Thursday, February 28, 2013

Vedrana Rudan: Ovce

Pretpostavljam da ce i ovaj danasnji  kao i onaj jucerasnji post  izazvati razlicite reakcije, zavisno od predznaka koje citaoci sami sebi postave. 
Oba posta sam kopirao sa razlicitih izvora, ni jedan ne odrazava moje misljenje,  ali i u jednom i drugom ima i istine u koju vjerujem.  Oba su , prije svega razlicita po tome sto nisu na liniji  vecinskog  unisonog-nacionalnog misljenja. 
Na meni je da ih procitam i da vam ih ponudim.
Na vama je da ih procitate ili ne, da ih odbacite ili prihvatite, djelimicno odbacite ili djelimicno prihvatite; ili da ih ignorisete kao manjinska i nevazna. 
Ali nemojte, molim vas, da me, kako to neki cine, zbog objavljivanja proglasite ni nacionalistom niti izdajicom. Jer ni jedno od toga nisam, ma koliko neko to tako mislio.  
Jednostavno, neopterecen nacionalnim predznacima,  posmatram, citam i imam svoje misljenje kao sto ga ima i Vedrana i oni koji su ga juce izrazili. 
Do nas je, svakog ponaosob...
******************

Mene ovo oko ćirilice vraća u stara vremena kad smo mi Hrvati urlali, ovo je Hrvatska, kad nam je Tuđman bio heroj a ne zločinac, kad smo Srbe vješali na vrbe, kad smo bili opsjednuti stvaranjem “Mojeeeee Domovineeeeee.” Što nam se pred dvadesetak godina dogodilo?



Napali su nas četnici uz pomoć zločinačke JNA. “Krajina” je godinama bila pod opsadom. Amerika je naredila Miloševiću da dozvoli Tuđmanu čišćenje “Krajine” od nekoliko stotina tisuća Srba. I bi tako. Oni koji nisu imali uključen radio pa nisu čuli kojim putem treba krenuti Tamo Daleko ostali su bez života, a ostali bez kuća, pasa, mačaka, kokošiju, televizora, madraca, jastuka, pršuta…To bi bilo to glede “Krajine”.

Hrvati su pobijedili, izborili se za više cvijeća, manje smeća. A sad, Vukovar. Četnici i JNA napali su grad koji je kasnije postao grad heroj i razorili ga do temelja uz veliku Tuđmanovu pomoć. Uz ogromnu Tuđmanovu pomoć. Da nije bilo Tuđmana Vukovar nikad ne bi bio grad heroj, danas bi bio grad. To bi bilo to, glede Vukovara.
Kad smo se oslobodili od smeća, ispričavam se, četnika, postali smo samostalna, demokratska, moderna, mlada, što bi rekao pokojni Tuđman, europska Hrvatska. I ne samo europska nego i američka. Ušli smo u NATO. Ma, bravo!
Sve su naše banke postale tuđe, bravo! Svi naši bitni političari su sinovi očeva koji su u Titovo vrijeme sjedili u jugoslavenskom Saboru. Da li se ono zvalo Sabor? Veliki Todorić je sin onoga Todorića, veliki borac za pravednost Josipović je sin onoga Josipovića, ni Milanović nije sam svoj majstor. Mi smo ih izabrali da nastave gdje su im tate stale. Ma, bravo!
Kad malo pogledaš, jesmo li daleko odmakli od svima nam mrske Juge? Naravno. Riješili smo se Srba. Danas ih u Hrvatskoj ima koliko i otrovnih tvari u našem mlijeku. U tragovima. Zato, budimo civilizirani, dajmo im ćirilicu, neka se njih deset osjeća ko doma.
Pa ipak su pravi Hrvati, ono, baš borci za hrvatska prava, popizdili. U ime pokojnika koji su za ovo život dali. U ime invalida koji su za ovo noge dali. Za ovo? Da! Za ovo! Zašto bi se Srbendare, četnici i četničke bebe osjećale kao doma kad se ni mi Hrvati baš ne osjećamo kao doma?
A kako ćemo se osjećati kao doma kad znamo da su više Hrvata zatukli krediti u švicarcima nego četnici. Sto tisuća Hrvata, dodaj djecu, dodaj unuke, dodaj praunuke, usporedi sa poginulima, nestalima, ranjenima i osakaćenima, računica je jednostavna, odnos je najmanje pet prema jedan.
Pa ipak naša nam vlast ne daje ordenje zato što vraćamo kredit, nemamo pravo na uvoz auta bez carine zato što gledamo zločine koji se dešavaju oko nas. Privatizacije, otkazi, ukidanje prava na život dostojan psa.
Negdje sam pročitala da je “šef Stožera za obranu hrvatskog Vukovara”, neki Tomislav Josić, izjavio kako u Zagrebu na prosvjedu “Ne ćirilici u Vukovaru-za hrvatski Vukovar”, održat će se sedmog travnja na Trgu bana Jelačića, očekuje 100.000 ljudi.
Naravno da je vijest skočila na naslovnice. Sto tisuća ljudi? Jebote! Neki Đorđe Macut izjavljuje kako oni ne traže ništa “što im zakonski ne pripada i od toga ne namjeravamo odustati.” Ma, bravo! Kako je jednostavan život u ovoj zemlji.
S jedne strane Hrvati koji će još stoljećima živjeti od ćirilice s druge strane šest Srba koji misle žvakati istu slamu. Pa da nismo braća?
Bankari trljaju ruke. Političari se zadovoljno smješkaju. Poslodavci nam od godišnjeg odmora oduzimaju subote i nedjelje. U bolnicama nema hrane, toaletnog papira, rublja, instrumenata, liječnika. Odlazak na fakutet postaje mislena imenica. Penzionerima su kontejneri jedine samoposluge.
Crkva jebe dječicu, vozi limuzine, stanuje u dvorcima i mjesecima urla protiv drkanja. Mladi misle da je Kanada obećana zemlja. Dečki redovitu plaću mogu zaraditi samo ako krenu u Afganistan za nekoliko tisuća kuna mjesečno ubijati “teroriste”.
Diplomirane ekonomistice, psihologinje, doktorice nauka mogu kupiti cipele ako legnu pod nekog mafijaša koji se na ovim prostorima zove biznismen. Mladim majkama sline krenu kad u prodavaonici ugledaju paket pelena…A sedmoga travnja će se na Trgu bana Jelačića okupiti 100 tisuća ljudi jer im je najveća muka ćirilica.
Ma, bravo!

