Tuesday, January 31, 2012

Anto Ćosić: ISPRAĆAJ REALKE

Otkako je Banjaluka postala (započinjem u stilu narodne pjesme) ni jedno zdanje nije imalo tako brojnu »pogrebnu« povorku kao naša stara Realka iznad bivše govedarnice.

Kad saznadoše da će u subotu, 31. siječnja 1970. godine u 15 sati njihova Realka biti srušena dinamitom — na bedeme Kaštela počeše se penjati kolone građana, bivših đaka i profesora, bivših podvornika, bivših trgovaca, te bivših mladića i djevojaka. Svi dođoše ispratiti svoju staru, dobru Realku i baciti još nekoliko dobrostivih pogleda na njeno ranjeno lice — a onda, što bi rekao Edgar Allan Poe — never more!

Dan bijaše tmuran, pogrebni, koprene vlažnog snijega zastirahu vidik zasipajući siva lica, rastrzane misli i crne kišobrane, kaljače i blato. Tapkaju mršavi i trblasti nervozno po slabokrvnoj travici što stidljivo virka ispod snijega — kao da su se našli na posljednjoj životnoj štaciji — čekajući nesvakidašnje smaknuće. Osjećam se kao pred egzekucijom prijatelja. Hodam blijed kao heretik poslije torture. Očekujem plotun koji će za mene biti — miraculum mundi.



— Mnoge đenaze sam ispratio, ali već odavno nisam bio tako tužan kao danas — kaže postariji Šeherlija, koji je maksuz izišao iz kuće da još jednom vidi svoju školu koju je polazio za vrijeme Austrije. Sve su oči okrenute prema velikim prozorima i ranjenoj fasadi koja odbrojava svoje posljednje trenutke. Stotine glava i kišobrana miče se po zidinama drevnog Kaštela. Po glavama polegla tjeskobna tišina. Ljudi govore šapatom kao na pravoj sahrani. Ritual smrti privukao je mnoge da isprate vremešnog prijatelja — kojega gube zauvijek. Protječu minute pune uzvišenog nemira i grizodušja jer mnogi naslućuju kako će s padanjem Realke pasti i jedan dio njihove mladosti, sunut će, u trenu, sjećanja na bezbrižna proljeća — ugravirana u klupe.

Pod krovom gimnazije, kojega, u stvari, više i nema — složene su naše uspomene, skriveno blago najboljih godina, divota raskošnih đačkih storija. A oni što su sjedili sa mnom u klupi i slušali profesore Džaju, Trivića, Lošića, Petraša, Bijelića, profesoricu Marić, Drozdovskoga, Vinku Storeli, Skarnea, Hadžiomerspahića, Obradovića, Klera i mnoge druge — rasuše se diljem svijeta — po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Francuskoj i tko još zna gdje.

Nekad smo, bijaše to, može se reći, i davno i jučer — sanjarili uz one velike prozore — kroz koje sada vjetar slobodno ulijeće i izlijeće kao u dvorac Kapetana Frakasa i dok bi profesor Petraš veoma slikovito govorio o vulkanima, ja sam, odsutan duhom, lutao po šumovitoj Starčevici i Šehitlucima, koji, naročito s jeseni, kad bi počinjala predavanja, bijahu zarazno lijepi — jer bi se uljepšali karminom i okerom. S tih visokih prozora pogled bi mi padao po kulama i zidinama Kaštela, na vitku ljepoticu Ferhadiju, na Sahat-kulu, a najviše na govedarnicu — gdje bi se šarenio posljednji ringišpil, koji smo u slobodno vrijeme okretali i pjevali: Ej, uhnjem! Zna se: šest puta okrećemo — jednom se vozimo, odnosno jašemo na drvenim konjićima kao pravi kauboji sa Divljeg Zapada. Danas, naravno, tih atrakcija više nema na tom mjestu kao što nema gostionice Šangaj, Bezistana i rohavog Jevrejina Ašera što je po pijaci uzvikivao: — Galaj, kaledara! (Igala i kalendara)




Kako sam došao skoro pola sata ranije, sjurih niz zidinu da prosmucam po unutrašnjosti Kastela. Prolazeći pored muzejske zgrade ili bolje rečeno — magazina, čitam u kamenu ugravirana imena soldata iz devetnaestog i s početka ovog našeg stoljeća. Bože moj, pitam se, koji li je to EPAMAYÖEY iz 1906. godine. Kako li je izgledao dok je gledao u zgradu Realke? Što je mislio? Što osjećao? Čitam dalje: MIJO CVITANOVIĆ — 1900. (Te godine se rodio moj otac). Dakle, ostao je tu pribilježen i neki Mijo što je nosio austrijsku uniformu i šetkao po bedemima iznad zelenog Vrbasa. Približavam se zidu i čitam: BAUMGART-LUDVIG PILAR, NIKOLA LEMAIĆ — gospić, KELLEM MATHIA, 1927. COBLOS ISTVAN 1929. MIHAEL KOKALL — 1908. (Sjetih se aneksije) KOMAN JANOS, SŰTÖ ISTVAN — 1905, pa još neki anonimni Lacić Joso iz neke davne godine, jer se ne vidi dobro, zub vremena je nagrizao kamen — pa se teško čita.

Sjećam se, bijaše tih stranih imena mnogo — ali je neka gruba ruka otesala meki kamen zajedno s imenima i tako su ti svojevrsni grafiti završili u prašini i nema više imena što su doputovala iz Čehoslovačke, Austrije, Mađarske i drugih krajeva. Svi ti nepoznati vojaci urezivali su u kamen svoju rezignaciju, svoju grafologiju i svoju dušu. Ta čudno rezana slova svaki put su, dok sam prolazio pored kamenite zgrade, privlačila moju pažnju, te bih svaki put osjetio kako iz njih zrači neka daleka poruka — kao iz hijeroglifa .. .

Vratih se na zidinu i opazih kako još uvijek pristižu novi kišobrani kao zloguki vjesnici. Kao zapete puške mnoge filmske kamere čekaju da ovjekovječe historijski trenutak.

Iznenada šokantna detonacija, prasak i lomljava velike Realke, koja u kaosu rušenja izgubi svoj prijašnji lik. Crvenkast, ogroman oblak prašine brzo se širio. Okrenuh glavu od okrutnog prizora i spazih muževe i žene zaplakane, ugledah profesore vlažnih očiju.

Realka pred rusenje 31.01.1970 ( foto Ivan Dzaja)

I dok se prašina lagano rasturala oko trezora dragocjenih uspomena — našijenci, Banjalučani i Šeherlije nespokojnim korakom i oborenih pogleda, s tragičnom ozbiljnošću, sa svojom sjetom i tovarom protuslovlja odlaze kućama tiho lamentirajući. Dočitana je, dakle, jedna debela knjiga. Idemo dalje!

U jednom trenu mi se učinilo da sam u apokaliptičnom oblaku prašine vidio svjetlucanje miliona riječi — iskazanih i napisanih sve tamo od 1895. godine do danas. U tom crvenom nimbusu nestale su zauvijek mnoge iluzije — dok je gromka zvonjava posljednjeg zvona preletjela preko nas kao krilo smrti ...

Nešto kasnije, već se spustio mrak, vratio sarn se gonjen nekom unutarnjom silom, da još jednom vidim izbliza ruševinu na kojoj je neka nepoznata ruka na brzinu podigla izbu i zapalila svijeću koja je drhteći gorjela. Sa strane su bili ispisana velika slova: ŠKOLA.

Izgledalo je da prolaznici, koji su se zaustavljali pred gomilom cigli, greda i betona i pred za paljenim svijećama — minutom ćutanja odaju posljednju poštu staroj Školi...

Dok se polako vraćam svojoj periferiji, snijeg uporno i neprekidno zasipa moja sjećanja, moje zaboravljene ljubavi i moju Realku.

A svijeća je gorjela i pucketala kao da nam hoće nešto reći.

