Saturday, August 31, 2013

Nevjerojatno otkriće - biljni svijet komunicira preko vlastite podzemne mreže

U šumama diljem svijeta moguće je pronaći golema drevna stabla koja nikada nisu bila umjetno gnojena ni navodnjavana.

Kako uspijevaju ostati jaka i zdrava?


Odgovor je jednostavan - zahvaljujući mikorizi.

Britanski znanstvenici nedavno su otkrili da simbioza biljaka i micelija posebnih, takozvanih mikoriznih gljiva tvori vrlo složenu komunikacijsku podzemnu mrežu sastavljenu od finih končastih vlakana.


Ova mreža proteže se od biljke do biljke, povezujući ih čak i na kilometrima dugim udaljenostima.


Taj ''biljni internet'' ne samo što može povećati unos nutrijenata za 100 do 1000 puta, nego poslužiti i kao sustav ranog upozoravanja na opasnosti poput patogenih mikroorganizama, biljnih uši i parazita.


Tako, nenapadnute biljke dobivaju priliku na vrijeme izgraditi učinkovitu prirodnu obranu protiv napadača.

Adele - Someone Like You

Sunday, August 18, 2013

Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana (4)

Marrakech u Maroku je poznat po bazarima u kojima mozes provesti bezbroj sati i kupiti sta ti srce pozeli. Ali, moras se znati pogadjati . Njih su dvije tu disciplinu vec savladale.



Izlet u Saharu 


 Kamila koja se neprestano smije

Posljednji dan u Maroku.
A onda pakovanje i put za Pariz

Dire Straits - Romeo and Juliet HD

Friday, August 16, 2013

Ljubomir Živkov: Ustanite, ovo je Internacionala



Izdavačka kuća Levo krilo objavila je knjigu izabranih kolumni Ljubomira Živkova “Ustanite, ovo je Internacionala” kao drugu knjigu u ediciji “Vrzino kolo”. Kupovinom ovog i drugih izdanja Levog krila neposredno pomažete opstanak e-novina

U knjizi su na 370 strana sakupljene i tematski raspoređene kolumne u kojima je Ljubomir Živkov javno raspirivao ideje jednakosti, slobode, ravnopravnosti i socijalne pravde, nastojeći da ga još više omrznu svi kojima je na srcu kapitalizam. Naslov je preuzet iz pesme Bertolda Brehta “Šesnaestogodišnja švalja belog rublja Ema Ris pred istražnim sudijom“ bez dozvole autora, ali verujemo da Breht neće zameriti.

Reč ima Ljubomir Živkov: “Kolumne neskromno preporučujem studentima novinarstva, a zašto ne i književnosti, kao god i studentima slavistike, biserima rasutim po celom svetu: ponegde će im promaći poenta, jer kao tuđa kost nisu svi baš dužni da poznaju do tančina naše olimpijsko pleme, ali će im preostati jezik – srpskohrvatski/hrvatskosrpski – kakav u većini južnoslovenskih medija teško da će naći. Read now!”
Kolumne su raspoređene u 16 poglavlja zajedničke povesti podjarmljene klase (homo fabricus):

1. Mesto nesreće
Nikad Srbiji nije bilo bolje nego u feudalizmu, ali kad bi samo bio iskren i feudalizam bi kazao da mu je malo gde bilo tako prijatno kao u Srbiji.

2. Klasni neprijatelj
Kako se ma i nakratko otresti njegovog iga (ega).



3. Izabrana domovina
Neravnopravnosti je domovina tamo gde je neravnopravnosti dobro, nećemo valjda da je proteramo kao lažnu azilantkinju.

4. Dobrodošli u zemlju krstova
Nakon pola veka klete partizanštine dobili smo vladajuću klasu pobožnu toliko da je pravo čudo što cela ne ode u manastir, partije su pravoslavne, imaju krsne slave,  u hramu Gospodnjem poslanici se strankama zaklinju na vernost, Sv. matera je tecigazda koji nema srca da se odvoji od države, šta god Ustav o tome trućao i koliko god ja ponavljao da je religija hobi.

5. Antropomorfni politeizam
Vlasteli Svevišnji nije dovoljan, potrebni su joj totemi i polubogovi čije su prirodno nalazište estrada i sportska igrališta: tim bićima u Srbiji se prinose žrtve, istovremeno bivaju kažnjavani ubogi primerci homo sapiensa koji nisu zablistali ni u umetnosti ni u fiskulturi, koji su glede ugleda Srbije čist škart, promašaj i gubitak.

6. Potemkinovo seoce
Poučeni vlastitim izbornim kampanjama političari veruju da ništa nije onakvo kakvo je, nego da je sve onakvo kakvim ga reklamni stručnjaci predstave: Srbija nije ono što mi vidimo i osećamo, Srbija nismo mi, Srbija je zemlja košarke, dobrodošli u zemlju tenisa. Slava, veličina, pobeda, rekord – to je jedino što večito isti narodni izabranici obožavaju, jedva čekaju da osvajačima medalja dodele doživotne apanaže i stanove.

7. Ambasadori naše kulture
Kao što vrhunski sportisti vrhunski predstavljaju (zastupaju takoreći) nas koji smo telesno zapušteni, tako su i ratni zločinci nastupili u naše ime: hteli smo za srpstvo da učinimo sve, a nismo prolili ni kap dušmanske krvi, nismo zapalili ničiju kuću ni štagalj. Pa zar nismo dužni da onima koji su se u tome istakli damo barem po koju oktaviju, da im kao opravdano odsutnim hraniteljima porodice avionom o državnom trošku šaljemo i bližnje, i naše lekare bez granica, i Rasima Ljajića čiju su karijeru učinili istorijskom! Napokon, i zločinci su postigli neke rekorde (vidi „Potemkinovo seoce“, str. 152).

