Friday, November 30, 2012

Novinarstvo i istina

Ovo je sigurno tema o kojoj bi svako od nas mogao napisati roman. Povod mi je ovog puta glasilo kome sam do sada prilicno vjerovao: e-Novine. Vi znate da sam se u nekoliko navrata zalagao za materialnu pomoc e-Novinama. Smatrao sam da to glasilo Petra Lukovica treba pomoci zbog nas samih, da bismo imali sansu cuti istinu ili bar drugu stranu medalje o Srbiji, BiH, Hrvatskoj; istinu koju vecina rezimskih ili tajkunskih novina Balkana krije kao zmija noge. Veoma cesto sam mnogobrojne odlicne clanke iz ovog e-glasila prenosio. I dalje cu to , nadam se imati priliku da radim.
Medjutim primijetio sam, na zalost, da se i ovom glasilu sve cesce desavaju greske, pa i one nedopustive. Nekada sam i sam slao emailove redakciji da upozorim na neke greske i oni su odmah reagovali i ispravljali ih. Kasnije, uocavao sam sve vise amaterizma, sve vise licnoga sto mi se nije svidjalo, sve vise jednostranog, senzacionalistickog ali sam i dalje citao ovo glasilo, trazeci u njemu istinitu i tacnu informaciju. I dalje to tako radim i radicu, mada se osjeti da je takvih clanaka manje a onih drugih sve vise.
Kada su nedavno objavili da se protiv Dodika i njegovog sina u Njemackoj vodi sudski postupak, neki su mi savjetovali da to objavim. Nisam. Osjetio sam da je to vijest - senzacija i da je bolje sacekati. Kasnije je ta vijest demantovana, cak i od Upravnika BiH Incka. Ocekivao bih, od fer novinara i dzentlmenata, kakvim ljude iz e-Novina smatram, demant vijesti ( ne demant misljenja o Dodiku, vec te vijesti), dzentlmensko izvinjenje. Nista od toga.
Izgleda da je besparica ucinila svoje, da se prilozi preuzimaju od drugih medija i objavljuju neselektivno i na brzinu.
Jednostavno, kao da gubimo i ovo rijetko glasilo kome smo mogli vjerovati.

Poslednji primjer,  vijest preuzeta sa neke web stranice i objavljena na e-Novinama juce,  2012-11-29. Pogledajte nadnaslov i naslov. Bomba! Privuce me ta bomba, jer ne mogu da vjerujem da je to sto je istaknuto u naslovu Prapa, ili bilo ko drugi normalan, mogao reci. I zaista, iz teksta se vidi da je on rekao i da se zalaze  upravo za suprotno.  Ali, poznavajuci nas nemarni narod, vecina ce procitati samo naslov i podnaslov i reci:"Pogledaj govneta ( neki ce ovome dodati i malo zacina u obliku-srpskog) sta nam radi!"
Interesuje me da li cemo nakon ovoga procitati izvinjenje...
Ja i dalje citam e-Novine, istina selektivno i pomagacu im onoliko koliko sam u mogucnosti dok  god nalazim clanke i misljenja kojima mogu vjerovati.

****************************

Predsjednik Predsjedništva BiH
Građani BiH ne zaslužuju vize

klix.ba


U posljednje vrijeme sve češće se govori kako će pojedinim zemljama Balkana biti ukinut bezvizni režim zbog velikog broja građana sa ovih prostora koji traže azil u nekoj od evropskih zemalja. Predsjednik Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović se nada kako se to neće desiti, piše portal klix
Radmanović je kazao kako broj azilanata nije toliki kao što neki evropski mediji žele prikazati.
"Radi se o vrlo malom broju ljudi iz BiH. Preduzeli smo sve mjere da se to svede na minimum koji već ne možemo da kontrolišemo. Čini nam se da se u čitavoj regiji radi na tome", kazao je Radmanović.
"Ponovno uvođenje viza, prema mišljenju svih nas koji se bavimo politikom u BiH, bio bi udar na građane regije, a ne na političare. Građani u BiH to nisu zaslužili", kazao je Radmanović.
Predsjednik Predsjedništva BiH izrazio je nadu kako se to neće desiti.
"Svi smo Evropljani i zaslužili smo da koristimo slobodu kretanja u čitavoj Evropi", kazao je Radmanović.

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/75170-Graani-BiH-zasluuju-vize.html

Thursday, November 29, 2012

Mario M.: PRAZNIK U DJEČIJOJ RUCI






Takav je bio taj naš Dan republike.

Mogu oni nedobronamjerni skeptici sumnjati da je crtež nastao pod uticajem sistema, pod uticajem indoktrinirane okoline, sve je moguće, ali ja se sjećam da je nastao spontano. U to vrijeme sam često animirao djecu da mi nešto nacrtaju. Temu nisam zadavao, nisam navodio, nisam zahtijevao, nisam kopirao Lojzu, neponovljivog nastavnika likovnog (a to bi bilo jako, jako teško)... Crtanje je najbolji način da komuniciraš s djecom. Ja sam jednostavno poturio papir pod ruku djevojčice...

Posjetili nas Tufekčići, u ono vrijeme kada je 29. novembar bio praznik svim građanima u granicama one Jugoslavije... Lijepo druženje sa Jasnom i Izetom, mladim bračnim parom, roditeljima dviju djevojčica. Njihova starija kćerka Sunita se igrala bojicama, neopterećena ideologijom. Crtež sa kolonama djevojčica i dvije skoro iste zastave sa četverokrakama čuvamo kao uspomenu na to vrijeme.

Praznik u dječijoj ruci, crtež čuvam kao uspomenu.

Sunita je sada udata, uspješna mlada žena, posvećena svom pozivu hemičara i farmaceuta.

Ljilja i ja smo sigurni da nije zaboravila naš Dan republike.

Mario

Marjan Benes

Wednesday, November 28, 2012

Mišo Marić: S NEZNANIM ENGLEZOM


(Iz ciklusa “Razgovori”)

Posljednjim vozom s London Paddingtona
putujem na jugozapad.
Na Zapadu nema juga.
Mrak, kiša i uspomene biju u prozore.
“O, kakva odvratna noć”, primjećuje starac preko puta.
“Pamtim i gore”.
“A odakle ste vi”? interesuje se.
“Bosna i Hercegovina, a grad Mostar”.
“Neobično lijep Stari most, preko rijeke”.
“Obično mrtav Stari most, na dnu rijeke”.
“Sramota, gospodine”.
“Zločin, gospodine”.
“Oprostite, koje ste vi nacionalnosti?”
“Bosanac i Hercegovac i Jugosloven Titove Jugoslavije”.
“Jugoslavije nema, raspala se”.
“Smaknuta je”.
“Kako možete pripadati zemlji koja je mrtva”?
“Mrtvi su mi, davno, otac i majka,
a opet sam njihov”.
“Ima logike u tome što kažete”, slaže se starac. “Ima logike”.
“Nema logike, moj gospodine. Sve je samo tuga”.
“A gdje ovdje živite”?
“Ovdje ne živim. Umirem u Exeteru. A živio sam u
Mostaru”.
“Sljedeća stanica je Exeter. Molimo da ne zaboravite
prtljag”, dopire iz zvučnika.
Nemam šta zaboraviti.
Moj prtljag nije ručni.
Starac ustaje, stišće mi ruku.
“Laku noć, gospodine”, veli.
“Sretan put, gospodine”, odgovaram.
Na peronu me šamaraju vjetar i kiša.
Odjednom mi je zima i ide mi se kući.
Koje više nemam.

/“ Veliki Zapadni voz”, 29. 11. ‘93.
u noć Mrtve Republike /
*****************************

(Preuzeto iz dovla.net)

Tuesday, November 27, 2012

Sukob interesa


Gradonacelnik Toronta Rob Ford je odlukom suda u ponedjeljak smijenjen sa duznosti i naredjeno mu je da u roku od dvije nedjelje isprazni kancelariju.

Ne bih vas ni gnjavio ovom vijescu da to nije gradonacelnik za koga smo mi glasali i o kome sam ranije nesto pisao i na blogu. Prije dvije godine u zavrsnoj izbornoj trci on je pobijedio protivkandidata, mislim da se zvao Liberman. Bilo je vise razloga da glasamo za Forda. Prvo, covjek je malo drugaciji, rekao bih ati-tip danasnjih politicara, usminkanih, utegnutih, namirisanih karijerista. Ford je suprotan. Visok metar i zilet a tezak 250 kg. Uvijek raskopcanog sakog, pomalo razdrljene kosulje, poluodvezane kravate. Govori razgovjetno i jasno. Ne uvija. Rekao je da poreze nece povecavati, da ce Totonto, koje godisnje primi bar 100.000 imigranata, voditi selektivnu politiku i pazljivo birati nove gradjane, medju onima koji ce se brzo uklopiti u novu sredinu i poceti raditi. Protivkandidat mu je bio ugladjeni , usminkani politicar, koji je svoju politiku gradio manipulisuci svojom homoseksualnoscu i koristeci je kao politicku prednost. To bejahu neki od razloga zasto glasasmo za Roba Forda.


Nije taj gradonacelnik ni bio los, ali je svakim danom svojom nekonvencionalnoscu koja je polako prelazila u drskost izazivao sve vise politicara protiv sebe. A poznato je da  politicarima nije lako. Gledaju ih iz svakog ugla , snimaju... Tako je i Ford snimljen da razgovara na mobilni vozeci auto, da se svadja sa vozacem tramvaja jer je nesto pogrijesio, da nazove i izriba generalnog direktora saobracajnog preduzeca, nakon sto mu se neko pozalio da jutrnji autobus nije dosao u zakazano vrijeme. Nije isao ni na gay parade, uz obrazlozenje da ne moze propustiti porodicni rostilj i tako jos neke stvarcice.
Sve to se nekako sabiralo, Ford je to prilicno lako i pomalo lezerno odbijao, ali je vecinu vaznih stvari koje je obecao u predizbornoj kampanji provodio. A to se nekima nije svidjelo.

Na kraju, otjeran je odlukom suda jer je jedna od hiljada odluka za koje je glasao bila pomoc amaterskom fudbalskom klubu, ciji je on amaterski trener. Pomoc od, pazite sada,  $3.150! Optuzen, branio se da nije znao za pravilo da ne smije glasati za pomoc klubu u kome radi, pa makar sve to bilo amaterski, jer to je po zakonu sukob interesa. Ponudio je on cak i da to plati iz svog dzepa, ali bilo je vec kasno.
Pao gradonacelnik Toronta zbog $3150 vrijednog sukoba interesa!
I neka je! 
Zasto je ovo uopste interesantno? Kuzite!
A kod nas.... Svi politicari Balkana koji vam sada padaju na pamet su ucinili daleko vece preksaje i kriminale nego Rob Ford.

