Friday, November 25, 2011

Mladen: MACKE I MISEVI

Mozda ce vremenom nove generacije nadolazecih junosa u nasim novokompronanim drzavama prihvatiti aktualne moralne formule poniznosti sluge nad gospodarom, ali mi, malo stariji, kao nekakvi ostaci ostataka jednog okruzenja kojeg vise nema, sve cemo jos dugo sa knedlom u grlu promatrati sa strane.

Da ne bude zlonamjernih citanja izmedju redova: ja jos uvijek nostalgicnio vjerujem da “moji” narodi nisu ljudi bez obraza i petlje , ali prica o zoharima se uglavnom vrti oko bogomdanih tumaca misljenja tog naroda kojima su jedine vodilje novac, vlast, cilj opravdava sredstvo i zavadi pa vladaj. A sve to bez poniznosti prema vladarima planete nece moci proci.

Godinama prije tog naseg sjecanja ponos cuvara nasih sudbina je bio, bas kao i sada, sveprisutna balkanska postapalica koja je trebala skrivati stoljetne suzanjske pozicije i poraze ispacenih ljudi. Bez imalo stida su se porazi pisali kao pobjede, a brdjanski i ravnicarski seljak,bas kao i urbani usamljenik, svoj pasivni doprinos davali su beskorisnim kolicinama prevarenih ideala i jeftine prolivene krvi.

Sto god netko o tome mislio, zemlja u kojoj smo rodjeni od druge polovice proslog stoljeca bila je sve i svasta, ali ne suzanjska, ne dajuci nikome na ovoj planeti da se petlja u put koji je odabrala – kakav god on bio i kako god ga danas citali. Istina, krcag ide na vodu dok se ne razbije. Puno je razloga za razbijeni krcag, puno se toga mozda moralo promijeniti posto istorija ne trpi statiku. Sto je dobijeno nakon svega (osim novih hektolitara prolivene krvi) neka prosudjuju pametniji, ali ponos je izgubljen. Definitivno.

Jer, ponos, kako ga shvacam, nije busanje u prsa nacionalnoj pripadnosti u novim, za “sva vremena”, zacrtanim granicama. Svi znamo da je optimista samo lose informiran pesimista, pa zato ruzno, ali punih usta tvrdim: bice jos ratova na izguzvanom Balkanu, na zalost svakog razumnog stvora, ali bice ih dokle god posljednja kap dezurnih ludjaka ne iscuri. Bice ih i previse. Pogledajmo malo vrijeme iza pa ce nam biti jasno koliko dugo su trajali “vjecni” rezultati proslih ratova Da, to je strasno, ali na Balkanu je rat prirodna pojava koja pocinje ponosom identifikacije a zavrsava porazom razuma. Uvijek!!

Ponos bi valjda trebao biti kada ti netko pristojno pokuca na vrata a onda ti , po svojoj volji i trenutnom raspolozenju, odredis da li mu je dopusteno prelaziti prag tvoje kuce.

Zasto ovako govorim? Da, malo sa zakasnjenjem, uz ostalo, odgovorim i Natasi, cija razmisljanja izuzetno cijenim, za njenu sugestiju na jedan moj napis o nepostojanju interesa zapada za nase nedodjije i da se posvadjam sam sa sobom kada tvrdim da je jedan od najsramnijih rezultata proslog rata sto postotna marionetska uloga balkanskih poltrona prema “velikoj” braci. Da jos jednom podvucem fakat da ih moze i mora biti sramota ( ako ta rijec jos postoji u vokabularu novopecenih politicara) sa koliko dodvoravanja plesu na svirku mocnika, a istovremeno se do bola busaju po rebrima drzeci desnicu gdje bi trebalo biti srce, kao da njihovoj hrabrosti i inim ponosima nitko nije ni do koljena.

Prostor ne dopusta previse kopanja po informacijama, ali je dovoljno samo zagrebati po povrsini dnevnih vijesti da se vidi koliko se zaglibilo:

Godinama je u Hrvatskoj planiran ZERP ( pojednostavljeno zastita morskog i ribolovnog podrucja), dok netko u Vasingtonu nije lupio sakom o stol i sve je nestalo kao pjena. Jer, tko to Talijanima zeli uskratiti stoljetno pravo da rovare po tudjim zemljama i morima.

Slovenci su se mjesecima igrali nacionalnog ponosa oko svoga vidjenja pravicnosti kod pitanja Piranskog zaljeva, iliti Savudrijske vale, te kocili nastavak pregovora za ulazak Hrvatske u EU, a onda je Hilari Klinton znakovito mahnula kasiprstom u pravcu Boruta Pahora i ekipe te je sve preko noci postalo nadojeno neprirodnim pomirenjem i napadnim prijateljstvom dvije dobrosusjedske zemlje.