8. Volonteri evolucije
Pomozimo pravednoj borbi za opstanak da se rasplamsa! – samo što ne naprave bilbord naši rukovodioci očarani istinom da najjači preživljavaju, i svoj lični uspon u politici doživljavaju kao potvrdu da priroda dobro zna šta radi: država kao kulminacija prirode tu je da pomogne imućnima te da iskoreni siromaštvo i siromahe! A ovamo smo pobožni, Koštunica nam je sotvorio ministarku koja je Darvinovu teoriju razbila u božanstvenu pravoslavnu paramparčad.

9. Urođena mana: manjine, ko ih ne zna skupo bi ih platio
Hoće li Evropa umeti da peva kao što bi Romi pevali o njoj?

10. Držanje koraka
Rasizma što se tiče jedva da održavamo korak sa razvijenim zemljama! Kako i da budemo rasisti kad smo svi iste boje kože i svi iste vere! Nerado i bezvoljno zlostavljamo manjine, tek koliko da ih podsetimo čijoj dobroti treba da zahvale što su pod srpskim nebom, i to malo tobožnje netrpeljivosti ispoljimo s mene na uštap za njihovo dobro: znai svoe mesto!

11. Kolica sa posebnim potrebama
I drugde si primetan ako si drukčiji, kod nas si još primetniji.
12. Dobrodošli u zemlju nepravde
Za pravdu moraš svagde da se boriš, dočim nepravda te snađe bez ikakovog tvog napora: kao što te u naprednim zemljama uče kako da živiš sa bolom, tako u Srbiji sam učiš kako da se srodiš sa nepravdom, i tvoje nije da radiš na njenom iskorenjivanju, nego da je od sebe preusmeriš ka drugima.

13. Ugrožena vrstaNije li evolucija već imala slične slučajeve, zar nisu naši radnici ponovili sudbinu džinovskih paprati? Vlastela neće zaostalim primercima izumrle vrste (homo fabricus) da čestita ni Prvi maj, na sam rad gledaju narodni izabranici kao na postiđujuću delatnost vezanu za prezreni socijalizam, a koja se srećom okončala skupa sa dvadesetim vekom.

14. Kako sam u više navrata krnjio ugled stranog turiste
Prosjake u drugim zemljama dovodim u neravnopravan položaj, ubrzam pored njih ne dajući nijedan evro: imam ja kome da pomognem u mojoj zemlji.

15. Nova okrutnost
Nije dobro kad se loše živi, što reče bivši predsednik Tadić, ali nije dobro ni kad se loše umre: nastradaš li na način koji je medijski kak se veli atraktivan znaj da će tvoje najdraže i naravno najožalošćenije novinari podvrgavati opsežnim informativnim razogovorima jer njihova cenj. publika želi da iz prve ruke sazna koliko bola može iznenadna i nasilna smrt da izazove
.
16. Piši propalo
Nepotresna ispovest reformatora za čije predloge i vizije ni vladajuća ni podjarmljena klasa nisu dale pet para: prošle su kroz gradivo kao pas kroz rosu, kao reformator pored prosjaka na Piazza della Signoria.

*Knjigu Ljubomira Živkova možete kupiti lično, sa popustom, u redakciji e-Novina (Knez Mihailova 42, III sprat, stan 6), radnim danima i subotom od 12 do 17 sati. Čitaoci kojima redakcija e-novina nije usput, knjigu mogu poručiti mejlom: office@levokrilo.com ili na telefone +381 11 303 8267 i +381 11 303 8268
Cena knjige (sa popustom) iznosi 1000 dinara.

(e-Novine)

Thursday, August 15, 2013

Sule: JUNACI




Erik Klepton je kao klinac na sve ploče kojih bi se dokopao ispisivao „rokenrol vuče korijene od bluza“. I naravno, bio je u pravu. Dakle, jedan od mojih junaka je već u ranoj mladosti shvatio istinu, dok je meni za to trebalo bar 30 godina slušanja ove „đavolske muzike“.
Ustalom, ogromna je i kao univerzum velika razlika između „gitarskog boga“ i Little Suleta. Ovo sve govorim iz jednog prostog razloga − jer smatram da moja generacija ne može tražiti svoje junake u likovima kao što su Robert Džonson, Soni Boj Viliamson, Elmor Džems, Vili McTel, T-Bon Volker, Ledbeli ili Nina Simone itd. i svim ostalim delta-bluzerima, već u crncima koji su otišli u Čikago i gitaru uključili u jebenu struju, kao što su BB King, Hovlin Volf, Madi Woters, Džon Li Huker, Albert i Fredi King. Čak su i ovi crnci prestari i arhaični za mene  i nekako „roditeljski“ izgledaju prema ljudima za koje ja smatram da su moji bluz-junaci.
Moji bluz junaci su: Erik Klepton, Stiv Vinvud, Boni Rajt, Toni Džo Vajt, Džon Meil, Robert Krej, Badi Gaj, Majk Blunfild, Al Kuper, Li Majkls, Kris Farlou, Roben Ford, braća Alman, Džimi Hendriks, ili ovovremenski Voren Hejns i Derek Traks, ili Robert Rendolf.
(Junaci mojih junaka ne mogu biti i moji junaci, previše su bajati. Ja sam odrastao uz Bitlse i Stonse. To ne znači da ih ne cijenim i ne poštujem. Naprotiv, oni su tvorci svega i ja sam im do neba zahvalan )
Isto tako, mislim da se muzička karijera svakog istinskog rokera obavezno završava u bluz-fazonu. Da bi čovjek došao do te faze, on mora puno muzike preslušati i puno legendi pročitati, a Boga mi i doživjeti. I na kraju, što je i najvažnije, čovjek mora biti buntovnik u srcu jer bez buntovništva ni rokenrol ni bluz nemaju smisla. 
Za klinca od 20 godina koji tvrdi da obožava delta-bluz i da mu je životni i muzički idol Robert Džonson ja lično smatram da se folira i laže ili je toliko natprosječno inteligentan i nadaren da se to graniči sa ludilom. Ja čak i nekim ljudima iz mog okruženja koji se kunu u Roberta Džonsona puno ne vjerujem, mada postoje i časni izuzeci.
„Bluz je kad se dobar čovjek osjeća loše“. Kako se klinac od 20 godina ili neki pomodarac mogu osjećati toliko loše da im je kao prijeki lijek potreban Robert Džonson, kad se zna da je dobri stari Džonson bio lutalica, kurvar bez premca, alkoholičar i narkoman, a oni su od svega tog jedino gledali film „Crossroads“? Uvijek me je interesovalo kako ljudi mogu samo iz fola sjediti i slušati dvadestominutnu verziju teme „Stormy Monday“.  
Ne pišem ja ovo da bih ispao pametan, već iz razloga što neki bezvezni likovi pokušavaju da upropaste jednu od najvećih, ma kakav jednu od najvećih, najveću legendu u istoriji muzike, koja se održala toliko dugo i od „raskršća“ stvorila za puno ljudi smisao života. Svi smo mi, misli se na ludake koji muzici poklanjaju veliki dio svog slobodnog vremena, bar jednom u životu bili na „raskršću“ i u situaciji da se dogovaramo sa „nebeskim negativcem“.

