Wednesday, November 30, 2011

Mladenka i Penso, nek' vam je sa srecom!



Moj drug Penso i njegova Mladenka prije par dana proslavili 40-godisnjicu braka.
Hej, cetrdeset godina! Nekada su cetrdesetogodisnjice braka slavili stariji ljudi.
A danas, pogledajte ih kako su mladi!
Mladenka u original vjencanoj haljini! O, zar se i to moze!?

Iskrene i od srca cestitke od mene, Biljane, i svih blogovaca.
I zelja da se uskoro sastanemo.

Jos jedan razlog da dijelimo srecu sa Kaludjerovicima:
Djevojka njihovog sina Vedrana u trecem mjesecu trudnoce!
Penso i Mladenka lebde od srece.

Tuesday, November 29, 2011

Monday, November 28, 2011

In memoriam: Ante Markovic

Umro je covjek koji nam je, pred sam njen raspad ulio poslednju nadu, da ce se ta drzava u kojoj smo rodjei i u kojoj smo zivjeli, reformisati i sacuvati. Na zalost, oni koji su ga okruzivali, nisu mu omogucili da to ostvari.

Prije nepune dvije godine, sreo sam Antu Markovica na zagrebackom aerodromu. Na moje iznenadjene sjedistu do mene prilazi poznat mi lik. U magnovenju i panici razmisljam odakle ga poznajem. Na moju srecu, memorija me nije izdala. Pored mene je sjeo Ante Markovic, covjek koga sam izuzetno cijenio i koji je i meni kao i vecini nas, ostao u sjecanju kao svijetla tacka iz tamnih vremena. Cim sam se oporavio od pocetnog soka, obratio sam mu se. Rekao sam mu da ne zelim da narusavam njegov mir, ali da zelim da mu izrazim svoje duboko postovanje. Iz njegovog pomalo udaljenog pogleda izronio je osmijeh po kome je bio poznat, jer taj je osmijeh nekada budio nadu... Cak je i rekao da ga ja uopste ne uznemiravam, jer on je covjek koji voli pricati. A onda su  jedan za drugim, mom susjedu u cekaonici zagrebackog aerodroma, poceli prilaziti i drugi, pozdravljati ga,  pruzati mu ruku. A on, uljudan kakav je bio, uz napor pokusava ustati da postovanjem uzvrati svakom od ljudi koji mu prilazili. Bio je to lijep osjecaj da ima jos ljudi koji cijene ovog dobrog covjeka.

Njegov avion je polijetao prije moga. Pri odlasku, pruzio mi je ruku i jos jednom se zahvalio.

Neka pociva u miru koji je zasluzio.

********************


Poslednji premijer bivše SFRJ Ante Marković, poznat po stabilizaciji dinara i započinjanju privatizacije deljenjem akcija preduzeća radnicima krajem osamdesetih godina, preminuo je u 87. godini

Ante Marković rođen je 25. novembra 1924. godine u Konjicu u BiH, a školovao se u Dubrovniku i Zagrebu. Diplomirao je 1954. na Tehničkom fakultetu - elektrotehnički odsek, u Zagrebu. Pre Drugog svetskog rata pripadao je naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao član Komunističke partije. Učesnik je NOB-a od 1941. godine.
Od 1953. bio je direktor firme "Rade Končar" u Zagrebu, a od 1961. do 1986. njen generalni direktor. Istovremeno je bio i visoki funkcioner u partijskim strukturama. Predsednik Izvršnog veća hrvatskog Sabora bio je od 1982. do maja 1986, a potom dva puta zaredom biran za predsednika Predsedništva SR Hrvatske. Na 13. kongresu SKJ 1986. izabran je za člana CK SKJ.
Za predsednika Saveznog izvršnog veća (SIV) izabran je 15. marta 1989. i na toj funkciji je ostao do 7. oktobra 1991. kada su Hrvatska i Slovenija proglasile samostalnost, nakon čega se SFR Jugoslavija praktično raspala.
Jula 1990. godine osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evolutivnu reformu cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ. Dana 19. decembra 1991. na konferenciji za štampu Ante Marković je "vratio mandat" građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.
Nakon odlaska sa mesta poslednjeg premijera Jugoslavije, Marković je napustio politiku. Od 1991. živeo je u Gracu u Austriji. Više puta je učestvovao kao ekspert u komisijama za privatizaciju i sanaciju banaka u Kazahstanu i Makedoniji. Bio je svedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševića u Haškog tribunalu 2003. godine.

(e-Novine)

Sunday, November 27, 2011

Masa: Slike Nepala

Dobio slike, bez Masinog komentara. Jedino sto znam da su slike Nepala i da su slikane Masinom kamerom.
Ocekujem i njen, bar kratak, komentar koji cu naknadno dodati.
Nije lose ni ovako, da nam slike pricaju Masin put po Aziji.








Friday, November 25, 2011

Mladen: MACKE I MISEVI

Mozda ce vremenom nove generacije nadolazecih junosa u nasim novokompronanim drzavama prihvatiti aktualne moralne formule poniznosti sluge nad gospodarom, ali mi, malo stariji, kao nekakvi ostaci ostataka jednog okruzenja kojeg vise nema, sve cemo jos dugo sa knedlom u grlu promatrati sa strane.

Da ne bude zlonamjernih citanja izmedju redova: ja jos uvijek nostalgicnio vjerujem da “moji” narodi nisu ljudi bez obraza i petlje , ali prica o zoharima se uglavnom vrti oko bogomdanih tumaca misljenja tog naroda kojima su jedine vodilje novac, vlast, cilj opravdava sredstvo i zavadi pa vladaj. A sve to bez poniznosti prema vladarima planete nece moci proci.

Godinama prije tog naseg sjecanja ponos cuvara nasih sudbina je bio, bas kao i sada, sveprisutna balkanska postapalica koja je trebala skrivati stoljetne suzanjske pozicije i poraze ispacenih ljudi. Bez imalo stida su se porazi pisali kao pobjede, a brdjanski i ravnicarski seljak,bas kao i urbani usamljenik, svoj pasivni doprinos davali su beskorisnim kolicinama prevarenih ideala i jeftine prolivene krvi.

Sto god netko o tome mislio, zemlja u kojoj smo rodjeni od druge polovice proslog stoljeca bila je sve i svasta, ali ne suzanjska, ne dajuci nikome na ovoj planeti da se petlja u put koji je odabrala – kakav god on bio i kako god ga danas citali. Istina, krcag ide na vodu dok se ne razbije. Puno je razloga za razbijeni krcag, puno se toga mozda moralo promijeniti posto istorija ne trpi statiku. Sto je dobijeno nakon svega (osim novih hektolitara prolivene krvi) neka prosudjuju pametniji, ali ponos je izgubljen. Definitivno.

Jer, ponos, kako ga shvacam, nije busanje u prsa nacionalnoj pripadnosti u novim, za “sva vremena”, zacrtanim granicama. Svi znamo da je optimista samo lose informiran pesimista, pa zato ruzno, ali punih usta tvrdim: bice jos ratova na izguzvanom Balkanu, na zalost svakog razumnog stvora, ali bice ih dokle god posljednja kap dezurnih ludjaka ne iscuri. Bice ih i previse. Pogledajmo malo vrijeme iza pa ce nam biti jasno koliko dugo su trajali “vjecni” rezultati proslih ratova Da, to je strasno, ali na Balkanu je rat prirodna pojava koja pocinje ponosom identifikacije a zavrsava porazom razuma. Uvijek!!

Ponos bi valjda trebao biti kada ti netko pristojno pokuca na vrata a onda ti , po svojoj volji i trenutnom raspolozenju, odredis da li mu je dopusteno prelaziti prag tvoje kuce.

Zasto ovako govorim? Da, malo sa zakasnjenjem, uz ostalo, odgovorim i Natasi, cija razmisljanja izuzetno cijenim, za njenu sugestiju na jedan moj napis o nepostojanju interesa zapada za nase nedodjije i da se posvadjam sam sa sobom kada tvrdim da je jedan od najsramnijih rezultata proslog rata sto postotna marionetska uloga balkanskih poltrona prema “velikoj” braci. Da jos jednom podvucem fakat da ih moze i mora biti sramota ( ako ta rijec jos postoji u vokabularu novopecenih politicara) sa koliko dodvoravanja plesu na svirku mocnika, a istovremeno se do bola busaju po rebrima drzeci desnicu gdje bi trebalo biti srce, kao da njihovoj hrabrosti i inim ponosima nitko nije ni do koljena.

Prostor ne dopusta previse kopanja po informacijama, ali je dovoljno samo zagrebati po povrsini dnevnih vijesti da se vidi koliko se zaglibilo:

Godinama je u Hrvatskoj planiran ZERP ( pojednostavljeno zastita morskog i ribolovnog podrucja), dok netko u Vasingtonu nije lupio sakom o stol i sve je nestalo kao pjena. Jer, tko to Talijanima zeli uskratiti stoljetno pravo da rovare po tudjim zemljama i morima.

Slovenci su se mjesecima igrali nacionalnog ponosa oko svoga vidjenja pravicnosti kod pitanja Piranskog zaljeva, iliti Savudrijske vale, te kocili nastavak pregovora za ulazak Hrvatske u EU, a onda je Hilari Klinton znakovito mahnula kasiprstom u pravcu Boruta Pahora i ekipe te je sve preko noci postalo nadojeno neprirodnim pomirenjem i napadnim prijateljstvom dvije dobrosusjedske zemlje.

Makedonija je godinama ponizena i ucjenjivana zahtjevom izvikane (i propale) Grcke oko svoga rodjenog imena, kao da je ta jadna nasljednica slavnih dana jednog davnog vremena od boga dobila licencu o odredjivanju imena nerodjenoj braci po vjeri.