Wednesday, February 27, 2013

Dušan Komarčević: Srbija je pogodno tlo za razvoj fašizma



Koliki je uticaj srbijanskih desničarskih organizacija danas, kakve su njihove veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom i postoje li uslovi za stvaranje nove fašističke ideologije u Srbiji, neke su od tema o kojima se u četvrtak raspravljalo na tribini „Nacionalizam, klerikalizam i novi fašizam” u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
O ovim pitanjima debatovali su sociolog Mirko Đorđević, antropolog Ivan Čolović i pisac Filip David.
Jedna od mogućnosti za nastajanje srpskog fašizma je, prema rečima Filipa Davida, u spoju nacionalističkog i palanačkog. On dodaje da ova ideologija još uvek nije dobila na zamahu, ali upozorava da za njen razvoj i jačanje trenutno postoje dobri preduslovi.
„Koji su elementi fašizma? Velika frustracija zbog izgubljenih bitaka, teška ekonomska situacija, jak nacionalizam, teorija zavere, manija veličine i manija gonjenja u isti mah. To sve ovde postoji, ali još uvek ne postoji jedan vođa koji bi to sve objedinio. Ako pogledamo trenutno stanje u Srbiji, takozvani nezavisni istelektualci su posvađani, građanska opcija je dosta neorganizovana, javno mnjenje skoro da ne postoji. Mi živimo u jednoj slabašnoj demokratiji, možda bi se pre moglo reći u partiokratiji, i dosta je opasna situacija. Ako jedna politička partija preuzeme u celini vlast i ako se u toj političkoj partiji pojavi neko ko je vođa, onda se Srbija može vrlo lako naći na ivici ambisa“, ističe David.
Iako u Srbiji ordinira veliki broj ekstremističkih grupa koje pokrivaju širok spektar desničarskih ideja, sve one pozivaju se na lik i delo kontroverznog vladike i otvorenog antisemite Nikolaja Velimirovića, ali i na Crkvu koja, kako kaže Mirko Đorđević, sa svoje strane snosi deo odgovornosti.
„Većina ovih organizacija se permanentno poziva na Crkvu, na hrišćanstvo, ali stvari tu ne stoje tako. Prvo, sa hrišćanstvom oni nemaju nikakve veze. A, što se Crkve tiče, tu igraju jednu vrlo zanimljivu igru. Pozivaju se na nju, ona se od njih ne ograđuje, a onda kruže priče da su oni bliski Crkvi. Samim tim što se Crkva od njih ne ograđuje, baca senku da ih ona pokriva“, objašnjava Đorđević.
On podseća da je deo SPC, zajedno sa većinom ekstremnih desničarskih organizacija, stao iza dokumenta pod nazivom "Drugo pismo Haralampiju". 
"Tu je", navodi Đorđević, "po tačkama nabrojano šta treba činiti. Došlo je vreme, kažu oni, da ukažemo na najveću gubu, smrad i zo, koje se zove Dositej Obradović koji nas je odveo u zapadnjačku jeres i tako dalje, i da se vratimo našim korenima. Tako pišu oni punih 220 godina nakon Dositejeve smrti. To su zvanični programi, publikuju se u ogromnom tiražu i obavezujuća su dokumenta ovih grupa."

Prećutna podrška

Posebnu grupu među ekstremističkim organizacijama čine navijačke skupine kod kojih, prema rečima Ivana Čolovića koji je godinama proučavao ovaj fenomen, sport uglavnom predstavalja paravan za političku mobilizaciju. Kakav je to poželjan model srpskog navijača? Čolović daje grubu skicu na osnovu tekstova koje je pročitao na sajtu "Delija", najveće navijačke grupe u Srbiji:
"Model uzornog navijača koji se ovde nudi podrazumeva momka koji je nasilan, žestok - kako se to danas kaže - ali s razlogom, legitimno. Motivisan je najvišim patriotskim pobudama. On tako brani muževnu čast vere i nacije i zdrav borbeni duh mlade generacije."
Interesantno je, dodaje on, da ova navijačka grupa pretenduje na vodeću ulogu u moralnom i nacionalnom preporodu Srbije. Čolović podseća na nedavni krvavi obračun navijača na košarkaškoj utakmici između Crvene zvezde i Partizana, kao i na naknadnu izjavu političara i predsednika KK Crvena zvezda Nebojše Čovića koji je za vođe navijača rekao da se radi o "normalnim i obrazovanim mocima sa kojima se može normalno razgovarati", te da je "korist od međusobnog razgovora obostrana".
"I zato srpska nacionalna elita i njene glavne političke, kulturne i verske institucije - dakle oni pravi nosioci i korisnici ove ideologije - nemaju nikakvog razloga da se zabrinu zbog ovoga što rade 'Delije' i njoj slične navijačke i parapolitičke organizacije. Njima može eventualno da zasmeta što ove organizacije pod firmom navijanja ispovedaju i praktikuju nacionalizam na provokativan, brutalan način, otkrivajući tako neraskidivu vezu nacionalizma i nasilja. Oni ne vole da se to zna i vidi. Ali, u stvari, naša nacionalna elita svim srcem stoji uz ove navijačko-političke organizacije. Prihvata ih kao svoju nestašnu decu, uzvraćajući svojom prećutnom i otvorenom podrškom", zaključuje Ivan Čolović.

Tuesday, February 26, 2013

Mario M.: ZONZICA



Nastojim da kupovinu obavim što jednostavnije mogu, nisam od onih koji uživaju u robnim kućama. Doživljavam ih kao mjesta za gubljenje vremena, a trgovačke navlakuše me prosto frustriraju. Ne bih ni tada ušao u gužvu Božićne rasprodaje da nije bilo datog obecanja. Događaji su vezani za moj put u Zapadnu Njemačku gdje samo što se nije moglo kupiti ‘šarenih zmija’. Rado bih zamijenio šoping nekim sadržajnijim provodom ali morao sam ispuniti par narudžbi. Imao sam posebnu odgovornost prema Ibri ribaru, tihom čovjeku kome sam trebao nabaviti neku plastičnu ‘zonzicu’ za njegovu mašinicu… blinker, šta li? On onako skroman, ne traži puno, prepušta drugima da budu od riječi kao što je i sam bio. A važan mu bio taj tanki, sitno narezani prsten.
Slika od koje se ježim: ja kao dio horde kupaca u velikoj robnoj kući. Društvo mi pravi moj T. Živeći već duže u W. on je poprimio osobine prosječnog Nijemca i dobro se snalazi u ovakvim gužvama. Otkrivam da ga zanimaju više-manje (ne)potrebne sitnice što pokušava i meni nametnuti: ''O, vidi! Moraš ovo kupiti! Jeftino!''. Pomalo me nervira, ali nisam na domaćem terenu pa disciplinovano slušam: ''Ima vremena, potražićemo ‘zonzicu’, ne brini.'' Ipak, nismo stigli, gungula se nastavila i sljedeći dan. U reprizi istog filma počnem se i ja uklapati u potrošačku atmosferu. Kupio sam par manje potrebnih sitnica, ali i sunčane naočale za Gocu (od milja ‘balduzica’, meni kao Bosancu, ljepše zvuči nego – svastika). Taj poklon bio pun pogodak, sve po mjeri: kvalitet, boja, talijanski dizajn, UV zaštita, bočni štitnici… I bio je pravovremen jer Goca je upravo pripremala skije…
Ali 'zonzicu' nisam uspio pronaći. ''Nema veze'', tješi me T, ''ima vremena, poslaću ti.'' Poslije možda dva-tri mjeseca mi stvarno poslao. Znao sam da su ribari strpljivi. Bio i Ibro. I plaho se obradovao.
Ne mogu da ne kažem da me tada Evropa baš neprijatno iznenadila po deficitu kafića. Pao sam s nogu. Gdje god bi 'normalan' čovjek otvorio kafanu 'Švabo' postavio apoteku! Zaključim, slavenska i germanska logika se poprilično razlikuju. Bio je to dobar 'osnov’ da po povratku šaljivo obojim svoj cinizam o skoroj propasti 'Švaba'.



Danas su kupovine jednostavnije. Moja averzija prema robnim kućama je doduše splasnula ali sada osjećam frustraciju od ‘on line’ kupovine. Možda ‘hakiranje’, možda mogući nesporazumi ?… u stvari kasnim ja za ‘delta te’ i u internet radnju ulazim najčešće kao posmatrač. Ovih dana pratim ponudu inoviranih ‘Snow Goggles’. Naime, sin one moje balduzice, već student, nakon prvih uspješnih bolonjskih slaloma priprema se i za one prave, sniježne… Vrtim stranice, tražim prikladni poklon, ponuda ogromna… Kao laik zapinjem za dizajn (epitet ‘revolucionarni’ se podrazumijeva). Filteri UV zračenja stopostotni, OK, ali sada su ugrađene i leće protiv magle (opa, prodavačima magle se može dohakati!). Čitam dalje: opremljene GPS-om i Bluetooth-om. Neke lude naočale, imaš sve podatke o ‘lauf’-u. Bilježe baš sve: lokaciju, nadmorsku visinu, brzinu, dužinu skokova - ostaje ti samo da pratiš SMS-ove, slušaš muziku…

