Saturday, March 16, 2013

Gojko BERIĆ: Ničiji ljudi


Na dvogodisnjicu bloga 2012-03-04 napisao sam slijedece: 
"Mozda nije lose jos jednom ponoviti da ovaj blog nije pravljen za nacionaliste, bilo koje boje i vrste, i siguran sam, a to me i raduje, da se on njima  ne svidja. Za njih postoje hiljade drugih blogova, stranica gdje mogu naci sagovornike i istomisljenike.
Ovaj blog je za one koji zapravo nisu niciji. Za one koji postuju i cijene svoju tradiciju, naciju, ono sto jesu, ali se ne bude i ne lijezu u krevet sa svojom nacijom na pameti. Za one koji, dok pricaju s nekim, slusaju sta sagovornik kaze, a ne razmislju u isto vrijeme kako se sagovornik zove.
On je za one koji su u poslednjem balkanskom ratu porazeni.
Porazeni, ali ostali svoji jer se nikome nisu ni pokorili niti priklonili; i svakome mogu pogledati ravno u oci.
Istina je koju moramo priznati, da je takvih, svakim danom sve manje. Izumiru prirodnim zakonom ili im se broj smanjuje tako sto neke nacionalna struja savlada i povuce za sobom. Izuzetke, naravno, ni najjaca nacionalna struja ne uspijeva povuci. Neke blogove, u koje spada i ovaj, vidim kao ostrva na koja se porazeni a nepokoreni sklanjaju da udahnu svjezeg zraka.
Ako je to sa blogom zaista tako, ako ne pretjerujem, onda mi se trud isplatio. Onda smo uspjeli."

Slicnu ideju, ali sa dijelom zemlje Bosne i Hercegovine, za "nicije ljude", razradjuje Gojko Beric i priznaje da je ona, na zalost, samo utopija.
A zasto je utopija? Zbog mnogih razloga. Jedan od njih dao je i sam Beric svojom pretjerano pojednostavljenom i u samo jednoj recenici slozenom, pa stoga i netacnom definicijom uzroka rata.  Jer, "normalni i niciji ljudi" znaju da  uzrok  naseg bosanskog  rata nije bio samo jedan. O znacaju, redosljedu  i poretku uzroka vjerovatno  u "Entitetu za nicije ljude"  ne bi ni raspravljali, jer niciji ljudi su dovoljno iskusni i pametni da znaju do cega takva rasprava dovodi. 
I pored toga, preporucujem vam  tekst Gojka Berica. On izlaz za "normalne i nicije" vidi u "Entitetu" u drzavi Bosni i Hercegovini,  a ja, u realnijoj varijanti "Ostrvu Nicijih Ljudi " na Internetu.
Ko su zapravo normalni i niciji ljudi? 