U cemu je razlika? Naravno da i ovdje na zapadu ljudi prave i greske i kriminale. Politicari - kao i svi drugi.
Ali za to sto rade oni i odgovaraju. Jedan sudija ima pravo da naredi gradonacelniku najveceg kanadskog grada da za petnaest dana isprazni kancelariju. ( Istina, ima i gradonacelnik pravo da se zali u tih petnaest dana.)

I niko ne napada sudiju. On samo provodi zakon i u to mu se niko ne smije mijesati.

Svi kazu da je Ford pogrijesio, cak i ako nije znao za to pravilo, jer morao je znati. To kazu i oni koji su ga do juce podrzavali.
Njegov problem. Idemo dalje...  

SEDAM VRSTA SEKSA



Prva vrsta je Štrumpf seks.
Ova vrsta seksa se uglavnom
upražnjava kada tek upoznaš nekoga,
pa se seksate dok oboje ne poplavite.
Druga vrsta je Kuhinjski seks
Ovo se događa kada ste ti i partner
tek nedugo zajedno, pa ste oboje
toliko napaljeni da se seksate bilo kad
i bilo gdje, pa čak i na kuhinjskom stolu.
Treća vrsta je Krevetni seks
Sa partnerom si već poduže vremena.
Seks postaje toliko rutinski da se uglavnom
svodi na krevet u spavaćoj sobi.
Četvrta vrsta je Hodnički seks
Predugo si sa partnerom. Susrećete
se uglavnom na hodniku, i hladno
dobacite jedno drugom "Jebi se!"
Peta vrsta je Ćorak seks
To znači: dobiješ Ćorak ujutro,
Ćorak u podne i Ćorak za večeru.
Veoma popularan oblik.
Šesta vrsta je Sudnički seks
Događa se kad više ne možeš
podnijeti svoju ženu. Ona te tuži sudu,
pa te pred cijelim sudom i porotom dobro
izjebe.

I na kraju
Sedma vrsta je Penzionerski
seks. Svaki mjesec dobiješ pomalo,
ali nedovoljno da uživaš u njemu.
(Molim vas nemojte mi slati vaša pisma sa
objašnjenjem u kojoj fazi se vi sada nalazite!
Imam ja i svojih problema.*****)

(Nepoznati autor)

Sunday, November 25, 2012

Mario M.:Brend a banjalučki


Banjalucki...........

Neke strane riječi dolete brzinom munje i zakuju se nekako lako u siromašne rječnike kao što su ovi naši. Ima riječi koje su zaista efektne, vrijeme dokaže njihovu vrijednost, lako se šetaju našim padežima, a ni deklinacije ni komparacije im ne narušavaju šarm... i obogate nam jezike. I kada bi htjeli, čini mi se, ne bi mogli postavljanjem strogih graničara na ulaze u naše jezike spriječiti uvoz tzv. tuđica. Tako je bilo i ranije, neke turske, njemačke, talijanske riječi prigrliše Balkanci s lakoćom, a neke od njihse udomaćile i zaboravile na rodnu grudu (od kniževnika Basare sam čuo da je i ’igla’ turska riječ).

Milan Rakić

Nema tu ništa neobično, ako hoćeš da komuniciraš prihvataš sva raspoloživa sredstva.
Riječ ’brend’ se odavno ugnijezdila u našu svakodnevicu, a ističem je sada jer mi u glavi zvone monolozi iz jednog filma. Radi se o dokumentarno – turističkom filmu o banjalučkom ćevapu. Sada već penzioner, Milan Rakić, nekada novinar poznat i po novinskim reportažama i po tv putopisima, sa sinom Janom, snimateljem napravio je film o najpoznatijoj banjalučkoj tradiciji. Autori filma nas upoznali sa tehnologijom izrade ćevapa i lepinje, zavirili u istoriju, prošetali Banjalukom, pričali s ljudima... Sagovornici bili mesari, pekari, aktivne ćevabdžije, gurmani, novinari, ali i gradski predstavnici Uprave, Komore, turizma... Govorili oni u filmu, a neki i na svečanoj premijeri filma (Zanimljiva je gospođa Stošić iz Arhiva koja je pričom svoje odrastanje vezala za poznate nam ćevabdžinice, njihove majstore te o izazovu uživanja ćevapa svim čulima. Za nepovjerovati, žena pričala ne pomenuvši riječ ’brend’). Jer kad se povede priča o prepoznavanju Banjaluke ljudi ne mogu da zaobiđu taj naš brend. Brend, pa brend... Moje asocijacije na ćevape su vezane za dječiju radost, za određene lokacije, za Vrbas i banjalučke bašče... Teško mi je ugurati brend u ćeif, ne uklapam se u trendove.

Najpunija usta tog ’brenda’ su onima čija i jeste dužnost da ga verificiraju. Oni znaju da kod nas u tom smislu neke regule postoje, da neke opet ne postoje, ali ne radi se ništa konkretno. Brend se nudi k’o na tacni, ali ćevap nažalost nosi pridjev ’banjalučki’ pa je osuđen jer akciju licenciranja moraju voditi samo Banjalučani. Gdje su ti Banjalučani? Nije ih malo nego oni više vole pričati... ili čekaju da ga, kao ajvar uostalom, zaštite Slovenci.

Banjalučki ćevap je pomenutim filmom makar u ’svom gradu’ dobio skromnu promociju. Ipak budućnost mu je neizvjesna jer je tradicionalna aroma ćevapa i luka dobila konkurenciju šarenila i aditiva McDonald’sove ponude. Neću fotografisati tek otvoren McDonald’sov restoran koji se razbaškario u Gospodskoj, neću da ga dodatno reklamiram.

Mario M.

***********
Slike cevapa i Nektara kojima je Vjeko ukrasio svoj komentar:




Saturday, November 24, 2012

Dubravka Stojanović: Zašto se ne osećam dobro posle presude suda u Hagu?

Procitajte ovaj tekst - ali do kraja. Nemojte odustati na pola citanja.
Vrijedice. Ili ja samo sanjam...
Onima koji imaju vremena preporucujem i ovaj clanak:
http://pescanik.net/2012/11/sta-je-pogresno-u-presudi-gotovini/
*************************


Od izricanja oslobađajuće presude hrvatskim generalima osećam knedlu u grlu koju sam toliko puta osetila tokom poslednjih 25 godina. Već danima me muči. Preispitujem se, pretresam po glavi, pokušavam da analiziram. I sve mi nešto ne ide. Pitam se da li imam prava da se ne slažem s odlukom Suda? Ne znam da li je dobro ili je loše što Ivica Dačić hvali Natašu Kandić i kaže da se njih dvoje slažu u oceni presude? Mislim o tome da li ova presuda menja odnos prema ratu? Da li odnos prema, na primer, godišnjici Vukovara, treba i može da bude sada drugačiji? Da li promena sudske odluke može i sme da izmeni naš odnos prema ratnim zločinima? Rešila sam zato da se preispitujem javno i da s vama malo prodiskutujem šta je to što mi u celoj situaciji smeta.
Prvo što je tom presudom gurnuto u stranu je istorijska ocena rata. Ova presuda, zasnovana na „radijusu od 200 metara“ isključuje ideološki kontekst rata i time menja njegovo ukupno razumevanje. Odnosno, kako kažu istoričari, nije se vodilo računa o uzrocima, a mislim da se to u anglosaksonskom pravu zove motiv. To je taj ključni okvir koji omogućava da se razume zločin i utvrdi odgovornost. Posle oslobađajuće presude za akciju Oluja, gubi se ključni motiv, odnosno ideološki okvir rata koji je njegov uzrok. Rat je sada, bar što se hrvatskog učešća u njemu tiče, ostao samo odbramben i oslobodilački, kako se ovih dana uglavnom govorilo u Hrvatskoj. „Bljeskom“ i „Olujom“ su, dakle, samo vraćene teritorije koje je srpska strana zauzela u nameri da napravi, kako se to tada zvalo u Beogradu, „državu u kojoj će živeti ceo srpski narod“. Rat u Hrvatskoj bi, u tom slučaju, bio uporediv sa, na primer, napadom Iraka na Kuvajt. Tu je sve bilo jasno – jedni su bili agresori, drugi žrtve.
Problem je u tome što se jugoslovenski slučaj ne može porediti s klasičnim napadom jedne države na drugu. Na prvom mestu, bio je to rat napravljen u okviru zajedničke države, čiji cilj je bilo njeno cepanje, zauzimanje teritorija i stvaranje što čistijih nacionalnih država. Radilo se o posebnom istorijskom trenutku nastalom neposredno posle pada Berlinskog zida i rušenja dotadašnje podele sveta. Intelektualne i političke elite većine jugoslovenskih naroda ocenile su da je to idealan trenutak da, iza leđa velikim istorijskim događajima, ostvare svoje stare nacionalističke opsesije. Jedino što je bilo novo bio je kontekst kraja Hladnog rata. Sve ostalo bilo je staro, a pre svega antijugoslovenske ideologije koje su rešenje svih problema videle u stvaranju nacionalnih država. Te ideologije ljuljale su obe jugoslovenske države i dovele do njena dva krvava raspada.