Instalirani senzori daju informacije kao na dlanu: karte, nagibi, usmjeravanja na optimalnu stazu… Predahneš, na imaginarnim vajdskrin grafikama analiziraš vitalne podatke o vožnji, porediš sa prethodnom… odnosno lagano pomjeriš pogled na zaslon ‘udaljen’ 5 metara i dobiješ sve željene podatke…(npr. vrsta drveta u koje možeš udariti: bukva ili jela). I to sve bez muke, bez žmirkanja, bez širenja zjenica, slika optimizirana prema uslovima na stazi (nema naglih svjetlosnih kontrasta). Tu su i dodatni specijalni objektivi sa panoramskim pogledom, ‘širim’ od naših prirodnih mogućnosti. Čega se sve nisu dosjetili ti dizajneri naočala i reklamnog materijala. Ponesen njihovom maštom zamišljam one moje elektroničare, Kobu i Čađu. Znaju oni uživati na skijama: mogli bi u svakom momentu izmijenjati međusobne podatke o vidicima, o kilometrima, o pulsu, ako treba. A poslije dužeg skijanja mogu odabrati pravi trenutak za zajednički odmor, idealno za SMS poziv, reklo bi se … Ipak, čini mi se da bi se konekcija smartfonom koju omogućavaju te udobne lagane fleksibilne kompozitne naočale mogla efektnije realizovati sinhronom emisijom arome kuhanog vina. Znajući ove moje skijaše ‘oldtajmere’ bio bi to pun pogodak. Čudno što vrhunske naočale nisu opremljene ovako značajnom ‘zonzicom’. Dizajnirane da ne pritišću nos ali ne i da mu omoguće dodatno zadovoljstvo. Zaista šteta!
Na kraju sam odlučio da sinu moje balduzice ipak kupim rukavice. Na našoj pijaci ima ih vunenih i šarenih, made in Vlašić. Ne pletu ih Kineskinje…
I još nešto sam primijetio, ne samo oko pijace, grad je prepun apoteka… ima ih više od kafića. Dobar znak našeg propadanja, nema tu nikakvog cinizma…
Mario

Monday, February 25, 2013

Da li je to pocetak?

... Ili je samo maskiranje?



Da li se "ipak krece"?

Svakodnavno citamo o novim hapsenjima i to ne samo sitnih lopova, ubica i kriminalaca.
I malo vece, pa i velike ribe "padaju". U Hrvatskoj se vec sudi ( istina poduze) nekadasnjem predsjedniku vlade Sanaderu. U Srbiji u istraznom zatvoru je najbogatiji Srbijanac Miskovic, covjek koji je svojim novcem odredjivao i politiku i politicare...
Koliko god da su i tu upletene i politicke igra - ipak raduje da se krece.
U Bosni i Hercegovini, rekao bih jos uvijek kozmeticke akcije, da se opravda postojeanje i sredstva dobijena iz budzeta...
... I da se maskira.




Ne vidi se u BiH mogucnost da prave akcije pocnu.
Ipak...Mozda.
Bosna je uvijek malo zaostajala za svojim komsijama. Mozda je ce se i u Bosni sa uobicajenim vremenskim pomakom poceti rasciscavati sa vrhom kriminala.
Mozda...
Kako vi reagujete na ove slike?
Da li vas raduju ili prepadaju?
Da li ste ravnodusni?
Siguran sam da onima kojima savjest nije cista ovakve slike ne prijaju.
Jer one im se sigurno u snu javljaju. Ne daju im zaspati. Zbog njih osluskuju i nocu i danju.
Zbog njih placaju gorile da im ledja stite.
A gorile?! Kada ce one prodati svoje gazde i kupiti svoju slobodu?

Saturday, February 23, 2013

Ladislav Tomičić: Tri godine rejting-efendije Ive Josipovića

Predsjednik Ivo Josipović zagazio je u četvrtu godinu mandata. Kad pogleda iza sebe - može biti izuzetno zadovoljan. Najpopularniji je političar u državi i jedini kojeg možemo smatrati miljenikom medija. Ostatak nacije nema razloga za zadovoljstvo Josipovićevim dosadašnjim radom. Poteza za pamćenje bilo je malo, a kontroverzi previše. Zašto je unatoč kontroverzama predsjednik ostao miljenik medija - o tome ćemo nešto kasnije. Što se potpisnika ovih redova tiče, najupečatljiviji pozitivan detalj u dosadašnjem predsjednikovom mandatu bio je poklon žrtvama pokolja u Ahmićima, koji se u sretnijoj varijanti mogao iskoristiti kao ruka pomirenja između Bošnjaka i Hrvata u Srednjoj Bosni. Jednako pozitivan bio je i njegov govor u parlamentarnoj Skupštini BiH, gdje je rekao: "Zajedno s vama i ostalim našim susjedima, želimo od ove regije, koja je u bližoj i daljnjoj prošlosti često stradala i previše toga propatila, stvoriti prostor trajnog mira, slobode i napretka. Danas sam došao potvrditi to prijateljstvo i savezništvo. Došao sam kao prijatelj k prijateljima, kao susjed k susjedima, bez ikakvih skrivenih namjera." 
U to vrijeme naivno smo povjerovali da je na čelo države stigao ozbiljan državnik, da njegova najava nove pravde za Hrvatsku nije tek isprazna predizborna parola. Josipoviću nije trebalo dugo da nas razuvjeri. Predsjednik se ubrzo razotkrio kao čovjek kojem je najbitniji osobni rejting. Normalno je to i svakodnevno za jednog političara, ali isto podrazumijeva da nikakav ozbiljan posao ne može biti napravljen, da niti jedan krupan problem ne može biti riješen. Najbolja ilustracija za ovo o čemu govorimo jest predsjednikova izjava nakon antićiriličnog skupa u Vukovaru. O provođenju zakona koji Srbima u Hrvatskoj garantira jednako pravo kao i svim drugim manjinama, da na području gdje čine trećinu i više stanovništva imaju pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma, predsjednik je rekao: "Ja očekujem od stranaka u Hrvatskoj, posebice od onih koji su sudjelovale u vladama, da građanima objasne koja je važnost poštivanja ustavnog zakona, a ako se zakon ne želi poštivati, onda ga se mora mijenjati". Nešto kasnije ispravit će se i reći: "Ustavni zakon je civilizacijski doseg koji, za sada, dijelom ispunjavamo, a dijelom imamo samo na papiru. Ustavni zakon treba provoditi, dosljedno i u cijelosti." Dakle, kako god, i ovako i onako.
Nije ovo jedini primjer gdje se predsjednik želio svima svidjeti, ali da bi se političar svima svidio potrebni su mu mediji koji će plesati onako kako političar priželjkuje da plešu. Predsjednik je tom problemu doskočio pa je danas jedini političar u Hrvatskoj kojeg najutjecajniji mediji oslikavaju u pozitivnim tonovima. Kako je ovo predsjedniku uspjelo? 
Svi koji poznaju svijet medija zasluge za jednoglasne laude predsjedniku pripisat će nekolicini ljudi, među kojima se ističu pater Ivan Tolj iz Styrije, Ninoslav Pavić iz EPH-a te u posljednje vrijeme Goran Radman, ravnatelj Hrvatske radio-televizije. Ptice na grani, naime, pjevaju da je Radman bio Josipovićev izbor. Medije koje nije mogao kontrolirati Josipović je bjesomučno napadao ili pokušao obezvrijediti njihov značaj.