Monday, January 30, 2012

Mario M.: ODBOJKAŠ KOBA

Mada je Mario sve to i o Kobi i o odbojci, lijepo slozio, moram dodati svoj komentar. Sjecam se ove generacije odbojkasa, jer smo se cesto mimoilazili u salama, gledali treninge, gledali odbojku na bazenu. Tada je odbojka bila najpopularniji sport na bazenu.
Sjecam se Kobe, kolege sa fakulteta,  iz Cajaveca, sa nasih Elektrijada. Koba, u mom sjecanju je blagi, tihi covjek, koji kao da se ne zna naljutiti. Vjerovatno to nije bas tako, jer takav covjek ne postoji, posebno u sportu, ali on je uvijek znao kontrolisati svoje emocije i jedino sto ga je odavalo bilo je crvenilo na obrazima. Ali i tada, njegove su reakcije bile blage, kontrolisane i uljudne.
Ja tako nesto, na zalost, nikada nisam naucio, jer valjda se s tim radja.  
Ali ucim, i od Kobe. Nikad nije kasno!


****************************

   Koba odbojkaš
Inicijalna iskra je došla iz Amerike. Bio je to zanimljiv video klip koji sam uz pisamce nedavno dobio od dragog kolege:

http://sports.yahoo.com/blogs/olympics-fourth-place-medal/video-unbelievable-chinese-volleyball-rally-161817552.html

Dug i izuzetno atraktivan poen kineskih odbojkašica kao da je dio reklamne kampanje ovog atraktivnog sporta. Pošiljalac IT Tufe (a to je dragi prijatelj koga bih kraće zvao Ajtiti da sam i ja kojim slučajem postao Amer) volio bi da ovu ’poslastica za sve odbojkaše’ pogleda i naš Koba. Pogledam uživajući, mada bih više volio da su u pitanju Brazilke (a to su one odbojkašice koje izgleda igraju bez lopte, bar tako ih mi muški vidimo). Proslijedim, a kome drugom nego Kobi. Nisam uostalom s boljim odbojkašem nikada ni kaficu, ni rakijicu popio. Tufetov prilog se plaho svidio i onako sportski uzbudio našeg Kobu (a to je onaj Muharem koji je svoje najelastičnije sportske godine posvetio odbojci, a ona mu godinama uzvraćala svom svojom ljepotom).

I tako se počnu vrtiti sjećanja, još od početaka na igralištu kod Zelenog mosta. Tamo se zavoljela odbojka, igralo se srcem. Igralo se po posebnim pravilima, bez izmjena (a to znači: primjena fazona da dobar skakač svo vrijeme ostaje na mreži, da se zna ko kosi a ko vodu nosi). Tamo se onako uzgred dobijala bronzana boja koja je na korzu bila jako kurentna:

  Iskan i Koba u bloku dok smecuje Šalipur
Evocirajući uspomene, Koba ističe kako se nekada igralo isključivo zbog prestiža, kvalitet terena nije bio presudan (a to znači da bi se mogao uporediti sa ovom slikom kaže Koba):

   Odbojka na travi
U to vrijeme moje društvo nije shvatalo prednosti ove igre bez kontakta. Mi bi najčešće spuštali loptu na zemlju. U jurnjavi za njom nismo osjećali ni đonove po civanicama, ni laktove po rebrima… Igralo se na male, na velike, a važno je bilo pretrčati, proturiti, zabiti… Ipak, bilo je i odbojke, više zbog curica, na izletima, na Vrbanji, na moru… Važilo je mišljenje da je odbojka kao sport rezervisan za milicionere…

A Kobino društvo je nastavilo ozbiljno trenirati; prešli u Čajavec (a to je klub koji je vjerovatno nazvan po asocijaciji na čuvenog pilota, jer su odlučnost, okretnost i letovi krasili i njega i odbojkaše). Bilo tu mnogo znoja, ali i mnogo zadovoljstva jer igrala se ‘prava odbojka’. Koba je pripadao uskom krugu zaslužnih za afirmaciju banjalučkog kluba. Bio je ’marka’.

Druga liga – zapad: Hamza, Nana, Maif, Koba, Pilić, Iskan / Suljo, Kemo, Miško (foto: A. Ravlić)
Nakon kluba impresivnog imena, ponovo Čajavec, ali ovog puta Rudi. Vrijeme udruženog rada nije moglo bez odbojke, bez RSI (a to znači bez radničkih sportskih igara):

 Kemo, Koba, Željo, Lora, Sikira / Iskan, Lazo, Paja (foto: Šole)
Još donedavno je Koba onako rekreativno prebacivao loptu preko mreže. Sada uživa u drugim hobijima. U penziji je i koliko znam u staž mu nije uračunat onaj odbojkaški. Čak ni onaj period kada se nije igralo amaterski (a to znači: kada se igralo u pivu).

Mario

Sunday, January 29, 2012

Miroslav Antić: Protestna pesma

Emira povremeno salje i na moj email sale, slike, savjete a i poeziju ...
Ovog puta Emira kaze:
" Nisam mogla propustiti priliku da ne posaljem ovu divnu pjesmicu dalje. Mozda neko sebe nadje u njenim stihovima vec danas, mozda sutra, mozda nikad .
Nije ni vazno, uljepsajte sebi dan . Pozdrav, Emira


*******************


 
Protesna pesma - Miroslav Antić

Svašta umem,
Stvarno umem.
Samo - sebe ne razumem.
Ja čuvao, ljudi, ovce
tamo negde nakraj sveta,
mojoj deci kajmak smeta,
luk im smeta...
Sve im smeta.
Ja do skole pešačio
i po kiši i po snegu,
moje kćeri ko kneginje,
ko da se u svili legu:
jednom smrknu,
dvaput kinu
i beže u limuzinu.
Svašta umem.
Stvarno umem.
Samo - sebe ne razumem.
Ja krčio s ocem šumu.
Plik do plika dlan mi ospe.
Mome sinu - gospodinu
teško i da đubre prospe.
Kad mu mati nesto reži,
mislim: žensko pa nek reži.
A on odmah: kupi stvari
i od kuće u svet beži.
Još mi žvrlja neka pisma
oproštajna, puna bola.
Ispadenemo pred njim krivi
mi i škola.
Traži novac, kuka, moli
nema čime stan da plati,
a ja šašav,
pa ga pustim
da se mirno kući vrati.
I sve divno, divno umem,
samo - sebe ne razumem.
Sve sam ovo za njih steko.
Niko hvala nije reko.
Ko da moram da se zboram
i da leđa večno krivim
zbog prinčeva i princeza.
Ko da samo zato živim.
A ja živim, jer se nadam
da me i sad negde čeka
jedna šuma iz detinjstva
i vedrica vrućeg mleka,
i tišina ispod brega,
i plav lepet ptičjih krila,
i ogromne žute zvezde
kao što je moja bila.
Al' putevi zatravljeni.
Nad njima se magle tope.
Odavno su zatrpane
moje bose dečje stope.
Išao sam i ja u svet
bez režanja,
bez bežanja.
Išao sam da odrastem.
Sad sve mogu.
Sad sve umem.
Ali šta mi sve to vredi
kad sam sebe ne razumem.

Thursday, January 26, 2012

Bruja: Di si bija kad je grmilo!?

http://www.youtube.com/watch?v=76p-YWG6rGE&feature=youtu.be

Dodjoh juce do ovog video tejpa, nista novo, poznate stvari, pa presudite sami koliko je interesantan video u kom su svi generali pametni poslije bitke. Gdje je bio kad je grmilo, devedesetih, da kaze svoje vidjenje na terenu kad su ga televizijske kuce i novinarii pitali sta se desava. Dok je jeo janjetinu, krmetinu, pernatu zivad svih vrsta, pilie, tukane, patke, prepelice i vola sa raznja, pa na kraju sve to zacinio sa rakijetinom, vinom lozom bevandom, blitvom, onda je cutao i provodio politiku svoje drzave. Sad je starac niko ga ne slusa, ni zena ni djeca, vjerovatno sa dobrom penzijom, pa ko ima nesto da kaze.


