Thursday, May 31, 2012

From an old friend

Prvo sam umirao da zavrsim srednju skolu i upisem fakultet;
A onda sam umirao da zavrsim fakultet i pocnem raditi;
Pa sam umirao da se ozenim i imam djecu;
A onda sam umirao za svojom djecom
da odrastu dovoljno;
da bih mogao nazad na posao
A onda sam umirao da idem u penziju;
I sada, ja umirem...
I iznenada shvatam da
sam zaboravio da zivim;
Molim te, ne dozvoli da se to desi i tebi
Cijeni svoju trenutnu situaciju
i uzivaj u svakom danu....

Stari prijatelj

( Da zaradimo novac, mi gubimo zdravlje
a onda, da povratimo zdravlje mi gubimo novac
Zivimo kao da nikada necemo umrijeti
I umremo kao da nikada nismo zivjeli...)

Wednesday, May 30, 2012

In memoriam: Branka Majkic rodj. Vasiljevic

1950. - 2012.

Bila mi je kuma.

Danas je njen poslednji ispracaj.

Neka je njena omiljena pjesma "Jednog zelenog dana" prati u  snu.

"Spavaj...Sanjaj... Laku noc... "


(Jednog zelenog dana
onog zelenog leta
kada je bela rada
odlucila da cveta..

..neko je nekom rekao
najlepsi san sam stekao
podelimo ga na dvoje
sad pola sna je tvoje....

Spavajmo, sanjajmo.....)

Tuesday, May 29, 2012

SPAMOVI NAPADAJU!!

Blog je upravo napadnut stotinama SPAMOVA -  automatski poslanih poruka u obliku komentara na razlicite teme. Jedini nacin koji sada vidim da blog zastitim od njih,  je da uvedem rijec za verifikaciju koju cete morati popuniti prije nego posaljete svoj komentar.
Cim se situacija sa tim automatskim porukama sredi, ukinucu tu zavrzlamu.
Do tada, pokusajte bitii strpljivi,  procitajte tu rijec, ukucajte je i vas komentar ce stici do mene.

Monday, May 28, 2012

Zokin i Borin Creamer


Kratak email stigao od Bore Drazica:
"Drugari, izasao nam je test. Prelistajte par strana" :
http://e-ditionsbyfry.com/Olive/ODE/PAR/Default.aspx?href=PAR/2012/05/01


Naime, renomirani americki casopis ProAudio review, koji se bavi tehnickim dostignucima u oblasti tona, objavio je na dvije i po stranice misljenje Russa Longa, autoriteta u toj oblasti, o Creamer-u, studijskom tonskom predpojacalu koji su dizajnirali i proizveli dvojica banjalucana: Zoran Todorovic i Boris Drazic.



Obojicu mnogi znaju kao muzicare iz doba zacetaka roka u Banjaluci. Manje je poznato da su obojica diplomirala banjalucki Elektrotehnicki fakultet i da su svoje muzicko i tehnicko znanje, talenat i  iskustvo godinama brusili i primjenjivali od studija Plazma u Banjaluci, preko ozvucavanja koncerata poznatih svjetskih grupa do muzickog studija u Los Angelesu.

Proizvod njihovih udruzenih talenata, znanja i iskustva kao i ogromne volje i upornosti da se napravi uredjaj  koji ce oplemeniti studijski snimak je hibridno predpojacalo, kombinacija cijevne i tranzistorske tehnike. Povratak na pentodu obogatio je studijski snimak toplim, prirodnim zvukom.



Do sada je Creamer testiran u mnogim renomiranim studijima Amerike i Engleske. Rezultat: pozitivan, iznad ocekivanja; pozitivan do odusevljenja. Uostalom pogledajte neke od reakcija na web stranici njihove firme Sonic Farm: http://sonicfarm.com/.
 
Pred njima je slijedeca faza: prodor na okrutno trziste.
Koliko ce ova dvojica zaljubljenika u muziku i tehniku uspjeti i u tome - vidjecemo u narednim godinama.
 
Od sveg srca zelim im da uspiju, jer oni, ne samo da su mi dobri drugari, oni su i zaljubljenici u ono sto rade i to udruzeno sa talentom i znanjem mora uroditi plodom.

Sunday, May 27, 2012

Ivo Andrić: NEDOPIJENA ČAŠA

Mnogi su znani majstori pera uzimali za temu vino i radosti što ga ono pruža. Tako se čaroliji vina, ugođaja što ga stvara čaša na stolu, nije mogao oduprijeti ni Ivo Andrić. Možda će se i vama svidjeti ovaj manje poznati tekst našeg nobelovca.

Mario
****************



NEDOPIJENA ČAŠA

Na jednom otoku na Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena do kraja teška ča­ša, na stolu od kamena. I da­nas posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu širo­ku čašu i da na sjajnoj povr­šini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: »Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina«. U to malo svetle tečnosti - koliko grob da se prelije - što je ostalo iza moje utoljene žeđi ja sam nekada mogao da uto­pim ne samo sve što jesam, što sam bio video i znao u životu nego i sva vina ovog sveta i svet sam sa svim promenama i svim stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim.

Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgledalo da treba za moj kratak vek bez računa.

Ali šta je nedopijena čaša koju sam ostavio jednog leta na ostrvu! I u ovom trenutku u mojoj svesti ona sja i blešti zlatnim površinama do u beskraj. Pa ipak vidim, sa svakim danom sve više, kako ta pučina polagano ostaje iza mene i osećam neumoljivo jasno da je celokupno vino ove zemlje samo mrtvo, za­tvoreno more iz koga treba tražiti izlaz u okeane koji nas očekuju.

Ali, još udaljajući se tako sve više i obzirujući se kao čovek koji napušta voljen i poznat kraj, mi izgovaramo iskrene, poslednje reći u sla­vu vina. Svi smo se na njego­voj iskri, kao na drugom sun­cu, ogrejali i utešili. Ko od nas nije doživeo dane kad čovjek putuje sam, bežeći od jedne, manje, samoće u dru­gu, veću i kad na tome putu ne sretne ništa od onoga što traži, ni živo ljudsko biće ni željenu misao, nego ostane sam sa smrtonosnom pusti­njom vremena pred sobom, sa jedinom mogućnošću da ide svetom kao što buba mili oko slamke, bez izgleda, bez nade i bez vidljivog smisla: kad za jedinu hranu ima onaj gorki i tvrdi zalogaj koji ni­kada nije pojeo, a koji mi poi­grava u grlu od detinjstva i koji samo vino može za tre­nutak da smekša i da ukloni. I koga tada vino nije utešilo i podržalo? I ko njemu ništa ne duguje?

Ispod ovih reći javlja se na­da, smela i neslućena, da će tečno i stvarno vino krte loze postati jednom samo nevid­ljiv miris, a zatim da će pro­lazan i nestalan miris ze­maljskog ploda postati čist duh koji traje i vekuje na na­ma nepoznat način, bez kraja i promene.

Ta nada, to je ono što kao poslednje vidimo u svakom vinu dok ga držimo i dok zagrevamo prestudenu čašu to­plinom svoga dlana, slušajući profani razgovor profanih ljudi. I trenutak ćutanja, dok posmatramo svetlu površinu pune čaše, u stvari je potajna, nema zdravica toj našoj nadi. Jer i u čaši najtamnijeg vina neizmerno tanak i pokretan odblesak svetlosti, kao odš­krinuta vrata u predele bez zvuka i znaka, bez lika i vida, bez svakog vina i opoja. I dok ćutimo zagledani u taj odble­sak, u nama pupi slutnja da sva vina ove zemlje nestaju kao kap vode na vrelom sun­cu, da smo pijući bez mere i bez prestanka u stvari prošli žedni ovim svetom i da ćemo se pojaviti na ISTINI suva gr­la, ginući od žedi za jednom kapi nepoznate milosti.

Ivo Andrić

Saturday, May 26, 2012

Riječ, dvije iz Banjaluke

Da nam živi maj!


Ivicu Dačića kao premijera Srbije jedan dio BiH ne vidi kao problem jer se nisu obračunali sa Miloševićem niti vide bilo šta sporno u njegovoj politici, drugi dio to shvata kao guranje prsta u oko


piše: Tanja Topić



Najprije smo praznovali praznik rada, u zemlji u kojoj dnevno raste broj nezaposlenih. Otuda bi bilo logičnije proglasiti ga praznikom nerada.

Slavili smo ga u svom maniru, sindikalne vođe se obrušile na našu tradiciju, prema kojoj nismo skloni protestima, više volimo prasiće i jagnjiće. Ljutili se što nikoga nisu mogli predvoditi na protestima, koje ni u primisli nisu pokušali organizovati. Istina, nagovijestili su ih nekog maja, ali ne znamo koje godine.

I ko bi to mogao protestvovati u zemlji drugačije tradicije? Sindikalne vođe u drugim zemljama predvode te iste radnike, mi nemamo niti jednih niti drugih.

Bitno je da smo nešto slavili danima, pa to nešto spojili sa još nekoliko dana, naše praznovanje (ne)rada produžili unedogled.

Preživjeli smo još jedne izbore u susjednoj nam državi. Navijali su naši političari otvoreno za svoje miljenike, pomagali im u kampanji, ne smatrajući da se miješaju u unutrašnje stvari susjednih zemalja. Istina, kad to urade neki drugi državnici i zvaničnici, iz nama neomiljenih država, onda to postane ozbiljan problem i grubo miješanje u naše unutrašnje stvari.

Dobro poznata politička principijelnost.

Najpoželjnija srpska udavača, kako ga krstiše srbijanski mediji, Ivica Dačič sasvim sigurno će na simboličkoj ravni, opet podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Naravno, pod pretpostavkom da postane premijer Srbije, za šta ambicije nije skrivao niti jednog trenutka.

Time jeste naljutio i jedne i druge, one kojima je nudeći se, jasno stavio do znanja da želi biti prvi čovjek srbijanske vlade.

Neki u Srbiji su odmah postavili pitanje kakvu poruku bi Srbija poslala susjedima izborom Ivice Dačića, kao personifikacije Miloševićeve politike, upravo na simboličkoj razini. Jedan dio Bosne i Hercegovini u tome ne vidi nikakav problem, jer se nisu obračunali sa Miloševićem niti vide bilo šta sporno u njegovoj politici. Drugi dio to shvata kao ''guranje prsta u oko". Sasvim sigurno da bi Ivica Dačić doprinio, ukoliko postane novi srbijanski premijer, daljem produbljivanju razlika u političkim pogledima u Bosni i Hercegovini.

