Tuesday, April 30, 2013

Angel: Slike iz Palm Springsa (California)


Dragi moji,
ne znam kako Vi,ali pokusavam da "pobjegnem" od tih nasih
nezaobilaznih svakodnevnih tema u svim medijima,koje covjeka uznemire,
"izbace iz cipela"...Eto, necu ih ni spomenuti...
Saljem Vam slike iz Palm Springsa (California),gdje sam bio svako vece
prilikom Teniskog turnira u Indian Wellsu u martu ove godine.
Te verecnje setnje su me neodoljivo potsjecale na setnju Gospodskom u
BL ili Bas carsijom u SA, mnosto svijeta, ljudi nasmijani,tezge sa
strane sa raznim zanimljivim ponudama,restorani...Na svakom cosku
sviraju izvanredni muzicari,svijet jednostavno-uziva.
I onda odjednom se nadjem pred predivnim ogromnim kipom nezaboravne
Merilin Monro,koja je preminula prije vise od 50 godina...Da, i dalje
je smatraju nazgodnijom zenom na svijetu! To potvrdjuje i poslednja
anketa kada je dobila 40.8 % glasova od oko 2.000 zena i muskaraca u
V.Britaniji ! Iza nje su ostale svjetske dive (Rakel Velc,Dzejn
Mensfild...),a na drugom mjestu je novija zvijezda Keli Bruk...Nisam
mogao odoliti da se ne "podvirim"...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama ! Angel



Monday, April 29, 2013

Mario: Na korzu sa Jagodom



 Prije dvije nedjelje dobih slijedeci email:
"Poštovani kolega Predraže,
ne poznamo se, ali sam slobodna poslati Vam ovu informaciju i poziv.
Stalna sam suradnica portala E - novine i prenijeli ste na Parkiću
jedan moj tekst, pa je i to razlog ovom javljanju.
U prilogu je plakat (s nekoliko grešaka koje nisu bitne za promociju), pa eto -
ako imate vremena, Vi ili netko od Vaših prijatelja, radovalo bi me
da prisustvujete promociji moje zbirke kratkih priča PJESMA ZA
KORZO - GLINSKI SPOMENAR....
Sa poštovanjem,srdačan pozdrav,

Jagoda Kljaić"

Ljubazno se zahvalih Jagodi na pozivu i objasnih da ja nisam ni novinar, jos manje knjizevnik, da sam samo jedno blogersko skrabalo. Objasnih da zbog geografskih razloga ne mogu prisustvovati promociji kojoj se Jagoda iskreno radovala i vjerovatno potajno strahovala. I dodah da cu zamoliti mog druga Maria da u ima nas koji se druzimo na ovom blogu ode na promociju i javi nam se nakon toga.
Na kraju, sve protece i bolje nego je Jagodi njen strah dozvoljavao da se nada. Mario se javio sa svojim komentarom i slikama. Zahvalna Jagoda javila da se sastala sa Mariem, da je na promociji bilo vise Banjalucana nego Glinjana. 

Internet je jos jednom potvrdio svoju snagu u okupljanju ljudi slicnih afiniteta...
Uostalom, Mario i Jagoda ce sve opisati bolje od mene...

************************


Odavno nisam imao neki susret na korzu. Prošla ta vremena... Ali kada je prekomorski udaljeni Urednik zaista spriječen, kada te zamoli, dogodi se taj špacirung sa Jagodom i njenim bogatim sjećanjem. Ne poznamo mi nju, ni ja, ni Urednik, ali brzo shvatamo da smo već bili u kontaktu jer, ma kakvo ono banjalučko, internet je neizmjerno dugo i široko korzo. Iako piše odavno, u Biblioteci su predstavljali tek kao prvu Jagodinu knjigu (Ilija Ranić u ime izdavača - Plejada, Zagreb - i domaći mladi književnik Berislav Blagojević). Došavši na promociju nisam znao više od naslova. 'Pjesma za korzo'. Ubrzo shvatam: knjiga, ova Jagodina, je svojevrsni – spomenar. 'Da li ste možda Glinjanin?' Zašto, znam da ni Urednik nema veze s tim, meni potpuno nepoznatim, starim naseljem u Baniji. Ali o čemu će Jagoda (Kljaić – nema onog 'j') pisati nego o svom gradu i svojoj mladalačkoj opservaciji - shvataš ubrzo, jer Glina je centar njenog svijeta. A jasno je: Jagoda i Glina se neizmjerno vole.

Okupljaju se posjetioci, bivši Glinjani i sadašnji Banjalučani, tu su i dvije akustične gitare, ja još u svom svijetu... Drži me vijest, ona nepravda prema istarskom Teranu, birokrate namjeravaju da iz mog omiljenog đerdana istrgnu jednu od najdražih bobica. I šta ja ovdje radim kad Glina nema ni neku autohtonu vinsku marku. Znam ih skoro sve, poznajem i mediteranska i kontinentalna, i kvalitetna i namizna, i makedonska i vojvođanska, i roskasta i črna, i trpka i kočijaška... Glina može ponuditi samo rakiju!?

Međutim, poslije promocije osjetim diskretni stid pred samim sobom, jer Jagodina knjiga je tako blaga, tako bogata detaljima koji otapaju neraspoloženja, nabijena slikama koje pokreću i moja sjećanja. Pitam se šta me to omelo da nikada nisam navratio u varošicu i na obale istoimene rijeke (koja imenom zavarava jer nije blatnjava?!). Pitam se kako je samo autorica uspjela prosijati gomilu svojih proživljenih slika i ne pomenuti ništa ružno, ništa konfliktno, niti bilo koji incident iz ratova, onih ranijih, ovih novijih... Ona očigledno ne želi ničim narušiti ljubav i odanost prema svom gradu. Bez obzira koliko nas okupirali, aktuelni događaji, njihovo vrednovanje vršimo sasvim nesvjesno na osnovu proživljene mladosti. A ona predstavlja doba opšte iskrenosti i vjerujemo joj. Jagoda je oslobodila svoju imaginaciju, probudila u sebi djevojčicu i pišući uronila u vrijeme kada je sve bilo lijepo. I prošetala nas svojim pitkim pričama, zanimljivim, lijepim i prošlošću bogatim zavičajem. Čestitam i želim joj još bar tri promocije novih knjiga...

Iako nije baš karakterističan za ovu knjigu, navodim i jedan detalj u kome autorica pominje Banjaluku. Priču o Mljekari u njenom gradiću, gospođa Jagoda počinje ovako:

''Ne pijem mlijeko. Ne jedem sireve. Ne mažem putar na kruh. Ne razgovaram sa neznalicama o industriji mliječnih proizvoda.