Meni se to dogodilo kad sam bio klinac, nakon prvog slušanja  pjesme „Story Of Bo Diddley“, a i mnogo puta nakon toga me je posjetio taj „zli gospodin“. Posljednji put je to bilo prilikom slušanja teme „John The Revelator“ u verziji grupe Gov’t Mule. 


Ovo nisu foliranti - Garo Blues Band
Željo Rajić, Darko Lovšin, Taco Tripalo, Nagib Insanić,

Saša Opačić i Vlado Marković

The Story of BO DIDDLEY - Eric Burdon & The Animals (incl. lyrics)

Gov't Mule - John The Revelator

Wednesday, August 14, 2013

Skandal: Nijedan univerzitet iz BiH nije priznat u Evropi


Akreditiranje

"Od deset visokoškolskih ustanova koje su u postupku akreditacije, četiri su dobile rješenje o akreditaciji koje izdaju nadležni obrazovni organi. Međutim, proces se završava upisom visokoškolske ustanove u državni registar akreditovanih visokoškolskih ustanova koji vodi Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta, a koje se vrši nakon što Agencija ocijeni da je rješenje o akreditaciji (koje je izdao nadležni obrazovni organ) u skladu s kriterijima i normama kojima se utvrđuju minimalni standardi. Do danas nijedna visokoškolska ustanova u BiH nije upisana u državni registar akreditovanih visokoškolskih ustanova”, kazao je Nanić.

Na skandal sa akreditacijama za univerzitete u BiH upozorava i profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, Lamija Tanović, koja je niz godina bila šefica Odjela za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu, kulturnu i sportsku saradnju pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH.

 Polemika oko kvaliteta obrazovanja na visokoškolskim ustanovama u BiH svodi se na proces akreditiranja, odnosno ispunjavanja uvjeta kako bi diplome s univerziteta iz ove zemlje bile priznate izvan njenih granica.

Ni za jednu visokoškolsku ustanovu u BiH još uvijek nije utvrđeno da li su studijski programi u skladu sa određenim evropskim standardima obrazovanja, otkrila je profesorica Tanović za agenciju Anadolija.

"Nijedan univerzitet u BiH nije akreditovan, a svaka država mora imati svoj registar akreditovanih univerziteta. Entitet Republika Srpska ima svoju agenciju za akreditovanje i postoji agencija za akreditaciju i na državnom nivou koja nema nadležnosti, te kao takva obično samo potvrđuje ono što joj predlože entiteske agencije”, kazala je Tanović i dodala kako veliki problem predstavlja i činjenica da se diljem Bosne i Hercegovine posljednjih godina otvaraju mnogi univerziteti koji nemaju potreban stručni i kvalificirani kadar.

"Posljednjih godina u BiH postoji veliki broj privatnih univerziteta koji ne doprinose povećanju znanja i vještina kod studenata. Trenutno imamo oko 45 univerziteta ili fakulteta od čega samo osam državnih”, kazala je Tanović.

Napomenula je da postojeći obrazovni sistem u BiH nije funkcionalan i da ne prati potrebne evropske obrazovne trendove.

"Od kraja rata imamo problem da ne postoji dobra saradnja univerziteta i kompanija tako da se neplanski obrazuju nove generacije studenata. Očigledno je da postojeći sistem ne funkcionira jer na biroima za zapošljavanje imamo na hiljade osoba sa završenim fakultetima. Potrebno je da se na univerzitetima obrazuju studentni sa vještinama i znanjem koje će se iskoristiti u profesionalnom radu. A to je moguće samo kroz praktičan rad”, smatra Tanović.

Direktor Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Husein Nanić pojasnio je da visokoškolske ustanove proces akreditacije završavaju samo zvaničnim upisom u Državni registar, nakon što se utvrdi da su njihovi profesori kvalifikovani za obavljanje akademskog posla, da su studentima dostupna potrebna sredstva i literatura ili da se održava minimalno 20 sati predavanja sedmično.