Tako su prošli tjednik Novosti i internet portal Index.hr, dva medija koja su prednjačila u razotkrivanju zakučastih poslova naplate autorskih prava, u čemu glavnu ulogu igra predsjednikov kućni prijatelj Marko Vojković. Vodeći zakulisne borbe za rejting, Josipović je pogodio željenu metu i promašio sve ostalo. O njegovom dosadašnjem radu na mjestu predsjednika stoga najbolje govori prišiveni mu nadimak - rejting-efendija. Boreći se za postotke podrške Josipović je u drugi plan stavio sve ostalo te se danas teško možemo sjetiti jednog njegovog poteza iz posljednje dvije godine mandata koji bi se mogao pripisati velikom državniku. Njegove ovlasti takve su da na planu unutarnje politike i nije mogao napraviti bog zna što, niti se bog zna što od njega očekivalo. Međutim, predsjednik je uspio zakomplicirati situaciju oštrim napadima na legitimno izabranog predstavnika srpske manjine. Na planu vanjske politike, ove regionalne i za Hrvatsku najvažnije, kola su išla samo nizbrdo pa danas svjedočimo najlošijim odnosima sa Srbijom u posljednjih petnaest godina.
Ivo Josipović nije znao iskoristiti činjenicu da novoizabranom srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću pred svijetom treba legitimacija miroljubivog političara. Hrvatski se predsjednik odlučio na taktiku uvrijeđene mlade, što ne može dati nikakve rezultate. Time je poništio i onaj govor u BiH s početka mandata pa je od sveg državničkog posla ostala velika ništica. Ostao je Josipoviću i dobar rejting kod birača, što mu je očito najvažnije. Sve u svemu, dobro za Josipovića, loše za sve ostale.

Friday, February 22, 2013

Otvorena izložba 'Sarajevska Hagada'


U sklopu Festivala "Sarajevska zima" večeras je u sarajevskoj galeriji "Novi hram" otvorena izložba "Sarajevska Hagada"

Riječ je o izložbi reprint-izdanja Hagade, te reprodukciji svih stranica i ilustracija iz ove knjige, koja svjedoči o historiji Jevreja, ali i o toleranciji kao jednoj od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.

Izložbu, upriličenu u organizaciji Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva "La Benevolencija" i Izdavačke kuće "Rabic" iz Sarajeva, otvorili su ambasador Republike  Slovačke u BiH i doajen diplomatskog kora Miroslav Mojžita, predsjednik "La Benevolencije" Jakob Finci i Goran Mikulić, autor postavke.

Istaknuli su da je jedna od prvih promocija štampane kopije Hagade bila organizirana u Bratislavi, u saradnji s Jevrejskim muzejom u glavnom gradu Slovačke.

Iza Hagade, kako je rečeno, stoji magična priča o tome kako je nastala, kako je "izbjegla" izgon iz Španije 1492. i rimsku inkviziciju 1609. godine, te kako je dospjela na Blakan i preživjela 20. vijek (dva svjetska rata i posljednji rat u BiH).

- Čarobna priča o njenom "preživljavanju" je priča o toleranciji u Bosni i Hercegovini, priča gdje svako voli svoje, ali i poštuje tuđe i spreman je i da rizikuje da bi spasio tuđe i drugačije - rečeno je, uz ocjenu da je Hagada sve to dokazala i na neki način postala simbolom BiH, a koja se poslije svake nesreće pojavljuje kao ptica Feniks i ponovno živi.

Istovremeno, izraženo je uvjerenje da Knjiga stara 700 godina neće biti osuđena na doživotnu robiju u zatvorenom Zemaljskom muzeju, te da će originalna Hagada, kao rukopis i eksponat unikatne vrijednosti, uskoro biti dostupna najširoj publici i gostima glavnog grada BiH.

Izložba u "Novom hramu" bit će otvorena do 1. marta, a kako je najavljeno, reprint-izdanje Hagade, nakon toga bi trebalo biti izloženo u Metropolitan muzeju u New Yorku.


(Depo Portal)

Thursday, February 21, 2013

PREDBRAČNI UGOVOR U BOSNI I HERCEGOVINI




Član 1
Ručak kuhaš ti. Gaće pereš ti. Peglaš ti. Kuću čistiš ti. Ja cijepam drva, unosim ugalj, otvaram tegle, ubijam bube i prebijam potencijalne provalnike. Možemo i da se zamijenimo ako
misliš da možeš savladati 10 metara čvornate bukve i pijanog azilanta koji je došao po Tiki bojler da ga uvalja .

Član 2
Kiseli kupus ne smrdi i kiseli se svake godine.

Član 3
Mir i tišina tokom gledanja fudbalske utakmice je od vitalnog značaja za mir i tišinu u kući. U tom periodu ulazak drugaricama u kuću je najstrože zabranjen jer njih par generiše veću buku nego 50 000 pijanih Turaka na derbiju Fenerbahče - Galatasaraj .

Član 4
Tokom gledanja TV-a, sasvim je normalno držati noge na stolu.

Član 5
Telefonski razgovori ukoliko traju kraće od 10 minuta održavaju se u prostoriji u kojoj ja u tom trenutku ne egzistiram.
Ukoliko su duži od 10 minuta održavaju se na terasi ili u podrumskim prostorijama .

Član 6
Mrve će biti očišćene kasnije.

Član 7
Gaće i čarape će biti sklonjene sutra.

Član 8
Ruka iz gaća neće biti izvađena nikad.

Član 9
Dvije rakije prije ručka i jedna piva posle su tradicionalan ritual u mojoj porodici i kao takvi su neizostavni. Dvije pive pred spavanje nije ritual, ali su takođe neizostavni.

Član 10
Gledanje serijskog programa dozvoljeno je samo u repriznom terminu i to pod uslovom da je taj termin između 2:00 i 5:00 časova po srednjoevropskom vremenu. Ton nije dozvoljen

Član 11
Gledanje rijaliti šou programa nije dozvoljeno ni u glavnom ni u repriznom terminu jer kontaminira mozak što može imati nesagledive posljedice po dalji suživot.

Član 12
Kum u kući je poželjan k'o humanitarna pomoć u Somaliji.

Član 13
Pušenje u kući je dozvoljeno u neograničenim količinama i svim prostorijama.

Član 14
Pušenje u kući je poželjno u neograničenim količinama i svim prostorijama

Član 15
Nabavka bilo kakvog patuljastog kera kome se zimi oblače džemperi i stavljaju kape da ne dobije bronhitis ili upalu jajnika je nepremostiv atak na ugled i dostojanstvo porodice.

Član 16
Sinu ime dajem ja! Ćerki možeš ti, a može i sama sebi kad poraste da odabere neko, svejedno ću je zvati "sine".

Član 17
Sin se od rođenja oblači kao muško. Od roze garderobe neće imati ni portiklu.

Član 18
Incident u vidu dolaska tvojih roditelja smije se odigrati samo na dječije rođendane i u slučaju porodične tragedije neslućenih razmjera. Njihov nenajavljeni dolazak je nezamisliv.

Član 19
Ako smo oboje u kolima, vozim isključivo ja. Ako smo oboje u kolima, ti si trijezna a ja pijan, opet vozim ja.


Član 20
Na veseljima kao što su rodjendani, svadbe i babinje nije sramota piti. Sramota je ne piti. Stoga, može se desiti recimo da upucam harmonikaša u koljeno ili gurnem pjevaljki monetu među sise. Nije zgorega.

Član 21
Seksualni odnosi se upražnjavaju ne češće od tri puta nedjeljno.
Kad djeca krenu u školu upražnjavaju se samo kad dobiju pet na pismenom.
Kad krenu na fakultet upražnjavaju se samo kad diplomiraju.


Tuesday, February 19, 2013

IMA NADE!



