Thursday, April 11, 2013

Bard iz Rovaca

 Prosljedjujem ti tekst koji juce dobih od svog kolege Zorana T. iz Podgorice.
Teme crnogorske nisu samo njihove...

Mario

****************

Piše: Milenko A. Perović


Ko omrče s polusvijetom, osviće posramljen. Ko hoće da bude bard klerofašističke klateži, mora prije ili kasnije biti ponižen njenom mjerom stvari.
Bješe skoro u Bosni nekakav „svetosavski bal“. Kič bal u kič sali s kič namještajem i kič zvanicama. Pribavili su i barda iz Rovaca da im „besedi“. Niko kao on ne umije prigodno „besediti“ mermernim aforizmima.
Uvještio se u tome toliko da izgleda kao da parodira vlastito parodiranje Rovčana kad zaume krupnim riječima i povodima. Kad je bard bio blizu krešenda „sopstva“ i „srpstva“, prekide ga kleti glas nekakve voditeljke. Vješt nastupima, samo je zatreptao i nervozno pogledao u papir za podśećanje, pa nastavio još umnije i duhovnije. Neumitni glas voditeljke vješto ga je sačekao na prvom hvatanju vazduha između dvije rečenice.

Brzinom mu se zahvalila na govoru i još ga pozvala da uzme ućešće. Nijesam shvatio u čemu ušešće. Bard ostade zabezeknut kao školski odlikaš i miljenče koje su prekinuli u nastupu na seoskoj priredbi u zadružnom domu. Odavno nijesam vidio da su nekoga tako ružno i surovo ponizili. Koliko god da nijesam nesklon pomisli da je možda baš to i zaslužio cijelom svojom estetikom i tzv. javnim angažmanom, u neku mi ga je ruku istinski žao. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog davnašnjeg zadovoljstva čitanja njegovih ranih crnogorskih poema. Ima u njima duha, maestralne leksike, ali i neke neuhvatljive boleće ironije koja je nagovještavala rađanje dobroga pjesnika. Ko je tada mogao znati da će njegova tanana i paradoksalna ironijska tužbalica nad umirućom patrijarhalnom Crnom Gorom i njezinim fascinantnim jezičkim bićem biti najbolje i najviše što će on ikada dati. Njegova se pjesnička Euterpa izgubila u bespuću stupidnog nacionalizma i otužnim pokušajima da politikantstvo obuče u pjesničku odoru.
Pjesnik je izabrao da mu licentia poetica bude jedna banalna estetika politikantstva, tupoumnog nacionalizma i trivijalne mitologije. Ta je estetika već bila stotinama puta premljevena u starom predratnom žrvnju nacionalističkog i proto-fašističkog „pjesništva“ o čijoj je nesvarljivosti i bijedi Konstantinović umjerljivo položio račune u „Filozofiji palanke“. Ne zna da li je gore kad „duhovno oruđe“ te estetike ostane knjiškom i književnom fantazmom ili kad „zahvati mase“ koje postaju njezinom „materijalnom silom“. Estetika rovačkog barda i njegovih kolega iz istoga „palanačkog“ ešalona postala je zbiljnošću jednog abnormalnog svijeta sazdanog od nacionalističkih smrtonosnih besmislica. Po nesreći, estetika mu se ozbiljila da bi jasnije pokazala grandiozne razmjere njegovog literarnog i svjetonazornog promašaja. Na jugoslovenskom duhovnom prostoru ne postoji sličan primjer da je neko s toliko nesamoosviještenosti, amaterski glumljenog profetstva i „tribunskog“ bulevarskog narcizma sistematski upropašćivao svoj veliki literarni dar.