Državni registar

Istakao je da će samo upisom visokoškolskih ustanova u Državni registar visokoškolskih ustanova diplome sa univerziteta iz BiH biti priznate i u Evropi.

"Akreditacija je potvrda kvaliteta određene visokoškolske ustanove i kontinuiran je proces. Okvirni zakon o visokom obrazovanju uvodi akreditaciju kao formalni postupak priznavanja kvaliteta, te bi u skladu s tim sve ustanove trebale proći kroz taj proces. Upis visokoškolske ustanove u državni registar visokoškolskih ustanova će svakako doprinijeti evropskom prepoznavanju izdatih diploma, kao i mobilnosti nastavnika i studenata van granica BiH, što je jedan od osnovnih principa Bolonjskog procesa”, poručio je Nanić i naglasio da svi bh. univerziteti moraju ispuniti potrebne evropske standarde u oblasti visokog obrazovanja ako žele da postanu respektabilne institucije u Evropi i svijetu.

"Visokoškolske ustanove u BiH trebaju ispuniti vrlo jasne kriterije za akreditaciju visokoškolskih ustanova u BiH koji su u skladu s Evropskim standardima i smjernicama za osiguranje kvaliteta u Evropskom prostoru visokog obrazovanja”, kazao je Nanić.

On smatra da poseban problem sa dobivanjem akreditacija u BiH predstavlja i činjenica da je proces akreditacije visokoškolskih ustanova u nadležnosti nekoliko nivoa vlasti od kantonalnog, entitetskog, pa do državnog.

"Ispunjenost pomenutih kriterija su uslov da ustanova uspješno završi proces akreditacije. Procedure za provođenje postupka akreditacije su u nadležnosti relevantnih obrazovnih organa."

Nanić napominje da je pred bh. univerzitetima mnogo posla, iako su pojedini već stupili u proces akreditiranja.

"Za dobijanje akreditacije, bh. univerziteti kao i relevantna ministarstva, trebaju da završe sve neophodne aktivnosti precizirane Odlukom o normama kojima se utvrđuju minimalni standardi u oblasti visokog obrazovanja. Većina visokoškolskih ustanova redovno provodi proces samoevaluacije i na taj način ispunjava prvi korak u započinjanju procesa akreditacije. Nadležni obrazovni organi moraju donijeti odgovarajuće propise kojima će taj postupak detaljno utvrditi”, rekao je čelnik Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta BiH Husein Nanić.

Zbog činjenice da pojedine visokoškolske ustanove, prilikom medijskog oglašavanja, navode kako su "akreditirana visokoškolska ustanova i akreditirani program”, Upravni odbor Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta u BiH ranije je upozorio javnost kako se radi o neistini.

"Kako do sada nijedna visokoškolska ustanova nije upisana u ovaj registar, tako nijedna visokoškolska ustanova u BiH još nije akreditirana”, navodi se u ranijem saopćenju Upravnog odbora.


(Oslobodjenje)

Tuesday, August 13, 2013

Upoznajte Vladimira Stupara - Larija


Vladimir Stupar - Lari je  rodjen u Rijeci 1953.. Zivi u Rocesteru, USA. 
Vladimir Stupar je banjalucanin. 
Veci dio svog zivota proveo je u Banjaluci. Mnoga sjecanja, slike i uspomene vezu ga za nas grad. 
U Banjaluci je radio kao pravnik, a zatim kao kustos istoričar u Muzeju Bosanske Krajine.
Po struci pravnik - po opredjeljenju Lari je umjetnik.
Nakon sto 1996.sa porodicom odlazi u USA, Lari zavrsava dvogodišnji studij za digitalne umjetnosti – kompjuter i dizajn, na rocesterskom RCTC koledžu, kao i četverogodišnji studij  digitalnih umjetnosti (studijska umjetnost i fotografija) na Školi za likovne umjetnost, minesotanskog Univerziteta.
Zivi u Rocesteru, Minesota, USA i radi ono sto ga cini sretnim.
Ne pretendujem da sam mjerodavan da dajem ocjenu o necijoj umjetnosti. Ali ono sto ja osjecam dok gledam Larijeve radove je mirnoca, blagost, harmonija koje prenosi na gledaoca.
Na Suletov prijedlog kontaktirao sam Larija i dobio njegovu dozvolu da i u Parkicu objavim ono sto mi se svidi.
Pogledajte moj prvi izbor.
Odabrao sam samo nekolik Larijevih radova, a ako vam se svidjaju posjetite njegovu stranicu http://vrstupart.com/ i blog http://vladimirstupar.blogspot.ca/.


At the Edge of a Dream (oil painting)

Remembering the Sixties (Self Portrait)

 Three in One (acrylic painting)

  El-coronel-no-tiene-quien-le-escriba


Question For Pablo 

Sidewalks-#45

Sidewalks-#-63a

What's in Your Mind, Petar

Monday, August 12, 2013

Aleksandar Levi: Došao djavo po svoje

Ni nakon dvadeset i kusur godina od bolnog i krvavog raspada, interesovanje za danasnja dogadjanja i sudbinu dijelova nekadasnje nam domovine ne prestaje. Iako su nam misljenja ponekada diametralno razlicita, iako su napunjena emocijama i eksplozivom koji i danas samo sto ne eksplodira, mi i dalje citamo, pratimo, radujemo se ili smo ogorceni na vijesti iz tih bivsih dijelova bivse nam... Prije nekoliko dana snimak proslave godisnjice Oslobodilne fronte u Sloveniji izazvao je razlicite emocije i komentare. Evo, dodajem jos jedno reagovanje na situaciju u Sloveniji sarajlije Aleksandra Levija, preuzeto sa dovla.net

Do vas je da se slozite ili odbacite kao subjektivno i netacno ono sto cete procitati.