Fudbalski asovi iz Splita i Beograda prvi put posle rata na istom terenu, dalmatinske pesme u izvođenju splitske klape Sveti Florijan, pobednice poslednjeg Festivala klapa, uoči utakmice i na poluvremenu, burni aplauzi više stotina navijača u subotu, u Sportskom centru Banjica na predstavljanju, jedna jugoslovenska trobojka u publici, ostavili su najsnažniji utisak na susretu prijatelja i velikih sportskih rivala koji je, pod pokroviteljstvom Fudbalskog saveza Beograda, organizovala Zajednica Hrvata Beograda "Tin Ujević".
Fudbalski veterani Beograda pobedili su fudbalere Splita, Bačvica, sačinjenog od nekadašnjih nogometaša Hajduka rezultatom 5 : 3. Nastupili su uglavnom reprezentativci bivše Jugoslavije, učesnici svetskih prvenstava u SR Nemačkoj 1974. i Španiji 1982, standardni prvotimci Crvene zvezde, Partizana OFK Beograda i Hajduka, te mlađa pojačanja. U većem delu susreta inicijativu, bolju kontrolu lopte i organizaciju igre imali su fudbaleri domaćina (igrali su Predrag Jušić, Nikica Klinčarski, Dragan Tomić, Vladimir Petrović - Pižon, Momčilo Moca Vukotić, Vladimir Jocić, Jovan Stanković, Miloš Šestić i kapiten Stanislav Karasi; selektor Slobodan Santrač), dok su igrači gostujućih (Zoran Simović, Vilson Džoni, kapiten, Nikica Cukrov, Blaž Slišković, Miloš Bursać, Dževad Prekazi, Dušan Pešić, Ivica Šurjak i Nino Treskavica; selektori Dragan Holcer i Ivan Gudelj), sa više ili manje uspeha, pokušavali da solo akcijama dođu u gol šansu, završavajući napade uglavnom iznuđenim šutevima pored gola i pogrešnim dodavanjima.
U nadmetanju koje je zaslužilo prelaznu ocenu, pre svega za borbenost, koja je na momente bila na ivici dozvoljenog - odlično su sudili Zoran Petrović i Dušan Čolić - strelci za domaće bili su Klinčarski, Vukotić, Stanković, Šestić i Tomić, a u gostujućem timu golove su postigli Šurjak i Bursać (2).


Photo: TANJUG
Petrović i Vukotić bili su, kao po davnom opisu radnog mesta, kreatori igre domaćih, kojima je protivnik olako prepuštao sredinu terena; jedan od najboljih bio je Klinčarski, koji je presecao pasove gostiju i organizovao kontranapade, dobro čuvani Karasi elegantno je igrao neku vrstu sidraša i sa nekoliko uspešnih poteza podsetio na nezaboravne partije iz sedamdesetih godina prošlog veka. Šestića je publika podsticala da dribla, bljesnuo je u drugom poluvremenu dvostrukom varkom tela, gotovo u mestu, pri postizanju pogotka, pogodio je i stativu i promašio bar dve stopostotne šanse. Jovan Stanković pokazao je vrhunsku formu, nezaustavljivo prodirući preko krila, stvarajući u kontrama igrača više. Stekao se utisak da saigrači nisu mogli da prate njegov tempo.


Photo: TANJUG
Već u trećem minutu bilo je 2:0, gosti su igrali poziciono, borbenošću i trčanjem isticao se Šurjak, koga su uspešno udvajali Klinčarski i Vukotić, strelci prva dva gola, odnosno Karasi, koji ga je u drugom poluvremenu i rvački oborio. Bursać, najbolji u ekipi iz Splita, sjajno je primao loptu, dodavao i šutirao, Prekazi je pokazao kondiciju aktivnog igrača, ali je sve vreme bio odlično pokriven i nije mogao da šutira, baš kao ni borbeni Dušan Pešić. Od Blaža Sliškovića se očekivalo da bude stalna opasnost za domaće, imao je nekoliko uspešnih poteza, promašio stopostotnu priliku, a zbog povrede u drugom poluvremenu nije ulazio u igru.
Prvo je poluvreme završeno vođstvom domaćih od 3:0, treći gol postigao je Stanković; Šurjak je nastavio da gradi igru Splićana, ali i da solira i smanjio na 3:1. Cukrov i Džoni tražili su i nalazili Bursaća ne protivničkoj polovini, dovoljno za kratkotrajna uzbuđenja, ne i za preokret. Prve minute nastavka obeležile su neiskorišćene šanse Prekazija i Bursaća, te sjajna odbrana Simovića. Potom se ređaju prilike Petrovića i Karasija, Prekazi se izborio za prostor i promašio, do 4:1 domaći stižu pored slabo pokretne odbrane protivnika koja ostavlja Šestića samog pred Simovićem. Katastrofa se nazirala kada je Tomić povisio na 5:1, ali je potom dva puta Bursać bio najspretniji za konačnih 5:3.


Photo: TANJUG
Kraj, zajednički pozdrav publici, gromoglasni aplauzi, vidljivo uzbuđenje aktera i gledalaca, zajedničko fotografisanje, izjave učesnika i još malo posla za veliki broj domaćih i stranih (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Slovenija, Italija) novinara.
Iskusni sportski novinari često uoči nekih mečeva nadahnuto zabeleže da "lekar sastavlja tim". Čini se da je tako bilo i ovoga puta, još neki su fudbaleri najavljivani, ali igrali su samo normalni.
Tako je prošla utakmica na kojoj nije izgovorena nijedna ružna reč. Najdalje su otišli tradicionalno dobro upućeni hroničari, komentarišući igru u svetlu zajedničke večere i višesatnog provoda učesnika u jednom skadarlijskom restoranu (što "jednom", veliki pokrovitelji susreta bili su restorani "Šešir moj" i "Šest topola"). Ničeg logičnijeg nego da novac od prodatih ulaznica ode u humanitarne svrhe, nimalo logike u tome da o njegovom trošenju odlučuje sveže odlikovani medijski poslenik. Nije idealno, nigde dva dobra.
Okarakterisana kao pokušaj relaksacije atmosfere uoči skorog susreta reprezentacija Hrvatske i Srbije, ova utakmica bila je nešto sasvim drugo, svetlosnim godinama daleko od uspaljenih loptačkih i nacionalnih, ozbiljno poremećenih veličina. Bila je, možda, edukativni predah za mlađe, za starije, pak, podsećanje da se negde u njima krije normalnost koje su se olako odrekli. Nije malo.
Stanislav Karasi rekao je nakon susreta za e - novine da su "mnogim igračima pošle suze kada se publika oglasila aplauzima".


Photo: TANJUG
"Nema većeg zadovoljstva za igrača, publika je došla da vidi igrače koje nije zaboravila. Posle toliko godina srećemo se i mislim da je ovo istorijski susret za sport, ali i za politiku. Mislim da će političari konačno shvatiti da mi, sportisti, treba da stvaramo prijateljstvo između naših novih država. Ovo je početak novog druženja sportista na Balkanu i mislim da ćemo gurati i izgurati ponovo jedan nivo na kojem ćemo normalno živeti i da će se sportisti normalno pojavljivati u gradovima u kojima su dobijali najveća priznanja", rekao nam je Karasi.
Blaž Baka Slišković rekao je za e - novine da su "utisci nakon dolaska veoma lijepi".
"Sinoć smo izašli na večeru, vidjeli neke stare prijatelje, danas sam ponovo, nakon toliko godina, video Šestića, Karasija, Mocu Vukotića... Emocije su duboke, nadam se da ćemo imati priliku da se revanširamo. Ja sam bio ovdje, kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, neki su došli prvi put poslije rata, pričao sam im kako je, oni su iznenađeni, pozivno, nisu, vjerujte mi, očekivali ovako topao doček, ali za mene to nije nepoznanica", rekao je Slišković.
(e-Novine)

Monday, February 18, 2013

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (1)

Mozda vas rijeci Dr Antuna Radića koji je putovao po Bosni i Hercegovini od 20.07. do 21.08.1899. potaknu da slijedeci njegove rijeci napisete ili procitate nesto o nasoj rijeci, posaljete sliku...:





"Na ovako dugu, a pustu putu svakojake su mi se misli vrzmle glavom, a moj kočijaš Osman, i ako bi kadšto zapjevao nije bio pjevač, kao drugi moji košijaši što su bili, pa tako nije bilo druge nego u misli razgovarati s junačinom Vrbasom. Mislio sam jesu li mu ime nadjenuli naši djedovi, je li zbilja u kakvoj vezi Vr - bas i Bos - na . . . kad imamo i Bos – ut. Žalio sam, što se ovakvu junaku nije našao pjesnik, kakvog je n.pr. u Puškinu našao Terek i Kazbek ali našega naroda kao da se ne doima mrtva ljepota, pa bila kako uzvišena. Tako je i Vrbas ostao neopjevan i sva je - čini se - junačka njegova borba ovjekovječena u miloj pjesmici:

S ovu stranu i s onu Vrbasa –
S ovu smilje a s onu bosilje:
Sve se smilje smije na bosilje,
Kao momče na mlado djevojče."