Crnogorski velikas Milo Djukanovic, ne tako davno veliki povratnik na celo svoje djamahirije, iako je “onomad” jasno objavio da se povlaci sa politicke scene zemlje koju je na mnogo nacina u(ne)srecio, u roku od samo nekoliko sati “dobrovoljno” ponovo bjezi u anonimnost. Bice da ga je spopao sindrom Sanader, ali znak da vise nije mocnik sigurno nije njegova odluka.

Bosna i Hercegovina je vec dvadeset godina protektorat zapada koji se vrti u krugu nemoci i neshvacanja vlastitog identiteta. A to ce biti sve dotle dok se ujko Sam ne umori od drzanja lekcija i presalta na neku africku zagonetku.

Bez ambicija da tumacim razloge dogadjanja i raspravljam o tome da li je NATO prezentacija moci u Srbiji, ne tako davno, bila potrebna (pobijeni civili ne mogu biti herojsko djelo u svakom slucaju), misljenja sam da je nenormalno i nemoralno praviti se blesav te iskljucivo makijavelisticki prihvatiti clanak koji slijedi kao nesto samo po sebi jasno.

Mogu se sloziti da je za svu nasu nesloznu braca ovakva metla i kontrola retardiranog ponasanja cesto potrebna, ali….dokle se pobogu to stiglo i kuda se ide sa nacionalnim dostojanstvima ako se niti jedan ozbiljniji korak ne moze napraviti bez licence patrona….

Jer, kako stoji u tekstu, “…Amerikanci su odabrali Srbiju i Beograd zato sto je rijec o fantasticnoj geostrateskoj osmatracnici…” Za nevjerovati – kakve ce tek osmatracnice dobiti po Bosni i Makedoniji, a tek na Triglavu, kakve tek poligone za uvjezbavanje moci po vukojebinama Zagore , Like I crnogorskih gora, a koliko tek slobodnog prostora za baze po Jadranu – sve izmedju hotela i motela (kog ce nam vraga napustena brodogradilista) – kao da vec nismo naucili plivati izmedju neeksplodiranih tomahavk raketa preko puta Zlatnog rata…

Eto, sve se to dobija za saku dolara i malo crvenila na licu zbog izgubljenog ponosa…Ustvari, nista se nece promijeniti…Ici cemo i dalje, kao da se nista ne dogadja , sa onim nasim junackim uzvikom do pobjede: “Use, nase i podase….!!!
 

CIA u Beogradu gradi "špijunski centar"?
U okviru nove Ambasade SAD u Srbiji, koja se gradi na mjestu nekadašnjeg Maršalata na Dedinju, biće smješten i regionalni centar CIA za Balkan.


Ambasada će se prostirati na više od 40.000 kvadrata, sastojaće se od sedam zgrada, zapošljavaće čak 400 službenika, a projekat je vrijedan 117 miliona dolara.

Zvaničnici Ambasade SAD su svojevremeno objelodanili da će se ovaj kompleks, opasan visokim zidovima, zapravo sastojati od sedam zgrada, a uz objekat za smještaj marinaca, radionice, "tehničke zgrade", glavna zgrada Ambasade će biti najveća i prostiraće se na 14.000 kvadrata, odnosno - čak tri sprata.

Stručnjaci iz oblasti bezbjednosti nemaju dileme da će su SAD odlučile da upravo u Srbiju smjeste sjedište CIA za ovaj dio Evrope, piše portal "Vesti online".

"Amerikanci su odabrali Srbiju i Beograd zato što je riječ o fantastičnoj geostrateškoj osmatračnici. Srbija je na idealnom mjestu i u odnosu na Jadran i u odnosu na istočnu Evropu", ocjenjuje nekadašnji profesor strategije, u Školi nacionalne odbrane, general Radovan Radinović i dodaje da će zbog ovog cilja biti instalirana i najmodernija špijunska oprema.
 
Radovi na izgradnji nove Ambasade SAD u Srbiji otpočeli su početkom februara prošle godine, a kamen temeljac su simbolično udarili američka ambasadorka Mjeri Vorlik, ministar Oliver Dulić i gradonačelnik Beograda Dragan Đilas.


Planirano je da Ambasada SAD bude svečano otvorena 2012. godine, a izgradnja je povjerena američkoj firmi Framako internešenel. Njima pomaže oko 500 radnika i inženjera iz Srbije.

Vlasti u Beogradu su se pohvalile da je kompletna procedura za izdavanje građevinske dozvole trajala samo dva mjeseca, što je svojevrsni rekord za prilike u Srbiji.

(BLLIVE)

Wednesday, November 23, 2011

Nataša: Novembarske impresije

Magla, «magla svuda, magla oko nas», ne vidim zgradu prekoputa naše. Davno je bilo, kad je takva magla pritiskala grad, maglovito mi i sjećanje.
Ne diže se cijeli dan, tek oko podneva se malo prorijedi. Hladno, nekoliko stupnjeva ispod nule.

http://www.youtube.com/watch?v=EpDdMx6fOec - Josipa Lisac - Magla



Zvukovi prigušeni, ptice miruju.

Smanjio se broj ljudi na ulici, starije rijetko susrećem, poslušali preporuke liječnika.

Nije zdravo, ali mi ne smeta; ta bjelina, taj sfumato, godi mi. Bljeskaju mi pred očima slike iz djetinjstva, pune tajnovitosti, ali sada bez osjećaja straha.

Vlaga i hladnoća hlade mi obraze, godi mi taj osjećaj, ali znam da neće potrajati. Tko voli hladnoću i vlagu?

U večernjim satima na obroncima Medvednice magla prosula inje po gradu i drveću, prava šuma Striborova, opet naviru sjećanja iz mladosti.

Mnogi slabo zapažaju, užurbani, ni na što ne reagiraju, pritisle ih brige, raznorazne obaveze, bolesti, nesreće ili su zaokupljeni radosti i ljubavi u srcu, pa ništa drugo ne vide, ali ih ja vidim, oči ih izdaju i osmijeh na usnama, uživam gledajući ih. Nažalost rijetko ih vidim, ali ih ima, i to raduje.

Kad sunce grane kao što je bilo početkom novembra izmile svi na otvorene prostore, vrate se boje, čuje se cika djece u parkovima, čuje se glazba, ptice propjevaju, kafići na otvorenom puni, osmjesi na licima, svi zaborave u tim trenutcima ono što ih tišti i prepuste se milovanju sunca i radostima srca, koje nam daruje.

Ovaj period godine gotovo je svima najteži, ljeto je prošlo, do sljedećeg je daleko, Zima dolazi, dani skraćuju, hladnoća se pojačava, uvlači se u kosti, privikavanje ide sporo.

Počinje ukrašavanje izloga, ulica i trgova, nude nam bajku i uspjevaju, radujemo se Božićnom ugođaju, hvatamo se za slamku, počinjemo uživati i u ovim danima.

I ovaj period će proći, kao što sve prolazi, nebi bilo dobro da ga ne zapazimo, jer bi značilo kao ga i nije bilo.
A svaki dan, kakav god bio, mogao bi nam donijeti mnogo toga, i sretnih trenutaka također, samo treba iskreno vjerovati i pokrenuti se.
Zar da dozvolimo da nam nezapaženo izmaknu?

Završavam ovaj prilog ovom fotografijom veličanstvenog Svemira, a zašto, ostavljam vama da pronađete svoj vlastiti odgovor.


Tuesday, November 22, 2011

Pathfinder

Sat Pathfinder pokazuje nadmorsku visinu: 5365m

Prije sedam, osam, a mozda i vise godina, kupim ja sebi sat Casio Pathfinder. Cim sam ga ugledao na garage sale -svidio mi se. Cak sam i platio trazenu cijenu, sto nikad ne cinim na ovakvim prodajama . Odmah sam uocio da covjek koji ga je prodavao voli takve satove i dobro ih cuva. Prije nego sam odlucio da ga kupim bivsi vlasnik mi je s ljubavlju pokazivao sve njegove funkcije, uporedjivao ga sa svojim noviim satom, zbog koga se ovoga i rjesava, raspitivao za sto cu ga ja koristiti...A sat, samo sto ne prica! Pokazuje sve sto ti treba i ne treba. Radi i kao kompas, mjeri temperaturu, vlaznost, pritisak, nadmosrsku visinu... uz to i vrijeme i datum pokazuje. Valjda ga zato i zovu sat.
Mozes s njim roniti i u isto vrijeme znati koliko je sati gore na povrsini! Pokusajte samo zamisliti koliko je to znacajno roniocu! A posebno ako roni do dubine od dva metra - u bazenu. I nadmorska visina je vazna, posebno ovdje u okolini Toronta, gdje je sve ravno kao u Vojvodini; i ravnije.
Odmah nakon kupovine poceo sam  nositi taj sat. Stari je otisao u ladicu. Medjutim, vrlo brzo sat se pokazao kao prilicno velik i nezgrapan. Brzo me je pocetno uzbudjenje za novom igrackom napustilo i sat je zavrsio u ladici, isitina u onoj u kojoj drzim znacajne stvari, pasos, jos dva-tri druga sata, kljuceve za koje vise ne znam koja vrata otkljucavaju, od nakita tu drzim vjencanu viticu, koja se od dugogodisnjeg nosenja izlizala pa mi pocela sjeci prst... Tako je i taj sat, u odabranom drustvu, proveo nekoliko godina u ladici. Ali, nikada ga nisam zaboravio. Redovno sam provjeravao radi li, da li je vrijeme tacno, da li je sjever jos uvijek tamo gdje je bio zadnji put. Redovno sam mu mijenjao baterije i citavo to vrijeme razmisljao kome bi on bio od koristi. Htio sam ga pokloniti nekome ko se nece zasititi kao sto sa se ja zasitio i ostaviti ga u neku ladicu kao sto sam ja uradio. Sto bih ga poklanjao ako ce zavrsiti u ladici?! Ni mojoj ladici nista ne fali. Ali kome ce taj sat koristiti? Dugo, vrlo dugo sam razmisljao. Dva puta ga cak nosio u Banjaluku. Imao sam ja i kandidate, kojima naravno nisam otkrivao svoju tajnu namjeru, jer kome god da sam otkrio, rekao bi mi da mu bas takav sat nedostaje citavog zivota! ( Za kupanje u kadi i popunjavanje jedne od ladica!)
Sat je cetiri puta preletio Atlantik. Cak sam ga jednom i zagubio i bio ubijedjen da mi je ostao u Banjaluci ili je nepovratno izgubljen. Ali on se iznenada pojavio u ladici za carape, onda kad sam bio uporan u trazenju para koji nema one ruzne izlizane zone, koje uvijek kasno otkrijes.