Ukalupljujem se samo u jednu vrstu kalupa. I namjeravam uskoro posjetiti redovnike u Samostanu trapista "Marija Zvijezda", u Delibašinom selu, nadomak Banje Luke. Nadam se da ću tamo naći istinske znalce zanata što je odavno izumro. Mljekare. Koji samo po kušanju gutljaja, po kratkotrajnom približavanju nosu kako bi osjetili miris, po namakanju vrha jezika, prepoznaju mlijeko kome nije dodana voda, vrstu djeteline koju su krave jele skoro do nadutosti, metal od koga je izrađena kanta u koju je mlijeko izmuženo i - pasminu konja što su mlijeko dovezli do mljekare.

Sve sam to znala još kao djevojčica koja nije pošla ni u prvi razred pučke škole. Bio je to moj prvi prošli život. ...''
 Mario

**********************
Poštovani Predraže,
promocija je bila odlična, jako sam zadovoljna, oko 40 ljudi, više
Banjalučana nego Glinjana. Čini mi se da su se svi ugodno osjećali,
lijepo smo se i poslije družili i razgovarali.

Izuzetno mi je drago što sam upoznala Vašega prijatelja Maria
Marčića, on će Vam vjerojatno prenijeti svoje utiske koji neće biti
ovako lijepi kao moji, jer ja kao autorica osjećam drugu vrstu
zadovoljstva.

Imali smo prošireni kružok oko deklinacije Vašega prezimena, ja sam
se opredijelila za varijantu s - a - ali ni sada ne znam što je
pravilno iako dosta dobro baratam s pravopisom i gramatikom.

Mario me upozorio i na deklinaciju - Banja Luka - jer spominjem u
jednoj priči i poslije, nakon štampanja, sam naišla na tumačenje - u
Banjoj L., ali ću to još s njim morati raspraviti, zato što on tvrdi
da to nije izvedenica od Banje kao banje, a prijatelj mi kaže da je BL
nikla na izvorima vode sa sumporom ... Ipak sada pišem naziv grada kao
jednu riječ, što i mislim da je pravilno.

Sve je ovo mala digresija na događaj, samo da vidite kako smo se
lijepo družili i razgovarali, kao de se otprije znamo.

Puno Vam hvala na interesu za ovu promociju i zbirku, nadam se da
nećete biti razočarani kad pročitate,

veliki pozdrav,
Jagoda

Sunday, April 28, 2013

PISMO JEDNOG DJEDA

Jedno od pisama koje kruzi internetom. Ne mogu sada da provjeravam da li vec ranije bilo u Parkicu.
I ako ste ga citali ranije, kao sto sam i ja, procitajte jos jednom. Oplemenjuje...

********************

Pisac i pjesnik James K. Flanagan iz New Yorka ostavio je svojim unucima pismo s brojnim savjetima koje je stekao tijekom svog dugog životnog iskustva. Trećeg rujna 2012. on je iznenada preminuo od srčanog udara, a pismo je objavljeno uz dozvolu njegove kćeri Rachel Kreigton.

Savjet unucima: Pročitajte pismo jednog djeda koje je osvojilo svijet!

1. Svako od vas je najljepši dar od Boga vašoj obitelji i cijelom svijetu. Sjetite se toga uvijek, posebno kad sumnjate u sebe i kad ste obeshrabreni.

2. Ne bojte se nikoga i ničega i živite punim plućima. Slijedite svoje želje i nade bez obzira na to koliko su teške i koliko se razlikuju od tuđih. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebalo jer konstantno razmišljaju što će drugi misliti ili reći. I zapamtite još jednu bitnu stvar - ljudi koji vam ne donesu pileću juhu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni!

3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odjeću ili imaju velike titule ili moć i misle da su iznad svih ostalih, ali nije tako. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i sav normalan svijet.

4. Kada budete stariji i dobijete djecu, uvijek imajte na umu staru irsku poslovicu: Hvalite djecu i ona će cvjetati!

5. Budite dobri i uvijek pomažite ljudima - naročito slabijima, onima koji su uplašeni i djeci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je vaše suosjećanje.

6. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.

7. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije.

8. Uvijek budite iskreni.

9. Putujte kad god možete, posebno dok ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dešava.

10. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voljeti. Naravno, biti će i teških trenutaka, ali posao mora biti uživanje.

11. Ne vičite! To nikad ne uspijeva, a povrjeđuje i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživio sam neuspjeh.

12. Uvijek ispunjavajte obećanja koja ste dali djeci. Nemojte govoriti "vidjeti ćemo" ako znate da je odgovor "ne". Djeca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.

13. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.

14. Živite u harmoniji s prirodom: izađite napolje, obiđite šumu, planine, mora, pustinje. To je veoma važno za dušu.

15. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.

Saturday, April 27, 2013

Banjaluka: Arhitekti strahuju za vilu Paskolo

Nisam znao da je vila Paskolo proglasena nacionalnim spomenikom!
Odrastao sam preko puta ove vile u Strosmajerovoj ulici. Za nju me vezu divan sjecanja na rano djetinjstvo, svakodnevne odlaske po mlijeko u ovoj vili, jer porodica Paskolo je na Paskolinoj poljani drzala krave, i Marija, zena koja je citav zivot radila za Paskole, prodavala je komsijama visak mlijeka. Ponekad se moglo kupiti i sira, jaja... Sve prirodno i frisko! Iz vile se cesto mogao cuti klavir koji je svirala teta Nela. Sjecam se jos uvijek mojih strahova da dodjem do vrata kroz stazu uokvirenu simsirom koji se vidi i na ovoj slici. Iz te staze i simsira izlazili su gusteri kojih sam se bojao ali to nisam smio priznati. Obicno sam , kao slucajno pustao nekog od djece ispred sebe, da rastjera ta odvratna stvorenja, a onda bih ja, skrivajuci uplaseni pogled, protrcao stazom.
Mogu samo zamisliti kako ce vila i njeno veliko dvoriste biti okruzeni nekim zgradurinama koje ce ih nadvisiti i mojim gusterima nece dati da disu.

