Tuesday, July 31, 2012

OSVETA


Prvi dan je provela pakujuci svoje stvari u kutije, sanduke i kofere.

Drugi dan je pozvala radnike iz agencije za selidbu, koji su odvezli

njene stvari.

Treci dan je sjela za divni stol u sali za rucavanje, po posljednji

put, uz upaljene svijece, laganu muziku, sladeci se s nekoliko

skampi, kavijarom i bocom Chardonnaya.

Kad je zavrsila s jelom, obisla je svaku prostoriju i stavila

nekoliko ljuski od skampa, premazanih kavijarom, unutar supljine

svake karnise od zavjesa (one suplje aluminijske cijevi).

Na kraju je ocistila kuhinju i otisla.

Nesto poslije, njezin ex-muz je stigao sa svojom novom dragom; sve je

bilo perfektno uredjeno, mirisuci na cistocu. Kasnije, malo po malo,

kuca je pocela smrdjeti.

Njih dvoje su pokusali sve: cistili, prali i ventilirali kucu.

Svaki otvor za ventilaciju je bio provjeren ne bi li slucajno otkrili

ostatke crkotina, a i tepisi su bili ocisceni parom. Dezodoransi su

bili postavljeni na sva mjesta u kuci.

Agencija za unistavanje stetocina i insekata je postavila plin u sve

vodovodne instalacije na nekoliko dana, za koje vrijeme je par morao

napustiti kucu, i uz to je morao skupo platiti postavljanje novog

debelog tapisona od vune.

Nista nije pomoglo.

Ljudi su ih prestali posjecivati.

Radnici agencija za popravke i odrzavanje su odbili nastaviti daljnji

rad na kuci ...

Kucna pomocnica je dala otkaz. Konacno, ne mogavsi vise podnositi

smrad, odlucili su se preseliti. Nakon mjesec dana, smanjivsi

vrijednost kuce za 50%, jos uvijek nisu usjeli naci kupca za

"smrdljivu kucu".

Sto vise, vijest se prosirila, pa ni sami predstavnici agencija za

nekretnine u doticnom mjestu vise nisu odgovarali na telefonske

pozive.

Na kraju su morali podici veliki bankovni kredit, kako bi kupili novu

kucu.

Bivsa supruga je nazvala muza da ga pita kako je.

On joj se pozalio na muke koje ima s kucom.

Ona ga je strpljivo saslusala i rekla da osjeca ceznju za bivsom

kucom i da je spremna odreci se jednog dijela koji joj pripada nakon

razvoda po zakonu, u zamjenu za kucu. Uvidjevsi da bivsa supruga nema

pojma o odvratnom mirisu u kuci, on se odmah slozio s cijenom koja je

iznosila oko 1/10 od stvarne vrijednosti kuce.

Ali, uz uvjet da ona potpise ugovor istog tog dana.

Zena je pristala i za manje od jednog sata, njegovi advokati su joj

urucili dokumente na potpis.

Tjedan dana kasnije, covjek i njegova ljubavnica su, uz zluradi

osmijeh, promatrali radnike kako pakuju njihove stvari, kako bi ih

preselili u njihovu novu kucu ...

... Ukljucujuci i karnise za zavjese...

Monday, July 30, 2012

Nataša: Juli, 2012.

Prošlo je više od 10 godina da brat i ja s kompletnim obiteljima nismo zajedno ljetovali. Ove godine smo, ako je to moguće nadoknaditi, bili zajedno gotovo cijeli juli. Bez obzira što je bilo naporno, trebalo je nahraniti toliko ljudi, bilo je lijepo i veselo; kuća je odzvanjala glasovima, smijehom, vikom, dječjim cvrkutom, gotovo nikad dječjim plačem. Našem malom Tomislavu je već punih 9 mjeseci, more i mediteranski zrak su izvanredno djelovali na njegov mlad organizam. Uživao je. Mama je bila presretna, živnula je, ne razmišlja više o svojim boljkama i starosti, nema za takve misli ni vremena ni prostora. Unuci i praunuk zaokupili su potpuno njenu pažnju.

Bilo je tek toliko vremena da se u samo nekoliko minuta pogleda što se zbiva u Parkiću, a niti malo vremena za surfanje internetom, odlična prilika za osloboditi se te ovisnosti.

