Saturday, March 30, 2013

Sevdalinka – almazli grana koja oživi, probehara (1)



Ni kriva ni dužna, sevdalinka je jedno vrijeme bila gurnuta u stranu, ali samo zahvaljujući agresivnom trendu komercijalizacije koji je zahvatio i umjetnost. Srećom, masovni mediji i liste popularnosti nisu mjerodavni pokazatelji kvaliteta. Uzvišeni lirizam sevdalinke ima svoje iskrene poklonike, kako vijekovima tako i danas. Osnov muzičke i lirske strukture, simboliku, osjećajnost protkanu bolom ona baštini iz kulturnih bašta svih naroda BiH. Pojednostavljeno rečeno: sevdalinka je ljubavna pjesma, uz nju se ne igra, ona ne pokreće mase, ona je pjesma intimne duhovnosti ('To ti je ono kad babo pjeva i plače.'). O sevdalinci kao supstratu originalne kulture pisali su Ludvik Kuba, Vlado Milošević, Cvjetko Rihtman, Sait Orahovac, Ivan Lovrenović, Munib Maglajlić...

Mario

*****************************


Enisa Osmančević - Ćurić
Dolazim iz Banje Luke, iz šehera u kojem su nastale mnoge sevdalinke, i neke od najljepših; iz Banje Luke, grada u kome je u zadnjoj ružnoj i tužnoj deceniji XX vijeka sevdalinka bila zabranjena.
Kao ilustracija poslužiće kratki zapis iz toga vremena:
„Stoljećima su osvajači, na putu od Gornjeg do Donjeg šehera, ostavljali pustoš, nemoćni okrasti jedino zadihani govor Vrbasa o vječnosti, i sevdalinku skrivenu u krvotoku Banjalučana.
Da li je to već Sudnji dan, kada nam kradu i taj smaragd vode, zabranjuju sevdalinku koja uvire kao ponornica pod kamenje mezarja.
Ispričao mi Šefko, krojač, svoju lovačku poratnu priču:
- Ovo sada, kako se smije hodati, povedemo ja i moj ahbab kerove da se izjurcaju. Ma, kakav lov! Puške su nam uzeli na početku rata. I, idemo ti mi, idemo, daleko, daleko, u Starčevicu. I opet, idemo duboko, duboko u šumu. I kad smo sigurni da nas niko ne može čuti – krenemo, a kerove pustimo. A, mi krenemo jednu po jednu...
- Kako, bolan, šta? Pa, sevdalinku!
Ali, brzo odustanemo, sjednemo i počnemo plakati.
Svaku smo zaboravili otpola...“
(Zapis iz moje neobjavljene knjige “Pisma sa dlana –'92 – '97.“)
Ono što se vidjelo u oku čovjeka iz zapisa, u trzaju usne, nije bila samo žalost zbog zaboravljenog teksta sevdalinke. Takva zgusnuta bol na licu javlja se samo za živima koje izgubimo. Eto dokaza da sevdalinka nije samo naučeni ili zaboravljeni tekst i melodija. Ona je sami život, spleten sa našim dubokim korijenima. Pa čovjek otupi, uvehne, umre u sebi ako svakodnevno ne srkne bar jednu kap izvora samosvojnosti. Najteži, ali i najkraći put do te slobode je put od suvišnog do kreativnog. Sevdalinka, i kao poetski tekst, i kao umijeće izvođenja pjesme jeste oblik te slobode.
Nije mi namjera dokazivati već odavno dokazano. Sevdalinka je svrstana kao dio usmene lirike u književnost, što znači u umjetnost. Naravno, i kao glazbeni fenomen.
Hvala svim ljudima koji su potrošili dobar dio života da pronađu, prikupe, obrade, plasiraju sve izvore unazad četiri stoljeća, u kojima se pominje kontekst i vrijeme nastanka, ili je zabilježen tekst i melodija sevdalinke. Neka mi drugi ne zamjere što ću izdvojiti ime prof. Muniba Maglajlića, njegov rad mi je poznat od prvih istraživanja, dijelio je sa nama radosti otkrića starih zapisa o vrijednosti i ljepoti te lirske pjesme. Uz objavljene knjige, kao i studije i eseje s tom tematikom, štampane u periodici u zadnjih tridesetak godina, taj posao je solidno uradjen. Sevdalinka ima neupitno mjesto u muzeju sveukupne kulturne baštine Bosne i Hercegovine i naroda Bošnjaka.