I bas nekako u to doba nasa Masa je posla u osvjajanje svijeta; i to bez sata koji mjeri sve sto moj Pathfinder mjeri. Da skratim i ne spominjem da sam nekoliko puta zaboravljao da ga ponesem i dam joj ga, lani, nakon njenog povratka iz Juzne Amerike, poklonim joj moj Pathfinder. Masa je naravno bila presretna, ali nije mogla biti sretnija od mene jer sam konacno, nakon godina istrazivanja i studioznog razmisljanja, nasao pravu osobu kojoj ce moj sat Pathfinder biti od koristi.
I evo ga. Danas mi stize slika sa Himalaja. Poslala Masa i jos kaze (original):
"...hvala......super radi najvise pomaze kad se penjem pa mogu da vidim progress....."

Hej, moj Pathfinder konacno nasao nekoga kome pomaze da vidi svoj progress!
Ni sada nisam siguran ko je sretniji od nas dvoje zbog ovog sata.

Maso moja, neka ti Pathfinder pokazuje bezbedan put i progress, ma gdje da ga nosis. I da znas da je u tom satu duh nas koji te pratimo i koji putuje s tobom i pazi na tebe.
Ovo je moja poruka koju svaki, pa i ovaj put, saljem Masi:
"Cuvaj se, Maso, i bog ce te cuvati (bilo da ga ima ili nema)!"

Monday, November 21, 2011

Na godisnjicu Dejtona

Cak i godisnjica Dejtonskog sporazuma ima dva datuma. Neki racunaju datum 21. novembra 1995. kada je sporazum, nakon tronedjeljnih porodjajnih muka, skopljen u Dejtonu, neki drugi 14. decembra iste godine kada je u Parizu sporazum svecano potpisan. A neki ne racunaju ni jedan od ovih datuma, jer po njima, "iako je zaustavio rat, navukao je ludjacku kosulju ili omcu na drzavu Bosnu i Hercegovinu".
Ni to, cak nije sve. U  jednom periodu nakon Dejtona, oni koji ga danas slave su ga napadali, a oni koji ga danas napadaju, tada su ga slavili. Sve zavisi od trenutnih politickih i ko zna kojih jos potreba.

I ni po' muke da je to jedini praznik i datum o kome se u Bosni i Hercegovini, u Federaciji i Republici Srpskoj, ne mogu sloziti.
Nabrojati listu pitanja o kojima se u Bosni i Hercegovini njeni gradjani i narodi ne mogu sloziti iziskivalo bi suvise vremena. 
O cemu se zapravo, sesnaest godina nakon potpisivanja mirovnog sporazima, gradjani i narodi ili narodi i gradjani, kako vam drago,  Bosne i Hercegovine mogu sloziti?
Mozda neko zna - ali ja ne znam.
To da kriminalna banda vlada i pljacka?!
To da narod pati, a bogati lopovi se bogate?
To da narod glasa za "svoje" pa makar i kriminalce?
To da ce narod i dalje, jos mnogo godina glasati za "svoje", pa makar jeli koricu kruha iliti hljeba?
Ne, necu dalje jer danas je, bar u jednom dijelu Bosne i Hercegovine praznik.
A na praznik se praznuje i ne isticu se problemi.
Moze li zapravo i jedan dan bez spominjanja problema u Bosni i Hercegovini?!
(Citam ovo sto napisah i ne svidja mi se. A da li se moze drugacije?)

**********************


"Sporazum kojim su posredovale SAD, a koji je sklopljen u Dejtonu, Ohaju, 21. novembra 1995. i koji je zvanično potpisan 14. decembra iste godine, stavio je tačku na najkrvaviji sukob u Evropi od završetka Drugog svetskog rata i ponovo uspostavio mir u Bosni i Hercegovini."



"Општи оквирни споразум за мир у Босни и Херцеговини, познатији као Дејтонски мировни споразум мировни је договор потписан у ваздухопловној бази Рајт-Патерсон код Дејтона, у америчкој држави Охајо, којим се званично прекинуо рат у Босни и Херцеговини (1992-1995).

Конференција је трајала од 1. новембра до 21. новембра 1995. године. Главни учесници су били тадашњи председник Србије Слободан Милошевић, председник Босне и Херцеговине Алија Изетбеговић, председник Хрватске Фрањо Туђман, амерички посредник Ричард Холбрук и генерал Весли Кларк. Споразум је званично потписан у Паризу, 14. децембра."


"Za sprovođenje civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma zadužena je Kancelarija visokog predstavnika (OHR) u BiH. Delujući u okviru mandata SB UN, visoki predstavnik je najviši izaslanik međunarodne zajednice u Bosni i ima velika ovlašćenja, ukljujući i ovlašćenje da smenjuje političare i donosi zakone. Njegov zadatak je i olakšavanje i koordinacija aktivnosti organizacija i agencija koje sprovode civilne aspekte mirovnog sporazuma.

Dejtonski sporazum uspeo je da okonča krvoproliće u BiH i da ponovo uspostavi mir. Time je istovremeno i uspostavio jednu od najkompleksnijih državnih struktura na svetu -- aranžman koji mnogi u BiH i van nje smatraju neodrživim na dugi rok. Sa slabim centralnim institucijama, stalnim jazom između dva entiteta i zavisnosti od međunarodne uprave, Bosna još uvek ne može da se nazove funkcionalnom državom. Tokom komemoracije povodom desetogodišnjice Dejtona 22. novembra u Vašingtonu, predstavnici tri konstitutivna naroda BiH dali su istorijsko obećanje da će sprovesti sveobuhvatne reforme kao temelj budućeg mira i prosperiteta."
***********************

Danas, 21. novembra , je i Sveti Arhadjel.
Svim onima koji ga slave kao svoju krsnu i porodicnu slavu zelim svako dobro, zdravlje i srecu.

Nekada, bila je to krsna slava porodice Canak. Moj otac Veljko je nekada, kao dijete, slavio. A onda su dosla neka druga vremena, kada se za slavljenje krsne slave izbacivalo iz Partije, sto je znacilo gubljenje pozicije na poslu ili mozda i nesto vise. Mozda... Mi, nikada nismo slavili, ali mi je mama na svaki 21. novembar rekla koji je to dan.  Moj Veljko je izbjegavao pricu o slavi... Zbog toga ni meni ovaj dan ne znaci mnogo... Mozda je tako i trebalo biti... Mozda je tako i bolje...

Saturday, November 19, 2011

Vjeko: Raspad Jugoslavije (2)

Kerber razmisljao sta sa Vjekinim psovkama, sta sa pravilima, kako na oci onima kojima psovke bodu oci - i odlucio da ih pusti u originalu. Pogledajte Vjekinu sliku. Svako bi mu pustio!

*********************************

Jedan, kratki...
Kazu, vjeko bas razvuce kad pise. Ne samo kad pise....Vase priloge ja 'mezim' dok citam, a moje 'krckam' dok pisem. Par recenica, pa...drugi dan, zacini ...onda opet zacini. Nekad se zajebem pa ponovim iste zacine, zato bude nekad preljut iako se uglavnom trudim da ga zasladim gorcinom. Nekad ga predhodno upajcam, a poneki skuhan zamrznem.
...zadnjom recenicom..."za pametnog covjeka svaki rat je unaprijed izgubljen"... zapocnem...




Raspad Jugoslavije (2)

..."za pametnog covjeka svaki rat je unaprijed izgubljen"... al' nikad nije zavrsen. Bio pobegulja, protjeran, dotjeran, istjeran, otjeran, opstao, preostao on i dalje ratuje. Rijecima. Na Balkanu, smjenjuju se periodi ratova i prica o ratovima. Srbi i Hrvati ce zaboraviti i Turke (Osmanlije), i Svabe i Talijane (fasiste), i Madjare i Austrijance (Austrougare) i Amere (vazdusne interes "demokrate") ali zaboraviti i oprostiti jedni drugima nece. Najgore je kad udari svoj na svoga. Proklet je prostor koji ima Srbe i Hrvate. Muslimane ne spominjem. Oni su bar na pocetku (ovom zadnjem) bili koleterarna steta.

Cak i ovi 'amateri' od Srba i Hrvata ne znaju da stanu. Napredak tehnologije omogucio im je da se 'mlate'. Virtualno. Juga se i dalje cijepa po cijeloj zemaljskoj kugli. Oko rata se raspadaju "prijateljstva", drugarstva, kumstva, brakovi , poznanstva. Iako isto mislimo mi 'pametni' hvatamo se 'suplje' i trazimo nijanse koje ce nas razdvojiti a nijanse zivot cine. Pa tako i ja. Evo opet 'serem' o ratu kao da dosad nisam dovoljno. Mogu jos...
Za raspad Juge kriv je Tito, jer nije k'o svaki ozbiljan 'monarh' ostavio nasljednika. Bar je on to mogao. Ostavio nam kolektivno rukovodstvo. Kao da nikada nije cuo za "puno baba, kilava djeca". I jos nam ostavio one koje je zatvarao za svoga vakta. Kad njemu nisu valjali, kako da valjaju nama. Sto ih nije poveo sa sobom. Bila bi manja steta. Mislim na Franju i Aliju, na Slobu ne mislim. Na njega ne mogu ni da mislim. Uostalom njega Tito nije zatvarao sto znaci da nije kriv. On je bio lud, samo to nije znao. Te ne podpada pod normalne kriv - zakone. Al' ova prva dva pozurili da udju u istoriju. Bioloski sat ih pozurivao. Narodu se nije zurilo. Sto se njega tice mogla se Juga raspasti i 5,10 godina kasnije, raspasti - normalnije, a mozda i nebi ...Al' ko njega (narod) pita. Njegovo je da ratuje....

