcima, morem, biljkama, cvijeću u stijenama, galebovima, kupačima, jedrenjacima....

Kupala sam se u uvali do 14h, kad je počeo puhati jak maestral, pa sam se vratila na staro mjesto na sjeverozapadnu stranu otoka, koja mi je sada izgledala još ljepša.

A tamo more mirno, ni traga od bure koja se na toj strani osjeti, a koja je puhala prosli tjedan.

Bila sam sama na plaži, a iskrcalo se najmanje pedesetoro putnika, svi se raspršili na razne strane. Imala sam sreću da mi se nakon sat vremena priključila jedna mještanka po rođenju, živi u Trogiru, pa sam doznala nešto o otoku.

Na otoku ima svega 60 stanovnika, imaju samo jednu malu prodavaonicu s vrlo lošim izborom namirnica, tako da se svi snabdjevaju u Trogiru. Koriste gustirne, jer pitke vode nemaju. Nekad se sadila vinova loza, sada je malo ima i to na istočnoj strani otoka. Iznad otoka koji je kao ploča, stalno struji zrak, noći su svježe, pune slane magle, što pogoduje maslinama i rogaču. Tvrde da je njihovo maslinovo ulje zbog toga najkvalitetnije, ali nije poznato kao istrasko, a neće ni biti jer ga nemaju puno na tako malom otoku. Zadovoljni su da se otkupljuje rogač, koji je iz istog razloga vrhunske kvalitete, za kilogram rogača dobivaju dvije kune i jednu kunu državnog poticaja. Ribara nema, pa ni ribe, osim ako si sami ne ulove za objed, što nije često, jer stariji stanovnici za to više nemaju snage.
Postoji samo jedna konoba, ali kažu jako skupa, iako vrlo skromna.
Stare kuće mladi su počeli obnavljati, pa dolaze na ljetovanje. Onaj tko je u mladosti zagazio u more Drvenika, neće se drugdje kupati, a kad se ta ljepota vidi, može ih se razumjeti.
Liječnika, ljekarne nema na otoku.
Koliko je lijepo ljeti, zimi je pretpostavljam previše pusto i teško.

Puno je još neistraženog ostalo, radujem se ponovnom odlasku, karta za trajekt mi je već u džepu, (samo 34 kn - povratna), ali ne brinite, završavam s ovim podugačkim osvrtom, ipak znam što je previše.
Ako ne ove, možda se iduće godine s nekima od vas susretnem na Drveniku.

http://www.blogger.com/goog_1463015695
u&source=univ&sa=X&ei=vzNCTsfPMszwsgbZteD7Bw&ved=0CDcQsAQ&
biw=1175&bih=612

Wednesday, August 17, 2011

Mario: More bez more


I ovog ljeta smo sletjeli na more. Postaje i potreba i navika: pravo mjesto za obavljanje godišnjeg remonta tijela i duše. Obnoviš se pa nazad, ne treba pretjerati. Međutim, ove sezone me Mediteran prekomjerno opustio pa se teže vraćam u svakodnevicu.

I kada je gužva, kada je Media Terra masovno ciljana, mi iz Banjaluke putujemo ležerno jednim neopterećenim putem. Malo Slavonaca i nešto manje Bosanaca su otkrili put ka Kninu (i dalje) kojim se putuje bez nervoze. Toliko je prazan – plašim se da ga iduće godine ne zatvore.

Tako i ove godine u Šibensko Kninskoj županiji i more i nebo su plavi, ali zato vino je u dvije boje...

A Dalmacija-Farmacija djeluje na sve dijelove tijela, ona dezinficira, vitaminizira, pigmentizira, respiratizira, restaurira, retušira... Nisam pomenuo stresove. E, tu more može djelovati u oba smjera. I Dalmacija se mijenja, narušavaju se neke ranije stvorene idilične slike. Sklanjam poglede od invazije betona i rušenja starih kamenih kuća. Izbjegavam konobe koje vode kontinentalci (’’Nemamo domaćih vina. Najbolje vam je ovo vino, mi u Zagorju ga više cijenimo od Pošipa i Malvazije’’) i rado liježem kasnije, odnosno kad utihne ’hor’ Slovaka u susjednom dvorištu. Shvatam da su plastične brodice i oštro kamenje neminovne činjenice... i tako mi ostaju samo jadranski plusevi koje konzumiram cijelim bićem. Lagano plivam u lijepom moru znajući da je najdublje u Tihom okeanu, a najtoplije u Perzijskom zalivu.

Uživam... na način da oni bosanski stresovi neprimjetno iščezavaju.

Mario

Monday, August 15, 2011

Djokovic ubjedljivo u Montrealu

Novak Djokovic je, nakon cetiri godine, ponovo osvojio Rogers ATP tenis turnir. Pobjedom na ovom turniru Djokovic je ucvratio svoje prvo mjesto na ATP listi i dostigao rekordnu 52. pobjedu u 53 meca ove godine. Samo jedan poraz ove godine! Briljantno! Sve cestitke.
Ne znam da li ste primijetili da je Djokovic mec otpoceo u jednim patikama, trobojnim crveno-plavo- bijelim, a zavrsio u dvobojnim crveno-bijelim, koje i dosta lijepse izgledaju od onih  trobojnih. Ne moze trobojka svugdje lijepo stajati. Patike je mislim zamijenio kad je  protivnik u finalu amerikanac Fish preuzeo inicijativu i dobio drugi set. Dvobojne patike su se pokazale sretnijim. Znam, znam, ne igraju patike vec srce u junaka, ali ipak zbog uroka je dobro ponekada i to promijeniti u toku meca.
Ove godine je Rogers muski turnir odrzan u Montrealu a  zenski u Torontu.
Zanimljivo je da su u muskoj konkurenciji dominirali teniseri iz bivse nam... Ovog puta teniseri  iz Srbije dokazali su da su trenutno najjaci u svijetu, dok su teniseri iz Hrvatske pokazali da se i od njih uskoro mogu ocekivarti vrhunski svjetski rezultati. Sta bi bilo kad bi bilo, da nije bilo...!?
Pored Djokovica, pobjednik u muskom dublu , zajedno sa Llodrom je i Zimonjic, koji zivi u Kanadi, tako da se i Kanadjani mogu ponositi, ne samo dobrom organizacijom vec i rezultom.
U zenskoj konkurenciji povratak Serene Williams. I ona je zenskoj , kao i Djokovic u muskoj, apsolutno dominirala turnirom i najavila da bi se nakon nedaca sa povredama, a vjerovatno i malo lagodnijim zivotom, mogla uskoro vratiti u sam vrh.

Saturday, August 13, 2011

Milutin Mitrovic: Šta se to nas tiče?

Iako je tekst podugacak, preporucujem vam da ga procitate jer donosi podatke ne samo o Srbiji vec i  ostalim drzavama bivse nam domovine.

