Saturday, November 30, 2013

Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.3


MOJ MALI SVIJET

Iako sam se „otisnuo“ iz Pelagićeve, moj mali svijet se i dalje odvijao u školi, kino-predstavama od četiri do šest ili, vrlo rijetko, onim od šest do osam. O onoj večernjoj predstavi nisam ni sanjao. Tad su u kino išli naši nastavnici i profesori.
Vremenom se pokazao kao obavezan redovan odlazak na treninge i utakmice „Mladog Krajišnika“. Tako sam sa „Malenim“ išao i na utakmicu sa Crvenom zvezdom“ u Beograd. Utakmica se igrala na „Malom Kalemegdanu“ i tom prilikom sam kupio prvi broj Jugoslovenskog muzičkog časopisa „Džuboks magazin“ (na naslovnoj stranici su bili Jang Raskalsi) i, naravno, zaljubio se Beograd.
U tom periodu nikako nisam mogao da se odlučim šta više volim košarku ili muziku. Obje ove stvari su mi bile na dohvat ruke.
Muziku sam slušao na radiju i išao na matinee u Čajavec, a košarku sam gledao uživo. Pored toga, tad su u Banju Luku dolazili ljudi poput Ranka Žeravice, koji su nama klincima držali posebna predavanja o košarci i puštali nam filmove o američkoj profesionalnoj ligi.

Tako sam prvi put čuo za Boston Seltikse i LA Lejkerse, kao i za veličine poput Čembrlena i Bila Rasela, a nešto kasnije i za Džabara, Medžika, Periša i Lari Birda. Na tim predavanjima smo mogli upoznati i naše reprezentativce, poput Nemanje Đurića, dok smo Koraća svi znali jer je u Banjaluci služio vojsku i redovno trenirao na gimnazijskom igralištu. Ipak, moj košarkaški  idol je bio tad nešto mlađi Duci Simonović.


Banja Luka šezdesetih

Moj drugi odlazak u Beograd je vezan za jedan veliki kulturni događaj, odnosno za odlazak na izložbu originalnih djela Van Goga. Naravno, nisam samo ja išao na tu izložbu jer je to bio organizovan posjet metropoli baš tim povodom. Uostalom, sve su škole išle da vide tu izložbu. Mi klinci nismo sve to baš najbolje razumjeli, ali zato nam je bio  jako važan zajednički put do Beograda i nazad, kao i sam boravak u Beogradu.
Šta znaju klinci od petnaest ili šesnaest godina o Van Gogu jedino to da je u ludilu nastalom pijanstvom sam sebi odsjeko uho. Od nas i previše
Tih godina i u Banjaluci se desio jedan veliki kulturni događaj. Naime, u gradu je gostovala neka američka družina sa Geršvinovom operetom „Porgi i Bes“.
Bambus i ja smo se jedva izborili za upad na tu predstavu.
Naše bitisanje na predstavi je uglavnom bilo vezano za temu „Summertime“.
U najmanju ruku, očekivali smo i samu Dženis. Tema „Summertime“ se nalazi i na  albumu Janis Joplin „Cheap Thrills“.
Predstava nas nije nešto posebno oduševila, ali smo se zato jako dobro zabavljali smijući se „dobrim poznavaocima ozbiljne muzike“ kako aplaudiraju i kad treba i kad ne treba. A dame u toaletama, ma one su bile posebna priča. Naravno, ovo se sve odvijalo u sali Doma kulture.
Tu našu zajebanciju je registrovao moj profesor meteorologije Milan TošićPrle. Posljedica nije bilo, pošto je Prle ubrzo nakon toga otišao u Ljubljanu za trenera „Olimpije“, sa kojom je odmah po dolasku osvojio prvenstvo Jugoslavije…

Little Sule



Friday, November 29, 2013

Sretan vam Dan Republike!