...zapoceo...zavrsio nisam...a i necu...

..."Ja sam 99%" zakuha urednik ...a ja opet ...zapoceo...

"Ja bi' u 1%"

...pres'o...ako je moguce. Baci me urednik sa silnim pitanjima drito u jendek razmisljanja. Kontam ako se spustim u Toowoombinu 'gospodsku' , ovdje je zovu downtown, pa neletim na sva tri-cetri demonstranta, proporcionalno broju (demonstranata) u metropolama, hvata me strah da me k'o obicno emocije ne zajebu pa se (demonstantima) kao oroz mahmuran pridruzim. Da ponovo ne poslusam razum koji kaze: "vjeko prodji ih se, uplati lotto, vece su ti sanse, jest da su nikakve, al' ipak vece, da predjes u onih jedan posto, nego da ovi slabih 99% promjene svijet. Jer ovaj 1% se iskolov'o na istoriji. Hicco (Adolf) je za njih, novac - fasiste, mala maca. Oni pod plastom demokratije porobise svijet. Stvorili su za nas sistem u kojem sami nisu. Oni su nedodirivi diktatori . Ispred njih su kongresi, parlamenti, vlade, predsjednici koje placaju da rade ono sto im poslodavac nalaze. A zna se sta ceka neposlusne radnike. Otkaz.

I ko da mijenja svijet?

Matija Gubec? Proslo je doba seljackih buna. Ono, us'o Matija nervozan u klijet, zenu mu predhodno vece kao 'bolila' glava, pa je zato bio nervozan, te ce podnapitim kmetovima: "Hocemo li!" ...i vile u ruke pa na dvorac. Samo sto su danasnji kmetovi ostali isti, sa vilama, al' ovi vlastodrzci nisu. Imaju neke nove zandare i zakone za pokrice da recimo hapse mirne demonstrante za nepropisno prelazenje ulice. Dok dilere droge i ine druge mafijase ne diraju. Veze ih ista 'religija'.

Ili mozda neki novi vodja. Pa i njega nam serviraju, kao Obmanu. I to svakih par godina drugog. Taman se nameracis da ga skenjas, a mandat mu istekne. Otisao u istoriju a novog nam podvale. Dok oni iza paravana ostaju isti. Oni se ne mjenjaju. Obama ce ostati u istoriji zapisan kao predsjednik ciji se nemjerljivi doprinos demokratiji nalazi u boji njegove koze. Jednom rob, uvjek rob. Kao ameri su ostvarili demokratski napredak izborom prvog crnaca za presjednika. Kako je to cinicno. Cijela Afrika je demokratski stoljecima ispred amera. He, He... Od kad su kod njih na vlasti crnci. I taj najmocniji predsjednik svijeta je toliko mocan da u svojoj kuci (Americi) nista od obecanja nije mogao (pitanje je da li je i htio?) ostvariti. Al' zato kad njegovu zenu navecer 'zaboli' glava on cim se probudi, onako nervozan, istrese tovare demokratskih bombi, gdje mu se cefne. Kad ne moze da *ebe po sopstvenoj kuci (Americi) moze po bijelom svijetu. Demokratski.


Ili mozda neki mali narod. Doslo mu preko... dovde... pa ce da se pobuni. Aha, hoce, hoce. Ma boga, alaha ili koga sve (gore) ne moli da mu ne nadju naftu (dole) da kad prvom prilikom Michelle obmani Baracka glavoboljom, isti Barack ne utre im bombama put u demokratiju. A njegove bombase ni ne vidis. I oni su 'gore". Pa nek' mi jos neko kaze da su Srbi nebeski narod.
...zapoceo...zavrsio nisam...a i necu...

...Libija, Gadafi...ma necu ni da zapocinjem...

...necu, necu...da je Libijski narod dobivsi demokratiju, izgubio slobodu. Da moze da zaboravi na besplatno skolstvo i zdravstvo (tako bar neki 'nasi' kazu, da je im'o). A naftna polja? Nece im vise ni prici, da ih ne ostete. Eno im pustinja pa nek tamo nastave svoj srpsko-hrvatski rat. Za ono malo provizije sto ce im Zapad dati po barelu isti (Zapad) ce im prodati oruzje pokupljeno iz Bosne, za njih dovoljno moderno, pa na kamile ...raspasoj...

A Klintonova, Berlusconi, Sarkozi...njihove reakcije na Gadafijevo pogubljenje...o tome pogotovo necu...stvarno necu...ustvari, ne mogu...

Ma imam ja nasu Jacu...

Ne volim da ne volim i samo zbograditoga volim da obidjem osobe sa osmjehom broj sedam koji Jaca ima u svakoj situaciji, o cemu god da sere, premijerski. Cak i kad to radi na svom plusvanperfektnom Engleskom. Nedavno rece: " Proslo su vremena kad se islo u Beograd po misljenje." Tako nekako. Ma Tito bi joj pozavidio kako je to izrekla. Aha. Sad u sopstvenim glavnim gradovima idu po misljenje u zdanja gdje ih docekuju sa "Welcome to America". Opet, tako nekako. Ma ne moraju ni da idu. Blizo im , mogu i da dopuzu. Jebo te, pa oni Bosanski Srbi jedini jos idu u Beograd po misljenje. Sto su ti 'pravi' Jugoslaveni. Jos cu...

A cvijece? Kaze Andrej; tata ti uvjek kasnis. Ma ne kasnim ja, vec vrijeme nakud zuri. Kao da ce stici. Tako, jureci ovo kapitalisticko (vrijeme) uletim u park da ispunim obecanje oko festivala cvijeca u Toowoombi. Zurno ali ipak primjetim krajickom pogleda starca zavaljenog u travu, fata objektivom cvijetove u kontrastu neba. Ja odradio moj foto-djir a on i dalje na istom mjestu, ustvari malo lijevo ili desno al' i dalje, odozdo ka nebu. Ne interesuje ga 'korov". Skonto stari da 'korova' uvijek ima, samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Kao energija, neunistiv. I jedini spas od istoga, da ga prekrije snijeg zaborava. Ako ne vjerujete pitajte urednika. Sa strane starca tronoga rasklapajuca stolica, flasa sa vodom i *jebe se njemu...i za Libijom, i za Bosnom, i za ovim ...kako se kaze...demokratskim globalizmom...ma *jebe se njemu i za vjekom...za njim pogotovo. Pridjem ja njemu ljutito...ama, jebalo te cvijece... pa podjem o nepravdi, Canku, Miri Furlan, Enisi, Madi, Co-u, Ranku, Natasi, (o njoj nisam) sto je sigurno, sigurno, ma sjetim se ja i Mirsada, i Boce...a stari me ni ne pogleda, i dalje se drzi cvijeca, te samo prozbori: "Opet ces ti na kolonoskopiju." Jebajiga...


Sto samo mi o polikiti? Dvadeset godina na zapadu ni u Njemackoj ni u Australiji nisam nasao "normalnog" zapadnjaka da zakuham o politiki. Imam ovdje jednog Amera, Kip-a, pa ga nekad navucem na temu...svasta mu kazem...spomenem mu i Busa i Jessicu Lange...a on meni na kraju mrtav-'ladan kaze da sam u pravu. Ma jebalo te to tvoje "u pravu", vi zapadnjaci ne znate ni o polikiti pricat'. Da ti ja dovedem gore spomenute, pa da vidis ...Cuj, u pravu...

PS. Ah da, bila i treca konobarica. Ime joj se pisalo Carina. A vikalo: "Karina , daj pivu i pice za sve u kafani.

I, hej, haj bas nas briga...

http://youtu.be/JMauwtw7y5U


Friday, November 18, 2011

"Žene u crnom" podsećaju

Nikada nećemo zaboraviti Vukovar



U petak, 18. novembra, navršava se dvadeset godina od pada Vukovara. Tim povodom oglasila se organizacija "Žene u crnom" koja je još jednom podsetila javnost u Srbiji i predstavnike/ce državnih institucija da proces suočavanja sa prošlošću mora da počiva na jasno utvrđenoj odgovornosti i na ispunjavanju obaveza koje iz te odgovornosti proizilaze. Uprkos frazama, smatraju u ŽuC, u praksi je drugačije:

•Presuda MKSJ „Vukovarskoj trojci“ značajno je doprinela minimiziranju uloge bivše JNA u napadu na Vukovar.
•Suđenje za ubistvo više od 200 zarobljenika i civila hrvatske nacionalnosti, koji su odvedeni iz vukovarske bolnice i ubijeni na poljoprivrednom dobru Ovčara, u Veću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, završeno je sramnim presudama.
•Krivična prijava o logorima koji su postojali u Srbiji tokom devedesetih godina nalazi se u Tužilaštvu za ratne zločine od maja 2008. godine, a da istražni postupak još uvek nije pokrenut.
"Žene u crnom" zatražile su od nadležnih institucija da:
•Utvrde odgovornost vrha bivše JNA za agresiju na Hrvatsku i pokrenu sudske postupke za zločin urbicida u Vukovaru.
•Utvrde punu istinu o nestalima otvaranjem arhiva Vojske Srbije i otkriju grobnice hrvatskih žrtava u Srbiji.
•Pokrenu sudske postupke za osnivanje logora i za ubijanje i mučenje hrvatskih civila i vojnika u logorima u Stajićevu, Begejcima, Sr. Mitrovici, Aleksincu, Nišu i Beogradu.
•Da uvaže zahtev " Žena u crnom" i Art klinike, koji je potpisalo više od 30 organizacija civilnog društva, za postavljanje spomen ploča na mestima logora u Stajićevu i Begejcima i podrže druge vidove simboličkih reparacija žrtvama i njihovim porodicama.
•Preispitaju stavove o ratovima devedesetih godina XX veka i o odgovornosti Srbije u njima – istina o tim zbivanjima mora postati deo zvaničnog obrazovnog sistema i neporeciva istorijska istina u cilju promene moralnog poretka, vrednosnog sistema, kulturnih obrazaca.
Tokom agresije na Hrvatsku, JNA i paravojne formacije su opsedale grad Vukovar 87 dana, granatirajući ga sa kopna, Dunava i iz vazduha. Ubijeno je više 1000 civila, ranjeno je više od 25000 ljudi, dok je više hiljada bolesnih i ranjenih zarobljenika i zarobljenica prošlo kroz logore u Srbiji.