Sin i snaha boravili su u Segetu svega pet dana. Ove godine zahvaljujući novom gliseru, boravak na Jadranu dobio je dodatnu dimenziju. U prvom tjednu boravka plovili su Primorjem, posjetili mnoge otoke i značajnija mjesta. Posebno su im se svidjeli Silba, Olib i Molat, kažu više od Krka, Paga, Cresa, Raba i Kornata, moguće zato što su ih poznavali od ranije.
Miljenko i ja smo ranim jutarnjim autobusom stigli u Šibenik, na šibenskoj rivi ih dočekali i pridružili im se u obilasku Prokljanskog jezera, Skradina i Krke. Mnogo puta smo bili u Nacionalnom parku Krka, ali uvijek automobilom, ovo je bilo novo iskustvo, prelijep doživljaj.

Kad se jednom upozna nautički turizam i sve ljepote koje donosi more, uvale kojima se jedino s mora može pristupiti, netaknuta priroda, kristalna čistoća, bistrina i boje mora, mala nepoznata mista drevnog dalmatinskog ugođaja, bez betonizacije, onda ne čudi što je to ljubav na prvi pogled i za sva vremena.

Imam sreću da zahvaljujući sinu i snahi to upoznam, i radujem se što ću i narednih godina moći upoznati još otoka, uvala i mista našeg prelijepog Jadrana.
O Šibeniku, Prokljanskom jezeru, Skradinu, Krki i njenim slapovima nema potrebe pisati, vjerujem da ste ih mnogi posjetili, a oni koji nisu mnogo su izgubili.
Ploveći prema Segetu posjetili smo Krapanj, Zlarin, Primošten, Rogoznicu, kupali se u nekoliko predivnih uvalica i u večernjim satima uplovili u segetsku marinu.

Moram priznati da mi je bilo neobično objedovati, odmarati se, ulaziti u more, tuširati se, sve to na gliseru, a da ne žulja stijena, šljunak, oblutak i da se ne ukočim izležavajući se na plaži.

Da nismo obilazili sve te destinacije od Šibenika do Segeta bismo stigli za najviše sat vožnje, unatoč jakom maestralu koji nas je pratio.

Prisjećam se malih kaića, brodica, ribarskih čamaca mojih rođaka, s kojima sam ranijih godina plovila oko Trogira, i nitko nije pomišljao da krenemo u đir do Krke, činila se nedostižno dalekom destinacijom.
Koliko god mi je žao što mnogi te ljepote Jadrana neće moći upoznati, s druge strane prevelik broj nautičara nebi bio poželjan. Za taj turizam potrebna je mnogo veća osvještenost i znanje, nego što ga ima naš prosječan čovjek.

Mi smo još na nivou ratovanja, ako ne oružjem ono verbalno. Konfliktna komunikacija je ono što nažalost većinu privlači, a ljepota Prirode rijetke usrećuje.

Srećom nautički turizam je preskup, pa se nadam da ćemo time sačuvati otoke od našeg primitivizma.
Ipak ima i hvale vrijednih primjera kako se čuva baština. Oduševio me je otok Šolta, prije svega Maslenica. Predivno malo misto na zapadnoj strani otoka u dubokoj uvali, s izvanrednim hotelom, čija arhitektura prati formu i strukturu stare kule na koju je nadograđen, uređenom marinom za jahte, parkom, kafićima uz rivu, kamenim kućama s ljubičastim bugenvilijama na verandama, nigdje betonskih kućerina, sve besprijekorno čisto, mirno, toplo. Odavno tako lijepo mjesto nisam vidjela. Podsjeća na «moju» Vrbosku. Trajekt vozi od Splita do Rogača na otoku, i samo se cestom prilazi Maslenici i naravno privatnim brodicama. Rogač i Nečujam na sjevernoj strani otoka u dubokim su uvalama i lijepi na svoj način onako uronjeni u gustu borovu šumu.

Maslenicom su oduševljeni i snaha i sin, koji su mnoga mjesta širom svijeta imali priliku vidjeti i mogu uspoređivati. Na žalost fotografije je sin prebacio s mog iPhona na svoj laptop, pa automatski izbrisao s iPhona, a poslije oboje nismo imali vremena prebacivati ih s njegovog na moj laptop. Nadam se da će ih barem nekoliko poslati e-poštom narednih dana.

Posebno mi je bilo drago što moj sin uživa u lijepoj nedirnutoj prirodi. Slušam ga jutros kako mi s ushićenjem opisuje Korčulu, Lastovo, Jabuku, a planiraju još obići Palagružu, Vis, Mljet, Hvar, Brač i otočiće na tom dijelu Jadrana.

Pravi je moj sin. Dvadeset godina ne živimo zajedno i ja sve do sada nisam u potpunosti spoznala s kolikom ljubavlju voli i poštuje Prirodu, iako sam mogla pretpostaviti, jer znam koliko uživa u snijegu, skijanju i planinama.
Ovim kratkim izborom slika nadam se da ću vam uspjeti dočarati moj ovogodišnji juli na Jadranu.