******************

Nakon teksta „Kriza finansijske civilizacije“, objavljenog na sajtu Peščanika, dobio sam, pored ostaloga, e-mail od starog poznanika, nekadašnjeg direktora spoljnotrgovinskog preduzeća i znalca svetskih zbivanja. Njegov mejl bi se dao svesti na rečenicu: „Lepo je to što pišeš o svetu, ali šta se to nas tiče?“ Eto otkuda naslov i želja da pokušam da odgovorim. Klonulost duhom, koju slutim iz navedene rečenice ništa me manje ne uznemirava nego zajapurenost infantilnih nacionalista, koji zaista smatraju da je Srbija „izabrana“ te da može postojati mimo sveta. Koliko je duboko uvrežno i jedno i drugo osećanje govori nehotice slogan prošle sezone Beogradske filharmonije koji glasi: „U inat svima, uprkos svemu“. Zar i muzika? Verujem da niko ne sumnja u najbolje namere filharmoničara, međutim pokušajmo da prevedemo na bilo koji jezik i sučelićemo se sa drugačijim poimanjem smisla, nego što je naše. Još je jednostavnije upitati nekog psihoterapeuta za ocenu značenja. Reći će bez dvoumljenja – paranoja. Verovati da se nešto postiže „u inat svima“ nije blisko zdravom razumu.

Evo zašto: kada su nam 1992. godine odlukom Saveta bezbednosti OUN uvedene sankcije, Milošević je govorio da su one gotovo dobrodošle, jer će potaknuti naš ponos i prkos pa ćemo pokazati svetu šta sve možemo. Umesto bilo kakvog komentarisanja naveo bih samo podatke koji govore da su ekonomske posledice sankcija nakon godinu dana delovanja bile: „pad domaćeg proizvoda za 30 odsto, 1,3 miliona zaposlenih poslato je na prinudni odmor, uz to 750.000 neskriveno nezaposlenih, prosečna mesečna plata iznosila je 15 dolara, a mesečna inflacija, u januaru 1993. godine - 313 miliona procenata/.../ Troškovi ratovanja praćeni sankcijama usmerili su državu na ilegalne međunarodne transakcije gde su važnu ulogu imale privatne firme...Posledica toga je da su njihovi vlasnici, zajedno sa izvesnim brojem direktora državnih preduzeća i pojedinim članovim državnog aparata (umešani u ilegalne poslove) stvorili uzak sloj izrazito bogatih ljudi na vrhu socijalne piramide[1]“. Ta je vlast pala, ali su ostali gotovo svi sa vrha piramide. A onda je stigla svetska finasijska kriza i opet isto uverenje da se to nas ne tiče, da nas neće ni okrznuti, jer zaboga, mi smo van tog glupavog i kvarnog sveta.
Moussaka people

Postoji u žargonu Briselske birokratije termin „Musaka narod“ koji važi za nesolidne koji veruju da svojim ponosom, suverenitetom, tradicijom i sličnim patetikama mogu da prikriju neispunjavanje obaveza koje su prihvatili. Na čelu je Grčka, a slede Hrvatska i Srbija, pre svega zbog laganja i razvlačenja oko hapšenja ratnih zločinaca, a zatim zbog večitog cenjkanja, verovanja da će uspeti drugog da nadmudre, zbog neiskrenog odnosa prema evropskom opredeljenju. Jedan od osnovnih principa ekonomije je da sve ima cenu. Odnos prema ekonomiji od opredeljenja za nebesko, narodne mudrosti da novca neće biti „ako se zviždi u kući mrtvaca“ ili da će ga biti „ako se metla u kući drži ručicom na dole“, jasno objašnjavaju iracionalno u kolektivnom shvatanju. Dakako da ću se složiti sa svakim ko kaže da su to budalaštine. Međutim, valja ustanoviti odakle one potiču i kolika im je rasprostranjenost.
Ne manje uticaja na jedan deo Srba ima Crkva i mišljenje mitropolita Anfilohija: „Evropa je u dubljoj duhovnoj krizi, nego što mi, koji joj pomalo bezglavo hrlimo, možemo i da naslutimo /.../ Svojim tektonskim duhovnim poremećajima (Evropa) se sve više opredeljuje za zemaljske vrednosti, a ne za carstvo nebesko /.../ Ako Srbija ne može da ponudi razvijenu ekonomiju i fabrike, može da ponudi svoje svetosavsko i svetolazarevsko opredeljenje“. Negde sa Dekartom, početkom 17. veka Evropa se okrenula racionalizmu, pa su slične ponude bar besmislene. Međutim, nešto mi se ta grandiozna misao učinila poznatom pa sam prebirajući po mojim knjigama našao „original“ – Ajatolah Homeini[2]. Da mi ne biste morali verovati na reč evo citata: „Oni su (Zapad) još uvek iza nas u širenju sreće i moralnih vrednosti, iza nas u stvaranju duhovnog umesto materijalnog progresa...“ Manje kitnjasto, ali podjednako zaglupljujuće.
Mi dakako dobrim delom robujemo mišljenjima koja nas odvajaju od razuma. Za razuman način promišljanja primer bi mogla biti Slovenija. Od nje je Srbija veća 4 puta, ima stanovnika više 3,5 puta, ali Slovenija stvara bruto domaći proizvod za 13 odsto veći od Srbije, pa kad se raspodeli dođe da je po stanovniku 4 puta bogatija i da su plate sledstveno tome u proseku 3 puta veće. Jedan od razloga je što Slovenija nikada nije igrala poker i „u rukavu“ držala rusku kartu. Ajmo reći da je ona katolička i suviše zapadna, da bi bila primer. Međutim, postoji Bugarska, koja je i pravoslavna i istočnije od nas, ali se ipak još 1869. u političkom proglasu opredelila[3]: „Kolikogod nas naš materijalni interes okreće u pravcu Zapada, naš intelektualni i moralni interes morao bi uticati još više. Naša nacija ima potrebe za primerima materijalnog, ekonomskog i intelektualnog napretka, ima potrebu da se ugleda na prosvećenije nacije i da uči od njih. Mi razloga za učenje, ugledanje i traženje primera ne možemo naći u Rusiji /.../ Civilizaciju ne vredi tražiti bilo gde drugde nego u Zapadnoj Evropi, tu su naučni i intelektualni centri koji zrače u celom svetu. Okrenimo se svetlu, krenimo ka civilizaciji koja je dah novoga života, okrenimo leđa zaspalom Istoku, koji želi da i nas sa sobom povuče u grob.
Loša elita
Ekonomska cena zamlaćivanja u kojima su vaseljena, Rusija i naše cenjkanje sa svetom važniji od nivoa življenja ljudi u najkraćem bi se mogla svesti na podatak, koji iznosi ekonomista Mlađen Kovačević, da je naš današnji BDP realno za 30 odsto niži nego pre 22 godine, odnosno u trenutku raspada Jugoslavije. Uništene su 22 godine i ljudi koji su ih živeli. Srbija danas, ima 37, Hrvatska 63, a Slovenija 88 odsto proseka BDP stanovnika Evropske unije. Prosečna plata u Srbiji je juna meseca iznosila samo 35.362 dinara ili 349 evra. Od toga manje imaju samo zaposleni u Bosni i Makedoniji. Kad već „gušim“ ciframa naveo bih još da je po podacima ovogodišnjeg zasedanja Svetskog ekonomskog foruma Srbija po konkurentnosti na 93, po kriminalu na 109, po makroekonomskoj stabilnosti na 113, po visini ušteda na 123, po rešavanju društvenih konflikta na 124, po obimnosti društvene regulative na 129, po antimonopolskoj politici na 130 i po odlivu mozgova na 132. mestu u relevantnom delu sveta.