Povodom dvadesetogodišnjice zločina u Vukovaru, "Žene u crnom" i Art klinika će 18. novembra, u 18 časova, organizovati mirovnu akciju, u crnini i ćutanju, na Trgu Republike u Beogradu. Sledećeg dana, 19. novembra, ŽuC će zajedno sa članicama i članovima porodica žrtava i građankama i građanima Vukovara, prisustvovati obeležavanju godišnjice zločina.
(e-Novine)

Thursday, November 17, 2011

Masa na Himalajima



Dugo nam se Masa nije javljala. Ustvari ona je sve svoje komunikacije prebacila na facebook a ja u to internetovo cudo ne ulazim ni po koju cijenu. Evo, konacno, uz pomoc moje Bojane i facebooka nekoliko Masinih slika.

Za vas koji ne znate, Masa se uputila u Indiju. Kad smo pricali prije polaska, imala je dilemu da li da Indiji pridje s juga ili sa sjevera. Ocito, posla je sa sjevera i evo je kako osvaja Himalaje.
Nasa Masa se penje na Mount Everest! Hej! mount everest!!
Obecala je, i olaksala nam brige, da nece ici na najvisu tacku.
Kaze, za to trebaju posebne pripreme!
Evo, za pocetak, samo nekoliko slika.
Cim komunikacija proradi bice jos slika, a valjda i poneka Masina recenica.



Wednesday, November 16, 2011

Banjalucanke u Zagrebu

Cetiri sarmantne dame koje povezuje nekadasnji zajednicki zivot i rad u Banjluci i danasnji zajednicki zivot u Zagrebu, ljubav prema prirodi, kafici  i druzenju, sastale su se ovog ponedjeljka, dana 14., mjeseca novembra, ljeta 2011, na casicu razgovora ugodnog. 
Na slici gore su Neda, sa kojom sam nekada davno radio u razvoju telekomunikacionih uredjaja u Rudi Cajavecu, sjedi Slavica uz cije ime se, s razlogom rimuje lavica,  i komsinica mi bivsa, ali i sadasnja, jer rekli smo to: jednom komsija-uvijek komsija,  Niskana. 
Susret ovjekovjecila, slike poslala, pozdrave na obje strane proslijedila, Natasa.
Samo sami sebi mozemo uciniti dan ljepsim.
Ove sarmantne dame su to u ponedjeljak ucinile sebi, ali i meni...

Tuesday, November 15, 2011

RIJETKI FOTOSI POZNATIH










Maciji kasalj u odnosu na ovo:
                              Zelimir Saric i Pierre Brice,u "Winnetou-II",1964.

Monday, November 14, 2011

Joe Paterno ili pitanje morala

Vjerovatno ste culi ili procitali, a mozda i niste, vijest koja je uzdrmala americke sportske i univerzitetske krugove.
Osamdesetcetvorogodisnji  legendarni fudbalski trener ( americki fudbal) Pensilvanijskog univerzitetskog tima, cuveni Jeo Paterno, je prosle nedjelje otpusten sa posla. Popularnost ovog trenera i njegov ogroman doprinos razvoju studentskog fudbala u USA svjedoci i to da je pobjednicki trofej nosio i njegovo ime.
A do prija par dana Paterno je objasnjavao da ne zeli da se penzionise jer niti igra golf, niti peca niti lovi, niti ima i jedan drugi hobi. Fudbal je bio i njegov hobi i posao i zivot. I sve do dana kada je otpusten on je sa svojim timom postizao vrhunske rezultate. Neokaljana i blistava karijera trenera! Sve do prije nedjelju dana!
I onda, kao bomba odjekne vijest da je ta trenerska velicina otpustena, da se njegovo ime brise sa trofeja....
Naime otkriveno je da je jedan od njegvoh pomocnih trenera (Sandunsky) seksualno iskoristavao mlade igrace. Izgleda da je to trener Joe znao, a nije nista poduzeo, sve dok neko drugi nije otisao tamo gdje treba i dok nije pokrenuta zvanicna istraga.
Vrlo jednostavno. Znao - a glavu okretao.
I rjesenje je jednostavno. Legendarni trener je otpusten.
I ako ga cak i mimoidje sudska ili neka druga kazna on je vec kaznjen, jer je na njegovu bespijekornu karijeru  stavljena neizbrisiva mrlja.
Slusam i citam vijesti koje slijede nakon njegovog otpustanja, podrsku i osude i razmisljam o moralu. O moralu u demokratskoj Americi i moralu kod nas na Balkanu. Ali ne o ovom danasnjem balkanskom mortalu. O tome ne vrijedi ni razmisljati, jer ga nema. O onom moralu koji je nekad, u ono lijepo doba, postojao.
Da li neko od vas koji ovo citate zna ili je cuo da su se slicne stvari desavale i kod nas u nasem banjaluckom sportu. Koliko ja znam, nikada takve stari nisu izlazile u javnost. A u sportskim krugovima o njima se pricalo.
Prica o Joe Paternu me podsjetila na dugogodisnju pricu o jednom fudbalskom treneru mladjih kategorija, za koga se godinama suskalo da seksualno iskoristava mlade igrace, i godinama niko, ni u Borcu, ni u sportu, ni u gradu nije nista poduzimao. Ili kosarkas koji se pored relativne slave na  kosarkaskom terenu "proslavio" i time sto je svoje kolege, drugove, prijatelje, potkradao. Godinama su iz svacionica, iz dzepova nestajale sitnice, sve dok se jednom nije otkrilo ko je taj koji te "sitnice" potkrada. I sta se desilo? Skoro pa nista.
Vrijednosti vise nisu ostavljane u svlacionicama, a nas kosarkas-kleptoman je nastavio igrati u istom klubu.
Jedino su se njegovi saigraci organizovali tako da ga nikad ne ostave samog u svlacionici.
Ni pomena od osude ili istrage, ni u jednom, ni u drugom primjeru.
Da li je ikome u sportskoj Banjaluci zapala u oci cinjenica da su se bar tri trenera zenskih kosarkaskih timova ozenili svojim bivsim igracicama, i to sva trojica neposredno nakon sto su igracice prestle igrati ili su jos igrale? 
Niti mi je namjera da moralisem u poznim godinama, niti da hvalim Ameriku, ali mora se reci da se skandali u toj zemlji otkrivaju i da cak i oni najslavniji bivaju istrazivani.
Prica o treneru Joe Patarenu me podsjetila da su slicni slucajevi u sportu, o kojima se u nasem gradu samo suskalo, imali i svoje zrtve. Da li su oni koji su, kao  i Joe Paterno, okretali glavu dozvoljavali da zrtve nikada ne budu zasticene, da se nove generisu, da pocinioci nikada ne budu kaznjeni...
Istina, od vremena o kome razmisljam do danas proteklo je dosta vode u Vrbasu. I nasa, pretjerano patrijrhalna sredina, se izmijenila. Nadam se da bi se sada i kod nas nasao glas koji bi otkrio ono sto svi znaju i o cemu svi suskaju. 
Napredak je oko se bar jedan pocinilac otkrije.   
kako nazvati moral u kome smo odrastali i zivjeli?
I jedan i drugi
*************
Kompletan ovaj prilog je greskom objavljen juce. ( Uocio sam da je objavljen tek nakon Natasinog komentara na "Rijetki fotosi poznatih").
Nedovrsen, sirov materijal. Ja sam ga pripremao za neki drugi dan, pa stao, kad mi je dodijao. Nekom cudnom greskom, umjesto da ga spremim u memoriju, ja ga objavim. Sad, kad je vec proveo citav dan i noc u javnosti, bilo bi glupo da ga povlacim, doradjujem i preuredjujem.
Citam ponovo. Mnogo toga nedorecenog. Ali sta mogu. Neka ide, uz ovaj post-komentar onako kako je vec bio objavljen. Dodacu jedino sliku Joe Patenoa jer sam je vec ranije pripremio. Da mi trud ne propadne.