Intelektualne i političke elite jugoslovenskih naroda koristile su nacionalizam da bi jačale sopstvene pozicije i gradile vlastitu moć u svom malom narodu. Spojeni sudovi srpskog i hrvatskog nacionalizma pretakali su nesreću svojih siromašnih društava, čekajući odlučujući eksperiment u kome bi, u opštoj eksploziji, istisnuli onog drugog. Ti nacionalizmi, a naročito srpski i hrvatski, negovali su jedan drugog. Decenijama su u obe sredine postojali ideolozi „konačnog rešenja“, koji su snažili jedni druge. Često su se i nalazili i crtali karte. Pisali su nacionalne programe, puštali u javnost gasove svojih otrovnih ideja. Objašnjavali su svojim narodima da su baš oni i samo oni eksploatisani u Jugoslaviji; da ih oni drugi odvajkada muče; da oni uvek najgore prođu; da mir nije dobar, jer u njemu izgube sve što su, trijumfujući u ratu, zadobili. Pisali su romane, pesme, istorijske studije, govorili sa predikaonica, držali predavanja i tribine, navijali za sportske heroje svoje nacije, zabavljali društva na slavama, pričali viceve. Pobedili su u svojim javnostima i pre nego što je došao trenutak u kome su mogli da naprave rat. U tim nacionalizmima, naročito srpskom, hrvatskom i slovenačkom, nalazio se motiv za rat. Mržnja je bila njegova prirodna ambalaža. Rat je bio plod nacionalističke grabeži i alavosti koja je gonila ka zauzimanju teritorija i čudovišnim zločinima da bi zemlja ostala samo „naša“. Bez tog konteksta rat u bivšoj Jugoslaviji se ne može razumeti. Zločini učinjeni na svim ratištima, pa i u Oluji, bili su deo tog interaktivnog delovanja nacionalizama, tog „rada“ mržnje.
Šta je sada novo u oceni rata donela presuda iz Haga? Poništavanjem prvostepene presude rečeno je da za zločine nisu odgovorni hrvatski generali, a, time, i da Oluja ne pripada opisanom složenom istorijskom kontekstu. Ako iz složenosti jugoslovenskog konflikta izbrišemo hrvatski nacionalizam kao jedan od njegovih motiva, lišićemo se mogućnosti da uvidimo da je, pored neporecive srpske odgovornosti za izbijanje rata, u njemu svako video šansu da se istakne i ostvari makar deo svojih bolesnih nacionalističkih snova. Svođenjem Oluje samo na oslobodilačku akciju, udaljavamo se od dubinskog razumevanja uzroka jugoslovenskog rata, a kad se ne razumeju uzroci onda se ni posledice ne vide dobro. I teže se mogu izbeći ponavljanja tog uzročno-posledičnog delovanja. Ako svako ne preispita svoje greške neće umeti da ih prepozna kad ponovo u njih padne.
Zbog toga se plašim političkih posledica oslobađajuće presude. Ona može da postane osnova za novi sukob. U svemu poražena Srbija, s osećanjem nedosegnute pravde, postaje problem. Po sebe, ali i sve ostale. U svojoj dubokoj frustiranosti ona klizi u samosažaljenje, samoviktimizaciju i samoizolaciju, što su idealne psihološke osnove za razvijanje agresivnosti. Inače tanko poštovanje institucija, naročito pravosudnih, sada je gotovo iščezlo. A to uvek približava društvo novoj diktaturi. Inače nevoljno prihvatanje ideje da je zločina u ratu uopšte i bilo sada može u potpunosti da nestane i da se time svako suočavanje s odgovornošću za ratove devedestih na duge staze izgubi. Tonuće tako Srbija sve dublje u bolest svog izjedajućeg nacionalizma, polako ali pouzdano gaseći mogućnosti za ozdravljenje.
Za Hrvatsku ovakva odluka suda može imati još teže posledice. Trijumfalizam koji smo mogli videti poslednjih dana budi strepnju da je slika o Oluji kao bezgrešnoj vojnoj akciji ovim zacementirana u hrvatskoj javnosti. To će bitno otežati svakome ko u hrvatskom društvu bude želeo da ponovo otvori tu temu i postavi pitanje odgovornosti za zločine. A bez toga nema stvarnog suočavanja s prošlošću i sa samima sobom. I bez toga će put do razvijenih, reformisanih, demokratskih, evropskih društava biti duži. U tom slučaju ovakav kraj rata može za Hrvatsku biti porazniji nego za Srbiju. Srbija iz svog poraza, ako hoće, može nešto da nauči. Hrvatska za učenje iz svoje pobede ima manje šanse. Pobede se, uglavnom, ne preispituju.
Što se moralnog aspekta tiče, ima se utisak da ovakva odluka suda proizlazi iz jednog starog odnosa prema ratu. U takvom odnosu prema ratu polazi se od toga da onaj koji ga je počeo i koji snosi najveću odgovornost za zločine ne može biti žrtva. Za civile koji pripadaju „odgovornoj“ strani, dakle, ne važi zaštita međunarodnog prava, prema njima je dozvoljeno upotrebiti sva sredstva. Spaljeni ljudi Hirošime bili su, po tome, legitimne mete i sami su krivi za svoju smrt. Građani Drezdena, sravnjenog sa zemljom u trijumfalističkom piru pobednika Drugog svetskog rata, bili su, kao nekakvi osuđenici, lišeni građanskih, ali i ljudskih prava. Surovo, bezočno i bezdušno proterivanje oko 12 miliona Nemaca iz zemalja pobednica takođe, u tom slučaju, ne treba da bude pravna ni moralna tema. Oni su, dakle, kao u veoma davnim vremenima, zaslužili odmazdu. „Zub za zub“, čini mi se da se to kaže. Nešto sam se nadala da je razumevanje ljudskih prava u međuvremenu napredovalo i da je svaka žrtva – samo žrtva. I da oslobodilac i pobednik nije iznad zakona. I da je reći Srbima iz Hrvatske – „ko vam je kriv“ ili, tačnije, „sami ste krivi“, ne rešava problem odgovornosti za zločin učinjen nad njima.
Sad nešto o samom Sudu u Hagu. Neki ovih dana kažu da je zadatak suda u Hagu bio da sudi zločincima i da pomirenje nije bilo u opisu njegovog posla. Ne bih se složila. Slažem se, naime, sa stavom Srđe Popovića da svrha suđenja nije samo da se kazne počinioci, već i da se uspostavi moralna ravnoteža koja je zločinom poremećena, da se pokaže da je društvo sposobno sebe da leči da bi se prema prošlosti uspostavio moralni odnos, jer „prošlost čuva vitalne resurse za obnovu sadašnjosti“ (V. Benjamin). Pored te funkcije za koju sam se nadala da će ostvariti Haški sud u postjugoslovenskim društvima, podržavala sam ga jer sam, sa stanovišta moje struke, verovala da će nam pomoći da saznamo šta se sve desilo u ratovima devedestih, da će skupiti saznanja koja će omogućiti budućim istraživačima da steknu što tačniju sliku događaja. To znanje je, za mene, put ka pomirenju. Nisam, naravno, mislila da je zadatak Haškog suda da deli nekakvu „ravnomernu pravdu“ i da, po principima bratstva i jedinstva, razreže svima isto. Nisu svi bili isti. Ali, jesam verovala da će sud sakupiti pouzdana znanja koja će pomoći zavađenim stranama da razumeju događaje i da sami krenu dalje. Pa i u pomirenje. Sada mislim da je taj sud izgubio autoritet i mogućnost da deluje u pravcu pomirenja. Ne zbog toga što je ispao politički. Gore od toga. Zato što je ispao neozbiljan. Od presude na 24 godine zatvora do oslobađajuće presude? Kao što je ovih dana u Zagrebu napisao Zoran Pusić: „ili je Raspravno ili je Žalbeno veće gadno pogrešilo“.
I da se vratim sad na pitanja s početka. Ne mislim da sam ovakvim stavovima prešla na stranu srpskog nacionalizma. Ono što me suštinski odvaja od srpskih nacionalista je činjenica da me ništa, pa naravno ni ova presuda, neće podstaći da zaboravim žrtve koje je za sobom, na svim ratištima, ostavila srpska strana. I neće me odvratiti od toga da stalno tražim da njihovi krvnici odgovaraju. I da uvek i na prvom mestu govorim o odgovornosti srpske strane. To radim zbog toga što saučestvujem sa žrtvama. I zato što od odnosa prema žrtvama zavisi da li ćemo ikad krenuti napred.
Ali to što saučestvujem sa žrtvama Srba, ne znači da ne saučestvujem sa srpskim žrtvama. I zato se sada ne osećam dobro. Kao i u drugim situacijama kada nam jave da se „za počioniocima i dalje traga“. Kad pravda ne stigne. Kad sistem omogući da se zaključi da se zločin isplatio. Kad zločin postane sistem.
Peščanik.net, 22.11.2012.



Friday, November 23, 2012

Andric o mrznji



“Znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.”

Jos nekoliko Andricevih misli:

"Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."
"Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."
"Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."
"Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."
" Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."

Thursday, November 22, 2012

Oklen bolan?


Kafana prazna osim dva pijanca.
Jedan od njih priđe onom drugom i kaže:
- šta ima, ba? Oklen si bolan?
- Iz Bosne!
- E? Super, i ja sam iz Bosne. Pa da popijemo po jednu za Bosnu?
I popiše oni turu sve veseli, kad onaj prvi opet pita:
- A oklen iz Bosne?
- Iz Sarajeva.
- Uh, Sarajevo?! Bravo bolan, i ja sam iz Sarajeva. Ajde onda da popijemo
još jednu turu za Sarajevo !
Popiše oni još po jednu turu, kad onaj prvi kaže:
- A u koju si školu išo jarane?
- Pa maturiro sam u Mehmed "Meša" Selimović 1966.
- Ne mogu vjerovat'? Pa i ja sam maturir'o u Mehmed "Meša" Selimović 1966.
godine.

Pa da popijemo po jednu u to ime i još po jednu u "Mešino" ime!

I tako oni piju još dvije ture, kad u kafanu ulazi jedan stalni gost i pita
kelnera:
- Pa, šta ima danas?
Kelner mu odgovara:
- Ništa bolan, blizanci Omerovići opet pijani!

Wednesday, November 21, 2012

Josip Pejaković: Bila jednom jedna zemlja


Živim u zemlji u kojoj neko valjda mora da ugasi svjetlo da bi ga neko, možda, nekada ponovo upalio. Jednom prilikom sam rekao da je Bosna evropski san o nemogućem. Kažem evropski jer, naravno, ne mogu reći da je azijski ili američki. Bosna se još uvijek nalazi u Evropi mada sve što se u njoj i oko nje dešava Bosnu sve više i više udaljava od Evrope. Ona je kao jedno dugme koje je ovog trenutka samo prišiveno uz Evropu.
Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno dvadesetak aerodroma, velikih aerodroma na koje su mogli slijetati najveći avioni. Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno ogromno, prekrasno, možda i najljepše more na svijetu. Jadransko more. Živio sam i slavu stekao u zemlji koja je obilovala, kao ni jedna druga na svijetu, razlikama, koje su se tako fino prožimale. Bar sam ja takav utisak imao. Rodio sam se u zemlji koja je imala stotine jezera. Nisam uspio sve ni da ih otkrijem. To su ona jezera u kojima žive i dan danas neke vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu. Rodio sam se u jednoj ekološki izvanrednoj zemlji u kojoj su, valjda to tako biva, živili neki ljudi koji je nisu bili zavrijedili.
U njoj su živili ljudi koji su tu došli odnekud, kako ja često govorim – niotkud. To su bila ta uglavnom divlja plemena koja su bježeći od kazne, giljotina i vješala bježala u brda. Ta plemena su se tu nastanila i stvorila neke svoje katune i tvrđave. Dugo vremena te utvrde, mada su bile organizovane u nekom unutrašnjem smislu, nisu imale ni svoja imena, nego tako, šest-sedam kuća se nazivalo po najmoćnijem koji je imao najviše novca, zlata ili stoke. Ti stari Slaveni, koji su nastanili ove prostore, već tada su imali velike probleme. Nisu bili ni došli na ove prostore a već su se među njima stvarale frakcije. Mogu slobodno tvrditi da su to bile preteče današnjih Srba i Hrvata. Oni su se već usput tukli jer su time, smanjujući broj onog drugoga, imali mogućnost da osvoje veći dio zemlje za sebe. Tako je to bilo od njihovog dolaska na ove prostore, a sve što se dešavalo kasnije, svakih deset, pedeset, sto ili više godina eskaliralo je u sve veće i veće sukobe oko tog nesretnog većeg parčeta zemlje i ostvarivanja na njemu veće vlasti. Poslije dugog niza godina neće to biti samo Srbi i Hrvati, tu će se nastaniti i drugi, većinom kriminalci i razbojnici. Onda će doći neki misionari, takođe odnekud, koji će pokušavati te besprizornike civilizirati. Bili su to i vjerski poslanici koji su to radili sa više ili manje uspjeha.
Kada se stvorila ta neka geopolitička teritorija, slavenska ili sveslavenska, onda su tadašnje već formirane velike imperije pokazale apetit prema tim novonastalim geopolitičkim teritorijama. Te imperije, počev od Rimske, Otomanske pa, konačno, do Austrougarske povremeno su zauzimale te teritorije i tom prilikom stanovništvu nametale dio svoje civilizacije. Oni su donosili i svoju kulturu i promjenu nacionalnog, odnosno vjerskog korpusa i ovaj prostor je postajao sve zanimljiviji u svojoj šarolikosti. I taj srednji vijek, a i ono doba prije srednjeg vijeka, suštinski se nisu razlikovali od ovog novog doba. Postojali su potpuno isti problemi, samo je bilo pitanje da li će tim prostorima nadvladati negativna ili pozitivna energija.
Namjerno sam napravio ovo poniranje u prošlost, na sebi svojstven način, da bi prije svega bez puno zablude ili zabune znali ko smo i šta smo. Naša istorija je, nažalost, vandalistička Ja znam da će ovo ostati zapisano i baš zato želim da se suprotstavim svim onim mediokritetima, pogotovo istoričarima, koji pokušavaju, svako iz svog opredjeljenja koje je većinom dnevnopolitičko, dati određene ocjene o istoriji. 