**********************



BANJALUKA - Vila italijanske porodice Paskolo u Banjaluci, koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH, mogla bi da "potone" u mrak, jer je Nacrtom izmjena Regulacionog plana "Centar zapad" predviđeno da bude usko okružena stambenim objektima, upozorila je grupa arhitekata banjalučkog Arhitektonsko-građevinskog fakulteta.
U otvorenom pismu oni nadležne upozoravaju da su građevinske intervencije koje su planirane oko zaštićenog objekta suprotne Zakonu o kulturnim dobrima RS, kao i Zakonu o sprovođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Stručnjaci navode da spomenuti nacrt predviđa da vila "Paskolo", koja se nalazi na lokaciji koja je kod građana poznatija kao Paskulina ciglana, bude tijesno okružena raznolikim stambenim objektima, a na taj način će, kako ističu, biti narušen ukupni ambijent ovog nacionalnog kulturno-istorijskog spomenika.
Planirani objekti bi, ističu oni u otvorenom pismu, "brutalno i nepovratno degradirali zaštićeno područje jednog nacionalnog spomenika".
Istovremeno, Administrativnoj službi grada Banjaluka (ASBL) profesori i asistenti spomenutog fakulteta poslali su stručno mišljenje sa primjedbama na nacrt, u kojem navode niz zamjerki. Taj dokument potpisuje čak 17 profesora, asistenata i viših asistenata banjalučkog fakulteta.
Mira Sofilj, načelnik Odjeljenja za prostorno uređenje u ASBL, navodi da je to odjeljenje u julu prošle godine organizovalo stručnu raspravu koja se odnosi na Regulacioni plan "Centar zapad", gdje su razmatrani i prednacrt i primjedbe i mišljenja, koja su uvrštena.
Zatim je, dodaje ona, Odjeljenje pribavilo saglasnost, odnosno mišljenje Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.
"Nakon toga mi smo uputili plan na javni uvid i do 15. aprila izložen je pa svi građani i zainteresovana lica mogu da izvrše uvid te daju svoje sugestije i primjedbe", navela je Sofiljeva.
Prema njenim riječima, sve što Odjeljenju bude dostavljeno biće razmatrano i dostavljeno i izrađivaču dokumenta, da razmotri te primjedbe i onda ih eventualno uvrsti i obrazloži.
U otvorenom pismu grupe arhitekata takođe se ističe da je Republički zavod dao pozitivno mišljenje o Nacrtu izmjene dijela Regulacionog plana "Centar zapad", a arhitekti naglašavaju da se ne slažu sa mišljenjem Zavoda.
Goran Milojević, direktor Zavoda, kaže da je mišljenje dato u skladu s Odlukom o proglašenju vile "Paskolo" nacionalnim spomenikom BiH.
"Vila nije ugrožena. Ne želim da komentarišem urbanističke opservacije, ali mogu da kažem da taj objekat ostaje u svojim gabaritima", kaže on.

(Nezavisne novine)



Thursday, April 25, 2013

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (5)

Seriju Vrbas: Ime, pjesma, slika nastavlja nas kolega Muharem Kobaslija sa Halilovca,
poznatiji kao Koba svojim fotografijama Vrbasa i vrba snimljenim 1. aprila 2013.
Fotografije napravljene na podrucju koje Koba definiese kao:
''S jedne strane Halilovac, a sa druge Dolac, na sredini Vrbasa bukovi
halilovacki, uzvodno do mosta Gradskog, a nizvodno do mosta Venecija...''

******************





Wednesday, April 24, 2013

Američke teme



U jednom tekstu objavljenom u Washington Postu u junu prošle godine, hroničar Charles Krauthammer oštro je osudio strategiju borbe protiv terorizma koju je usvojio Obama. Naime, jedan članak u New York Timesu otkrio je tada da svakog utorka američki predsjednik otvara posebne dosijee u kojima se nalaze fotografije i biografije navodnih terorista, i da izabere naredne žrtve napada bespilotnim letjelicama. I upravo on odlučuje: da li vjerovatnoća da se ubiju osobe bliske meti ili civili zaslužuje da se postupak zaustavi?
Krauthammer ocjenjuje da je masovna upotreba bespilotnih letjelica u potpunoj suprotnosti sa slikom moralne ispravnosti koju američki predsjednik želi da postigne. "Ne radi se o tome da se osude napadi dronovima. U načelu, oni su sasvim opravdani. Ne treba imati nikakve milosti prema teroristima koji se prerušavaju u civile, skrivaju se među civilima i ne oklijevaju da izazivaju smrt civila. No ono što je odbojno jest ta moralna amnezija koju naglo dobiju svi oni čiju su osjetljivost pogađale metode G. W. Busha, a koji danas pokazuju više razumijevanja za Obaminu kampanju daljinski navođenih ubistava."


PRIČA BIVŠEG ''PILOTA''

Više od pet godina Brandon Bryant radio je u duguljastom kontejneru veličine kamp-prikolice, bez prozora, na stalnoj temperaturi od 17 °C, čija su vrata zakovana iz sigurnosnih razloga. Pred očima Brandona i njegovih kolega svjetluca četrnaest ekrana. Pod njihovim prstima, četiri tastature. Bilo je dovoljno da Brandon pritisne dugme u Novom Meksiku pa da neki čovjek umre na drugom kraju svijeta.
U kontejneru, zuje računari. To je mozak, drona, bespilotne letjelice. U američkom vaz duhoplovstvu, ta prostorija zove se cockpit. S tom razlikom što piloti iz kontejnera ne lete - već samo pilotiraju.
Brandon je bio jedan od njih. Sasvim jasno se sjeća osmica koje je opisivao Predator na afganskom nebu, na više od 10 hiljada kilometara od mjesta na kojem se on nalazio. Na nišanu drona, zemljana potleušica, sa štalom za koze, sjeća se Brandon. Kada dobija naređenje za paljbu, pritišće lijevom rukom dugme, "obilježava" laserom krov, a pilot koji sjedi do njega aktivira paljbu pomoću joysticka. Dron ispaljuje raketu tipa Hellfire. Do udara preostaje 16 sekundi. "Sekunde prolaze usporeno'', sjeća se danas Brandon. Slike, snimljene infracrvenom kamerom okrenutom prema tlu, prenose se putem satelita i pojavljuju se na njegovom ekranu sa zakašnjenjem od dvije do šest sekundi.
Još samo sedam sekundi, ni traga ljudskih bića. U tom trenutku, Brandon bi još mogao skrenuti raketu s pravca. Tri sekunde. Brandon posmatra ekran do najsitnijeg piksela. Iznenada, iza ugla kuće istrčava dijete.

 U trenutku udara, sudaraju se Brandonov virtualni svijet i stvarni svijet nekog sela smještenog između Baghlana i Mezar-i Šerifa.
Na ekranu, Brandon vidi bljesak - eksplozija. Zidovi građevine se urušavaju. Djeteta više nema. Brandon osjeća grč u želucu.
"Jesmo li to upravo ubili dijete?" pita kolegu koji sjedi do njega.
"Mislim da je to bilo dijete'', odgovara pilot.
"Je li to bilo dijete?'', raspituju se u prozoru za razgovor koji se pojavljuje na ekranu.
Tada intervenira neko koga oni ne poznaju, neko ko se nalazi negdje na komandnom mjestu i ko je pratio njihov napad: "Ne, bio je to pas."
Ponovo puštaju snimak. Pas na dvije noge? Kada Brandon Bryant toga dana izlazi iz svog kontejnera, pred njim se pružaju prostranstva američke unutrašnjosti: gusta stepska trava u nedogled, polja, miris đubriva. U pravilnim intervalima od nekoliko sekundi, radarski toranj američke vazduhoplovne baze u Cannonu (novi Meksiko) bljesne u sumraku. Traje rat.
Moderni rat je nevidljiv, izgubio je ozbiljnost zbog rastojanja. Taj rat je prikriven, kontroliran, vode ga na daljinu male high-tech jedinice rasijane po raznim mjestima zemaljske kugle. Novi rat je navodno precizniji nego stari. Zbog toga mnogi kažu da je "humaniji". To je rat intelektualca: a Barack Obama poticao ga je više nego iko prije njega.
Nicola Abe, ’’Der Spiegel’’