P.S. Braci Fahri i Seji Bahtijarevic sretan rodjendan

Gradonačelnik Toronta, koji puši crack, popularniji od Obame

Salje mi Mario ovu vijest objavljenu u nasim novinama, iz koje se vidi paradoks da uprkos svih vijesti o pijancenju, drogiranju i ko zna cemu jos ne, gradonacelniku Toronta popularnost raste. Istina prema nekim ispitivanjima, u koje ja  da budem iskren nesto i ne vjerujem. Jer cirkus koji je napravio od naseg grada vecinu ljudi vise ne zabavlja, a njegovi bliski saradnici su ga ili napustili ili glasali da mu se oduzme vlast. Naime, po zakonu gradonacelnika moze smijeniti onaj ko ga je postavio a to su gradjani na izborima. Da bi ga gradjani smijenili, potrebno je organizovati nove izbore sto bi kostalo oko 7 miliona dolara. Suvise mnogo za ljude koji brinu o novcu gradjana. 
Zato su se Fordovi najblizi saradnici u Gradskom vijecu  dosjetili da ga ostave na mjestu gradonacelnika, ali da mu glasnjem oduzmu vecinu nadleznosti. Tako je sada nas gradonacelnik i bukvalno to samo na papiru i za zabavljanje dokonih, za podizanje popularnosti americkih TV stanica koje ga sada neprestano intervjuisu i ismijavaju. Grad sada vodi Vijece i zamjenik gradonacelnika. 
Ford i njegov brat, koji je ostao jedini u Vijecu da ga brani, najavljuju tuzbu...
***********************************


Usred nastaljvanja katastrofe sa Obamacareom, podrška biračkog tijela Obami pala je na 40 posto. U međuvremenu, Ford, koji je nedavno priznao da puši crack, zabilježio je povećanje podrške među glasačima, koja je čak viša negu u oktobru, kada je imao 39 posto glasača na svojoj strani. 
U nizu neugodnih konferencija za medije, Ford je priznao da je probao zabranjenu drogu u jednom od svojih "pijanih ispada", a pojavio se i snimak pijanog Forda koji prijeti kako će ubiti nekoga. 
Ford, koji je nakon toga lišen velikog dijela vlasti, insistira na tome da nema problema sa zloupotrebom droga. Ipak, gotovo 70 posto građana Toronta mu ne vjeruje. 
Sudeći po anketi, koja je ispitala 1.049 glasača iz Toronta, 60 posto njih smatra da bi gradonačelnik trebao dati ostavku, iako odobravaju njegovo dosadašnje vršenje dužnosti. 
Obama, s druge strane, bilježi pad popularnosti, nakon što se ispostavilo nevjerovatno skupa web-stranica njegovih reformi zdravstvenog osiguranja neupotrebljiva zbog tehničkih propusta i sigurnosnih rupa. 
Samo 40 posto Amerikanaca odobrava Obamino vršenje dužnosti, dok je 53 posto protiv. Američki kongres prošao je još gore, budući da njegov rad odobrava samo sedam posto Amerikanaca.

Thursday, November 28, 2013

Vedrana Rudan: Otvoreno pismo papi Franji




Sveti Oče,
moje ime je Rudan, Vedrana Rudan. Nevjernica sam i pišem vam iz zemljice Hrvatske. Kako živimo, mi ovdje? Sve ću vam, Sveti Oče, napisati. Dječica u vrtićima vrište od gladi, tridesetoro siročadi na jednu tetu. Spavaju na podu a uši ih grizu. U mnogim školama nema vece papira, grijanja, vode, neke su i bez krova. Oko bolnica šeću bezdlake mačke jer su u kontejnerima same sebi dale kemoterapiju. Pred njima ne bježe štakori jer su od njih i deblji i brži.