Naša istorija je, nažalost, vandalistička

Ona nam se cijela pretvorila u to kad je ko kome žezlo na glavu nabio, kad je ko koga na kolac nabio, koliko je ljudi pobijeno u Mohačkoj bici, na Solunu, na Krimu, u utvrdama prema Sloveniji, u Blajburgu… Koji su to ljudi stradali u Prvom, Drugom, i svim ratovima koji su se dešavali prije ta dva najpoznatija i, nažalost, u ovom internom, samo našem, Trećem svjetskom ratu, besmislenom do kraja. Ratu oko ničega. Ništa u tome nema dobra.
Da bi tragedija bila veća, sve te generacije koje su se iz pepela dizale poslije tih ratova bile su kasnije, od istih tih istoričara i profesora istorije, terorisane time da moraju znati ko je, naprimjer, hajduk Veljko, ko je hajduk Stanko, ko je Sava Kovačević… Mi smo u mom gradu učili da su hajduk Veljko i hajduk Stanko dobri ljudi koji su otimali bogatima i davali siromašnima. Kakvo je to dobro presresti nekoga, možda i ubiti, uzeti mu novac a onda, patetično, dio tog ukradenog novca dijeliti sirotinji da bi kod tog istog naroda stvarao mit o sebi kao dobrom čovjeku.
Taj isti narod bi morao znati da onaj ko se bavi hajdučijom, ko se dakle odrekao svih kanona civilizacijskog svijeta, da on ugrožava život nekog oca koji ima svoju djecu i ne mora ako je bogat biti i nepošten. Kod nas, kod naroda koji su uglavnom fukare, stvorila se svijest da onaj ko ima mora po pravilu biti lopov a onaj ko nema, po pravilu, biti pošten. U takvom jednom ambijentu je jako teško biti i jedno i drugo. Teško je biti lopov, a još je teže biti pošten. Ta dva pojma se prožimaju jednako kao dobar i loš čovjek. Sve je ovdje kod nas blizu. Nikakva distanca ne postoji između dobrog i lošeg djela. Ne mogu da shvatim da su doktori nauka – a oni su dominantna savjest ovih prostora – u ovom ratu bili i vojskovođe i osnivači logora u kojima su ljudi zatvarani samo zato što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci – Muslimani. Ne mogu da shvatim da ti doktori nauka nikada nisu bili dobri. Šta se u toj dobroti desilo da se sve to okrenulo na zlo? To je upravo dokaz moje teze da je ovdje kod nas sve tako blizu. I, interesantno, mi smo to voljeli. Mi smo voljeli da se dodirujemo. Da smo blizu. I kad smo kolo igrali mi smo se držali za ruke. Kad smo se gurali na željezničkoj stanici i psovali jedni drugima, gurali smo se zato što smo htjeli da budemo blizu, mada bi se normalnim evropskim stajanjem u redu brže ušlo u voz. Mi to nismo htjeli. Htjeli smo jedni preko drugih. Htjeli smo da jašemo jedni drugima po leđima. I dok smo se tako gurali, psovali smo i državu i predsjednika i predsjedništvo. Da ne bi bilo zabune, godilo je to i predsjednicima jer su oni sve i organizovali da tako bude. Sve je to bila jedna loše organizovana pozorišna predstava sa lošim pozorišnim glumcima i još lošijim režiserima.
To je ono što bi bilo bitno reći za predgovor jedne ovakve knjige. Još je bitnije da to kažem ja. Nije ovo rekao ni jedan od onih tekućih ‘mislilaca’ svih ovih ratnih godina. Ovo je rekao čovjek koji je definitivno sa ovim prostorom raskrstio. Koji nije digao ruke od njega već raskrstio. Respektujem sve ono što sam napisao prije svega ovoga, od 1974. godine, od ‘On meni nema Bosne’ pa do monodrame ‘Država’ napisane 1994. godine u jednom užasnom ratu. Od te godine sebe mogu posmatrati kao čovjeka koji živi na jednom prostoru potpuno oslobođen patetike, prostoru u kome su prisutni neki prolazni ljudi, kao na nekoj velikoj željezničkoj stanici. Svi su se oni ispozdravljali i samo čekaju da voz krene. A voza nikako. Tračnice su obrasle u travu, rastinje je počelo da raste, a voza nema. To je danas Bosna. Ja sam je uvijek posmatrao kao dio nečeg većeg. Kao dio te nesretne zemlje Jugoslavije, koja se raspala i koje više nema. Za mene, moju djecu, moju porodicu i moje prijatelje vrlo sretne zemlje. To sad neki zovu jugonostalgijom. Neka zovu. Ja se u svojoj pedesetoj godini, u tom smislu, ne mogu promijeniti. Ne!

Svi su ‘oni’ zajedno pucali u zajedništvo 

U ovoj Bosni rat se nije vodio protiv Bošnjaka – Muslimana, rat se nije vodio ni protiv Hrvata, nije se vodio ni protiv Srba. Nije se vodio ni protiv jednog naroda. Ovdje su se ‘ONI’, svojim privatnim, poluprivatnim i oficijelnim, stranačkim vojskama borili protiv prošlosti koja se zove ZAJEDNIŠTVO. Pedeset godina bi mir kao nigdje u svijetu. Bi mir i zadovoljstvo. Bi neka socijalna pravda. Bi neka jako cijenjena zemlja. Cijenjena i u svijetu. Nošen tim iskustvom, apsolutno protiv svoje volje, potpuno nespreman uđoh u rat. Ali ne sa tezom, kao što su to izjavile neke moje kolege po Beogradu, Zagrebu, Pragu, Londonu… da ovo nije bio njihov rat. Ne postoji ni jedan čovjek na svijetu koji je bar deset minuta ovdje živio a da u ovom ratu nije učestvovao.
Posljednji zagrljaj, bratski zagrljaj, istinski, iskren, onako nenajavljen osjetio sam 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, od Radeta Šerbedžije, kada smo zajednički pjevali pjesmu: ‘Neću da pucam u druga svog’ pred Skupštinom Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira što mi nismo htjeli da pucamo na nas su pucali sa hotela Holiday Inn. Naravno, nisu pucali na mene i Radeta, pucali su na ZAJEDNIŠTVO. Pucali su u nešto što je za sve njih bila najveća opasnost. I to ‘ONI’ koji će me vrlo brzo proglasiti ratnim zločincem, ustašom koji kolje Srbe u Centralnom zatvoru u Sarajevu, oni koji će me proglasiti izdajnikom hrvatskog naroda i oni, Bošnjaci – Muslimani, koji će me proglasiti lopovom. To se samo smjenjivalo.
Svi su ‘ONI’ pucali zajedno svih ovih godina dok nisu po svijetu rastjerali prvo one iz mješovitih brakova jer su oni najviše na cijeni u Americi, Novom Zelandu, Kanadi… Onda su, naravno, rastjerali i one Srbe, Hrvate i Bošnjake – Muslimane, većinom one pismenije. Tako su Amerikanci, Novozelanđani i Kanađani dobili najbolje kadrove. I još nešto. Uz te najbolje kadrove dobili su i vrlo darovitu, građanski potpuno nastrojenu djecu, evropeiziranu, kompjuterski potpuno pismenu. Ta su djeca danas najbolja na svim koledžima. A ko je ostao ovdje? Ostali su oni koji su morali ostati ili oni koji su jednostavno izabrali da ugase svjetlo. Ja sam jedan od tih.
Ono što je istina o meni je da sam već te 1992. godine užasno želio da pomognem nekim ljudima. Mislio sam: šta da se to sada dešava meni, tamo, na drugoj strani? Naravno da bih i ja, da sam u takvoj situaciji, od njih očekivao pomoć. Ja sam znao da na brdima oko Sarajeva nisu Kinezi, već Srbi. Isto tako sam znao da je dosta Srba koji su se zadesili u Sarajevu iz koga nisu mogli, ili nisu htjeli izaći. Bili su Srbi, ali nisu, što kaže naš narod, ni luk jeli ni luk mirisali. Zbog situacije oko Sarajeva i dolaska velikog broja izbjeglica koje su doživile tragediju, došlo je do strahovitog pritiska na te Srbe koji su ostali u Sarajevu i ni za što nisu bili krivi. Bio je to period od maja do negdje oktobra mjeseca 1992. godine. To su bila najteža vremena ne samo u Sarajevu već i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pogotovo za manjinske narode. A izlaskom onih Srba koji su otišli, Srbi su u Sarajevu postali manjinski narod.
Ja nisam išao daleko. Znao sam da su među umjetnicima, a pogotovo glumcima u sarajevskom Narodnom pozorištu i Kamernom teatru 55, uglavnom Srbi. Zato sam osnovao Štab za zaštitu kulturnih dobara, institucija i, ono što je najvažnije – ljudi koji rade u tim institucijama. Ta zaštita ljudi je bila važnija od svih tih institucija. Moram priznati da sam u tome imao veliku podršku tadašnjeg vojnog i policijskog, legitimnog, profesionalnog, prijeratnog sastava. Tako sam uspio nekako amortizovati probleme sa kojima su se suočile moje kolege glumci. Nisam u tome bio usamljen. Bilo je dosta ljudi koji su o tome vodili računa. Ja od toga nisam htio praviti veliku halabuku. To se kasnije pokazalo kao vrlo produktivno. Sve sam to radio u jednoj apsolutnoj, strateškoj šutnji, koja je rezultirala time da niko nije ni znao šta ja ustvari radim. Jednostavno, smatrao sam da je to moja dužnost i nikome o tome nisam polagao račune.
Sarajevo je veliki grad i tu su odmah na početku rata došli razni posmatrači, stranci, i nije se tako jednostavno moglo sa onima druge nacije, kao što se dešavalo u Foči, Tarčinu ili Mostaru. Pošto sam ja radio neke stvari od izuzetnog značaja za ovaj kulturni prostor, koje prevazilaze granice zemlje, počeo sam odmah sarađivati sa nekim ljudima iz UNESCO-a i drugih organizacija. Opominjao sam i alarmirao. Dok je bila televizija, pozivao sam svoje kolege da zaštite kulturno blago ovih prostora. Naravno, ja tada nisam baš puno mislio na mostove, muzeje… Ja sam prevashodno mislio na ljude koji u njima rade. Zašto uvijek kao svjedok mora ostati kamenje, a ljudi obično plate glavom. Ne vrijedi ni jedan most ni jedna crkva ni jedna džamija jednog običnog ljudskog života. Ako je Bog stvorio čovjeka znam sigurno da nije stvorio ni jednu crkvu i ni jednu džamiju. Njih su napravili ljudi. Za sebe. Nažalost, te su tvorevine često bile vrlo značajne institucije u nekim ratovima, a pogotovo u ovom našem. Ponekad su bile značajnije i od parlamenta. U njima su se donosile krupne odluke. Sve su manje bile mjesta u kojima se poteže Biblija, Sveto pismo ili Kur’an časni.
Mnogi sprovodi, pogrebi ili dženaze izgubili su smisao i dostojanstvo jer su se na njima često čuli poklici i pozivi na osvetu. Interesantno, uvijek su to radili oni ljudi kojima se ništa ružno nije dogodilo u ovom ratu. Kojima niko nije poginuo, kojima niko nije stradao. Oni su bili poput dresera lavova u cirkusu. Znate ono kad lavovi baš neće jedan na drugoga a dreser ga udari sa korbačem. Tako se sijala mržnja da bi onaj sljedeći sukob kao rezultat imao puno više sahrana, pogreba i dženaza. I tako sve vrijeme rata. A na kraju – NIŠTA. Niti je ko poražen niti je ko pobijedio. Ovdje je na kraju bilo jedno veliko ništa. To ja mogu reći jer sam sve to gledao uživo, sve vrijeme rata.
Priču od devedeset druge do devedeset pete godine mogu pričati samo ljudi koji su bili ovdje. Ne želim kapitalizirati to što pričam. Želim samo spriječiti ove mediokritete da sada meni i ovakvima kao ja, došavši iz logističkih centara, određuju legitimitet, prisustvo i radni staž. Radni staž koji je tokom rata bio uglavnom kreativna šutnja. 

