Friday, August 31, 2012

Mario: ZAHRA MOŽE MNOGO



 Mnogo surovosti širom Svijeta... Dok nas o tome bombarduju iz etera (vijestima), neke tamo bombarduju sa svih strana (svim i svačim). One se i prave da bi se upotrijebile (i bombe i vijesti). Vijesti se danas doručkuju, ručaju, a ni spavanja nema bez njih. Vijesti prepakovane: opet polarizacije, separacije, razlike u boji kože, pravima, religijama... zato se ratne sjekire i ne zakapaju suviše duboko. Nemiri i mržnje, a javno mnijenje kao da se utišalo. Premoreno ili silnim iteracijama pretrenirano?

Može li takozvani mali čovjek pokrenuti javno mnijenje?
Može li javnost ustalasati anonimus sa talentom nekim dobrim grafitom, aktuelnim vicem ili kreativac sa potpisom ’stand-up’ komedijom koja pogađa u nezaštićeno mjesto? Malom čovjeku izgleda ostaje samo ’šprdnja’ kao mogući komentar.
’Stend-up’ komedijante koji ismijavaju ’škakljive’ teme bez ’govora mržnje’ sam otkrio tek nedavno kada se i Region zasitio konvencionalnih formi. Onako ’s nogu’ oni brzo prelaze na stvar na način da publika pada od smijeha. Materijala ima napretek pa se na Balkanu može očekivati ’bum’ ove scene.
’Stendaperi’ osvajaju humorom i improvizacijama često i na vlastiti račun, što je principjelno ovdje odavno prihvaćeno.
Bosanac, kao posljednji u redu za EU, hvališe se inteligencijom i naučenim lekcijama od susjedne braće. Vješto složena igrarija dvosjeklica od blokada sa sjevera do savremenog lobiranja na balkanski način. Ne zaobilazeći ni nacionalizam uspijeva da navuče publiku na grohotan smijeh - vlastitim nesposobnostima.

Ili trgovina sa ’Trećim svijetom’ na nekadašnji način prodavanja ogledalca i šarena stakalca Indijancima: ’’Vi nama naftu, mi vama internet!’’ Za naftu se daje slobodan pristup informacijama, brendirana odjeća, deklaracija o ljudskim pravima... čak i - hamburger. Interpretator je stranac koji se služi ’našim’ jezikom... dovoljno za urnebes.

O, čini mi se najboljoj, Amerikanki iranskih korijena Zahri Noorbakhsh sam samo čitao. Već poznata ’stand-up’ umjetnica se ne libi da intimne situacije iz života vlastite porodice prenese na scenu. Autobiografskom pričom nazvanom ’Svi ateisti su muslimani’, Zahra humorom rastura ukorijenjene predrasude. Tema se razvija kada ona kao muslimanka i njen momak kao ateista odluče da žive zajedno i pritom zadrže svoja ranija duhovna opredjeljenja. Tradicija i lična tvrdoglavost prijete da ugroze njihovu vezu pa Zahrin otac situaciju smiruje diplomatskom formulom prema kojoj su svi ateisti zapravo muslimani i kao kompromis predlaže ’privremeno vjenčanje’ (koje dopušta islamska tradicija). Momak bi ipak trebao makar formalno da postane musliman, što Zahra ne prihvata, a otac na sve načine želi da pomiri tvrdu tradiciju i ljubav prema svojoj ljubimici. U predstavi Zahra mijenjajući glas imitira tf razgovor s ocem:
’’ Da li je tvoj momak jevrejski ateista ili kršćanski ateista? Ne, ne, nema veze, sve ti je to isto sra...! Najvažnije je da svi vjerujemo u jednog Boga. Ma, šta mi kažeš, on misli da Boga možda ima, a možda ga i nema... Ne mogu da vjerujem! On vjeruje u nauku? Neka, neka, samo da ne liči na onog glumca Toma Cruisa...’’ Na kraju se ’vadi’: ’’ Zahra, vjeruje li tvoj momak u fiziku i gravitaciju? OK, vjeruje u gravitaciju, a to znači da vjeruje u silu koja je jača od njega, tj. silu koju on ne može promijeniti i mora joj se povinovati. Znači, on je onda musliman!’’

I šta u stvari ’podmeće’ Zahra? Pa, ako muslimanski i ateistički stavovi nisu previše različiti onda ni muslimani nisu daleko od ateista, a tako su i ateisti bar djelimično muslimani. I svi ostali pravovjernici, odnosno pravoslavnici ili katoličanci, a i svi oni između, ma koje boje kože bili... lako mogu pronaći zajednički jezik.

Svojim talentom mali čovjek može mnogo.

Mario

Wednesday, August 29, 2012

Prof. Besim Spahić: Mi smo se uvijek tukli za račun drugih




Akademska zajednica i stručni krugovi u BiH i na području bivše države, doktora komunikologije i redovnog profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Besima Spahića već odavno smatraju jednim od vodećih teoretičara političkog marketinga u cijelom regionu. Šira javnost ga doživljava kao profesora koji se ne miri sa nakaradnim , pogubnim i anticivilizacijskim političkim trendovima u našoj zemlji koji favorizuju etno-religijski princip, dok ga njegovi studenti , jednostavno rečeno obožavaju.
Početkom ove godine, neplanirano i neočekivano je postao prava medijska zvijezda, i to tako što je njegov nastup na jednoj javnoj tribini u Kaknju dospio na internet. Njegov osebujan način izražavanja, uz hirurški preciznu dijagnozu ” bolesti”, munjevito su doprli gotovo do svakog korisnila interneta na području BiH, što opet, gle čuda, nije ni dotaklo “političke elite” , pogotovo bošnjačke, pošto su na teške optužbe, ovog vanserijskog intelektualca ,koji tečno govori pet svjetskih jezila,uglavnom odgovorile šutnjom i ignorancijom.Pomenuti fenomen, bio nam je motiv da ragovaramo sa profesorom Spahićem čiji odgovori na pitanja o brojnim aktuelnim temama, vjerovatno nikoga od vas neće ostaviti ravnodušnim.

Kliker : Vaše nedavno predavanje u Kaknju, koje je na internetu postalo prava senzacija , te nekoliko intervjua nakon toga, napravili su od vas pravu zvijezdu na Balkanu. U kakvom to vremenu živimo profesore, kada jedan „ you tube „ uradak više vrijedi od dvadeset knjiga i na stotine naučnih radova koje ste do sada objavili za vrijeme vaše univerzitetske karijere?
Spahić: Pa ostavrila se McLuhanova i Orwellova proročanstva. Novi mediji su zaista produžetak naših čula, našeg mozga, naše (redefinirane) prošlosti, (lažne) sadašnjosti i (projektovane) budućnosti. Gledamo, vidimo, slušamo, mislimo i osjećamo onako kako to hoće nevidljivi centri moći, koji imaju potpuni nadzor nad dekoracijom privida o ljudskim pravima, demokraciji i pravdi.Tako je i prije interneta sto puta više odjeknula vijest da profesor Spahić svira, negoli ikakva vijest o objavljenim knjigama, učešću na znanstvenim skupovima itd. Prvi Yu tabloid „As“ je bio popularniji od bilo koje znanstvene publikacije. Iz niza primjera,dovoljno je navesti fenomen Ekrema Jevrića i kvalitet njegovih muzičkih sposobnosti.Eto iz niza izvan-fakultetskih javnih tribina, ona iz Kaknja je (naravno uz moje dopuštenje) izašla na Internetu. Ako ništa druga, ta svojevrsna stend up komedija, u intertpretaciji glumačko-muzički obdarenog profesora i izražena sarkastično-kritička aniteza glupostima, kojima robujemo i propadamo, izazvala je takvu popularnost posredstvom otuđenog, tehnički posredovanog globalnog sistema interneta. Još veću popularnost je to doživjelo zbog moga (trojno mjerenog) „vrijeđanja“ političkih diletanata i analfabeta, koji nas, uz podršku međunarodne zajednice „usrećuju“ već dvadeset godina.
Kliker :. Našu javnost u zemlji i inostranstvu, na određeni ste način šokirali vašim tvrdnjama da je krvavi rat u BiH projektovan izvana , te da je nova „klaonica“ponovo na pomolu. Ostajete li i dalje kod ovih tvrdnji, koje su čini mi se, određeni broj ljudi natjerale da ponovo počnu analizirati šta nam se to desilo u bliskoj prošlosti?
Spahić: Naravno da ostajem pri tim tvrdnjama. To jednostavno nije moglo biti drugačije,negoli su se o tome (uz domaće ekzekutore, glumce i statiste) složili najmoćniji. Tako su i predturku Bosnu koncipirali/negirali/prekrajali tadašnji moćnici-Bizant i Vatikan preko Mađara, kasnije Turci, potom Austro-Ugari, pa Engleska, Francuska i Rusija preko Srba, odnosno Vatikan preko Hrvata. I svaki subjekt moći je po svojoj mjeri od jednog naroda stvorio pro domo sua tipične jedinke Bošnjaka-muslimana, Srba-pravoslavaca i Hrvata-katolika, dok se u Jugoslaviji favorizovalo ateističko jugoslovenstvo, čiji su danas recidivi „Ostali” (preko 500.000) u BiH, kao i još više multietničkih u drugim ex Yu državama.Treba samo pogledati film „Rimejk” Dine Mustafića i vidjeti da je ovdje kroz cijelu istoriju bilo bratoubilačko klanje; samo je pitanje kako je ko bio jači, odnosno čiji je vanjski mecena bio moćniji. Mi smo se uvijek tukli za račun drugih, a nikada, poslije propasti Bosanskog kraljevstva za sopstvenu Domovinu svih njenih građana?!! (…)Islamizirani Bošnjani za Tursku imperiju, Katolički za Austrougarsku i Hrvatsku, a srpski Bošnjani za Srbiju. I u zadnjem reatu većinom Bošnjaci (koji nemaju rezervne domovine) za cjelovitu (Ali kakvu? Treba vidjeti islamsku deklaraciju i današnju političku moć IVZ) BiH. Rat koji nije završen (kao što „etnička čišćenja” iz drugog svetskog rata nisu dovršena po doktrini Stevana Moljevića i planu Draže Mihajlovića, a Vatikan je shvatio da bh Hrvati nisu uspjeli sačuvati katoličanstvo ni do granica Drine, dok je „islamizacija muslimana” u naponu ?!) kad tad će se nastaviti. On se „neratnim” sredstvima još drastičnije vodi u poslijeratnom periodu. I samo kad svjetskim moćnicima zatreba, ulogu Slobodana Miloševića će zamijeniti neki „nesrpski” bacač sudbine na Balkanu, i opet će biti najgore na bh prostorima. To je već potencijalno zadato i zacrtano, posebno „prirodnošću” geografije Republike srpske, tzv „genocidne tvorevine”.
Kliker : Zamjera vam se da nekako sve relativizirate?
Spahić : Ne znam konkretno na šta mislite? Ovakva (Daytonska BiH) se mora dovoditi u pitanje; Neprirodna je po svim osnovama, a napravljena je da ne može biti (prije svega EKONOMSKI, što je najvažnije) funkcionalna. Sad već imamo skoro pola od ex Yu perioda, dakle dvadesetak godina samostalnosti i „demokratskog“ razvoja BiH i ex Yu država? Ima li danas Kraljevine SHS? Ima li Jugoslavije? Hoće li biti i ovakve BiH ili ikakve BiH?… I to su samo logična pitanja?!.Daytonske definicije naroda, nacija, tri jezika, GRAĐANA, „Ostalih“ se moraju (i naučno i funkcionalno-praktično) dovoditi u pitanje!… Jednostavno ne podnose ni znanstvene ni praktične kriterije, a u praksi drugih država ne postoje takve nakaradne i upitne denominacije ključnih pojmova.Dakle, mi smo (kao što je i samoupravna Jugoslavija bila) opet neki eksperiment „temelja gluposti o mogućem nakaradnom uređenju država“??!
Kliker : . Da se vratimo na trenutno aktuelno stanje u BiH koje , čini mi se, nikada do sada nije bilo tako dramatično. ?
Spahić: To mi uvijek onako olako kažemo, uz upotrebu sintagmi „stara dobra vremena”.U predtursko, osmanko, austro-ugarsko, jugoslavensko (od kraljevine do SFRJ) vrijeme uvijek je u BiH bilo najdramatičnije. Npr. II svjetski rat, većina ofanziva i velikih bitaka je bilo u BiH. Onda raspad Jugoslavije i ovi zadnji ratovi i agresije. Opet u BiH najkrvavije i urbicidno i kulturocidno najrazornije. I, na žalost, nema nikakvog razloga da slijedeći Huntingtonovski zacrtani sukobi (civilizacija i domaćeg balkanskog i bh življa) ne budu još dramatičniji, upravo u BiH. Jer BiH, kao cjelina nema svoj sopstveni koncept/definiciju budućnosti; za sve do danas najdominantnije nacio-vjerske opcije (a to su i još uvijek bi nacionalno-vjerska vodstva željela) je to raspad BiH, u kojem bi svaki,tzv. različiti narod dobio „svoj dio” i eliminisao Ostale. To naravno ni u kom slučaju ne odgovara građanskom konceptu, Ostalima (??!”), što je najveća šovinističko-fašistička glupost u formulaciji cca 500.000 tzv. Mješovitih?!)), a Boga mi ni bh patriotima svih povenijencija, kojih je ogromno ali su socijalnim pritiscima bolesno dizajnirane sredine ušutkani. Dramatičnost se i izvana i iznutra permanentno proizvodi, a sami prosudite da li je lakše manipulari (pljačkati ih?!) ustrašenim i neobrazovanim, ili racionalnima, koji žele dugoročni mir, uz nužno pomirenje, koje je već odavno trebalo početi njegovati.
Ne, kod nas se bez razumijevanja svjetske i politike uopšte i njene refleksije na Balkan i BiH, njeguju (i već su dobro odnjegovani kroz mlade generacije) uglavnom mržnja i nepovjerenje, te demonizacija drugih naciona i vjernika (…)Pa da to nekome (i iz vana i iznutra) ne treba (narodu BiH sigurno ne treba), ne bi permanentno kreirao drame/dramatičnost i napetost, krize vlada, neefikasnost parlamentarnih i lokalnih izbora itd. Dakle, stalno se kreira/dizajnira dramatičan način željenog i projektovanog nerješavanja stvarnih, prije svega ekonomskih problema. Razvijanje straha jednih od drugih,permanentno “njegovanje”/kult (samo ili isključivo)“našeg” stradanja, “naše” ugroženosti, za šta su krivi “drugi i treći”, i ne može a da ne bude dramatično. A svaka drama (kod nas uglavnom tragedija!?) ima epilog/rasplet.Pogotovo kad Komšić, za razliku od Vlajkija nije pravi Hrvat od strane zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa bh Hrvata. Kad biskup Komarica (uz prisustvo čelnika oba HDZ-a) primi najviše odlikovanje od čelnika RS-a, zato što su pomogli redukciji broja predratnih Hrvata u RS-u na 5 (umjesto, po Mladiću 6 ”Srbima podnošljivih”) procenata. Svi koji misle da je Mladić koncipirao potrebu za 5-6 hiljada žrtava u Srebrenici, kako bi se aktivirao NATO, neka se dobro zamisle o svojim logičko-umnim sposobnostima. Naravno, Bošnjaci u tome uopće nisu učestvovali???!
Kliker : Ima li nakon svega nade za BiH i da li vidite neku novu progresivnu snagu koja će u dogledno vrijeme donijeti progres , ili ćemo čekati neki novi potres na globalnom planu, pa ko koga zajebe?
Spahić: Prije će biti ovo drugo. Ako se za 17 godina nije pojavila zrela građanska bh opcija,ako se više nezna šta je politička ljevica i desnica, ako svako sa svakim, samo radi fotelja paktira i koalira, ako vidimo bar desetak političkih aktera, koji su od izbora do izbora mijenjali stranke, funkcije i sl, ako vidimo koliko je onih koji su obnašali vodeće funkcije završilo u zatvorima zbog kriminala ili na Haškom sudu, onda je jasno da je malo toga u našim rukama. Svjetski financijski kapital vlada svijetom, pa recimo i Amerikom, a kako neće malom BiH?!Mnogo toga je daleko više u rukama tzv. Međunarodne zajednice, negoli u rukama naših političara (koji bi mogli to slabo stanje makar eufemizirati) i građana, koje niko do danas nije izobrazio u demokratskoj kulturi i u shvatanju da je država radi njih, a ne da su oni ustrašeni statisti više kriminogenih klanova negoli (nakardno definiranih) stranaka,odnosno nikakvih političara.
Kliker : Zanimljivo je profersore da vaše tvrdnje mnogi doživljavaju kao teoriju zavjere?
Spahić : Pa sve značajno što se u politici dešavalo milenijima pa do danas dio je neke zavjere i glavne odluke se donose tajno. Javnosti se uvijek sortiraju selekcionirane i pro domo su informacije. Pa proces CNN-izacije iliti PR-izacije novinarstva je kristalno jasan. Mediji su danas „prvi ministar“ u carstvu masovne kulture, globalizacije i kreacije virtualne stavrnosti. Neko mora stajati iza toga. Naravno da to neće biti neizobraženi političari iz zaostalih država. „Um caruje, a snaga klade valja“, što je pravilno i po Božijoj i po svjetovnoj logici. Ko ima informaciju i znanje, ima i moć.Sve je to teorija lutkarskog pozorišta; lutke koje se kreću i govore kako ih vode animatori/glumci, a ovi opet onako kako je napisao scenarista, a da bi se ta predstava uopće igrala neko je mora (selektivno/namjenski/funkcionalno) staviti na repertoar, a to pozorište je osnovao i finansira neko, kome je ono potrebno, kao instrument ostvarenja sopstvenih ciljeva, itd., itd.
Kliker : U svojimn javnim istupima niste ni malo nježni prema vjerskim zajednicama,odnosno vjerskim dostojanstvenicima u našoj zemlji?
Spahić : Prije svega, neka mi bilo ko nađe (osim političko) uporište u formiranju vjerskih zajednica kao transnacionalnih i nacionalnih korporacija, država (Vatikan) i sl. Sjetimo se starog dobrog Dantea i njegove misli da „svi putevi i do pakla i do raja popločani su zlatnim pločama u ime bogova, kraljeva, vladara.“ Pa i vjerske institucije se kroz cijelu povijset i uz pomoć podložnih vladara, bore u ime islama, kršćanstva, različitih sekti unutar sebe. Naši ljudi, npr. muslimani svakodnevno gledaju upad šiita u sunitsku džamiju i pobijanje na bajram namazu na desetine sunita i vice versa, ali im se čini normalnim da/kad se muslimani međusobno pobijaju. Kod nas u BiH, došlo je najmanje pet suprotstavljenih šizmi, različitih od našega tradicionalnog (višestoljetnog) hanefijskog sunitizma. Već je bilo manifestnih i medijski popraćenih sukoba, a pitanje je dana, mjeseca i godine, kada će ti sukobi postati krvavi kao i u „izvornim“ islamskim zemljama.