Ali, sve muzejske vrijednosti (i knjige su zaključane muzejske vitrine, ako se ne listaju, ne čitaju kreativno), bilo koji segment života predstavljale, jesu dragocjenost čiji je život zaustavljen u određenom trenutku.
Šta je sa sevdalinkom?
Sevdalinka je oksimoron. Ona je živi eksponat u muzeju naše baštine, ona je almazli grana koja može izbeharati.
Sevdalinka nije punjena ptica. Ona je ptica koja leti, u kojoj kuca živo srce, dok u saz kuca onaj što traži, što mami iz žica i glasa svoju, samo svoju pjesmu.
I kao lirski zapis usmene književnosti (mislim na najuspjelije pjesme) sevdalinka ima svoj život koji je sam po sebi vrijednost poezije, ali i kao uzor u formiranju ukusa za razlikovanje pravih vrijednosti od kiča i šunda. Ili kao motivacija kreativnim ljudima u njihovom stvaralaštvu. Nije riječ samo o književnicima. Poznavala sam mnoge slikare koji su čitali ili slušali sevdalinku jednako kao Baha ili Betovena. To je bio svečani čin, abdest prije uzimanja kista u ruku.
Izdvojila bih dva fenomena građenja lirske slike u sevdalinci.
Zgusnuto vrijeme, i razgranat trenutak.
Zamašan komad vremena, godine ašikovanja od rođenja simpatije, slutnje, čežnje, strepnje, do realizacije ljubavi, ili do gubitka, rastanka od voljene osobe, vrijeme koje bi u epskoj formi moglo zauzeti stranice teksta, nepoznati umjetnik sevdalinke zgusne u nekoliko stihova, u jednu kap, u dragulj. Po umijeću konciznosti, po dostojanstvu u stilu i jeziku neke od pjesama podsjećaju na lapidarne srednjevjekovne zapise. Valjda s toga što su radost i ljubav čudo kao i život, a strepnja i bol zagonetni kao i smrt.
Ili obrnuto – samo trenutak emocije, treptaj u dubini duše, nečujan kao leptirova krila, pjesma uobliči i razbokori u almazli granu koja može svaki put iznova probeharati, ako se pjesma sa umijećem otpjeva.
To je umijeće pjesničkog jezika da nasluti, kaže a ne priča, da pokrene a ne ide utabanim putem i kada su sva obilježja konteksta vremena i prostora zadana i poznata. Pjesma te odvede na pravo mjesto, onaj neobjašnjivi međuprostor u kojem svako od nas sluša i čuje i svoju unutarnju pjesmu.
Upravo ta kompleksnost – vrijednost poezije i glazbenog fenomena koji ima nepotrošive mogućnosti interpretacije jeste ono po čemu je sevdalinka živo djelo i danas kada nema mogućnosti njenog obnavljanja.
Iako sam svoje pismo i svoj glas dala poeziji za djecu, odrastajući uz sevdalinku tragala sam i bilježila pjesme koje nisam ranije čula niti pročitala u već zapisanom obliku.
Osim pjesama sa univerzalnim spektrom motiva, posebno su me zanimale sevdalinke lokalnog obilježja vezane za moj grad, Banju Luku, određenije za njegove dijelove Gornji šeher i Grab, odakle potiče moja porodica. Ponekad su to bile varijante već poznate sevdalinke kao nastavak koji je pjesmi davao lokalnu aromu.
Jedna od njih je posebno zanimljiva. Šećer Salih-aga je poznati sarajevski ašiklija iz prve polovine devetnaestog vijeka o kojem je spjevano dosta pjesama. Varijanta koju je pjevala moja rahm. majka dariva nas i „zgusnutim vremenom“ ašikovanja, i „razbokorenim trenutkom“ ushita pred djevojačkom ljepotom. Tu je i dramatična gradacija i slutnja sladostrašća. To je banjalučka sevdalinka, tzv. hašlamarka, iako po motivu univerzalna, nisam je našla zabilježenu ni kod najvrijednijih zapisivača. Šećer Salih-aga je postao sinonim za upornog ašikliju, pa je i Banja Luka imala jednoga takvog:

