Wednesday, November 23, 2011

Nataša: Novembarske impresije

Magla, «magla svuda, magla oko nas», ne vidim zgradu prekoputa naše. Davno je bilo, kad je takva magla pritiskala grad, maglovito mi i sjećanje.
Ne diže se cijeli dan, tek oko podneva se malo prorijedi. Hladno, nekoliko stupnjeva ispod nule.

http://www.youtube.com/watch?v=EpDdMx6fOec - Josipa Lisac - Magla



Zvukovi prigušeni, ptice miruju.

Smanjio se broj ljudi na ulici, starije rijetko susrećem, poslušali preporuke liječnika.

Nije zdravo, ali mi ne smeta; ta bjelina, taj sfumato, godi mi. Bljeskaju mi pred očima slike iz djetinjstva, pune tajnovitosti, ali sada bez osjećaja straha.

Vlaga i hladnoća hlade mi obraze, godi mi taj osjećaj, ali znam da neće potrajati. Tko voli hladnoću i vlagu?

U večernjim satima na obroncima Medvednice magla prosula inje po gradu i drveću, prava šuma Striborova, opet naviru sjećanja iz mladosti.

Mnogi slabo zapažaju, užurbani, ni na što ne reagiraju, pritisle ih brige, raznorazne obaveze, bolesti, nesreće ili su zaokupljeni radosti i ljubavi u srcu, pa ništa drugo ne vide, ali ih ja vidim, oči ih izdaju i osmijeh na usnama, uživam gledajući ih. Nažalost rijetko ih vidim, ali ih ima, i to raduje.

Kad sunce grane kao što je bilo početkom novembra izmile svi na otvorene prostore, vrate se boje, čuje se cika djece u parkovima, čuje se glazba, ptice propjevaju, kafići na otvorenom puni, osmjesi na licima, svi zaborave u tim trenutcima ono što ih tišti i prepuste se milovanju sunca i radostima srca, koje nam daruje.

Ovaj period godine gotovo je svima najteži, ljeto je prošlo, do sljedećeg je daleko, Zima dolazi, dani skraćuju, hladnoća se pojačava, uvlači se u kosti, privikavanje ide sporo.

Počinje ukrašavanje izloga, ulica i trgova, nude nam bajku i uspjevaju, radujemo se Božićnom ugođaju, hvatamo se za slamku, počinjemo uživati i u ovim danima.

I ovaj period će proći, kao što sve prolazi, nebi bilo dobro da ga ne zapazimo, jer bi značilo kao ga i nije bilo.
A svaki dan, kakav god bio, mogao bi nam donijeti mnogo toga, i sretnih trenutaka također, samo treba iskreno vjerovati i pokrenuti se.
Zar da dozvolimo da nam nezapaženo izmaknu?

Završavam ovaj prilog ovom fotografijom veličanstvenog Svemira, a zašto, ostavljam vama da pronađete svoj vlastiti odgovor.


1 comment:

  1. Kako tekst o 60-godišnjakinjama nije dobro čitljiv, šaljem ga ovim putem:

    «Učili su nas da nije pristojno upirati prstom, ali vrijeme je da netko kaže
    istinu – naše hiperativne majke ubijaju nas u pojam!
    Dok mi jedva čekamo kraj vikenda jer smo subotu provele pospremajući, a nedjelju ujutro kuhajući, one neumorno skakuću na sve strane... i, za razliku od nas, uspjevaju ostati mladolike, vitke, preplanule.
    Što se, kvragu, događa?
    Mnogi umirovljenici u našoj okolini vode život za kakav mi (tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci), razapeti između posla, otplata kredita i obiteljskih obaveza, nemamo ni snage ni vremena: upisuju fakultet, aktivno vježbaju, putuju, nalaze se s prijateljima, predsjedavaju sportskim društvima, izdaju časopise, zarađuju honorare, vesele se premijerama i koncertima, politički su angažirane, razvode se, započinju nove veze,...»

    ReplyDelete