Tuesday, April 23, 2013

Biljana Vankovska: O lažnim herojima i žrtvama

Ciini mi se da i dalje, kao sto smo to nekada radili u bivsoj nam domovini, zapostavljamo pojedine dijelove bivse nam.
Makedonija, nekada republika Jugoslavije (ciji jezik se, na zalost, nije ucio nigdje osim u njoj samoj), docekala je svoje oslobodjenje iz zagrljaja ostalih "bratskih" republika i osjetila svu ljepotu slobode suocivsi se sa politickim ratom sa prvim susjedom Grckom, gradjanskom ratom u svojim granicama, nepriznavanjem imena koje im je bivsa bratska zajednica davala, kriminalom, siromastvom, USA patronatom...
Drzava - a nije to.
Kao i vecina na Balkanu.
I kao po pravilu, nakon rata, gradjanskog, narodnog ili medjunarodnog, i Makedonija se susrece sa dilemama o herojima - zlocincima ili zlocincima - herojima.
Tekst Biljane Vrankovske, objavljen i u Pescaniku, mogao bi biti preveden na bilo koji od novih ili starih balkanskih jezika. Ime heroja moglo bi umjesto makedonskog biti ime iz bilo kog naroda balkanskog i rezultat bi bio isti...
Procitao sam ovaj tekst i nasao u njemu poruku svim balkanskim narodima...
Da li ste ga i vi tako dozivjeli?

***************************


Javno iskazani stav da je svečani doček u organizaciji makedonske vlade haškog osuđenika Johana Tarčulovskog – kao nacionalnog heroja i „najboljeg makedonskog sina“ – patetični odraz nacionalnih kompleksa i frustracija i loša poruka mladima jer je prikazan kao „moralna vertikala“ i „uzor kako se voli/brani domovina“ – doneo mi je veliku popularnost. Tako gasne komore, nabijanje na kolac i proterivanje iz države nisu zagarantovani samo Albancima – tu čast sada imam i ja. To mi poručuju i kada mi šalju slike sa mojim nadgrobnim kamenom na kome piše da sam izdajica roda svoga i ljubiteljka (da budem pristojna) Šiptara (mada mi je teško da shvatim što je loše u tome voleti nekoga). Sa ovom kolumnom rizikujem da moj „junački“ narod zaista pokaže na što je sve spreman (osim ako redakcija odbije da objavi tekst). No, neka bude šta bude.
Johan Tarčulovski nije i ne sme biti heroj (makar bio i u istorijskim čitankama makedonske dece) iz nekoliko razloga: prvo, pre samo 10 godina niko nije ni znao da je u obezbeđenju predsednika Trajkovskog te 2001. godine radio policajac sa ovim imenom. Njegov je profesionalni zadatak bio pored predsednika, daleko od formacija bezbednosnih snaga koje su učestvovale u borbenim operacijama (eto, da se prijavio, možda bi poslali takvog junaka na frontu). Sa znanjem svog pretpostavljenog ili bez toga, izvesno je da je tog avgustovskog dana Johan napustio svoje radno mesto i zajedno sa drugarima i uz pomoć pripadnika privatne bezbednosne kompanije „Kometa“, kao nekakav Zoro krenuo u privatnu osvetničku misiju u blizini rodnog sela. U govoru koji je održao prilikom dolaska u Skopje poručio je, uz propratne dramaturške elemente, da odbrana svoje porodice i svoje zemlje nema cenu. No, niko na to nije gledao kao na lokalpatriotizam, još manje kao na nešto što je u suprotnosti sa poštovanjem propisa službe i radne discipline. Da sam na mestu predsednika države, ja ne bih želela takvog junaka u svom obezbeđenju, ali državni vrh, uključujući u sadašnjeg predsednika, koliko vidim, ponosi se Johanovim ponašanjem.
Johanov naklon pred spomenikom braniteljima iz 2001. sam doživela bolno, kao vrhunac neukusa, pa i ruganja onima čija imena je javnost odavno zaboravila, a koji su poginuli na borbenim pozicijama poštujući naređenja i borbene zadatke. Kako može Johan, nedisciplinirani policajac, osvetnik i učesnik u egzekuciji civila, biti najveći makedonski branitelj, kada su tamo urezana imena onih koji su bili mobilizirani, na borbenim zadacima, ili koji su poklani kao janjad (slučaj Vejce), ili koji su živi izgoreli kod Karpalaka? Johan je kažnjen u Hagu zato što je bio na mestu gde nije smeo biti i zato što je obavljao nešto iza čega nije stajala odluka bezbednosnih službi. Njegov slučaj pokazuje da se deo makedonskih bezbednosnih struktura tokom 2001. ponašao kao parapolicijske/paravojne formacije, kao pandan albanskoj UČK. Zato je taj rat i izgubljen, čak i u propagandnom smislu – iz nespremnosti, neorganizovanosti, nediscipline i glumatanja heroja.
U svom govoru Johan je citirao Goce Delčeva, koji je navodno pre sto godina rekao da prava dela nemaju ni početak ni kraj. A delo u ovom slučaju je ubistvo civila, ljudi koji su se bez istrage, suda ili advokata našli na nišanu. Da li je Johan uopšte svestan šta je poručio? Da će nas i dalje braniti od „Šiptara“? Jer jedino „junačko“ delo koje on ima u svojoj biografiji je upravo ubojstvo tih sedmoro ljudi, uništavanje civilnih kuća i maltertiranje stotinu seljaka od kojih je jedan preminuo pretučen. Mada osobno mislim da heroizma u građanskim ratovima i unutrašnjim konfliktima nema, nesumnjivo je da je ubijanje ljudskih stvorenja, posebno kada su nenaoružana ili su prestala davati otpor – goli ratni zločin. U čitavoj histeriji niko nije ni pomislio na žrtve ovog junačkog dela. Da ironija bude veća, vladin avion kojim je stigao heroj i čitava fešta su bili plaćeni državnim novcem. Nijedna TV ekipa nije posetila porodice žrtava, ne samo sada nego ni desetak godina unatrag. Isto je i sa makedonskim žrtvama; u tome su bar jednaki! Više se pamte i veličaju direktni učesnici u konfliktu, nego što ikome pada na pamet da pokaže saučešće i empatiju za žrtve i njihove porodice, kao da za njih postoji neka bizarna prezumpcija da su zaslužili smrt – dok za Johana stoji prezumpcija da je žrtva međunarodne zavere. O kakvom pomirenju je ovde reč?
Neki kažu da je svečani doček bio legitiman izraz makedonske frustracije iz 2001 – konflikta u kome je osuđen samo jedna Makedonac, a nijedan Albanac. Evo, priznajem, i ja sam pomalo isfrustrirana time. Spremna sam postaviti znak pitanja u vezi dužine zatvorske kazne za policijskog službenika (12 godina za jednu akciju sa sedam poginulih) u poređenju sa nižim kaznama za neke hrvatske i srpske generale za masovne zločine, pored kojih su makedonski mačji kašalj. Ali Haški tribunal nije kriv za tumačenje zakona o amnestiji, koja je obuhvatila sve zločine, uključujući i četiri tzv. haška slučaja u kojima su pripadnici UČK bili osumnjičeni ili optuženi. Tu je proširenu amnestiju prihvatio sadašnji parlament i većina onih koji danas padaju u trans od rodoljublja. Ratnicima se nikada nisam oduševljavala, ali me od političkih kukavica zaista hvata muka. Zbog vlasti su prodali elementarni osećaj i potrebu pravde za žrtve i pravo da se zna šta se desilo sa nestalima, dok su mavrovskim građevinskim radnicima, žrtvama užasne torture, prekinuli proces u kome su pred sud bili izvedeni njihovi mučitelji. Usred toga, stiglo je jedno nevešto naškrabano pismo Johana Tračulovskog iz zatvora u kome je podržao amnestiju. Iz sastava čitavog ustavnog suda, kasnije, stranu prava nasuprot nepravu zauzela je samo jedna jedina sutkinja, u predmetu u kome ni student prve godine prava ne bi imao dilemu. (I nažalost, niti jedan albanski intelektualac nije osudio čin, nego su neki čak i suflirali kao „eksperti“ tumačenjem da se ratni zločini mogu amnestirati političkom voljom.) Da sam bila u koži nekog od mavrovskih radnika, tokom svečanog doćeka, verovatno bih pala u iskušenje da se samozapalim od jeda.
Makedoncima niko spolja nije kriv: oni su sami prihvatili sporazum o oslobađanju od krivičnog gonjenja počinilaca zločina, prihvatili su politiku zaborava i u odnosu na civilne žtrtve i na one koji su poginuli u uniformama, a čiji roditelji su još zavijeni u crninu i pitaju zašto su im deca poginula. A preživeli branitelji, kao i bivši borci UČK, ostaju novčič za potukusurivanje, dok je Johan zgodan za ulazak u političku mitologiju jer je „trulio“ u zatvoru. On je, opet, ili slep ili sasvim glup kada jedno zarobljeništvo menja drugim dužničkim ropstvom, političkoj stranci koja mu je diktirala ono pismo, pa i novi govor i koja će ga sada eksploatisati kao svog „ličnog“ heroja. Čak je i Ljube Boškovski prilikom vraćanja iz Ševeningena imao poruke suživota i pomirenja. Johan je ušao u neki „film“ o junaštvu (neki kažu da je to makedonska verzija Arkana i Cece, jer mu je supruga pevaljka), pa poručuje da će nas i dalje braniti. Aman, nemoj više, ako za Boga znaš! Prolazak kroz Trijumfalnu kapiju je bio težak oblik samoironije: 2001. je bila sve osim pobede (čak i na sudu). To je bio klasičan poraz bezbednosnog sistema države koja je funcionisala kao raštimovani orkestar sa improviziranim akcijama ovakvih „junaka“. Doček ipak nije bio tako masovan kao što su ga mnogi predstavljali: u centru grada sam srela mnoge ljude koji su išli svojim poslom i nisu drhtali od ushićenja. To je bila još jedna stranačka zabava, slična onoj kada je DUI slavio albansku državnost. Sa ovakvim nacionalističkim dekorom nažalost počinjem da se navikavam da živim, ali strepim nakon svake tuče između mladih, do kojih dolazi posle svake velike doze patriotskog adrenalina. Ipak, najodvratniji trenutak koji je odbeležio povratak heroja je bilo „intervjuiranje“ slučajnih prolaznika, od kojih se tražilo da izgovore reč „hamburger“ da bi se utvrdilo koga treba prebiti. To je taj patriotizam i herojstvo od kojeg se stidim. A sada priđite slobodno da me pljujete i da mi pretite. Hag je završena epizoda, ali nasilje još nije iza nas.
Nova Makedonija, 15.04.2013.
Peščanik.net, 14.04.2013.