************************


Ljeto u domovini Hrvatskoj daje mi priliku da se informiram o dogadjanjima u REGIJI. Jedan naslov snažno je privukao moju pažnju: SLOVENIJA NA RASPRODAJI. Ukratko, svjetski bankarski lihvari, a posebno evropski iz Europe kojoj je Slovenija toliko snažnotežila, primoravaju državu Sloveniju da rasproda sve svoje temeljne vrijednosti. Do nedavno, glavna tema slovenske politike bila je: NE RASPRODATI DOMOVINU, a sada polako “shvaćaju” da je to neizbježnoi uskoro ćpočeti uvjeravati prevareni slovenski narod, da je to za Sloveniju i Slovence najbolje rješenje.

Oni to nazivaju “PRIVATIZACIJA”, a meni se čini da je to RASPRODAJA i to ne samo Slovenije nego i slovenskog naroda. Moram priznati da sa izvjesnom zluradosti promatram iz svoje penzionerske fotelje na probleme u koje se je Slovenija uvalila svojim kontinuiranim planiranjem za napuštanje jugoslavenske zajednice naroda, propale Jugoslavije. Odkako je jugoslavenskim ustavom dobila maksimalna pravaineočekivane teritorije, Slovenija i njeni “socijalistički” političari su RADILI na tome da se što višepovežu sa Zapadom i da se u svakom smislu ekonomski osamostale.
Vrijedni su bili “braća” Slovenci; napravili su sve autoputeve od Ljubljane premasjeveru, a nijedan prema jugu. Onaj komadić invalidnog autoputa od Ljubljane prema Zagrebu sam im i ja sam morao graditi 1958. godine na dijelu od Trebnja do Novog Mesta. Ima tamo bar jedan metar autoputa koji je moj i koji ONI sada prodaju ruskim Mogulima. Prodaju moj autoput Bratstvo i Jedinstvo. U Jugoslaviji su bili gazde, a uskoro će u voljenoj Europi biti sluge, a vjerojatno i robovi evropskih bankarskih lihvara. Da li su se moji dragi Slovenci tome nadali, što im sada Janez (Janšamožereći.Divio sam se svojim prijateljima iz Slovenije jer su svi voljeli svoju domovinu (Sloveniju), a to su i na djelu pokazivali, a šta im se to sada dogadja? Ne samo da im oduzimaju domovinu, oduzimaju im slobodu i pravo odlučivanja o sebi i o svojoj zemlji. Pitam se sada tko je slijedeći na redu?

(dovla.net)

Sunday, August 11, 2013

Anjino i Tanyino putovanje od 98 dana (3)

A onda su neplanirano, sa drustvom iz hostela , Anja i Tanyia otisli na plazu u Montag, sat vremena udaljenu od Barcelone...


...gdje je Anja probavala vjestinu balansa voznje na dasci. Kaze , nije bilo lako.
Ali je zato piletina sa rostilja za veceru posebno prijala.


Posldnji  dan u Barceloni Anja, Tayia i Julia,  koja im se pridruzila, provele su u opustajucoj setnji i


 probavanju lokalnog specijaliteta paella


A zatim avionom u Afriku - Kazablanku!
Potpuno drugacije podneblje, kultura, jela...




Uzivale su u hotelu ali nisu ih odusevile prilicno prljave, pretrpane i, na neki nacin, opasne ulice Kazablanke.
 Nakon Kazablanke , Marrakech koji im se i na tropskih 40C ucinio prijatnijim.

Tradicionalno turisticko slikanje sa majmunima, zmijama je prilicno skupo ako ne znas trgovati...
Anja i Tanyia su vec naucile kako se pogadjati za najbolju cijenu. Ako prodavac trazi na primjer 400 , one ponude 40. On ne pristaje, one odlaze. On trci za njima i pristaje na cijenu od 50.
A zatim stara Medina.



Saturday, August 10, 2013

Tina Turner & Rod Stewart - "Get Back" & "Hot Legs" - Live 1981

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (5)

"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...


piše: Emir imamović Pirke





EU, dan peti: "Blago tebi", kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad oćeš" "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam."Trenutno,'ijadu eura, a općenito sto tisuća" odgovara. "Ne znam, al' ja se u Uniji osjećam ki da san tu oduvik", dodaje sa šanka ekspert za sve vrste antena i druge popravke oko televizora. "E?", pita ga konobar na dalmatinskom. "E pa tu je, sine, problem. Bojin se da će ostat isto", odgovara. "Biće nam gore", kaže konobar* "Daj šesto devet!", uzvikuje gazda kafića ulazeći u lokal. Traži da se sa MTV-a prebaci na DM. Kao za inat, Lepa Brena pjeva da je Jugoslovenka dok se iza nje polja žitom zlate. "Dvaset godina za obojit zvizdu u žuto...", rekla je svog i prvog hrvatskog dana u EU Sanja. Ne znam je li u skladu sa "svečarskim danima" obojila kosu* Kada sam je zadnji puta vidio, bila je – crvena.