Generale nikad nije bilo briga za druge, nego samo za zadatak koji treba da izvrse.
 
**************************
 
Ni ja generale ne volim, ni prije, ni za vrijeme, niti poslije bitke. Na moju zalost, upoznao sam dosta njih na vojnim vjezbama na koje sam nekada davno precesto pozivan.
Gen. Patton
Toliko naduvenih, arogantnih, osionih  i samozadovoljnih faca nikada, nigdje nisam vidio kao skup generala u Komandi Sarajevske vojne oblasti , kojoj je pripadla i Banjalucka divizija.
Nekih osamdesetih, velika vojna vjezba. Ja rezervni oficir, zamjenik nacelnika divizije za vezu. Hej, funkcije! Veza nesto zabrljala tokom vjezbe, i posalju mene da tokom noci donsesm neki uredjaj iz Komande vojne oblasti, tada smjestene na Manjaci. Po naredjenju, nisam smio ici onim regularnim putem, jer otkrice me mrski neprijatelj, vec preko Han Kola, nekim kamenitim stazama koje su samo koze i kampanjole mogla savladati. Vozac, ja i mrkla noc.  Kisa lije kao iz kabla. Grmi, munje se sastaju sa zemljom ispred nas, i osvjetljavaju nam put. Bezbroj puta se izgubimo.
Poslije visesatnog lutanja, vec potpuno izgubljeni, oko ponoci naletimo na kucicu sa zemljanim podom. Probudimo ukucane. Zena nam da uputstva i  pred zoru stignemo na Manjacu. .


Trazimo taj uredjaj, ali to ne ide bas tako lako. Kazu mi, hoce Komandant da te vidi i razgovara s tobom. A Komandant - general Kukljanac. 


Poslase me u prostoriju gdje su  generali vec zasjeli u polukrug. U sredini polukruga Kukljanac, koji mi pokaza da sjednem na praznu stolicu nasuprot njih. Cim sam sjeo otpoce takvo ispitivanje, ne vise o toj izgubljenoj vezi zbog koje sam dosao, vec o nekim greskama koje je Divizija napravila u toku vjezbe, a o kojima ja pojma nisam imao. Oni pitaju, najvise Kukljanac - ja odgovaram da pojma nemam. Tog Kukljanca, tog naduvenka od generala sam zapamtio po ogromnom prstenu koji je nosio, kao da je osvojio NBA prvenstvo, po izrazito crnoj kosi i velikoj glavi. Kad govori - galami, onako generalski. Pitanje jedno za drugim. Prestajem ih slusati, jer svi moji odgovori su isti: "Ne znam nista o tome."



Posmatram ih, i razmisljam o njima, njihovim uobrazenim facama. Postaju mi sve odvratniji.  Sad vec njihove glasove cujem kao jeku koju ni ne razumijem. Farba li se Kukljanac? Ko li mu je poklonio toliki prsten? Osjecam da sam gladan. U jednom momentu, kad mi je tog isljedjivanja i moje glupe pozicije bilo dosta, kazem im da sam ja samo jedan  rezervni oficir veze, koji se odazvao pozivu na vjezbu, poslan po rezervni uredjaj u Komandu.  I dodam da bi za sve druge informacije trebali pitati svoje kolege, aktivne oficire, koji sigurno znaju odgovore na sva njihova pitanja. Nasta pomalo neprijatna pauza. Kao da svi cekaju glavnoga, Kukljanca da se oglasi. Napokon, on prekida tisinu ostrim rijecima da nema aktivnih i rezevnih oficira, vec samo oficira JNA, a onda nastavlja malo blaze nego do tada i rece da mogu ici i da doruckujem prije nego sto podjem. Par mjeseci nakon te vjezbe premjeste me iz komande divizije u komandu puka. Od tada sam rjedje sretao generale. Veliki gubitak!

Ni do tada nisam bas volio generale, a od tada - nisam ih podnosio. 


Svi generali svijeta su mi isti. Kao da ih prave po jednom kalupu. Izmedju ruskih, francuskih  i americkih generala, razlika je samo u nijansama. 


Na svijetu bi se mnogo ljepse zivjelo kad bi i generali i njihove vojske bili ukinuti.

Wednesday, January 25, 2012

Podrška Forumu pisaca

Vjerovatno je vecina vas procitala moj prekjucerasnji post "Civilizacijski iskorak" Boleta iz Borika.

Vjerovatno znate sta se sve desava u zemlji Srbiji u posljednjih nekoliko dana. Izgleda da su se kajase potpuno otkacile i da Srbija galopira u diktaturu. Zbog toga, a ne zbog toga sto smatram da treba podrzati clanak koji je iskoristen za povod za sve sto se sada desava, mislim da treba pruziti podrsku Forumu pisaca koji pokusavaju da  pruze gradjanski otpor ludosti diktature. Potpisao sam i time se pridruzio ovoj akciji. Nudim vam kompletan tekst objavljen u e-Novinama, sa jednostavnim uputstvom kako se i vi mozete pridruziti podrsci.

Svakako, na vama je da odlucite da li cete to uciniti ili ne.

**********************


Nakon objavljivanja zahteva Foruma pisaca da Vlada Srbije ukine neustavnu odluku o smeni direktora Narodne biblioteke Srbije, Sretena Ugričića, te predloga da Ustavni sud, ako se Vlada ogluši o ovaj zahtev, pokrene proceduru ispitivanja ustavnosti sporne odluke, budući da je ona u suprotnosti sa ustavnom odredbom da „niko ne može trpeti posledice zbog stavova iznetih u peticijama, osim ako je time počinjeno krivično delo“ (član 56, stav 3, Ustav Republike Srbije) – ovoj peticiji pridružili su se pisci, novinari, javne ličnosti, građanke i građani kojima je stalo do slobode govora i mišljenja.

Potpisivanje je u toku. Pridružite se i podržite zahtev Foruma pisaca svojim potpisom na e-mail adresu forum.pisaca.beograd@gmail.com.

Zahtev Foruma pisaca do sada su podržali:
Svetislav Basara, pisac

Vesna Pešić, poslanica Skupštine Srbije...... ( i vec hiljade drugih)
.
.
.
.

(iz e-Novina)

Tuesday, January 24, 2012

Čomski: Deset strategija manipulacije ljudima

Vjecna tema. Manipulacija ljudima, masama.
Od postanka ljudske zajednice postojali su i ljudi koji su znali kako manipulisati tom zajednicom.
Evolucijom (ili revolucijom, kako kad), manipulacija masama postaje profesija za odabrane koji je znaju koristiti.
Noam Camski, intelektualac ( uh, kako je ova rijec devalvirala! Ali on je to u onom znacenju od prije, sad vec njene denominacije), lingvista, filozof, cesto osporavan, daje svoje , veoma pojednostavljeno ali zbog toga i jasno, misljenje.
Svaka slicnost sa danasnjim politicarima i kod nas i u svijetu, sa politicarima koji su vladali ranije, sa nekim nasim nekadasnjim i danasnjim direktorima i rukovodiocima je sasvim slucajna...

**********************

Autor: Noam Čomski


Objavljeno: 21.11.2011  u buka.com

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

Na osnovu rada jednog od najuticajnijih svetskih intelektualaca, američkog lingviste Noama Čomskog, donosimo vam spisak od deset strategija manipulacije putem medija.

1) PREUSMERAVANJE PAŽNJE

Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.

2) STVARANJE PROBLEMA

Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rešenje”. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje sa namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

3) POSTUPNOST PROMENA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mesecima i godinama. Promene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svet se tako vremenom menja, a da to ne budi svest o promenama.

4) ODLAGANJE

Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unapred. Ljudi tako ne osete odjednom svu težinu promena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.

5) UPOTREBA DEČIJEG JEZIKA

Kada se odraslima obraća kao kad se govori deci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja.