Ne postoji sličan primjer da se neki pjesnik tako izgubio u izvitoperenoj optici pobrkanih litetarnih, životnih i ideoloških paradigmi. Njegova literarna camera obscura svaki je novi poetski pad pokazivala kao visoki ,,duhovni uzlet”. Nakupilo se decenijama u njegovim „uzlijetanjima“ mnogo nepriličnoga i nedoličnoga za gradaciju neoprostivosti. Najneoprostivije je njegovo uporno višedecenijsko traćenje talenta. Na kraju je njegova estetika politikanstva morala doći da se obračuna sa svojim tvorcem i da ga ponizi kao što ga nikada niko ponizio nije.
Pjesnik je netipični stvor. U poniženju rovačkog barda ipak ima nečega tipično crnogorskoga! Nije on prvi Crnogorac – vjerovatno ni potonji – koga je Beograd dočekao ujediniteljskim zagrljajem. Kao i od mnogih drugih Montanjara – spremnih na sve samo da što dalje pobjegnu od đedovine – Beograd je i od njega po visokim cijenama otkupljivao srbovanje. Ko odgonetne tajnu smisla toga otkupljivanja, zaslužio je Nobelovu nagradu iz bar dvije-tri oblasti! Odavno traje to otkupljivanje. No traje i obrtanje stvari po kome gotovo svakom Montanjaru koji je prodavao srpstvo u Beogradu, prije ili kasnije, trgovina izađe na nos! Pokazuju to sudbine gomile bitnih ljudi Kraljevine Crne Gore koji su poslije 1918. godine došli u Beograd da poljube skute regenta Aleksandra i da stanu u red za penziju i apanaže za izdaju svoje domovine. Marku Dakoviću izašao je na nos uporni rad na lagumanju svoje domovine. Đilas se bijaše pod stare dane zaletio da se udobri srpskim nacionalistima. No, brzo su se śetili da njegov mladalački komunizam i potonji liberalizam nikako ne mogu da se spoje s njihovom ideologijom. Milošević im je bio najveći Srbin 20. vijeka dok su u njemu gledali onoga ko će ostvariti njihove lude imperijalne snove. Kad je stvar propala, śetili su mu se da je – Crnogorac. Slično se ponovilo s psihijatrom Karadžićem. U jednoga su polagali velike nade da će spriječiti proces „secesije“ Crne Gore. Poslije je prodavao crnogorsku lozu po Beogradu. Gotovo svakoga Crnogorca na “nacionalnom” zadatku u Beogradu – kad mu istekne rok upotrebe – neumitno ćušnu, kao što se odbacuju stare i neupotrebljive prodrte crevlje.
Veliki Miljković vlastitu estetiku platio je glavom. Bard iz Rovaca svoju estetiku platio je obrazom. Miljković je prošao mnogo bolje!