Sunday, April 21, 2013

Zadovoljstvo...


Kao sto rece moja drugarica koja mi je poslala ovaj forward, ovo se vise odnosi na one preko 60. Oni u pedesetim mi sada izgledaju prilicno balavo da bi se ovo na njih odnosilo.

***************************


Zadovoljstvo je imati  50 g . i više ...ili se bar približiti tom...
1. Otmičari nisu baš zainteres
irani za tebe. 
2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvu/prvog pustiti.
3. Nitko ne očekuje da ćeš negdje pobjeći.
4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: "Oprosti, jesam li te probudio?"

5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra.
 
6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.
7. Stvari koje sada kupuješ, nećeš više "iznositi".
 
8. Mirno možeš večerati u 4h popodne.
 
9. 
Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne. 
10. U svađu možeš ući jedino još oko mirovinskih pitanja.
 
11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.
12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.
13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobilnog.
 
14. Vid ti se više neće bitno pogoršati.
 
15. Tvoje investicije u zdravstveno osiguranje konačno se isplate.
16. Tvoje kosti su sigurnija vremenska prognoza nego od Hidrometeorološkog zavoda.
17. 
Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja, jer ih se ni oni više ne sjećaju. 
18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljivu razinu.
19. Ne možeš se s
jetiti, tko ti je poslao ovu listu.
20. Prim
jećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati..
Pošalji svima, kojih se još sjećaš.

Saturday, April 20, 2013

Nataša: Preporučila komentar Miljenka Jergovića



Boris Bućan - Labuđe jezero

Za sve one koji vole pročitati dobar komentar na kulturna događanja, a vole i tekstove Miljenka Jergovića, evo jedan svježe napisan, koji je mnogo više od uobičajenog komentara likovnih kritičara, koji mi je iznimno drag i blizak, jer sam doživjela gotovo isto. Nažalost, nikad doživljeno ne bih znala opisati kako to čini naš veliki književnik.
U Gliptoteci sam bila nekoliko dana poslije Jergovića i neposredno nakon posjete Picassu, a osim mene i moje prijateljice bili su još prisutni Bućan i TV ekipa, koja je pripremala reportažu za program iz kulture.
Slikareva duhovitost i provokativnost mnogo su jače od izloženog likovnog izraza, osim u grupi slika - Stakleni ljudi. Draži mi je u grafici, kao na pr. u čuvenim posterima za predstave – Žar ptica i Labuđe jezero. Ali o ukusima, pogotovo kad se radi o umjetnosti, se ne raspravlja.
Nataša

****************************************
Cvat škarpine ili slikarski dnevnik Borisa Bućana

Miljenko Jergović,07.04.2013.