Logično je pitanje: kako se u takvim okolnostima izlazi na kraj? Jednostavno: niskim standardom građana, bednim platama, lošim javnim i socijalnim službama, daljim zaduživanjem u inostranstvu i doznakama gastarbajtera. Komentarisao bih samo dve stvari: 1. Uprkos očajničkom verovanju najvećeg broja bolesnika da ih leči „stručnjak svetskog glasa“, što po neki put možda i nije netačno, zdravstvena služba, uslovi života i stresovi svih vrsta čine da je prosečan životni vek u Srbiji 72,4 godine i da je u Evropi niži samo na Kosovu – 72,1 godinu! 2. Doznake naših sunarodnika iz sveta iznose zvanično 3 miljarde evra, sa onim što se donosi u džepu i šalje preko svakodnevnih kombi linija iz Slovenije, Austrije, Italije... raste na do oko 4,5 milijardi evra – bez kamate, bez obaveze vraćanja – bukvalno poklonjeno.
Loši uslovi života osnovni su uzročnik bujanja zavisti, mržnje i nasilničkih grupa. Obraz, Nacionalni stroj, Krv i čast, Dveri... za sada su samo „modna revija“ na kojoj se nude zasad uglavnom bezopasni „manekeni nasilja“ tražeći političku i finasijsku podršku da bi sa paradiranja prešli na pravi politički teror. Kao nekada Zvezdini navijači.
MMF neprekidno zahteva smanjenje javnih troškova, a to znači otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru. Ne rade to oni zato što nekoga mrze ili vole, to je pojednostavljeni princip kako da se obezbede da dobiju nazad pare koje su dali kao kredite. Kako da dužnika učine solventnim. Univerzitet u Nišu uradio je jednu studiju koja pokazuje da je u administraciji Srbije zaposleno 3,3 puta više činovnika nego u Austriji, koja ima približan broj stanovnika, ali se u njoj 95 odsto administrativnih poslova može obaviti preko kompjutera, a u Srbiji samo 27 odsto. Opravdani strah od bunta nezaposlenih, ali i borba za glasače, nameću da se ne dira u zaposlene. Posledica su bedne plate. Neto plata službenika poreske uprave sa 30 godina staža prošle godine je iznosila 32.000 dinara (320 €). Takav službenik je idealno pozicioniran da bude korumpiran. On je jeftin za budžet, ali preskup za državnu kasu u koju stiže sve manje poreskih prihoda.
Stepen funkcionalnosti države može se nazreti iz jednog paradoksa: Najbogatiji građanin Srbije je Miroslav Mišković, procenjen na 2 milijarde €[4], najbogatiji Hrvat je Ivica Todorić, 537 miliona €[5], a najbogatiji Slovenac Mirko Tuš, 196 miliona €[6]. Paradoks je u tome što je najbogatiji Srbin iz najsiromašnjie od tri navedene zemlje u kojoj je BDP 4.908 €, drugi je iz Hrvatske u kojoj je BDP14.902 € a „najsiromašniji“ tajkun je iz najbogatije Slovenije u kojoj je BDP po stanovniku 18.367 €. Ovi podaci pokazuju gde država funkcioniše, a gde ne; gde ima korupcije na pretek i gde je ograničena; gde je socijalna svest usađena, a gde se lako njom manipuliše.
Iz rukopisa lucidne analize srpske ekonomije Dragana Kovrlje, citirao bih njegovo svedočenje da je japanski politolog Masajuki Ivata (Masayuki Iwata) nakon posete Srbiji konstatovao: „Srpski narod ima čvrstinu i radni duh, potencijale za razvoj, napredak i učenje, ali politička elita, duhovne vođe i intelektualci ne umeju da taj potencijal probude, usmere i iskoriste u produktivnom i efikasnom smislu“.
Čitulja umesto berzanskih izveštaja