9 comments:

  1. Za cjelovitiju sliku crnogorskih prilika bilo bi poželjno pročitati i komentare na ovaj tekst:

    http://www.pobjeda.me/2013/02/21/milenko-a-perovic-moj-ugao-bard-iz-rovaca/

    ReplyDelete
  2. Volio bih da gospodja Natasa da jedan cjelokupan i valjan osvrt na situaciju u Hrvatskoj, buduci da mi se cini da izbjegava teme iz vlastitog okruzenja.

    ReplyDelete
  3. Prekrasan vikend, topao, sunčan, + 20C. Svi izašli u prirodu, nakon hladnih, snježnih, kišnih i tmurnih dana. Primjeti se u toku samo jednog dana, od jutra do večeri, kako buja vegetacija, kako se behar prosipa po granama, a cvijeće tka najljepši tepih na travnjacima. Uskočili u ljetnu odjeću; iz zimskih jakni i čizmica direktno u kratke rukave. Gradski parkovi puni su ljudi, dječje cike i radosti.Tko bi pored ovakvog vremena ostao u kući, vezao se uz računalo i pisao komentare? Pa iako je i danas jednako lijepo vrijeme i vuče da se uživa u njemu, gospođa Nataša će ipak odgovoriti Bruji, koji je, čini mi se, postao malo zaboravan.«Valjan» odgovor sigurno neće biti, jer svatko ponaosob ima svoja viđenja i svoja očekivanja. Kad sam napisala komentar na prilog o crnogorskim zbivanjima, bilo je to iz nekoliko razloga:- Da se kroz brojne komentare približimo crnogorskoj zbilji.- Trebalo bi to radovati jugonostalgičare, jer u Jugoslaviji nisu bile samo Srbija, BiH i Hrvatska.- Da se zamislimo jeli se zaista radi o jugonastalgiji ili nečemu drugom?- Da se zamislimo nad brojnošću komentara, načina komentiranja i slobodi iznošenja vlastitih stavova Žao mi je što se naša bivša republika nosi s takvom vrstom podijeljenosti društva, koja nažalost neće biti prevladana za duži period, vraća ih u prošlost, nadam se ne u rat i usporava put u bolju budućnost. A što se tiče Hrvatske, nalazi se u krizi kao i većina država Evrope, koja bi mogla postati većom od one u Grčkoj, ako se brže ne prestrojimo u gospodarstvu. Kriza je u Hrvatskoj produbljenija, nalazi se u gotovo svim područjima. Rat koji evropske države nisu imale, tome je znatno pridonijeo, Hrvatska je bila dobrano razorena od bratskih susjeda, opljačkana od vlastitih ljudi, visoka je prezaduženost države, velika nezaposlenost, stara proizvodnja je ugašena, a nova još uvjek nije pokrenuta niti se točno zna kad će i kakva bi trebala biti, što je naš najveći problem. Korupcija i kriminal su kroz proteklih 20 godina postali pravilo poslovanja i ponašanja, protiv kojih se bori, ali i iscrpljuje.U Hrvatskoj je još uvijek prisutan nacionalizam, korak po korak, kako se uspostavlja pravna država napredujemo u njegovom suzbijanju. Nacionalizam nije samo hrvatski problem, ima ga u svim državama u okruženju, ima ga u Evropi; Francuskoj, Njemačkoj, Skandinaviji, USA,.., nema izuzetka. Jedina je razlika kako se s njime obračunavamo. Najvažnije je da stranke koje ga podržavaju nisu u Saboru.U Hrvatskoj nacionalizam mnogo ovisi i kako se postavlja nebeski narod.

