Sunday, March 31, 2013

Sevdalinka – almazli grana koja oživi, probehara (2)

....Iz Gornjeg Šehera se proširila Banjaluka, a sevdalinka je urbani proizvod... Enisa Osmančević Ćurić je Šeheranka, književnica, ona je sevdalinku i slušala i pjevala i zapisala. Tekst 'Sevdalinka – almazli grana koja oživi, probehara' je obogaćen sa dvije banjalučke sevdalinke, na način kako ih je pročitao slikar Lojzo Ćurić (1933-31.03.2007.).

Mario


*****************
Ansambl Stari Znanci: Aj, otkako je Banjaluka postala

OTKAKO JE BANJALUKA POSTALA
Alojz Lojzo Ćurić (1933 – 31.03.2007.)

Enisa Osmančević - Ćurić

Sevdalinka je opjevala Banju Luku i njezine ravnine, ašikluke i teferiče, opjevala najljepše djevojke i udovice, ugledne porodice, ali pjesme o Vrbasu su one što nas uvijek iznenade svježinom. Vrbas nije samo rijeka uz koju se šeta i akšamluči, Vrbas je voda koja nosi debela jablana, ali i momačke i djevojačke jade, Vrbas je mjesto na kojem se dešava bajka ili lukava prevara uime iskušavanja ljubavi.

„Vozila se po Vrbasu lađa,
Sva je lađa srebrom okovana,
Vesla su joj od suhoga zlata.
U njoj sidi devet divojaka,
I deseti vesladžija Mujo“.
(pjevala Sadeta Katana)

„Umihana hadži Jusuf-age
Ostavila đugum na Vrbasu,
A papuče vodi okrenula
Da svijet misli da je utonula.
Ona misli da niko ne gleda,
A, to vidi Mujo sa munare.

- Nisam luda u vodu skočila,
Već sam mlada lice umivala,
Da ga ljubi skeledžija Mujo“
(kazivala Aiša Kozarić, rođ. Osmančević)