Što se tiče katolika, oni su ionako u funkciji Vatikana, preko Kaptola u Zagrebu. Već u Hrvatskoj moraju vraćati neke samostane italijanskim benediktincima, a uslijedit će i druge. Šume u Sloveniji su (bez ikakvog utemeljenja) postale vlasništvo katoličke crkve.Svaka čast poštenim vjernicima i pripadnicima uleme i klera. Naravno da ih ima ogromno, ali ih vodstva, po kompetitivnoj subordinaciji nerijetko (čak šutnjom i neograđivanjem od nemoralnih radnji) involviraju u negativne aksiološke predikative.Slično je i sa nemoralnim profesorima i šutnjom njihovih institucija i kolega onjihovim „intelektualnim zlodjelima“. Qui tacet concentire videtur (ko šuti, slaže se) ,kaže stara izreka. A naš narod mazohistički šuti i trpi i slaže se da „što je gore, to je na naciju bolje“??Oportunizam i konformizam su najopakije društvene bolesti, a os njih, kao i političke, pate i vjerske strukture, pa i sami građani.
Kliker :. Vaši kritičari insistiraju na tezi da su vaši stavovi limitirani činjenicom da rat niste proveli u Sarajevu već u Ljubljani?
Spahić : Da je bila ijedna opcija koja bi integralno branila BiH, bez podjela na hrvatske,srpske i bošnjačke dijelove, uz nepriznavanje Ostalih, ja bih se do smrti borio.Ali, mnogi su zaboravili Izetbegovićevu izjavu „Pa Srbi moraju dobiti svoj dio BiH,proporcionalno onome koliko ih ima“ (Snimljeno i na TV, ali to niko ne pušta, kada priča o „genocidnoj“ tvorevini RS). Pa demografski isprepletena BiH, gdje je prije rata na oko 80% teritorija bilo prisustvo svih etniteta i nije mogla postati ovo što je danas bez dogovorenog i legalizovanog progona jednih i drugih od strane prvih i trećih. Ako neće milom, potjerajte ih silom, a mi ćemo vaše. Pa ljudi su zaboravili da je Izetbegović poklonio Hercegovinu Franji Tuđmanu, ali je taj potpisani akt poništila međunarodna zajednica.Mojih 11 članova uže familije (general, tri brigadira i više vojnika Armije BiH) ne znači ništa tim kritičarima, od kojih su se mnogi borili za tuđe kuće, ex Yu privredne gigante,diplome, magisterije, doktorate i profesorske titule. I to većim dijelom u zavjetrini.
Pa ko uopšte ima pravo zamjeriti bilo kome da je u tom haosu (ni na čiju štetu), ko je i kako spašavao glavu, svoje dijete, obitelj i sl.? Odnosno da (u najboljoj namjeri!) iznosi svoje stavove. A ja sam ih hrabro iznosio i prije rata, gdje su se mnoga moja tadašnja previđanja, na žalost, ostvarila u ovih dvadesetak godina. Ja se, pored ostalog, držim hadisa da je građanska hrabrost najveća vrlina, da ako te je Bog obdario da vidiš i znaš bolje od ostalih, time te je deset puta više obavezao da to što znaš širiš… Kad pričam o našoj jadnoj stavrnosti, iza mojih stavova i mišljenja stoje na desetine i stotnine pročitanih knjiga. A naši ljudi bi o svemu raspravljali, a ne da im se pročitati ni njihova sopstvena istorija ili ne žele čuti o sopstvenom ontogenetskom prijeklu. Vole samohvalospjevne bajke o svojoj dobroti i zloći drugih. O vlastiželjnim foteljašim i njihovom neznanju ni ABC-a onoga čime (ne)rukovde, ne želim govoriti. Koliko je tu promašenih doktora, neuspješnih profesora, kriminalaca??
Kliker : . U ovom vremenu, nekako nestvarno djeluju vaše tvrdnje da ste svojevremeno bili jugoslovenski, a danas ste, kako kažete, bosanski nacionalista?
Spahić : Pa niko normalan, rođen u Jugoslaviji (ne svojom voljom) ne može negirati da mu je to bila domovina. Izbrisati Tita iz naše prošlosti je besmisleno. Pogotovo negirati sve dobre stvari koje su napravljene u toj tvorevini. Pogotovo na ekonomskom I kulturnom planu, na planu socijale i zdravstva, zaposlenosti, školstva itd. To više nikada nećemo imati!?. Ja, kao neko ko se bavi naukom ili inklinira da bude intelektualac (a danas se svašta zove intelektualcem i intelektualnom elitom, prvenstveno nacio- vjerski dozirano) ne mogu pričati o naciji, vitalnom nacionalnom interesu, bez (naučnoi praktično utemeljnih) pojmova u normalnim državama kao što su „nacionalna sigurnost“, „nacionalna ekonomija“, „nacionalna kultura“, što znači ekonomija cijele države, sigurnost cijele države i svih građana, sva kultura na području države i svih građana“. Kod nas osim tri nacionalno suprotstavljene ekonomoje unutar zemlje, imamo suproststavljenost „HDZ“ protiv „HDZ 1990“ Hrvata, „SDA“ protiv „SBIH“Bošnjaka, „SNSD“ protiv „SDS“ Srba, a sve je uglavnom pljačka sopstvenog naroda. U tom sam smislu Bosanski nacionalista, bez ikakvog negiranja etničkih Bošnjaka, Hrvata I Srba, odnosno pravoslavnih i katoličkih krščana i muslimana. Smeta mi i po Božijem i po ljudskom kriteriju da smo hladnokrvni fašisti prema „Ostalima“. Zar to, osim političkog nepriznavanja i nepredstavljanja Ostalih i neuvažavanje presude „Sejdić-Finci“ nikome nije kristalno jasno?
Kliker : Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje i danas predajete, nastajale su svojevremeno ideje koje su imale uticaja na cjelokupna zbivanja u BiH. Zašto to danas nije slučaj , i kako u svjetlu te činjenice posmatrate današnju ulogu intelektualaca u našoj zemlji?
Spahić : Rat je u svakom slučaju razorio kadrovsku strukturu, a sva naša kadrologija u javnom (kao i u većini privatnog) sektoru je stranačka. Ne princip „najbolji čovjeka na pravo mjesto“, nego „poslušnik i podložnik stranci, a ne struci na za nas pravo mjesto“.Nigdje u svijetu nema toga da ljudi obnašaju po nekoliko javnih i stranačkih funkcija i da su (ne baveći se uopšte naukom) i dalje profesori na fakultetima, koje studenti mjesecima traže po njihovim kancelarijama u državnim i stranačkim institucijama. Svi, koji su preko stranačke pripadnosti (a mnogi i preko vjerskih zajednica) dobili univerzitetske titule, čak i da su stručnjaci svjetskog ranga, ne smiju uopšte imati kritičko mišljenje do bilo čega (a toga je toliko za kritikovati) što je protiv djelatnosti njihovih mecena/stranačkih lidera. Tako šutnjom daju za pravo kriminalcima povezanim sa politikom, tako im je normalno (posebno pravnicima) da sudovima, policijom upravljaju stranke, a ne državni organi. Tim profesorima je toliko stalo do studenata (a trebalo bi da isključivo zbog njih i postoje) da već peta genaracija „bacheloraca“ i „masterovaca“ ne znači ništa pri zaposlenju. Nisu se u stanju izboriti za novu nomenklatutu zanimanja i zakon o raspisivanjima konkursa. Dok djeca partijskih vrhuški uglavnom nepotističko-stranački dobijaju i elitne službe. Studenti dolaze preparirani vjeroukom (kod Hrvata) i vjeronaukom (kod muslimana) i objektivnim obiteljskim stradanjima, da im profesori, koji govore drugačije od već prihvaćenog vjersko-nacionalnog klišea/stereotipa ne predstavlja nikakav autoritet.Kod nas je školstvo (na najnižem stadiju plaćenosti) isključivo u funkciji propasti države. Imamo hiperprodukciju masovnog škarta (čast izuzecima), koji se nema gdje zaposliti. Imamo na desetine skupih privatnih univerziteta sumnjivog kvaliteta (po Busovači, Travniku, Kiseljaku, Čitluku, Srebrenici itd.), koji garantuju diplome, koje (i kao bachelor i master, bez kriterija kvaliteta) ni formalno-pravno ni de facto ne znače ništa. Čak i da znače, nema posla. A javne institucije, koje bi to trebale rješavati, na place funkcionera potroše preko 60 procenata nacionalnog budžeta.
Kliker : U vrijeme dok sam bio student na fakultetu se pričalo da ste upravo vi prijavili profesora Šešelja organima gonjenja. Da li je to tačno ?
Spahić : To su bajke. Kako ću ga ja prijaviti, kad se javno suprotstavio establišmentu CK SK BiH, konkretnije Brani Miljušu i Hamdiji Pozdercu. Dakle, sva njegova djelatnost je bila javna. Objavljivali su mu pamflete u Beogradu, a ovdje se to potajno rasturalo.Na samom Fakultetu je bilo osoba koje su ga podržavale i osporavale. Meni se nije svidjala ideja o „humanom preseljenju“ naroda, koju je uz Tuđmana i Miloševića hote-nehote prihvatio (morao) i Izetbegović. Čime je to rezultiralo??? Sad znaju svi oni preživjeli i u BiH i širom svijeta, koji su „humano preseljeni“… Ovo lansira neko, ko hoće mene da ocrni, ko me ne voli, kome se ne sviđaju neki moji stavovi, a bogami i ko je ljubomoran na sve ono sto sam ja napravio. Danas ljudi i mediji (naročito posredstvom interneta) bez ikakvog morala, srama i stida šikaniraju koga god hoće. Jednostavno napišu da ste udbovac, kosovac, NKVD-eovac,da radite za CIA-u, FBI. Da ste homoseksualac, pedofil, komunjara, čuvar Jugoslavije i sl. U bespravnoj državi nemate koga, kome ni gdje tužiti. Ljudi sa političkim ambicijama imaju svoje medije, stranke svoje, a svi opet svoje ljude čak i u javnim sevisima, a žurnalistički/medijski moral je podijeljen na „bošnjačko-muslimanski“, „hrvatsko- katolički“, „srpsko-pravoslavni“. A to znači „mi ćemo pisati o njihovim kriminalcima,a o našima ćemo šutiti“. Ili „samo recite koga treba dikreditirati, a o kome i o čemu treba ko riba šutiti“. Na žalost i razne strane obavještajne službe ili njihovi (kao i naši)djelatnici postali su značajan agnes izbranih i potenciranih, odnosno zataškavanih i prešućenih tema u medijima.