Onda smo jedno stradanje i zločin nad mladim ljudima upotrijebili na najgori mogući način da skinemo maske i pokažemo se kakvima jesmo. Ijedni i drugi.

Kolonu tužnih porodica, koji su došli u Dobrovoljačku, predvodili su političari, koji tamo nisu imali šta da traže. Na drugi način su mogli doprinijeti procesuiranju ovog slučaja, ne slikanjem u prvim redovima kolone i skupljanju jeftinih političkih poena.

Trebalo je da ostave porodice da tog dana tuguju za onima koje su izgubili.

Druga strana je pokazala sav primitivizam i prostakluk, nedostatak pijeteta prema tuđim žrtvama, jednu bijedu našeg duha u kojem smo ogrezli. Bojim se bez povratka u normalno stanje.

Bio je to tužan dan, porazan, pun psovki, lažne patetike, političke zloupotrebe u kojem smo svi izgubili. Dan kojeg se niko nije postidio, barem ne zbog vlastitog udjela u njegovoj ružnoći.

Obilježili smo i dan slobode medija. Tog dana pretučeni su jedna novinarka i demolirane redakcije dva dnevna lista. Ta slika je najbolja ilustracija slobode nam medija, pri čemu je jedno istraživanje pokazalo da nam čak 15 odsto građana u zemlji napade na novinare smatra opravdanima.

O profesionalizmu ili neprofesionalizmu medija se da razgovarati, ali o načinu obračuna sa istim, nikako. Tu stavljamo tačku na slobodu medija. Da ne zaboravim Srebrenicu, čije žrtve su i jedni i drugi zaboravili, vodeći bespoštednu političku borbu.

I nakon svih tih naših slika i obliježavanja majskih praznika, odlučili smo proslaviti i Dan Evrope i pokloniti se evropskim vrijednostima.

Može li mi neko reći vidi li bilo kakvu vezu između nas gore opisanih i vrijednosti na kojima počiva Evropa.

Vidi se na koji način mi živimo i doživljavamo demokratiju, koliko nam znači sloboda medija, na koji način se suočavamo sa sopstvenim zločinom i na koji način poštujemo žrtve jednog sramnog vremena.

Onda je više nego licemjerno smatrati da dijelimo evropske vrijednosti.

Friday, May 25, 2012

Potresno pismo oca poginulog padobranca


Prije nekoliko dana, na banjaluckom sprotskom aerodromu Zaluzani dogodila se tragicna nesreca. Odmah nakon uzlijetanja, srusio se sportski avion Cesna sa pet clanova posade.  Ispred ociju publike i zaprepastenih roditelja koji su dosli da uvelicaju svecanost prvih skokova dvojice mladih padobranaca, avion se srusio i zapalio. Svih pet clanova posade, svih pet mladica je na licu mjesta poginulo: Nemanja Goronja (32) i Alen Crnalić (23) koji je upravljao avionom, Stefan Karanović (24) koji je radio kao instruktor Padobranskog kluba Banjaluka i osamnaestogodišnjac, Nikola Stević i Srđan Kosić, koji su trebali izvesti svoj prvi skok padobranom.

Danas je u Banjaluci i Republici Srpskoj dan zalosti za ovim mladicima.

Jedan od roditelja Pero Karanovic, uputio je otvoreno pismo u kome emotivno pise o svom poginulom sinu, ali i o razlozima i uzrocima ove nesrece i trazi odgovornost. Pismo je pisano u trenucima velike zalosti za izgubljenim sinom i takvim ga treba i shvatiti. Ali, pismo je pisao dipl. el.inzinjer sa iskustvom direktora za operativno-tehnicke poslove Aerodroma Banjaluka, cije misljenje treba uvazavati.
 
***********************
 

Ja sam Pero Karanović, otac Groma Stefana. Moj Grom Stefan je padobranstvo zavolio toliko da je tvrdio da mu je to život. Ipak, to nije bilo dovoljno, nego je bio i međunarodno sertifikovani spasilac na svim otvorenim (divljim) vodama.

Dežurao je za vrijeme odvijanja kajakaškog prvenstva Evrope prošlog ljeta u Tijesnom (kanjon Vrbasa). Ni njemu ni njegovim kolegama za sve to vrijme nije plaćen ni fening.

Bio je član i Ronilačkog kluba "Buk" Banjaluka. Na plivskom jezeru s kolegom je ronio na dubinu od 14 metara u uslovima mutne vode u kojoj se ne vidi prst pred nosom.

Trenirao je i atletiku i plivanje. U martu je otišao da učestvuje u štafeti mira i harmonije, koja je trčana od Lisabona preko Španije, Francuske, Njemačke, Engleske, skandinavskih zemalja, Poljske itd, kroz čitavu Evropsku uniju.

Za petnaest dana je, uz odmore, od Lisabona do Pariza pretrčao 220 km. Dva puta je istrčao maraton, jedan dug 42 km, a drugi 44 km. Vratio se presrećan.

Pitao sam ga kako je mogao istrčati za jedan dan 40 km. Trenirao je samo jednu zimu. Trčao je iz stana u Mejdanu do "Incelovog" bazena, odrađivao kondicioni trening plivanja, a zatim trčao nazad do stana u Mejdanu.

"Tata, sve je u glavi, ako želiš, znaš da možeš i odlučiš da to uradiš, samo grabiš naprijed."

Težio je perfekciji. Drugi tip treninga bio mu je da je iz Mejdana trčao do aerodroma, a onda nazad.

U martu ove godine molio me da mu pomognem da isfinansira put u Rusiju na desetodnevnu obuku u Tatarsku Republiku (Ruska Federacija). Tamo su skakali sa 4.500 metara (U BiH je dozvoljeno skakati sa visine do 3.000 m).

U Rusiji su mu rekli da mu ne dozvoljavaju da skače njegovim padobranom sa visine od 4.500 metara, jer nije siguran. Dali su mu njihov padobran i svu ostalu opremu. Tamošnji instruktor ga je podučavao svih 10 dana.

Stefan je bio u stanju da uspostavi komunikaciju sa svakim, pa i tim instruktorom. Stefan je bio posebno ponosan što je naučio da perfektno izvede takozvani siting.

Potreban je izuzetan balans duha i tijela, jer vazdušna struja pri tim brzinama lako iskoristi bilo kakvu neizbalansiranost tijela padobranca i izvrne ga kao list na vjetru.

Pričao mi je da kada je iskočio iz aviona na 4.500 metara i dolje ugledao oblake, a iznad njih božji raj, da je pomislio da za takav doživljaj vrijedi umrijeti.

"Tata, kako tek tamo osjetiš Boga! Nije samo u meni, nego i svuda oko mene. Ja plivam u njemu. Dišem ga."

Parama koje je dobio od mene platio je put od Podgorice do Moskve (Domededovo Airport). Jeftin prevoz obezbijedio im je pilot "Montenegro Airlinesa" (Žao mi je što nisam u stanju da se sjetim njegovog imena. U svakom slučaju, Stefan ih je hvalio kao prave drugove). Međutim, karta od Moskve do Menzelinska je bila prilično skupa.

Pošto je imao namjeru da na ljeto ode u Pensilvaniju na dodatnu obuku, posebno za sticanje sertifikata za pakera rezervnog padobrana, prodao je svoj padobran jednom od svojih crnogorskih prijatelja. Prodao je i kameru kojom je snimao svoje i skokove drugih.

U kobnu nedjelju, 20. maja 2012, otišao je na aerodrom Zalužani da podigne potvrdu kojom klub potvrđuje da on ide u Pensilvaniju radi sticanja sertifikata potrebnog za rad kluba u skladu s vazduhoplovnim propisima.

Vlasnik kluba iz Pensilvanije mu je poslao garantno pismo. U srijedu, 23. maja, trebalo je da ode u Sarajevo da podigne vizu. Nijedan padobranac ne smije sam pakovati svoj rezervni padobran, nego to mora da odradi onaj koji ima sertifikat za to.

Taj svojim potpisom garantuje za život padobranca koji koristi padobran sa tim rezervnim padobranom.

Međutim, sve je prekinuto, jer je Stefana stigla balkanska, a posebno poslijeratna zaostalost. Polupismeni ljudi ne znaju šta je mehanika fluida, sila uzgona, potisna snaga motora.

Polupismenim ljudima ne pada na pamet da motor nakon više desetljeća rada gubi performanse.

Polupismeni ljudi ne shvataju, niti im se može objasniti, da razlika između potrebne potisne snage pri forsažu pod uglom od 38 stepeni i 45 stepeni, za istu brzinu, je i po nekoliko puta.

Ako se ugao penjanja previše poveća u odnosu na dozvoljeni od strane proizvođača sertifikovanog vazduhoplova, vazduhoplov usporava, hlađenje motora pada, odnosno lošije je zbog nedovoljne brzine, i na kraju motor se zapali.

Ako je avion predviđen za četiri putnika, a vi ga opteretite sa pet putnika, morate znati da ste taj avion, ne samo preopteretili u smislu težine, nego ste uradili još mnogo goru stvar u smislu da ste razbalansirali avion.

Pomjerili ste mu centar težišta. Ako je moj Stefan imao mjesta da sjedi skroz pozadi (u repu) on je sa svojih 90 kg, zajedno s padobranom, dobro pomjerio centar težišta unazad.

Vazduhoplov ne odgovara na komande pilota onako kako pilot očekuje, odnosno onako kako je navikao kada vozi samo tri putnika. Promijenjena je geometrija vazduhoplova u smjeru kretanja. Avion u uzlaznom dijelu svoje putanje usporava.

Pilot koji nema izbor da nastavi ravno, jer nema gdje sletjeti (stambeno naselje je ispred njega) pokušava napraviti zaokret. Znajući da može da se vrati samo na jedan mali dio livade sa koje je uzletio, taj zaokret malog radijusa postaje koban, jer avion tada posebno gubi uzgonsku silu ostvarenu protokom fluida ispod i iznad površine krila, avion se prevrne preko krila postajući obična gomila lima (kanta) koju prednji dio (motor) povlači i ustremljuje prema zemlji. Spasa više nema.

Nisu imali više nikakvu šansu. Nadam se da su bili mrtvi u momentu udara aviona u zemlju. To dokazuje i nepostojanje dima u njihovim plućima. Nadam se da se nisu patili.