Baveći se današnjom temom pokušala sam odrediti koja bi od pjesama, iz moje bilježnice, mogla biti najmlađa. Samo sam za jednu potpuno sigurna da je dobacila do četrdrsetih godina dvadesetog stoljeća, jer se u njoj spominje ime moga oca i njegovih vršnjaka.
To je nastavak pjesme “Vrbas voda nosila jablana“ u kojoj narodna poetesa moli kujundžiju da joj skuje od zlata junaka, a cura iz Gornjeg šehera dodaje:
„Nemoj plava, tako ti zanata,
Uzmi urnek sa Graba momaka.
Od fesića Ibre Ičagića,
Bijelih zuba Mustafe Semiza,
Hitra hoda Mustafe hodžina,
Lijepa stasa Nedžiba Izet'na,
A mašina, Smaila hodžina.“
(kazivala Aiša Kozarić, rođ. Osmančević)
Taj pokušaj konkretiziranja djevojačkog sna, dajući zamišljenom draganu najljepše osobine poznatih momaka, ima više hroničarsku vrijednost i potvrdu da ljudska mašta ništa ne izmišlja, već kombinira viđeno.
Ova dogradnja pjesme, ja bih prije rekla razgradnja, ne doprinosi njenoj umjetničkoj snazi, ali može imati književnohistorijsku vrijednost kao podatak da je pred II svetski rat ispjevan ideal muške ljepote šeherskih djevojaka.
Dodatak je oduzeo ono po čemu je sevdalinka u svojim najboljim ostvarenjima izbrušen dragulj lirske pjesme, onaj osjećaj antičke mjere koji je jedan od osnovnih atributa umjetnosti.
Da nas pjesnik daruje, ali i pjesma obdari našim zrncem soli moguće kreacije. Da otvori vrata, ali ostavi prostor i za naš korak.
Očito, da je polovica XX – og vijeka već vrijeme stišanog glasa narodnih pjesnika, jer selekcija pjesama koje su se pamtile bila je uvijek u korist njihove umjetničke vrijednosti. Pa, za ostale pjesme koje tu vrijednost imaju, a ja sam ih zabilježila, moram priznati da su po nastanku mnogo starije jer ih je moja rahm. majka slušala od svojih predaka.
„Niko nije bio, al' je neko snio“, kaže Mak Dizdar.
Uskraćeni smo za izgovaranje mnogih imena, poslije Adila, pjesnika sa splitskog pazara iz šesnaestog stoljeća. Za imena nepoznatih umjetnika iz naroda prema kojima moramo osjećati ogromno poštovanje i zahvalnost dok slušamo ili pjevamo sevdalinku. Zahvalni za onu božansku iskru otkrića i našeg sna ushita, ljepote, bola, žudnje.
Nesumnjivo pjesnik je, bio on poznat ili anoniman, ta iskra.
Sudbina interpretatora, bili oni glumci, glazbenici, ili pjevači, je općenito nezahvalna. Oni žive na sceni, i kada se ugase svjetla nestaje čarolija kreacije. Pa i kada je zabilježen audio-vizuelnim zapisom, ne može se sačuvati neuhvatljivi fluid, energija koja živi pri susretu onoga koji daje i onoga koji prima, izvođača i publike. A interpretatori sevdalinke imaju posebnu ulogu u ovom vremenu kada se gube oblici življenja kao kulturnopovijesni kontekst u kojem se mogla stvarati sevdalinka u njenom izvornom obliku.
Ako je pjesnik ona božanska iskra otkrića, izvođači su, bili oni profesionalni ili ljudi koji samo vole i znaju zapjevati sevdalinku, vestalke koje održavaju vječni plamen. Oni produžuju život sevdalinke jer svako novo izvođenje može biti umjetnički čin.
Pa se desi čudo, ponoviću, sevdalinka bude almazli grana koja izbehara.
Život sevdalinke traje u sredinama gdje je imanentni dio bića, kao dio svakodnevnog života. Čuva se u porodicama, ne samo bošnjačkim, koje imaju visoko rangirane vrijednosti, od odnosa spram života, spram kulture i tradicije, do moralnih vrijednosti čovjeka kao neponovljivog kreativnog bića. Bića što ne žudi za davno otkrivenim oceanima, već traga za izvorom u sebi, onom neponovljivom kapljom u kojoj se prelama ljepota svjetlosti na samo njegov način.
Ta kap izvora, od koje umjetnik crtanog filma može napraviti Nijagarine vodopade, kaplja čiste misli, duše na dlanu, pa i kad je sentimentalna personifikacija suze u oku, jeste nepatvorena radost stvaranja koja nam, kao svako rođenje, od klice cvijeta do čovjeka, zaustavi dah jer je čudo.
Takve porodice darivale su nas vrhunskim umjetnicima u izvođenju sevdalinke koji su sačuvali izvorni tekst i melodiju.
Sevdalinka je nastala i živi u narodu.
Ali, ne možemo pobjeći od gorke istine da je pola Bosne i Hercegovine ispražnjeno. Da su se krajem drugog milenija desile prisilne migracije, da su porodice razdvojene, razorene, da su ljudi silom istrgnuti iz svojih života i življenja jedne kulture i tradicije.
Suočeni sa postojanjem različitih civilizacijskih i kulturnih sredina hladnoga sjevera Europe, ili surogat života Novoga svijeta, frustrirsni nostalgijom, često kulturnu i tradicijsku identifikaciju sa Bosnom i Hercegovinom, pa i Bošnjaštvom, svode na izlizan simbol: džezva, kahva, ćevap, harmonika... Znam ljude koji na nekoliko taktova kafanske harmonike zadrhte, zatrepere, listajući sebe kao knjigu u kojoj je sve naopako zapisano; od pojma zavičaja i domovine – do svih vrijednosti naše kulturne baštine.
Ne znaju da harmonika nije sinonim za sevdalinku, da je možda najlošiji izbor instrumenta za njenu pratnju jer priguši najsuptilnije prelaze osjećaja u glasu izvođača. (Rijetki su bili majstori koji su znali stišati, čak zaustaviti svirku da glas u nekim segmentima pjesme bude glavni instrument.)
I tako se, kroz odškrinuta vrata, novokomponirana pjesma sumnjivog kvaliteta i turbo folk uvlače kao surogat za sevdalinku.
Da li će i sevdalinka, kao narodna ljubavna pjesma, prestati biti narodna, ili će postati elitni dio kulture?
Istina – almazli granu ne može svako imati.
Ali, može dušom, duhom izbeharati, ako sebe lista kao knjigu u kojoj nisu zapisane laži.
A, to se ne osjeća.
To se uči.

(marta, 2008. godine)

3 comments:

  1. Predivno!!!

    ReplyDelete
  2. volio bih da Enisa jos nesto ovako lijepo napise. uzivao sam citajuci ovaj tekst. zavoljecu sevdalinku iako je ni prije nisam mrzio.

    ReplyDelete
  3. Slucajno sam naisao na ovu stranicu i mnogo me obradovala.Banjalucka sevdalinka je nesto posebno volimo mi i druge Bosanske ali banjalucke su nam najblize. Dobre pjesme ste izabrali i Mostarce i nase Stare znance.Najljepsi su mi crtezi profesora likovnog nase Legende Lojze.Banjaluku sanjam svaku noc.Pozdravlja sve Banjalucane Amir

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...