U glavnim crtama to bi bilo ono što određuje ugled, dakle opšti rejting naše zemlje. Onaj formalni, koji prave rejting agencije za države (sovereign credit), imajući u vidu i opšti utisak, oslanja se na ekonomske pokazatelje kao što su: sposobnost vraćanja duga, visina kamate, veličina kredita, finansijski rizik, štednja, šema trošenja, ukupan dug... Finansijski rizik, na primer, podrazumeva finansijske karakteristike tražioca, njegovu finansijsku politiku, profitabilnost, strukturu kapitala, zaštitu novca u opticaju, finansijsku fleksibilnost... Spisak najznačajnijih agencija broji njih 75. Nas bi interesovala Srandard & Poors (S&P) koja je 16. marta ove godine poboljšala rejting Srbije ukinuvši joj jedno minus, tako da je sada rejting Srbije „BB“. Šta to znači? Klasifikacija se deli na dve grupe: Investment i Non-investment Grade. Sa rejtingom, koji imamo, mi predvodimo grupu „non-investment“, dakle onu gde agencija ne savetuje ulaganja zbog povišenog rizika! Jednostavnije je ako kažemo da od 126 zemalja, koje S&P rangira, Slovenija zauzima 26, Bugarska 60, Hrvatska 64, Makedonija 79, Crna Gora 82 i Srbija 83. mesto. Ima li smisla da se tešimo time što smo ipak bolji od Bosne koja je na 98. mestu?
To rangiranje dakako nije ničija zanimacija nego ima presudnu važnost pri ugovaranju kredita. Primera radi nosioci liste (AAA) dobijaju kredite po kamatnoj stopi koja se kreće od 3 odsto pa na više. Mi, koliko znam, plaćamo kredite po prosečnoj stopi od 6,9 odsto. Dakle više nego duplo od najsolidnijih. Istina naš je veći problem otplata (glavnice) prispelog spoljneg duga od 22,99 milijardi evra, koja će prema tvrdnji prof. Mlađena Kovačevića, verovatno ove godine premašiti iznos od 3,5 milijardi evra. Ovde je reč isključivo o spoljnjem, deviznom dugu. Dakle ukupan spoljni dug zvanično iznosi 77,8 odsto BDP, a na 80 odsto stoji rampa visoke zaduženosti, kada rastu kamate i još teže se dobijaju krediti. Prostora ima još malo, a ambicija za zaduživanje beskonačno mnogo. Recimo, otežano zaduživanje moraće da dovede do kresanja penzija sve do 2015. godine, pa šta god da Krkobabić priča.
Ovi podaci bi se mogli prepevati i ovako: Mi smo jedna mala, nisko solidna i formalno ne, ali realno nesumnjivo, prezadužena zemlja koja bez tuđih para ne postoji. Prezadužena, jer naš spoljni dug iznosi 240 odsto vrednosti našeg godišnjeg izvoza roba i usluga, kojima bi trebalo taj dug otplaćivati, a od nečega valja i živeti. Smatra se da je zemlja na 220 odsto već prezadužena i nesposobna da redovno vraća dug. Postoji stara bankarska izreka da „ko ne pita za kamatu, nema namere ni da vraća dug“. Delom je to naš slučaj. Vlasti koje se zadužuju ne gledaju u zube kreditima kojima će gasiti neki od socijalnih požara ili se dodvoriti glasačima pred izbore redovnom isplatom plata i penzija. Budući da će neke od današnjih dugova (s obzirom na ročnost) vraćati potomci danas aktivne generacije, te da oni na vlasti seire kako će teret zaduživanja zagorčati život sledećem ko dođe, to se o stepenu i ceni zaduživanja ne cepidlači. Podatak da u aktulenom spoljnjem dugu postoji i obaveza namirenja dela preostalog duga SFRJ – Srbiji zapada da vrati 17,5 miliona i to dolara - samo priseća da je „do grla zadužena Juga“ 1991. godine svojim nasledinicma ostavila ukupan spoljni dug od 15 milijardi dolara (10,7 milijardi evra) a danas je svaka od njih višestruko dužnija. Srbija, dva puta više nego nekada cela Jugoslavija!
Nadam se da je već stvorena „kritična masa“ podataka da bi se moglo preći na sažimanje odgovora. Dakle mi smo zemlja koja je od 2000. godine kroz razne vidove otpisivanja dugova, preko donacija, kredita, doznaka i stranih investicija „usisala“ 75 milijardi dolara, kojima je pokrivala puku egzistenciju vlasti i građana. Malo šta je od toga otišlo u stvaranje „budućnosti“. Da tog priliva nije bilo, mi bismo živeli kao siročad Vuka Bojovića iz zoološkog vrta, sad pred privatizaciju – gladni i olinjali. Zanemariv deo prispelog novca dobili smo od svoje „pravoslavne i nerazdvojne braće“ Rusa, Grka... Šta više Rusima je prodata naftna industrija po ceni kojom su nakrmili sve ono što su „poklonili“. U finasijskom svetu ne postoje mecene. Svako daje da bi uzeo više. To je elementarno pravilo. Ono „više“ dužnici isplaćuju surovim i nisko plaćenim radom, jer para nemaju. I to je pravilo. Pravilo je takođe da valja biti srećan kad nisi još i prevaren.

Još samo ovo: Naša populistička politička elita (tu ne ubrajam samo Tadića i njegove, nego i Koštunicu, Ilića i Šešelja, koji preti da se pobednički vrati) nije glupa, kakvom se pravi, ona je opasna, jer je njen interes samo privatni i drugačiji od interesa njenih podanika. Imamo mi ekonomista koji rade čestito svoj posao pokazujući kako vlasti zaluđuju narod. Tu ubrajam pre svega Mlađena Kovačevića i Stoleta Stamenkovića, čija sam neka izračunavanja, najbliža istini, ovde koristio. Međutim malo ko njih čita. Biće tako sve dok budemo otvarali dnevne novine na čitulji, a ne na berzanskim izveštajima. Naše berze tavore zbog odsustva poverenja u bilo koga. Niko ne ulaže u privredu. A dok nema sopstvene privrede i dohotka zavisićemo od stranih para, pa prema tome i od zbivanja na svetskom finasijskom tržištu i političkoj sceni.
Jel’ bar malo jasnije zašto sam izabrao naslov kojim počinjem tekst?
Peščanik.net, 04.08.2011.

Thursday, August 11, 2011

Boco: Poeziji u čast‏

Derventa, posavski gradić na obalama rijeke Ukrine, bio je domaćin 10. pjesničkih susreta "Prljača 2011". Dva dana druženja uz poeziju, obilazak znamenitosti tog kraja i sticanje novih poznanstava, za pedesetak pjesnika iz Makedonije, Srbije, BiH , Hrvatske, Švajcarske, predstavljalo je starno osvježenje.


Domaćini, članovi Književnog Kluba "Vihor" i Opština Derventa, učinili su sve da se gosti i ostali učesnici osjećaju ugodno.

U vrijeme, kada i veće sredine odustaju od organizacije kulturnih manifestacija, susreti pjesnika u Derventi su za svaku pohvalu.



Imao sam čast da učestvujem na konkursu i po ocjeni stručnog žirija , zaslužio nagradu " Vodeni cvijet" za istoimenu pjesmu.
Za one koji ne znaju, vodeni cvijet je leptir, što jednom godišnje , polovinom augusta mjeseca , zabijeli iznad površine rijeke Ukrine, položi jajašca i nakon samo nekoliko sati života ugiba. Rijetka pojava koja privlači mnogo radoznalih posjetilaca.

Nadam se da će nekoliko fotografija koje šaljem "Parkiću" dočarati dio atmosfere i podsjetiti posjetioce da je nekad poezija zauzimala značajno mjesto u životu svih nas.
Ovom prilikom, želim se zahvaliti domaćinima i zaželiti mnogo , mnogo uspijeha u organizaciji budućih susreta.

Hvala Derventa !

Wednesday, August 10, 2011

NATAŠA: LJETO – nastavak, 7. Augusta 2011.

Krenula jučer predvečer u Trogir, obično odlazim ujutro, dok je svježije, a grad još uspavan. Možeš disati, uživati u jutru uz jutarnju kavu i promatrati turiste u grupama, sresti kojeg «domaćeg», malo «pročakulat», pa onda po «spizu». «Iđen s ciljem, tako mi je lagje».
Japanci me oduševljavaju, prođu pored starina i mnogi poglade kamen stupa, crkve,.. i tako budu u kontaktu s povijesti i generacijama prije nas. Uvijek me to razveseli, jer i ja to radim, još uvijek.