U bolnicama nema vate, zavoja, tople vode, vece papira, posteljine, lijekova, u posljednje vrijeme ni liječnika. Ljudi koji imaju posao rade od jutra do sutra u nadi da će dobiti plaću koju ne dobivaju. Sveti Oče, sigurno ne znate da je Hrvatska 107% katolička. Zbog toga naši ljudi od usta otkidaju, uz pomoć političara koji im u tome pomažu, da bi katolički svećenici živjeli u dvorcima od oniksa.
Ne plaćaju porez, njima ne trebaju fiskalne kase, redovito od države koja nije katolička primaju plaću, tucaju dečkiće i dečke iako su protiv homoseksualaca a časne sestre su jedine žene u mojoj zemlji koje imaju pravo na besplatni abortus. Koliko ga plaćaju žene koje nisu časne ne znam jer sam već trideset godina djevica.
Čitala sam, živite u skromnom stanu, vozite se u krntiji. O, kako biste se začudili u čemu se voze naši političari, bankari, svećenici i ostali mafijaši. Audiji, džipovi, mercedesi.Svi oni vjerojatno o vama misle da ste, oprostite mi na izrazu, glupan koji vjeruje u carstvo nebesko i Božju strijelu koja će ubiti sve koji ljudima čine zlo.
Oče moj, ne znate a morali biste znati, Božja strijela u Hrvatskoj baš nikoga ne pogađa. U rukama zločinaca su novine, televizije, policije, sva odvjetništva i sve crkve. Ugledni građani, ne biste vjerovali, predragi Franjo, imaju na desetke kuća, ukradenih slika, punjenih bijelih i smeđih medvjeda a sva njihova zlodjela svetom vodom škrope vaši dečki.
Da, s pravom se pitate, zašto Vam pišem? Ako je narodu tako teško neka krene u rat protiv zlotvora. Oče premili, ne poznajete moj narod. Njega u srce pogađa što u Ustavu ne piše da je brak zajednica muškarca i žene. Čak 720 tisuća građana umire od želje da se to uvali u Ustav iako znaju da će referendum koštati milijune. Uzalud. Više ih uznemiravaju, oprostite mi na izrazu, pederi, nego činjenica da oni, njihova djeca i njihovi roditelji umiru od gladi. 
Vojskovođe hrvatske bitke nad bitkama vaši su svećenici jer misle da se istostpolno smije općiti samo u crkvama i samostanima u društvu razapetog Krista i gledajući u tople oči Majke Božje koja drži djetešce na sisi. Oče premili, jeste li ikad čuli za tako nešto?
Znam, dobivate tisuće pisama dnevno zato ću prijeći na stvar. Vaša Svetost je nedavno progovorila o korupciji. Ipak ste čuli za Hrvatsku? U ovoj zemlji ne možeš živ dobiti izvod iz matične knjige rođenih ako ne platiš. A izvod iz matične knjige rođenih star najviše šest mjeseci moraš imati i kad ti rodbina organizira pogreb. Franjo moj premili, svi koji svijetom šire korupciju doktorirali su je u mojoj zemlji.
Zato, zato, zato Vas molim kao Boga, svratite u Lijepu Našu Sodomu i Gomoru. Nedavno ste rekli da bi svima koji su korumpirani trebalo objesiti kamen oko vrata i baciti ih u more. Franjo mili, mi imao MORE. Mi imamo KAMEN. Mi imamo KONOPAC. Dođite, ništa ne morate donijeti sa sobom osim sebe. Sebe nam donesite! Ovdje ne žive ljudi koji bi uzeli kamen u ruku, svezali ga našim zlotvorima oko vrata i zatim ih gurnuli u more. Dođite, o, dođite, Oče dragi. Bog je od nas davno digao ruke. Vi ste nam jedina nada.
Volim vas i preklinjem i očekujem. Ako dođete poljubit ću vam prsten. Ako dođete bacit ću se pred Vas. Ako dođete, oprat ću Vam noge. Ni mami ih nisam prala. Ako dođete otići ću u samostan i postat ću časna sestra Rudan, Vedrana Rudan.
Hvaljen Isus i Marija, Spasitelju naš!

Wednesday, November 27, 2013

Slazem se


Andrej Nikolaidis:
Izabrao sam da veći dio života provedem pišući novinske
tekstove i književnost kojom sam narodu saopštavao da
je on, narod, izuzmu li se rijetki pojedinci, koje obično
zovu filozofima, umjetnicima i izdajnicima, pun idiota

Tuesday, November 26, 2013

Pismo Jovane Kljajić Dodiku:

Sramim se kad čujem šta pričate, BiH je moja država


Nakon posljednjih izjava predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji je na predavanju studentima Pravnog fakulteta u Beogradu slavodobitno ponavljao floskule o raspadu BiH, pismom mu se obratila Jovana Kljajić iz Mrkonjić Grada, otvoreno pitajući: "O čemu vi to pričate?".