Sunday, February 17, 2013

Slavoj Žižek: Intervju Politici 2008

Vec duze vrijeme citam u ovoj zapadnoj stampi o filozofu  Slavoju Žižeku iz Slovenije, koga smatraju jednim od vodjecih filozofa svijeta. Kontroverzan, neshvacen ili pogresno shvacen, kao i vecina filozofa, veoma je popularan i cijenjen van Balkana. Kakav je odnos o njemu na Balkanu - ne znam, ali poznavajuci nas - pretpostavljam. 
Odabrao sam ovaj njegov intervju objavljen u Politici 2008. godine, kao uvod u nase blogovsko upoznavanje sa ovim misliocem. Ako nekoga ovaj intervju i ovo pominjanje poznatog filozofa sa nasih prostora potakne da posalje jos nesto o njemu, rado cu objaviti.

********************




Današnje vreme je vreme za aktivne
Ne treba prihvatati dilemu: ili sluge Evrope ili ponosni Balkanci. Ponašajmo se kao ključni, sastavni deo Evrope
Živimo u jednom vremenu koje apsolutno nije monotono. Ispod površine dešavaju se, čak bih kazao, sudbonosne stvari.
Ovo, u ekskluzivnom intervjuu za „Politiku”, kaže Slavoj Žižek, slovenački filozof i psihoanalitičar, jedan od najuticajnijih i najintrigantnijih mislilaca u svetu, koji je doputovao preksinoć u Novi Sad da bi predstavio svoju, tek objavljenu knjigu, na srpskom jeziku, „Ispitivanje realnog”. Delo je objavio mladi novosadski izdavač „Akademska knjiga”, a Žižek će, posle susreta sa čitaocima u Novom Sadu, danas biti gost Beograda gde će, u dvorani Kulturnog centra Beograda, u 12 sati gostovati istim povodom.
Slavoj Žižek (1949) rođen je u Ljubljani, ali je, bukvalno, građanin sveta: predaje na niz poznatih univerziteta, a autor je više desetina knjiga, u kojima, kako kažu znalci, polemično, nekonvencionalno i hrabro ulazi u sve oblasti ljudske civilizacije: od filozofije do političke teorije i masovne kulture. Poslednji put u Beogradu je bio za vreme demonstracija 1996/1997, kada je, sa svojim beogradskim izdavačem Ivanom Čolovićem, kako kaže, sa Novog Beograda krenuo peške do Brankovog mosta, na kojem ih je dočekao policijski kordon.

Sećate se dobro tog vremena?
Tada je Zoran Đinđić pobedio na izborima, ali se sećam i mog boravka pre toga, kada je još bila Jugoslavija. I inače, imam dobre uspomene iz Srbije, sećam se da je u sedamdesetim godinama prošlog veka Srbija bila najdemokratskija u bivšoj Jugoslaviji. Posle je došlo Titovo pismo... A u Beogradu je jedino tada bilo moguće objaviti polemičke knjige, ceo niz slovenačkih intelektualaca, pisaca, filozofa, sa kojima ja nisam u dobrim odnosima, objavljivan je u Srbiji, i u drugim republikama. Nije se moglo u Sloveniji.

Onda se Jugoslavija raspala... I to krvavo, a kako je svet razumeo Balkan?
Ja sam uvek bio protiv one užasne fraze kojom su zapadni novinari, u nameri da kažu nešto „duboko”, govorili: „Ako hoćeš da razumeš Balkan, treba da razumeš 500 godina istorije.” Ja kažem sasvim suprotno: stvari se dešavaju sada, a svako uzme od istorije ono što je za njega upotrebljivo. Sećam se da smo, malo pre nego što je postao gradonačelnik, Zoran Đinđić i ja imali zajednički intervju za „Zidojče cajtung” (novinar je pokušao da nas prilično jevtino provocira). Đinđić je kazao dve dobre stvari, kojih se još sećam, jednostavno je dao ključ za sva zbivanja u raspadu Jugoslavije. Jedna je, kazao je, da je Milošević prvi političar koji je zaista shvatio da je Tito mrtav. Tragedija ostalih partijskih rukovodilaca bila je što su oni još igrali onu igru: „Mi dalje branimo Titovu baštinu”. A trebalo je da učine isti korak: „Tito je gotov”.
Zato, kad pričam sa svim onim nostalgičarima, kojih ima mnogo više na Zapadu nego kod nas, uvek kažem da to što se desilo u devedesetim bio je momenat istine. Nismo se suočili sa traumama, i za sve to smo platili u tim devedesetim godinama 20. veka.

A koju je drugu dobru stvar uočio Đinđić?
On se usprotivio mitu da ljudi na Balkanu ništa ne nauče, a i ništa ne zaboravljaju. Kazao je: „Ne! na Balkanu se veoma brzo zaboravlja”.

Ipak, Evropa nas zaboravlja?
Balkan je kao neki ekran na koji Evropa projektuje svoje stare traume. A za to mi plaćamo cenu. Moj prijatelj Mladen Dolar, već dugo vremena parafrazirajući onu slavnu rečenicu Žaka Lakana da je „nesvesno strukturirano kao jezik”, kazao je lepu formulu: „Evropsko nesvesno strukturirano je kao Balkan”. I zato, ako hoćete da shvatite to što se dešavalo ovde devedesetih godina, prvo zaboravite sve ove pričice o istorijskim traumama, o 500 ili 1.000 godina prošlosti. Ali, Srbija je sada ostala bez Kosova, a to nisu baš pričice o vekovnoj prošlosti.
Ako bih ja bio Srbin, ja bih plakao nad onim šta se sve moglo dobiti da je Milošević pokazao više mere, i u Bosni i na Kosovu. Sećam se svih onih pregovora, Rambujea... Nudio je tada Zapad mnogo više nego što sada Srbi traže. To je veoma tužno. A što se Kosova tiče, problem su zapadni interesi. S jedne strane su oni praktični, budimo sasvim otvoreni: nafta i njen transport, ko će strateški držati granicu sa Ruskom Federacijom. I, direktno, simbol i materijalizacija tog interesa: da nema velikih američkih baza na Kosovu, Amerika za nezavisnost Kosova ne bi dala ni pet para. Ja mislim da je to ključni faktor. Vi ste, ipak, dugo bili na strani Albanaca sa Kosova. Ali, nedavno ste u intervjuu listu „ Republika” rekli: „Godinama sam zastupao albansku stranu. Ali, ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo”.
Prvo da budem sasvim jasan. Ja jesam dugo vremena imao odnos prema Albancima kao prema ugroženoj strani. Ali, moram da kažem da sada mislim ovo što sam napisao. Jer, ako sada ne kažem da treba dati Srbima pravo, onda gubim moralno pravo da govorim to što sam do sada govorio... Zapad svoje multikulturne snove projektuje na nas, imajući u vidu onaj Titov mit o bratstvu i jedinstvu, multikulturnom raju onog vremena. I sad bi hteli da to na svaki način podrže, a na Kosovu jednu staru srpsku porodicu od (karikiram, ali ne mnogo) pet članova štiti 50 vojnika Kfora!

Šta, onda, treba činiti?
Mislim da treba biti brutalno pragmatičan: ako se ljudi toliko mrze, neka barem privremeno bude neka neoficijelna deoba. Nemački filozof Petar Sloterdajk, sa kojim se ja inače politički ne slažem, kazao je ipak nešto lepo: „Globalizacija nas je sve suviše brzo ubacila u zajedništvo”. A nama danas ne treba da se svi razumemo, da budemo zajedno, da ja znam vaše narodne pesme, a vi znate sva moja blesava jela, već da dostojanstveno živimo. Posle NATO bombardovanja, Albanci su znali da vreme radi za njih. Trebalo je samo čekati. A od Srba je trebalo da krene neka inicijativa, bilo šta. Nezavisnost Kosova se spremala, ali sada treba biti svestan da to što se sada dešava tamo ne može biti dugoročno rešenje. Jer, ako ništa drugo, budimo realisti i svesni postojanja dve albanske države, Kosova i Albanije. Zato mislim da to nije dobro rešenje. I baš sam se smejao kada je Hašim Tači delio neke bombone Srbima, tražeći poštenog Srbina, kao Milošević svojevremeno, poštenog Albanca. Još nas, mislim, čeka neka restrukturacija balkanskog prostora.