Friday, August 09, 2013

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (4)

Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...


piše: Emir imamović Pirke





EU, dan četvrti: Znakovi pored puteva i autoputa jedva da se vide od jumbo reklama kojima trgovački centri najavljuju nove, trajno snižene cijene. Sva ta domaća piva, sokovi, keksi, gumeni ćevapi u vakuumiranom pakovanju, šamponi, deterdženti i toalet papir, imaju njemačka, španska, danska i slična, nerazumljiva imena. Evropska unija zaista jeste, bazno, veličanstvena politička ideja i tržište koje... E, tu ima manjih problema sa Hrvatskom. "Mi ne znamo čačkalice proizvest", kaže Damir i malo pretjeruje. Cigarete, bombone, sokove... proizvode hrvatske tvrtke. I? I, uglavnom, ništa više. "Da nema ovog mora, mi bi pojeli jedni druge", govori Jadran, dok preko "domaćeg" piva češkog imena, sa terase kafića gledamo kičasto idilični zalazak sunca. On, Jadran, je očito dobio ime po božijem daru zbog kojeg u Hrvatsku svake godine, ali svake, udje do sedam milijardi eura. U privatizaciji rasprodana i opljačkana, deindustrijalizirana Hrvatska, bila bi, zaista, bez obale i socijalističke prošlosti, kao Bosna i Hercegovina bez dva konstitutivna naroda. Svejedno koja. Radnička klasa nekada, u ona doba kada smo se, glupani, zajebavali sa fabričkim jutrima i mislili kako je treća smjena kazna, nije vikendima i poslije radnog vremena išla u raj, već na gradilišta vikendica pripremanih za ugodnu starost. Sve te, prvo jedva završene, kasnije odvratno nadograđene kuće uz more, spasile su od gladi tehnološki višak, prijevremene penzionere i ljudski otpad ugaslih tvornica, a njihovoj djeci platila studije komparatistike i elektrotehnike, medicine i prava, arhitekture i mašinstva... Zimmerfrei nije, ako je ikada i bio, dopunska djelatnost, već posljednja brana od socijalnog kolapsa barem jednog velikog dijela nove članice Evropske unije, u kojem poljski učitelji i slovački programeri, švedski taksisti i njemački vozači viljuškara, bosanski administrativni radnici i hercegovački gastarbajteri, talijanski električari i austrijske medicinske sestre, ležanjem na plaži od zvijezde do zvijezde, vraćaju kredite domaćinima, pokrivaju minuse na tekućim računima i kupuju zimske gume. Apartmanizacija tako jeste unakazila hrvatsku obalu, ali i spasila njen jug od, da pretjeramo kao moj sagovornik, kanibalizma. Sada, u Uniji, na temeljima porušenih fabrika, nastaje novi svijet: društvo gordih konobara i ostalih uslužnih djelatnosti. I to, naravno, nije najgore što se moglo dogoditi. Najgore se dogodilo nama. 

Thursday, August 08, 2013

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (3)

"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...


piše: Emir imamović Pirke






EU, dan treći: Bio je to usputni, kratki razgovor, ali jedan od onih čija se suština ponavlja u nepravilnim vremenskim razmacima. U subotu, dvadeset i prvog januara 2012. godine, na uzaludnom putu između dva bankomata, srećem prijatelja, ljutog ljevičara. Izborna je šutnja ili kako se to već zove uoči referenduma. Sutra, dvadeset i drugog, građani Hrvatske odlučuju o pristupanju EU. Gledamo plakate desničarskih organizacija koji pozivaju da se glasa protiv. "Znaš šta je najgore..." kaže moj drug, "to što se ja zapravo slažem sa ovim majmunima. Uopće ne mislim da od Evrope ima neke koristi i da u njoj ima nekog smisla... Mislim, zaboli me za nacionalni identitet, kao da će nam neko uzeti gangu i reru... To je svakako najobičnije urlikanje pod zaštitom UNESCO-a... Ne vidim šta mi tu, ovakvi kakvi jesmo, nešto možemo. Osim uzalud plaćati svoj Sabor, a odluke će donositi evropski..." U srijedu, trećeg hrvatskog dana u EU i nakon skoro sedamdeset i dva sata mog privremenog borava u toj zajednici, opet iščitavam tekst Viktora Ivančića, nekadašnjeg glavnog urednika Feral Tribunea, danas kolumniste tjednika Novosti, objavljen dvadeset osmog juna ove godine: "Među takozvanim euroskepticima, ne osobito popularnoj strukturi u ovim svečarskim danima, u optjecaju su različiti argumenti pomoću kojih se obrazlaže nepoželjnost ili omraženost Europske unije, a nejčešće su oslonjeni na patetične plemenske drame i dozlaboga zamorne identitetske priče. Što se ovog potpisnika tiče, argumentacija je mnogo prostija: mjesečna plaća Nevena Mimice - ili nekog Nevena Mimice koji se drugačije zove - tolika da prosječni građanin Hrvatske za nju treba raditi dvije i pol godine, dovoljan je razlog da budemo zakleti protivnici Europske unije i mislimo sve najgore o toj odvratnoj tvorevini... Uistinu se ne radi o pukoj količini novca, nego o tome što on rutinski pritječe kao rezultat tobožnje nacionalne legitimacije, to jest činjenice da Neven Mimica - ili neki Neven Mimica koji se drugačije zove - kroz parademokratsku proceduru osigurava kredibilitet 'predstavnika naroda' zastupnika građana (u ovom slučaju još i potrošača), a od trenutka kada taj svoj 'narod' krene reprezentirati, počinje vrijediti trideset puta više od onih koje predstavlja..." Ivančićev tekst mailom šaljem onom mom sagovorniku iz januara 2012. Vraća mi jednu Viktorovu rečenicu: "Uzmimo za početak da je ološ klasna, a ne karakterna markacija". Uzeli smo! Idemo dalje, u nove poraze.

Bajram šerif mubarek olsun.

                              Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti zelim sretan Bajram.