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

Žar ptica


Stakleni ljudi

Friday, April 19, 2013

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (4)



NE HUKA J SE, VRBAS VODO, TECI, RECI…

Švraka repom zaludi
Jedan, po jedan buk,
Zabukti,
Bukne zohva.
Dozove bagrem,
Bulbule mirisnoga granja,
Magrib zarudi
Pod cripnjom brda -

Crveno
Rijeka miriše
Na zadnje kupanje.

Enisa Osmančević Ćurić



Wednesday, April 17, 2013

Boris Dežulović: Kako su Turci oslobodili Srbiju

Serija Sulejman osvojila je Tursku, pa Balkan i sada se, brze nego sto je Sulejman, osvajac i zakonadavac, osvajao teritorije, nezadrzivo siri zemaljksom kuglom. Ne znam pouzdano kako je to u ostalim dijelovima svijeta, ali ovdje u Kanadi, u Torontu i okolini, Sulejman i njegova Barica ili Aisa, zvana Hurem su nevjerovatno popularni. Neki, godinama i decenijama uhodavani brakovi, se tresu zbog privrzenosti, posebno zenskih dijelova tih brakova, Sulejmanu i  seriji o njemu i zbog ostajanja do kasno u noc u njegovom haremu. Kablovi prema internet providerima ( kako li se to kod nas kaze?) usijani. Gigabajti se nemilosrdno trose da  vjerno prenesu koloritne kostime u visokoj rezoluciji.

***********************



Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zatrudnjela najzad Bobijeva Barica, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od Ajše, žene Bobijevog brata. Došla ona tako u ordinaciju s Ajšinom zdravstvenom iskaznicom, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Barica konačno u naslonjač i uplašeno gleda u doktora. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Ajša?". "Ajša?", nervozno će Barica. "Ona mi je jetrva."

Stari je to vic, znam, a znam i koliko. Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.
Nije, međutim, ozbiljan problem kad je negdje nekome historija televizijska sapunica, već je ozbiljan problem kad sapunica nekome negdje postane – historija. A nikad u sapunici, pardon historiji, nije u tom smislu bilo ozbiljnijeg problema od "Sulejmana Veličanstvenog", jedinstvenog televizijskog baštarda koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka. Nešto kao Lawrence-od-Arabije-jebo-Robinju-Isauru, pa nastao Sulejman Veličanstveni.
I ni po muke – vidjeli smo već i luđe i gluplje, jebala se i televizijska drama s video-nadzorom, pa ispao Veliki Brat - da svijet u međuvremenu nije teško obolio i retardirao, pa tursku telenovelu o Sulejmanu Veličanstvenom - stiliziranu biografiju romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel – uzeo kao ozbiljno historiografsko štivo.


U Hrvatskoj su tako povjesničari upozoravali kako je serija historiografski površna i nevjerodostojna, podsjetivši Hrvate kako je veliki ljubavnik Sulejman bio svirepi hrvatožder i ubojica hrvatskog viteza Nikole Šubića Zrinskog. Mnogo gore "Sulejman" je pak prošao među Srbima, koji su seriju doživjeli kao posvetu zločincu što je poharao Srbiju i Beograd, a televiziju koja je seriju otkupila optužili za nacionalnu veleizdaju.

Histerija je dosegla kulminaciju ovih dana, kad Sulejman Veličanstveni u seriji osvaja Beograd: krema suvremene srpske historiografije, sve go univerzitetski profesor i akademik, već tjednima tako mrtva ozbiljna raspravlja o tome kako je krvava osmanlijska okupacija Srbije - sa šezdeset glava šabačkih branitelja nabijenih na kolac za dobrodošlicu osvajaču - u turskoj sapunici prikazana tendenciozno i iskrivljeno, kao ekskurzija po Srbiji, a pad Beograda gotovo kao oslobađanje, sa sve razdraganim Beograđanima kako na Kalemegdanu cvijećem dočekuju sultana osloboditelja.

Već desetak dana smijem se televizijsko-historiografskom skandalu u srpskoj naučnoj čaršiji: povijesna pravda inače, jasno, ne stiže u terminu za sapunice, ali za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.

Srpska i hrvatska akademsko-politička mahala nisu, jasno, jedine koja su osujetile perfidnu zavjeru producenata i scenarista "Sulejmana Veličanstvenog". Nacionalnu veleizdaju u toj telenoveli prepoznala je i sama turska intelektualna čaršija, jednako optužujući scenariste za tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje slavnog sultana kao playboya koji na svoj kolac nabija manekenke iz svog harema. U rijetko imbecilnu polemiku uključio se i sam turski premijer Tajip Erdogan, optužujući autore serije za "krivično djelo izvrgavanja turske povijesti ruglu", protestirajući što lijepa sultanija Hurem u seriji nije historiografski vjerno pokrivena mahramom.



Jedini koji su serijom sasvim zadovoljni, ispali tako – Bošnjaci. Sulejmana Veličanstvenog televizijski su gledatelji u Bosni i Hercegovini dočekali kao Beograđani 1521., a povjesničari i znanstvenici stali su istraživati porijeklo glavnih junaka, sve se pentrajući po njihovim rodoslovnim stablima i tražeći u krošnji "naše gore list". Najdalje je otišla redakcija uglednog znanstvenog časopisa "Dnevni avaz", čiji je Razred za historiju Bosne i Hercegovine otkrio kako je gotovo cijela špica popularne turske serije zapravo bosanska. Odnosno, ja se ispričavam, bošnjačka.
Otkriveno je tako da je Bošnjakinja bila sultanova majka Barica, pardon Ajša, i da je Bošnjak bio veliki vezir Ibrahim-paša, unuk Hidajet-paše, rođenog Mihajla, potomka samog Kulina bana, otkriveno je i da su Bošnjaci bili i Rustem-paša, i Bali-beg. "Ne bi bilo pretenciozno", zaključuje se u Avazovu istraživanju, "reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!" Ipak, najblistaviji trenutak suvremene bosanske historiografije svakako je ekskluzivno Avazovo otkriće da je Bošnjakinja bila i Ibrahim-pašina ljubavnica Nigar-kalfa.
Ni to, naime, što u povijesti Otomanskog imperija i životu velikog vezira Ibrahim-paše žena imena Nigar-kalfa jednostavno ne postoji, ni to što je lik lijepe Nigar izmišljen za dramaturško-spletkarske potrebe sapunice, nije osobito omelo povjesničare iz Avazova tornja: kao dokaz za senzacionalnu tvrdnju da je vezirova ljubavnica bila Bošnjakinja, oni su mrtvi ozbiljni naveli scenu iz serije u kojoj se Nigar-kalfa sprema za udaju, a sluškinje joj "na našem jeziku pjevaju sevdalinku 'Sejdefu majka buđaše'"!