Jovanino pismo, uz njeno odobrenje, prenosimo u cijelosti.

"Šta to studenti Prava u Beogradu upoznaše na manifestaciji 'Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje', kakva im je poruka poslata i o čemu (ni)su razmišljali, pa uzvratiše aplauzom na ovu izjavu:

'Najbolje za Bosnu i Hercegovinu je da se mirno dogovori raspad. Najbolje je da Republika Srpska bude država, a oni nek stvaraju svoju državu. Koliko god se neko opirao to će se jednog dana desiti, samo mi moramo da imamo strpljenje', istakao je Dodik i dodao da će jednog dana raspisat referendum i da to, kako je rekao, niko neće moći spriječiti.

Naime, tema manifestacije 'Upoznaj Srpsku, upoznaj svoje' je bila o Dejtonskom sporazumu, unutrašnjim i međunarodnim pritiscima, te budućnosti Srpske. Govorilo se tokom obraćanja i o političko-pravnom subjektivitetu Republike Srpske unutar BiH, o pritiscima iz Sarajeva i međunarodne zajednice sa posebnim akcentom na protivdejtonsko prenošenje nadležnosti sa Srpske na BiH.

Poznato je da je taj list papira 1995. okončao rat u BiH. Politički akteri Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević potpisali su sporazum zajedno sa međunarodnim izaslanikom i tvorcem Dejtonskog sporazuma Ričardom Holbrukom. Svi su oni već odavno u grobu, izgubljen je i original dokumenta, a u Beogradu se sluša pomno govor predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji u ime građana/ki Republike Srpske najavljuje raspad Bosne i Hercegovine

Predsjedniče, pitam se o čemu vi to pričate? Kakvo otcjepljenje koje najavljujete već godinama, samo nikako da konačno ispunite svoje obećanje? Gdje ćemo to mi, Srbi iz BiH otići?

Dosta mi je, predsjedniče Srpske, vaših nebuloza koje nažalost pokreću masu! Da ste bar jedini, ali niste. Ista situacija i u Federaciji. Kao da ste zajedno izučavali politički marketing, pa znate na koga bacate udicu pred političke izbore. Ja vam nikad neću pripadati toj masi, jer razmišljam razumom, niti ću ikad pristati na demokratični mirni raspad Bosne i Hercegovine, to je moja država! Ne mogu da je gledam više kako propada. Ne mogu više da trpim i da živim pod vašim režimom koji počiva na hranjenju strahova i buđenju mržnje u ljudima. Shvatate li uopšte situaciju u kojoj se vaši građani nalaze? Umjesto da nam budete uzor, da vas gledamo s poštovanjem, da učimo od vas, da s ponosom kažemo ko nas vodi, da vam se divimo, ja gasim čak i TV kad vas ugledam… mene je sramota! Sramim se što sam državljanka ove zemlje. Sramim se kad čujem šta pričate.
Sramite li se vi političari što ste nam uzeli mladost, sreću, ljubav, perspektivu…jednom riječju život?

Dragi narode, shvataš li koliko se tobom manipuliše? Shvataš li da se iza svega ovog kriju samo lični interesi, a ne tvoji? Jedni podržavaju otcjepljenje RS, drugi njeno ukidanje. Dobija se na vremenu da bi se tobom manipulisalo, udaralo na emocije i stvarala lažna slika iz koje će (pogodi ko?) izaći moćniji i bogatiji. A ti, inficiran mržnjom, iz igre izlaziš siromašniji, kako finansijski, tako i duhovno!

I ovako smo mali, nema nas nigdje. Zatvaramo sebi granice umjesto da ih širimo. Vi pričate o otcjepljenju dok se društvo raspada. Hoću djela, a ne prazna obećanja i šuplje priče kako biste dali prostora za efektno predizborno lobiranje. Ne posmatrajte više ljude kao predmete političke manipulacije. Nemam više strpljenja dok bespomoćno gledam toliko mladih ljudi koji su završili fakultete, a čeka ih Biro za zapošljavanje. Pa bar mu promijenite naziv u Biro za evidenciju nezaposlenih.