Makedonija je godinama ponizena i ucjenjivana zahtjevom izvikane (i propale) Grcke oko svoga rodjenog imena, kao da je ta jadna nasljednica slavnih dana jednog davnog vremena od boga dobila licencu o odredjivanju imena nerodjenoj braci po vjeri.

Crnogorski velikas Milo Djukanovic, ne tako davno veliki povratnik na celo svoje djamahirije, iako je “onomad” jasno objavio da se povlaci sa politicke scene zemlje koju je na mnogo nacina u(ne)srecio, u roku od samo nekoliko sati “dobrovoljno” ponovo bjezi u anonimnost. Bice da ga je spopao sindrom Sanader, ali znak da vise nije mocnik sigurno nije njegova odluka.

Bosna i Hercegovina je vec dvadeset godina protektorat zapada koji se vrti u krugu nemoci i neshvacanja vlastitog identiteta. A to ce biti sve dotle dok se ujko Sam ne umori od drzanja lekcija i presalta na neku africku zagonetku.

Bez ambicija da tumacim razloge dogadjanja i raspravljam o tome da li je NATO prezentacija moci u Srbiji, ne tako davno, bila potrebna (pobijeni civili ne mogu biti herojsko djelo u svakom slucaju), misljenja sam da je nenormalno i nemoralno praviti se blesav te iskljucivo makijavelisticki prihvatiti clanak koji slijedi kao nesto samo po sebi jasno.

Mogu se sloziti da je za svu nasu nesloznu braca ovakva metla i kontrola retardiranog ponasanja cesto potrebna, ali….dokle se pobogu to stiglo i kuda se ide sa nacionalnim dostojanstvima ako se niti jedan ozbiljniji korak ne moze napraviti bez licence patrona….

Jer, kako stoji u tekstu, “…Amerikanci su odabrali Srbiju i Beograd zato sto je rijec o fantasticnoj geostrateskoj osmatracnici…” Za nevjerovati – kakve ce tek osmatracnice dobiti po Bosni i Makedoniji, a tek na Triglavu, kakve tek poligone za uvjezbavanje moci po vukojebinama Zagore , Like I crnogorskih gora, a koliko tek slobodnog prostora za baze po Jadranu – sve izmedju hotela i motela (kog ce nam vraga napustena brodogradilista) – kao da vec nismo naucili plivati izmedju neeksplodiranih tomahavk raketa preko puta Zlatnog rata…

Eto, sve se to dobija za saku dolara i malo crvenila na licu zbog izgubljenog ponosa…Ustvari, nista se nece promijeniti…Ici cemo i dalje, kao da se nista ne dogadja , sa onim nasim junackim uzvikom do pobjede: “Use, nase i podase….!!!
 

CIA u Beogradu gradi "špijunski centar"?
U okviru nove Ambasade SAD u Srbiji, koja se gradi na mjestu nekadašnjeg Maršalata na Dedinju, biće smješten i regionalni centar CIA za Balkan.


Ambasada će se prostirati na više od 40.000 kvadrata, sastojaće se od sedam zgrada, zapošljavaće čak 400 službenika, a projekat je vrijedan 117 miliona dolara.

Zvaničnici Ambasade SAD su svojevremeno objelodanili da će se ovaj kompleks, opasan visokim zidovima, zapravo sastojati od sedam zgrada, a uz objekat za smještaj marinaca, radionice, "tehničke zgrade", glavna zgrada Ambasade će biti najveća i prostiraće se na 14.000 kvadrata, odnosno - čak tri sprata.

Stručnjaci iz oblasti bezbjednosti nemaju dileme da će su SAD odlučile da upravo u Srbiju smjeste sjedište CIA za ovaj dio Evrope, piše portal "Vesti online".

"Amerikanci su odabrali Srbiju i Beograd zato što je riječ o fantastičnoj geostrateškoj osmatračnici. Srbija je na idealnom mjestu i u odnosu na Jadran i u odnosu na istočnu Evropu", ocjenjuje nekadašnji profesor strategije, u Školi nacionalne odbrane, general Radovan Radinović i dodaje da će zbog ovog cilja biti instalirana i najmodernija špijunska oprema.
 
Radovi na izgradnji nove Ambasade SAD u Srbiji otpočeli su početkom februara prošle godine, a kamen temeljac su simbolično udarili američka ambasadorka Mjeri Vorlik, ministar Oliver Dulić i gradonačelnik Beograda Dragan Đilas.


Planirano je da Ambasada SAD bude svečano otvorena 2012. godine, a izgradnja je povjerena američkoj firmi Framako internešenel. Njima pomaže oko 500 radnika i inženjera iz Srbije.

Vlasti u Beogradu su se pohvalile da je kompletna procedura za izdavanje građevinske dozvole trajala samo dva mjeseca, što je svojevrsni rekord za prilike u Srbiji.