Od toga, što bi se u naučnom svijetu reklo, nema dalje.
Da skratim priču, zatrudnjela na kraju lijepa Hurem, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od prijateljice Nigar-kalfe. Došla ona tako u ordinaciju, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Hurem konačno u naslonjač i uplašeno gleda u hećima. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Nigar-kalfa?".
"Nigar?", nervozno će Hurem. "Nigar-kalfa je Bošnjakinja, to svatko zna."

(Tekst prenijele e-Novine iz Oslobođenja uz dozvolu autora; Ja kopirao i zalijepio bez dozvole, nadajuci da me niko nece tuziti Sulejmanu)

Tuesday, April 16, 2013

Sule: "Free - Mourning sad morning"

(FREE: "Mourning Sad Morning)

Grupa Free je jedna od mojih najdražih grupa uopšte.
Možda je jedan od razloga i to što smo skoro ista generacija (bas gitarista Endi Frezer je imao samo 16 godina) ili nešto drugo, ne bih znao reći.
Grupa Free je osnovana u Londonu 1968. godine. Ime im je dao Alexis Korner, jedan od „otaca-utemeljitelja“ britanskog bluza.
Stvar „Mourning Sad Morning“ je izašla 1969. godine, godinu dana prije izlaska njihovog najvećeg hita „All Right Now“.
Grupa se razišla 1973. godine, nakon čega su pjevač Pol Rodžers i bubnjar Simon Kirk osnovali legendarnu grupu Bad Company.
Vođa grupe, gitarista Pol Kosof, umro je 1976. godine.


Grupa „Free“
Paul Kossoff, Paul Rodgers, Endy Fraser, Simon Kirke

Sasvim je sigurno da su oni u to vrijeme svirali muziku po Bambusovom i mom ukusu. Još na „kamenu“, dakle, prije zemljotresa, Bambus je imao njihov album „Free“.
Teme sa tog albuma „Song Of Yesterday“, „Woman“ i „Broad Daylight“ i danas zvuče nevjerovatno dobro, ali tu je i ona prelijepa balada „Mourning Sad Morning“ koja me, kad je god slušam, podsjeća na zimu 70-e, jednu žurku i jednu garažu u ulici Borisa Kidriča, svjetlost svijeće, „turčina luđaka“ i hrpu starih kaputa.
Pored sve te logistike tu je bila i jedna od šesnaest vestalskih djevica koja nije čekala da prođe trideset godina službe boginji Vesti.
Na kraju njeno lice postajalo je sve bljeđe kao u duha, da bi na kraju postalo bljeđe od najbljeđe sjenke.
To jutro nakon žurke, bila je nedelja baš kao i u pjesmi, uopšte nije trebalo biti tužno, a bilo je. Ne bih dalje, jer sve što bih rekao bilo bi nekorektno.
Evo, priznajem, nisam je volio, ali mi je bila draga zbog svoje vjere u „slobodnu ljubav“.
Te mi je zime bilo super sa tom djevojkom slobodnih nazora, čije lice više uopšte nije bilo blijedo, jer kod nas je još uvijek trajalo "ljeto ljubavi".
A i kraj je bio isto tako u fazonu grupe Free, Baby Be My Friend.

Free: Be My Friend


Monday, April 15, 2013

Kako se 1951. rjesavao problem nezaposlenih

Mozda je tacno - mozda i nije. Mozda vecinu ovakvih dokumenata neko danas fabrikuje da bi nas zabavio. 
Danas izgleda skoro nevjerovatno da smo zivjeli u tom i takvom vremenu.

************

Saturday, April 13, 2013

Aco RAVLIĆ: STOJAN BIJELIĆ UPORNI ISTRAŽIVAČ BANJALUČKE PROŠLOSTI


Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je, bilo je vidljivo, prikupljao potom složio u pitku priču. Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo "Vrbaskih novina", inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima "krpalo" stranicu, a jednom su čak što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegraflstima. Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bos. krajina u prošlosti". Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira što je uistinu rijetko, zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenut ću samo jedan. Sve što je učinila Austro-Ugarska za vrijeme razdoblja okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi. A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a ta je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad. Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvrijedniji je zbog mnogo čega, prikaz rukopisa brigadira austro-ugarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojedobno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga koji je radio u uredu pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera. Osim toga priloga, zbog propagiranja suživota na bosanskohercegovačkom prostoru, vrlo dopadljiva i korisna je njegova priča "Pogibija zadnjeg banjalučkog kapetana" u kojoj je s razlogom apostrofirao mudrost Hafiza Mustafe efendije Dibaga, koji je opomenuo razjarenu masu da ne smiju zlo činiti. I još...
Krajem pedesetih prošlog stoljeća čitao sam Stojana Bijelića, a kada sam se uvjerio da ne izvrće činjenice iz politikantskih razloga (odgovarajući 1933. godine jednom kritičaru u "Vrbaskim novinama" je napisao i ovu vrijednu rečenicu: "Obraćao sam se na muslimane, jevreje,
rimokatolike i pravoslavne. Sto su mi oni rekli, to sam i napisao u pristojnoj formi. Dakle, pošto kupio, poto i prodao, bez ikakva ćara i zijana".) poklonio sam mu punu pažnju. S obzirom da je bio zaboravljen od pisaca o banjalučkoj prošlosti, polovinom osamdesetih povjerio sam nekim u Banjaluci kako imam želju staviti sve njegove priloge u korice jedne knjige sa nužnim pratećim pojašnjenjima i ilustracijama, kako bi ostalo sjećanje na čovjeka koji je strasno i uporno tragao za banjalučkom i krajiškom prošlošću, koji je volio Banjaluku.
Tekstove koje je napisao nije mi bilo teško pronaći, ali jeste njegove biografske podatke.
… čovjeka koji je istraživao i zapisivao, objavio tolike istine o banjalučkoj prošlosti. Objavljivanje fotosa Stojana Bijelića i ovih nekoliko rečenica su izraz moje zahvalnosti njemu, jer sam iz "njegova bogatog rudnika" citirajući i redovito ga potpisujući(!) koristio dosta podataka i tvrdnji (u prvoj knjizi citirah ga čak u 10 od 100 jedinica), kako ne bi bio zaboravljen, jer gradovi i ljudi zaboravljaju vrlo često one koje bi trebalo i kada se mijenjaju režimi, na osnovu njihovih djela, ostati nezaboravljeni. Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana. Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer tko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu, pogotovo još ako je znao plivati. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođenje 30. VIII. 1867. godine, dakle kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro upoznavao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: "Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet" međutim nije napisao ime rodnog mjesta.

Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno da bi prestankom austrougarske okupacije tj stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku u kojoj je do ukinuća odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925. bio direktor sve do umirovljenja. U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić na njegovu veliku žalost, je umrla 5. V 1937., a on 24. XII. 1943.