6) BUĐENJE EMOCIJA

Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svest zamjenjuju emotivni impulsi (bes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

7) NEZNANJE

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

8) VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9) STVARANJE OSEĆAJA KRIVICE

Treba ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac, opterećen osećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

10) ZLOUPOTREBA ZNANJA

Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga poseduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.

Monday, January 23, 2012

"Civilizacijski iskorak" Boleta iz Borika


Nikad ne bih ni pretpostavio da ce Bole, onaj iz Borika, izazvati takvu buru na Balkanu! Evo, tri drzave, a ako bog da jos ce se neka u buducnosti pridruziti, skoro da se za vratove uhvate. Sve zbog Boleta, onog iz Borika.


Iz Crne Gore stize zaljenje sto Bole slomi nogu pa ga to sprijeci da napravi „civilizacijski iskorak“.
Ne znam da li je zaljenje vise zbog slomljene noge ili posljedice - neobavljenog „civilizacijskog iskoraka“.

Izrazeno zaljenje bi dovoljno da se u drugoj drzavi, Srbiji, podigne kuka i motika, da se Crnoj Gori, kao susjednoj drzavi ili drugom oku u glavi, zaprijeti, istina diplomatski, onako bratski, kako to braca oduvijek i rade...

Pa onda, a sve zbog Boleta iz Borika, ministar policije razgoropadjen, ni ne spominjuci Boleta, govori o onima u njegovoj (jedan kroz jedan) zemlji koji se, umjesto da napadaju drugo oko u glavi, ohrabruju pa ga  brane od napada. Pa onda taj isti ministar, te iste policije, vodja one iste partije koja je bila na vlasti i onih godina, odjednom, vjerovatno na neciji mig osokoljen, nije vise ni onako isprepadan i jadan  kao uvijek, vec velik u svojim ocima, prijeti, sudi, presudjuje, zatvara, smjenjuje...
Sve to Ministar policije radi po zakonu, koji  za njega ne postoji...

Vec slijedeci dan smjenjuju se drzavni sluzbenici. Prijeti se opoziciji. Ocekuje se uskoro i zabrana, a bogami i paljenje knjiga. Samo da na tome stane.
Jer mase se bude napaljene, kao nekada....

A Predsjednik – mudro cuti.
Sve nesto mislim, o njemu se ustvari i radi. Jer ono Boletovo oruzje je bilo njemu namjenjeno.
Ako je?...
Da je Bole iz Borika znao kakvu reakciju ce izazvati njegovo neprodano oruzje, sigurno bi ga ranije, po nizoj cijeni, ma budzasta prodao,  ili negdje drugdje ga sakrio.

Sto ti je insan; i pored sve te frtutme koja se digla i kojoj se kraj ne vidi, ja opet razmisljam o Boletu!
Poznavao sam covjeka.  Citam, na Tunjicama je. Dobro je, neka je blizu kuce. Mogu mu i carape i cigare donijeti. Nece se bar smrzavati pod stare dane. A mozda poznaje i nekog od cuvara. I oni su igrali mali fudbal u Boriku. Valjda ce mu i noga brzo ozdraviti da bude spreman za svoj "civilizacijski iskorak" - u sud.


Rekao bih da se autor clanka koji izazva ovoliku guzvu, u dijelu gdje zali sto Bole ne napravi "civilizcijski iskorak" zaletio i  pretjerao. Ne zelim da vjerujem da mu je ubijanje bilo na pameti. Kao da ga je ponijela pjesnicka figura. I, iako se njegov komentar odnosio na klasni a ne nacionalni iskorak, ne bih se slozio s njegovim misljenjem.
Ali hajka, pozivanje na odstrel, kako autora tako i onih koji dizu glas da ga brane, izvrtanje njegovih rijeci, potpirivanje  najnizih strasti kod vec napaljenih masa, govore da je drzavi i drustvu koje reaguje na taj nacin istinski civilizacijski iskorak, ne onaj koji je Bole propustio, zaista potreban.
I siguran sam, on ce se morati desiti.
Kada?
Tesko da postoji neko ko je u stanju odgovoriti na ovo pitanje. 

Sunday, January 22, 2012

EU referendum u Hrvatskoj

Danas se odrzava EU Referendum u Hrvatskoj. Siguran sam da taj referendum prolazi.
Kako i ne bi kad je prema jucerasnjem pisanju Novog lista cak  i osudjeni general Gotovina porucio iz celije u Hagu: "U Haagu ću glasati za EU, glasajte i vi!"
Interesantna je i jedna od recenica iz teksta "General Gotovina imao je značajnu ulogu u hrvatskom približavanju EU."
Sve snage, pa i nacionalni heroji u obliku Gotovina osudjenog (istina tek prvostepeno)  za ratni zlocin, znaci "prvostepeni zlocinac",  su upregnute da ubijede glasace da je EU jedina opcija.
Ako ce  jedan heroj, pacenik, lezeci u celiji u toj istoj Evropi, glasati za ulazak u Evropu, onda napacenom puku nema druge vec slijediti savjet heroja!

Vjerovatno ne slucajno, taj isti Novi list prije desetak dana objavljuje intervju sa Igorom Mandicem pod naslovom: " Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita" u kome se on, umjesto podstanarskog ulaska u Evropu, zalaze za ujedinjenje jugoslovenskih naroda, naravno na drugacijoj osnovi nego sto je to b ilo ranije, jer ono ranije nije radilo.

Uostalom procitajte njegov intervju i recite , onako u sebi, za koju opciju biste vi glasali.

***********************
Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita



Igor Mandić je neumoran. Pa ako nije riječ o nekoj novoj autorskoj knjizi kojom će redefinirati žanr memoarske proze u Hrvatskoj i pokrenuti lavinu sličnih pokušaja svojih kolega, onda će barem sakupiti neke tekstove i objaviti ih u knjizi. Ovaj put to su čak dvije knjige u jednoj: »Zauzeto, Hrvat!« zbirka je kolumni objavljivanih u tjedniku Novosti, a »Sloboda lajanja« zbirka je tekstova objavljivanih u raznim novinama od 1990. do 1993. godine.
Razgovor u kojem ćemo se dotaknuti i Miroslava Krleže, Hrvatske kao propalog biznis projekta šovinističkih elita, Europske Unije, HRT-a ili tematizirati ulogu intelektualca danas u društvu počinjemo pitanjem zašto dvije knjige u jednoj.
– Dvije muhe jednim udarcem! Iz praktičnih razloga da ne dijelim te dvije cjeline koje same po sebi ne bi bile dovoljno opsežne za knjigu, a kako su mi se ti materijali nagomilali smatrao sam neophodnim objaviti ih, pa sam smislio knjižarski štos, naopako postavio dvije polovice knjige. Tko ne voli jednu, neće voljeti ni drugu polovicu, jer ona je otprilike tako složena da je mogu zamrziti i jedni i drugi, koju god polovicu čitali. Ili zavoljeti.
A zašto? One se sastaju na sredini zbog knjižarskog uveza... Ali one se doista i sastaju u raskrinkavanju nacionalističko-kulturoloških mitova na ovim prostorima.
– Jest, apsolutno, s jedne strane imamo kritiku totalitarnog soc-komunizma u »Slobodi lajanja«, a s druge obranu nekih ljudskih prava jedne manjine u Hrvatskoj također protiv jedne nacionalističke zagriženosti. Dobro ste primijetili.

Evo ulazimo u Europsku Uniju, a ona se raspada?
– Mi ulazimo u nju kao podstanari, moramo podnijeti sudbinu da ćemo biti tretirani kao rezervna postaja za konobare i prostitutke i ne vjerujem da ćemo tu nešto posebno profitirati. Ma sve je to savršeno svejedno, jer je pogrešan smjer okretanja. Ja tvrdim da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nikako na stari način, i nikako jednopartijski kao stara Jugoslavija, ali ja nisam institucija da to mogu razraditi. Rat koji nismo objavili neslavno je završen, bez pobjednika – jer u građanskom ratu pobjednika nema. Taj rat je možda dokrajčio iluziju da možemo sa susjedima, ali možda postoji šansa da zajedno s braćom po plemenu, krvi i naciji stvorimo temelje neke nove čvrstije zajednice. I tu ćemo jedino ostvariti nacionalni identitet i neku novu solidniju državu. A ovo s Hrvatskom u Europi je rastapanje maslaca na ploči vrućeg špahera.

