Riječ, dvije iz Banjaluke

NISMO SVI MOMIR ĆELIĆ

Nama je normalno da ugledni građani doktoriraju kod nevladinih organiza­cija, da se o tome ćuti, normalno je da narodni poslanik prizna otmicu "zbog političkih razloga", nagodi se sa tužilaštvom i plati kaznu od četiri hiljade ma­raka, a onda nastavi raditi na donošenju zakona

Piše: Tanja Topić

Momir Ćelić je profesor na Banjaluč­kom univerzitetu, na Elektrotehnič­kom fakultetu. Nakon gostovanja u jednoj televizijskoj emisi­ji, u kojoj je govorio jasno, bez uvijanja, stvari nazivao imenom i prezimenom, ukazivao na žarišta korupcije u akademskoj zajednici, po­stao je čovjek o kojem se priča u Banjaluci i di­vi njegovoj hrabrosti.

Probuđeni studenti su našli novog "Milu", stajući uz profesora sa parolom "Svi smo mi Mo­mir Ćelić", i unatoč tome što ih najveći dio trči po diplomiranju pod partijske skute, kako bi ovom prečicom došli do željenog posla.

Nismo mi svi Momir Ćelić, on je jedan, izu­zetak, ostalo je demagogija.

Ali kad to postane poželjno onda ćemo svi stati iza Momira Ćelića, uporno uvjeravaju­ći sve druge, pa i sebe same, da smo oduvi­jek bili baš on.

Istinski borci protiv korupcije.

Šta sa onima koji daju novac za ispite, pri­jete pominjući mame i tate, i ne govore po­put Ćelića. Oni su većina.

Možda studente i ne treba osuđivati, ako se pogleda sudbina profesorke italijanskog jezi­ka Branke Špirić, koja ni sa prosjekom od 9,94 nije uspjela da se zaposli na katedri za ovaj je­zik na fakultetu.

Primljeni su oni sa znanjem ruskog ili španskog.

Profesor Ćelić je glasno rekao sve ono o čemu se godinama, decenijama šapuće po banjaluč­kim kuloarima, prozvao je kolege koji su zna­nje ovjeravali prema partijskom i političkom ključu, kao i mamine i tatine sinove, zbog ko­jih su "padale" profesorske glave.

Onih profesora kojima nije palo na pamet da ocjene u indeks upišu ispod stola, a zbog ko­jih se većina njegovih kolega suzdržavala da o tome i misli, a kamoli otvoreno priča.

Pričao je o svemu ovome Ćelić i ranije, ali oči­to da ga nisu slušali ni oni kojima to stoji u opisu radnog mjesta.

Zato što je govorio bio je nepoželjan na ne­kim fakultetima.

Oni koji su o tome govorili iz drugačije pozicije odavno su oblaćeni kao strani plaćenici, koji ruše postojeću nam idilu.

Do ove emisije profesor Ćelić gotovo da nije bio prisutan u medijima.

Momir Ćelić će, ako ništa drugo, ostati upam­ćen u javnosti, jer je jedan od rijetkih iz aka­demske zajednice koji govori.

I koji je u manjini.

Većina je drugačija, oportuna, uvezana u klijentelističke, političke i nepotističke veze, bez namjere da se zamjera.

Mediji su prije nekoliko mjeseci pisali o ne­potizmu na fakultetima, o tome kako djeca magistriraju kod očeva, a poslije ostanu radi­ti na njihovim predmetima ili fakultetima, sa­svim je svejedno.

To je ona javna tajna uz koju se u Banjaluci ispijaju kavice.

I onda kad to neko kaže u lice kamere, svima usta ostanu otvorena od tobožnjeg iznenađe­nja i zaprepašćenja.

Kao da prvi put čujemo riječ korupcija, kao da prvi put čujemo da je ima, iako je posta­la stil življenja.

Valjda zato što nam i premijeri kažu kako je to najnormalnija stvar na svijetu, prihvatili smo je zdravo za gotovo.

I onda se zgražamo valjda zato što neko o to­me govori javno i na drugačiji način.

Mislim da se većina više „zgrozila" nad time da je neko uopšte toliko hrabar, unatoč svim "rizicima" da o tome javno govori.

Nama je normalno da ugledni građani doktori­raju kod nevladinih organizacija, da se o tome ćuti, normalno je da narodni poslanik prizna otmicu "zbog političkih razloga" nagodi se sa tu­žilaštvom i plati kaznu od četiri hiljade maraka, a onda nastavi raditi na donošenju zakona.

I to bez ijedne riječi moralnog zgražanja i od sopstvene partije, koja je na sva zvona najavi­la odlučnu bitku protiv korupcije, kriminala, zloupotrebe položaja, i koja "loše momke" po­ziva na raport kod predsjednika.

Istina, da se zna, sve to zbog tih strašnih me­dija i njihovih napisa, koji očito ništa drugo ne rade do uznemiravaju narod.

Na kraju ove televizijske debate, svi redom, od ministara do rektora, optimistički su vjerovali u pobjedu nad ovom pošasti na univerzitetu. Samo je profesor Ćelić bio pesimističan, rekavši kako će ova borba potrošiti njene istinske po­bornike, a suštinski ništa promijeniti neće.

Zna čovjek o čemu govori, jer se već dugo bo­ri protiv vjetrenjača.