************************** 

Monodrama Josipa Pejakovića "On meni nema Bosne", koja je prvi put izvedena u Narodnom pozorištu u Sarajevu prije skoro četrdeset godina, bila je jedna od kultnih u tom žanru u socijalističkoj Jugoslaviji.
Odigrana je više od hiljadu i po puta diljem bivše države, kao i u evropskim gradovima u kojima je živio naš nostalgični gastarbajterski svijet. Bio je to zanosni kazališni pledoaje u slavu jedne male, prkosne zemlje u srcu Balkana. Pejaković se proslavio i monodramom "Oj, živote", pa je, uz zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima, godinama bio jedan od najpopularnijih jugoslovenskih glumaca. Stvari su se u međuvremenu bitno promijenile i u Bosni i oko nje. Nema više one Bosne iz Pejakovićeve monodrame, pa već sam njen naslov zvuči neuvjerljivo, ako ne i nestvarno. Emocije koje je ovaj vrsni glumac nekada provocirao majstorskom interpretacijom svog teksta danas mogu ponijeti samo neizlječive nostalgičare.
Historija ne mijenja geografiju, pa u tom smislu Bosne, a pride i Hercegovine, naravno, ima. Ima je i u invalidnom državotvornom i političkom smislu. Ali, sa socijalne, ekonomske i moralne tačke gledišta njeno društvo je jad i bijeda. Krvavi rat je učinio svoje. Ali u šta ode ovih dvadeset poratnih godina? Nadali smo se sveobuhvatnoj obnovi zemlje, reparaciji države i društva, a dobili političku obezglavljenost, ulično nasilje, zapuštenost i vladavinu korupcije, kriminala i nepotizma. Umjesto jednopartijskog totalitarizma, dobili smo višestranački, fragmentirani totalitarizam, a umjesto ravnopravnosti svih naroda i građana, dobili smo njihovu neravnopravnost i diskriminaciju. Nestalo je nade, humanosti i elementarne ljudske solidarnosti.
Uprkos tome, tu i tamo se i dalje čuju patriotski uzvici: "Biće Bosne". Pjesnicima se ta samouvjerenost može još i oprostiti, ali ozbiljni ljudi bi morali biti oprezniji. Neće nestati bosanske rijeke, brda i planine, bosanska sela i gradovi, neće prestati da teku Neretva, Drina i Una; neće nestati šumovita Krajina, ravna Posavina, uzbudljivi hercegovački kamenjar sa vinogradima, šipcima i dračom… Biće Bosne i pride Hercegovine. Ali, kakvi će biti njeni ljudi, milionsko mnoštvo različitih vjera i nacija, koje je historija spajala i razdvajala? Trebali bi biti bolji od generacija koje su 90-ih godina prošlog stoljeća krenule u međusobni pokolj. Kako će ova zemlja izgledati za trideset ili pedeset godina, hoće li biti zatrovana nacionalističkom mržnjom ili izliječena od nje? Na ova i slična pitanja niko nema odgovor u rukavu. Po prirodi stvari, današnje generacije bi trebale da rade tako da potomcima ostave Bosnu i Hercegovinu kao čistu i uređenu kuću, ali događaji, kao što vidimo, teku u suprotnom pravcu.
Kad je velikosrpskom politikom obezvrijeđena i pogažena zavnobihovska ideja Bosne i Hercegovine, izbio je rat. Nove ideje moguće Bosne i Hercegovine, sa kojom bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili saglasni, nema ni na pomolu. Nacionalna i stranačka pripadnost stavljene su u epicentar životne svakodnevnice. Oni koji ne prihvataju tu opciju, već žele samo biti građani, postali su gubitnici, takoreći ničiji ljudi, unutrašnji emigranti bez zemlje. Razočaran ljudima i stanjem u društvu, Ivica Osim je, prije nepune dvije godine, rekao novinarima Slobodne Bosne: "Neka nam naprave četvrti entitet u kojem ćemo mi normalni ljudi živjeti bez stresova, ponižavanja i svađa". Osim je u teškim prilikama učinio nešto dobro za ovu zemlju, konkretno – spasio je njen nogomet od raspada. Vapaj sličan njegovom čuo sam od mnogih ljudi, nostalgičara koji bi istog časa zamijenili sadašnjost za prošlost, kad su "Sarajlije imale samo jednu naciju – Sarajlija", a svi Mostarci bili veležovci. Ovu dosjetku o predratnim Sarajlijama izrekao je Vitomir Žepinić, zamjenik ministra unutrašnjih poslova BiH uoči rata, koji je nedavno, kao svjedok odbrane Radovana Karadžića, rekao u sudnici da mu je žao što početkom 1992. nije uhapsio i optuženog i sve lidere nacionalnih stranaka.
Ko su ti "normalni ljudi" koji vape za entitetom u kojem bi bili svoji na svome? To su oni kojima je u ovakvoj zemlji tijesno, koji ne ignorišu ničiji kolektivni identitet i ravnopravnost, ali kojima etnička pripadnost nije zanimanje, kojima je svačija religioznost privatna stvar, koji ljudskost drže za najviši ideal i koji imaju unutrašnju slobodu da sve to javno kažu. Kao što je imao Ivica Osim kad kaže: "Ja sam stari partizan". Međutim, novi inženjeri ljudskih duša – etnonacionalisti, tvrdolinijaši iz vjerskih krugova i njihovi akademski sljedbenici – uzeli su stvar u svoje ruke. Novouspostavljeni sistem vrijednosti pretvorio je mnoge ljude u obične gnjide. Ekonomski ucijenjeni, oni će pristati da za parče kruha do besvijesti glasaju za one koji su ih učinili obespravljenim i neslobodnim ljudima.
Zamišljeni "četvrti entitet" nije bauk koji kruži Bosnom i Hercegovinom, pa politički profiteri etnički podijeljene zemlje nemaju čega da se plaše. On je čista utopija, izraz puke želje za punijim životom. To što se prošlost, ili barem njen najbolji dio, uzima kao model takvog života, samo je potvrda loše sadašnjosti. Uostalom, čak i kad bi nekim čudom bilo uspostavljeno, društvo "normalnih ljudi", ubrzo bi zakonomjerno postalo konfliktno, baš kao što je i predratno kosmopolitsko Sarajevo bilo konfliktno, kao što je i kosmopolitski Mostar bio konfliktan. Nesuđeni stanovnici "četvrtog entiteta" nisu nikakvi nadljudi, već obični građani koji u nacionalitičkom okruženju imaju problem sa disanjem. Teško je reći koliko takvih ima. Čini se da ih je mnogo manje nego prije deset ili petnaest godina. Jedno je sigurno: što je manje "ničijih ljudi", manje je i jedinstvene Bosne i Hercegovine.
(Oslobodjenje)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...