U to doba sam bio prodekan i službeno sam prisustvovao pregledanju Šešeljevog kabineta, u njegovom prisustvu. Pozdravio sam se s njim, prije odlaska na odsluženje zatvorske kazne. I to je sve. On je napravljen žrtvom, u čemu je sam uživao, kao I sada u Hagu, odakle ohrabruje Srbe da, uz „reke krvi koje će teći“ ponovo zauzmu Kosovo. On je jednostavno nesretna figura, koji je svoje frustracije i konsternacije rješavao „zagađujući svijest“ najekstremnijem dijelu srpske reakcionarne I hegemoinističke svijesti. Mogao je svoju silnu (ali Dinarski neobuzdanu) energiju daleko bolje iskoristiti i biti intelektualni, a ne eakcionarno-politički autoritet. A to da sam ga ja prijavio je tačno isto kao i da sam radio u udbi, da sada radim za slovensku tajnu službu „Sova“ ili da sam tajni mudžahedin, a da su moji javni nastupi samo maska lažne čovječnosti i bh domoljublja. A sve se to o meni govorilo i govori. Pa neka im je na čast…
Kliker : Kada sam nekim svojim kolegama ovih dana pričao da namjeravam napraviti intervju sa vama, svi do jednoga su kazali, pitaj ga molim te za profesora Vlajkija. On je znate, za generacije studenata žurnalistike bio jedan od najboljih i najomiljenijih profesora , koji su ih učili razmišljati. Profesor Vlajki je dans potpredsjednik RS i vatreni zagovarač politike Milorada Dodika što mi izgleda skoro nestvarno?
Spahić : Već iz ovih nekoliko pitanja vidim da je i vama i vašem čitateljstvu važnije čačkati po nevažnim stvarima, koje bi i mene diskreditirale, negoli npr. pročitati moju knjigu „Nacionalni antimartketing ex yu i bh naroda“,odnosno „izazovi političkog marketinga; deset godina poslije – gore nego prije deset godina“. O drugim knjigama da i ne govorim…Ali slijedi i knjiga dvadeset godina poslije još gore nego devedesetih.Cilj „humanog preseljenja naroda“ (etničkog čišćenja, genocida i kulturocida, te „nove“ islamizacije muslimana, rehabilitacije četništva i ustaštva, i što je najgore potpunog ekonomskog sloma države) je podobro ostvaren i ostvaruje se i dalje.
Emil Vlajki je dolaskom iz Pariza (Sorbonski magistrant i doktorant) početkom sedamdesetih godina izuzetno obogatio sarajevsku univerzitetsku scenu, naročito naFPN, gdje je tek nekolicina ljudi aktivno govorila neki strani jezik. U svakom slučaju je bio revolucionarno i intelektualno lijevo usmjeren i sve nas (kao i tebe) učio pravilnom razmišljanju. Izuzetno dobro je i pričao i pisao, te je zbog svojih kritičkih stavova imao problema sa komunistima i bio izbačen iz Partije. No, pored svega je bio izuzetno omiljen od strane studenata. Kao i sa svakim, od prosjeka pametnijim i nekonvencionalnijim čovjekom kod nas, šprdali su se oni, koji mu intelektualno nisu bili ni do koljena.Ja sam od njega puno naučio, te već kao student razmjenjivao literaturu i mišljenja iproblematici o kojoj smo i on i poslije ja pisali. Mnogi današnji profesori i akademici tada nisu ni magistrirali, a kamoli napisali relevantnu knjigu. Ali, kao i svi mi, i on je imao i mane i vrline. Pa je pred nadolazeći raspad Jugoslavije počeo zauzimati antimuslimanska stajališta (iako je imao dijete sa muslimankom, sa kojom se razveo, slično kao i Plavšićeva od svog bivšeg muža muslimana) i nekako se počeo zauzimati za „srpsku stvar“.
I meni je privatno spočitavao da u Dekanatu skupljam samo muslimane, što je bio nonsens. Sa pokojnim Jocom Marjanovićem, kao dekanom I Adilom Kreso-Pašalić bio sam dio Dekanata. Posvađao sam se tih predratnih godina s njim i do početka rata vrlo hladno i kurtoazno komunicirao.On je negdje sredinom rata otišao u Kanadu, a ja na početku u Sloveniju. Potom smo se sreli 2007. u Sarajevu i uspostavili korektnu intelektualnu komunikaciju.Pošto smo u demokraciji i svako ima pravo na svoje mišljenje, njegovi stavovi onepostojanju genocida u srebrenici i tautološka tvrdnja da su poštedili žene, me šokirala.Naravno da se s njom ne slažem, ali me više iznenadilo da je odjednom (a uopće nije Hrvat) postao „hrvatski“ potpredsjednik RS. No, nije ni prvi, ni zadnji koji je promijenio boje, odnosno rukovodio se sopstvenim uhljebljenjem.
U Federaciji ga kao sedamdesetogodišnjaka ionako ne bi kao Hrvata, Jevreja ili Arbanasa (većina Vlajkija u Dalmaciji, Istri i Italiji su Arbanasi, što je i Šešelj u svojoj ontogenezi) primili ni na kakvu funkciju. I tu nema ništa sporno, ako to uporedimo sa uglednicima iz prethodnih sistema, koji su na svakim izborima mijenjali košulje i obezbjedjivali preko druge stranke svoje parlamentarne funkcijue na svim nivoima (npr. Duraković, Filipović, Vajzović, itd.) Eto, toliko o Vlajkiju. Ponosan sam da sam njemu, a nekome drugom, bio asistent. On me u svim dimenzijama stimulirao i tjerao na rad, pa sam sa 34 godine (1987.), već bio redovni profesor sa pet objavljenih knjiga, po kojima se učilo u Beoradu, Zagrebu I Ljubljani, dok su moje generacijske kolege, asistenti kod drugih profesora na FPN i stariji od mene po par godina, u to doba tek završavali magistarski rad.
Kliker : Skoro trećina prijeratnog stanovništva BiH se nalazi u inostranstvu. Bosanci i Hercegovci u dijaspori pomno prate i osluškuju zbivanja u domovini. Šta im poručujete i predlažete?
Spahić : Poručujem im da su kolateralna šteta svjetski zacrtane globalizacije i žrtve domaćih izdajnika, koji i više od mene znaju da je sav ovaj sraz/zločin/agresija/rat itd., (po uzusima čikaške ekonomske škole, opisane/raskrinkane u knjizi „Šok terapija“,autorice Naomi Klajn i mnogim esejima N. Chomskog, kao i sam Haški sud i suđenje zločincima)jedna velika farsa ili teatar, po Lutwakovim modusima „Theatre Strategies“ u politici, ili pak po „lažima u politici“ Hane Arent.A kako maloprije rekoh, to je operacionalizirano kroz (iz vana davno zacrtano) humano preseljenje naroda, koje je u suštini genocid, etnocid, urbicid i kulturocid, uklopljen u tri nacionalne opcije, koje nas i danas šatro spašavaju od drugih.
Kliker : Kraj ovovog intervju rezervisali smo za zbivanja na svjetskoj sceni gdje je također popriličan nered. Dramatična događanja na i oko Bliskog istoka crtaju nove odnose na političkoj karti svijeta, Amerika gubi ekonomski , a pojačava vojni uticaj u svijetu, ruse se svjetovi, svjetonazori, ruše se sistemi. Šta će iz svega ovoga ispasti na kraju ? Vodeći intelektualci današnjice se slažu da je kraj epohe na pomolu?
Spahić : I to nije ništa novo. Tako je kroz cijelu povijest civilizacije uvijek bivalo. I Rim je bio superioran u svim dimenzijama i nepobjediv stoljećima, pa ga više nema. I Arapi su bili agensi znanja i moći, te osvajači/porobljivači stoljećima, pa više nisu. I Osmanskaimperija je stoljećima „arčila“ velikim dijelom svijeta, pa i našim prostorima, pa je vise nema. Govorim o tzv. mainstream narodima i carstvima, koji su mljeli druge narode.Bio je i Tito „Bog i batina“više od pola stoljeća, pa ga više nema. Bila i Jugoslavija,ovakva, pa onakva, pa je više nema. Što se nas tiče, sama činjenica da nas je oko 3,5miliona u zemlji i oko milion po svijetu (u odnosu na cca 7 milijardi ljudskih bića),govori koliki je naš udio u svemu tome. Globalnim procesima i globalnoj moći se teško mogu oduprijeti male državice, kao što su sve ex Jugoslovenske, balkanske I ine. Slovenija je u SFRJ dugo bila „prva među nejednakim“, a sada je među zadnjim nejednakim u Evropi i svijetu. Ni Slovenci (od kojih je blizu pola ontogenetskih Južnjaka iz ex Jugoslavije) više u svojim rukama nemaju niti jednog velikog privrednog giganta,kojeg su imali u Jugi, kao što i Hrvati MORAJU prodati pulski „Uljanik“, jedno od najboljih svjetskih brodogradilišta. A gdje su nama Energoinvest, Unioninvest, Hidrogradnja, Šipad itd.? To je to osiromašenje i stavljanje država u ropski odnos spram MMF-a. Ni Francuzi (nekada sila) više nisu ni pola od onoga što su bili, a vidite danas Grčku. Na redu su Španija i Italija. Kad moćna zvijer (npr. SAD) arogantno iskaže/ objelodani svoje lice, to je znak početka propasti. Samo dok zvijer do kraja propadne, kao i one prethodne, za sobom povede čitave plejade malih životinjica.
Eto, to je tužna, ali po meni istinita priča o svjetskoj i našoj stvarnosti.Našim iseljenim Zemljacima mogu poručiti da ne nasjedaju na lažne priče ougroženosti „naše“ od njihove nacije. Neka sami promisle kako to da država BiH ( nije prvi put) dvije godine nakon izbora tek formira vlast. Pa čak i županije gdje su pretežno pripadnici jednoga naroda? Neka se klone stereotipa o Srbima kao četnicima, Hrvatima kao ustašama i Bošnjacima kao mudžahedinima. To je već podobro zadojilo mlade generacije i ne vodi ničemu osim slijedećg i još krvavijeg sukoba. Ne treba zaboraviti ko je formirao i organizirao Talibane u Avganistanu, ko je izmislio Bin Ladena, Sadam Huseina itd., pa ih onda skinuo sa scene. Šta će biti sa današnjim potporama našim tzv. odgovornim zaštitnicima vitalnih nacionalnih, posebno vjerskih interesa??? Od istorije, kao učiteljice života malo učimo. Stalno idemo na (sve krvaviji i na štetu svih bh građana) popravni ispit. Pitanje je kad će nam zakazati rokove???!

Neka mlađi, uz engleski, obavezno uče i kineski jezik….