Valjda će jednoga dana progovoriti mnogi kojima sam pomogao 

Mnogima sam pomogao u ovom ratu.Valjda će jednog dana mnogi od njih progovoriti, kao što je progovorio Uroš Kravljača, glumac. Kao što je progovorio jedan Nikola Popović, inžinjer, koji je otišao u Beograd. Kao što je progovorila majka Irfana Mensura, glumca. Kao što je progovorila Kaća Dorić, glumica. Ali, isto tako, postoji njih na desetine koji šute. Ne znam zašto. Možda oni misle da sam ja morao pomagati. Nisam morao. Ja sam to tako htio. Ne radi njih, nego radi sebe. Bio sam jako sretan kada sam saznao da je sin Ace Štake, sjajnog novinara ‘Oslobođenja’, našao sebe u Australiji i da će neki njegov sin, ili sin njegovog sina znati da jednim dijelom postoji na ovom svijetu i zbog toga što je njegovog oca, ili djeda, bukvalno iz ralja smrti u Sarajevu izvadio Josip Pejaković. Namjerno pominjem njega jer je najmlađi od svih kojima sam pomogao. U ime ljudskog dostojanstva i istine, sretan sam zbog toga što to zna i njegov otac i njegova majka. To je dovoljno. Da je svaki čovjek u ovom ratu spasio samo po jednog čovjeka, da je samo jednom djetetu pružio ruku i skinuo dječiju suzu, ovo bi bila zemlja dobrih ljudi. Nažalost, to se nije desilo. I zato moja slutnja da bi nam se sve ovo ponovo moglo dogoditi.
Na kraju, želim da ponovim: rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo mnogo aerodroma, u kojoj je bilo možda posljednje ekološki čisto more. More po kojem sada plove teški, prljavi brodovi koji nose veliko smeće svijeta i odlažu u njegove dubine. Njegove otoke će zapljusnuti nafta iz tih ogromnih tankera i brodova koji mu nose zlu kob. Galeb, Dinara, Fruška gora, Drina, Beograd, Zagreb, Ljubljana… kako su se zvali ti naši lijepi, krasni, čisti brodovi postali su olupine, zarobljeni u ime duga u nekim zemljama svijeta ili prodati na licitacijama novokomponovanim, bogatim ljudima sa ovih prostora. Rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo na desetine sportsko – rekreacionih centara evropskog i svjetskog glasa. U kojoj je bilo stotine jezera u kojima su se nalazile rijetke vrste ribica. Čak i čovječije. Rodio sam se u zemlji koja je imala na hiljade rijeka i potoka u kojima su se praćakale i pastrmke i lipljani i rakovi. A oni samo žive u čistim vodama.
Danas živim u zemlji koja ima malo aerodroma, koja nema mora i u čijim rijekama ima sve manje pastrmki, lipljana i rakova. Živim u zemlji u kojoj neko valjda mora da ugasi svjetlo da bi ga neko, možda, nekada ponovo upalio. Upaliće ga neko ko će jednoga dana možda na Internetu naći šifru filma i kad ga dešifruje tamo će pisati: BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA.

Izvor: http://protest.ba/v2/bila-jednom-jedna-zemlja/

Monday, November 19, 2012

Obavjestenje:

Blog ima tehnickih problema sa Najnovijim komentarima. Vec duze vremena su se neki koji reklamiraju igrice, turisticku ponudu Paga, Murtera, Hvara ... nakacili na blog i automatski salju stotine reklama pod firmom komentara. Tehnicka sluzba je na terenu.

Uprkos presudi iz Strazbura u korist deviznih štediša

Slovenačka Vlada tvrdi da novca za isplatu presude nema
Stare devizne stediše nastavljaju svoju bitku


Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio je 6. novembra u korist troje drzavljana BiH, deviznih stediša Ljubljanske ban ke i Invest banke.

JANŠIN TRIK

Emina Ališić, Aziz Sadžak i Sakib Šahdanović tužili su Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju i Makedoniju, tražeći da Sud utvrdi odgovornost tuženih država za neisplačivanje takozvane stare devizne štednje u podružnici Ljubljan ske banke Sarajevo i Invest ban ke Tuzla.

Sud za ljudska prava u Strazbu ru presudio je da je Slovenija odgovorna za vraćanje stare devizne štednje štedišama podružnica Ljubljanske banke izvan ove države, kao i da je Srbija odgovorna za vraćanje novca štedišama Invest banke izvan njene teritorije. Presudjeno je da Slovenija i Srbija trebaju poduzeti sve neophodne mjere potrebne da u roku od šest mjeseci od kada presuda postane konačna, Ališieva, Sadžak i Ša hdanovic, ali i svi ostali u slicnoj poziciji, dobiju svoj novac.

- Ova presuda obuhvatila je sve šte dise ovih banaka, bez obzira gdje su štedili i gdje se danas nalaze - rekla je predsjednica Upravnog odbora Udruženja za zašitu deviznih štediša u Bosni i Hercegovini Amila Omersoftic. Međutim, odmah nakon objave pre sude, predsjednik slovenske Vlade Janez Janša objavio je da Slovenija ne može vratiti štedišama Ljubljan ske banke novac koji nije dobila, te najavio žalbu na presudu.

HRVATSKA SITU ACIJ A

- Ja smatram da bi i najsiromašnija zemlja na svijetu mogla realizirati ovakvu presudu. Dakle, mislim, da je to politički blef slovenske Vlade. S druge strane, mi u Udruženju za zaštitu deviznih štediša u BiH smatramo da je Slovenija dobila jako povoljne uslove, pa

cemo se zbog toga i zaliti na presudu Sudu u Strazburu - rekla nam je Omersofticeva. Problemi sa neisplacenom starom deviznom štednjom opterecuju i odnose Hrvatske i Slove nije, ali su krajem prve sedmice novembra, baš nekako u vrijeme kad je u Strazburu objavljena presuda u korist troje bh. drzavljana, finansijski strucnjaci dvije zemlje postigli kompromisno rješenje. Sada je na dvjema vladama da odluče hoće li taj prijedlog prihvatiti. Omersoftićeva smatra da bilo kakvi pregovori između Slove nije i Hrvatske nece i ne mogu imati nikakve refleksije na štediše u Bosni i Hercegovini, kao ni na one štediše u Hrvatskoj koje tamošnja država ni je isplatila.

Dug Lujbljanske banke u Hrvatskoj su, naime, preuzele neke tamošnje banke i isplatile jedan broj starih štediša. - U Hrvatskoj ima odredeni broj štediša koji nisu htjeli da uzmu novac od Hrvatske, vec cekaju isplatu iz Sloveni je. Mi zajedno sa tim štediša ma sada idemo dalje u ostvarenju naših prava. Dakle. to je potpuno odvojeno od bilo kakvih njihovih pregovora. Prakticno, Hrvatska potražuje od Slovenije onaj dio novca koji su oni vratili hrvatskim štedi šama Ljubljanske banke - rekla je Omersofticeva.  

(preuzeto iz Starta)

Sunday, November 18, 2012

Presuda Gotovini i Markaču: Hrvati u transu, Srbi u šoku

Jos jednom uzavrela je krv na Balkanu..
Jos jedna odluka donijeta van granica Balkana izazvala je buru na Balkanu.
Pobjedom "za prsa", odlukom Zalbenog vijeca Haskog suda od 3:2, ponistena je prvostepena visegodisnja kazna zatvora  hrvatskim generalima Gotovini i Makracu.
Na jednoj strani slavlje u transu. Na drugoj  - sok, zaprepastenje, prizivanje istorije.
Sta reci? Najbolje - nista! (...jer "...Krhko je znanje..." ). Ali, ipak...

O ovoj presudi ce se govoriti jos dugo, dugo. I njene posljedice ce se osjetiti veoma dugo.
Na Balkanu nece biti mirnog zivota isto tako dugo.
Narodu je, umjesto posla, plata, penzija, studenstkih kredita, uredjenog drustva, pristojnog zivota,  ponovo podmetnuta tema da je glodje, da se pali i da zaboravi svakodnevne i stvarne, danasnje zivotne probleme ... 
I umjesto da ti narodi na Balkanu uzmu svoju sudbinu u svoje ruke, da na osnovu cinjenica o djelima i nedjelima odlucuju i o svojim " herojima" i svojim "zlocincima", oni ce radije cekati da to radi neko izvana i time pokazati koliko su i mali i jadni. A onda ce hrabro reagovati...