Iznad teritorije Sjedinjenih Američkih Država u svakom momentu na nebu je oko 5.500 vazduhoplova od Cesni do Boinga 747 ili najvećih Erbasova. Ali, tamo procentualno nema nesreća kao ovdje. Zašto?

Zato što se tamo poštuju vazduhoplovni propisi!

Tamo, ako inspekcija utvrdi da ste propustili ispoštovati ono što zahtijevaju propisi, te oni ocijene da bi to eventualno moglo dovesti do katastrofe, odgovorna osoba ide na višegodišnju robiju. Terete je za zločin s predumišljajem, za tragediju koja se nije desila, ali se mogla desiti.

Kod nas takva praksa ne postoji. Kod nas kada se desi nesreća onda porodica dobije telegram saučešća od određenih političkih ličnosti. Sufinansiraju sahranu sa nešto maraka. I to je to.

I onda se čeka sljedeća nesreća, nadajući se da se ona neće desiti, iako se do tada desila ko zna koliko puta.

BHDCA ne reaguje na pravi način. Umjesto da pozatvara sve aerodrome koji ne zadovoljavaju ni minimalne uslove potrebne za odvijanje civilnog vazdušnog saobraćaja, oni žmire. Ne smiju to da urade.

Ako direktor BHDCA naredi takve istrage i aerodrom dođe u situaciju da će biti zatvoren, onda će vlast smijeniti takvog direktora i postaviti budalu koja će potpisivati ono što se potpisati ne smije.

Za ovakvo stanje civilnog vazduhoplovstva kriva je vlast, bahata vlast koja vidi samo sebe i postoji samo zbog sebe. Ta vlast je okružena poltronima koji ne znaju ni kako se zovu, ali, bože moj, što ne bi oni primali tu platu umjesto nekog drugog.

Ovaj put su izginula ova djeca, a sutra će izginuti vaša djeca, gospodo iz vlasti. Onda ćete se vi gorko kajati što ste se trpali tamo gdje ne treba.

Za ovako jadno stanje civilnog vazduhoplovstva u Republici Srpskoj nije kriv pilot Alen Crnalić, niti moj Grom Stefan sa svojih 200 skokova, niti nekoliko momaka koji se bave ovim sportom u nekoliko nazovi klubova koji nemaju nikakve uslove za ovakav sport.

Moram demantovati, odnosno osvijestiti ministra policije Republike Srpske, Čađu, da padobranstvo danas nije opasan sport, nego užasno skup sport.

Ako se striktno poštuju propisi, onda taj sport nije opasan.

Ako ne poštujete propise, onda on automatski postaje smrtno opasan.

Ako niste u stanju da obezbijedite novac za sve što treba da bi se neko bavio ovim sportom, onda se ne smije ni pokušati imati klub. Ne možete naplatiti početniku 300 KM za jedan skok da bi taj početnik tom prilikom bio ubijen.

Ako taj avion može da ponese četiri putnika, onda ne smijete ni pomisliti da u njega utrpate petog putnika koji će razbalansirati taj vazduhoplov.

Ako ste sa aviona koji se koristi za padobranske skokove skinuli vrata, onda ste još više strahovito narušili geometriju aviona, odnosno povećali koeficijent otpora vazduhu. Onda je potrebna još veća snaga motora da izgura zahtijevano penjanje.

U tom slučaju, ako je avion bio fabrički predviđen za pilota i tri putnika, onda uz otvorena vrata možete imati samo dva putnika i pilota, znači tri, a ne ukupno pet putnika u toj tako modifikovanoj letjelici. Ko vam je dozvolio da modifikujete letjelicu?!

Pa, za laku auto-prikolicu se traži atest. Postoji li atest za tu modifikovanu cesnu? Sumnjam. Da li ta letjelica ima sertifikat da može da leti sa pet putnika, njihovim padobranima, uz otvorena vrata. Sumnjam.

U postocima opterećanje motora raste bar za 20%. Dodatno je opterećen čak i trup aviona, mada ne mnogo, jer je to spor avion.

Logično da ako forsirate motor vremenski daleko duže nego što je potrebno i predviđeno za njegov normalan uzlet, da će se on na kraju zapaliti ako je motor izraubovan, to jest star 25 ili 30 godina.

Vazduhoplov stalno mora da ide na tehničke preglede kod ovlaštene organizacije. Vodi se knjiga evidencije. Svaki dio ima vijek trajanja. Niko ne smije taj dio da koristi duže nego što je fabrika propisala i potpisala. To traži pare. Velike pare.

Neka neko dođe do podatka koliko je novca vlasnik ovog kluba investirao u ovaj klub. Postoji li sve dokumentovano u šta je taj novac potrošen?

Aerodrom ne liči ni na šta. To je samo malo livade obrasle gustišom i šumom po većem dijelu aerodromskog kompleksa. Taj dio aerodroma je za vazduhoplovne operacije na zemlji neupotrebljiv. Postoji li definisana karta prepreka za taj nazovi aerodrom? Sumnjam.

To i nije aerodrom, to je bio helidrom za vojne helikoptere. Zbog sve korupcije koja je pojela ovu zemlju i ovaj narod, zbog sistema koji garantuje nestanak ovog naroda, zbog nezamislivo lošeg odnosa Vlade RS prema civilnom vazduhoplovstvu RS, zbog vrlo lošeg odnosa grada Banjaluke prema ovom nazovi aerodromu u Zalužanima, zbog predupređenja situacije da neko sljedeći plače i tuguje za svojom djecom dogodine ili za dvije godine kada se slično dogodi, pozivam:

Milorad Dodik, predsjednik Republike - trenutna neopoziva ostavka;

Aleksandar Džombić, predsjednik Vlade RS - trenutna neopoziva ostavka;

Nedeljko Čubrilović, ministar saobraćaja i veza - trenutna neopoziva ostavka;

Dragoljub Davidović, gradonačelnik grada Banjaluka - trenutna neopoziva ostavka;

Đorđe Ratković, direktor Direktorata za civilno vazduhoplovstvo BiH - trenutna neopoziva ostavka.

Ja dobro znam o čemu govorim.

A znate i vi, vi koje sam prozvao.

Dosta je! Shvatite to. Idite!

Sretan vam 25.Maj!

S   V   I   M   A
kojima je Dan mladosti nekada bio veliki praznik;
koji se jos uvijek rado sjecaju tog i tih dana;
koji se danas ne stide radosti koji im je taj dan donosio;
koji su u maju docekivali i ispracali stafetu,
koji su tog dana pjevali, igrali, vjezbali,
mahali zastavicama, hodali u paradi;
koji su tog dana bili ponosni i sretni;
kao i vama, koji se sada, nakon toliko godina, 
nerado sjecate tog dana jer se slavio rodjendan diktatora
zelim sretan i ovaj danasnji 25. Maj!
S   V   I   M   A
a posebno mom drugu Djoki Kaludjerovicu - Sopenu
jer mu nije bilo tesko otici i pronaci majicu sa Titovim likom,
namjestiti se ispred kamere i Mladenke, nasmjesiti se i poslati nam svoj osmjeh.


Thursday, May 24, 2012

Predrag Lucić: Nabijemo Jugoslaviju i formiramo Tomislaviju


- Tomislave, čoveče, ne znam šta da ti kažem sem: čestitam! Čestitam od srca!

- Šta od Srba?

- Kojih Srba? Ko je pomenuo Srbe?

- Pa ti si kazao da mi čestitaš od Srba.

- Od srca, od srca. Kažem i ponavljam: od srca!

- Aha, od srca. A ja čuo: od Srba. Valjda zbog smetnji na vezama.

- Ne sme, čoveče, da bude smetnji. Ti bi ko šef te vaše Udbe moro da znaš da linije moraju da budu tip-top picnute da bi moglo da se kvalitetno prisluškuje.

- Nisam ja šef nikakve Udbe nego Hrvatske demokratske zajednice!

- Dobro, bivši šef Udbe. Nemoj sad da cepidlačiš.

- Ništa ja ne cjepidlačim. Mene zanima jel mi čestitaš od srca ili od Srba, a ti kažeš: od srca.

- Vidim ja da su tebi Srbi blizu srca.

- Šta si ti: kardiolog? Kad si prije završio i medicinu?

- Nemoj i ti da si ko ove Tadićeve jajare što me zezaju zbog diplome. Šta čoveku vredi i škola i diploma ako ga narod ne voli?! A mene, video si, srpski narod baš gotivi.
- A vidio sam...
- Pa što si tako kiseo? Samo nemoj da mi kažeš da bi i ti više voleo da je pobedio Tadić... Šta ćutiš, Tomislave? Nemoj, molim te, da si ko onaj vaš komunista Josipović. Ja mislim da je proglasio dan žalosti zato što mu je ortak Boki izgubio. Uvrteo, siromah, da više neće imati s kim da obilazi grobnice i polaže vence...

- Može s tobom. Ti si kao grobar stručnija osoba od Tadića za te stvari.

- Jel to neka tvoja duhovitost, Tomislave? Sramota, bre, lepog i časnog imena koje nosiš, ako više ceniš Borisa nego svog imenjaka.

- Oprosti, da te pitam nešto... Znaš, mene kao povjesničara zanima kada i kako se lijepo hrvatsko ime Tomislav pojavilo u Srbiji...

- Kakvo hrvatsko ime, crni Tomislave?! Nije hrvatsko nego moje lično.

- Znaš valjda da je Tomislav bio hrvatski kralj.

- Kad ste vi imali kralja sem Karađorđevića? A i princ Karađorđević je dobio lepo srpsko ime Tomislav.

- Školuj se malo, Tomislave, čitaj! Tomislav je bio hrvatski kralj, okrunjen na Duvanjskom polju 925. godine.

- Iljadu devetsto dvaespete?

- Ne nego samo 925. U desetom stoljeću.

- Pre ili posle Hrista?

- Kako te nije sram da budeš toliki ignorant?! I kako misliš obnašati predsjedničku dužnost ako negiraš činjenice iz hrvatske povijesti?! Mi smo imali kralja Tomislava dok su ti vaši Karađorđevići obitavali po pećinama.

- Nemoj da vređaš! Nije Beli dvor pećina. Možda je bio u vreme okupacije onog vašeg ustaše Broza.