Halil Šetka

Monday, August 27, 2012

Emir Imamović: Naša stranka, dobrovoljni gubitnici




Nevjerovatno je kako su u Bosni i Hercegovini umni, dobronamjerni, relevantni, obrazovani ljudi, spremni uložiti silan trud i znanje iako znaju da, u najboljem slučaju, neće postići ama baš ništa.
„Prijedlog je na inicijativu Naše stranke izradio Centar za javno pravo pod rukovodstvom prof. dr. Edina Šarčevića, jednog od najuvaženijih stručnjaka za ustavno pravo u Evropi. Ideja je bila da javnosti ponudimo kompromis dva modela koji su se u posljednjih 20 godina zacementirali na političkoj sceni: etnonacionalni model, koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao državu entitetskih kolektiva u kojem su građani i Ostali dovedeni u diskriminirajuću, praktički beznačajnu poziciju i drugi – socijaldemokratski model, koji kao relikt starog sistema ignoriše realnost i činjenice da u međuvremenu imamo više etničkih i vjerskih identiteta koji su, nakon 50 godina komunističke vlasti, doživjeli hiper-emancipaciju i, nažalost, postali primarni identiteti, onemogućavajući time u velikoj mjeri poistovjećivanje s državom, odnosno sa Bosnom i Hercegovinom. Proizvod ove ideje je dokument pod nazivom Projekcija Ustava BiH, usvojen od organa Naše stranke u junu ove godine. Naravno, čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije. Upravo iz tog razloga smo odlučili da ovaj dokument, njegov sadržaj, predstavimo javnosti kao radni materijal, otvarajući javnu raspravu i omogućavajući našim ljudima, a ponajviše struci, da razgovaraju i izraze svoje stavove i mišljenja, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se neki tzv. paketi dogovaraju iza zatvorenih vrata u takozvanim šestorkama ili sedmorkama, izvan institucija vlasti i javnosti se prezentuju kao gotova rješenja. Naši ustavni principi, dakle, nisu gotova rješenja, već inicijalni prijedlozi koji bi raspravu o vjerovatno najvažnijem pitanju za budućnost ove zemlje trebali vratiti u javni prostor“, rekao je u intervjuu Danima predsjednik Naše stranke Denis Gratz.
Sve je k'o u civiliziranom svijetu

I dodao, pored ostaloga: “Dio oko promjene naziva entiteta možda zvuči dramatično, ali se radi o poštenom prijedlogu koji će donekle zacijeliti ratne rane; nije u redu da jedan dio BiH nosi ime isključivo jedne etničke skupine. Kako se u tom prostoru osjećaju oni drugi? Isto tako, Federacija BiH je nesretan naziv iz jednostavnog razloga što je besmisleno da jedan dio države nosi ime iste te države... Decentralizirana BiH, ali sa snažnim regijama, koje u ovom trenutku nismo geografski odredili, niti to smatramo neophodnim. To treba ostaviti struci, geografima, demografima, ekonomistima, stručnjacima koji se bave prostornim uređenjem, koji bi ocijenili koje to grupe opština ili regija prirodno pripadaju određenoj ekonomsko-društvenoj cjelini. Predlažemo četiri federalne jedinice zato što smo svjesni da se Federacija mora reorganizovati, da ovo stanje nije održivo. Republika Srpska se, s druge strane, mora decentralizirati, jer se istočni dio ne razvija na isti način i istim intenzitetom, ako uopće možemo govoriti o nekom razvoju...“

Na prvi pogled, sve je k'o u civiliziranom svijetu: jedna stranka kojoj ne nedostaje ozbiljnog svijeta, zamolila je vrhunskog stručnjaka za ustavno pravo, da sa saradnicima izradi dokument koji će biti osnova za javne razgovore o konstrukciji neke bolje, buduće države. One koja se zove Bosna i Hercegovina, što je dovoljan razlog za hronični pesimizam.
Kada je u kancelariji direktora Internacionalnog teatarskog festivala Mess Dine Mustafića, dogovarano formiranje Naše stranke, jedan od njenih osnivača i prvi predsjednik Bojan Bajić, predložio je da NS bude prva i, zapravo, jedina ustavna partija u BiH. Odnosno, da se protiv naopakog, jedva funkcionirajućeg sistema bori koristeći mehanizme istog tog sistema. Ideja je, dakle, bila da se kroz institucije na svim nivoima vlasti djeluje tako da u jednom trenutku bude moguće suspendovanje svih bolnih pitanja na neodređen broj godina, te istovremeno i bezuslovno prihvatanje svih uslova za evropske integracije.
Kako je rečeno te neke davne nedjelje u Messu: „Kada bi Bojan bio predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije, odnosi između ta dva entiteta bili bi bolji nego odnosi sarajevskih općina Centar i Stari Grad“. Sve poslije bilo bi muzika.
Priča o Ustavu je priča o ratu

Bez ikakve infrastrukture, sa malo novca i još manje vremena, Naša stranka je, uglavnom na galamu i Tanovićevog Oscara, ostvarila začuđujuće dobar rezultat na prvim lokalnim izborima na kojima je učestvovala, da bi samo dvije godine kasnije, u jesen 2010. godine, doživjela kolosalan poraz. Kako u BiH niko i nikada nije dobio izbore na osnovu programa, tako ih niko, pa ni NS, nije izgubila radi toga što je nudila potpuno kriva ili nedovoljno dobra rješenja. Jednostavno, sa elitnim, stvarnosti nimalo bliskim članstvom, bez novca za spektakularne kampanje i liderima alergičnim na podilaženje biračima, Naša stranka, realno, i nije imala nikakvih šansi u BiH, u kojoj će i sa novim predsjednikom, Denisom Gratzom, ostati na političkoj margini.
Naravno, sve što je Gratz rekao u Danima o ustavnom uređenju BiH je toliko precizno da se može uokviriti i zakačiti za zid iznad kauča u dnevnoj sobi. Republika Srpska je, zaista, banjalučki okrug, dok je ostatak tma i tmuša nepregledna; siromašno, zapušteno područje u kojem ugodno živi probrana, podobna i Banjoj Luci preko svake mjere odana manjina. Federacija BiH, u što smo se uvjerili u posljednje dvije godine, jednostavno ne funkcionira, a košta. Teško je naći jedan, samo jedan racionalan razlog da se ne započne proces preustroja BiH, samo... „Čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije“, kako reče Gratz.
Zapravo, svaka priča o promjenama Ustava BiH povlači i priču o ratu u Bosni i Hercegovini. Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza. Naša stranka, dakle, želi da bosanskohercegovačka javnost, zapravo srpska, hrvatska i bošnjačka, indirektno govore o trajnom odustajanju od Republike Srpske kao takve, mogućnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta, te bošnjačkom prestanku shvatanja BiH kao države na koju i u kojoj imaju najviše prava.
Da traže nemoguće, svjesni su, naravno, u Našoj stranci. Ili kako je rekao Gratz u pomenutom intervjuu: „Mi želimo da ponudimo rješenja koja velike stranke ne mogu sebi dozvoliti, zato što se boje svog biračkog tijela i svoje klijentele. Mi želimo da ponudimo ono što možda neće biti najprihvatljivije za široki dio javnosti, ali će biti ono što je najbolje u ovom trenutku“.
Ignoriranje umijeća mogućeg
Jedna od najpoznatijih i najtačnijih definicija politike, jeste ona o umijeću mogućeg. U Našoj stranci su je odlučili ignorirati, čime su, očito svjesno, pokazali kako im ambicije nisu veće od dosadašnjih izbornih rezultata. I vrlo vjerovatno budućih.
Razlika između odgovornih i neodgovornih stranaka jeste i u tome što se prve, za razliku od drugih, ne ponašaju kao njihovi prethodnici na vlasti. Sličnost je, međutim, u tome što i jedni i drugi na vlast dolaze poštujući ista pravila igre. Koliko je NS odgovorna mi nećemo saznati: manje od dva mjeseca prije lokalnih i dvije godine prije općih izbora, Naša stranka je odlučila na vlastitoj koži provjeriti koliko je zaista širok onaj dio javnosti kojem su njeni prijedlozi ustavnih reformi neprihvatljivi. A širok je, znamo iz iskustva, taman toliko da je NS i bez sličnih inicijativa od kojih se masama pale patriotski osjećaji, odavno politički jedva živa. Na obostranu štetu: i Bosne i Hercegovine i Naše stranke

(sa portala RadioSarajevo.ba)

Saturday, August 25, 2012

Splavarenje banjalucana u USA


Sopen poslao slike i kratak komentar:
"Na jednoj od ovih slika svima nam treba grudnjak.
Mjesto je predivno,jezero prirodno i bas veliko, lijepo nam je bilo, taj rafting ipak nije za nas, malo je i opasno, brza voda..."

Razledajte slike. Na njima je vecina kosarkasa, pa cajevcana, pa kosarkasa i cajevcana a mislim da su svi banjalucani.
Gledajte i pokusajte se sjetiti. Pogadjajte!

A mogli bi i ovi djecaci napisati koju rijec, pomoci nam u prepoznavanju, opisati u par rijeci sta su dozivjeli...
















6

Friday, August 24, 2012

Jagoda Kljaić : Predsjedniku ima tko da piše

Prije par dana sam nakon otvorenog i jasno iskazanog misljenja predsjednika Hrvatske o "Srbinu po profesiji" Pupovcu, kako ga je nazvao pomislio ( i napisao to) da bi bilo dobro kada bi bilo vise politicara kakav je Ivo Josipovic. Naravno, ne misleci samo na njegovu poslednju reakciju.
Ne lezi vraze! ( jel' se tako kaze?)

Sada citam i neka druga misljenja, pa je fer da vam ih ponudim.
Ocito je da sam daleko, da mnoge stvari ne znam i ne razumijem i da moje odusevljenje moze lako splasnuti.
Na vama je da procitate i odredite svoje misljenje.
Moje ionako vise nije ni vazno!

**********************

Kaže narod da svaka tikva kad-tad pukne. Politička se obično žestoko raspada. Onome koji pliva, oslanjajući se na tikvu, voda ubrzo prekrije glavu, što ne znači da se mora utopiti. Ali, da će se dobrano nakvasiti, to hoće. Ipak je sigurnije i mudrije što duže tikvu zadržavati cijelu, pa i zakrpati ako je potrebno, nego je šutnuti tako jako da se doslovno raspadne.
Šteta što predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću nitko nije čitao basne s naravoučenijem i što je iz familije u kojoj se, pretpostavljam, nisu, od majki i očeva, učile narodne izreke. Možda onda ne bi učinio pokrete kako bi tikvu razbio. Jer, kako drugačije objasniti njegovo obrušavanje na tjednik „Novosti“ i Milorada Pupovca, predsjednika Srpskoga narodnoga vijeća koje je izdavač novina. Još prije dva-tri dana komunikacija je izgledala prilično jednostavno. Kao da je u igri samo jedan tekst u novinama, koje su ranije, u nekoliko navrata, pisale istinito, ali neugodno za Predsjednika. I koje su s njim u blagom „klinču“ već skoro dvije godine, nakon naslovnice s porukom „Oba su pala“, shvaćene kao politička poruka što je uvjetovala smjenu tadašnjega glavnoga urednika tjednika.
Mislili smo da je opet u prvi plan izašla tipična hrvatska, odnosno balkanska metoda obračuna s neistomišljenicima. Nije važno što piše, važno je tko je otkrio da je nešto napisano.
Naslovnica koja je Novosti već koštala nacionalne dramePredsjednikovo pismo „Novostima“ potpuno je nova metoda komuniciranja prvoga čovjeka države s nekim, po njegovoj ocjeni, trećerazrednim news magazinom koji je jedva čitan, a prodavan u dvije-tri stotine primjeraka. Ako je tako marginalan, nevažan mu je i sadržaj, pa, čemu Predsjednikovi pokušaji da skrene temu sa nje same, na sporedne informacije, onda kad je za njega lično neugodna. Podsjetimo se: povlačenje povelike ušteđevine iz Komercijalne banke kroz štedno-kreditnu zadrugu u čijem je upravnom vijeću bio član. Ili kupnja stambeno-životnoga prostora veličine 340 kvadrata u strogom centru Zagreba, prije šest godina, od „skromne“ profesorske plaće. Ili odlazak na Bleiburg na samom početku predsjednikovanja. Ili mutni poslovi u ZAMP-u i osobni status u organizaciji, sa jasno iskazanim profitom.
Svaki čovjek se treba braniti argumentima, tumačenjima namjere, navođenjem otežavajućih, nesretnih okolnosti, opravdanjem i objašnjenjem kako nije htio učiniti poteze koji su na kraju ispali negativni.Umjesto da je pokazao mudrost i hrabrost koje bi trebale biti osnovna odlika političara i vođe države, Ivo Josipović je ipak pokleknuo pred interesom vlastite, osobne obrane, i to na najgori mogući način - napadom na druge. Bilo bi to negativno prihvaćeno u demokratskoj političkoj javnosti čak i da je napad na relaciji: hrvatsko protiv hrvatskoga. Hrvatski predsjednik protiv hrvatskih novina. Ta svi su pisali o nelogičnostima u ZAMP-u i analizirali Predsjednikov udio u prijateljsko -poslovnoj suradnji. U početku možda samo nesporazum, sada već politički sukob, koji iz sata u sat dobiva sve šire razmjere, sa prestrojavanjem: za Josipovića ili Pupovca, pri čemu vodi Pupovac, ima vrlo izraženu nacionalnu konotaciju i zato je dodatno problematičan.
Hrvatsko protiv srpskoga, rečeno savršenim nediplomatskim rječnikom. U dva-tri dana sve se manje spominju „Novosti“, ali zato eto Oluje, proslave u Kninu, jednoga predstavnika Srba na tom mjestu, nedolaska drugih, iako su bili pozvani. Pa eto budžeta hrvatske države i Vlade koja se prilično čudno ponaša pri dodjeli novca za srpsku nacionalnu manjinu. Sad saznajemo da je Milorad Pupovac dobivao novac kad god je zatražio i to iznos koji bi „napisao na papirić“. Ha, otuda naše siromaštvo. Znaju građani svih nacionalnosti, i većinskih i manjinskih, da novca ima, nemojmo se međusobno zavaravati, igra je samo u tome kako je i u što raspoređen. Sad nam i Predsjednik Republike to potvrđuje. Pa ako je možda i tražio način kako obustaviti financiranje „Novosti“, što, naravno, odlučno demantira, možda će netko iz Vlade morati o tome progovoriti, kad dođe vrijeme. Kako je krenulo, baš bi i moglo doći.