(BLLIVE)

8 comments:

  1. Ponosna sam na naše pretke što izabraše ovaj komadić Planeta za našu Domovinu. Ponosna sam na njene prirodne ljepote i bogatstva, ponosna sam na postignuća naših naučnika, umjetnika i sportaša. Ponosna sam što je Tito sin hrvatskog naroda. Ponosna sam na svoje roditelje, na svog sina i ponosna sam na sebe, koja sam unatoč svim turbulencijama, svim užasima kojih je bilo na pretek oko mene, ostala dobar i pošten čovjek, što mogu otvorenih očiju, uspravne glave svakom pogledati u oči.
    Riječ ponos više ni za što ne koristim.

    Mišljenja sam da na dva područja ne bismo trebali unositi osjećaj - “ponosa”, a to su ljubav i politika.

    Ljubav je: otvorenost, iskrenost, razumijevanje, praštanje, ljubav u užem smislu, ..., nema u ljubavi ponosa. Čim se počne govoriti o ponosu, ljubav se izgubila.

    U politici se traži: razum, mudrost, odgovornost, poštenje, rad za opće dobro, nikako za osobne interese.

    Ako imamo takvu vlast, možemo biti zadovolji i u konačnici ponosni.
    Da bi se moglo insistirati na političkim zahtjevima, mora biti svima jasno da radiš za dobro većine, za svoj narod, koji toga također mora biti svjestan i podržava te namjere, zahtjevi nisu na račun druge države ili drugih naroda, i mora biti svima jasno da nema osobnih koristi, da se insistira na pravu i pravednosti. Nema tada nijedne sile koja političke zahtjeve takvog vođe može spriječiti, svjetski policajac je tada nemoćan.
    To je pravi vođa, i u svjetskim razmjerama poštovan i samo on može usmjeravati narod u pozitivnom razvojnom smjeru.
    Gdje smo mi od toga?

    Ako se želi ući u zajednicu evropskih država, onda se ne ulazi s figom u džepu, a ulazimo s reputacijom države koja je nastala i na zločinu, imperijalističkim pretenzijama, u kojoj bi Prvi predsjednik bio osuđen da je živ, u kojoj je bivši premijer na sudu zbog pljačke, vladaju korupcija i kriminal, uništili smo privredu, laž i krađa su cijenjenije od istine i poštenja,…
    Ne treba se tada čuditi što poslušaju kad im se zaprijeti, kad ih se ima s čime ucijeniti.
    Ni svijet nije idealan i svi pokušavaju ostvariti svoje ciljeve, nažalost i na račun drugih, što je i u današnjem ustroju svijeta postala prihvaćena praksa, ali izbjeći tomu mogu samo pametni, mudri, pošteni, bez putra na glavi i hrabri vođe.
    Gdje smo mi od toga?

    Ono što me boli, je da ovakvu vlast kakvu imamo naši ljudi prihvaćaju, što jedino mogu objasniti time da smo loši ljudi, da smo mi sami sebi glavni krivci za sve što nam se događa.
    A takvu sliku o nama imaju i drugi, i zato se ne čudim kad nas tako tretiraju i svako malo nam priprijete i daju šamar.

    Rekla bih Mladene, da vrlo slično ramišljamo, a najveću sličnost vidim u gorčini koju osjećamo nad onim što nam se događalo i događa, sve ostalo su nijanse pisanog izričaja.
    Vrlo je teško kratkim komentarom potpuno jasno izraziti svoja razmišljanja.

    ReplyDelete
  2. Urednice rekni nekaj!
    Mislim da ovako dobar tekst i komentar nismo imali odavno, a mozda nikad.