- Stvarno nisi normalan! Kako možeš ustašom nazivati zločinca koji je bez suda pobio stotine tisuća ustaša, domobrana i civila?! To je isto kao da ja Rankovića nazovem četnikom.

- Nemoj ti da ga regrutuješ u četnike sad kad je mrtav! Da je bio pametan, sam bi nam došo dok je bio živ. Ne bi ga Draža šutnuo ko što ga je šutnuo Broz... Nego daj, nemoj da se akamo oko tih istorijskih tema. Imamo valjda prešnija posla. Ostavimo lepo istoriju istoričarima.

- Pa ja sam povjesničar.

- Lepo ti kažem: nemoj da se natežemo oko mrtvih. Pusti, bre, mrtve!

- Da ih prepustim tebi, je li to? Povijest povjesničarima, mrtvi grobarima...

- Može i tako ako ti je mnogo zabavno da me zoveš grobarom. Al si mi ga smestio, do jaja!

- Dobro, ne ljuti se...

- Kako da se ne ljutim?! Lepo te nazovem, ko čovek čoveka, ko imenjak imenjaka, da ti čestitam na pobedi, a ti našo da me grobarišeš. Umesto da i ti meni čestitaš ko čovek čoveku i imenjak imenjaku.
- Pa čestitam ti...

- Što tako tunjavo? Ja se izistinski obradovo što je u Hrvatskoj, istog dana kad i ja u Srbiji, pobedio moj čovek, a ti ko da bi voleo da sam ja izgubio...

- Vidi, Tomislave, malo je nezgodno da me nazivaš svojim čovjekom...

- Jel ti to više voliš kad te zovu Mesićevim čovekom?

- Ja sam se s njim davno razišao. Puno prije nego ti sa Šešeljem.
- Ovo stvarno nema smisla. Ko da razgovaraju dva najljuća dušmanina, a ne dva imenjaka, dva Tomislava, dva predsednika koji jednoga dana treba lepo da sarađuju i da budu svima za primer.
- Doista to misliš?

- Šta?

- Da ću i ja jednoga dana postati predsjednik Hrvatske.

- Zar ti to još niko nije reko?

- Pa i nije...

- Evo ja ti kažem, Tomislave. Ja sam u tvom slučaju Evropska Unija.

- Kako to misliš: Europska Unija?

- Pa čuo si valjda ko mi je prvi čestito.

- Tko?

- Evropska Unija. Službeno. U petnajst do pet.

- Jutros?

- Ne, bre, jutros nego juče popodne.

- Dok su birališta još bila otvorena?

- Pa da.
- Ali kako su znali?

- Šta ima da ne znaju?! Jeste da su se vadili da je bila greška, ali razumem ja njih. Moraju onako diplomatski, da ih ovi Tadićevi kurajberi ne optuže da su namestili izbore.

- Dobro, dobro. Zato si, znači, kazao da si ti meni Europska Unija.

- A šta si ti mislio?

- Pa da mi prijetiš novim integracijama.
- Nema šta da ti pretim. Ima samo da ti nagovestim, a ti da se obraduješ.



- Čemu da se obradujem? Novim neželjenim balkanskim integracijama i asocijacijama? Kako vi Srbi ne razumijete da mi Hrvati ne želimo nikakvu Jugoslaviju?

- Ne mora, Tomislave, da bude Jugoslavija. Nabijem ja Jugoslaviju...

- I ja je nabijem!

- Tako je, brate! Oba je nabijemo. Nabijemo Jugoslaviju i formiramo Tomislaviju!

(Tekst preuzet sa sajta e-Novina koje su ga preuzele sa sajta Radija Slobodna Evropa)

Evo jos malo:
Boba Djuderija: Kako Hrvati i Srbi zovu nekog 'ko nije normalan

Ima jos:
Vedrana Rudan: Tomo i Tomislav

Tuesday, May 22, 2012

Duško Radović: Aforizmi


Pomozite onome koji vam ne može uzvratiti.
Ateisti ne moraju biti pošteni.
Nema boga koji bi za njih bio nadležan.
Volite svoju decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta: kad birate zanimanje
i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pametan celog života.
Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji
ništa nisu mogli dati.
Mame, rađajte deci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su
najlepši, nezamenjivi dar svakom detinjstvu.
Hrabri muškarci treskaju vratima kad dolaze u kuću,a kukavice samo kada odlaze.
Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo.
Deco, možete misliti kakav je život kada je od kolevke pa do groba
najlepše đačko doba.
Kada razmišljate o ženi svog života, dozvolite i majci da konkuriše za
to visoko zvanje.
Samo siromašni znaju da ima i siromašnijih od njih. Bogati vide samo
bogatije od sebe.
Fudbal okuplja dve vrste muškaraca: one koji nemaju devojke i one koji
imaju žene.
Ogovaranje: O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.
Takmičenje: Ko prvi devojci njegova devojka. Ko poslednji devojci, njegova žena.
Poštenje: Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti
ljućih boraca za poštenje, a protiv lopova.
Čovek: Da li bi ljudi mogli biti bolji?
Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva.
Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji?
I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni.
Jer su oni drugi - postali još gori.

Monday, May 21, 2012

Nakon izbora u Srbiji

Na iznenadjenje mnogih, u drugom krugu izbora za Predsjednika, Tomislav Nikolic je pobijedio Borisa Tadica i postao Predsjednik Srbije.
To je izbor gradjana Srbije, bar onih 47% koji su izisli na izbore. Oni preostali, koji su svoje nezadovoljstvo i dosadasnjom politikom i ponudom koju su imali, izrazili neizlaskom, su zapravo presudili.
Iznenadjenje je i veliko i izaziva zebnju. Da je, kao sto je to bilo ocekivano, pobijedio Tadic, nista novo se ne bi moglo ocekivati. Nastavila bi se nedefinisana i nejasna politika koja je oscilirala, zavisno od potreba, od lijeva do desna, politika srusenih nadanja i ocekivanja... Svojim glasanjem i neizlaskom na izbore stanovnici Srbije su se izjasnili protiv ove opcije.
Sada, kada je izabran, bivsi Seseljev zamjenik, bivsi ultranacionalista, bivsi grobar, bivsi... koji je odustao od mnogih svojih ideala i idola, pa i od samog Seselja koji ga je napravio, vjerovatno vise nece biti tolike neizvjesnosti i oscilovanja. Vjerovatno ce buduca politika Srbije biti jasnija i odredjenija.
U kom pravcu? Ne smijem ni izgovoriti!
Nadam se da se moje zebnje za stanovnike ove zemlje, za stanovnike Balkana, nakon ovih izbora nece ostvariti. Nadam se da ce se desiti bas ono sto vecina onih koji stanje na Balkanu znaju mnogo bolje od mene predvidja: nista znacajno se nece promijeniti.
Da li je to dobro?
Nadam se da Srbija nece  poci putem koji se krije iza ovog miga:

Sunday, May 20, 2012

Masino javljanje iz Kambodze, januara 2012

Masu sam, nakon dugo vremena, sreo nedavno u Banjaluci. Tuzan povod, poslednji ispracaj njene bake a moje tetke Rade.
Prosle godine samo zbog Mase sam otvorio yahoo email, da bih mogao primati slike sa njenih putovanja.
Posto je ona ove godine postavljala slike na facebooku, otvorim ja i taj cudni  facegook, da bih pratio njena putovanja i uzivao u njima zajedno s vama. To je nekako radilo. Istina sve geografski ispreturano. 
Par dana prije polaska u Banjaluku, sasvim slucajno otvorim svoj yahoo email, i gle iznenadjenja!  
Masa se i dalje javljala na moj email, slala slike, cestiala nam svima Novu godinu...
A njen ujko, sve to propustio.
Evo sada i tog emaila i cestitke, istina skoro pola godine zakasnjele, kao i slika koje je tada poslala.
Nadam se da moja nespretnost nece umanjiti vase uzivanje u slikama i Masinim rijecima.

Masa nas je obradovala jos jednom vijescu: ne ide u Australiju kako je planirala! Vraca se u Kanadu!  Pitam se da li je nasa radost sebicna. Bilo kako bilo, ona je iskrena i  velika.

Jos jedna sitnica. Na svojim putovanjima po Aziji Masa je tri puta slucajno srela jednog momka, plavookog Francuza  (koji na nekim ranije objavljenim  slikama djeci pregleda zube; on je zubar). I tako nakon tri neplanirana susreta dvoje mladih koje veze ljubav prema putovanjima i otkrivanju nepoznatih svijetova ali i lijecenju ljudi, odlucise da ubuduce planiraju zajednicki zivot. 
Masa i njen plavooki zubar (kome je ujko zaboravio ime), na nasu radost planiraju zivjeti i raditi u Montrealu!
Da ne bude nepotrebne vike i ljutnje na mene: kada sam Masu pitao da li bih i ovu vijest mogao  podijeliti  s vama, Masa je samo odmahnula glavom i jednoostavno kao i uvijek odgovorila:" Sto da ne?!"  

***************************

Masa potice iz muzicarske porodice i  veoma je muzikalna

(Masin email prispio 2. januara 2012.)

Dragi moj ujko,

Zelim ti Sretnu Novu Godinu, i naravno sve najbolje, puno srece i zdravlja....

Ja sam upravo u Cambodji, malo sam preskocila Indiju za sad, bila sam tamo dvije sedmice sve skupa, a kao sto znas plan je bio 6 mjeseci.....tako nepravim vise planove, uvijek mi mozak radi, non stop se pitam kud cu sta cu tamo, zasto to biram, i odlucila sam da ne razmisljam vise toliko.....sva najbolja iskustva do sad su bila nesiplanirana, i tako sam ti stigla do Cambodje protiv plana ali pratim svoj put....koji izgleda ima svoj plan samo sto mi ne govori unapred....



Ove slike su mali mix iz Nepala.....Planine su kad sam isla na Annapurna base camp, trajalo je jedno sedam dana sve skupa znaci mnogo lakse od Everesta..Na basecampu pogled je "divan"...i ostale slke (dolazi jos jedan email) su iz grada Lumbini, gdje se Budha rodio.....vidisec to veliko drvo......





A ona jedna slika ja i hrana je nepalska glavna hrana, zove se Dal bhat, riza i povrce i sosovi, i to stvarno jedu svaki dan tri puta na dan,...ja sam samo po dva puta.