Zavukla sam se u kuću, bježim od vrućine i gužve, a to nije dobro, bit će previše tih dana u kući. Idem u grad! Moram! – govorim samoj sebi. Srećom daje se predstava splitske glumice Ksenije Prohaske, «Edith Piaf», počinje u 21:30h. Odlično! Imam cilj!
Kako se približavam Trogiru, zrak sve topliji i vlažniji. Ulazim na sjeverna gradska vrata, jedva se probijam od ljudi, kamene ulice isijavaju toplinu, ljudi zrače. Prolazim glavnom ulicom, polako u koloni, s druge strane ulice, na dest centimetara isto kolona, ali u drugom smjeru, nema šanse ikoga zaobići i ubrzati, 15 min hoda u koloni. U jutarnjim satima ne treba više od pet minuta. Interesantno je, imam što gledati, šarenilo odjeće, različite fizionomije, imam što i čuti, jezici sa svih strana svijeta i «beštimanje» naših, ali nemam zraka, počeo se cijediti znoj niz leđa. Ma što je ovo meni trebalo? – pitam se.
Konačno na rivi, ali ispred južnih vrata, jahta, zatvorila pogled na kanal i Čiovo, zatvorila i strujanje zraka, visoka kao i Trogir, zauzela petinu rive, kineska, KAI, onog nekog Kineza koji «šparta» Jadranom i privlači lijepe Hrvatice. «Biznis» cvjeta, ništa nas više ne iznenađuje.
Fotografiram, kao i drugi, ali ne mogu uhvatiti ni polovinu jahte. Guraju me, fotografije mutne, nema popravaka, guraju dalje.

Vidjela sam raznih jahti u najvećim svjetskim lukama na Pacifiku, ali ove izgledaju dvostruko veće, možda zato što je Trogir malen, sve usko. Do te jahte još tri, ne može ih više stati. Osjećam se kao da sam u gradu Liliputanaca.
Riva kao košnica, gotovo da ni tu ne možeš proći.
Zvoni telefon, poziv iz inozemstva, jedva sam ga čula, lovim svaku treću riječ, ali ne prekidam. Kako bih voljela sve to što vidim prenijeti sugovorniku, ali nije moguće, ne čujem sebe što govorim od galame, vičem u telefon, što uvijek činimo kad ne čujemo, a znamo da nije potrebno. Kaže moj sugovornik - čujem tu buku glasova, izgleda da ti je lijepo, vidim da uživaš. Nadam se da sam svojom pričom, jer se duga strana jedva čula, uspjela bar malo dočarati tu živost i radost. Zaboravila na gužvu i vrućinu, radujem se i ja.
S jahte uključili razglas pa spominju nekakav razgovor između Šekspira i Držića. Od kad sam doznala za tu dvojicu književnika, a tome je puno godina, ja ih uspoređujem i nalazim veliku sličnost. Drago mi je da to čujem, a moglo je biti i mnogo ranije. Proguram se da vidim o čemu se radi, kad Držićevog Dunda igra Enes Kišević. Iznenađena, kažem glasno njegovo ime i prezime, čuli oni oko mene, ali blijedo gledaju. Vjerovatno sam bila jedina koja sam ga prepoznala ili gore, znala tko je on.


Kao da je prošlo stoljeće, kad je u organizaciji Jedinice kulture Rudi Čajaveca, gostovao u firmi i čitao svoju poeziju. Bio je mlad, lijep, s predivnim očima i njemu svojstvenom toplinom govora.
Velika je promjena, ali bih ga uvijek prepoznala. Lijepo prisjećanje, rekoh li ja već nekoliko puta - nikud ja ne mogu da me Bosna ne prati!
Malo sam se mogla zadržati, žurila na predstavu.
Unutarnji prostor kule Kamerlengo malo sređen, bilo je nužno, oko stotinjak gledatelja, bolje reći 90% gledateljica. Još jedno razočarenje u muškarce.
Što reći o predstavi? Ksenija je solidno pjevala poznate «Vrapčićeve» pjesme, ali ja se nisam mogla uživjeti, nisam «vidjela» ni Paris, ni Pigal, ni osjetila šansonu kakvu bi dočarale Edith Piaf ili Juliette Greco. A tako malo treba da scena «to» oživi, ali možda baš zato što je potrebno malo, jednostavno, samo pravi umjetnici to mogu dočarati.
Da ne budem prestroga, publici se svidjelo. Za koji dan će biti njena predstava «Marlene Dietrich». Razmislit ću hoću li ju gledati.

Izašla iz kule, riva i dalje vrvi ljudima, a ja se uputila u Taxi boat. Ja jedina «naša», između dvadesetak stranaca koji idu do Medene. Prekrasan pogled na osvijetljen Trogir, plovili manje od 10minuta do nove marine za jahte, koja je u blizini naše kuće.
Lijepa večer, osvježava vjetrić s mora, noć puna zvjezda.
Ma ponovit ću ja to za koji dan.
http://www.youtube.com/watch?v=Njp9lUp9124 Ksenija Prohaska

http://en.wikipedia.org/wiki/Édith_Piaf
A kakva bih ja to bila Dalmatinka da ne završim nekom našom pjesmom.
«Ne zamirite judi moji!»
http://usersearch.net/search/video/1/vinko+coce+vilo+moja.html Coce – Vilo moja

Tuesday, August 09, 2011

Politicki testament, Adolf Hitler

Nekako u isto vrijeme kada se u Oslu desio strasni zlocin, citam Politicki testament Adolfa Hitlera. Knjiga je izdana u Njemackoj a nastala je na osnovu zabiljezaka Martina Bormana, sekretara i covjeka od najveceg Hitlerovog povjerenja.
Kako i zasto je ta knjiga izisla u Njemackoj, nije mi jasno, ali jos manje mi je jasno zasto je prevod, sa komentarima i predgovorom, te knjige te knjige u tisku od 1000 primjeraka izisao u Srbiji. 
Knjigu je priredio, preveo, predgovor napisao, objasnjenja i komentare sacinio: Aleksandar Dramicanin.
Biblioteka Damin Gambit
Izdavac : Metaphysica, Beograd 2009.
Predgovor knjige dao je odgovor na neka od pitanja.
Urednik zapravo koristi Hitlerov Politicki testament koji je preveo sa njemackog jezika, da kroz predgovor izrazi svoje politicko misljenje, da poveze Njemacku i Srbiju, Njemce i Srbe, njihove sudbine i politicke opcije. Da ustvari, svjestan toga ili ne, opravda nacionalsocijalizam ( nacizam) kao politicku opciju i ideju, i da poveze tu ideju sa Srbijom danas, zapravo Srbijom od devedesetih godina proslog stoljeca. Idja mu je bila, u to sam siguran, da opravda politicka i vojna posrtanja Srbije u tom vremenu i u ovom vremenu. Koliko je o tome uspio, nisam siguran. Koliko je uspio da poveze neke od ideja koje su se cule u Srbiji devedesetih a cuju se i danas, sa idejama koje je Hitler obznanio u ovom testamentu, vjerovatno ni sam nije svjestan.
Nekoliko citata iz Predgovora:
" U XX veku Njemacka je tri puta bila nas protivnik..." ( ne neprijatelj, vec protivnik)
....Porazi Srbije u XX veku: "Prvi poraz posle I svetskog rataa na mirovnoj konf. u Versaju, 1919 kad je osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, drugi posle II svetskog rata kad smo prihvatili da osnujemo  Komunisticku. partiju i treci poraz u ratovima od 1991-2000, u kojima je Njemacka bila odlucujuci cinilac." "Mi Srbi smo ratnicki narod...."
I tako, u predgovoru Hitlerovom testamentu, ovaj urednik, prevodilac pise o Srbiji i Srbima!
Cestitam na ideji!