Ponovno na pustari

Kako to da je prestao vaš angažman u Novostima, listu u kojem ste objavljivali kolumne pod nazivom Zauzeto, Hrvat?
– Jedna godina moga djelovanja u Novostima, danas možda ponajboljim novinama u Hrvatskoj, nekako se približavala kraju kad mi je pala ponuda iz jednog mnogo tiražnijeg lista s puno većim honorarom. I normalno da sam se polakomio. Tko ne bi? Uostalom to je u skladu s našom profesijom i profesionalnim relativizmom koji i sam zastupam. Ja sam nebrojeno puta bio ostavljen na cjedilu, na crnim listama i kao takav sam praktički jedan penzionerski goljo, pa mi je povećanje honorara apsolutno odgovaralo. Ali onda je došlo do nesporazuma s novom redakcijom, jer izgleda da se nisam uklapao u njihovu koncepciju i nakon nekoliko mjeseci došlo je do prekida. I sad sam ponovo na pustari. Ali dobro, bio sam milijun puta već i uvijek sam puštao neka sve teče, neka voda sve nosi, sudbina će to već nekako srediti.

Zanimljivo je da se ne skrivate iza demagoških floskula o većoj bazi čitatelja, profesionalnim izazovima i sl. čime novinari i kolumnisti obično pravdaju lukrativne transfere, nego priznajete da su razlozi puke materijalne naravi.
– Što je povezano. Ali to je jedna vrsta profesionalnog relativizma, čak bliska cinizmu. No kolege u Novostima su to jako dobro shvatili. Oni su i sami pretpostavili da bi me trebali malo bolje honorirati, ali nisu mogli. Taj je list sirotinjska baza male etničke manjine Srba u Hrvatskoj, i ono malo novca koji mogu odvojiti moraju štedljivo dijeliti. Ali meni je to bilo i fantastično osvježenje da na jednom mjestu mogu objavljivati kritičke eseje, ironične pamflete protiv svega što mi je smetalo, i što mi i dalje smeta.
A obreo sam se u Novostima onoga trenutka kada su prvi put u povijesti mogle izaći na kioske i kako se očekivalo da one budu samo neki etnički geto, onda sam se ja kao Hrvat po krvnim zrncima već dosta prononsiran kao srbofil vrlo svjesno uključio u njihovu redakciju i nastojao sam biti na razini onog mog antinacionalizma i antiklerikalizma koji sam gajio prema bilo kome.

Opasno krležijanstvo

Antinacionalizam i antiklerikalizam svakako su dobar poticaj za priču o jednoj nedavnoj velikoj, debeloj obljetnici – 30 godina od smrti Miroslava Krleže. Na toj ste obljetnici u HDP-u, koji je jedini organizirao življi skup na temu Krleže, imali jedan naslovom provokativan istup u javnoti: Povratak krležijanstvu. No taj povratak za vas ipak nije moguć. Zašto?
– Pa bitno su promijenjene okolnosti onakvog krležijanstva koje je postojalo u vrijeme Krležinog djelovanja do 2. svjetskog rata. I onoga poslije, kada je on prerastao u kult i mit. Od 90-ih ti su se odnosi bitno promijenili i preuzeti na sebe obavezu totalnog krležijanstva je nemoguće. Zato što kad bi se uopće našla osoba koja bi gajila krležijansku potenciju otpora prema svemu i svakome to bi bila jedna samoubilačka akcija. Ja mislim da Hrvatska odbija krležijanstvo, u punini značenja tog pojma. Tko god se i danas usuđuje nasljedovati neke od obilježja krležijanskog temperamenta misli i ideja vrlo se teško probija i nailazi ne velike otpore. Jer inertnost naših institucija i uskogrudnost javnog mnijenja je još tolika da je krležijanstvo strašno opasno. Zato to nije ni moguće ni poželjno, jer krležijanstvo bi nas razdrlo. Bila bi to prava teroristička bomba.


Na skupu ste rekli da je Krleža TNT?
– Da, TNT koji čuči u njegovim knjigama i tko god ga pokuša aktivirati u opasnosti je da raznese i društvo i sebe samoga. Jer od onog trulog tuđmanoidnog sustava koji je počeo 90-ih godina sve je dolazilo u koliziju s krležijanstvom do danas. Odnosno sve loše što kažemo o tom društvu opravdava krležijanstvo. I to je kontradiktorno kao i sam Krleža i krležijanstvo, pa se mi snađimo. Krleža je toliko golem da mora biti kontradiktoran. On je desetljećima nakon 2. svjetskog rata balansirao od onih prvih istina koje je rekao u Hrvatskoj knijževnoj laži, najjačem pamfletu ikada objavljenom u Hrvata, na žici rastegnutoj preko ponora vremena do šahovskih partija na Brijunima. Ta njegova kontradiktornost, koja je za mene razumljiva, neostvariva je više danas, a možda nije ni poželjna.

Ali ne može se reći da se Krležu danas ne čita, kada ga čitaju i slijepci! Istoga dana kada je bio skup u HDP-u, navečer sam bio pozvan u Hrvatsku knjižnicu za slijepe, gdje se odabrana djela iz hrvatske kulture snimaju za potrebe slijepaca. Pa mi je bila čast doći u tu knjižnicu u kojoj su predstavili snimljenu moju knjigu »Zbogom, dragi Krleža«. Prema tome on je čitan, dospio je do krajnje granice ljudskih moći !

Što mislite o poruci ministrice kulture Andree Zlatar kulturno-umjetničkim institucijama da su zakazale u obilježavanju ove obljetnice kad su se poduzele komemorativnih sastanaka, kao da Krležino djelo nije živo?
– Gospođa ministrica je dobro primijetila, ali sad je već kasno. Obljetnica je propuštena. Ali uskoro će biti obljetnica rođenja, pa se DHK prijeti da će nešto napraviti, a ja sam član i tog društva.

Ukazuje li to vaše dvojno članstvo i na neuhvatljivost vaše ideološke pozicije? I što biste rekli o ljevici i desnici u Hrvatskoj, odnosno o književnoj ljevici i desnici?
– Prvo, moje dvojno članstvo nije izuzetak, a neke velike ideološke razlike između ta dva smala cehovska udruženja i nema. Ne bih inzistirao na podjeli lijevo i desno jer bi to bilo pojednostavljivanje. Moje dvojno članstvo je stvar tolerancije.
Otkako sam počeo pisati, moje članstvo u DHK-u je bio nedostižni ideal i kad sam se uspio učlaniti mislio sam da sam stekao status pisca. Ali nije se moglo zanemariti godine i godine ideoloških manipulacija i cehovskih razračunavanja. Na svim skupštinama obično smo u zadnjim redovima rogoborili kako bi se trebalo odvojiti od toga društva, ali to se u socijalizmu moglo shvatiti kao politička diverzija. A kukavičluk naše humanističke inteligencije je beskrajan. U to ubrajam i sebe. Ja sam nisam poveo ništa, a nisam imao ni koga slijediti u razdvajanju dok nije to sve puknulo kad se jedna grupica ljudi spontano odvojila. Ali to je već bilo u vremenu kad je sloboda lajanja bila dopuštena.

Postoji li onda po vama uopće hrvatska književna ljevica i desnica, i uopće što je s političkom ljevicom i desnicom u HR?
– Ti su pojmovi odavno postali irelevantni. Čak i u svijetu. Ne postoje snažni ideološki pokreti, ni s jedne ni s druge strane, koji bi opravdavali približavanje inteligencije tim idejama. Između dva svjetska rata to je bilo jasnije, ali u doba općeg relativizma to je postalo bespredmetno. I kako više nitko nema ni volje ni snage snažno oformiti bilo koji ljevičarski pokret ni u Europi ni u Hrvatskoj, migoljenje inteligencije između tih pojmova nije ništa drugo nego migoljenje crva.