I to je to moj ujko, puno pozdravi sve od mene
voli te tvoja
Masa

Saturday, May 19, 2012

Poslao Z. Saric: "JUGOSLAVENSKA IDEJA - UTOPIJA ILI REALNOST"

 Moj drug Zeljo je nepopravljivi sanjar. Zato i jeste, i pored daljine koja nas dijeli, moj drug. Sve receno u clanku Borisa Pavelica  kao da izlazi i iz moje glave. Decenijama sam i ja bio Jugosloven. Decenijama... A onda kad mi u praskozorje zadnjeg balkanskog rata, jedan moj dobar drug rece da je jugoslovenstvo samo perfidna srpska prevara, pa kad to kasnije postade svakodnevna odrednica na mnogim novinama i televizijama, ja odlucih da se na poslednjem popisu upisem kao Kinez. Ali momak, popisivac, prekrizi ono "Kinez" i uljudno mi rece da to ne moze. Tako, u predvecerje nase nesrece, u jednom momentu, bez predumisljaja odlucih da budem ono sto su mi roditelji uvijek bili. Bez naboja, ponosa, osjecaja pripadnosti, osjecaja duznosti...
Kao tada- tako i sada: Srbin - pa sta!? Ni bolji , ni ljepsi, ni pametniji, ni blizi nekome, ni dalji nekome drugome zato sto sam to...
Naravno da mi je takvome ideja jugoslovenstva veoma bliska, ali...
Uvije ovo prokleto - ALI!
Ja sam to vec bio godinama, decenijama, pa sam i ja i svi drugi koji su to bili, zbog toga optuzen za nesto sto mi (nam) nikada nije palo na pamet. ( U najblazoj varijanti da smo izmanipulisani). I sada, poslije svega, mijenjati ponovo, vracati se, nekako mi gorko...  
Gledam, pratim, citam... U dubini svoje duse osjecam isto, ali me ideja jugoslovenstva vise ne pokrece na novu promjenu...
No i pored toga, citam priloge koje mi moj drug redovno salje. Sve te ljude okupljene oko ideje jugoslovenstva vidim isto kao i mog druga Zelju, kao sanjare koji se bore za nesto sto je definitivno ubijeno, zatrto... Jer Jugoslovenstvo je ubijeno sa Jugoslavijom.
Volio bih da grijesim...
Ako ni zbog cega drugog, a ono zbog proslih, lijepih dana, ponekad cu neke od priloga koje mi Zeljo salje i objaviti.
Na vama je da odlucite da li cete to citati ili preskociti.

*****************************

DVA DESETLJEĆA KASNIJE: OPORAVLJA LI SE NAZIV ETNIČKIH SKUPINA BIVŠE DRŽAVE

JUGOSLAVENSKA IDEJA - UTOPIJA ILI REALNOST

Piše: Boris Pavelić

Hajde sad, nek' netko kaže, čiji je bend EKV? Ili čiji je bend Bijelo dugme? Ili čiji su Indexi? Ne možemo reći da je EKV samo srbijanski. Ili da je Dugme samo bosansko il' sarajevsko. Ne, ti su kulturni fenomeni, današnjim rječnikom, regionalni. A ondašnjim – jugoslavenski. Tako govori Goran Behmen, 32-godišnji savjetnik u odsjeku za Aziju i Afriku Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Razgovaramo u prostorijama Društva Josip Broz Tito u središtu Sarajeva, u ulici Ćemaluša, koju neki članovi društva više vole zvati bivšim nazivom, ulicom Šaloma Albaharija.

Na policama su memorabilije NOB-e i socijalizma, na zidovima portreti Josipa Broza Tita: dominira onaj na kojemu je maršal predstavljen u intelektualističkoj pozi civilnoga predsjednika države. Do rata, taj je portret zauzimao središnje mjesto u sarajevskoj gradskoj vijećnici. Geler je u ratu posrijed srijede rasparao platno. Slika je potom bačena u podrum i zaboravljena, da bi je odande nakon desetak godina spasio Muhidin Hamamdžić, prvi SDP-ov gradonačelnik Sarajeva, poklonivši je na čuvanje Društvu Josip Broz Tito. Najbolja odluka: tu je portret otrgnut zaboravu. Tu, u sarajevskome Društvu Josip Broz Tito, bolja prošlost nadživljuje beskrajnu muku bosanske sadašnjosti; jugoslavenstvo tu živi kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Strašna bol

– Raspad Jugoslavije za mene je bol, strašna bol – kaže za naš list Dževad Kapetanović, bivši novinar Radio Sarajeva i diplomat SFRJ, a kasnije i samostalne BiH.

– Živim s osjećajem zvijeri stjerane u kavez: živio sam u Jugoslaviji, moj je bio Split, Ljubljana, Skopje, Ohrid, Novi sad, Zagreb, Dubrovnik... Sve je to bilo moje. I sve sam to volio, kao što volim i Sarajevo. Osjećam se Jugoslavenom, i žalim što Jugoslavija više ne postoji. Jer, netko iz istočne Hrvatske danas se u Splitu osjeća kao kod kuće, a ja ne mogu, ja sam u Splitu stranac. Žao mi je to i bolno. Zato sam prvih godina bio prekinuo sva putovanja izvan Sarajeva. Prije toga, svijet sam obišao! Bio sam jugoslavenski diplomat, u Londonu sam bio k'o u Mostaru. Ali kad se raspala Jugoslavija, rekao sam: ne! Ti si sad osuđen na tamnicu, na logor koji se zove Sarajevo, i tu imaš samo minimalna prava. Jer kamo god dođeš, otpadnik si, stranac. Kad sam radio u jugoslavenskoj ambasadi u Bernu, osjećao sam se ponosno. Uživao sam ugled. A kad sam 1993. došao u isto mjesto, samo u ambasadu BiH, ništa pobogu nisam mogao. Baš kao i izbjeglice iz ove naše zemlje! Razlika je bila nebo i zemlja. Osjećao sam se izgubljen, ni tamo ni 'vamo, ništa nije moje. Ni ovo ovdje nije moje! Ovdje je fašizam na vlasti, i ja se s tim ne mogu pomiriti – pripovijeda Dževad Kapetanović.

Tisuće identiteta

Taj 72-godišnji Sarajlija fizički pati zbog nestanka zemlje u kojoj je živio dobro. Goran Behmen, pak, svoje jugoslavenstvo utemeljuje u racionalnom izboru. Dževadovi su osjećaji žestoki, tuga za izgubljenim razdiruća, a potpuna politička nemoć samo pojačava osjećaj gubitka. Gorana Behmena, pak, racionalno razumijevanje današnjice navodi da odbaci nacionalizam.

– Jugoslavenstvo je moj kulturološki izbor, i ja ga se ne stidim. Nacionalnost je samo jedan od tisuću mogućih identiteta. Ja sam, primjerice, južni Slaven, svjestan da su mi ostali južni Slaveni bliži od drugih naroda. Jezik mi je južnoslavenski. Zašto ne bih bio i Bosanac i Hercegovac i južni Slaven u isto vrijeme? Ali istodobno imam i emotivnu i kulturološku vezu i identifikaciju s tekovinama bivše Jugoslavije, i ne vidim zašto bih se toga stidio. Jer ako može postojati europski identitet, zašto ne bi mogao postojati južnoslavenski, koji će se jednog dana, kao regionalni, uklopiti u europski identitet? – argumentira Behmen. On se izjašnjava »Bosancem i Hercegovcem, južnim Slavenom«. Kad je u Sarajevu počeo rat, imao je 14 godina. Jugoslavije se ne sjeća; što zna, zna iz svjedočanstava. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu završio je pravo, a potom magistrirao srednjevjekovlje kod uglednoga povjesničara umjetnosti Dubravka Lovrenovića. Danas, u zapučku otmjenoga odijela udjenuta mu je crvena maramica.

Sljedeća Jugoslavija

Tristopedeset kilometara sjeveroistočno, u Svetogorskoj ulici 21 u Beogradu, poznato je kazalište Atelje 212. U uredu direktora Kokana Mladenovića kalendar je za 2011. s fotografijama Titovih državničkih putovanja, a na zidovima feralovske fotomontaže Mladenovićeve glave u poznate Titove fotografije: umjesto Jasera Arafata, Tito grli Mladenovića; umjesto Che Guevare, Tito pozdravlja Mladenovića; umjesto Gamala Abdela Nasera, Tito se rukuje s Mladenovićem, 43-godišnjim Nišlijom koji je u Beogradu završio Akademiju dramskih umjetnosti, a sada na reveru nosi bedž s jugoslavenskom zastavom. Mladenovićevo je jugoslavenstvo postmodernističko i nekonvencionalno, ali zato ništa manje seriozno: »Jugosloven sam po opredjeljenju. Što se dogodilo s više od milijun ljudi koji su se na popisu 1991. izjasnili kao Jugosloveni? Postali su Hazari, imaginarni narod. No tvrdim da nisu prestali postojati. Jugoslovenstvo nije politička kategorija kakvu su nam pokušavali nametnuti, nego najprirodnije moguće stanje eksjugoslavenskih naroda. Vjerujem da je ono realna budućnost, makar, tragikomično, bilo ostvareno kroz zajednički europski okvir. Jer, mi nemamo bližih naroda od nas samih, a uvijek se ponašamo kao da će poslije tih naših ratova pored nas živjeti Finci, Šveđani ili Meksikanci. Neće. Uvijek ćemo živjeti samo mi – odlučnim glasom, uvježbanim za javne nastupe, nadglasava Kokan Mladenović vrevu obližnje »Srpske kafane«, redovito svratište kazališnih ljudi, u kojemu se jede, pije i buči mnogo, obilno i nezaboravno. Aktualna kazališna sezona Ateljea 212 nazvana je »NexT YU«. Ta je riječ kombinacija »Next Yu« i »Ex Yu«, »sljedeća Jugoslavija« i »bivša Jugoslavija«.

Male kulture

– Nastojimo vidjeti što je, dva desetljeća poslije raspada, moguće od jugoslavenskoga kulturnog prostora. Sve reakcije pokazuju da je pravo vrijeme. Svi jedva čekaju da sudjeluju, bez obzira na naziv sezone, koji je donedavna odbijao razne kulturne i nacionalne krugove. Ne možemo negirati da su svi narodi u Jugoslaviji doživjeli ogroman društveni i kulturni prosperitet, ali ni to da je u jednom trenutku ta zajednica postala neprihvatljiv okvir za dobar dio njenih naroda. Ali ja neću prestati vjerovati da je jedinstvo različitosti, koje je proklamirala bivša Jugoslavija, najbolja kombinacija za narode koji ovdje žive. Što je, ustalom, EU? – govori Mladenović. Repertoar kazališne sezone posvećene Jugoslaviji združit će cijelu bivšu državu, od Miroslava Krleže do Zijaha Sokolovića, od Slovenije do Makedonije, od Abdulaha Sidrana do Damira Šodana.