Inace, sam testament je k'o biva Hitlerovo razmisljanje o njemu samom, njegovoj politici, nacionasocijalizmu, Njemackoj, Americi, Engleskoj, Italiji, Musoliniju, Francuskoj, Rusiji ...o svemu i svacemu, i sve to poslednjih dana rata. Saveznici vec ulaze u Njemacku, ruse je i osvajaju, a on jos razmislja o pobjedi, posebno pobjedi njemackog duha koji ce se dici. Sva su mu razmisljanja svedena na to da sve svoje sulude postupke opravda mrznjom, prije svega prema Jevrejima, komunizmu, zatim francuzima, amerikancima... i tako redom.

Svakako treba citati i knjige sa cijom se idejom ne slazes. To je jedini nacin da "pijes na izvoru" i to je  razlog sto sam citao i ovu knjigu kao i neke druge. Ono sto sam ja naucio iz ove knjige je samo potvrda da jedan ludjak moze zaluditi i povesti u popast cijeli narod. Kako i zasto je to moguce, nisam naucio.
Da li je prevodilac i pisac predgovora vidio bas u tome slicnost izmedju Srbije i Njemacke, ili je on vidio neke druge slicnosti koje je htio istaci i koje su njemu bliske...?
Da li se nacizam u svijetu ponovo budi? Da li je norveski ludjak, masovni ubica Anders Bering Breivik, samo izolovan ili rijedak slucaj ili nacizam u svijetu ponovo nalazi plodno tlo. Da li su nacisticki kampovi u Njemackoj ali i u drugim zemljama, dokaz promjene u politici tih zemalja? Da li je i izdavanje i prevodjenje ovakvih knjiga afirmacija nacizma?

Monday, August 08, 2011

ACO RAVLIC: "FIĆO" BEZ ŠOFERA

Dobrota L, Milena B. i Fuad B.

Banjalučki novinari Hamid Husedžinović i Dobrota Lošić, svoje drugovanje su započeli još u škol¬kim klupama. Obojica niski rastom znali su često i na svoj račun, smišljati dosjetke, kojim bismo se svi mi u njihovom društvu znali od srca nasmijati.

Ubrzo nakon što je kolega Hamid kupio popularnog "Fiću" (Zastava 750), a bio je, može se reći, među prvim banjalučkim "motorizovanim" novinarima, Dobrota nas jedno jutro iznenadi pričom o "Fići" bez šofera:

"Na izlasku iz Banjaluke milicija se jutros našla u velikom čudu. Ne znaju kako da zaustave Fiću bez šofera. Za svaki slučaj podigoše tablicu – palicu 'STOP', i, gle čuda, 'Fićo' stade. Potom se otvaraju vrata i iz 'Fiće' izlazi Hamid".

Vrckasti Dobrota, iako i sam oniskog rasta ("metar i žilet"), tako je želio pokazati kako je Hamid, ipak, niži od njega. Na njegovu nesreću, ubrzo je i on sjeo za volan "Fiće", pa je tako počela kružiti priča Banjalukom, da gradom jure dva "Fića" bez šofera.
(iz knjige Banjalučkih veselih zgoda i anegdota Aleksandra Ace Ravlića)

Sunday, August 07, 2011

VRATILA SE LULU

Lulu je nasa maca. Prije desetak godina, za vrijeme jednog od mojih, tada cestih, sluzbenih putovanja i odsustva od kuce u nasu kucu se doselila Lulu. Dobila je Jelena na poklon, tako su mi to prodavali tada, i kad sam se vratio kuci Lulu je vec bila clan porodice Canak. Nije mi bilo drago, jer nikada nisam zelio u kuci imati zivotinju vecu od kanarinca i prolaziti kroz sve probleme koje sa sobom kucni ljubimac donosi: upisano, usrano gdje treba i ne treba, dlake posvuda. Ali nase su kcerke tada vec ubijedile Biljanu da ce one brinuti o svemu. Samo da Lulu udje u kucu. Zvuci poznato? I kao sto je poznato nakon kratkog vremena skoro sve, osim one litter box ( sramota ne znam nas naziv, ali to je poveca plasticna kutija u koju se sipa specijalni pijesak i to je mackama WC), je pao nama , najvise Biljani na ledja. Ona je i popustila prva! U mom odsustvu. Inace nasa Lulu je preslatka maca. Prava nasa slatka maca avlijanerka. Evo pronadjoh i neke njene slike. Ima ona citav album slika, samo mi se na da kopati.

Prvih pola godine Lulu i ja smo se divno druzili. Najvise je voljela da legne na  mene i tako dok ja kunjam i ona kunja. Sve dok nisam osjetio da mi je kunjanje sve teze, da sve teze disem zbog blizin Lulu. Na suvo mi se zacepi nos i uz to osjetim svrab ispod nosa, po licu. Alergija. Kad sam to otkrio nastojao sam bar da izbjegavam macinu blizinu. Tuzno su zavrsavali njeni pokusaji da skoci na mene jer sam je ja morao tjerati.
I tada sam naucio lekciju o mackama. Ta nasa Lulu je uvijek, bas uvijek koristila svoj WC, osim samo u par slucajeva kada je neko zatvorio vrata koja su vodila do njenog WC-a. Ali to joj je bilo opravdano i oprosteno. Izgleda da su njoj dodijala moja odbijanja, nije shvatala zasto ja to radim , osjetila se povredjenom i jednom... to joj nikada necu oprostiti, tada i nikad vise, popisala se u moju stranu bracnog kreveta. Moju - ne Biljaninu! Mozete zamisliti moje zaprepastenje kada sam se umoran i  u polusnu spustio u svoju cistu posteljinu. Taj osjecaj mokrog u sta je uronio moj lakat, taj osjecaj smrada - nikad necu zaboraviti.  Tu noc nisam mogao naci Lulu. Sakrila se mala bestija. Znala je sta je uradila i sta bi mogla dobiti. Mi smo privremeno, do dolaska novog duseka,  preselili u drugu sobu. Istina, onaj stari je vec zasluzio da se mijenja. Lulu je to valjda osjetila. Nikad mi nakon toga nije ni pokusala skociti na prsa, kao sto je to radilo ranije.Shvatila je sve - i osvetila se. Ali i dalje je, na pristojnoj daljini od metar-dva, od mojih nogu lezala i spavala.

