Wednesday, August 17, 2011

Mario: More bez more


I ovog ljeta smo sletjeli na more. Postaje i potreba i navika: pravo mjesto za obavljanje godišnjeg remonta tijela i duše. Obnoviš se pa nazad, ne treba pretjerati. Međutim, ove sezone me Mediteran prekomjerno opustio pa se teže vraćam u svakodnevicu.

I kada je gužva, kada je Media Terra masovno ciljana, mi iz Banjaluke putujemo ležerno jednim neopterećenim putem. Malo Slavonaca i nešto manje Bosanaca su otkrili put ka Kninu (i dalje) kojim se putuje bez nervoze. Toliko je prazan – plašim se da ga iduće godine ne zatvore.

Tako i ove godine u Šibensko Kninskoj županiji i more i nebo su plavi, ali zato vino je u dvije boje...

A Dalmacija-Farmacija djeluje na sve dijelove tijela, ona dezinficira, vitaminizira, pigmentizira, respiratizira, restaurira, retušira... Nisam pomenuo stresove. E, tu more može djelovati u oba smjera. I Dalmacija se mijenja, narušavaju se neke ranije stvorene idilične slike. Sklanjam poglede od invazije betona i rušenja starih kamenih kuća. Izbjegavam konobe koje vode kontinentalci (’’Nemamo domaćih vina. Najbolje vam je ovo vino, mi u Zagorju ga više cijenimo od Pošipa i Malvazije’’) i rado liježem kasnije, odnosno kad utihne ’hor’ Slovaka u susjednom dvorištu. Shvatam da su plastične brodice i oštro kamenje neminovne činjenice... i tako mi ostaju samo jadranski plusevi koje konzumiram cijelim bićem. Lagano plivam u lijepom moru znajući da je najdublje u Tihom okeanu, a najtoplije u Perzijskom zalivu.

Uživam... na način da oni bosanski stresovi neprimjetno iščezavaju.

Mario

2 comments:

  1. “Na pučini plavog mora igrao se val,
    Kao kakav tromi medo što ide na bal.
    Putujući nešto brunda, udara o žal,
    To se s njime igra, šali vjetar maestral!“

    ReplyDelete
  2. Mario, prelijep doživljaj mora i Dalmacije. Osjeti se ljubav prema moru, ali ona koju nosiš u korijenima. Baš si me obradovao.

    Slažem se, puno se toga mijenja, trudim se da ne vidim, ali betonizacija me već i boli. Ono što su napravili od nekad predivnog otoka Čiova, ne može a da ne boli.
    Zato bježim na male, «divlje» otočiće u potrazi za onom Dalmacijom koju volim, kamenim kućama, suhozidima, dalmatinskim biljem i njegovim mirisima, te modrom bojom mora.

    Jučer sam ponovo cijeli dan uživala u «mom» otoku, a sutra će mi se pridružiti Miljenko. Poslala mu fotografije, koje će te sutra vidjeti i nije mogao odoljeti.

    A «Talijanci», koji su se kao mravi razmilili po Jadranu, kad dođu na «moju» plažu, ushićeno viču - Azuro, azuro.

    ReplyDelete