Uzmite u obzir rezultate istraživanja koje je sproveo UNICEF o mladima u Bosni i Hercegovini gdje se jasno vidi da je 60% mladih na birou, a 42% bi otišlo iz zemlje zauvijek. Šta je tek s obrazovanjem, kulturom? Koliko izdvajate novca iz budžeta za to? Je li vas ohrabruje kad vidite da vam mladi odlaze? Šta ste učinili dobro za njih kako biste ih zadržali? Ponosite li se svojim djelima, možemo li da ih vidimo, jesu li imaginarna ili opipljiva? Recite nam!

A dragi studenti Srbije, svaka vam čast! Vidi se da ste i vi ista vrsta ovaca za šišanje koja se pali na podražavanje onih najnižih strasti, a vjerovatno je suvišno govoriti da ih uopšte niste svjesni, a teško da vas i zanimaju problemi s kojim se suočavaju takozvani “vaši” ljudi, “vaši” RS-ovci(e)! Hoćete li da upoznate Srpsku? Ako hoćete, morate je doživjeti, a ne čuti već odavno izlizane fraze, klišee i besmislice koje više ni lud ne može da sluša. Pokušaću vam približiti sliku Srpske, tačnije sliku Bosne i Hercegovine koju niPicasso ne bi znao naslikati:

Ovdje ne žive ljudi, ovdje žive političari. Život vam diktira politika. Ovdje je najmanje bitno otcijepljenje države. Ovdje se ljudi dijele na vaše i naše, a svi su isti. Ovdje još rat nije prestao, jer političarima nije u interesu da prestane. Ovdje nacionalnoj mržnji nema kraja. Ovdje radimo za tuđu stolicu. Ovdje te po imenu svrstaju u entitet. Ne daj Bože, ako nisi među ova tri konstitutivna naroda, bolje bježi! Demokratije nema, niti će je ikada biti. Ovdje je aktuelna samo politička scena i to na ovaj način : što više kradeš, više će te masa podržavati! Obrazovanje nam se raspada, ljudi nemaju šta da jedu, ukraden nam je život u startu, ubijaju nas u pojam…i tako u nedogled bih mogla da pišem dok tonemo, ćutimo, trpimo, gledamo, propadamo…"


Prenešeno sa: www.klix.ba


http://www.klix.ba/vijesti/bih/pismo-jovane-kljajic-dodiku-sramim-se-kad-cujem-sta-pricate-bih-je-moja-drzava/131123031

Monday, November 25, 2013

" Panta rei"


Neki ljudi su vrlo bukvalno shvatili Heraklovu filozofiju definisanu u samo dvije rijeci,
"Panta rei" iliti : "Sve tece - sve se mijenja!" pa ni ne shvatajuci sta je to taj filozof htio reci ili cak ni ne znajuci za njega i njegovu filozofiju , oni neprestano mijenjaju ISTORIJU. A posto je "Istorija uciteljica zivota" , znaci i uciteljica nam se mijenja prema potrebama tih "nekih ljudi".

Evo, jedan medju njima je i Rados Bajic, nekada glumac koji se proslavio igrajuci uloge hrabrih patriota partizana, a sada , kad su se prilike malo promijenile, dosla demokratija, pa svaka budala moze biti i istoricar, on shvatio da je doslo i njegovo vrijeme da se pozabavi svojim djedovima i izmijeni ulogu koju su imali u drugom svjetskom ratu. Shvatio da je doslo i njegovo vrijeme da malo izmijeni istoriju.