Uzaludan trud

Koje su onda neuralgične točke našeg društva? Oko čega se sporimo?
– Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presminono za jednu malenkost kakva sam ja.

Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.

Apsurdni birokratizam

Malo smo se bavili intelektualiziranjem opće prakse. Pratite li nasljednike projekta na HRT-u kojega ste bili dijelom – Peti dan?
– Pratim, jer uvijek želim da ta vrsta talk showa za odrasle bude na televiziji. Sad ne želim ispasti ljubomoran pa reći da su neke ranije postave bile bolje i zanimljivije - ružno je tako biti ljubomoran. Izbor osoba za takav šou je delikatan i možda pokazuje princip ćorave koke. Kako su i nas izabrali za prvu seriju emisije Opće prakse emitirane od jeseni 2006. do lipnja 2007. Ali zanimljivo je da se nje ljudi još uvijek sjećaju. Izgleda kao da je emitirana jučer. Kako su nas izabrali, tako su nas i maknuli, došla je druga, pa treća ekipa. Ideja je, mislim, strašno dobra i važna.

Ali ako se ne varam prijeti joj skoro nestajanje s ekrana. Kao i nekolicini drugih projekata na HRT-u koji dio javnosti smatra projektima od javnog interesa. Što mislite o novom glavnom uredniku HRT-a Bruni Kovačeviću i njegovim smjernicama?
– Ja gospodina ne poznajem, jer sportski program ne pratim. Ali njegov dolazak i djelovanje nije važno zbog njegove ličnosti, nego zbog činjenice kompliciranosti organizacije vrha televizije, te Programsko vijeće, pa nadzorni odbori, upravni i šta ja znam. Toliko je to komplicirano da se vidi da se birokracija hrani sama sobom, da je ona kao neka pijavica koja živi tako da siše samu sebe, ali opet i kao hvidra odsiječeš jednu glavu a naraste druga. Sve je to apsurdni birokratizam, pa onda apsolutno anonimni nekompetentni ljudi dođu na mjesta na kojima se odlučuje o programu jedne javne televitizije. Nije problem samo u jednoj osobi ravnatelja ili glavnog urednika.

Vratimo se malo na vas. Vašom proznom autobiografijom u dva dijela pokrenuli ste lavinu sličnih poduzeća hrvatskih pisaca i intelektualaca. Pratite li tu produkciju i spremate li možda kakav novi prilog?
– Pratim, pratim, i žao mi je što sam im dao primjer. Moje su knjižice bila jedna vrsta inovacije i strukturno i sadržajno u hrvatskoj auotobiografskoj prozi, koja je činovnička i neiskrena. Ja sam pokušao prijeći sve to, i osobne tajne, i društveni moral. I također dati ćušku javnom ukusu, kako bi rekao jedan slavni prethodnik, i to mi je podosta uspjelo. Nije da se hvalim, ali tiražnost i čitanost to pokazuju.

Pratim sve te koji su se pojavili istovremeno ili usporedno jer se odjednom pakazalo da se svi možemo hvaliti nekim svojim pričicama uz koje ćemo pokazivati slikice. Meni je to došlo nekako spontano, fotografije u mojim knjigama nisu ilustracije mene samoga nego su dio neke priče. Pa se odjednom pojavljuju albumi iz privatnih kolekcija. Čitave zbirke fotografskih dokumenata trebale bi pokazati kako je netko postojao. Ali to je bitno za mali krug, za širi je potrebno imati neku književnu istinu koja je dobro ispričana. Mislim da je to meni pošlo za rukom u toj vrsti kombinacije fakcije i fikcije.

A ne znam, nagovaraju me na treći dio, ali bojim se da bi on pokvario sve dobre dojmove koje su ljudi imali o meni, pa da još jednom ne zglajzam radije sam se zaustavio na ovim problematičnim tekstovima iz zadnje knjige.

A one naznake da bi iz te autobiografske proze mogla izrasti i »prava« proza?
– Bojim se da ne, bojim se da nemam talenta za to, za takvo izmišljanje. Nisam romanopisac, ne znam pričati priču kako treba. Potreban mi je oslonac u stvarnosti pa da malo ispletem nešto istine i imaginacije a da opet istina bude provjerljiva po datumima, osobama. I uvijek sam se mučio da to poentiram nekim duhovitim ili inteligentnim zaključkom. Pravo romansijerstvo je izvan moga dosega.

Što očekujete od 2012. godine?
– Očekujem da mi prođe. Eventualno.

Novi list
Autor: Davor Mandić
Objavljeno: 8. siječnja 2012.






Saturday, January 21, 2012

Masa u Kambodzi


Masa je trenutno u Kambodzi. Ili je vec otisla dalje. Znam da uskoro treba da ide i u Vijetnam, da se sastane sa svojom sestrom Lanom, koja ponekad putuje svijetom i upoznaje ga, ali ne na Masin nacin.
Masin nacin je jedinstven.
Samo najznatizeljniji, najhrabriji i najodlucniji obilaze svijet kako to Masa cini.
Iz Kambodze, Masa nam salje slike cuvenog hrama Angkor, najveceg vjerskog objekta na svijetu izgradjenog u 12. stoljecu u klasicnom stilu Kmerske arhitekure (o kojoj smo ucili u Gimnaziji  - ne sjecam se sta sam juce rucao, ali se Kmera sjecam).  Ovaj hram je u pocetku bio vjersko  Hindu sjediste, da bi ga krajem 13. stoljeca preuzeli Budisti koji ga i danas koriste i brinu o njemu.
Od mene toliko - a od Mase slike.










Friday, January 20, 2012

Esina (zakasnjela) cestitka


Bio sam u Dubaiju za Novu Godinu i napravio ove tri, pa ko mislim, da tebi i tvojoj familiji pozelim puno zdravlja i srece u Novoj 2012 godini.


Ono jeste, da sam malo zakasnio ali od prijatelja je. Puno dobrih (kao i uvek) priloga na nasem Parkicu u 2012 zelim svim nasim prijateljima Parkica i da u zdravlju i veselju uzivamo.

“J... te sto je zivot opasno dobar”
Izrekao u ulicnom zargonu Esad Salkanovic



A Dibai izgleda ovako:



Wednesday, January 18, 2012

Nataša: Zagrebački muzeji, 12. siječnja 2012.

Osvanulo predivno zimsko jutro, inje zabijelilo tlo, zubato sunce i slab sjeverac ugodno štipkaju obraze, osjećam se dobro, zdravo, kao i mnogi, koji jutros nađoše razlog da izađu na zagrebačke ulice. Kako vrijeme odmiče, tako temperatura raste na ugodnih i nevjerovatnih za ovo doba godine, 10C.

Odlučila obići dva muzeja, jedini privatni muzej u Hrvatskoj, Muzej Marton s novim postavom – «Umjetnost stola», te u Klovićevim dvorima izložbu slika Mate Celestina Medovića. U Dvorima je i izložba «Renesansa u Hrvatskoj», koju sam posjetila početkom prosinca. Kako to obično biva, mislimo da imamo dovoljno vremena za posjetiti ih, jer sve traju oko 2 mjeseca, ali vrijeme izmiče i lako se dogodi da izmaknu i izložbe, a to si ne bih mogla oprostiti, pogotovo ne ove tri.

Pokušat ću približiti vam sve tri, vjerujući da će vas obradovati, kao što su obradovale mene i brojne posjetitelje.

Renesansa u Hrvatskoj - http://www.galerijaklovic.hr/izlozba.aspx?id=50


Bernardino Licinio – 16.st. sv. Obitelj sa sv.Katarinom i djevojčicom



Gentile Bellini – Sv. Ivan Krstitelj, Sv Jerolim – 15.st., Trogir, Zbirka crkvene umjetnosti


Bartolomeo Vivarini – Bogorodica s Djetetom i svecima, Veli Lošinj, župna crkva


Nažalost najljepše i najvrijednije slike, one Ticijana, Tintoreta i Veronezea nisam uspjela snimiti. Nešto se zakočilo na iPhonu, nikad se do tada nije dogodilo, a bilo mi je neugodno istraživati o čemu se radi, jer snimati nije dozvoljeno.