Ničemu nas nije podučio Predsjednik države kad je rekao: „Već dugo vremena vidim da srpska manjinska politička scena nije prirodno formirana. Manjinska scena, kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini, je na neki način okovana ili blokirana monopolom koji imaju Pupovac i njegov SNV, odnosno SDSS". Bolna je istina da je scena neprirodna, a konkretna manjina odavno na pozornici s polomljenim daskama. Previše je na njoj glumaca-statista manjinaca, izvan vlasti i političkih struktura, i hrvatskih i srpskih, te su, kao takvi, nula za srpske organizacije u Hrvatskoj. I nisu vidjeli ni novčića iz te bogate blagajne. Sad, da li su svi iz manjine još više smanjeni samo zaslugom Pupovca, o tome bi se dalo razgovarati. Međutim, za prepisku Josipović-Pupovac to je najmanje važno. Manjinska scena ne osjeća neko olakšanje, nije ipak zlurada. Voljela bi manjina da je sve s njom jednostavnije i jasnije, a ne da se nju svako malo ubacuje u nečije političke igre. Uz to, pita se, koja je to politička scena u Hrvatskoj uopće „prirodno formirana“, a da možda ne bi trebala intervenciju Predsjednika države.
Ipak je Ivo Josipović samo čovjek od krvi i mesa. Koji će sada, vjerojatno, imati puno posla oko tumačenja „što je pisac htio reći“. Uostalom, riječ je o Miloradu Pupovcu, predstavniku manjine koji visoko kotira u domaćoj, hrvatskoj javnosti, ali možda još bolje u međunarodnoj. Javili su se, s punim pravom, legitimni predstavnici srpske nacionalne manjine koji postupak Predsjednika Republike ocjenjuju opasnim presedanom neprimjerenim demokratskim društvima. Oglasili su se i predstavnici drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, zbunjeni i uznemireni ovom raspravom, u koju se pokušava uvući promjena ustavnog zakona i ukidanje izborne jedinice za manjine. Sve to samo u dva-tri dana. Kolikogod Predsjednik sad bio (ne)shvaćen, sam si je za to kriv. Otvorio je, namjerno ili ne, svjesno ili ne, ciljano ili ne, s predumišljajem ili ne, veliku temu, krenuvši od naivne poruke: „Ide patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, ne volim te više. Miloradu od Ive.“
„Novostima“ će tiraža i čitanost porasti, kao da im nije dovoljno što ih sve češće uspoređuju sa slavnim „Feral Tribunom“, kojega Predsjednik hrvatske države vjerojatno nije čitao. Da jest, čitao bi i ovaj tjednik, ne slagao se, neobavezno prokomentirao i čekao neko jednostavnije vrijeme da otvori problem financiranja nacionalnih manjina i promjenu izbornog sistema.
Pukla je tikva, netko će dobiti mesnati dio, a drugi špice iliti sjemenke. Vjerojatno nitko neće potonuti. Obično je tako u politici. Doktor nauka protiv doktora nauka. Očekujemo zanimljiv nastavak duela, na doktorsko-znanstvenom, a ne samo sirovom političkom nivou.

(e-Novine)


Wednesday, August 22, 2012

Istina



Čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži.

Man

Ima istiná u koje nije dobro vjerovati.
Bomarše

Nije svaka istina za svačije uši.
Umberto Eko

Istina postoji. Izmišljati se može samo laž.
Džordž Brejk

Ko uvijek govori istinu, taj sebi može priuštiti loše pamćenje.
Teodor Hec

Moj glavni svjedok da govorim istinu jeste moje siromaštvo.
Sokrat

Budi spreman da uvijek govoriš istinu i zli ljudi će te izbjegavati.
Latinska

Kad bukne rat, prva pogine istina.
Artur Ponsonbi

U neiskrenim odnosima najteže je izreći istinu.
Bjornstern Bjornson

Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja.
Sokrat

Laž ne može postati istina, laž može postati samo navika.
Oliver Hasenkamp

Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine. U prvom slučaju ti si čovjek, a u drugom samo papagaj. Dostojevski


Sve što kažeš trebalo bi biti istinito, ali ne mora biti istinito sve što ti trebaš reći.
Volter

Vjeruj onima koji tragaju za istinom, a sumnjaj u one koji su je našli.
Andre Žid

Monday, August 20, 2012

Markes: ZALJUBLJEN U LJUBAV.....




Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada
misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada
prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo

zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.
Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u”sladoledu od cokolade”.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao
potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da
izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica...Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota?
Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.

Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek.
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo
jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da
umirem...

Gabriel Garcia Markes



Saturday, August 18, 2012

Natasa: Trogir u pozaru

Natasa poslala dvije slike Trogira, snimljene 18. avgusta 2012. u 1:00 ujutro.
Pozar koji bjesni u zaledjini Trogira veoma je blizu grada. Slike autenticne, lijepe i stravicne....
Slike i vijest o blizini pozara potaknu me da, nakon dugo vremena nazovem svog bratica Radenka koji zivi u Trogiru. Pozar je dosao dosta blizu njihove kuce, ali je na vrijeme lokaliziran, zahvaljujuci kanaderima koji su jos uvijek radili i koji su, dok smo nas dvojica razgovarali,  svojom zaglusujucom bukom prekidali razgovor.


Ivo Josipović ocrnio Milorada Pupovca: On je profesionalni Srbin!

Jasno , glasno, korektno i konkretno!
Dok se ne rascisti sa profesionalnim ...... bilo kojima, nema napretka!
Razumno i lijepo zvuce Ivine rijeci.
Da je vise ovakvih politicara na Balkanu!

************************
ZAGREB - Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović uputio je na adresu nedjeljnika Srpskog narodnog vijeća “Novosti” pismo u kojem je optužio lidera SDSS-a Milorada Pupovca da je profesionalni Srbin i “da je za Srbe u Hrvatskoj učinio malo a za sebe i svoje puno”.
Ukratko, “Novosti” su predsjednika Josipovića optužile da im pokušava ukinuti dosadašnji način finansiranja iz državnog budžeta, dok šef države Hrvatske, u svom pismu, tvrdi da to nije tačno, ali nije stao samo na tome. Njegov demanti je pretvorio u prvorazrednu političku temu.
Josipović tvrdi da iza svih optužbi na njegov račun stoji Milorad Pupovac i otkriva da mu je neformalni lider Srba u Hrvatskoj nedavno uputio pismo po tezama i formulacijama identično tekstu u “Novostima”.
“Politika Milorada Pupovca postala je disfunkcionalna, kako za odnos Srba i Hrvata u Hrvatskoj tako i za ostvarenje prava koja Srbi imaju po Ustavnom zakonu, tako i za odnos Hrvatske i Srbije“, navodi on u svom pismu.
Josipovićevo pismo neobično je otvoreno i vrlo žestoko, a njegovi adresanti ima će problem jer ga ne mogu jednostavno proglasiti nacionalističkim, jer predsjedniku Hrvatske, zbog iskoraka u prevladavanju ratnih rana, cijelo region i međunarodna zajednica priznaju status lidera pomirenja.
Josipovićeva kritika Pupovčeve politike, koji sam sebe definiše kao ljevičara, politički najbližeg SDP-u, što je stranačka baza šefa države, otvara odavno neviđen sukob na ljevici.

“Da se razumijemo, Pupovac je od devedesetih, otkad se aktivno bavi politikom, uradio za Srbe, ali i za Hrvatsku mnogo dobrih i korisnih stvari. Nije devedesetih bilo lako naći se u njegovoj koži. Mnogima je služio kako bi pljuvanjem po njemu, doslovce, dokazivali hrvatstvo. Ulazak njegove stranke, SDSS-a, u HDZ-ovu, Sanaderovu, Vladu, takođe je bio vrlo koristan. Hrvatskoj je omogućio poslijeratnu tranziciju, a HDZ-u prevladavanje nacionalističkog diskursa. Antisrpska retorika počela se smatrati politički nekorektnom, primjerenom samo ultradesnim strankama, što je za Hrvatsku svakako predstavljalo civilizacijski iskorak”, napisao je predsjednik Hrvatske.
Josipović, međutim, kaže i da vlast kvari ljude, što ne vrijedi samo za Sanadera i Hrvate jer se, kako tvrdi, isto pravilo, pokazalo tačnim i kad je je riječ o Srbima.
“Pupovac, koji, godinama važi za prvog među Srbima u Hrvatskoj izgradio je monopol u zastupanju svoje etničke zajednice. Nije se libio da svoju poziciju HDZ-u jako potrebnog partnera debelo iskoristi. Jer je ne samo finansijski nego i politički reketario HDZ-ovu vlast“, piše u pismu Josipovića.
Predsjednik Hrvatske navodi da “Kukuriku vlast” nije namjeravala otvarati pitanje politike prema manjinama na način na koji je to sada on učinio.

“Novu vlast nisu slomile Pupovčeve prijetnje međunarodnom intervencijom, a Zoran Milanović je odlučio da mu srpske stranke ne trebaju u Vladi, jer bi SDSS, kao HDZ-u do posljednjeg trenutka vjeran koalicijski partner, morao snositi konsekvence svog učestvovanja u korumpiranoj i štetočinskoj vlasti“, tvrdi on u pismu.
Josipović je na kraju poručio da je profesionalnim Srbima, baš kao i Hrvatima, definitivno je odzvonilo.

(Nezavisne novine)

Friday, August 17, 2012

Internacionalizacija



Odgovor brazilskog ministra prosvjete američkim studentima.
Sjevernoamerički tisak je odbio da ga objavi!?
Za vrijeme debate na jednom američkom univerzitetu, brazilskog ministra prosvjete Cristovama Buarquea, pitali su studenti što misli o internacinalizaciji Amazonije. Američki student je postavio svoje pitanje uz primjedbu da očekuje odgovor humanista a ne Brazilca.

Evo što je odgovorio g. Cristovam Buarque:
-"Naravno, kao Brazilac se jednostavno protivim internacionalizaciji Amazonije. Kolika god bila nebriga naših vlada za to bogatstvo, ono je naše".
Kao humanist, svjestan opasnosti koja prijeti degradiranju okoline u Amazoniji, mogao bih zamisliti da Amazonija bude internacionalizirana, kao uostalom i sve drugo važno za čovječanstvo. Ako bismo, u ime humanističke etike, trebali interncionalizirati Amazoniju, onda bismo trebali interncionalizirati i naftne rezerve cijelog svijeta. Nafta je isto toliko važna za budućnost čovječanstva koliko i Amazonija. Ali uprkos tome, gospodari naftnih rezervi osjećaju da imaju pravo povećavati ili snižavati njenu cijenu ili proizvodnju.
Isto tako bi trebalo internacionalizirati financijski kapital bogatih zemalja. Ako je Amazonija rezerva za cijelo čovečanstvo, nju se ne smije spaljivati voljom jednog vlasnika ili jedne zemlje. Spaljivati Amazoniju je isto tako ozbiljno kao i nezaposlenost koju su izazvali špekulanti globalne ekonomije. Ne smijemo pustiti da samovolja špekulanata upropasti financijske rezerve cijelih zemalja.
Prije internacionalizacije Amazonije želio bih biti svjedok internacionalizacije svih muzeja svijeta. Louvre ne treba pripadati samo Francuskoj. Svaki muzej na svijetu je čuvar najljepših djela ljudskog genija. Ne smijemo ostaviti da tim kulturnim bogatstvom, isto kao ni sa prirodnim bogatstvom Amazonije, manipulira ili ga uništi jedan vlasnik ili jedna zemlja. Prije izvjesnog vremena je jedan japanski milioner odlučio da sa sobom sahrani sliku velikog majstora. Prije nego se to dogodi, trebalo bi internacionalizirati tu sliku!
Dok se odvija naš susret, Ujedinjene nacije organiziraju "Forum Milenijuma", ali neki predsjednici država su imali poteškoća da stignu na Forum, zbog problema na granici Sjedinjenih Država. Mislim dakle da bi New York, sjedište Ujedinjenih nacija, trebalo internacionalizirati. Makar bi Manhatan trebao pripadati cijelom čovječanstvu. Kao uostalom i Pariz, Venecija, Rim, London, Rio de Janeiro, Brazilija, svaki grad sa svojom posebnom ljepotom i svojom historijom bi trebao pripadati cijelom svijetu.
Ako Sjedinjene države hoće internacionalizirati Amazoniju zbog toga što je opasno ostaviti je u rukama Brazilaca, hajde da onda internacionaliziramo i nuklearni arsenal Sjedinjenih država. Jer su SAD u stanju poslužiti se njime što bi izazvalo razaranja daleko obimnija od požara u Amazoniji koji su za žaljenje.
U toku rasprava između američkih predsjedničkih kandidata, oni su zastupali internacionalizaciju šumskih rezervi svijeta s tim da se za uzvrat izbrišu dugovi siromašnih zemalja.
Počnimo dakle s tim da upotrebimo iznos tog duga da osiguramo svoj djeci svijeta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizirajmo djecu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zaslužuje pažnju cijelog svijeta. Daleko više od Amazonije.
Kad svi rukovodioci svijeta budu postupali sa siromašnom djecom kao sa Ljudskom baštinom, neće ih pustiti da rade umjesto da idu u školu, niti da umiru, kad bi trebala živjeti.
Kao humanist, pristajem zastupati ideju internacionalizacije Svijeta. Ali dok mene Svijet smatra Brazilcem, borit ću se da Amazonija ostane naša. I samo naša!!!