Slatka mackica!
Kad je Jelena odlazila od kuce, pokusala je onako neprimjetno ostaviti Lulu kod nas. Mi smo to ipak zapazili i zamolili je da ponese svoj poklon sa sobom. Ja ljepote nakon toga! Niti ne svrbio nos, niti je u kuci bilo dlaka, ni smrada. Kuca se mogla neusisavati i po dvije nedjelje - a cista. Koji je to lijep osjecaj bio nakon odlaska mile nam mace Lulu! Prodisao sam kao nakon  prestanka pusenja.
I tako godinama. Ponekad, smo posjecujuci Jelenu sretali Lulu. Ona se nesto nije posebno trudila oko nas. Ponekad samo prosla i ocesala se o nase noge. I nestala negdje na spratu. Nakon onog incidenta, kada je sve shvatila i osvetila se, ona nije pokazivala zelju za pretjeranim druzenjem sa ljudskom rasom. Sprijateljila se sa Jeleninim Tonijem i dane provodila na njegovom radnom stolu.
A onda je u njihovu kucu dosla Amelia. U pocetku Lulu je samo ignorisala. Ali kasnije, pokazuje znakove ljubomore koje iskazuje na isti nacin kako je to meni iskazala. Jelena i Toni u nevolji. Prvo sto im pada na pamet su roditelji. Oni i sluze zato da spasavaju u svakoj situaciji. I pored ljubavi koju jos osjecamo prema Lulu, Biljana i ja, vrlo odlucno odbijamo i pomisao da nam se slatka maca Lulu vrati! Jelena ocajna, zajedno sa Tonijem trazi dobru osobu koja bi nastavila brinuti o Lulu. Bilo je to prije tri - cetiri mjeseca. Ali Lulu i dalje kod njih. Jednom, onako usput, priupitam kako se Lulu ponasa. Jelena kaze, izgleda da je ljubomora prosla. Ja sretan!
Ali kao i u svakoj prici, sreca ima ograniceno trajanje. Moja je trajala  sve do prekjuce poslijepodne.
Vracam se sa posla. Udjem u kucu, a sa stepenica me pozdravlja,  mjauce i umiljava mi se Lulu.
Bojana je donijela sa svim rekvizitima koji idu uz nju. Moje kcerke smislile da im je ovo jedinstvena prilika , kada je mama u Banjaluci, znaci neprijatelj sveden na jednu polovinu, da su im sanse da skuvaju tatu vece nego ikada.
Malo su se prevarile! U petak poslije podne je nasa kuca bila popriste prilicnog psihickog i verbalnog okrsaja. U pocetku, blago ubjedjivanje i umiljavanje, obrazlaganje bezizlazne socijalne situacije mace Lulu. Kada se pokazalo da ta laka artiljerija ne pomaze, u borbu je uvedena i teska, sve do ovakve:
Bojana:" Lulu je dio porodice Canak i ona treba da umre ko nas! Ovaj dan necu nikada u zivotu zaboraviti!"
(Inace Bojana je nasa Drama Queen).
Uh, to me slomilo! Morao sam popustiti i odgovoriti:" Ni ja! Ali Lulu mora iz kuce jos danas (petak)! I ne pricam vise o tome! Dosta"
I nisam pricao.
Dok ovo kucam juce (subota), Lulu je jos u kuci! Objasnjenje je da Jelena nije kod kuce, da se njima dvjema planovi za subotu ne poklapaju ali i obecanje da Bojana sutra (nedjelja) popodne nosi Lulu, sa svim njenim rekvizitima, nazad Jeleni. Shvatile! Valjda?!
Mozda vam ovo sto pisem izgleda saljivo, ali meni to u petak nije izgledalo ni malo saljivo. Mozda bi i bilo saljivo da moje kcerke zajedno nemaju godina koliko i ja. Ovakve scene se desavaju i lakse rjesavaju kada djeca imaju polovinu godina jednog roditelja.  Da li?
Dok ovo kucam, Lulu u dubokom snu na na tepihu koji sam nedavno oprao; na metar od mene.
Ali danas (nedjelja) dok vi ovo citate ona se vraca svojoj Jeleni i ja cu prodisati.
Hocu li?!
Ipak sam ja otimista, i nadam se da moje kcerke nece citati blog jer bi im moglo pasti na pamet da sam ja ipak meksi nego sto to pokazujem.

Saturday, August 06, 2011

DJECA SU UKRAS SVIJETA



DECA SU UKRAS SVETA


Nema sveta ni planete
Gde ne može stići dete
Jer sve dečje staze vode
Od igre do slobode

Cveće je ukras bašte
Leptir je ukras cveta
A deca puna mašte
Deca su
Ukras sveta

Lepe pesme tihe tajne
Sve ljubavi važne sjajne
Neka planu nek' se rode
Od igre do slobode

Cveće je ukras bašte
Leptir je ukras cveta
A deca puna mašte
Deca su
Ukras sveta

Ljubivoje Ršumović 
..

KIDS ARE THE WORLD'S PEARLS

There's no world or planet
Where a child can't go
The children's play can get
Up to freedom's glow

As butterflies gleam
On rose garden's curls
Children's fancy beams
Making the world's pearls

Poems secrets sworn
Loves brought here to stay
Let them all be born
Through freedom from play

As butterflies gleam
On rose garden's curls
Children's fancy beams
Making the world's pearls

Ljubivoje Ršumović

Translation: Dragana Konstantinović

*************
 
Nenad Veličković


PITALICA ZA MOJU KĆER

- Na šta rade brodovi?
- Na vjetar.

- Na šta rade tramvaji?
- Na struju.

- Na šta rade mlinovi?
- Na vodu?

- Na šta rade lokomotive?
- Na ugalj.

- Na šta rade automobili?
- Na benzin.

- Na šta rade tate?
- Na poljupce.

(Otac moje kćeri)

Friday, August 05, 2011

Nenad Veličković: Obrez i bezobrez

Dnevnik VII haha

Danas smo na satu hrvatskog radili Isusovo rođenje. Prvo smo pročitali da je Biblija najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva.

Onda smo pročitali ulomak u kojem se opisuje kako su Josip i Marija zbog popisa stanovništva prešli iz Nazareta u Betlehem, gdje im se u štali rodilo dijete, koje su pastiri prepoznali u jaslicama kao spasitelja. Ulomak se završava rečenicom: „Kad prođe osam dana, i kada je Dijete trebalo obrezati, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače." Tuta se javio da njemu nije jasno koje je dijete trebalo obrezati. Ivica je objasnio da dijete piše velikim slovom D, i da je iz toga jasno da je trebalo obrezati Isusa. Tuta se začudio da takve gluposti pišu u čitankama. Nastavnik se nakašljao i kazao da tekst iz Biblije nije glupost. Tuta je odgovorio da onda mora biti više biblija, jer u njegovoj nigdje ne piše da je Isus obrezivan. Jerica je kazala da nema više biblija, ali ima više jevanđelja, i da Tuta možda nije pročitao sva četiri. Mia je na to rekla da bi netko tko ima pet iz vjeronauka morao pročitati sva. Pips je pitao imao li itko tko nema pet iz vjeronauka? Tuta je kazao da bi se svatko tko ima pet iz vjeronauka morao zapitati koja budala piše da se katolici obrezuju. Nastavnik se nakašljao i kazao da se Isus rodio u jevrejskoj porodici, što se vidi iz pitanja u čitanki:„Što znači da je Josip iz 'Davidove kuće i porodice'? Zašto je David poveo Mariju u Betlehem?"