„Kara majka Šećer Salih-agu
za večerom, za šećer baklavom:
- Bog t' ubio, Šećer Salih-aga,
Što imade, sve djevojci dade! -

- A šta sam joj, mila majko, dao?
Dvije dibe, četiri kadife,
i papuče, i sedef nanule.
Sve sam dao, vidio je nisam,
do tri puta u devet godina.

Kad prvi put pod pendžere dojdoh,
moja draga jaciju klanjaše.
Kad drugi put pod pendžere dojdoh,
moja draga sitan vezak veze.
Kad treći put pod pendžere dojdoh
Moja draga anteriju skida.

Kad joj vidjeh u mišici ruku,
Kol'ko huknu', tahta đama puknu,
Kol'ko jeknu', sva kula odzveknu.

(kazivala i pjevala Mensura Osmančević, rođ. Skopljak)

Put putuje Latif-aga (Mostar sevdah reunion)

PUT PUTUJE LATIF-AGA
Alojz Lojzo Ćurić
(1933 – 31.03.2007.)

5 comments:

  1. Ja ne znam da li je u Parkiću bilo ljepše banjalučke teme, tako znalački, prije svega poetično, obrađene. Lojzo bi rekao - tako piše moja Enisa, pjesnikinja!
    Ljilja M.

    ReplyDelete
  2. "Istina – almazli granu ne može svako imati.
    Ali, može dušom, duhom izbeharati, ako sebe lista kao knjigu u kojoj nisu zapisane laži.
    A, to se ne osjeća. To se uči."
    Dodao bih: ... a kada se jednom nauci i zavoli, onda se i osjeca.
    Sevdalinka je, kao i mnogo toga drugoga, na nasem Balkanu , a posebno u Bosni i Hercegovini, koristena, upotrebljavana i zloupotrebljavana i u dnevno - politicke svrhe.
    Jedni su je prisvajali kao samo njihove - drugi su je se odricali kao tudje,kao ostatak iz istorije koje se treba stidjeti, a ona je ustvari nasa zajednicka.
    Sakrivena u nasoj dusi ona lezi nasem uhu.
    Jos su mi sveza sjecanja na proklete devedesete kada su je protjerivali iz programa Radio Banjaluke, i kada je moj drug Milorad Buco Kenjalovic, bukvalno pred uperenim cijevima (ovo nije preuvelicavanje - vec ziva istina ciji sam svjedok bio), pokusavao braniti. Pokusavao logikom, strukom i naukom objasniti da je sevdalinka dio nas, kao sto je i ijekavski, kao sto je i Bosna dio nas i mi dio nje.
    Vec dvadeset godina, sevdalinka u meni izaziva buru osjecanja, buru koje se bojim i od koje bjezim ...
    Zasto bas sevdalinka?
    Pojednostavljeno, vjerovatno jer bas ona na najbolji nacin odrazava svu ljepotu i svu tragediju zivota na Balkanu u isto vrijeme.
    Zahvaljujem se i Enisi i Mariu sto su nas obogatili ovim divnim prilozima.

    ReplyDelete
  3. Primio sam jako veliki poklon. Odrasrao sam u Banjaluci gdje je sevdalinka bila ukras i sada ovdje u Sarajevu mislim da su banjalucke sevdalinke najljepse. Hvala vam,

    ReplyDelete
  4. Cestitam na tekstu, slikama i pjesmama. Sve najbolje zeli vam Mirnez

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...