Jos prosle godine smo od nasih dobrih prijatelja iz Srbije, zaista dobrih ljudi, culi da Rados sprema novu seriju u kojoj ce dokazati da je istina o cetnicima drugacija nego sto smo mi to ucili, nego sto je prikazivana u partizanskim filmovima ( u kojima je nekada isti taj Rados bio glavni junak - partizan). Bio sam pomalo razocaran time da ti  moji prijatelji, koje zaista cijenim kao normalne ljude, mogu tako nesto govoriti. Kasnije, nakon sto sam malo razmislio, zakljucio sam da su oni  iako na izvoru informacija , za razliku od mene, zapravo na izvoru dezinformacija, pod uticajem tipicne propagande. Oni ni ne shvataju da je taj Rados samo pion, koji kupi svoj dio kajmaka na prekrajanju istorije. Kako god je nekada punio dzepove i sticao slavu igrajuci u partizanskim filmovima, on sada radi to isto u filmovima u kojima prekrajajuci istoriju afirmise cetnistvo.

Rekao sam svojim prijateljima otprilike to da je mene istorija i u srednjoskolskom uzrastu interesovala i da sam je ucio da bih nesto naucio. Neki drugi, moji drugovi iz tih dana, ucili su samo one lekcije istorije za koje su pretpostavili da ce biti pitani. Kako su oni to pretpostavljali nikada nisam dokucio, ali su oni te lekcije deklamovali na pamet. Sve ostalo, bilo im je potpuna nepoznanica koja ih nije ni interesovala.Siguran sam da i Rados u tom uzrastu nije mario za istoriju, niti njega istorija i sada zanima. Uprkos njegovim nastojanjima, i uprkos nastojanjima svih onih koji sada prekrajaju razne istorije, ja ostajem kod one koju sam naucio i za koju sam na vrijeme dobio mnostvo dokaza u koje sam nekada  i u koje i sada vjerujem. Mene ne interesuje da li je neko zbog stida nosio svoj biljeg citavog zivota pa ga sada pokusava skinuti ili oprati , niti me interesuju ni oni koji svoje vjerovanje demonstriraju na fudbalskim utakmicama. Ja znam da novi most na Neretvi u Mostaru nije ni ljepsi ni stariji od onog staroga, niti ce Ferhadija kad je zavrse biti ljepsa i starija. Znam samo da je rusenje i jednog i drugog spomenika i kasnija izgradnja ljepsih i starijih,  posljedica politike djaka koji niti su ikada marili za istorijom niti za Heraklom i njegovom filozofijom. Te nekadasnje djake, sada odrasle ljude, ni istorija niti istina ne interesuje ni sada. Njihovi licni interesi, da se dodvoravanjem onima koji ce ih u datom zivotnom momentu placati, da se dodvore nacionalizmom napaljenoj rulji, su i iznad istine i iznad (h)istorije.

ŠIMUNIĆ za dom spremni

Sunday, November 24, 2013

Ovako je 2009. govorio Srdjan Popovic

Nedavno je u Beogradu umro advokat Srdajn Popovic. Jedan od njegovih intervjua iz 2009. godine jos je uvijek veoma aktuelan. Neki akteri o kojima Srdja Popovic govori vise nisu znacajni na politickoj sceni. Neki drugi jos uvijek jesu. Bez obzira sto je ovaj intervju objavljen prije cetiri godine, bez obzira sto su se politicke prilike i neprilike na Balkanu u medjuvremenu promijenile on je i dalje aktuelan i treba ga procitati...