Hoće li Evropa reagovati pre SAD, u vezi sa tim?
Problem Evrope je u tome što ona ima neki impotentni moralizam, koji nije zaista moralizam. I Evropa, naravno, može biti brutalno pragmatična, ali Evropa o sebi kaže da se više drži principa. Naravno, sve je to podređeno interesima. A SAD su, naravno, prilično besprincipijelne, videlo se to već u početku kada im je prvo odgovarala snažna Srbija, pa se to zbog strateških interesa promenilo. Ja shvatam da se Srbi sada osećaju povređenim, i to ih gura u neku zajednicu sa Rusijom. Ali, interesi se menjaju, i nemojte biti suviše pesimisti. Nije još sve odlučeno, sve je otvoreno, i sad je momenat da se ne gube živci, i da se ne ulazi u paranoju da je celi svet protiv nas. Moj savet staromodnog marksiste jeste da počnemo da pričamo o tome. A to bi bilo dobro i za moju državu, Sloveniju, jer bližimo se vulgarnom brutalnom kapitalizmu gde se zaista oblikuje neki pragmatičan kapital koji ne možemo više tumačiti u ovim starodisidentskim terminima.

Izgleda da svetom vladaju interesi, i to interesi jačeg. Ko se može suprotstaviti, svi su u nekom strahu?
E, to je druga strana globalizacije: mali su u strahu od Amerikanaca, Amerikanci su u strahu od terorista. Slažem se sa pojmom koji su izveli moji francuski levičarski prijatelji – živimo u vremenu postpolitike. Danas politika sve više postaje ne stvar neke strasne političke borbe nego stvar ekspertize, utilitarnog koordiniranja interesa. E, sad, ako hoćeš nešto više, strast, jedini način da ga dobiješ jeste putem straha: za nacionalni suverenitet, od stranaca, imigranata, levičarski strahovi – ekološki strah, kojim se manipuliše... Može biti moralni strah, dekadencija, ali to je sve tužan znak našeg vremena, to da je temeljna kategorija angažmana strah. Ako hoćeš da ljude mobilišeš, jedini način da uspeš je strah. I to mnogo govori o našem vremenu.

Slovenci i Srbi
Odnos Slovenaca i Srba je veoma zanimljiv: mislim da su se Slovenci osećali ugroženim (sećate se, organizovaćemo mitinge i kod vas), a Srbi su imali utisak najveće izdaje. Ipak, istorijski između naroda je duboko prijateljstvo koje će sve preživeti. I ima dobrih znakova. S jedne strane je ekonomija. S druge, uprkos nesporazumima, ako pitate prosečnog Slovenca, njegov je odnos prema Srbima apsolutno pozitivan. I, ono što se meni najviše dopada, to je ako pogledate mlade ljude, adolescente, tinejdžere – Srbija je još uvek tu. Filmovi, rok muzika... Pre par godina u Sloveniji najavio je koncert Majkl Džekson ali su mu otkazali. A idu na koncerte Bore Čorbe, Balaševića... To je kul u mladoj generaciji, da ne pričam o srpskim filmovima...

Srpski intelektualci u svetu
– Svet naše i vaše intelektualce treba više nego ikada sada. Zapad je voleo lokalne disidente, ali kada su „traumatične osobe”, Tuđman i Milošević, otišle, nastupio je tužni momenat kad nismo više bili „in”. Zato mislim da bi bilo veoma važno ići u kulturnu ofanzivu. Na Zapadu ste samo imali prave uspehe, autentični hit je bio Pavićev „Hazarski rečnik”, on se prodavao u najvećim njujorškim knjižarama, među bestselerima, i bio je čak moda njujorških intelektualaca. Ali, za sve nas mislim da je važno pronaći nešto novo. Evo jedne anegdote o Semu Goldvinu, holivudskom producentu kome su kritičari jednom zamerili da u njegovim filmovima ima suviše starih klišea. On je odmah poslao poruku svojim scenaristima: „Promenite stil rada, trebaju nam novi klišei”. E, to treba vama i nama. Dosta sa starim klišeima.

Optimista na dugi rok
– Ja sam optimist na dugi rok, zato što sam globalnije pesimista. Ko zna šta će biti sa Evropom, ništa nije jasno. Nadam se da će Evropa smoći snage da formuliše neki projekat jer sada živimo u svetu koji postaje multicentričan, SAD su „profurale” svoju šansu. Trenutno imamo konkurenciju globalnih modela: američkog liberalkapitalizma koji Evropa delimično prihvata, imamo azijski autoritarni kapitalizam koji ima različite varijante, možda se oblikuju i drugi, ne znam šta će biti rezultat ovog južnoameričkog, višepopulističkog kapitalizma. Ali, ja ne bih voleo da živim u svetu gde je jedini izbor između američkog i autoritarnog kapitalizma, i to je izazov Evropi. Samo se bojim da će ga ona propustiti.

Slovenac godine
– Mene je bilo stid, vaš je list to objavio, zbog onog famoznog kominikea iz kojeg se videlo da Amerikanci od Slovenaca traže da budu zastavnici nove Evrope. A kaže predstavnik slovenačkog Ministarstva spoljnih poslova kako to nisu bila direktna naređenja niti uputstva. Pa, naravno, šta očekuju? Pa to se radi na jedan civilizovani način, a ne da Amerikanac dođe i kaže: Ovo je naređenje, uradi to i to. Ali, celi je taj dokumenat veoma depresivan, ne samo zbog uloge Slovenije, već iz njegovog tona vidi se stanje duha u Sloveniji. I ja sam veoma razočaran njim. Zato čovek koji je to dao u javnost treba da bude Slovenac godine, jer je najviše moguće uradio na tome da nas suoči sa našom realnošću. Meni ne smeta proamerička politika, ali je ono što me veoma brine to da se ta politika „fura” na nevidljivi način. Jer, to je bila odluka koja nigde nije bila eksplicirana, a radi se o temeljnoj geopolitičkoj orijentaciji.

Debalkanizacija Balkana
– Bilo bi dobro da se Balkan debalkanizuje, ne u smislu da postanemo civilizovani kao deo Evrope, jer mi smo već duhovno civilizovani, nego da i mi izgubimo malo taj balkanski kompleks. Moramo da se ponašamo kao jedan od ključnih kulturnih elemenata Evrope. Šta su sve Srbi dali Evropi... Nemojmo prihvatati dilemu: ili sluge Evrope ili ponosni Balkanci. Ponašajmo se kao ključni, sastavni deo Evrope. A šta hoće Evropa, to je velika tajna. Evropa očito ne zna šta hoće. Ide od čisto ekonomskog do nekog celog kulturno-civilizacijskog projekta. I stvari su otvorene, i uvek može nešto da se desi. Kao što je Mao Cedung kazao, a ja sam ipak stari levičar: „Nebo je u haosu, sve je u neredu, znači, situacija je odlična”. Jer, kad situacija nije raščišćena, onda je to vreme za one aktivne.

Anđelka Cvijić
Politika: 22.03.2008

Saturday, February 16, 2013

Sule: „MAD DOG“ & JNA



Dvostruki koncertni album Džo Kokera „Mad Dogs & Englishman“ kupio sam 1975. godine u Kragujevcu, gdje sam bio u vojsci. U Kragujevcu je već tad postojala „Jugotonova“ specijalizovana prodavnica ploča, dok ovdje kod nas nije bilo takve prodavnice, pošto se Gospodska ulica u to vrijeme sanirala od posljedica zemljotresa. Jugoton je svoju prodavnicu otvorio u Banjoj Luci tek krajem 70-ih ili početkom 80-ih godina, nisam baš nešto siguran kad.