Ovo pitoreskno nebo nad Trogirom bilo je dan nakon onih kišnih i vjetrovitih dva dana kad smo bili prisiljeni boraviti samo na kopnu; oko podneva se razvedrilo i mi smo proveli nekoliko prekrasnih sati na oba Drvenika. Svidio im se «moj» otok.
















I za kraj šaljem vam sličicu našeg malog Tomislava, da vidite tko mi je najviše oduzimao slobodnog vremena, i kome možete zahvaliti što nije bilo mojih komentara.

Ovu Hajdukovu kapu poklonio mu je rođak, zadrti Hajdukovac. Što li mu je mislio tata, Ličanin, ostalo je nepoznato?
A mama i ja ostadosmo opet same, ali ne za dugo, jer naše malo luče dolazi ponovo sredinom augusta.

Sunday, July 29, 2012

Amir Alagic: KAKO SMO SE SAMO SMIJALI

(Druga nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu za 2011. godinu)


Nikad mi nije postalo jasno,
kako si od onolikih,
baš mene izabrao.
Sjećaš li se, Vlad?
Pjevao je Taube Korshunidze
s pratećim orkestrom.
Ti grdosija pred kojom se razmiču stolovi i ljudi,

ne smiju te krivo pogledati,
a ja zrno u zrnu,
u dječje bi oko stala.
Govorila sam ti poslije,
ma što hoćeš ti od mene,
ni zagrliti me ne smiješ
od straha da ćeš me slomiti,
ljubiti me ne možeš
da me ne progutaš,
samo me možeš za uho staviti,
kao minđušu finskog ribara.
Ljudi će nam se potajice smijati
kad gradom prošećemo,
nagovarat će dječurliju
da za nama bacaju kamenčiće i fišeke od špica,
kao da smo aveti,
babe će o nama plesti priče
kad ne bude vune da unucima džempere pletu.
A ti si se samo smijao,
šaptao mi da sam veća od svijeta,
od svemira koji će se kad tad raspasti,
ali će zvijezde,
kako god se poslije posložile,
vazda s neba ljudima pričati o nama.
Češkao si me bradom
i s lica mi ljuštio kožu,
kao što zemljotres ljušti planine.
Komadićem svoga dlana prekrio bi mi obje grudi,
sitne i jedre kao sazrele smokve.
Tuklo ti je srce poput afričkih timpana
kad god bih glavu na prsa ti naslonila,
pa bi povuklo i moje u isti ritam.
Metao si me pod svoj kaput u snježnim noćima,
da se zagrijem i da nas ceste zapamte
preobražene u dvoglavog četveronožnog titana.

Zaprosio si me, ono bio,
na dan kad je umro Staljin.
Rekla sam ti,
da nas neće možda pogrešno razumjeti,
a ti si vikao kako si veći od Rusije
i jači od smrti i Staljina zajedno.
Pa smo se, eto,
oženili tek trideset i tri godine poslije.
Probudio si me bio onog jutra,
kad si se vratio iz zatvora,
u svom jedinom odijelu
koje je na tebi stajalo kao na vješalici.
Promijenio ti se bio smijeh,
kao da je gasnuo život.
Otad sam ti ulazila pod kaput
kao da ulazim u ormar,
jer prestadosmo biti titani.
I srce ti je tiše kucalo,
bijela brada omekšala,
samo su ti ruke ostale iste,
dovoljno velike da komadićem dlana pokriješ obje moje grudi,
sada dvije suhe smokve.
Pio si votke više nego što si disao zraka,
tih dana,
govorio mi kako si pobijedio Sibir i čitavu Rusiju,
kako si bezbrojnim mornarima, sa sidrom na mišicama,
prevalio ruku,
vraćao, na kocki izgubljene,
zlatne zube posrnulim trgovcima,
i odlučio se nikad ne prestati smijati.
Sjedili smo, danima, u mojoj sobi,
razgovarali i smijali se,
konačno oženjeni.
A ti si bivao sve tiši i sitniji,
tonuo u jastucima i votki.
Nisam ti htjela kvariti veselje,
nisam ti smjela reći da se naočigled smanjuješ,
i postaješ manji od mene.
Na kraju si mi se,
sitan poput zrna graha,
ugasio na dlanovima.
Otpuhnula sam prah tvoj k nebu,
da me gore čekaš i gledaš na mene,
i nikad ne zaboraviš,
kako smo se samo smijali,
Vladimire Fedjukinoviču.