Wednesday, August 15, 2012

BANJALUCKI UNIVERZITET NA 6.042 MJESTU U SVIJETU



Листа најбољих универзитета креира се на основу критеријума као што су географска величина универзитета, присутност универзитета у академском свијету, објављени научни радови и број академских радника унутар универзитета, популарност и број улазака на сајт, као и утицај интернет страна факултета.
Према подацима јавног истраживачког центра Вебометрикс из Шпаније, који дјелује при Вијећу за научна истраживања (ЦСИЦ), из БиХ је и даље најбоље пласиран Универзитет у Сарајеву, који се нашао на 1.271. позицији од 19.402 рангирана факултета у свијету, иако је на листи објављеној у јануару био на 1.245. мјесту, док је Универзитет у Бањалуци, који је био на 3.186. позицији, сада на 6.042. мјесту.
Од високошколских установа из Републике Српске најбоље је рангиран бањалучки Електротехнички факултет, који се налази на 2.990. мјесту.

Паневропски универзитет "Апеирон" Бањалука је на 5.942. позицији, Економски факултет Универзитета у Бањалуци на 7.272. мјесту, Академија умјетности у Бањалуци на 15.965, Факултет политичких наука у Бањалуци на 17.723. мјесту, док је бањалучки Медицински факултет на 18.184. мјесту.
Универзитет у Источном Сарајеву налази се на 14.662. позицији, док је прије годину заузимао 6.733. мјесто.
Најбоље рангирани универзитет на подручју западног Балкана је Универзитет у Загребу, који се налази на 221. мјесту, а слиједи га Универзитет у Београду на 547. мјесту.
У Србији је послије Универзитета у Београду најбоље пласиран Универзитет у Новом Саду, који се налази на 1.026. мјесту, те Универзитет у Нишу, који је на 1.286. позицији.
Универзитет у Приштини налази се на 3.387. мјесту, а Универзитет у Љубљани на 106. мјесту.
Проректор за наставу Универзитета у Источном Сарајеву Радослав Грујић рекао је да Вебометрикс листа, која рангира факултете сваких шест мјесеци, често зна да буде необјективна.
- Ако универзитети сваких шест мјесеци варирају на листи за по неколико хиљада мјеста, онда нешто није у реду - истакао је Грујић.
Према његовим ријечима, ипак један од најбитнијих критеријума Вебометрикс истраживања јесте број академског особља, гдје се мора више радити на повећању броја професора на универзитетима.

- Док је оваква финансијска ситуација, и професори морају да држе дуплу норму. По овом критеријуму ми нећемо напредовати, јер професор не може да држи квалитетно наставу на три-четири предмета - истакао је Грујић.
Најбољи у свијету

Најбољи универзитети у свијету су Харвард, Масачусетс институт за технологију, Стенфорд, Беркли у Калифорнији, Корнел универзитет, Универзитет Минесота, Пенсилванија, као и Универзитет Висконсин Медисон.
У Европи је најбоље пласирани универзитет Кембриџ, који слиједи Оксфорд. На трећем мјесту је Институт технологије у Цириху, који слиједи Универзитет колеџ у Лондону и Универзитет Утрехт.

(Glas Srpske)


Monday, August 13, 2012

To su Olimpijske igre!




Gledao sam veci dio kosarkaskog finala izmedju USA i Spanije. Tipicna kosarkaska utakmica ima izmedju odlicnog evropskog tima, ovog puta Spanije i USA tima, zvijezda NBA.  Nakon svake od ovih utakmica ima se utisak da su USA zvijezde  igrale "na pola gasa" i, da su morali, pritisnuli bi gas i igrali jos bolje.
Mislim da je to pogresan utisak. Igrali su oni najbolje sto su mogli u datim uslovima. Evropljani, vec nekoliko godina predvodjeni Spanijom, (nekada smo se i mi mogli hvaliti d smo predvodnici) igraju drugaciju kosaku, sa mnogo vise taktike i u napadu i odbrani. Sa cestim izmjenma odbrane, koriscenjem svih vrsta zone, kombinacijama, zone i covjeka...Sve to NBA igracima nikako ne odgovoara. Tim koji im nametne takav ritam, koji uspori njihovu trku i bolje reci let preko terena, ima sansu. Bas tako, ima sansu. I, bar za sada, nista vise. I Spanci su u jednom momentu, u trecoj trecini  imali tu sansu ali je nisu iskoristili.
Kao sto se i ocekivalo USA je pobjedom od sedam razlike osvojila zlatnu medalju. Zasluzeno i prilicno nadmocno. Jos uvijek lebdi pitanje koliko ce se vremena cekati na rezultatski neizvjesne utakmice najboljih NBA igraca i najboljih svjetskih reprezentacija.


Ono sto je mene odusevilo je ponasanje NBA zvijezda nakon izvojevane pobjede, njihova iskrena radost koja pokazuje da je njima, vrhunskim igracima i multimilionerima jos uvije najvaznije pobijediti u kosarkaskoj utakmci. I da su prije utakmice i te kako bili zabrinuti snagom protivnika, Spanije.
Ovaj tim USA vrijedi oko miliardu dolara.
Medjutim, nacin kako i koliko su se radovali pokazuje da su oni, i pored cifara koje ih okruzuju i dalje samo sportisti kojima je osnovni cilj takmiciti se i pobijediti. Cak mi je i Brayant, koji mi, i pored izvanrednih kosarkaskih osobina, i koji je sigurno jedan od najboljih kosarkasa na svijetu, zbog svoje prepotentnosti, nije posebno simpatican; cak je i on u trenucima slavlja pokazao iskrenu radost, uvazavanje porazenog protivnika i emocije. Gledajuci ih kako se radjuju, pomislio sam kako mi cesto zaboravljamo da su ti izvanredni sportisti jos  uvijek samo djeca sa svojih 20 do 30 godina.
I jos nesto: ova utakmica je pokazala kako USA, u mnogo cemu najnadmocnija nacija na svijetu, ima nacina da pobijedi a da pri tom ne izazove sve ostale u svijetu protiv sebe. Mozda bi i olipmijada i ova utakmica mogli posluziti kao primjer kako se, uvazavajuci  protivnika, cilj moze postici a da se pri tom i taj protivnik, i u svom porazu osjeca ponosan sto je odigrao dobru utakmicu.



Sunday, August 12, 2012

Goranu Simiću nagrada za knjigu godine u Kanadi



Zbirka poezije "Svitanje u očima Snješka Bijelića" („Sunrise in The Eyes of The Snowmen“) bosanskohercegovačkog pjesnika Gorana Simića proglašena je za najbolju knjigu 2012. godine u Kanadi. Ovu prestižnu nagradu dodjeljuje Udruženje kanadskih pisaca (CAA), koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima su i Leonard Cohen, Michael Ondaatie, Margaret Atwood...
Kuriozitet predstavlja činjenica da je nagrada Simiću prva dodijeljena autoru sa drugog govornog i kulturnog prostora u istoriji ove institucije. Na gala svečanosti u Muzeju Stephen Leacock Orillia Ontario, Simiću je uručen srebrni medaljon Asocijacije i novčana nagrada. Nagrađena zbirka napisana je na engleskom jeziku.
Goran Simić je rođen 1952. godine. Od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče i radio drame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio je preko dvadeset knjiga, koje su prevedene na više od deset svjetskih jezika.
Tvorac je libreta za prvu 'Sevdah operu' a njegova drama za djecu „Bajka o Sarajevu“ na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već šesnaest godina.
Tokom njegovog posljednjeg boravka u Sarajevu, upriličeno je veče poezije u „Zvonu“ pod nazivom „Buđenje proljeća Gorana Simića“. O dolasku u Sarajevo i ponovnom susretu sa publikom i prijateljima u „Zvonu“ tada je rekao: „Ja sam, prije svega, sretan što imam prijatelje u Sarajevu. Divan je osjećaj doći ponovo ovdje. Mislim da smo mi, Sarajlije, inficirani jednom čudnom bolešću povratka. Pripadam onoj generaciji koja je imala šansu da se dokaže i nemamo podrebu za dokazivanjem jedni pred drugima. I to je možda najznačajnije.“

( Iz Slobodne Bosne)
****
Simićeva pjesma 'Emigrantska' jedno je od najiskrenijih svjedočenja o iskustvu života van domovine.


Emigrantska

Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima,
i čitamo jučerašnje novine u gradskim autobusima
još nikada nismo promašili naše subotnje večeri.
Tad se nadjemo u kafani i pričamo o Domovini.

Žedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku
onu mučninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas
sa zvonjenjem budilnika
i nervoznim licem poslodavca koji ne shvata smisao
rezgovaranja o Domovini i politici.

Tamo proljeća mirišu na djetinjstvo,
Tamo majke mirišu na kuhinjske krpe,
Tamo ljudi imaju vremena da se vole.

Gledamo se u oči kao zavjerenici
i govorimo u pola glasa.
Šapućemo kako ne bi dali priliku nekom pametnjakoviću
za susjednim stolom da nas upita:
Zašto se ne vratimo u Domovinu kad se već toliko patimo
i kad je tamo sve bolje.

Onda bi se morali pravdati neotplaćenim kreditima
i djecom koja ne žele da se vrate
tek da bismo odagnali nasu strašnu sumnju
koja se uselila u nas kao bolest,
sumnju da u Domovini više ne stanuju oni
zbog kojih bismo se vratili.

Tamo ptice pjevaju sočnije,
Tamo strast miriše u vazduhu
Tamo muškarci i ponedjeljkom sjede u kafani.

Pijemo i pričamo o politici
i svaka nam je riječ tačna kao račun koji stiže sa pićima.
Šapućemo da nam kelnerica ne bi dobacila
kako smo se u Domovinu već mogli vratiti kao bogataši
samo da smo izbjegavali subotnje večeri sve ove godine.

Šta kelneri znaju o nostalgiji,
Šta Domovina zna o našoj tugi,
Šta subote znaju o nasim ponedjeljcima.

Pijemo i pričamo
kao da se liječimo od strašne bolesti od koje se umire
samo subotom.
Pričamo tek da nikome ne bi dali šansu da pomene
kako je mamurluk na isti način ružan
u Domovini
kao i ovdje.

Goran Simić, Toronto, Kanada, 1998.

Saturday, August 11, 2012

Nataša: Trogir u slici

Kad već nema tekstualnih autentičnih priloga, evo barem da ispunimo Parkić koloritom trogirskih kamenih vizura i šarenilom suvenira.
Ovaj put bez plavetnila mora.
A upeklo je, jučer jedva podnošljivih 40C, po noći 30C, jutros sluti da će se i danas ponoviti, a grad u jutarnjim satima vrvi ljudima. Tu visoku temperaturu olakšava vrlo niska vlaga, što je osim ove visoke temperature još jedno iznenađenje ovog vrućeg augusta, za razliku od jula, vrućeg i vlažnog.
A Skandinavci griju stanove u večernjim satima i ne ispuštaju kišobrane iz ruku.
Tajfuni, dugotrajne kiše, poplave, zemljotresi, erupcije vulkana, nesnosne vrućine,...postali su svakodnevne vijesti.
Još uvijek ništa nismo naučili.









Friday, August 10, 2012

Intervju – Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Sarajevo

autor: Tamara Nikčević (Vreme)


Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua.
“Ne volim intervjue”, kaže Boro Stjepanović. “Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je… Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.
‘Glumce?!’, začudio sam se. “Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’
To su mi mnogi zamjerili.
Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine…”

“VREME“: Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnošću?

BORO STJEPANOVIĆ: Tako što svakog mjeseca igram po pet, šest predstava; pored toga, na taj način i svoj organizam, svoju ličnost štitim od bespotrebnog trošenja. Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi; ili na filmu: od “akcija” do “stop”.
Gluma je, kaže Arto, neposredna bezrazložnost. I to je tačno. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga… Često svojim studentima kažem kako će samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac.

Odmah znate ko će to biti?
Sa umjetnicima nikada ne znate kada će se otvoriti; zato sam spreman da čekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, među tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat.
“Kada me obuzme…”, odgovorio je.
Ljudi misle – čovjek se pojavi, izdeklamuje i vi znate da je to to. Ne!

U knjizi Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu kaže kako je beogradski Fakultet dramskih umjetnosti upisao ne znajući ni riječ srpskohrvatskog.
Glumački talenat ne prepoznajete u jeziku… U školama glume, na prvoj godini, studenti uvježbavaju radnju bez govora. Prije svega, glumac mora da prepozna radnju. Na prijemnom sam imao slučaj da kandidat govori pjesmu Ciganin hvali svoga konja, ali nikako da odgovori na pitanje: šta radi Ciganin.

Kako to?
Naprosto, ne prepoznaje radnju. U tome mu donekle mogu pomoći pisac, reditelj, kolega – uradi, kažu mu, to i to.
“Glumac hvata u letu”, kaže Stanislavski.
Zato je Bekim Fehmiu prošao… Moj prijatelj iz Sarajeva, reditelj Mladen Matarić, po tom je modelu napravio odličnu predstavu…

Tetovirano pozorište?
Tako je… Poznato je da Čehovljevi junaci, govoreći, više skrivaju nego otkrivaju.
Misli se da glumac, dok igra, sebe poništava, da se uživljava u lik…

Što nije tačno?
Nije. I Platon je vjerovao da glumci lažu, da uobražavaju da su neko drugi, pa ih je zbog toga izbacio iz idealne države. Isto je učinio i Žan-Žak Ruso. A glumac, kako to kaže Stanislavski, samo pravi partituru radnji; po njoj svira, a vi to onda prepoznajete kao Hamleta, Ofeliju, Trepljeva ili Don Kihota…
“Od glumaca tražite da budu što više svoji”, rekao je jedan engleski teoretičar.
Svaka uloga je zanimljiva ukoliko je posebna i moja i najmanje je važno prikazati čovjeka; važnije je da kroz likove koje igramo ispričamo priču o revolucijama, o smjeni vlasti, porodičnoj tragediji, o životu i smrti…

Kako ste postali glumac?
Rođen sam i odrastao u Varešu, u Bosni i Hercegovini. U srednjoj školi smo imali sjajnog profesora koji nas je učio da glumimo, da režiramo, da pišemo. U vareškoj biblioteci slučajno sam naletio na Sistem Stanislavskog; bio sam oduševljen. Knjigu sam zadržao; zapravo – ukrao sam Stanislavskog. Znate, ako ima sreće, čovjek se pronađe, shvati da ga nešto vuče na tu stranu. Poslije gimnazije, došao sam na studije u Beograd i najprije upisao Filološki fakultet, Grupu za jugoslovensku i opštu književnost; istovremeno, počeo sam da glumim. U početku amaterski, u “Krsmancu”. Tamo sam, recimo, upoznao sjanog glumca, budućeg reditelja, Ljubišu Ristića.