 
A stranci? Oni se samo valjaju u balkanskom blatu i postaju njegov sastavni dio.  
Nije njima bitan ni Balkan, ni balkanski narodi, ni istina, ni pravo, ni pravda, vec samo njihov interes; i na Balkanu, i u svijetu, ali i onaj licni.

Mozda je najbolje samo jos jednom procitati reakcije na ovu poslednju odluku Haskog suda. Mozda ni to, ako imate osjetljiv stomak ili probleme sa varenjem...  

**************************



Milanovic:
Pao nam je kamen sa srca, vjerovatno zato što svi zajedno imamo srca. 17 godina je trajalo, važno je da ljudi idu doma, svojim obiteljima – komentirao je premijer Zoran Milanović nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. Dodao je da je ta odluka važna i za cijelu Hrvatsku. Ovaj slučaj je bio težak, odluka je bila podijeljena, bilo je 3:2 što govori koliko je tanka granica između uspjeha i neuspjeha, istine i neistine, pravde i za nas nepravde.
– Očito je da su dvojica nedužnih ljudi bili u Haagu, ali to ne znači da rat nije bio krvav i da nije bilo grešaka, no za njih je odgovorna država, a ne Markač i Gotovina. Prema onima o koje se ogriješila, Hrvatska će svoj dug pravde ispuniti. Hvala Gotovini i Markaču što su za Hrvatsku ovoliko izdržali za Hrvatsku – zaključio je Milanović te dodao kako Vlada odmah šalje svoj avion u Haag po generale, te kako će u njemu biti ministri Ante Kontromanović i Predrag Fred Matić, a možda i članovi obitelji generala.

JOSIPOVIC: Pravedna presuda
- Danas je Žalbeno vijeće Mađunarodnog suda u Haagu donijelo zakonitu i pravednu presudu. Presuda je potvrdila sve ono u što smo mi u Hrvatskoj vjerovali – da su generali Gotovina i Markač nevini, da hrvatsko vodstvo i oružane snage nisu djelovale kao organizirani zločinački poduhvat koji je imao za cilj progon civila – naših sugrađana srpske nacionalnosti, da Hrvatska nije počinila etničko čišćenje i da je borba naših branitelja za slobodu bila pravedna i časna, kazao je predsjednik Ivo Josipović dodajući da mu je današnja presuda ojačala moje povjerenje u međunarodno pravo i pravdu.
- Nama ostaje odgovornost da se brinemo za sve žrtve rata i da kaznimo sve individualne zločine koji su u ratu počinjeni. Hrvatska država nije odgovorna za zločine pojedinaca, ali jest odgovorna da se svaki počinitelj zločina kazni, bez obzira o kome se radi, kazao je.
- Današnja oslobađajuća presuda je i simbolična satisfakcija za sve žrtve kojima ćemo se u nedjelju pokloniti u Vukovaru, smatra Josipović.
- Generali Gotovina i Markač su proveli nevini osam godina u zatvoru, ta spoznaja nije lagana, ali to su napravili za Hrvatsku, i ja im se kao vrhovni zapovjednik želim zahvaliti na žrtvi koju su podnijeli za domovinu. Pobjedu prava i pravde proslavimo dostojanstveno, imajući uvijek na umu kako pravednost Domovinskog rata znači i izgradnju Hrvatske kao demokratskog, multietničkog društva koje prihvaća sve svoje građane i jamči im jednakost i pravdu, zaključio je.

NOBILO: “Prekomjerno granatiranje”-najslabija karika optužnice
Hrvatski advokat Anto Nobilo smatra da je oslobađanje hrvatskih generala Anta Gotovine i Mladena Markača za zločine u Oluji 1995. "logičan slijed" pošto ih optužnica nije ni teretila po komandnoj odgovornosti za konkretna ubistva, paljenja i pljačke.
"Tužilaštvo je sve bacilo na kartu takozvanog prekomjernog granatiranja. Prekomjerno granatiranje im je, naime, bilo veza između Brionskog zasjedanja gdje je bio politički i vojni vrh Hrvatske, i događaja na terenu. Ova optužnica je bila očigledno dizajnirana za (tadašnjeg predsjednika) Franju Tuđmana i (ministra odbrane) Gojka Šuška", rekao je Nobilo za agenciju Anadolija (AA).
Nobilo smatra i da je prekomjerno granatiranje bilo "najslabija karika" u toj optužnici, jer, kako navodi, "toga praktično nije bilo".
"Kad se to izmaklo, srušila se cijela presuda. Jer, optužnica nije ni optužila generale Gotovinu i Markača po komandnoj odgovornosti da su bili odgovorni za konkretna ubistva, paljenja, pljačke i slično. Zato je ovo logičan slijed događaja", kazao je Nobilo.
On, međutim, ukazuje da presuda ne konstatuje da Srbi u Hrvatskoj nisu ubijani.
"To ne znači da te ljude neko nije pobio, da oni nisu opljačkani, da im kuće nisu zapaljenje ... Odlična je vijest za Hrvatsku da generali nisu krivično odgovorni, ali Hrvatska kao odgovorna država, država vladavine prava, buduća evropska država, neće smjeti stati na ovome. Ona mora otkrivati i procesuirati sve koji su počinili zlocine, te, isto tako, obeštetiti narod koji je oštećen u Oluji i nakon nje", ocjenjuje Nobilo.
Nobilo takođe ukazuje da je za Hrvatsku od velikog značaja što presudom nije potvrđen "udruženi zločinački poduhvat", jer bi u suprotnom to bila "teška istorijska situacija".
"Da je postojao 'udruženi zločinački poduhvat', imao bi za cilj protjerivanje srpskog stanovništva. To bi bila jedna velika mrlja na hrvatskoj državi od koje bi mi istorijski teško mogli da pobjegnemo. Jer, to znači da je političko-vojni vrh poveo akciju da dio svog stanovništva protjera sa svoje teritorije", rekao je on.

Pupovac:
Nakon te presude, koja je dobra za generale, ostaje pitanje ko je odgovoran za ubijanja, progone, uništenja i paljenja kuća, jer do sada za to nije niko odgovarao.
Nadamo se da ova presuda Haškog tribunala sada neće biti shvaćena i kao abolicija za zločine koji su počinjeni nad Srbima. Jer, u suprotnom, bilo bi to veoma loše i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ali i za ukupne srpsko-hrvatske odnose.

NIKOLIĆ: Politička a ne pravna presuda
Oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču Haški tribunal je sada sasvim jasno donio političku, a ne pravnu odluku, rekao je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.
"Današnja odluka Haškog tribunala neće doprineti stabilizaciji situacije u regionu, otvoriće stare rane, a Srbe u Hrvatskoj, mali broj njih koji je ostao tamo da živi, staviti u poziciju krivaca nad kojima i dalje svako može nekažnjeno da provodi svoju 'pravdu", ocijenio je predsjednik Srbije.
On je podsjetio da je hrvatskom operacijom "Oluja" protjerano više od 220.000 Srba i ubijeno na hiljade nenaoružanih muškaraca, žena i djece, saopšteno je iz Pres službe predsjednika Srbije.
"Ko je za to kriv? Današnjom odlukom Haškog tribunala Hrvatska može legitimno da slavi najveći pogrom u svetu posle Drugog svetskog rata. Država koja ne dozvoljava ni porodicama nestalih Srba da utvrde gde se nalaze tela njihovih najmilijih", naglasio je Nikolić.
Prema njegovim riječima, ako je do sada bilo razloga da se veruje onima koji su tvrdili da je Haški tribunal neutralan, pravičan i nešto više, Srbiji i srpskom narodu najnovijom odlukom o oslobađanju ratnih zločinaca to je demantovano.
"Srpski narod je u novijoj istoriji bio žrtva genocida, najsurovijih zločina, progona i mučenja, a Srbi žigosani kao zločinci koji treba da se stide i ćute. To je paradoks koji više ne sme da se ponovi", poručio je predsjednik Srbije.

DAČIĆ: Potvrda da haški tribunal nije sud
Predsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić rekao je da oslobađajuća presuda Haškog tribunala za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača potvrđuje tvrdnje da Haški tribunal nije sud, već da ispunjava političke zadatke.
"To potvrđuje tvrdnje onih koji kažu da Haški tribunal nije sud, već da ispunjava unapred zadate političke zadatke", rekao je Dačić na početku sastanka sa šefom Euleksa Havijerom de Marnjakom.

DODIK: Poniženje Srba
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, smatra da oslobađajuća haška presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču ponižava sve žrtve rata i da je donesena pod političkim pritiskom, zbog skorog ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
"Politika je imala odlučujući utjecaj, a Hrvatska, koja treba postati član Europske unije, s presudom o udruženom zločinačkom pothvatu sigurno ne bi imala dobre reference", kaže Dodik, a prenosi agencija Tanjug.
Dodik je uvjeren da je ova presuda indikator selektivnosti međunarodne pravde.
"Ovo je ponižavajuća odluka za sve žrtve, za sve Srbe... Za sve koji su vjerovali da postoji međunarodna pravda. Sada mogu biti sigurni da je ona selektivna, i politička i da se samo na taj način i upražnjava", kaže Dodik.
Nevjerojatno je, dodaje Dodik, da je nakon prvostupanjske presude kojom su Gotovina i Markač osuđeni na višegodišnje kazne zatvora sada donesena oslobađajuća presuda. "Moglo se možda očekivati smanjenje kazne, ali ne i ovo", kaže Dodik.

BOSIĆ: Politički sud
Predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Mladen Bosić ocijenio je da je oslobađajuća presuda Žalbenog vijeće Haškog tribunala (ICTY) za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača potvrdila činjenicu da je ovaj tribunal politički sud koji je i osnovan da bi vršio političke pritiske na Republiku Srpsku (RS).
"Ova presuda je i onima koji su imali i najmanju dilemu da se možda radi o pravosudnoj instituciji jasno pokazala o kakvom sudu je riječ. Hrvatska se nalazi pred ulaskom u EU i oni koji su osnovali Haški tribunal ovom presudom peru bilo kakvu odgovornost za prošlost Hrvatske, Franje Tuđmana i cjelokupnog rukovodstva iz tog perioda", naglasio je Bosić, kako je prenio Radio RS.
S druge strane, rekao je Bosić, Hrvatska se otvoreno i jasno uključila u odbranu svojih optuženih, što ni Srbija ni RS nisu uradile. On je istakao da ova presuda treba da otrijezni sve odgovorne i u RS i Srbiji da makar na kraju rada ovog tribunala promijene odnos prema tim procesima.
"Šokiran sam ovom presudom i očekujem da RS zaume stav prema tome, jer će biti interesantno šta će se sada dešavati sa ranijim i budućim presudama u Haškom tribunalu, jer ako granatiranje civila u srpskim gradovima nije ratni zločin, zašto bi to bilo granatiranje Vukovara ili Sarajeva u vrijeme borbi. Ili ako protjerivanje silom gotovo cjelokupnog srpskog civilnog stanovništva iz Hrvatske nije zločin, zašto su onda drugi osuđeni da su počinili zločin zato što je na isti način stanovništvo napustilo BiH", upitao je Bosić.
On je rekao da je bio svjedok posljedica tih aktivnosti, kada su kolone ljudi bježeći da sačuvaju goli život prolazile kroz Brčko, koji je u to vrijeme bio koridor, te da je vidio samo jad, bijedu, strah i očaj tih ljudi koji neće dobiti nikakvu pravnu satisfakciju za ono što su preživjeli.