Wednesday, August 07, 2013

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (2)

"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...


piše: Emir imamović Pirke





EU, dan drugi: Nigel Farage, ljuti britanski desničar i jedan od najčešćih i najžešćih govornika u Parlamentu EU, je rekao: "Imate Hrvatsku, zabili ste svoju zastavu na hrvatsko tlo. Iako nije bilo potpore javnosti za to, samo dvadeset dva posto Hrvata je izašlo na izbore za EU parlament, ali imate potporu hrvatskih političara. Uz to, bivši premijer Sanader koji je vodio pristupne pregovore osuđen je na deset godina zatvora zbog prodaje nacionalnog imetka, a imao je potporu cijelog hrvatskog naroda. Oni su rasprodali svoju zemlju. I to su uradili zbog vlastitih interesa. Zemlja koja se godinama borila za svoju neovisnost, nakon dvadeset godina sada ju je predala ovim ljudima ispred nas". Nešto mu je, potpuno nevažno šta, odgovorio hrvatski predstavnik Andrej Plenković. "Jesmo li se izborili prije dvadesetak godina za tu samostalnost, a sad ulazimo u drugu asocijaciju gdje ćemo imati još manje suverenosti nego u Jugoslaviji? Ali ne postoji alternativa i ljudi to znaju. Nikog nije briga što ljudi misle o tome, tako je jer drugačije ne može biti... Nismo na Balkanu, oduvijek smo pripadali Europi, to odvajanje od Jugoslavije je imalo ideološku poantu milenijskog povratka Europi. To je šuplja priča. Sad dolazi realnost. Sad dolazi Europa. Za mnoge je to dobro, dobro je za elitu koja će se uhljebiti, a za one koji su prodavali sir i vrhnje na placu neće biti dobro. Treba se prvo postaviti pitanje što je Hrvatska, postoji li to kao zajednica ili je Hrvatska već u odmaklom stadiju raspadanja..." kazao je, nekoliko dana prije Faragea, gostujući u emisiji HTV-1 Nedjeljom u dva, hrvatski filozof i berlinski profesor Boris Buden. Buđenje sve što Farage nije: ozbiljan, pametan, ugledan, čestit... A to što, manje - više, o odnosu Hrvatske i EU isto misle i slično govore, nije do njih, već do stvarnosti. U njoj toj hrvatsko-evropskoj stvarnosti, naše susjede veliki dočekuju blagim gađenjem i minimalnim respektom, smještajući ih u grupu zemalja koje kvare idilične odnose među bitnim državama i još su ekonomski stabilne kao Federacija BiH. Povlaštena je tek elita.

Evo, na primjer, Neven Mimica, potpredsjednik Vlade Hrvatske u prelaznom roku. Mimica će, naime, biti nekakav evropski povjerenik za zaštitu potrošača i za taj posao - koji Dalmatinci precizno opisuju kao dirlikurčenje - zarađivati dvedeset hiljada mjesečno. Ne kuna ili maraka, već eura! "Dobro je za elitu koja će se uhljebiti", kazao je Buden.

Tuesday, August 06, 2013

DVA'SET GODINA ZA OBOJIT ZVIZDU U ŽUTO (1)

Tekst Emira Imamovica vrijedi procitati. U ovoj ljetnoj semi podijelio sam ga u pet dijelova i ici ce slijedecih pet dana. Nadam se da cete se sloziti da je tekst zanimljiv.

*********************

"Blago tebi" kaže isti onaj konobar što uz čašu vode donosi i čašu vode, "ti možeš iz Evropske unije kad očeš". "A šta, majke ti, tebi fali u Uniji?" pitam. "Trenutno, 'ijadu eura, a općenito sto tisuća", odgovara...




piše: Emir Imamović Pirke



EU, dan prvi: Krešo, drug čovjek i basista na pragu krize srednjih godina, u jednom dalmatinskom kafiću naručuje čašu crnog vina. Vojo, dvometraš na privremenom radu sa tacnom, jedan od nekoliko desetina hiljada Hrvata sa kreditom u švicarskim francima, dakle osuđenik na tri do pet poslova od kojih sustiže rastuće rate, poslužuje gosta koji, gledajući negdje u stranu, traži još i čašu vode. Ne vidi da je došla, samo sa veće nadmorske visine treba biti spuštena do kafanskog stola. ''En ti, neću boga", govori Vojo, ''ovo je Evropska unija. Naručiš makijato, dobiješ i čašu vode. Naručiš vino, ide i voda. Pivu, dobiješ i vodu. Tražiš čašu vode, dobiješ dvi čaše vode..." Kroz smijeh, Krešo odgovara: "Izvini, nisam znao da se ste se već prilagodili". "Da prilagodili...", uzvraća Vojo, "mi idemo unaprid..." I zašuti. Ravnodušnost oko toga što im država postaje dvadeset i osma članica EU, Hrvate je uveliko prošla, pa su sada, kada ih popusti skepticizam, uglavnom ironični spram činjenice da su u nedjelju zaspali u jednoj, a u ponedjeljak ustali u drugoj državi. Pod uslovom da su legli prije ponoći.
Najavljujući proslavu ulaska Hrvatske u Uniju i komentirajući taj, ipak povijesni trenutak, premijer Zoran Milanović je rekao kako će ponedjeljak, prvi juli, biti običan radni dan. Bilo je to, valjda, upozorenje državnim službenicima da ne pretjeraju sa slavljem. A oni, državni službenici, dobili su, barem u Zagrebu, nalog da prisustvuju proslavi ulaska, upriličenoj na Trgu bana Jelačića. Postojala je, naime, realna mogućnost da, obzirom na raspoloženje građana, svi silni horovi, orkestri, plesači i Tamara Obrovac - etno muzičarka iz Istre, koja je, valjda da dokaže kako se može biti beskrajno dosadan, pjevala na jeziku istarskih Rumuna - sviraju nekoj stvari, a ne publici. Na kraju je na Trgu bilo, kažu, petnaest tisuća slavljenika ili oko četrnaest i pol hiljada. Južnije, u drugom hrvatskom gradu po veličini, Splitu, Marko Perković Thompson je na stadionu Poljud, svirao pred pedeset hiljada gledalaca! Koncert je počeo puštanjem čuvenog Tuđmanovog govora o vragovima u boji i pratećim neprijateljima Hrvatske. One Hrvatske koja je prije pet ili deset godina gorila u eurofiliji, da bi na početku članstva u Uniji na tu zajednicu gledala kao na Jugoslaviju pri njenom kraju.