Thursday, July 26, 2012

Zokina slikovnica iz Banjaluke 2012.

Zorana Predovica i njegovu Tanju poznajemo veoma dugo, jos iz onog zivota u Banjaluci. Nekada smo bili i komsije u Franje Kluza. Sa njegovim bratom Goranom sam nekada drugovao u KK R.Licina. Mnoga lijepa sjecanja vezu nas za porodicu Predovic, majku Jelicu i oca Pavla.
Danas, Zoran i Tanja, sa  njihove dvije kcerke zive u Otavi. Ponekad nadjemo vremena da se cujemo, nesto rjedje i vidimo.
Zoka je ovih dana u Banjalci iz koje salje nekoliko slika.
Likove na slikama ne treba predstavljati.
U pozadini Safikadinog groba vidi se i nas ETF




Wednesday, July 25, 2012

1. juli - Dan Kanade

Saljuci mi prijedlog za prilog, Zeljo me malo osramotio. Dan Kanade je 1. juli, i ja nisam tom danu posvetio ni jednu rijec. Sada kada mi je Zeljo sve ovo poslao, ali na engleskom morao sam potrositi malo svog vremena i sve to prevesti i otkucati. Prosle godine sam oznacio Dan Kanade, ove promasio.... Zato, uz izvinjenje, neke cinjenice i zanimljivosti o Kanadi....

***********************

Prvog jula 1867. godine Britanski Sjeverno Americki akt proglasava Dominion Kanade , kao federaciju cetiri provincije. Akt je poznat kao Konfederacija kanade ( kako je federacija postala konfederacija – niko ni ne pita) dan je slavljen kao Dominion dan do 1. jula 1982. g. od kada se slavi kao dan Kanade. ( zanimljivo ili ne: 1.juli je 182. dan u godini. Do kraja godine je 183 dana, sto ga cini polovinom godine).

Ime Kanada potice of rijeci znacenja selo, naselje, kanata, koju su francuski istrazivaci culi u blizini danasnjeg Quebec Citija.

Glavni grad Kanade nije ni jedan od vecih gradova kao sto su Toronto, Vankuver ili Montreal, vec Ottawa, grad u Ontariu koji granici sa Quebekom.

Kanada je sa 3,855,103 kvadratne milje druga po velicini zemlja u svijetu, odmah nakon Rusije.

Kraljica Elizabeta je zvanicno ( ali samo ceremonijalno) na celu kanadske drzave I kraljica Kanade.

Kanada je podijeljena u deset provincija I tri teritorije. Provincije: Alberta, British Columbia, Manitoba, New Brunswick, Newfoundland and Labrador, Nova Scotia, Ontario, Prince Edward Island, Quebec, i Saskatchewan I teriterije: Northwest Territories, Nunavut, and Yukon.

Istocna obala Kanade je bila naseljena Vikinzima oko 1000 g.p.n.e. Arheoloski dokazi su nadjeni u New Foundlandu.

Kanada ima najduzu obalu na svijetu, 151,600 milja.

Kanada posjeduje 9% svjetske vodene mase ( vrlo bitno za buducnost)

Najjaca vodene struja je nadjena u British Columbiji. Izmjerena je brzina vodene struje do 18.4 milja na sat.

Kanada ima vise donat shopova per capita nego USA.

Nacionalna zivotinja Kanade je beaver. ( o ovome postoje razlicita misljenja I sve je jaci pritisak da se medvjed proglasi zivotinjom Kanade)

Dva zvanicno kanadska sporta su lacrosse I hockey ( Ovaj prvi meni je prilicno nezanimljiv. Drugi – veoma zanimljiv sport)

Kanadski nacionalne boje su crvena I bijela. ( Nije bas originalno. Vjerovatno, uz kravatu preuzeto sa Balkana)

Kanadjani trose vise Kraft makarona sa sirom nego I jedna druga zemlja na svijetu.
Kanadska vlada ne racuna nedjelju kao Dan Kanade. Ako 1. juli pada na nedjelju 2. juli se slavi kao praznik.

1. jula 1923. g. Kanadska vlada donosi Kineski imgracioni act kojim zaustavlja imigraciju iz Kine. Kineski Kanadjani od tada smatraju 1. juli kao dan ponizenja I odbijaju da ucestvuju u njegovoj proslavi sve dok 1947. g. kada je akt ukinut.
Poznati kanadjani rodjeni na dan Kanade su Pamela Anderson, Dan Ackroyd, Jamie Farr I Estee Lauder.
( Za ovih zadnjih troje nikad cuo!)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...