IVANIĆ: Kraj povjerenja u HAAG
Oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču je kraj bilo kakvog povjerenja u instituciju Tribunala, kazao je danas novinarima u Sarajevu predsjednik PDP-a Mladen Ivanić.
Dodao je da je ova presuda apsurd iz nekoliko razloga, pa čak i s pravnog aspekta.
- Prvo su ih osudili na 20 i više godine, a sada su ih oslobodili. Smiješno. Mislim da je na sceni dno političke manipulacije - rekao je.
Što se više približava završetak mandata Tribunala, istakao je, sve više dolaze do izražaja određene političke manipulacije.
- Hrvatska je to znala i vidjelo se to ovih dana u pripremama za objavljivanje konačne presude. Dno morala i u to sam potpuno uvjeren - zaključio je Ivanić.
(Slobodna Bosna)

Član žalbenog vijeća Haškog tribunala Fausto Pokar
Član žalbenog vijeća Haškog tribunala Fausto Pokar ocijenio je da je oslobađajuća presuda koju je to vijeće, uz njegovo protivljenje, izreklo hrvatskom generalu Antu Gotovini, "protivna bilo kakvom osjećaju za pravdu".
- Ne vjerujem da je pravda zadovoljena kad se krivica utvrđena presudom - koju prvostepeno vijeće nije olako donijelo o čemu svedoči više od 1.300 stranica analize - jednim potezom preinačuje u samo nekoliko pasusa, bez pažljivog razmatranja spisa i primjerenog objašnjenja - podvukao je italijanski sudija Pokar u protivnom mišljenju koje je dio konačne presude.
Karla del Ponte:
Bivša glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu Carla del Ponte izjavila je u petak za HTV da je iznenađena oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

- Jutros sam primila informaciju o presudi i bila sam veoma iznenađena jer su Gotovina i Markač bili osuđeni u prvostupanjskom postupku. Bilo je to veliko, veliko iznenađenje. Namjeravam pročitati sudsku presudu kako bih vidjela što je krenulo krivo između prvostupanjske presude i žalbe, izjavila je ona.
(Oslobodjenje)

Hrvatski nogometni savez (HNS), na čelu sa Davorom Šukerom i selektorom Stimcem, uputio je javni poziv oslobođenim haškim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču da budu specijalni gosti na utakmici sa Srbijom u kvalifikacijama za prvenstvo sveta u Brazilu, koja je na programu u martu naredne godine.
(Dnevni avaz)

Fond za humanitarno pravo osudio je oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Presudom je utvrđeno da nema državne odgovornosti Republike Hrvatske za zločine počinjene za vreme i nakon operacije Oluja - nema zajedničkog zločinačkog poduhvata, te nema ni njihove krivične odgovornosti. "Žalbeno veće je srušilo postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata u odnosu na Republiku Hrvatsku, ali se postavlja pitanje šta je sa drugim brojnim presudama MKSJ, koje su izrečene brojnim visokim predstavnicima vojske, policije i civilne vlasti za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Uočljiva je konstatacija sudije Merona da general Gotovina nije učestvovao u donošenju diskriminatorskih propisa koji su sprečavali povratak Srba, te nema njegovog učešća u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Žalbeno veće je zanemarilo da su diskriminatorski zakoni deo konzistentne politike, oblikovane i sačuvane u Brionskim transkriptima, a sprovedene u praksi. Životne činjenice pokazuju da je deo Hrvatske gde su živeli Srbi pust i posle 20 godina. Ovom presudom masovni zločini, koji su počinjeni tokom i nakon vojno-policijske operacije Oluja su svedeni na izolovane incidente, te Hrvatskoj više niko neće zamerati ako ne sudi za ratne zločine nad Srbima", ističe se u saopštenju FHP.


Vuk Jeremic:
"Sve što sam oduvek mislio o 'haškoj pravdi' nakon današnjeg dana nema više razloga da se formuliše politički korektnim jezikom", napisao je Jeremić na svom ličnom profilu na društvenoj mreži Twitter.
Apelaciono vijeće tribunala u Hagu oslobodilo je danas Antu Gotovinu i Mladena Markača skoro svih tačaka krivice.
Poslije prve reakcije na Twitteru, građani su pozvali Jeremića da podnese ostavku na funkciju, a on je odgovorio da će drugačije reagovati, a tribunal je nazvao "međunarodnim kriminalcima".
"Ne, neću podneti ostavku, već ću ovim međunarodnim kriminalcima naneti štetu koju nisu očekivali da će im se desiti", napisao je Jeremić.
(Nezavisne Novine)

Haški tribunal je saopštio da je Konferencija o nasleđu Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju, koja je trebalo da se održi u Beogradu, 22. novembra, u organizaciji Tribunala, odložena.

- Član žalbenog veća Haškog tribunala Fausto Pokar (Pocar) ocenio je da je današnja oslobađajuća presuda koju to veće, uz njegovo protivljenje, izreklo hrvatskom generalu Antu Gotovini, "protivna bilo kakvom osećaju za pravdu".
(Danas)

Delo: "Pokriti" se presudom iz Haga nije dovoljno"
"Pokriti" glavu presudom iz Haga i nastaviti kao da se ništa nije desilo ništa drugo neće biti dovoljno.
Oslobađajuća presuda iz Haga  samo je kamenčić u mozaiku hrvatskog suočavanja sa istinom turbolentnih ratnih vremena, a ona je još uvijek djelomično prikrivena, a ništa dalje od istine nisu ni konstatacije da su bili (i još uvijek su) ratni komandanti hrvatske vojske posebne žrtve, jer se država otresala kažnjavanja zločina svojih pojedinaca ne samo iz operacije Oluja, već i iz ratne avanture u BiH i drugih krajeva Hrvatske.
Mrtvi, spaljene kuće, zločini učinjeni su i neko će se morati prema tome opredijeliti, jer pokriti se presudom iz Haga i nastaviti kao da se ništa drugo nije desilo neće biti dovoljno.
(Slovenacki dnevnik Delo)

Ante Gotovina srusio vlastiti mit. Mit se konačno spustio među ljude.
A od tog mita, kakvog ga je u proteklih dvanaest godina stvorila politika, nije se baš očekivalo da kaže sve ono što je rekao pred masom od stotinjak tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića.
"Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti", rekao je sinoć Ante Gotovina i pobrao mlaki pljesak pred ljudima koji još uvijek žive u ratnoj prošlosti. A mnogi i od nje.
A onda je zaredao sa zahvalama koje je masa zdušno izviždala. Zahvalio je institucijama hrvatske države. I dobio zvižduk. Zahvalio je predsjedniku Republike. I zaradio zvižduk. Zahvalio je predsjedniku Vlade. I opet zaradio zvižduk.
Nije to bilo baš ono što se od Gotovine očekivalo. Odnosno, što se očekivalo od mita kojeg je stvorila politika. Pod tim mitom svojedobno su rušene institucije, a sada taj mit javno zahvaljuje institucijama. Pod tim mitom ignoriran je Ustav i kršeni su zakoni, a sada taj mit proslavlja "pravnu pobjedu".
Nisu mu dozvoljavali da ode u Haag, a bez Haaga nikad ne bi bio nevin čovjek.
(Tomislav Klauški, Index.hr)

Saturday, November 17, 2012

Tri prema sedam

Meni je Nektar ove jeseni u Banjaluci veoma prijao.
3.3 dl pakovanje odgovara brzini kojom ga praznim i ne dozvoljava da se pivo zagrije, kako mi se to desava sa 0.5l.
Za pivopije, osvjezavajuce razmisljanje o zastiti domace proizvodnje piva.

*****************


3:7


Nažalost, i pored brojnih upozorenja i zahtjeva pivara, nadležni organi BiH do sada nisu učinili apsolutno ništa po pitanju zaštite domaće proizvodnje, iako sve zemlje u Evropi i na svijetu to redovno rade. Političarima iz tih zemalja je zaštita domaće proizvodnje pred najezdom nekontrolisanog uvoza jedan od glavnih argumenata na izborima, a glasači u tim zemljama uvijek nagrade sve one koji im takvim mjerama čuvaju radna mjesta

Kada bi nekome, na primjer, u Kuvajtu ili Saudijskoj Arabiji palo na pamet da krene s uvozom nafte u te zemlje, sigurno bi ga proglasili ludim. Jer, svima je poznato da Kuvajt i Saudijska Arabija leže na nafti tako da joj je uvoz "crnog zlata" jednostavno nepotreban. Međutim, ovakvo nerazumno ponašanje je općeprihvatljiv ekonomski obrazac državnih organa u BiH koji, bez ikakve ekonomske logike i opravdanja, dozvoljavaju uvoz roba koje proizvode i naši proizvođači, čime se generiše ionako ogroman vanjskotrgovinski deficit naše zemlje. Primjera za ovo ima bezbroj, ali je svakako najslikovitiji slučaj bh. proizvođača piva i nekontrolisanog uvoza ovog pića.

U Bosni i Hercegovini trenutno postoji šest proizvođača piva. Riječ je o Sarajevskoj pivari, Pivari Tuzla, Bihaćkoj pivovari te o Banjalučkoj pivari, Grudskoj pivovari Grude i Hercegovačkoj pivovari Heppro Mostar. Od ovih šest pivara najveći instalirani kapacitet ima Banjalučka pivara (milion hektolitara godišnje), a potom slijede Sarajevska (500.000), Pivara Tuzla (350.000), Bihaćka (250.000), Grudska pivovara (220.000) te Heppro (50.000).

Međutim, svih šest postojećih pivara u našoj zemlji ne koristi gotovo ni polovinu instaliranih kapaciteta. Najproduktivnija je Sarajevska pivara, koja je recimo 2007. proizvela 415 hiljada hektolitara piva, ali je, s druge strane, Banjalučka pivara te iste godine proizvela samo 247 hiljada hektolitara piva (dakle, samo četvrtinu instaliranih kapaciteta). Iste je godine, na primjer, Grudska pivovara proizvela jedva 47 hiljada hektolitara piva! U Ministarstvu ekonomskih odnosa i vanjske trgovine BiH barataju s podatkom da je trenutna iskorištenost bh. pivara na nivou od 35 do 40 posto od instaliranih kapaciteta.