Pored „Med Dogsa“, u Kragujevcu sam kupio i Erika Kleptona „461 Ocean Boulevard“, Allmane „Brothers & Sisters“ i Hoze Felicijana „For My Love... Mother Music“.
Kao što je i normalno, i ovaj album slušao sam i prije nego što sam ga kupio i palio se kao lud na Kokerove obrade tema The Letter grupe Box Tops i Honky Tonk Woman od „vječnih Stonsa“. Međutim, kad sam malo pažljivije saslušao ovaj album ponovo je došla do izražaja moja vječna skonost ka ritam i bluzu i soulu.
Ustvari, radi se o 12-minutnom medliju „Blue Monday“, koji u sebi sadrži Kokerove obrade Soul-tema „I’ll Drown In My Own Tears“, „When Something Is Wrong With My Baby“ i „I’ve Been Loving You Too Long“.
U to vrijeme bio sam lud i za obradom ove Otisove teme koju su napravili i Ike & Tina Turner, pa se možda upravo i zbog toga Koker u mojoj glavi vrti kao „specifični i šarmantni britanski Soul - Shouter“.
Sa ove Kokerove američke turneje snimljen je i dugometražni dokumentarni film, koji je na VHS-u donedavno imao samo Goran Predić. Naravno, sad ga imam i ja, ali u DVD-formatu.
Dakle, ovaj „Sugar Baby album“ neodoljivo me podsjeća na Kragujevac, gardijsku kasarnu „Vojvoda Radomir Putnik“, na moje drugare iz vojske Srećka Matića iz Siska, Praček Aleša iz Vipave, Antu Batinića iz sela Njemci kod Vinkovaca, Iliju Majstorovića iz Kaknja, Bagić Boška iz Zadra i, naravno, mog druga do groba, Milu Čulića iz Banjaluke. 


U vojsci sam steko druga do groba“
Sa Milom Ćulićem u Kragujevcu 1975. godine

A Kragujevac, ma to ti je samo takva varoš, tu sam prvi put slušao grupu „Smak“ i prisustvovao promociji njihovog prvog albuma, jer sam bio jedan od rijetkih vojnika kojima je bio dozvoljen ulaz u diskoteku, koja se nalazila između kasarne i teatra „Joakim Vujić“.
Eto na šta odmah pomislim kad čujem onu sjajnu najavu „Mad Dogs & Englishman & Joe Cocker“, nakon koje slijedi urnebes zvani „Honky Tonk Woman“.
Ogromna većina mojih sadašnjih drugara iz prve bi rekli „ma to ti je truba fazon“. Ja mislim da to nije upšte truba fazon, već da je moja generacija bila sretnija nego pametnija, jer je imala sreću i zadovoljstvo da odrasta u to vrijeme u onoj dobroj staroj „Jugovini“.

Little Sule

Friday, February 15, 2013

Aktuelan




Kako  je Jovan Krkobabić prokomentarisao vijest da je Papa Benedikt 16. podnio ostavku:
"Današnja omladina nalazi svakojake izgovore samo da ne bi radila!"

(Jovan je inace potpredsednik Vlade Srbije. Ima oko 80 godina.
Za one koji ne znaju i sin mu je u politici (oko 56 g), zamenik gradonacelnika Beograda.)


Thursday, February 14, 2013

Mile Stojić: VALENTINOVO



Natuknice "Valentinovo" nema u Krležinoj Općoj enciklopediji, ali, svakako, ne zbog vjerske fundiranosti tog pojma, nego s razloga da se ovaj "blagdan" tek u novije vrijeme "slavi" i u Njemačkoj i u srednjoj Europi. Meyers grosses Lexikon navodi je kao izvedenicu u sklopu pojma "Sv. Valentin", ali upozorava da riječ nema nikakve neposredne veze sa životom kršćanskog martira i sveca, koji je živio u petom stoljeću. Sam pojam "Valentinovo" (Valentinstag) definira se u Meyersu kao "dan zaljubljenih" i "dan darivanja" (Geschenkstag), te ističe da je on tradicijski utemeljen u Francuskoj i anglosaksonskim zemljama. Simbolizam ovog dana proširio se, zahvaljujući prvenstveno rock-kulturi, na cijeli svijet, pa ga tako i u našoj zemlji mladi svih religija i tradicija prihvaćaju kao svojevrstan praznik, nerijetko i pod engleskim nazivom Valentine greetings, ali još češće pod već udomaćenim oblikom "Valentinovo". Za razliku od ostalih tradicionalnih praznika, ovaj se obilježava isključivo udvoje, nikako porodično ili grupno i nipošto solo. Najčešće na nekom skrovitom i tajnome mjestu, a slavi se 14. veljače. Ljubav ima tisuću i jednu definiciju, od koje su sve točne i sve, isto tako, nepotpune. Bez nje su svi ljudski i anđeoski jezici, veli sv. Pavao, tek "mjed što ječi i cimbal što zveči". Milijun pjesama je o ljubavi napisano i ispjevano. Grčka pjesnikinja Sapfo tuži se svojoj majci da je zbog ljubavne čežnje "zaboravila tkati", a rimski pjesnik Katul mišljenja je da su ženske ljubavne izjave nepouzdane, te da ih treba "zapisati na vjetar, na talas brze vode". Arapski pjesnik Imru'l Kais smatra, pak, da sa ženama u ljubavi ne treba trošiti riječi - on je, veli, posjećivao i rodilje, koje bi začas ostavljale dojenče, da bi njegov "raonik rezao i ne bi ispao iz brazde". Gospođa Kamači iz Japana moli drvo trešnjino da zaustavi njezina dragana na odlasku i da mu njegove latice zametu put, a Desanka Maksimović piše da je sreća u ljubavi držanje na distanci tj. i da je njezina ljepota u razdvojenosti, a ne u sjedinjenju. Perzijanac Omer Hajjam tvrdi da je ljubav jedini raj, pogotovu ako je još "pojačana" lijepom svirkom i dobrom kapljicom, a anonimni arapski pjesnik razborito savjetuje: ljubav je kao sjena - "ako trčiš za njom, dostići je nećeš, no, okreneš li joj leđa - ona će te zauvijek slijediti". Talijanski pjesnik Torquatto Tasso, zaljubljen u našu Cvijetu Zuzorić, pjevao je o njoj kao o "cvijetu Ilirije", a španjolski klasik Gongora u ljubavi je vidio tek klicu smrti, smrti koja zanosnu ljepotu pretvara u "dim, sjenu i ništa". Puškinu je ljubav tek puka nostalgija za jednom Gruzijkom, a Francu Prešernu sonetna petljavina sa Primicovom Julijom, koja ga mlada i ne pogleda, već ode s drugim s manje slave, a s više eura (tolara). Baudelaire je bio prokletnik ljubavi, a Walt Whitman, kao ljubavni liberal, poručivao je jednoj prostitutki: dok te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti. Šantić se, pak, u poznoj životnoj dobi bijaše zaljubio u jednu šiparicu, što mu je stvorilo ljubavnu vrtoglavicu (ili - kako on kaže - "bururet u glavi"), dok je Šimić vjerovao da je ljubav u stanju na trenutak preobraziti i učiniti lijepim njegovo ružno lice. Od ljubavnih pjesama naše mladosti najviše se, svakako, sjećamo Lorce (Por las ramas del laurel, van de paloma oscuras /La une era el sol, la otra la luna), Jesenjina i Jacquesa Preverta, čija Barbara, još pokisla i nujna, čeka u sfumatu naših uspomena. U Engleskoj vjeruju da je mladiću suđena ona koju prvu sretne toga dana što februar dijeli na dvije polovice. O tome govori i čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)
Mile Stojić
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...