Sjajnog glumca?!
Da, da… Ljubiša je bio odličan glumac, bolji od svih, bolji od mene. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu sam 1971. igrao u njegovoj diplomskoj predstavi, Buba u uhu; u onoj prvoj postavci.
Nakon “Krsmanca”, činilo mi se logičnim da pokušam glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Prošao sam. Ipak, prvu godinu sam pauzirao…

Zašto?
Klasu je vodio profesor Minja Dedić koji mi, onako strog i agresivan, nije odgovarao. Ali, Dedić me je sačekao na trećoj godini i veoma mi pomogao da se opustim, da se otvorim, da savladam pojedine tehnike…

Šta ste spremili za prijemni, sjećate li se?
Molijerovog Tvrdicu i Hanu Oskara Daviča.

“Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna“…

Poslije prijemnog, prišao mi je Dragan Nikolić.
“Momak, čestitam!”, rekao je. “Jedini si koji igra sa dve ruke!”

Kažu da na sceni glumci često ne znaju šta će sa rukama.
To je ogroman problem! Moj profesor Mata Milošević u knjigama Moja gluma i Moja režija napisao je kako je, prilikom gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra u Beogradu 1922, gledao Čehovljevog Galeba i kako je kasnije, u Akademskom pozorištu, docnijem “Krsmancu”, pokušao da odigra Trepljeva po uzoru na Stanislavskog i MHAT.
“Bili ste sjajni, gospodine Miloševiću”, govorili su mu. “Ipak, čini se da ste se previše pridržavali za namještaj.”

Kada Stanislavski govori o “datim okolnostima“ i “kad bi“…
To glumcu pomaže da odabere partituru. “Kad bi” je uobrazilja; “date okolnosti” su okvir, koordinate u kojima se umjetnik kreće.
Nemoguće je opisati to što glumac radi, koje asocijacije budi kod gledaoca, koje dubine, emocije, kakva se tu čuda događaju. Zato ljudi iz pozorišta izlaze ispunjeni i neku predstavu ili ulogu pamte, nose je kroz cio život.

Šta vi nosite?
Nosim neke rumunske predstave sa ondašnjih BITEF-a… Ili Krejčine Tri sestre… Često mislim da je gluma najveća umjetnost. Doduše, to tvrdi i Hegel. Drama je radnja, sukob.

“U nj’ ratuje duša sa tijelom,
U nj’ ratuje more s bregovima“, kaže Njegoš.
To je svemir. Iz tog sukoba ne proizlazi ništavilo, nego harmonija.

Šta je u glumi harmonija?
Gledate na filmu Dastina Hofmana: izašao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivšem prijatelju koji ga je potkazao policiji; traži ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, počinje da se znoji; bivšeg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite – sve u istom kadru – taj strašni unutrašnji sukob glavnog lika, njegove promjene raspoloženja, psihološkog stanja… Bezbroj puta sam gledao tu scenu… Ne razumijem kako to uspijeva…

Zaista ne razumijete?
Ne. Teško je razumjeti, znate… Psihotehnika je ključni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doći do podsvjesnog stvaralaštva. Ili, kako kaže Hamlet, držanje, sve sa svojom maštom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema.

Često se kaže kako je glumac samo čovjek koji reprodukuje tuđi tekst…
To nije tačno. Karel Čapek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvažniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloži sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to što preciznije odigra kako biste, što kaže Didro, tačno znali kada će krenuti suza – i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izračunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posložila, uvježbala i izvela, džaba Šekspir, džaba Molijer.

Gledala sam vas i u pozorištu i na filmu; jeste li nekada dobili glavnu ulogu?

Ne, pogotovu u početku. Tek od svojih pedesetih sam počeo da igram veće uloge iz svjetskog repertoara, pa i veće uloge na filmu… Glumcu nije cilj glavna, nego dobra uloga. Dok sam bio student, Voja Brajović, Cvijeta Mesić, ja, naša klasa, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu smo imali status “Bojanovih beba”…

Bojana Stupice?

Tako je. Kao student sam, u JDP-u, u Šekspirovom Koriolanu, igrao baštovana. Neko bi rekao – mala uloga. Međutim, sjutradan nakon predstave, stojeći ispred pozorišne oglasne table, osjetio sam da mi je neko prišao s leđa, uhvatio me, stegao i podigao. Bojan Stupica! “Vidiš, jebem ti, koliko je važno igrati male uloge!”, rekao mi je. “Svi me pitaju – ko je taj mali, ko je taj mali… Bravo!”
U glumi, ali i u svemu što čovjek radi, nisu važne glavne uloge, nagrade, novac – to je beznačajno; važna je – izvrsnost!

Pored Vojislava Brajovića i Cvijete Mesić, ko je još bio sa vama na klasi?

Ivan Laurenčić, Marko Nikolić, Vladimir Jevtović… Budući da sam godinu dana ranije položio prijemni, na grupi nikoga nisam poznavao. Sjećam se prvog časa: najstariji i već proćelav, sa očevom akten-tašnom u ruci, ušao sam u učionicu; svi su ustali. Mislili su da sam profesor.

Klasu je vodio Predrag Bajčetić. Zvao me je – najveći teoretičar privatne glume.

Šta to znači?

To znači da sam sebi stalno nešto mrsio u bradu, da se tekst koji sam izgovarao nije čuo ni na metar udaljenosti, da je to što sam govorio bilo bez ekspresije i bučnosti koju zahtijeva scena… Igrao sam, recimo, u predstavi Kad su cvetale tikve i Bora Drašković me je uvijek opominjao da govorim glasnije. Nisam mogao. U pitanju je tehnika koju sam tek kasnije savladao.

Rusi su svoje oslobađanje od komunizma nazvali glasnost: došli su u stanje da konačno progovore glasno, ozvučeno, da ih cio svijet čuje.

Kada ste rekli da ste imali status “Bojanovih beba“…

Nas je u JDP doveo Bojan Stupica. Bio je sjajan, prodoran, svojeglav, autoritativan, imao svoju viziju… Sve što kod drugih nije moglo, kod njega je bilo normalno. Jednom je u JDP primio nas četrdeset mladih glumaca. Strepjeli smo hoće li nas zadržati, šta će se dogoditi ako Stupica ode, pa smo, zahvaljujući intervenciji profesora Minje Dedića, u jednom trenutku odlučili da ipak pređemo u Beogradsko dramsko pozorište. Bio sam zadužen da tu odluku saopštim Bojanu Stupici.

“Neka uđe taj drekavac!”, čuo sam ga u hodniku kako govori sekretarici.
Ušao sam skrušeno.
“Šta je to, šta to čujem?! Prelazite u BDP?”, pitao je.
“Nude nam angažman, bojimo se da nam je ovdje nesigurno…”
“Šta vam to nude, da čujem?”
“Nude nam stalni posao i platu od pedeset hiljada.”
“E, pa ja vam nudim pedeset i pet! Je li u redu?”
Naravno da je bilo u redu.

Kasnije, kada je u maju 1971. Bojan Stupica umro, stvari su se iskomplikovale. U septembru je došao novi upravnik…

Milan Đoković?

… Odmah je predložio da pređemo u drugo pozorište. Otišao sam u Atelje 212. Pozvao me je Ljubomir Muci Draškić. Hladan, cinik, čovjek koji se klonio mistifikacija…

Iako sam 1977. iz Ateljea prešao na FDU i tamo radio kao asistent do preseljenja u Sarajevo 1981, Ateljeu sam se uvijek vraćao sa radošću. Čak i 1992, kada sam iz opkoljenog Sarajeva stigao u Beograd. Bez prethodne najave, bez proba, uletio sam u Mucijevog Cvećara.

“Hoćeš da igraš”, pitao me je.
“Mogu, dok se ne vratim u Sarajevo”, rekao sam.
“Nećeš se ti nikada vratiti, zapamti!”, nasmijao se. “Nego, hoćeš li da igraš?”
Bukvalno me je iz bifea uveo na scenu: držeći tekst u rukama, našao sam se licem u lice sa Petrom Kraljem. Gledajući nas, Muci je uživao.
“Vas dvojica se tako dobro kršite“, govorio je. “Igrate iz petnih žila, sa strašću i to se oseća.”

Koliko je glumcu važan dobar partner?

To je neobično važno. Glume nema bez razmjene, bez povezivanja. Branko Gavela je to zvao – suigra. Slušao sam kako pojedini glumci tvrde da suigra nije važna, da na sceni čekaju šlagvort i, kada izdeklamuju svoje, isključe se; prisutni su, kažu, samo mehanički. A ja mislim da pravi glumci nikada ne prestaje da igra.

Uta Hagen je svojevremeno nastupala na Brodveju i, shvativši da je napravila grešku, nakon predstave je otišla kod svog partnera u garderobu da bi mu se izvinila.
“Izvinite, bila sam malo odlutala; mislila sam da ste završili svoje, pa sam…”
“Dušo, ja nikada ne završavam”, odgovorio je njen partner. “Igram dok ne padne zavjesa.”

Pored Ljubomira Draškića, sa kim ste još voljeli da sarađujete?

Sa Zoranom Ratkovićem, recimo; kasnije, u Crnoj Gori, sa Milanom Karadžićem… Naravno, volio sam Živka Nikolića. Nedavno sam na nekoj televiziji gledao insert iz Živkovih Oriđinala i danas, poslije toliko godina, naprosto osjećam koliko mi je čovjek iza kamere blizak, koliko je drag… Pričao mi je kako su ga u njegovoj Crnoj Gori omalovažavali, povređivali, dovodili u pitanje sve što je radio. E, a danas hoće da mu dižu spomenik! Ne volim te posthumne parade; muka mi je od tog licemjerja.

Kasnije, kada je bolest poodmakla, sa Živkom sam se često viđao u Budvi; znali smo da, bez ijedne izgovorene riječi, satima šetamo gradom. Izmučen bolešću, više nije mogao da govori. Ali smo se i tada razumjeli…

Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića?

Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela “Crna Gora” u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme “upozorio” Vesnu:
“Bježi, eno ti muža!”
I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.
Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopšte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.

Niste?

Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!

U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:
“Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!”
Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!
Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio… Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem… Postao sam mizantrop!

Baš – mizantrop?

Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude… I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.
“Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol”, pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.
“Nije tačno!”, skočio je jedan moj kolega. “Naši nisu imali snajper!”
“Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!”, rekao sam.

Kada je počeo rat…

Da, bili smo u Sarajevu… Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem…

Kako su vas mobilisali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda:
“Neka izađu svi muškarci!”
Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.
“O, pa i ti si tu”, prepoznao me je jedan od njih. “Ko ti je ovo?”
“Sin”, rekao sam.
“Dobro, pređite obojica na onu stranu.”
Svrstao nas je među svoje, među Srbe.
Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam…

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven…

Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno… Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim…

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
“Ja sam Jugosloven!”, rekao je. “Neću sa vama!”
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
“Napunite ih!”, naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću…
“Samo prebacujte preko Miljacke!”, vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku… Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
“Na koga da pucam, čovječe?!”, pitao sam.
“Pucaj slobodno!”, odgovorio je komandir. “Reci da sam ti ja naredio.”
“Samo sam izvršavao naređenja” – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina… Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija… A nalazili smo se među “našima”, među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto… I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate… Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

Za koga ste navijali?

Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.

Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo “kao Bejrut”. Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela “Zagreb”, gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.

“Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!”, čuo je, rekao mi je, od njih. “Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!”
A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!
“Ko ga jebe što je ostao kod Alije!”, rugali su se ovi sa Pala.

Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?
Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat…

Šta je radna četa?
Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.
“Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način…”, govorili su.

Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?
Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto… Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.
Marko i ja smo otišli kod komandanta.
“Ovo vam ništa ne vrijedi”, rekao je ulazeći u džip. “Džaba!”
Sin me je pogledao… Taj pogled ne mogu da zaboravim… Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.
“Slobodni ste!”, rekao je.
Obojica?
Čekajte!… Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.
“Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!”, rekao je bijesno.
I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.
“Evo šta ćemo”, rekao je konačno. “Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!”

Ostali ste?

Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest… Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je…
“Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo”, rekao mi je bezbjednjak iz čete. “Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu.”

Zašto u Žepu?

Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima… Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.
“Izvinite”, prišla je pilotu, “ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?”
“Prazan sam, gospođo”, odgovorio je. “Ali…”
Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.
“Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!”, nasmijao im se.
U pola dva su stigli na Batajnicu.

Kako ste saznali da su stigli?

Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je… Veze su bile u prekidu… Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 3225084. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.
“Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će…”, vikao sam u slušalicu.
“Stigli su, već su stigli”, prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.
Slušalicu je preuzela Zorica.
“Kako je tamo?”, prošaputao sam molećivo.
Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze… Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.