    ReplyDelete
  4. (nastavak)
    Bez obzira na sve ovo, što vam nije nepoznato, u Hrvatskoj je provedeno i puno dobrih stvari. - izgrađena je jaka cestovna infra struktura- otvorena su mnoga mala uspješna privatna i obiteljska poduzeća- turistički je otvorena i postala je jedna od najposjećenijih evropskih zemalja, ne samo na jadranskoj obali već i u seoskom turizmu, što uvelike povećavaprihod države- Hrvatska se okreće i medicinskom i kongresnom turizmu- napravila je značajan korak u softverskim uslugama - u kulturi, sportu, inovacijama, postižu se značajni rezultati- sloboda medija, govora je na visokom nivou, iako smo svi nezadovoljni što su «bitne» vijesti uglavnom one negativne, a primjeri dobrog poslovanja i uspjeha, kojih itekako ima, se zanemaruju. Nažalost novinarstvo nije oslobođeno stranačkih utjecaja formiranja i usmjeravanja javnog mišljenja. Nema turazlike u odnosu na cijeli svijet, ali svijest ljudi raste.- Hrvatska za 2,5 mjeseca postaje članica EU, što je veliki uspjeh, što znači da je u svoje zakone ugradila zakone i pravila ponašanja koji važe na cijelomteritoriju UE, pa tako i one o nacionalnim manjinama.- Pravna država već nekoliko godina funkcionira, nismo potpuno zadovoljni, ali kontinuirano u tome napredujemo.- Sredstva EU bit će usmjerena u ekološku poljoprivredu, obnovu željezničke mreže, pelješkog mosta,..- Ulaz privatnog investicijskog kapitala iz Evrope, ovisi i o znanju i efikasnosti državnog aparata, a tu se još uvijek ne vide široki pomaci, iako se na tome radi. Vjerujem u promjenu do kraja godine, jer ako ih ne bude nikome se ne piše dobro. U društvu najteže idu promjene u ljudima, poticanje poduzetništva, samoinicijativa, svjesnosti da država više neće pokrivati gubitke neprofitabilnih firmi, da se ne mogu podržavati firme čiji proizvod nije konkurentan na tržištu, da smo imali stare tehnologije koje bez brzog preusmjeravanja na od tržišta tražen proizvod moraju propasti. Sve je to teško za prihvatiti, onima koji ostaju bez posla, a nisu u mogućnosti naći drugi posao, ne samo što takvih poslova nema, već što njihove kvalifikacije nisu nikome potrebne. Socijalistički način rada i razmišljanja, ušao je u svakoga, tako se više ne može, promjene su spore, a nerazumijevanje i razumljivo nezadovoljstvo rezultira štrajkovima, što više iscrpljuje, nego što pomaže riješavanju problema nezaposlenosti. Unatoč problemima, Hrvatska je jedna od bogatijih zemalja u Evropi po: - obrazovanim, sposobnim i vrijednim ljudima u organiziranom okruženju- izvorima pitke vode- neiskorištenom zdravom poljoprivrednom zemljištu, koje može prehraniti gotovo cijelu Evropu- turističkim resursima – ljepoti prirode i iznimnoj povijesnoj i kulturnoj baštini- građanima s respektabilnom imovinom i ušteđevinom, unatoč skromnom državnom buđetu Ono najznačajnije što nam nedostaje je vjera u sebe, povratak povjerenja u državne institucije, poduzetnički duh.Nedostatak posla generator je svih problema u društvu. Održali smo se stoljećima, malen smo, žilav narod, koji će bez ikakve sumnje, vjerojatno sporije nego bismo željeli, ipak uspjeti.Naravno, valja nam uspostaviti realna očekivanja. Cjelovitiji i dublji prikaz stanja u Hrvatskoj u jednom satu, koliko sam izdvojila za ovaj komentar nije bilo moguće napisati.

    ReplyDelete
  5. Zahvaljujem se gospodji Natasi na komentaru, jest iz dva pokusaja, al' pokazuje dosta.

    ReplyDelete
  6. Raduje saznanje da se napreduje u suzbijanju nacionalizma, kao i cinjenica da stranke koje ga podrzavaju nisu u Saboru! Jos da nema tog nebeskog naroda u blizini ne bi nacionalizma ni bilo! Na srecu, nema vise remetnickih i razarackih unutrasnjih "bratskih susjeda", pa se lakse podnose sve ostale zivotne muke i nedace.

    ReplyDelete
  7. Ne činimo jasnu distinkciju između pozitivnog nacionalizma koji je domoljublje i nacionalizma koji je prešao u šovinizam.

    Sigurna sam da se ne podržava teza da su kao u Sarajevu, Hrvati sami sebe granatirali i razarali Vukovar, Našice, Dubrovnik, Zadar, Zagreb,...

    Sva neslaganja, nezadovoljstva, potrebe, želje, svake nacionalne manjine, trebaju se rješavati legalnim putem, u Hrvatskoj, u Saboru. Ratna retorika i rat, kao opcija za postizanje cilja, uglavnom se kao bumerang, s najtežim posljedicama, vrate onima koji takav put izaberu, a ni drugi nisu pošteđeni stradanja.

    ReplyDelete
  8. Sad smo nesto naucili.
    Pozitivni nacionalizam = domoljublje (rodoljublje).
    Do sada nisam znao za tu jednacinu, niti za postojanje pozitivnog nacionalizma. Sta to u nacionalizmu moze biti pzotivno??
    Konacno prilazimo korjenu nasih neslaganja.

    ReplyDelete
  9. Pozitivni nacionalizam je kada medju tudjima ima i nevinih, a medju mojima krivaca nema.

    ReplyDelete