    ReplyDelete
  3. U pravu si Bruja. Ja kao da se ne znam postaviti i naci mjeru, pa ni kao "urednik". Ako pocnem komentarisati svaki prilog, bojim se da cu pretjerati, pa i tada neki nezasluzeno, iz potpmuno nevezanog razloga, neopravdano zaobici. Zato se cesto povucem i cekam druge da kazu nesto. I tako cekajuci- prodje voz. Poslije ovog Mladenovog razmisljnja i Natasinog dodatka, prva reakcija je bila , moram dodati nesto. A onda sam zakljucio da bilo sta dodati nema smisla. Sve je receno.
    Mi smo porazeni. I sto vrijeme tece dalje nas poraz je ocitiji, jer oni koji su pobijedili svakim danom i svakim svojim postupkom dodaju novi dokaz poraza. Ali tjesim se kad vidim da nismo sami, pa i kad ne mislimo potpuno isto, da se razumijemo. I mislim da i to treba reci, u nasem porazu smo jednaki; i oni porazeni koji i sada zive u Banjaluci, i u Zagrebu, i u Sarajevu i u Beogradu i u Evropi i drugdje u svijetu. Porazeni smo jer nas je olos istisnuo, pa ma gdje danas zivjeli. Karakteristika porazenog je i gorcina. Ona, htjeli mi to ili ne, izlazi iz nas. Ona je posljedica nemoci da se stanje promijeni.
    Ja Mladenove tekstove vjerovatno dozivljavam malo dugacije od ostalih jer se poznajemo od djetinjstva. Ja ih ne citam, ja Mladena cujem, i boju njegovog glasa, i prekide, uzdisaje, i izraz lica... I osjetim dubinu oziljaka koje nosi sa sobom. Zato mi je drago sto se na ovom blogu okupilo drustvo koje s paznjom slusa i sa povjerenjem, da nece biti izvrgnut ruglu i napadu, istresa dusu. Mozda je to jedino sto nam je ostalo. I da ne ostanem nedorecen. Mi smo porazeni jer su nas je olos istusnuo i nametnuo svoj nivo vrijednosti na nasem prostoru, ali smo i moralni pobjednici jer se nismo predali, niti olosu dusu prodali.
    Mi mirno spavamo. A oni?

    ReplyDelete
  4. Čitam i ostajem zadivljena Mladenovom lakoćom pisanja na temu koju bih ja možda nazvala „ponos i predrasude“. Možda je u pitanju ipak određena makar i fizička distanca od „izgužvanog Balkana“ (vrlo slikovita sintagma), pa nama koji baš nismo laki na peru ostaje da kažemo... jest, baš je tako, gledano u cjelini.
    Ali kad si unutra, u tom zgužvanom smotuljku (pri tom nije bitno ni ko ga je zgužvao , jer zna se da se tako postupa samo sa bezvrijednim i više nepotrebnim stvarima), onda je teško biti ovako analitičan i još se pritom pitati gdje nestade ponos. Ja ne mogu kao Nataša reći na šta sam sve ponosna, jer ako je sve ovo što nam se desilo nakon 45 godina u kojima smo bili svoji , drčni i ponosni, onda ipak nešto ni tada nije valjalo. Svi novopečeni gospodari naših života nisu pali s Marsa, oni su plod tog vremena. Između ostalog ne mogu više biti ponosna na narod kojem pripadam, pa čak ni na njegove najsvjetlije primjere, jer za njih nisam zaslužna. Jednostavno, nemam više takvih osjećanja.
    Nekako mislim da se možda mogu ponositi naprimjer time što sam uspjela u vremenu i mjestu (onom zgužvanom smotuljku) mržnje odbraniti i sačuvati jednu ljubav.
    Mislila sam da se mogu ponositi Bosnom (od svih ovih državica samo se Bosna rimuje sa ponosna), u njoj se oduvijek moralo više truditi i od sebe više davati... Lakše se Srbinu ponositi i osjećati dobro u Srbiji ili Hrvatu u Hrvatskoj, da ne govorim o Slovencu u Sloveniji... Bosnu razvališe i s Istoka i sa Zapada i iz ’unutra’. Ostaje da sastavljamo krhotine... koliko – toliko, da omogućimo novom talasu da ispere ostavljenu mržnju i otkrije one vrjedonosne sedimente na koje smo bili ponosni. Da pomognemo mlađima, bez obzira što oni stvaraju svoje moralne obrasce .

    ReplyDelete
  5. Pisuci svoj zadnji komentar ( koji je, priznajem, prilicno taman, i dosta nedorecen) mislio sam na mlade danas. Bas si mi ti Ljiljo tada bila u mislima, jer si ti svakodnevno i kontaktu sa mladima. Sta oni misle? Kako oni osjecaju? Na sta su oni ponosni?
    Mi, koji vise i nismo toliko vazni, jesmo prazeni, ali svako od nas nosi u sebi i nesto sto nas cini ponosnim. Ti, Ljiljo, nosis svoju sacuvanu ljubav. I to je predivno. Sigurno to nije jedino, ali je i to veliko.

    ReplyDelete
  6. Gospodjo Ljiljo
    Kad stavim sve na hrpu, i clanak i komentare, Vas komentar biva izdvojen kao nesto meni veoma blisko. Doduse da nisam anonimus sigurno ne biste ostali bez ponekog pitanja, a ovako neka ostane na konstataciji da je to sto ste sacuvali ljubav, bez obzira na koju ste mislili, velika, najveca pobjeda.
    S postovanjem.

    ReplyDelete
  7. Draga Ljiljo,
    osoban, duboko iskren, topao i zato lijep komentar.
    Sigurna sam da ima još mnogo toga na što možeš biti kao osoba ponosna.
    S ljubavlju, Nataša

    ReplyDelete
  8. Na koju je (ljubav) mislila, da mi je znat'. Uh, nije valjda...

    ReplyDelete