Kada ste vi izašli iz Sarajeva?
Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima… “Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?”, pitali su me.
Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Štaovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!
Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.
Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.

Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?
Ne, ne… Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori… Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.
“Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru”, brbljao je. “Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu… Ali, veruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima najebem majke.”
Koljević me je primio hladno…

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.
“Ništa”, kažem, “dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta… Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom.”
U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.
“Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!”, skočio je od stola kao oparen. “Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; juče je došao čovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim rečima, hoćete da bežite?”
“Ma, ne, ne…”, pravdao sam se. “Porodica mi je u Beogradu… Htio bih da izađem sa svojim studentima…”
“Rešili smo da zadržimo sve svoje vredne ljude”, prekinuo me je nervozno. “U deset imamo zakazano Predsedništvo, izneću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsedniku vlade.”

Ko je bio predsjednik vlade?

Vjerujte da se ne sjećam… Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje “vredne ljude”. Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.
“Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom”. rekao sam.
“I moj brat je ostao dole!”, prosiktao je. “Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izađe, ali nije hteo. E, više ne mogu za njega da odgovaram!”

Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.

Kako ste to razumjeli?

Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.

Zašto baš njemu?

Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam…

I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

Kome?

Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu… Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram…

Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!

Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže –visićete, nego – molićete boga da presudite sebi… Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna…

Šta se zna?

Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj…

Ko?

Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite…
Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:
“Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!”
Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao… Zauvijek sam se distancirao… U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su “njegovi” htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku…

Mislite da je riječ o upadanju u klopku?
Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu. Nema se tu šta dodati. Sve je jasno… Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem… A nekada smo odlično sarađivali…
Igrali ste Cvikeraša u Sjećaš li se Doli Bel…
Prije toga, u Bifeu Titanik… Emir Kusturica je bio bistar, pametan, izuzetno talentovan reditelj. I fer, korektan čovjek, vaspitan. Poslije Oca na službenom putu, ponudili su mu mjesto redovnog profesora na sarajevskoj Akademiji. Odbio je.
“Nema smisla da Boro Stjepanović ostane vanredni profesor, a ja, njegov asistent, budem unaprijeđen u redovnog”, rekao je.
Nakon snimanja, uvijek bi me svojim kolima vraćao kući. Kasnije, Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio… Smučilo mi se… Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi…

Hoćete da kažete da glumci nisu?

U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego:
“Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?”
Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina ima tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.

Jeste li, nakon rata, nekada razgovarali sa Emirom Kusturicom?

Ne. Poslednji put smo razgovarali negdje 1991, pred njegov put u Ameriku, kada mi je, kao jedine autentične glumce, u nebesa dizao naturščike. Rastali smo se negdje kod knjižare “Svjetlost”; nakon nekoliko koraka, čuo sam kako viče za mnom:
“Ej, ne rekoh ti ko mi igra u filmu! Džoni Dep i Fej Danavej!”

A, mislim se, što ne uze nekog naturščika ako su toliko dobri? Kasnije, slučajno, u Herceg Novom sam ga vidio kako mi ide u susret; brzo sam zabio glavu u izlog, a on je naglo počeo da objašnjava nešto čovjeku koji je išao pored njega. Očito, obojica smo htjeli da izbjegnemo susret. I onda, krajem devedesetih, vidio sam ga na otvaranju obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorišta. Iako sam vodio prvu i jedinu glumačku školu u Crnoj Gori, kao prvi profesor glume, dobio sam mjesto na trećoj galeriji. Za razliku od mene, Emir Kusturica – iako u to pozorište nikada nije ušao – govorio je na otvaranju. Družio se sa tadašnjim političkim establišmentom, možda zato. Poslije je organizovan prijem, ali sam Mladena Nelevića zamolio da me obavijesti kada Kusturica izađe iz prostorije da bih mogao da uđem.

Zašto?

O čemu bismo nas dvojica imali da razgovaramo?! Doduše, volio bih nekada da popričam sa nekim ko misli drugačije, ko vjeruje da je nacija sve i svja. Imam isječak iz sarajevskog “Oslobođenja”, saopštenje SDS-a za Banjaluku:
“Braćo Srbi, niko nas ne voli, ali svi nas se boje!”
Čekaj, bog te tvoj! Čovjek koji kaže da ga niko ne voli, a da ga se svi plaše, ko govori u tim apsolutnim kategorijama, taj je, u najboljem slučaju – lud. Ili Nikolica Koljević:
“Sve je prolazno samo su nacije večne!”
Jadni moji obožavani stari Grci, gdje su oni? Nema ih! Kako su nestali ako je nacija vječna? Ko to može da ugrozi vječnost?

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa sa bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.
To ste iznijeli iz svog doma?
To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije… Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.
“Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović…”, počela je Mira.
Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.
“Znam sve”, rekao je, ne pogledavši me. “Napravićemo… Slobodni ste!”
I, zaista, paljanski ministar pravde mi je, na haubi svog automobila, ubrzo potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog pozorišta RS, data dozvola za angažovanje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice…

Dali su vam i kola ili…

Pošto su sa mnom na put krenuli i paljanski novinari-propagandisti koji su imali zadatak da po Srbiji “šire istinu o ratu u Bosni”, da prikupljaju donacije, krenuli smo kolima. Čim smo prešli Drinu, zastali smo u nekoj kafani da se odmorimo, da popijemo kafu.
“Šta to radite, Bosanci, što ste se posvađali sa komšijama i braćom?”, dočekao nas je gazda kafane. “Dajte, mirite se! Nema to smisla…”
Slično je bilo i u Rumi: došao je mještanin, raspitivao se šta se događa u Bosni, pitao jesmo li normalni.
“Rumu je skoro posetio nekakav pop po kome su građani bacali cveće”, pričao nam je. “Srbin sam ali, znate li šta sam tog momenta osetio? Osetio sam da to ne osećam; nije to moje…”
“To je Srbija!”, rekao sam trijumfalno svojim saputnicima. “I, gdje ćete vi…”
Bili su zgranuti. Eto, tako sam izašao. Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku…

Je li i on izašao?

Nije, poginuo je… Od srpske granate. A na nekom srpskom sajtu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!
Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.
Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operisali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.
“Dođite ujutro…”
Sjutradan ga nije našla u sobi.
“Gdje je?”, pitala je.
“Nema!”, rekao joj je doktor. “Uspješno je operisan, bio priključen na vještačka pluća, a onda su vaši sa Pala isključili struju.”
“Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!”, vikala je moja snaha.
Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među “vaše” i “naše”… Ja sam – ničiji!

Kakva je to pozicija?

Predivna. Izolovanost i samoća su mnogima nepodnošljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u “mi”… “Mi” je ono pomoću čega egzistiram. Ne u smislu neidentifikovane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem.
Moj brat je, inače, mogao da izađe iz Sarajeva; obezbijedila mu Mira Nogo. Ali, odlučio je da ostane…
A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite… Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli da shvate – ko to puca po Sarajevu!
Nažalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju da shvate…
Znam… Redakcija “Vremena” je mom tekstu dala naslov: Ko to tamo puca! Naravno, bilo je i drugačijih primjera: beogradski glumci su, u znak protesta protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Maršala Tita. To je bila velika hrabrost.
A moj dolazak u Beograd… Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili da ostanem u Sarajevu i pucam na svoje sugrađane ili da odem u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizovao. Ne znam… Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i tašte… Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.
Jednom je moj otac, čitajući novine, zamišljeno promrmljao sebi u bradu: “Vidiš, pokazalo se: svaka ptica svome jatu.”
To me je razbijesnilo.
Zašto?
“Kojem si ti to jatu doletio?”, pitao sam ga. “Ko je tvoje jato?”
“Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jeb’o ga ti!”
“Nisi ti došao Srbima, došao si meni! Ni sam nisam došao Srbima, niti u Beograd; došao sam tastu i tašti. Da su u Zagrebu, išao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Prištini, došao bi u Prištinu. Ne bi išao Albancima, nego meni!”, govorio sam sve više padajući u vatru. “Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?”
“Jesu, šta me pitaš gluposti? Đed sam im…”
“E, pa nisu, ako gledaš na taj način. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?”, ponavljao sam.
“Jašta su! I zašto ja uopšte sa tobom o tome pričam?!”, rekao je, odmahnuvši rukom.
Žao mi je što majci nikada nisam uspio da objasnim da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi.

Kako je poginuo vaš brat?

Pekli su hleb iza zgrade… Bili su izašli… Brat se tokom rata izvještio, pravio je odličan hljeb… Pala je granata…
I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su žrtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. Čudo jedno kako su Srbi, svako put kada bi granata promašila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su “muslimani napravili pokolj”! Jeste, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gađali i ubijali!
A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti…
“Verujem ti”, rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-duša Mihajlović, “ali to ne smem sebi da priznam. Jer, ako bih priznao, morao bih da zaključim da smo najgori narod na svetu.”
“Bato, ne govorim o narodu!”, rekao sam. “Riječ je o konkretnim ljudima, sa imenima i prezimenima!”

Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako… Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, bio sam odlučio da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnuju fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bih im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan… Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.
“Dakle, prevarili ste me?”, pitao sam.
“Prevarili!”, odgovorio je.

Pokajali ste se što ste došli u Crnu Goru?

Ne, nisam… Zanimljivo, kada sam iz JDP-a prešao u Atelje 212, svi su se čudili, pitali jesam li lud; isto se dogodilo kada sam napustio Atelje i postao asistent na FDU, kada sam iz Beograda otišao u Sarajevo ili iz Sarajeva na Cetinje… Mislili su da padam, da idem nadolje. Ne, nisam to doživljavao na taj način. Možda tako djeluje iz te “mi” vizure. Vjerujem da sam uvijek odlazio na bolje, za većim izazovima. Najzad, u međuvremenu sam uradio knjige o glumi… A da li sam se pokajao?
“O, da mi je ne misliti na to!”, kaže Hamlet.

O čemu ne želite da mislite?

Da mi je ne misliti da sam ikada radio u toj školi na Cetinju! Kažu da se neki crnogorski ministar spoljnih poslova svojevremeno raspitivao ko vodi cetinjsku Akademiju, ko sam, odakle… Rekli su mu da sam jedan od najboljih u toj oblasti na prostoru bivše Jugoslavije.
“Šteta što nije naš!”, rekao je.

I, kada bolje razmislim, skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujući da se bez njega gluma ne može savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac želi da kaže – evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumačio; majstor sam koji ga je, zahvaljujući svom talentu, takvog napravio. E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je vaš proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, čim sam otišao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori?

Sigurna sam da nije. Uostalom, ko bi se usudio da se suprotstavi toj sili, tom čudu od talenta koji već duže od decenije vlada crnogorskom kulturom?!

Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu…

Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

“Neću”, rekao sam. “Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan.”

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete… Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama… Tako sam saznao za brata… Zapravo, nisam direktno…

Kako ste saznali?

Imao sam predstavu u Ateljeu… Te 1993. smo kasno završili sezonu, negdje šestog, sedmog jula… Nakon predstave, požalio sam se Voji Brajoviću, mom drugu sa klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mijač, tada mnogo pomagao:
“Vojo, već tri dana zaredom iz čista mira plačem… Ništa, samo plačem…”
Rekao je da dođem kod njega, da se javim da malo popričamo, da izađemo… U JDP-u su, sjećam se, radili Šćepana Malog…
Poslije predstave sam došao kući. Vidim – gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauču na kome sam svake noći plakao. Žena je, ne pozdravivši me, samo protrčala kroz antre i nekud pobjegla… Gledao sam Marka, pitao šta je bilo.
“Javljala se Jelena”, promrsio je.
Jelena je starija ćerka mog brata.
“I?”, pitam.
“Duško je ranjen… Prevezen je u bolnicu… Operisan…”
“I?”, pitam gotovo molećivo. Iako znam…
“Ništa… Eto…”

Koliko je godina imao vaš brat?

Četrdeset… Počeo sam da šutiram stvari… Izletio sam van… Šetao… Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija… Plakao sam… Te noći sam se sjetio: poslednjeg vikenda pred rat, kod mene su bili tetka i Duško; komentarisali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji…
“Trebalo je uvažiti srpske argumente”, rekli su.
“Šta uvažiti?! Kakve argumente?!”, vikao sam. “Imaju li Srbi vlast u ovoj opštini? Imaju! I, šta hoće? Da idu u šumu i puškama osvajaju ono što već imaju?!”
“Ako se ne usvoje srpski predlozi, zaratiće se”, rekao je Duško.
“Pa, neka se onda i zarati!”
“Lako je tebi da to kažeš”, brecnuo se. “Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!”
Eto, to se i dogodilo. Taj bol, ta bespomoćnost strašno ponize čovjeka… Znate…
Znam…

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate… Bosna je… Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca… Vidjeli smo… I kasnije…

Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su:
“Jedan četnik manje!”
Ili, kada su se, poslije rata, njegove ćerke vratile u Sarajevo i pokušale da dobiju neku bijednu očevu penziju, službenik u opštini ih je vratio, rekavši kako neće da potpiše “četnikušama”.

Trebalo bi da se stidimo… Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.


Koji su vaši razlozi za stid?

Uvijek mislite da ste mogli da učinite više… A niste… Poslednjeg vikenda pred rat, dok su se ljudi skupljali oko Baščaršije, držali se za ruke pokušavajući da spriječe sukob, otišao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam da sadim kruške. I šljive.

Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je… I to baš – onako… I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se “ličnosti vraćaju iz hrama”, upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote.

U grčkim tragedijama ćete naći:
“Kuku, šta smo im uradili!”
Trojancima, Hekubi, roblju… Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve… E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili…

Mislite da je tako nešto uopšte moguće?

Da, u pravu ste. Teško… Nažalost, vrlo teško!