Sunday, November 13, 2011

Teorija zavjere

Kao i svi vi, pocesto dobijam raznorazne linkove ili clanke. Neke, sa cijim sadrzajem se uglavnom slazem, ja objavim, a one koji me svojim sadrzajem, a posebno zakljuccima cine glupljim i ludjim nego sto jesam, odbacujem. U neke od njih samo zavirim, i brzo mi se smuci...
Povodom "Arapskog proljeca", a posebno Libije rekao sam u kratkim crtama svoje misljenje. Brutalnost sa kojim su se "oslobodioci" obracunali sa Gadafijem nisam do sada ni spominjao, ali je i ta brutalnost za mene jos samo jedan od dokaza da ni jedna revolucija, ni jedan rat ne mogu bez zlocina, pocinjenih sa obje strane. Jer, i zlocin nad zlocincem je isto tako zlocin. Aksimom! Tacka! Nema vise! Onaj koji se izivljava nad zarobljenim, pa ma kakvi njegovi razlozi bili, je zlocinac. 
Evo, objavicu jedan clanak, kakvih smo svi mi dobijali , posebno za vrijeme rata u Libiji.
Ta zemlja je nama sa podrucja bivse Jugoslavije, nesto drugacija, jer su u njoj, zahvaljujuci prijateljskim odnosima, postavljenim jos za vrijeme Tita, mnoge nase kompanije dobijale dobro placene poslove. Mnogi nsi ljudi su tamo zaradili mala dolarska bogatstva. Libiji je isporucivano nase oruzje, nase su firme gradile bolnice, puteve, zgrade, sklonista.... Nasi su doktori i sestre radili u Libijskim bolnicama.
Mnogi nasi ljudi su sticali iskustva u Libiji i ujedno je upoznavali.  Zbog toga je odnos balkasnkih zemalja prema ratu u Libiji i Gadafiju bio nesto drugaciji nego sto je predstavljan na zapadu.
Evo, postavicu jedan od clanaka iako autor u clanku pretjeruje u mnogo cemu, iako su mu neki zakljucci najblaze receno cudni i pomalo predodredjeni. Suvise je tu teorije zavjere za moj zeludac, suvise je to ipak jednostrano, ali neke od dilema pomenutih u ovom clanku sigurno je da vrijede da se o njima jos jednom razmisli.
Clanak ne izrazava moje misljenje. Medjutim,  neke od dilema o kojima autor razmislja i donosi zakljucke sigurno ostaju otvorene a neki od zakljucaka sigurno vrijedi uzeti u obzir. Pored toga,  vrijedi ponekada procitati i clanke sa cijim se zakljucima ne slazes. Ne treba zatvarati oci pred nepoznatim i sve gledati kroz svoje naocale. 
Da skratim.  Procitajte i zakljucite onako kako vas uci vase znanje, iskustvo, logika, etika...
Ako vam se cini predugacko. Odmorite - nastavite sutra.
Ako vam sve ovo izaziva mucninu u stomaku - nemojte nastaviti.
(Ako su se potkrale neke tehnicke greske u tekstu, ne zamjerite. Copy-paste tehnika na blogu nekada ne radi onako kako mi to zelimo)

**************************

LIBIJA
moc medija i genocid zlocinacke organizacije NATO
(ili: ZAŠTO JE LIBIJA MORALA PASTI)
 
Neposredno nakon pisanja prošlog posta koji je govorio o neredima u Londonu, spontano
sam naišao do obilja informacija o doga ajima u Libiji, koje sam istoga trena odlucio
podijeliti s posjetiteljima ovoga bloga i time privremeno odgoditi sve planirane teme.
Razmjeri zavjere koju kuju mediji protiv covjeka su uistinu otišli veoma daleko. Kada bi ste
uvidjeli koliko su naši mediji i sve odreda televizijske kuce, od HRT-a, RTL-a, NOVE TV pa
na dalje, sljedbe medijske politike kakva se propagira na zapadu i u europi, i što takva
politika cini, siguran sam da više ne biste upalili TV i dnevnik. Uistinu, ovakvo pranje
mozga možda je krajnji bezobrazluk i ono vrije a ljudsku inteligenciju. Ako je uopce nešto
inteligencije ostalo u glavama kroz dugogodišnje pranje mozga pred TV-om.
Svjedoci smo velike medijske fame o zbivanju u Libiji i pobunjenicima koji su se digli protiv
diktatora Gadafija kako bi svrgnuli njegovu vlast, dali slobodu narodu te uspostavili
demokraciju. Na putu ostvarenja pravde stoji prepreka; odred Gadafijeve vojske
naoružane do zubi, koja nemilosrdno straši narod paležima, klanjem nevinih civila,
silovanjima, bombardiranjem gradova, itd. S obzirom da pobunjenici nisu mogli sami protiv
ovakve nemilosrdne vojske, nastupio je NATO s svojom vojnom intervencijom, kako bi
obuzdala krvolocnu Gadafijevu vojsku. To je prica koju vam prodaju mediji.

Što vam to mediji ne govore?

 Jedno je nezaobilazna istina; Libija je pod vodstvom Moamera el Gadafija “tiranina i
ludaka”, kako ga prozivaju na Zapadu (pa time i u našim guzicarskim pro-zapadnjackim
medijima), postala najbogatija africka država potpuno samostalna i spremna da uvede
novu monetu u trgovini sa naftom- islamski zlatni dinar i beskamatne kredite (cemu MMF
nece imati pristup). U Libiji je najstrože zabranjeno davati kredit sa kamatom (da
budemo precizniji, u Libije nije moralno uzimati kamatu na pozajmkjeni novac dok u
prozapadnjackim zemljama banke generiraju sve svoje prihode upravo na kamati).


Islamski dinar bi zato bio veoma stabilna moneta, a beskamatni krediti bi bili veoma
poticajni. Ovim novcem, kojeg je Libija zaradila od nafte, Gadafi je marljivo kupovao i
zlato. Koliko tocno ima zlata u Libiji niko ne zna. MMF procjenjuje da imaju oko 4,6 miliona
unci, a to je blizu 144 tone. To na tržištu trenutno vrijedi preko 6 milijardi dolara. I Libija ga
najvecim dijelom cuva u svojim sefovima u Libiji, a ne u Švicarskoj, kao što to moraju
ostale porobljene zemlje.


Osnutkom islamskog zlatnog dinara, svi koji žele africku naftu morali bi prvo kupiti ovaj
novac. Što bi se tada dogodilo? Nesumnjivo bi Gadafi preuzeo bankarski tron
Rothschildima. Tako si je Gadafi automatski prisvojio do sada vec dva neprijatelja. To su
SAD, koje su zadobile žestoki udar vec samom idejom o stvaranju nove monete, jer time
SAD više ne bi mogle kupovati naftu od africkih zemalja špekulativnim novcem. Tu su i
potom Rothschildi, koji su s svog bankarskog trona uvidjeli jakog konkurenta koji je veoma
sposoban preuzeti njihov biznis. Isti je Gadafi Rothchildima vec preuzeo Kinu koja je
postala njegov strateški partner i veliko tržište.

Moemer el Gadafi je veoma ubrzo ujedinio i sva plemena, posebno dvije velike libijske
etnicke grupe zbog kojih je Libija uvijek morala biti podijeljena na dva administrativna
dijela. Gadafi je napravio jaku unitarnu državu. Naftne ugovore sa stranim kompanijama je
napravio tako da je najveci dio novca od nafte ostajao Libiji i to na korist narodu, tako što
je glavna naftna kompanija bila 100 posto u vlasništvu države. Proizvodnju nafte sveo je
na samo jedan dolar po barelu, dok je kod drugih zemalja cijena išla i preko 100
dolara.

Ogromnu zaradu od nafte Gadafi je koristio za kupovinu oružja i formiranje vojske, što su i
drugi radili i u cemu im je Zapad obilato pomagao uzimajuci im tako dobar dio novca od
prodane nafte.
 
Da bi shvatili nacin Gadafijeve vladavine, moramo nešto reci o robovlasnickom sistemu. Danas u
školama, djecica na satu povijesti uce, da je zlokobno robovlasnicko društvo odavno

iskorijenjeno. Nasuprot tome, to je potpuna laž. Da se razumijemo, ja ne podržavam niti jedan oblik

hijerarhijskog sistema, pa pogotovo robovlasnicko, no ovdje smo da ustanovimo u kojem su sve obliku
robovlasnicki sistemu postojali i u kakvima postoje danas. Cinjenica jest da su u povijesti postojali

feudalci, koji su svojim ´robovima´ omogucavali bogat život u izobilju. Oni su brinuli za svoju radnu

snagu i osiguravali im siguran dom, sigurnost za njihovu obitelj pa i besplatnu hranu za cijeli život –
a to je ono što su mnogi ljudi tada željeli.
No današnje "slobodarsko" i "demokratsko" društvo je nastalo u trenutku kada se jedan
generalni vlastelinski kartel odlucio skloniti iz javnog života kako njegovi robovi više ne bi

morali gledati u kakvoj raskoši on živi. Takva hijerarhija je više bila ne prihvatljiva u

modernom svijetu, i to je inzistiralo na tome da se ona prikrije, te da ljudi ostanu robovi koji

žive u iluziji da su slobodni. Ista moderna vlastela, modernih feudalaca, koje možemo

nazivati bankarskim obiteljima (nekoc trgovcima) i poznatim elitistima, sebi je omogucila

špekulativnu trgovinu – zamijenila je zlato za papirne priznanice, i nije vezana ni za jednu

zemlju. Danas tako živimo. Njihov teritorij su sve zemlje i svi posijedi na kojima trguju, a to

je prakticki cijeli svijet. Još jedna verzija korporatizma. Ljudi misle da se robovlasništvo

iskorijenilo, no svi smo još uvijek vlasništvo feudalaca.
Ovaj trgovacki kartel formiran od venecijanskih srednjevjekovnih trgovaca uspio je u

periodu od nekoliko stotina godina najmocnijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno

sredstvo placanja svoje papirne priznanice, odnosno novac koji oni plasiraju i iza koga
odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene

vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i

prakticno porobili.
Mnogima je jasno da je SAD najveca robovlasnicka plantaža. Ova zemlja je i na ivici bankrota, jer ima
takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju placati robu koju uvozi iz drugih

zemalja. Iako imaju i sirovine, tehnologiju i radnu snagu, u posljednjih 60 godina konstantno ratuju po

citavom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit.

Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. Nakon što su SAD pocetkom 70-ih godina vec jednom
bankrotirale, dolar je postao vezan za naftu, a “americko” zlato koje je nakon 2. svjetskog
rata izliveno iz citavog sveta, posebno od poražene Njemacke, postepeno je odlazilo u
švicarske banke gdje ga sada katolicka crkva, najveci dilerski kartel zlata u svijetu,
kontrolira i prodaje kome hoce.
Vec i prosjecno inteligentni ljudi shvacaju da su samo obicno roblje, te da su
politicke price o “ljudskim pravima", "slobodama" i "demokraciji” najobicnija farsa.
Tako se i SAD kao najveca robovlasnicka kolonija medijski prikazuje kao
"najdemokratskija zemlja na svijetu". Ona to i jest, jer "demokracija" je u praksi
postala paravan za pljacku i teror.

Kako bi zaokružili pricu, sve se vraca na Gadafija, koji je stvarni vlastelin države Libije. To
da je on vlastelin se ne skriva, vec je to opce poznata stvar. On je u praksu sproveo one
nacine funkcioniranja feudalnih vlastela kakve su postojale u povijesti. Njegov kartel mudro
upravlja državnim resursima, i sve vraca nazad u državu i bogati ju, od cega najvecu dobit
ima sam narod. Onako kako to moderno vlastelinstvo ne cini.

Stoga je pala odluka da se Gadafija ´upozori´, da se skloni iz biznisa i da izbaci iz glave
ideju sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Takav nacin vlastelinstva se ne uklapa u
globalnu slagalicu robovlasnickog sistema, tim više jer Afrika mora ostati zemlja
porobljena na moderan nacin. A Gadafi, umjesto da je pokleknuo prijetnjama, nametnuo
je sebe kao revolucionara i lidera citave Afrike!

Prica ide dalje…

Man-made river projekt



Gdje ima nafte ima i vode jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine
kore. Citava planeta se prakticno stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu
(što zavisi i od telurskih struja) vec može ostati milionima godina zarobljena duboko pod
stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom se nazivaju akviferi. 1959. godine
je otkriveno da Libija sa skoro dvije trecine svoje teritorije leži na ogromnim
akviferima. Po procjeni strucnjaka ovi akviferi u Sahari sadrže 10 do 12 tisuca kubnih
kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Dakle, Sahara leži na
vodi. Akviferi se nalaze i u Cadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati
bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba.

S obzirom da je Libiji voda prijeko potrebna jer ima veoma male obradive površine (oko
1% od citavog teritorija) bilo je potrebno transportirati ju. No voda se nalazi tocno ispod
pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95% stanovništva živi u priobalnom dijelu. Tako se
Gadafi odlucio na još jedan potez koji je bio posljednji okidac za konacnu intervenciju
svjetskih bankara i korporatista u ovu pricu. Dosta je bilo i toga da im Gadafi oduzima
tržište, posao, ne poštuje njihova pravila igre, vec ce se sada odvažiti i na kontrolu vodenih
resursa, koji su na piku americkim kolonijalistima posljednje desetljece, te ce preuzeti i
veliki dio trgovine poljoprivredom. Za transport ove velike kolicine vode iz akfera potreban
je cjevovod od oko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Evropa. Projekt
je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project).
Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u cetiri faze. Dvije su vec završene, a treca faza je
spajanje ove dvije. Libija namjerava na ovaj nacin dobiti 160 000 hektara obradivog

zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu, dok ce ostatak
ici u gradove. Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je voda previše
kvalitetna. Oko 3700 kilometara puta je vec napravljeno. U prilogu se nalaze fotografije
cilindara i snimaka iz zraka koji prikazuju cijevi, to je nešto što je sasvim javna i poznata
stvar javnosti u Libiji, a što su naši mediji potpuno zaobišli.
Oko 1300 bunara ce biti izbušeno koji bi trebalo da daju 6,5 miliona kubnih metara vode
dnevno. Na ovaj nacin bi se vodom snabdijevali Bengazi, Tripoli, Brega, Sirta i ogromne
poljoprivredne površine. Kolicina vode u akveferima je procijenjena na kolicinu vode u
Nilu koja protekne za 200 godina. Pojedini stucnjaci sa Zapada, me utim, procjenjuju da
ce se ovaj prirodni rezervoar iscrpiti za 50 godina, dok drugi smatraju da ce voda trajati
preko 4000 godina.
Unatoc tome što na provo enju ovog plana radi samo Libijska radna snaga,
tehnologija cjevovoda je uvedena i iz Njemacke, i angažirane su mnoge
strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemacke, Japana, Filipina, a
pozvana je na suradnju i Britanija. Libijci ce svoje iskustvo definitivno
prezentirati drugim africkim zemljama koje tako er leže na akviferima. Cilj
Libije je s vremenom potpuno zadovolji svoje potrebe za usjevima,
a Libijci onda planiraju sa proizvodnjom uci na Evropsko
tržište. To bi bio globalni napredak cijelog kontinenta, koji ne samo da bi ih
unaprijedio na podrucju poljoprivrede, vec bi s time došla u paketu i sve ostale beneficije,
kao i opci rapidni društveni razvoj.
Citava investicija treba koštati oko 33 milijardi dolara, s tim da ce vjerojatno biti skuplje
(ako ikada bude završena). Bitna stvar jest da je financiranje do sada vršeno iskljucivo
državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka. Dakle, MMF i
Svjetska banka su potpuno zaobi eni!!! Možete vec da zamislite kako je to
Rothschild i ostala bankarska elita ekipa teško prihvatila. Toliko teško da se o ovom
libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno
ignorirali.


Dakle, Gadafi je potpuno zaobišao MMF i Svjetsku banku, Libija ima cilj snabdjeti cijelu
Europu vocem i povrcem, i to izuzetno visoke kvalitete zbog vode koja je stara i
mineralizirana. Obitelji Rotschild koja ima svoje poljoprivredne investicije u Indiji, te koja u
svojim rukama ima kontrolu nad kompletnom trgovinom u Europi, te koja posjeduje
Svjetsku banku i MMF, ovo je dodatno sjelo na vec inficirani žulj.
Zapocinje udarcinje udar

I došao je trenutak kada je londonski bankarski kartel na celu s vodecim svjetskim
korporatistima odlucio pokrenuti svoj plan. Prvenstveno je aktivirao svoje politicke
marionete koje mediji predstavljaju kao najznacajnije državnike sveta. Nare eno im
je da odobre vojnu intervenciju koja ukljucuje razaranje Libije i masakriranje s ciljem
zastrašivanja naroda. Cak se ni dobitnik Nobelove nagrade za mir nije smio usprotiviti,
vec je pozvao na "osloba anje" Libije od "diktatora". I Rusija je ovo podržala. Interes
Rusije da podržava ovu NATO intervenciju, samo potvr uje cinjenicu da je i
velika´Majka Rusija´danas samo jedna guzicarska kolonija trgovackog
Londona. Politika je iskljucivo biznis.
Tada su nastupili pobunjenici iz tzv. Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta (kojemu mediji prišivaju imidž
pravedne organizacije) kojemu je krajnji cilj preuzimanje vlasti Gadafiju, te osnivanje nove
Centralne banke u Begaziju (za racun Rothschilda i Londona) , te nove naftne kompanije koju ce onda
privatizirati sve vodene sisteme. Tome se pridodaje legitimnost i "demokratski svijet" preko
iluminatske organizacije UN (kojom upravlja isti trgovacki kartel iz Londona) koji ce omoguciti
francuskim korporacije (Veolia, Suez Ondeo i Saur) koje danas drže 40% svjetskog tržišta u
poslovima sa vodom, da dobiju svoje vlasništvo nad cjevovodima
.

Druga zlocinacka organizacija, NATO, dobila je tako er svoju ulogu koja se još
uvijek krije, kako na kompletnom zapadu, tako i u nama svim zvanicnim medijima. Pod
okriljem organizacije za zaštitu civila, dobrociniteljska Amerika je poslala NATO operaciju
na Libiju kako bi tamo predstavljala ½podršku pobunjenicima½u borbi protiv okrupljele
krvolocne Gadafijeve vojne sile. No što NATO uistinu cini u Libiji? Prva stvar, za koju
postoji i obilje dokaza, jest da je jedan od zadataka NATO intervencije i razaranja Libijske
ekonomije. Vodeni cjevovod ide paralelno s plinovodom i naftovodom i Libija je do sada,
uz NATO intervenciju pretrpjela goleme infrastrukturalne štete. NATO bombarderi su
zasuli ovaj cjevovod i veliki dio infrastrukturi razornim projektilima vec u prvih par
dana svoje dušobrižnicke intervencije.
Gola istina jest da vladajuca elita, putem svojih alatki (NATO-a) ima cilj uništiti kompletnu
Libijsku infrastrukturu, te embargom i agresijom stopirati životni progres, te prije svega 200
milijardi dolara investicije. Libija je poznata po izuzetno naprednoj gra evinskoj industriji,
te svojim djelovanjima NATO ima cilj stopirati izgradnju škola, bolnica, hotela, velikih
stambenih kompleksa (500 000 njih koji su u izgradnji), te ugroziti 3,5 milijuna
stranih radnika, od kojih je vec 20 000 000 ostalo zbog posla nakon pocetka NATO
intervencije. Zapad se plaši brzog razvoja Libije, i pod svaku cijenu, to je moralo biti
preventirano.