Monday, August 05, 2013

A. Ravlic: "DOBRO SMO PROŠLI"


Jedan zanimljiv događaj, koji se zbio na periferiji Banjaluke potkraj Prvog svjetskog rata, kojeg je obradio nepoznati autor u listu "Čičak", više je od anegdote. To je zanimljiva priča sa šaljivim završetkom. Po svemu sudeći u vrijeme objavljivanja bio je živ glavni akter događaja, pa je iz razumljivih razloga oslovljen s "gazda M." ali je dato još nekoliko podataka za lako prepoznavanje, kao: "stanuje na periferiji varoši. On je Srbin, a žena mu je Švabica. Kao vrlo pobožan, udesio je kod kuće jednu naročitu sobu, gdje se Bogu molio. A molio se dnevno dva puta: u jutro, prije nego bi pošao na pazar i kad bi se večerom kući vratio". S obzirom da je autor za suprugu gazda M. upotrijebio nadimak "Švabica", moram skrenuti pažnju da je poznati istražitelj banjalučke istorije, profesor Stojan Bijelić, polovinom tridesetih dao - objavio, vrlo zanimljivo objašnjenje, prema kojem su banjalučki Srbi za vrijeme vladavine Austro-Ugarske u ovim krajevima, nazivali i Srbe iz ove monarhije imenom "Švaba", a analogno tome i Srpkinje iz tih krajeva "Švabicama" (imali su pripominje S. Bijelić, posebne nazive i za Srbe iz drugih područja, pa su tako nazivali Srbina iz Srbije - "Bugarašem", iz Makedonije "Cincarom", a iz Sandžaka "Arnautom").
U spomenutoj priči autor je na početku dao do znanja da se u kući gazde M. sve odvijalo po tačno utvrđenom dnevnom redu. "Kad bi u večer čula domaćica, da je ušao (misli na gazdu M.) u sobu da se Bogu moli, iznijela bi na sto večeru.
Tako jedne večeri čuje domaćica bat po basamacima i da su se vrata od bogomolje otvorila. Postavila je odmah večeru, i sama sjela, uzela nož i viljušku, i čeka.
Čekala je i dugo čekala, ali gazde nema na večeru. Sluti žena, da mu se nije danas kakav belaj dogodio, pa se radi toga duže moli Bogu. Unajpošlje obuze je i dosada i sumnja, pa pođe u sobu. Ona na vrata, kad unutra soldat zagrlio najskupocjenije sobne stvari i hoće da pobjegne. Domaćica bila kuražna, pa poleti na vojnika i uhvati ga čvrsto za kabanicu. Vidje soldat, da se ona ne šali, te se teškom mukom nekako vješto, izvuče iz kabanice i skoči kroz prozor na ulicu.
Nije ni došla k sebi od straha i uzrujanosti, eto i domaćina, ona mu sve ispriča potanko što je bilo, i da ga bolje uvjeri, pokaza mu kabanicu. Gazda je uze u svoje ruke i poče je razgledati.
- Pusti je sada - reče domaćica - dobro smo prošli.
-Ja, 'dobro smo prošli'? - A, znaš li ti, ženo, da je taj isti vojnik preda me iskočio sa prozora, mlatnuo me nečim po glavi i iz džepa mi izvadio sav današnji pazar, preko tri hiljade kruna. A sada ti hoćeš da još kažem 'dobro smo prošli'!
Te se večeri gazda nije Bogu molio, nije večerao, niti je okom trenuo. Najviše ga je ljutilo, što se domaćica istrčala, pa rekla: dobro smo prošli. Mislio je: ako dalje ovako 'dobro prođe', za osam sam dana prosjak."


Iz knjige Aleksandra Ravlića 'Banjalučke zgode i anegdote'

Sunday, August 04, 2013

Europe is a gang of thieves! - poruka iz Slovenije

(Evropa je banda lopova!)
Ne znam kako cete se vi osjecati u slijedecih sest minuta nakon sto kliknete PLAY.
Znam da ce svako od vas to dozivjeti na svoj nacin i da ima mnogo razloga za postaviti mnoga opravdana pitanja,  ali, evo reci cu vam, ja sam se prvo najezio, a onda sam osjetio da se borim sa suzama; ne suzama, da se borim da ne zajecam... 
Nije mi uspjelo...
Nije to ni zbog komunizma, ni zbog crvene zvijezde, ni zbog Internacionale vec je to zbog zivota koji smo nekada zivjeli slaveci crvenu zvijezdu, pjevajuci Internacionalu ali i pop, rock i bluz i noseci hipi simbole mira, americku zastavu na UFO farmerkama... I niko nas zbog toga nije proganjao... 
Mene bar nikada nije...

Smrt fasizmu - Sloboda narodu!!!
********************

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...