– Preskupo smo platili zatvaranje u kulturne i političke kasabe. Prestankom dobroga rivaliteta dobili ste samodovoljne, male kulture koje imaju mnogo više nacionalnog, a mnogo manje kulturnog. Svi stagniramo. Osjećaj je većine kazališnih ljudi s prostora bivše Jugoslavije da smo zatvaranjem svi jako puno izgubili. Tijesno je, gušimo se u provincijalizmu. Kao što kaže Radomir Konstantinović: čim se uguši rivalitet i konkurencija, palanka pomisli da je najvažnija. »NexT YU« samo je jedan vid reaktualizirane diskusije o ostavštini jugoslavenstva. U Beogradu je potkraj listopada održana javna tribina o poputbini nestale nacije, na kojoj su govorili redatelj Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj. U ožujku ove godine u Zagrebu je osnovana podružnica Saveza Jugoslavena. U Splitu je utemeljen Klub Jugoslavena. Dvadeset godina poslije raspada Jugoslavije, jugoslavenstvo je očito preživjelo, a Jugoslaveni opet počinju govoriti. Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević ne čudi se tome:

Višeslojan osjećaj

– Vrlo je interesantan taj nepotpuni nestanak jugoslavenskog identiteta. Njegovi se ostaci itekako naziru. Od države više nema ništa, ali ne možemo tvrditi da je s državom nestao i identitet. Treba vidjeti tinja li i dalje nešto što je bilo upisano u meso i u duše ljudi, treba kopati po toj olupini, da se vidi hoće li isplivati samo krhotine, ili i nešto više. Valjalo bi, svakako, istražiti i dubinsku i površinsku strukturu jugoslavenskoga identiteta danas – kazao je Vlaisavljević za naš list. Da je došlo vrijeme da se o jugoslavenstvu govori »na pravi način, jer je sve dosad bilo kao u nekoj magli«, smatra i Sonja Biserko, aktivistica za ljudska prava iz Beograda, koja je u Srbiji bila jedna od najistaknutijih zagovornica prava svakoga od južnoslavenskih naroda da imaju svoju državu.

– Jugoslavenstvo svakako jest zanimljivo, i čini se da stiže vrijeme uravnoteženoga razgovora o njemu. Na osobnoj razini, taj je osjećaj višeslojan, i treba ga analizirati od osobe do osobe, jer su i motivi različiti – kaže Sonja Biserko. No na političkoj razini, Biserko smatra da je jugoslavenski ustav iz 1974. dao okvir za buduće osamostaljenje republika.

– U tom je smislu bio emancipirajući. U proteklih dvadeset godina svi su negirali Jugoslaviju, a baš je njezin ustav bio polazna točka Badinterovoj komisiji, koja je postojeće republičke granice proglasila državnima. Ustav iz 1974. dobacio je koliko je mogao u tadašnjim okolnostima. Kasnija politička scena razvijala se iz njega. Razočarava to što se u proteklih dvadeset godina sve srušilo, i što nitko nije raspravljao o dostignućima socijalističke Jugoslavije, bila ona dobra ili loša. Šutnja i negiranje je neiskren, nezreo i nedorastao odnos prema vlastitoj prošlosti. Bez pravoga uvida naprosto ne možete dalje – upozorava Sonja Biserko.

Mješoviti brakovi

Zagrebački pisac i romanist Predrag Matvejević, koji je osamdesetih napisao knjigu »Jugoslavenstvo danas«, podsjeća kako se »nakon raspada Jugoslavije, svako jugoslavenstvo poistovjetilo s najgorim od onoga što je u sebi nosilo: integralizmom, unitarizmom, negacijom posebnih identiteta i vrlo često, s velikosrpskom idejom koja je svojedobno brisala druge ideje. No kroz povijest, jugoslavenstvo je bilo i nešto drugo, na trenutke mnogo više i mnogo bolje.

– U mješovitim brakovima posljednjega rata, naročito u BiH, mnogi su taj rat doživljavali kao tragediju, ne znajući kamo da se svrstaju, pa su osuđivali sve rušitelje dotadašnje zajednice. Valja i njih shvatiti, i ne poistovjećivati ih s onima koji su počinili zločine – kaže Matvejević koji podsjeća i na snažnu povijest jugoslavenske ideje, naročito u Hrvata. Matvejević pritom ističe važnost kulturne suradnje.

– Kultura može uspostaviti odnose koji nikoga ne vežu, a svima nude šansu da osmisle vlastiti stav i suoče ga s drugima. Valja izaći iz uskog nacionalnog koncepta kakav je u Europi vladao u pretprošlom stoljeću, i koji se, ne slučajno, i u većim i razvijenijim zemljama pretvorio u fašizam. Smiješno je vidjeti one koji strahuju od svake korespondencije među ovim kulturama. Jer, sam nam jezik dopušta visok stupanj uzajamnog razumijevanja. Posijano je neko glupo sjeme, iz kojega raste strah da nas netko želi otuđiti, oduzeti nam nešto, nametnuti nešto drugo. Taj strah valja obuzdati, pa ako treba, i ismijati ga, jer vodi u najgori tip provincijalizma, onaj koji nije kadar korespondirati s Europom današnjice, u koju želimo i zaslužujemo ući – kaže Matvejević. Danas, svi se slažu da države Jugoslavije više ne može biti. – Nitko od ruševina ne može napraviti državu – kaže u Zagrebu Matvejević.

Zajednička pretpovijest

– Sve su nam oteli, samo još jugoslavenstvo nisu. Ali novu Jugoslaviju nećemo stvarati. Može se i bez nje. Hajdemo dalje kao ljudi, k Europi, k svijetu. Ali nemojmo negirati ono što je postojalo, i ono što je bilo vrijedno – vapi iz Sarajeva Dževad Kapetanović. Opće je uvjerenje da je EU rješenje i nadomjestak za ono dobro.

– EU se bazira na regionalnim inicijativama. Ono što se nekada zvalo Jugoslavijom, danas se zove zapadnim Balkanom. Uspostavlja se jaka regionalna suradnja, što je i normalno. Nema nikakvog razloga plašiti se suradnje, niti je nazivati oživljavanjem ili povampirenjem Jugoslavije. Od toga nema ništa, ali sasvim je normalno da zemlje s komplementarnom privredom, istim ili sličnim jezicima – kako tko hoće – sličnim mentalitetom, kulturološkim obrascima, surađuju na svim poljima. Zašto ne? – pita Goran Behmen.

DOPUSTITI PRAVO NA IZJAŠNJAVANJE

Jugoslaveni postoje! Udruženje »Naša Jugoslavija« traži da se ta jednostavna činjenica prizna kao pravo – zahtjev je kojim udruženje kojemu BiH onemogućuje registraciju iskazuje želju za službenim priznanjem jugoslavenske nacionalnosti. Ona nije priznata ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Srbiji. Na popisu stanovništva 1991. u Hrvatskoj, Jugoslavenom se izjasnio 106.041 građanin. Deset godina ranije, bilo je ih 379.957, a 1971. 84.118. U Srbiji, pretpostavlja se da danas živi oko 80 tisuća ljudi koji se izjašnjavaju Jugoslavenima. Potkraj 2009. godine, oko šest tisuća ljudi potpisalo je zahtjev za priznavanjem jugoslavenske nacionalnosti, ali taj je zahtjev nedavno službeno odbijen, pa će na predstojećem popisu stanovništva ove godine Jugoslaveni u Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, potpasti pod kategoriju »ostalih«. U BiH je isto tako, ali ondje su »ostali« i zakonski diskriminirani, jer se ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, u kojemu postoje samo tri mjesta za predstavnika Hrvata, Bošnjaka i Srba. Takvo je rješenje poznatom presudom »Sejdić-Finci« ukinuo i Sud za ljudska prava u Strasbourgu, pa BiH prijeti izbacivanje iz Vijeća Europe ne promijeni li to diskriminirajuće zakonsko rješenje. Povrh toga, Ministarstvo pravde BiH sa zanimljivim je objašnjenjem odbilo je registrirati udruženje »Naša Jugoslavija«: zato što iz »naziva udruženja nije izbrisalo riječ »Jugoslavija«.

Dževad Kapetanović kaže da će se na popisu, bude li ga u BiH, izjasniti kao »ostali«, »premda sam Jugoslaven«. – Kad čuju moje muslimansko ime, pitaju me: »Bošnjak?« Kao da mi šamar udari! To je za mene zaista uvreda. Još da mi kažu »Bosanac«, nekako bih i progutao. Ali »Bošnjak«, to mi je katastrofa. Srbin nisam, Hrvat nisam – Jugoslaven sam – kaže.

I ostali se naši sugovornici slažu da da treba priznati jugoslavensku nacionalnost.

– Ljudi se osjećaju kako se osjećaju. To treba uvažiti. Identitet je vrlo kompleksan, mnogo je širi od uskoga nacionalnog, a i mijenja se. Možda dolazi vrijeme kad će se na sve to drukčije gledati. Držim da treba dopustiti tu vrst izjašnjavanja – kaže Biserko.

POGUBNA NACIONALISTIČKA PROPAGANDA

Zlatko Stojković je Jugoslaven iz Pule koji od 1988. živi u Njemačkoj. Prije dvije godine osnovao je udruženje »Naša Jugoslavija« koje okuplja Jugoslavene i zauzima se za službeno priznanje jugoslavenske nacije u Hrvatskoj.

– Uoči posljednje promjene Ustava, predsjedniku Sabora Luki Bebiću i desetak saborskih zastupnika, među kojima i Damiru Kajinu i Željki Antunović, poslali smo zahtjev za službeno priznanje jugoslavenske nacije. Odgovor nismo dobili, a ni novine nisu ništa objavile – kazao nam je Stojković. – Jugoslavenstvo shvaćam kao simbiozu svih zajedničkih karakteristika podneblja u kojemu žive naši narodi. Osobno, majka mi je Hrvatica, otac Srbin. Odrastao sam u tolerantnoj okolini, u kojoj su skladno živjeli i Talijani, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Makedonci. Iz današnje perspektive, bilo je to vrijeme kakvo se samo poželjeti može – tvrdi Stojković. On dijeli dojam da u Hrvatskoj postoji veći zazor prema Jugoslavenima nego u Srbiji ili BiH.