Ako vas put nanese u Dubrovnik, Korčulu i Vrbosku na Hvaru, potražite ih u njihovim župnim crkvama, tamo sam ih prvi put vidjela i zapamtila, zaista su lijepe i vrijedne.

Jasnoća i bogatstvo kolorita na svim slikama oduševljavaju.


Mate Celestin Medović - http://www.galerijaklovic.hr/izlozba.aspx?iz=51
http://hr.wikipedia.org/wiki/Celestin_Medović

http://www.remek-djela.com/aktivnosti/izlozba-medovic/izlozba-medovic.html
http://www.youtube.com/watch?v=b2WV2r0b4LM

Medović me zadivio, vrhunski je slikar, a samo o njegovom pristupu temi, odnosno s kolikom pažnjom i osjećajem pristupa slikanju ovisi hoće li mu djelo biti vrhunsko ili osrednje. Njegovo slikarsko umijeće zadivljuje. Opus mu je ogroman i različit; slikao je portrete, pejzaže, mrtvu prirodu, povijesne teme,... Kad sam ušla u dvoranu sa slikama mrtve prirode, ostadoh bez riječi, zadivljeno sam gledala slike grožđa, smokava, raspuknutog nara, jednako se dogodilo i s prizorima mjesečine i brodica na moru, ali kad sam došla u prostoriju sa slikama vrijesi, brnistre, smilja pored mora s pogledom s Pelješca, sjela sam na klupu, zagledala se u jednu poveliku sliku vrijesi i suze su nekontrolirano krenule niz lice. Pored mene je stao jedan gospodin, i on se zagledao u sliku i nakon nekoliko minuta mi se obratio riječima – teško se odvojiti od te slike, zar ne? Gledao je suze u mojim očima s punim razumijevanjem, jer i njega su se slike dojmile. Bio je to trenutak bliskosti s autorom, u tom trenutku mnogo je toga prošlo mojom glavom i dušom, a mnogo je toga sličnog bilo i u glavi i duši Medovića, ali i u ovom nepoznatom čovjeku. Ljubav prema Prirodi i razumijevanje njene savršenosti kad ju osjetiš, može se prepoznati u sličnima, a taj trenutak je veličanstven.

Zadivljujuće su njegove slike s povijesnom tematikom, svojom veličinom, brojnosti likova i iznimnim bogatstvom kolorita daju osjećaj da sam dio te slike. Interesantna je Medovićeva perfekcija na nekim detaljima, dok neke likove zanemaruje, svjesno ili ne, zna samo On. (Pogledajte stepenice palače!)

Medovićev život je vrlo zanimljiv, pun suprotnosti i da bi se razumjele slike, potrebno ga je poznavati, kao i okruženje u kojem se kretao i živio.

Umjetnik je velik ako svoje osjećaje izrazi na platnu tako da ih gledatelj osjeti kao svoje. U jednom trenutku slikar i gledatelj postaju jedno.







Interesantno je da sve fotografije Medovićevih slika s vrijesi ne uspijevaju vjerno prenijeti njegove boje i ljepotu vrhunskog umjetničkog djela.




Bakanal - s tom slikom doživio je svjetski uspjeh



Muzej Marton http://www.muzej-marton.hr/izlozbe.asp


Muzejski fundus sačinjavaju brojne umjetnine od stakla, srebra, namještaj, satovi i slike, ali najviše se izdvaja zbirka porculana, izrađenih u gotovo svim evropskim značajnim manufakturama 18. i 19. stoljeća. Kolekcija bečkog porculana jedna je od najvećih u svijetu, a od iznimne vrijednosti je kolekcija Sevres porculana.

«Umjetnost stola» posvećena je oživljavanju ugođaja prostiranja stolova s kraljevskih dvorova i kuća visokog građanstva. Na izložbi su postavljena tri stola: rokoko, neoklasicizam i bidermajer. Kultura stola u svim svojim oblicima ogledalo je društvenih struktura i izraz trenutne mode.

Lijepo postavljen stol jednako mi je važan kao i hrana koju objedujem. Tanjure biram od bijelog porculana bez ili s minimalnim ukrasima, čaše od kristalnog stakla također s minimalnim ukrašavanjem, jer hrana i piće, svojim bojama i oblicima moraju doći do punog izražaja. Hrana mora biti raznolika i u svim bojama, ako nije tako, uživanje u jelu nije potpuno.


Bečki servis za kavu, oko 1800.god.



Otmica Evrope, bijeli porculan, cca 40cm visine






Oba muzeja su na Gornjem gradu, koji je lijep i vrijedan sam po sebi, a ovako obasjan suncem, blistao je u svojoj ljepoti.
Kad god prođem njegovim trgovima i ulicama, nagradim sebe, i taj užitak uvijek osmijehom obasja moje lice.

Predivno proveden dan.

Monday, January 16, 2012

In memoriam: Vojislav Bajic


Sa jedne od Elektrijada: Vojo u sredini
Tuzne vijesti kao da smjenjuju jedna drugu. Ovog puta jos jedan nas kolega sa Elektrotehnickog Fakulteta, Vojislav Bajic je otisao sa ovoga svijeta. Pamtim ga kao covjeka, koji je svojom bistrinom, jasno izrazenim stavom, pojavom i baritonom privlacio paznju i ulijevao povjerenje od prvog susreta.
Briljantan student elektronika koji na ispite nije odlazio da bi ih polozio, vec da bi profesoru dao svoje misljenje i vidjenje problema koji je postavljen pred njega. Sjecam se da smo jednu od Elektronika polagali zajedno. Zapravo, ja sam polagao ispit, a Vojo je sa profesorom Iliskovicem prodiskutovao teoretske osnove nekih pojava u elektronici. Za njega je elektronika bila tako jednostavna i logicna.
Briljantan um.
Na zalost, bolest nije dozvolila da ovaj izuzetan talenat razvije sve svoje potencijale. Sudbina je odredila da ga prerana bolest udalji od nauke, studenata i Fakulteta.
Pocivaj u miru Vojo.

Vuk Perišić: Milanović, novi Gorbačov

Ponovo jedan odlican tekst Vuka Perisica. Bojim se da ne pretjeram sa njegovim tekstovima, ali on toliko dobro pise, jednostavno, a analiticki. Njegovi tekstovi, poredjenja,  poticu na razmisljnje. Zbog toga  mi se cini da bi bio grijeh ne predloziti vam da i vi procitate.
Vi koji ste ovo vec procitali, odmorite se danas...
************ 


Volio bih da griješim, ali ne mogu se oteti dojmu da je nova vlast zbunjena. Još uvijek nije dovršila tranziciju iz predizbornog praznoslovlja u povlačenje konkretnih poteza. Vrlo dozirano u javnost plasira bojažljive ideje. Pokušavaju li se snaći u neredu koji su za sobom ostavili prethodnici? Ili treba pričekati sljedeću sjednicu Sabora, pred koju će predsjednik Vlade i resorni ministri izići s prijedlogom paketa novih, spasonosnih zakona? Ili je pak prioritet predstojeći referendum o Uniji pa će nakon referenduma vlast vidjeti što će i kako će?

Ili je problem dublji? Je li nova vlast svjesna da je njezina izborna pobjeda dio procesa jednog raspadanja koje je moralo nastupiti prije ili kasnije? Srušen je Berlinski zid ideologije koja je nudila slobodu, ali takvu koja je prekoračivala granice slobode drugoga. Mnogi su povjerovali da je dovoljno dokopati se suverene samoće u kojoj će biti dopuštena mržnja prema drugome pa će poteći med i mlijeko kroz kule i gradove, ali gle čuda, odavno nema ni rata, ni drugih, a još uvijek nema ni meda ni mlijeka. Nacionalizam se raspada kao što se komunizam raspadao krajem osamdesetih godina, u beznadnoj praznini zlokobne i dosadne retorike, čudeći se gdje je pogriješio, a pogriješio nije nigdje, naprotiv, bio je, kao i komunizam, dosljedan sebi pa se suočio s neostvarivošću svojih ionako nemoralnih obećanja i – drugačije nije moglo ni biti – sa spektakularnim bankrotom.