A šta je razlog što bh. pivari koriste samo 35 do 40 posto instaliranih kapaciteta? Odgovor je jednostavan - prekomjerni uvoz piva iz inostranstva u BiH, koji, prema podacima spomenutog ministarstva, trenutno iznosi znatno preko 50 posto, čime naša zemlja prednjači u Evropi! Slikovitije rečeno, to izgleda ovako: od deset boca piva koje se popiju u BiH sedam je iz uvoza! Na drugom mjestu po uvozu piva iz inostranstva je Francuska u kojoj na 10 popijenih boca piva dolaze tri i pol iz uvoza. No, Francuska je ionako "zemlja vina", pa je donekle i razumljiv ovako "visok" postotak uvoznog piva. Sve ostale zemlje u Evropi imaju daleko manji omjer popijenog uvoznog piva - na deset boca dođu samo jedna ili dvije boce stranog piva!

Naravno, sve te pametne zemlje štite domaće proizvođače, čuvaju radna mjesta svojih građana i štite prihode u svojim budžetima koji pristižu iz prometa domaćih proizvođača. S druge strane, BiH ništa od svega spomenutog ne radi, te stoga i ne čudi previše što domaća proizvodnja grca u problemima, što imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i što imamo stalne rupe u budžetima na svim nivoima, te što se, na kraju krajeva, svake godine registrira vanjskotrgovinski deficit u rasponu od šest do osam milijardi KM! Pri tome samo po osnovu uvoza piva BiH napravi godišnje deficit od nekih 130 miliona KM.

Nažalost, i pored brojnih upozorenja i zahtjeva pivara, nadležni organi BiH do sada nisu učinili apsolutno ništa po pitanju zaštite domaće proizvodnje, iako sve zemlje u Evropi i na svijetu to redovno rade. Političarima iz tih zemalja je zaštita domaće proizvodnje pred najezdom nekontrolisanog uvoza jedan od glavnih argumenata na izborima, a glasači u tim zemljama uvijek nagrade sve one koji im takvim mjerama čuvaju radna mjesta.

No, predstavnici šest bh. pivara već godinama traže od Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH da se zaustavi nekontrolisani uvoz piva u našu zemlju, ali, nažalost bezuspješno. Mladen Zirojević, prethodni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, nije uopće želio razmatrati mogućnost zaštite domaće proizvodnje strahujući kako bi tim činom njegovo ministarstvo možda moglo povrijediti odredbe sporazuma o slobodnoj trgovini u okviru CEFTAe, iako se u članu 23. CEFTA sporazuma priznaje pravo državama da u cilju zaštite domaće proizvodnje mogu uvesti unilateralne mjere ograničavanja uvoza! No, našim je ministrima nažalost važnija njihova fotelja i funkcija od interesa države, građana i domaće privrede, te se valjda stoga Zirojević odlučio da ide linijom manjeg otpora.

Potom su domaći pivari pokrenuli inicijativu da se spas od prekomjernog uvoza potraži u posebnom poreskom tretmanu koji bi bio napravljen po uzoru na praksu većine zemalja Evropske unije. Riječ je o sljedećem. Zemlje članice EU daju mogućnost uvođenja za 50 posto nižih stopa akciza kako bi se zaštitili domaći "mali nezavisni proizvođači piva". Pri tome se termin "mali nezavisni proizvođači piva" odnosi na sve pivare koje su pravno i ekonomski nezavisne od bilo koje druge velike, globalne pivare i koje ne funkcionišu na bazi licenciranih prava. Koristeći se odredbama tog propisa, Njemačka i Češka, najveći proizvođači piva, trenutno imaju po čak pet sniženih stopa akciza za domaće pivare. Eto tako pametne zemlje štite svoje proizvođače i radna mjesta svojih građana, što nažalost nije slučaj i sa Bosnom i Her­cegovinom.

Uostalom, zaštita domaće proizvodnje je dobro poznata svim visokorazvijenim zemljama, uključujući i SAD. Abraham Lincoln, 16. predsjednik Sjedinjenih Država, nije bio čovjek vičan ekonomiji, ali je zato bio veoma vješt u logičnom zaključivanju. On je o zaštiti domaće proizvodnje rekao slijedeće: "Ja o tome ne znam puno. Međutim, znam da kada kupim kaput iz Engleske za 100 dolara, onda ja imam kaput a Engleska mojih 100 dolara. Ali ako za 100 dolara kupim kaput iz Sjedinjenih Država, onda ja imam kaput, a SAD mojih 100 dolara i to je, vjerujte mi, daleko bolja i pametnija opcija od prethodne." Nažalost, kod nas većina političara nije baš na "per tu" niti sa ekonomijom niti sa logikom.

Eldar Dizdarević (www.beta.ba)

Thursday, November 15, 2012

Lapsusi pacijenata‏



- Moj muž je uginuo! Nije sasvim, nego figurativno. Ma bio danas kod kardiologa. Radili mu akage, kagebe (ekage, prim. aut.), koreografiju (koronarografiju), sve komplet snimili na dividi. Sada je dobio snimak, kažu da mu je sve dobro, a on samo što je živ... Ovo nije šala, već razgovor pacijenta i lekara iz Hitne pomoći koji se našao u knjizi bisera „Smeh kao lek“.

Autorka knjige dr Dušanka Stevović Gojgić opisala je stotine zanimljivih situacija koje je doživela sa svojim pacijentima. Punih 28 godina, koliko je u službi, dr Gojgić prikupljala je zanimljivosti sa svog posla, zapisivala ih i objavila.

- Ove priče napisane su bez namere da se bilo kome podsmevam ili narugam. Želela sam da neke događaje zauvek zapamtim, pa sam razne smešne situacije zapisivala, a još češće ih prepričavala kolegama i prijateljima, kako bismo ulepšali susrete. Upravo tako želim da uveselim svoje pacijente i čitaoce - kaže za Kurir dr Gojgić, specijalista opšte medicine i ultrazvuka u kliničkoj medicini. Ova vedra doktorka podseća da je smeh jedino što nas drži u sumornim vremenima i sivilu svakodnevice u kojoj živimo.
Inspiraciju u njenoj knjizi pronašli su reditelji, koji će od ovih šala napraviti scenario za pozorišnu predstavu.

Imam kulturu u mokraći
- Mi smo svi u kući nekako virusavi. Evo već dvadeset dana traje ovaj napad virusa na nas, a meni su još našli kulturu i u mokraći i u vagini. Šta sad da radim?

„Poštena žena“
- U strašnoj sam dilemi. Ja sam jedna poštena žena, a sramota me što vas ovo pitam. Ali moram, pa kud puklo da puklo. Dobila sam petu grupu sekreta od dečka, pa me interesuje da li ja to mogu da prenesem mužu?

Simbolična stolica
- Kakva mi je stolica? Sumnjiva! Malo ide normalna, a malo simbolična.

Ide i napred i nazad
- Znate, neću puno da vas zadržavam. Ja sam stara beogradska dama. Hoću samo da vas pitam. Imam strašan enterokotlet (enterokolitis), a popila sam onaj lek za ispišavanje, pa sad mi ide i napred i nazad, a ja ne znam šta je od čega?

Piletu pala glava
- Znam da to nije vaš faktor (fah), ali gde se voze pilići kad im padaju glave?

Tri glicerida
- Imam ona tri glicerida i sva tri su povišena. Šta sad da radim, da je bar jedan, lako bih ja izašla s njim na kraj!

Ugalj iz kante
- U komi sam. Imam proliv već treći dan, a popio sam ono ćumurče (medicinski ugalj), ali mi ništa ne pomaže. Mala doza? Pa nisam ga ja pakovao, nego ona iz apoteke. A da uzmem domaći iz kante, dve kašike?

Vagina pektoris
- Ja imam onu vaginu (anginu) pektoris, a sad me boli stomak. Gde me boli? Pa ovde u Mirijevu!
Brat ima ginekološki problem- Ja sam jedna baka, a zovem za mog brata. Ja sam mu glavna za doktore, sve znam koga ću da zovem. A sad da pitam. Boli ga ceo donji stomak, pa se plašim da nije nešto ginekološki ili urološki?
Treba mi štelovanje- Bila sam danas na skenderu (skeneru), glava mi zuji ko koncertna dvorana. Je l’ može neko da dođe da me našteluje?
Jeste li čovek ili bankomat- Dobro veče! Je l’ da pričam? Jeste li vi sad pravi čovek ili ste onaj bankomat od automata?
Kola za klipana
- Dajte mi, molim vas, jedna kola s krevetom. Ležeća. I Interventnu brigadu (?). Da, za ovog mog klipana. Mislim sina, ali on je veliki, treba velika kola. Gde idemo? U Institut za majku i sina!
Ujeo ga miš u Švedskoj- Moje dete je ujeo miš. Koliko ima godina? Napunio je trideset pre neki dan. Za šta ga je ujeo? Zato što ga je hvatao! A vi pitate gde ga je ujeo? U Švedskoj, on tamo živi. A za koji deo tela? Pa za prst! Zato što je hteo da ga izbaci napolje. Ali tamo je sada hladno, pa se miš nije dao tako lako, neće ni on na zimu!

Wednesday, November 14, 2012

Ona spava


Samo malo da dremnem do vrtica! - Mia


Krila


Ako hoces da odletis,
- sklopi oci
i sve jace
veruj,
veruj kao nikad
u sve sto se cini cudno.

Nemoj da mi smesno mases
ko glupave vetrenjace
svakom vetru,
svakoj ptici,
brzopleto,
uzaludno.

Svako dete ima krila,
samo mora da se seti
gde mu rastu sakrivena
- i odmah ce da poleti.

Neko nadje svoja krila
u tatinom novcaniku.

Neko proda svoja krila.

Neko uvek tudja krade.

Lete ljudi i nogama.
Lete ljudi i jezikom.
Lete ljudi od nevolje.
Lete ljudi od parade.

Nekom mama krila vezze.
Nekom mama krila srezze.
Neko ode za pticama.
Neko padne cim se vine.

Al divno je,
al najteze
kad u glavi nadjes krila
i obletis mastom samo
za trenutak sve visine…
I svi misle: tu si bila.
A ti si na nebu bila. 
 
(Mika Antic)

Tuesday, November 13, 2012

BiH


 Jedna država,
2 entiteta,
3 predsjednika,
10 kantona,
14 vlada,
183 ministarstava,
85 političkih partija,
50 boračkih udruženja,
13 sindikata,
2 policije,
3 akademije nauka,
2 penziona fonda,
3 obrazovna sistema,
3 telekoma,
3 elektroprivrede,
550 000 nezaposlenih,
630 000 penzionera,
450 000 raseljenih,
75% siromašnih,
65 000 državnih uposlenika i -
NEUTVRĐEN BROJ LOPOVA!

Ne smije se ispustiti iz vida najvažnije: -One što su skoro svu ovu nesreću i užas proizveli!

Sve pobrojano okotila je troglava kleronacionalistička neman - tri kleronacionalističke političke mafije - koje ugasiše svjetlo i upališe mrak 1990., i u sestrinskoj koaliciji poharaše BiH. I - ne samo nju...

Autor nepoznat, ali dobro upoznat)  










Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...