– Devedesetih je nacionalizam bio toliko jak, i izvana i iznutra, da su se ljudi počeli bojati izjašnjavati se Jugoslavenima. Teško je vjerovati da je onoliki pad broja Jugoslavena posljedica prirodnih razloga.Nacionalistička se propaganda strahovito raširila, pa se ljudi i danas boje za posao i egzistenciju – drži Stojković. Drugi razlog vidi u »osjećaju nemoći koji ljude sprečava da pokušaju išta promijeniti«. – No, taj osjećaj djeluje samo dok nas je malo. Kad nas bude sto, dvjesto tisuća, morat će nas uzeti u obzir – optimističan je naš sugovornik. Zlatka Stojkovića vrijeđa nepriznavanje jugoslavenske nacije.

– Ljudi smo, nismo »ostali«, i želimo da nas se poštuje. To »ostali« s ljudskim pravima nema veze – tvrdi Stojković koji današnje vlasti u državama bivše Jugoslavije optužuje da prisvajaju sve dobro iz Jugoslavije, a da tu državu istodobno optužuju za sve što je u njoj bilo loše.

– Prva jugoslavenska ideja dvjesto je godina starija od prve jugoslavenske političke tvorevine. A i nadživjela je jugoslavensku državu. Ona je i začeta kao kulturna ideja. Pretpovijest nam je zajednička, a realnost već sada pokazuje koliko jesmo i koliko ćemo tek biti upućeni jedni na druge – govori u Beogradu Kokan Mladenović. Kako jenjava nacionalistički val rata, mržnje i odvajanja, lakše je govoriti o sličnostima i zajedništvu. Jugoslavenska ideja danas se pokušava formulirati kao »Jugoslavija dobrih namjera«, kao nova-stara utopija, ovaj put srodna novopronađenoj europskoj utopiji, kao još jedna nositeljica obećanja budućnosti. No valja biti oprezan: dovoljno smo povijesti proživjeli da smo mogli naučiti kako ideje same po sebi na jamče baš ništa, bile integralističke, bile suverenističke. Mogli smo već naučiti kako na kompliciranome palimpsestu istodobnih jednakosti i razlika jugoistočne Europe, stabilnost ne može jamčiti propisivanje, nametanje, »implementacija«, bilo koje ideje, od ujedinjujućeg jugoslavenstva do partikularističkog nacionalizma. Kako o tome, na primjeru Bosne i Hercegovine, najdublje i s najviše tankoćutnosti piše sarajevski pisac Ivan Lovrenović, jugoistočna Europa – zvala se jugoslavenskom kraljevinom, monarhijom, socijalističkom federacijom, zapadnim Balkanom ili europskom regijom – može biti mirna i zadovoljna samo u neprekidnome procesu prepoznavanja i priznavanja onoga zajedničkoga, ali i onoga najfinije različitoga među ljudima i narodima koji na tom području žive.

Utiskivanje ideologije, ma koja bila, u stvarnost, uvijek je završavaloo nasiljem i mržnjom. Samo svakodnevno vježbanje snošljivosti svakoga od nas, svugdje oko nas; učenje umijeća kompromisa, dogovaranja i uvažavanja tuđih interesa, ma koliko nam se možda malo dopadali, mogu jamčiti okončanje konflikata i objedinjujuće harmoniziranje bezbrojnih razlika. I baš zato, možda paradoksalno, jedan od identiteta koji u tom procesu moraju imati pravo na postojanje jest – jugoslavenski identitet.

(Preuzeto sa internet portala "Novi list", objavljeno 08.01.2011. godine)


-Stoje: Dalibor Tomic i Frederik Goda.Sjede: Želimir Šaric,Pavle Vukčević i Zlatko Stojković

Thursday, May 17, 2012

Riječ, dvije iz Banjaluke

Kakva je Banjaluka danas

Koliko god se trudili prikazati je boljom i ljepšom, mislim da je u osnovi u svom mentalitetu Banjaluka provincijalna i kao takva ima svoja stroga pravila, kojima sprečava sopstveni razvitak

piše: Tanja Topić

Sjećam se u ove dane, kada Banjaluka obilježava svoj dan, svojih studentskih dana. I svih onih koji su ponosno stavljali do znanja svim "provincijalcima" da su "mrtvi Beograđani" pa makar dolazili i iz Malog Mokrog Luga, Sopota i Batajnice. Naglasak je bio na ovom po svaku cijenu biti Beograđanin. Kao i danas napraviti jasnu razliku između Banjalučana i svih ostalih, iako je demografska ali i krvna slika ovog grada potpuno izmijenjena, da je apsurdno o tome i govoriti.

U principu "....(Đ)ANI" ne vole one druge, uljeze u svojim redovima, pridošlice koji ne razumiju šta to znači biti pravi Đanin. Pri čemu ti pravi još uvijek sramno ćute ili imaju problema sa sjećanjem, kad je riječ o nekim drugim pravim Banjalučanima, koje su neki drugi Banjalučani istjerali ne tako davno.

Biti stanovnikom nekog grada ima veze sa mentalnim sklopom, pa nema puno koristi od toga kada gorštaka odjenete u Armanija. Ne znači da je odmah od "seljaka" u mentalnom smislu postao ...ČANIN, ĐANIN. Sasvim svejedno.

Ionako oni pravi nemaju šanse da dobiju nagrade grada, one su namijenjene onima koji zasluže da ih okitimo lentama grada, pa makar dolazili iz Izraela. Bitno je da su gradska (naša) raja.


Banjaluka je danas, poput većine drugih gradova na prostoru bivše Jugoslavije, potpuno drugačija.

Negdje je normalno da se grad razvija, modernizuje, ide naprijed. I normalno je da to ne može biti predratni grad, ako ništa drugo, a ono u fizičkom i materijanom smislu.

U duhovnom, ovaj grad se nije suočio sa samim sobom, svojom prošlošću, sa svim onim križevima koji su nam opteretili pleća, poput uništenja multietničkog štiha, kojim smo se nekad ponosili. I koji je vrijednost upravo zbog bogatstva različitosti. Nismo izrazili žal za uništenjem gotovo svih džamija, koje su bile prva asocijacija na grad na Vrbasu. Ne samo to, već su ti isti ....ČANI u 21. vijeku kamenovali čovjeka jer je bio drugačije vjerske pripadnosti.

Nikad se nismo ni zapitali koja je to energija i koji su to ....ČANI bili u stanju nabaciti nam takav sram na leđa. Jesmo li ih se odrekli ili ih stavili na pijedestal zaslužnih. A čim to nije jasno, onda je očito o kakvom to gradu i ljudima u njemu govorimo.

...ČANI će odmah postaviti pitanje kao da se unaprijed pravdaju, a kako je našim ...ČANIMA u tamo nekim njihovim gradovima.

Nemam ništa protiv da se postavi pitanje kako danas žive Srbi u Sarajevu i kakav im je položaj, ali budimo dovoljno pošteni pa barem otvorimo pitanje s ove strane - kako žive Hrvati i Bošnjaci danas u Banjaluci.

Ili su promijenili ime ili ga izgovaraju tiho i nerazgovijetno ili su postali dobri lojalni Srbi da ih se tako i doživljava. Ima li ih uopšte i zašto smo ih protjerali, ponizili, oteli im imovinu?

Možda o tome ćutimo jer nas je sram ili zato što smo bešćutni pa ono što bi nekada bilo označeno sramotnim sada smatramo normalnim i poželjnim.

Dani grada Banjaluke bili su povod da mnogi podvuku crtu i odgovore na teško pitanje: kakva je Banjaluka danas grad?

U anketi jednog portala prevladalo je mišljenje da je Banjaluka danas "poseljačena", provincijalna, bez duha, učmala i prilično zatvotena, samodovoljna sredina.

Kad govorimo o duhu ovog grada, on je duboko provincijalan i Banjaluka nije uspjela da se oslobodi palanačkog provincijalnog duha, unatoč tome što je postala jedan od ekonomskih, kulturnih i političkih centara u BiH. Sitne duše, grad bez intelektualnih veličina, jakih osoba koje su prevazišle njene granice, hermetički zatvorena, uskogruda. Kada to govorim, mislim na ovdašnji mentalitet. On je uzak, uniforman, ne dopušta da iskačete iz čvrsto zadanih okvira, jer ste odmah jeretik, kojeg treba "prognati" i sa kojim se treba obračunati.

Koliko god se trudili prikazati je boljom i ljepšom, mislim da je u osnovi u svom mentalitetu provincijalna i kao takva ima svoja stroga pravila, kojima sprečava sopstveni razvitak.

Ona živi u opasnoj zamci u kojoj nastoji izbrisati antifašističku prošlost, čak afirmisati i izmisliti tradiciju.

Wednesday, May 16, 2012

Hodanjem poboljšajte zdravlje i produžite život

Želite li živjeti duže? Od danas započnite s redovnim hodanjem.
Stručnjaci su po pitanju hodanja suglasni - to je jedna od ključnih aktivnosti u održanju dobroga zdravlja.
Ujedno se radi i o najjeftinijem načinu tjelesne aktivnosti.
Za šetnju su vam dovoljne samo udobne tenisice.
Stručnjaci kažu da već nakon 30 minuta hoda umjerene brzine dolazi do značajnog poboljšanja ukupnoga zdravstvenog stanja organizma.
Dnevnih 30 minuta možete podijeliti u nekoliko manjih navrata hodanja - učinak će biti jednak.
Stoga, koristite stepenice umjesto lifta, izađite iz javnog prijevoza stanicu ranije ili auto parkirajte par stotina metara od posla te na taj način iskoristite svoju priliku za hodanje.
Najbolje je ako možete pronaći vremena za šetnje u prirodi. Razgledavajući prekrasni krajolik i udišući svježi zrak, odmorit ćete dušu i tijelo.
Kad uđete u svakodnevni ritam 30-minutnog hodanja, polako povećavajte vrijeme hodanja.