Na osnovi svega može se reći da je Stojan Bijelić proživio sadržajan i po zajednicu nadasve koristan život. Banjaluka u koju je dospio u drugoj polovini svoga života, treba mu biti trajno zahvalna, jer je ostavio, kao malo ko do tada, toliko vrijednih i značajnih podataka i priča o prošlosti Banjaluke.

(originalni tekst je neznatno skraćen)

Friday, April 12, 2013

Obrtnica


Kako se nekad lijepo govorilo, kako divan naziv zanimanja:
uslužna djelatnost osobnog zadovoljstva.

A danas... boze sacuvaj!


Thursday, April 11, 2013

Bard iz Rovaca

 Prosljedjujem ti tekst koji juce dobih od svog kolege Zorana T. iz Podgorice.
Teme crnogorske nisu samo njihove...

Mario

****************

Piše: Milenko A. Perović


Ko omrče s polusvijetom, osviće posramljen. Ko hoće da bude bard klerofašističke klateži, mora prije ili kasnije biti ponižen njenom mjerom stvari.
Bješe skoro u Bosni nekakav „svetosavski bal“. Kič bal u kič sali s kič namještajem i kič zvanicama. Pribavili su i barda iz Rovaca da im „besedi“. Niko kao on ne umije prigodno „besediti“ mermernim aforizmima.
Uvještio se u tome toliko da izgleda kao da parodira vlastito parodiranje Rovčana kad zaume krupnim riječima i povodima. Kad je bard bio blizu krešenda „sopstva“ i „srpstva“, prekide ga kleti glas nekakve voditeljke. Vješt nastupima, samo je zatreptao i nervozno pogledao u papir za podśećanje, pa nastavio još umnije i duhovnije. Neumitni glas voditeljke vješto ga je sačekao na prvom hvatanju vazduha između dvije rečenice.

Brzinom mu se zahvalila na govoru i još ga pozvala da uzme ućešće. Nijesam shvatio u čemu ušešće. Bard ostade zabezeknut kao školski odlikaš i miljenče koje su prekinuli u nastupu na seoskoj priredbi u zadružnom domu. Odavno nijesam vidio da su nekoga tako ružno i surovo ponizili. Koliko god da nijesam nesklon pomisli da je možda baš to i zaslužio cijelom svojom estetikom i tzv. javnim angažmanom, u neku mi ga je ruku istinski žao. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog davnašnjeg zadovoljstva čitanja njegovih ranih crnogorskih poema. Ima u njima duha, maestralne leksike, ali i neke neuhvatljive boleće ironije koja je nagovještavala rađanje dobroga pjesnika. Ko je tada mogao znati da će njegova tanana i paradoksalna ironijska tužbalica nad umirućom patrijarhalnom Crnom Gorom i njezinim fascinantnim jezičkim bićem biti najbolje i najviše što će on ikada dati. Njegova se pjesnička Euterpa izgubila u bespuću stupidnog nacionalizma i otužnim pokušajima da politikantstvo obuče u pjesničku odoru.
Pjesnik je izabrao da mu licentia poetica bude jedna banalna estetika politikantstva, tupoumnog nacionalizma i trivijalne mitologije. Ta je estetika već bila stotinama puta premljevena u starom predratnom žrvnju nacionalističkog i proto-fašističkog „pjesništva“ o čijoj je nesvarljivosti i bijedi Konstantinović umjerljivo položio račune u „Filozofiji palanke“. Ne zna da li je gore kad „duhovno oruđe“ te estetike ostane knjiškom i književnom fantazmom ili kad „zahvati mase“ koje postaju njezinom „materijalnom silom“. Estetika rovačkog barda i njegovih kolega iz istoga „palanačkog“ ešalona postala je zbiljnošću jednog abnormalnog svijeta sazdanog od nacionalističkih smrtonosnih besmislica. Po nesreći, estetika mu se ozbiljila da bi jasnije pokazala grandiozne razmjere njegovog literarnog i svjetonazornog promašaja. Na jugoslovenskom duhovnom prostoru ne postoji sličan primjer da je neko s toliko nesamoosviještenosti, amaterski glumljenog profetstva i „tribunskog“ bulevarskog narcizma sistematski upropašćivao svoj veliki literarni dar.
Ne postoji sličan primjer da se neki pjesnik tako izgubio u izvitoperenoj optici pobrkanih litetarnih, životnih i ideoloških paradigmi. Njegova literarna camera obscura svaki je novi poetski pad pokazivala kao visoki ,,duhovni uzlet”. Nakupilo se decenijama u njegovim „uzlijetanjima“ mnogo nepriličnoga i nedoličnoga za gradaciju neoprostivosti. Najneoprostivije je njegovo uporno višedecenijsko traćenje talenta. Na kraju je njegova estetika politikanstva morala doći da se obračuna sa svojim tvorcem i da ga ponizi kao što ga nikada niko ponizio nije.
Pjesnik je netipični stvor. U poniženju rovačkog barda ipak ima nečega tipično crnogorskoga! Nije on prvi Crnogorac – vjerovatno ni potonji – koga je Beograd dočekao ujediniteljskim zagrljajem. Kao i od mnogih drugih Montanjara – spremnih na sve samo da što dalje pobjegnu od đedovine – Beograd je i od njega po visokim cijenama otkupljivao srbovanje. Ko odgonetne tajnu smisla toga otkupljivanja, zaslužio je Nobelovu nagradu iz bar dvije-tri oblasti! Odavno traje to otkupljivanje. No traje i obrtanje stvari po kome gotovo svakom Montanjaru koji je prodavao srpstvo u Beogradu, prije ili kasnije, trgovina izađe na nos! Pokazuju to sudbine gomile bitnih ljudi Kraljevine Crne Gore koji su poslije 1918. godine došli u Beograd da poljube skute regenta Aleksandra i da stanu u red za penziju i apanaže za izdaju svoje domovine. Marku Dakoviću izašao je na nos uporni rad na lagumanju svoje domovine. Đilas se bijaše pod stare dane zaletio da se udobri srpskim nacionalistima. No, brzo su se śetili da njegov mladalački komunizam i potonji liberalizam nikako ne mogu da se spoje s njihovom ideologijom. Milošević im je bio najveći Srbin 20. vijeka dok su u njemu gledali onoga ko će ostvariti njihove lude imperijalne snove. Kad je stvar propala, śetili su mu se da je – Crnogorac. Slično se ponovilo s psihijatrom Karadžićem. U jednoga su polagali velike nade da će spriječiti proces „secesije“ Crne Gore. Poslije je prodavao crnogorsku lozu po Beogradu. Gotovo svakoga Crnogorca na “nacionalnom” zadatku u Beogradu – kad mu istekne rok upotrebe – neumitno ćušnu, kao što se odbacuju stare i neupotrebljive prodrte crevlje.
Veliki Miljković vlastitu estetiku platio je glavom. Bard iz Rovaca svoju estetiku platio je obrazom. Miljković je prošao mnogo bolje!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...