NATO svakodnevno bombardira bolnice, škole, silose s žitom, tvornice, hotele,
infrastrukturu, džamije, plantaže palme i vinove loze, univerzitete, autobuse,
putnicka vozila. Mediji iznose vijesti o tome kako Gadafijevi sljedbenici siluju i
masakriraju žene, no u istraživanjima nezavisnih novinara iz podrucja Tripolija i okolnih
gradova koji su pretrpjeli napade pobunjenika nije se pronašao niti jedan podatak za
osnovanu sumnju da su lokalni stanovnici ti koji ubijaju i siluju žene. Zanimljivo jest i to
da nije formirana niti jedna me unarodna komisija za utvr ivanje istine, što je
trebao biti prvobitni zadatak UN-a, no on je to vješto izbjegao. Stoga, zamislite, vojna
intervencija je pokrenuta iskljucivo na temelju medijskih izvještaja i izjava
pobunjenika!! Sam taj cin je kriminalan i sramotno je da niko nije reagirao na ovakav ishod
doga aja. Dakle, intervencija je pokrenuta na temelju laži.
NATO namjerno ubija stanovnike, bombardira gusto naseljeni kvartove, a stambene
zgrade u Libiji su tako gra eni da su one tik jedna uz drugu te na mnogo katova. Obitelji su
tako er brojne i ima jako puno djece. Po glavi obitelji izme u 4 – 6. Stoga je razmjer ovih
pogibelji nezamisliv, ali i proracunat i ciljan. Npr. cak 18 NATO projektila je razorilo
kompleks u centru Tripolija, gdje se nalaze nevladine organizacije za ljudska prava, visoki
komitet za žene i djecu, me unarodna organizacija za mir i pomoc. Ako je zvanicna
funkcija NATO-a zaštita civila, kako je moguce da je NATO sa cak dvije razorne
bombe izravno pogodio specijalnu školu za djecu s poteškocama u razvoju koja je
poznata škola i zgrada ½pod zaštitom UNESCO-a½? Na srecu djeca baš taj dan nisu bila
u školi. No za vrijeme NATO intervencije u prvih 90 dana poginulo je i ranjeno 4700 civila.
Me u njima i brojka poginule djece, njih 109, s tim da je najmla e dijete imalo tek 8
mjeseci. Svrha ovoga, osim zadavanja traume stanovništvu, jest i poticanje trajne
humanitarne katastrofe.

 


Tko su uopce ti pobunjenici? Pobunjenici, koji se zvanicno nalaze unutar otpora
Nacionalnog Tranzicijskog Savjeta, mladi su ljudi ispranog mozga kojima je obecano da ce
dobiti veliko bogatstvo i slobodu ukoliko ostvare svoje ciljeve. Me u njima su pripadnici
radikalnih islamskih organizacija, te postoje svjedocanstva da su ih njihovi vjerski vo e
pozivali na džihad i ubijanje svakog policajca, svakog vojnika i svake osobe koja ne
podržava njihova nacela. Me u zarobljenim pobunjenicima su se nalazili cak i
placenici iz ´Blackwatera´ zaštitarske privatne organizacije iz SAD-a, poznatoj još
pod nazivom ´psi rata´, te Dyncorp-a. Ovi su placenici trenirani od strane NATO
profesionalaca da postanu mašine ubojice, uz pomoc ovakvih privatnih organizacija kojima
je cilj sijati krvoprolice.

Me u pobunjenicima se nalaze i mala djeca koja su odgajana od malih nogu kao ratnici te
su privikavani na oružje i ubijanje – prava su buducnost ratnih strojeva za ubijanje.
Potpuno identicna situacija koja slijedi principe nastajanja crvenih kmera i problema u
Jemenu s otimacinom djece i treniranja istih da postanu vojnici. Obilje fotografija potvr uje
da se u odredima pobunjenika nalaze maloljetnici naoružani do zuba.
Grupe pobunjenickih snaga, koje se prikazuju u medijima, koje vidimo u tenisicama i
trenirkama bez adekvatne vojne opreme, u biti su samo manekeni za slikanje za potrebe
globalistickih medija. Oni što "osloba aju", ubijaju, opkoljavaju i razaraju su
iskljucivo NATO snage i njihovi profesionalni ratnici i religijski fanatici potplaceni i
obuceni od strane americkih službi. Sve njih sigurnosne snage privatnih korporacija
polaku ubacuju u Libiju kako bi se regrutirale u ostatak placenika.
Takva pobunjenicka sila je opljackala zalihe naoružanja koje je do tada cuvala malobrojna
policija. Zatim su poceli masovno ubijat svakog policajca i svakog vojnika na kojega su
naišli. Pucali su s zgrada po civilima i mediji su ih predstavljali kao snajperiste državne
vojske.

Misorati, koji je 290 km istocno od Tripolija, glavnog grada Libije, bilježi doga aj kada su
pobunjenici za vrijeme svoje okupacije oteli oko 200 stanovnika tog grada, zatim su ih pred
okupljenom masom zaklali, isjekli im tijela na komade, utrpali u vrece, zatim kontejnere i
potom ih zapalili i bacili u more. To je bila manipulacija traumom kako bi se uvjerilo narod
što ce ih zadesiti ukoliko budu neposlušni. Postoje snimke ovog doga aja.
Ovako trenirani manijaci i strojevi za ubijanje znaju da je najjace oružje svakog rata
silovanje – da to donosi najgoru traumu svakom narodu. Silovanje razara obitelji,
uništava psihologiju zajednice, i ostavlja trajne traumaticne posljedice po muževe i žene.
Stoga ovi radikalci sprovode danonocna mucenja i silovanja po kucama, cesto žene pritom
i masakriraju i ostavljaju ih njihovim muževima kao jasnu poruku. Tako su žene u Libiji
pretrpjele posebne žrtve u Libiji. NATO agresija iz zraka im ugrožava živote, a pobunjenici
ih izlovljavaju i zlostavljaju. To je konkretan udar na jedno društvo. Jedan vo a
pobunjenika je cak optužen da je snabdijevao pripadnike svoje vojske s stimulansima
kako bi ovi mogli pociniti što više silovanja.

Dakle, sva zbivanja koja se odvijaju u okvirima medijskog rata, propagande su bankarskih
kartela s ciljem da se ljudi manipuliraju, te podrže masovni genocid nad jednim narodom.
U tome je ocito i uspjelo. Kada se vlastelini sukobe, narodi i države se uvode u ratove.

Tako je bilo u povijesti, tako je i danas.
Libija je bila veoma prosperitetno socijalisticko društvo, prakticno bez kriminala i nasilja.
Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu vec trideset godina. Tu je i cinjenica da se
2000 plemena, sakupljaju u Omladinskom nacionalnom forumu libijskih plemena i
odaju podršku obrani Libije. Mediji potpuno prešucuju ove skupove, koji su
najvažniji za donošenje validne procjene stupnja podrške koji ima Gadafi od svog
naroda. Gadafi ima podršku svih plemena, i to je najveci problem za NATO.
Uopce ne podržavam Gadafijevu politiku. U ovom postu sam iznosio informacije kako bi se
citatelj u što jednostavnijem obliku mogao suociti s drugom stranom price, a za to je bilo
potrebno upoznati se s nacinom njegove vladavine i usporediti ju s vladavinom njegovih
½suparnika½. No, da li su oni (Rothchildi i ostali pripadnici bratstva) zaista njegovi
neprijatelji? On je bio nesumnjivo veoma blizak s vo ama zapadnjackog svijeta. Uz
to, Gadafi je židov, ro en od židovske majke, ciji se korijeni, po mnogim izvorima
ispreplicu i sa samim Rothschildima. Ulaziti u tu novu granu ove teme je nemoguce jer
je post i vec sada predugacak stoga više o tome ima u priloženim linkovima. Ocigledno
jest da su zapadnjaci porobljeni teškim kreditima i prestrašeni imaginarnim islamskim
terorizmom povukli još jednu stratešku odluku sukladnu svima ostalima u zadnjih nekoliko
desetljeca. Je li Gadafi znao što ga ceka ili je sve stvar dogovora, ostaje (mi) otvoreno
pitanje. Ali nesumnjivo je da za ovakve strateške poduhvate i biznis politike na
najvišim razinama, najvecu cijenu placa nedužan narod, kojemu se uvijek i bez
iznimke ispire mozak.
…………….
http://www.duh-vremena.bloger.hr/post/libija--moc-medija-i-genocid-zlocinacke-organizacije-nato/13075675.aspx  28.08.2011.

• Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za
isporučenu naftu.
• 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na
Libijsku naftu.
• Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je da će u suprotnom sklopiti
međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je došlo do
ovog neviđenog razaranje Libije. Je li libijski građanin imao razloga buniti se
protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije.

• Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su
vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona
stanovnika, a ima 14 miliona registriranih automobila. Ako neko hoće studirati u
bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i država mu osigurava stan, hranu,
automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara.

• U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez kamata. Ako u
roku od pet godina ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas.
Ako hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene, a ostalo dotira država. U Libiji
za 10 dolara možete kupiti 85 litara benzina ili nafte.
• U Libiji je hrana gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara.
• U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci.  

Živila sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila
ni jednog prosjaka na ulici.
• Libijci ne idu raditi po bijelom svijetu jer za to nemaju potrebe.
• U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije
mogao vratiti kredit, što nije rijedak slučaj po ovim takozvanim demokratskim
zemljama koje su se okomile na Libiju.
• Iskreno, žalim Libijski narod jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za
100 dolara i gdje će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav
su živjeli moći će samo sanjati.

Par činjenica o životu u Libiji pod Gadafijem:

• beskamatni krediti;
• u toku studiranja prima se prosječna plaća za to zanimanje; - ako ne nađeš posao
nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci;
• po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću;
• kupovina vozila po tvorničkoj cijeni;
• nikome ne duguju ni centa;
• Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara;
• besplatno zdravstvo (medicinska sestra na svakog pacijenta)
• besplatno obrazovanje; - 25% ljudi visoko obrazovano.
 
Da li je to dovoljno činjenica za razaranje Libije?


Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch.
President of ICOMOS in BiH
Emerika Bluma 7/III
71000 Sarajevo
Bosnia and Herzegovina
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...