Redovnih 30 minuta hoda produžuje život

Hodanje umjerenim tempom u trajanju od 30 minuta na dan produžuje život i smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti.
Ukoliko se odlučite za redovito hodanje, produžujete ste si život za čak 3,7 godine i odgađate kardiovaskularne bolesti za 3,3 godine.
Ne samo to - hodanje štiti od stresa, pozitivno utječe na višak kilograma i poboljšava ukupno raspoloženje.
Zdravstvene prednosti hodanja su brojne:
smanjuje rizik od bolesti srca i infarkta
poboljšava kvalitetu sna
smanjuje rizik od visokog tlaka i dijabetesa
štiti od depresije
smanjuje opasnost od prijeloma u starijoj dobi
pomaže u borbi protiv stresa
smanjuje rizik od raka dojke i crijeva
poboljšava raspoloženje
potiče mršavljenje
pozitivno utječe na zglobove i smanjuje bol uzrokovanu artritisom

Prema studiji objavljenoj u časopisu "Archives of Internal Medicine", bez obzira radi li se o polaganom, umjerenom ili brzom tempu, hodanje značajno utječe na ukupno stanje organizma.
Doktor Glen E. Duncan sa Sveučilišta Washington tvrdi da "kod osoba koje redovito hodaju dolazi do značajnog poboljšanja zdravlja kardiovaskularnog i respiratornog sustava".

Kako pravilno hodati

Hodanje je tjelesna aktivnost. Potrebno je ispravno izvoditi pokrete kako bi se smanjio rizik od ozljeda.
Naime, u hodanju sudjeluje više od 200 kostiju te svih 600 mišića koje čine naš mišićni sustav.
Kad hodate leđa držite uspravno, glavu visoko, ramena vam moraju biti opuštena, stražnjica prema unutra, a stopala paralelna jedno s drugim.
Držite ruke lagano savinute u laktovima i pomičite ih u ritmu sa suprotnom nogom.
Neka i disanje bude usklađeno s hodanjem: ovisno o brzini hoda, prilagodite i brzinu disanja.
Hodajte tako da najprije spuštate petu na tlo, a tek potom ostatak stopala.
Pazite da ne radite uobičajene pogreške u hodanju: gledanje u tlo, opuštanje trbušnih mišića, neprilagođena dužina koraka, nagle izmjene ritma hodanja te hodanje bez podizanja stopala od poda.
Dok hodate gledajte 3-4 metra ispred sebe, na taj ćete način osigurati da su vam leđa i vrat izravnati.
Tijekom hoda zategnite trbušne mišiće - time dajete potporu kralježnici i poboljšavate držanje.
Pazite da obučete komotnu odjeću i udobne tenisice (obavezno imajte čarape).
Tijekom hodanja nemojte pušiti. Uvijek imajte uza se bočicu svježe vode koju ćete piti u više manjih gutljaja.
Nakon hodanja se dobro istegnite.

Izdvojite svakodnevno 30 minuta za hodanje i tijelo će vam zahvaliti na tome!

( Preuzeto sa....)

Tuesday, May 15, 2012

Banjaluka, proljece 2012.

Banjaluka mi i je uvijek bila najljepsa u zadnjoj nedjelji aprila.
U sjecanju su mi duboko urezane godine studiranja i povratci sa Elektrijada, koje su se po tradiciji odrzavale u trecoj nedjelji aprila. Oni su donosili uzivanje u prolistalim alejama, procvjetalom kestenju, u Banjaluci okupanoj i osvjezenoj za proslavu 22. aprila, u nekoj svecarskoj atmosferi koja se osjetila u toj nedjelji izmedju Dana Banjaluke i Prvog Maja.
Gdje god da sam, nosim sa sobom tu sliku Banjaluke.
Ovaj boravak u Banjaluci, u zadnjoj nedjelji aprila i prvoj maja, oznacio mi je poslednji susret i ispracaj moje tetke i sve uocljivija bolest majke.
Ali kao da je zeljela da mi olaksa bol, Banjaluka je svo vrijeme mog  boravka bila okupana suncem, topla ...
Nisam koristio foto aprarat. Ovog puta nisam mogao.
Slike koje objavljujem napravili su i poslali mi Zeljo i Mario.

Zeljo je ovjekovjecio susret s njim i Mladjom u "San Remu".

Susreti sa prijateljima i poznanicima bili su kratki.
Setnje Banjalukom su, kao i obicno, donijele neplanirane susrete sa prijateljima, poznanicima, radnim  i skolskim kolegama...
Da zabiljezim neke od tih slucajnih susreta: Cuca iz Medicinske Elektronike, Jasna Pasic sa Radija, danas zamjenica predsjednika Banjaluke, Griska i Lemi, bivsi kosarkasi, Slobodan Simovic, kosarkaski trener, danas profesor kosarke, Emir Basic, pjevac, danas muzicki urednik na Radiju RS, Mladen Ivanic, sa Radija, danas profesor i politicar, Jordanka, nekada drugarica moje sestre i njena kcerka Maja, Bobi Despotovic, mladja raja iz Gimnazije, danas kosarkaski funkcioner, Joco Bojovic, pjesnik i  Rajko Jakovljevic, iz Cajaveca, Nane Grozdanic, kosarkas i komsija, danas vlasnik poznate pekare, Ruzica Sukalo iz Doma Kulture, danas penzionerka sa usnulim unucetom u kolicima,  Sinisa Jakovljevic, kosarkaski sudija i iz porodice sa kojima smo vezani prijateljskim i kumovskim vezama,  Sule, stari banjalucki roker, koji je nedavno objavio i knjigu o prvim danima banjaluckog roka, Slavko Podgorelec, sa Radija, koji me je na poziv iz auta da me saceka da parkiram, vjerovatno nesvjestan ko ga zove i vjerovatno pod uticajem "lijekova" onako glasno i socno, kako on to umije, zatjerao u krasni k.,   Mile Zrnic, kolega sa Fakulteta i Cajaveca, Duba, pjevac i inventar Moneta, Imela i Rada, komsije iz djetinjstva, Ibrica i Jelena, Jadranka Objedovic, cija mama, teta Vikica je sahranjena isti dan kad i moja tetka, Seka Simic, komsinica iz F. Kluza i iz Borika, Ive Mazara Nerma, cika Branko Lazic, otac Svjetlane i Jadranke Ceric, nekada nastavnik OTO, danas stanovnik jednog od privatnih domova za penzionere. Prilikom jedne od setnji sa Jarmenom i Amelom, u stakleniku gradskog parka, na knjizevnoj veceri uz Cosov orkestar, ugledah Cosa, Jacu, Bocu. Bili su daleko da bi im se javio...Neki drugi put...
Vjerovatno sam neke susrete vec zaboravio i kad ih se sjetim dopunicu.
Razlog zasto sve ovo biljezim je da ne prepustim sve zaboravu, koji lagano ali sigurno dobija bitku sa pamcenjem; da se jednog dokonog dana prisjetim ovih slucajnih susreta koji potvrdjuju da u Banjaluci i danas zivi mnogo mojih prijatelja, drugova, poznanika zbog kojih se volim  vracati,  jer ti susreti , srdacni pozdravi potvrdjuju mi  da je Banjaluka jos uvijek moj grad.


Mario je zabiljezio neplaniran susret sa Jocom i Rajkom

Bilo je i susreta koji su ranije dogovoreni ili najavljeni: Mario M., kao i uvijek, nenametljivo tu u blizini spreman na razgovor i opustajuce druzenje, drag susret i razgovor sa Slavicom  Zrelec u maminom stanu i sjecanje na zajednicku osnovnu skolu i djetinjstvo u komsiluku, Zeljo Saric, kapetan duge plovidbe koji mi vrati draga sjecanja na zajednicki rad na Radiju, Jasna Milasinovic, sa kojom se razgovor iz prethodne godine nastavlja kao da nikada nije ni bio prekinut, "porodicno" druzenje sa Amelom i Azrom, sestrama Jasne i Jarmena, sa kojima smo se u ovih dvadesetak godina orodili jer nas za njih veze njihova ljubav prema bratu Jarmenu i sestri Jasni sa kojima drugujemo u Torontu, Neso Jocic, moj komsija, kolega  i drug iz ranog djetinjstva, moj dobri drug Buco Kenjalovic, koji ne prestaje da deblja (165 kg zive vage) i to me ozbiljno brine, jer ga zelim zdravog i pokretnog, raspolozenog za nasa laprdanja, koja mi pune baterije. Kako se nas dvojica lijepo druzimo! Ponekad se, u pet minuta tako posvadjamo jer su nam misljenja o nekoj temi  dijametralno razlicita, i onda, u poslednjem trenutku, kad bi nekome ko nas ne poznaje izgledalo da ce sve otici u helac i da cemo se razici u ljutnji, mi tu nasu razmiricu zacinimo nekom dosjetkom, posaljemo jedan drugog "tamo gdje treba", Buco nareze slijedeci komadic slanine ili peke, gurne mi ga usta, zalijemo to rakijom i prelazimo na novu temu... Samo da mi ga bog, ili bilo ko drugi  ko odlucuje o nasim zivotima, sacuva da pozivi sto duze sa tom svojom "zivom vagom" protiv koje se on sam nece boriti.
Sa Davrom Crnicem se nisam nasao, jer je tih dana imao visoku temperaturu.
Pored toga, ovog puta sam u Banjaluci imao pored sebe Jarmena, mog druga iz Toronta sa kojim sam doputovao, i sa mojim sam u dugim setnjama razmjenjivao utiske....

Zbog svih ovih ljudi, i mnogih drugih sa kojima se ovog puta nisam uspio susresti, volim se vracati u Banjaluku. I vracacu joj se, nadam se  i dalje...

Banjaluka 1. Maja 2012
Vozeci se s Mariom, negdje u blizini ulice Karla Rojca, prodjosmo pored kuce  sa istaknutom zastavom nekada voljene nam zemlje. Vratismo se da bi Mario ovjekovjecio scenu.

P.S. Ovog puta, uopste nisam gledao TV. Mislim da mi je to pomoglo da ne osjetim ono sto sam osjetio u zadnjim posjetama Banjaluci. Zato cu se toga  drzati i ubuduce.

Monday, May 14, 2012

Francuska odozgo

Vjerovatno mi se nikada nece ostvariti zelja da obidjem Francusku; onako kako se Francuska obilazi.
Ipak, mozda mi se i ostvari u onom drugom zivotu.
Slike Francuske snimljene odozgo su predivne.
Uzivajete i vi.


















Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...