Javila se Mia i odgovorila da je Spasitelj, prema proročanstvu, trebalo da bude potomak Davidov i da se rodi u Betlehemu, i da se zbog popisa pučanstva ovo drugo ispunilo. Ivica je pitao zašto bi se ljudi uopće selili za vrijeme popisa? Zašto bi ljudi zatvarali svoje radnje i prekidali poslove samo zato da bi ih neko popisao u nekom drugom mjestu? I kome treba popis koji nije realan, jer ne pokazuje točno tko gdje živi? Onda je zaključio da to nema logike, i da je pisac Biblije izmislio popis da bi se Isus rodio u Betlehemu a ne u Nazaretu, i da bi se tako ispunilo ono što je zapisano. Jerica se iznervirala da pisac Biblije ništa nije izmišljao jer da se sve dogodilo onako kako je opisano. Ivica je pitao koji točno pisac, jer ih ima četvorica. Jerica je odgovorila da svi. Ivica je onda pitao što je istina: da je Isusa krstio Jovan, kako vele Marko, Matej i Jovan, ili da nije, kako veli Luka? Jerica je samo zinula. Nastavnik je kazao da za tu iznimku zasigurno postoji objašnjenje, i da pitamo vjeroučitelja. Ivica je kazao da to nije iznimka, i da, na primjer, Matej i Marko vele da su Isusove zadnje riječi bile Bože moj, zašto si me ostavio, Luka veli da su mu zadnje riječi bile Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj, a Jovan svršeno je.

I da Luka kaže da se anđeo javio Mariji, a Matej da se javio samo Mariji. Nastavnik je onda isto zinuo.

Tuta je pitao Ivicu odakle on to sve zna kad ne ide na vjeronauku. Ivica je odgovorio daje čitao jednu super knjigu o tome, koja se zove Priče jevanđelista od Zenona Kosidovskog.

Nastavnik je kazao da ta knjiga nije u programu i da se vratimo na ulomak iz Biblije.

Priča se javila da njoj nije jasno zašto je važno da je Josip iz kuće Davidove. Jerica je odgovorila zato što je prema proročanstvu Spasitelj bio Davidov potomak.

Pips je onda pitao kakve veze ima Isus s tim, jer ako je Marija bezgrešno začela Josip nije Isusov pravi otac, pa ni Isus ne može biti potomak Davidov. Tuta je zamolio nastavnika da učenicima koji ne idu na vjeronauk ne daje riječ, jer da oni ne razumiju Bibliju i da postavljaju glupa pitanja. Prica je odgovorila da je on prvi postavio glupo pitanje kad je pitao koje je dijete trebalo obrezati. Tuta je pitao nastavnika je li to točno da je Isus bio obrezan. Nastavnik je klimnuo glavom da jeste, jer se svi Židovi obrezuju, a Isus je rođen u židovskoj porodici, i bio je Židov sve dok se nije krstio i tako postao Kršćanin.

Pips je pitao da li je ostao obrezan i kad je promijenio vjeru. Jerica je kazala da ona ne može više sjediti tu i slušati kako neki bezobraznici vrijeđaju nas kršćane. Pips se okrenuo oko sebe i pitao tko su Bezobraznici. Priča se okrenula oko sebe i pitala tko su Kršćani? Onda je nastala prepirka i nastavnik nas je jedva smirio. Zamolio je Pipsa da ubuduće ne ometa čas hrvatskog drskim upadicama. Pips je kazao da je on samo želio znati je li se onima koji su obrezani pa se krste zašije ono što im je odrezano ili ostanu obrezani do kraja života. Javila se Mirna i kazala da se u Americi veliki broj Kršćana obrezuje iz higijenskih razloga. Ivica je dodao da je taj podatak točan, ali da medicina ne stoji iza toga. Nastavnik je pitao iza čega. Ivica je odgovorio iza uvjerenja da higijena ima veze s obrezivanjem, jer da je takvo nešto logično, ljudi bi onda bi još pri¬je morali brijati glave. Tuta je kazao da se on slaže s Ivicom, i da njega vrijeđa ako netko misli da je on prljaviji zato što nije obrezan. Onda se javila Prica i kazala da se ona slaže s Tutom, i da je obrezivanje uopće protivno konvenciji o pravima djeteta, i da nitko nikome nema pravo nanositi fizičke ozljede i rezati komade tijela bez da ga pita i da mu objasni zašto je to u njegovom interesu.

Pips je pitao zašto mi svake godine u čitanci imamo nešto iz Biblije, a nikad ništa iz Konvencije o pravima djeteta. Žuža je odgovorila da je to stoga, što Biblija ima puno veze sa životom, a Konvencija nema nikakve. Prica je kazala da što se nje tiče Biblija nema veze ni sa životom ni sa pameću, i da bi sto puta pametnije bilo da djeca u školi uče o pravima nego o čudima. Jerica je na to odgovorila da samo netko tko ne ide vjeronauk može govoriti bedastoće o najčitanijoj i najviše prevođenoj knjizi koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Žuža je dodala još i to da se dijete u Bibliji piše velikim slovom a u Konvenciji malim, i da se iz toga jasno razvidi gdje ima više ljubavi i poštovanja za djecu. Mia je kazala da svi ljudi na svijetu znaju za jaslice i vola i pastire, a za tu Konvenciju ne zna skoro nitko.

Jerica je dodala i da je Biblija puna poučnih priča iz kojih djeca mogu naučiti puno više o svojim pravima nego iz tamo nekakvih konvencija.

Prica je pitala šta djeca mogu naučiti o svojim pravima iz toga što se u Bibliji znaju imena sve četvorice Isusove braće, a ne zna ime niti jedne njegove sestre, i iz toga što među apostolima nije bilo niti jedne žene, i iz toga što djevojčica i kad je genijalna ne može postati papa, a dječak ako je i debilan može. Jerica je odgovorila da mogu naučiti opraštati jer pravda nije u zakonima nego u ljubavi. Prica je onda pitala je li inkvizicija primjer za ljubav i praštanje. Jerica je odgovorila da nije nego Isus, koji je oprostio i onima koji su ga kamenovali.

Pips je dobacio da kad neko pomene kamenovanje njemu više ne padne na pamet Biblija nego Split.

Prica je pitala šta se o ljubavi i praštanju može naučiti iz gej prajda u Splitu. Tuta je odgovorio kao iz topa: da bismo trebali oprostiti pederima.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...