Nova vlast je na važnom raskrižju. Ona može, poput Mihaila Gorbačova, pokušati spasiti stari sustav dekorativnom kozmetikom ili hrabro krenuti u izgradnju doista građanskog, pluralnog i tržišnog društva u kojem je manje bitno hoće li u ovom ili onom izbornom razdoblju prevladavati demokršćanska, liberalna ili socijaldemokratska opcija, pod uvjetom da se na vlasti doista smjenjuju demokršćani, liberali i socijaldemokrati, a ne mutanti koji već dvadeset godina, što iz neznanja, što namjerno, krivotvore političku abecedu ili se, što je još gore, razlikuju samo po nijansama svojeg nacionalizma, korumpiranosti ili vlastoljublja.

Milanović koji razumije Tuđmana


Ne zaboravimo da je Gorbačov vjerovao u to da je Lenjinova doktrina u osnovi dobra. To upadljivo podsjeća na 'državnički mudar' intervju Zorana Milanovića u kojem pokazuje razumijevanje prema Franji Tuđmanu. Bajka o dobrom Lenjinu koju je upropastio Staljin slična je bajci o Tuđmanu čiji je san upropastila korupcija. Obje bajke počivaju na dogmi da su životno djelo Lenjina (revolucija) i životno djelo Tuđmana (država) neupitne svetinje, mada su totalitarizam i bijeda u Sovjetskom Savezu, odnosno korupcija i ekonomska katastrofa u Hrvatskoj, logične i izravne posljedice upravo države i revolucije.

No ostavimo načas Sovjetski Savez i promotrimo uvijek poučnu Njemačku, ali zasad ne zbog Berlinskog zida.

Njemačko Carstvo je 1913. imalo društveni bruto proizvod od 40 milijardi maraka. Državni proračun iznosio je 2,3 milijarde maraka, dakle nešto više od pet posto BDP-a. Od te 2,3 milijarde Carstvo je trošilo 75 posto na vojsku. Radi potpune predodžbe valja imati na umu da je Njemačka zbog trke u naoružanju s Velikom Britanijom užurbano gradila basnoslovno skupe ratne brodove i da je raspolagala moćnom i dobro opremljenom kopnenom vojskom. Ako od 2,3 milijarde oduzmemo vojne troškove, dolazimo do iznosa od 0,6 milijardi maraka – što je manje od dva posto BDP-a – kojim je Njemačka financirala, za tadašnje kriterije, izvrstan sustav zdravstvene i socijalne zaštite, najmoderniju infrastrukturu u Europi, ali i nemali državni aparat. Uz to je bila autoritarna monarhija čija politička elita nije osjećala ni najmanju potrebu da liberalnoj javnosti polaže račune. (Podaci iz Friedrich Lütge, Die deutsche Kriegsfinanzierung im ersten und zweiten Weltkrieg, Göttingen 1953).

Republika Hrvatska je 2011, prema mrežnoj stranici Hrvatske narodne banke, imala BDP nešto veći od 330 milijardi kuna, a rashodi poslovanja prema Proračunu za 2011. iznosili su preko 120 milijardi kuna. (Narodne novine 140/2010 od 14. prosinca 2010). To znači da radno aktivni građani Republike Hrvatske godišnje troše na Republiku Hrvatsku, zaokružimo, četrdeset posto svoje zarade, iako se ona ne sprema za svjetski rat i ne odvaja 75 posto svoga proračuna na bojne brodove od trideset tisuća tona s topovima kalibra od preko 300 mm.

Znam, neusporedive su godine 1913. i 2011. Neusporediva je ekonomska moć tadašnjeg Njemačkog Carstva i današnje Republike Hrvatske. Neusporedivi su današnji civilizacijski prohtjevi s onima otprije stotinu godina. No ipak, ima nečeg neodoljivo zanimljivog u tim omjerima i postocima. Neumitnošću aritmetike dokazuju da strašilo 'neoliberalizma' ne postoji i da su države u posljednjih stotinu godina potpuno poludjele, a da pritom izbjegavaju odgovoriti na pitanje imaju li toliki javni troškovi neke stvarne koristi. Konačno, ti podaci, za koje sam mislio da su tiskarska greška, a nisu, navode na zaključak da se jedno militarističko i državotvorno carstvo ponašalo racionalnije od ove miroljubive demokratske republike.

Javni troškovi – a vanjski i unutarnji javni dug da i ne spominjemo – nisu najstrašniji ostatak Berlinskog zida čija je izgradnja u Hrvatskoj započela 1990. Nakon ujedinjenja Njemačke primijećeno je da je jedna od većih prepreka tranziciji DDR-a takozvani Zid u glavi, dakle mentalitet bivšeg sustava. Svaki nedemokratski režim, bio to komunizam ili nacionalizam, sužava obzore i svoje vjernike čini nesposobnima da razmišljaju izvan zadanih ideoloških ograničenja. Gorbačov je htio popraviti nešto što se popraviti nije dalo možda i zato jer je član KPSS-a postao još za Staljinova života. Možda i Milanović daje tugaljive intervjue jer je višim državnim službenikom postao za Tuđmanova života? No na dnu hrvatskog Pandorinog kontejnera, te izlizane i žalosne metafore koja nesrazmjer BDP-a i proračuna sažima bolje od bilo koje fiskalne statistike, ipak postoji Nada.



Kajin i bedastoća jednog JFK


Kakva nada? Postoje li znaci da će Zoran Milanović, za razliku od Mihaila Gorbačova, shvatiti da se bez odricanja od zabluda samo produljuje agonija? Zasad ne. Dajmo mu vremena da shvati da su narav demokracije, oholost njezinog racionalizma i kategoričnost njezinih moralnih imperativa takvi da je bez odricanja od 'Lenjina' i crvenoarmejaca u Haagu ekonomski oporavak Hrvatske nemoguć. Neka Zoran Milanović iskoristi 'prvih stotinu dana' za rušenje toga Zida u svojoj glavi.

Dotad ćemo biti skromni i nadu ćemo prepoznati u činjenici da Damira Kajina, čovjeka čiji su um okovali visoki zidovi političkog amaterizma, nije zapala nijedna državna dužnost i da Kajin u emisiji 'Nedjeljom u 2' 8. siječnja 2012. nije po treći put u posljednjih mjesec dana ponovio Kennedyjevu rečenicu o domovini koju treba pitati što možemo učiniti za nju, umjesto da nju pitamo što može učiniti za nas. Kada se JFK usudio izgovoriti tu bedastoću, izazvao je skandal kao čovjek opasnih namjera koji namjerava likvidirati američku demokraciju. Zašto? Zato što domovini ne smije pasti na pamet pitati nas što bismo mogli učiniti za nju jer ona postoji samo zato da bi određene usluge činila nama i zato što je sve drugo suludo, poput namjernika koji ulazi u tramvaj i pita vozača što bi mogao učiniti za ZET i još ga zamoli da spusti pantograf, ne bi li sâm, u domoljubnom zanosu, gurao tramvaj, nesretan što postoje tračnice i što neće zalutati u ona bespuća.

U današnjoj Hrvatskoj neusporedivo je umjesnije citirati Ronalda Reagana. Kasnog proljeća 1987. u Zapadnom Berlinu, pred samim Zidom, Reagan se obratio Gorbačovu:

– Tear down this wall! (Srušite ovaj zid!)

Srušite zid u glavama, gospodo ministri, pa ako tramvaj bude uredno prometovao i ako cijena bude razumna, platit ćemo kartu, a to je najviše što bismo trebali učiniti za ZET.

*Tekst preuzet sa T-portala