**********************

Dodik je Tadićev Radovan Karadžić




Teško je povjerovati, ali sve su prilike da su građani Srbije, naročito one "druge", ipak nekako preživjeli posjetu predsjednika Ruske Federacije, Dmitrija Medvedeva Beogradu.
Iako je ruski predsjednik u Beogradu boravio jedva nekoliko sati duže od Madonne, dakle - manje od 24 časa - egzaltirani šef srpske diplomatije, Vuk Jeremić, požurio je da posjetu Medvedeva odmah proglasi historijskom. Za razliku od Jeremića, ruski ambasador u Beogradu, Aleksandar Konuzin je isti događaj okarakterizirao "samo" kao zaokret politike njegove zemlje prema Srbiji.
Bilo kako bilo, euforiju i masovni trans koji je pratio dolazak visokog gosta, prijetila je da pokvari jedino činjenica da je predsjednik Medvedev odlučio da Beograd posjeti 20. oktobra, na dan kada je, zajedno s Titovim partizanima, sovjetska armija oslobodila glavni grad Jugoslavije. U Srbiji koja nastoji da napravi reviziju Drugog svjetskog rata, koja rehabilitira kvislinge i koja se, i po ocjeni zamjenika premijera Ivice Dačića, stidi svoje atifašističke tradicije, ovo je moglo biti shvaćeno kao gorka pilula. Međutim, pribravši se, domaćini su ipak uspjeli da u čast uvaženog gosta u kratkom roku izglancaju davno zaboravljeni spomenik antifašistima - oslobodiocima Beograda, da u glavnom gradu na brzinu podignu bistu velikom ruskom pjesniku Puškinu i da, po naređenju ambasadora Konuzina, vrate ulice sovjetskim oslobodiocima - maršalu Tolbuhinu i generalu Ždanovu.
"Euforija koja prati posetu ruskog predsednika Medvedeva Beogradu samo je još jedna potvrda kontinuiteta aktuelne politike sa režimom Slobodana Miloševića", kaže za Dane ugledni beogradski advokat Srđa Popović. "Kao da zaboravljamo da je Rusija zemlja u kojoj se kriju naši ratni zločinci, ljudi koje traži srpsko pravosuđe. Tamo su Marko Milošević, Mirjana Marković, tamo se krio Vlastimir Đorđević..."
*Ko zna ko sve još!
Tako je.
*Pretpostavljam da ne očekujete da će, tokom posjete Medvedeva, to pitanje uopće biti stavljeno u na dnevni red?
Ne budite smešni! Rusija je velika sila kojoj Srbija ne može da bude partner i koja, prirodno, očekuje od vas da razumete status koji vam je dodelila. To je status sluge. Videli smo kako su se Rusi arogantno, bezobrazno, gotovo nasilnički ponašali prilikom prodaje Naftne industrije Srbije. Naše puzanje...
*Imate mnogo svježiji primjer: naređenje ruskog ambasadora da se, uoči posjete predsjednika Medvedeva, beogradskim ulicama vrate imena sovjetskih oslobodilaca.
Tako Rusija tretira Srbiju. Rusi zahtevaju da se poklonimo, da im poljubimo ruku, da im uvek nanovo potvrđujemo lojalnost. U Skupštini Srbije je, sećate se, bilo predloga da postanemo ruska gubernija, što je veleizdaja! Mala zemlja kao što je Srbija mora da bude jako oprezna ukoliko želi da se odbrani od zagrljaja velikih. Međutim, Srbija žarko želi zagrljaj Moskve i zato govorim o kontinuitetu, o nastavku Miloševićeve politike.
*Zašto ta politika tako dugo istrajava? Prošlo je devet godina od 5. oktobra.
Mnogi zaboravljaju da je Milošević na poslednjim izborima dobio dva miliona glasova, da je devedesete imao 97 posto podrške birača. Znate, to nije bilo tako davno. Međutim, to ne obezbeđuje kontinuitet. Ipak su neki ljudi u međuvremenu uvideli da je to bila ludost. Oni se danas osećaju poniženo, frustrirani porazima koje je ta politika, ali i Srbija doživela. Zašto se onda istrajava na tome? Koštunica i radikali insistiraju na kontinuitetu sa Miloševićem pokušavajući na sve načine da izbegnu postavljanje pitanja odgovornosti za devedesete. Ne radi se tu samo o ratnim zločinima, nego i o zločinima i neviđenoj pljački počinjenim u Srbiji. Hoću da kažem da je ideja tih ljudi da se kontinuitet održi bar dok su oni živi, kako niko ne bi morao da odgovara.
O suđenju Iliji Jurišiću

Nisam dovoljno upućen u slučaj Ilije Jurišića, tako da izbegavam da govorim o predmetima o kojima malo znam. Ipak, onoliko koliko sam mogao da pročitam u medijima, rekao bih da je reč o nečemu što je u duhu ideje Borisa Tadića o tome da svaki zločin mora biti kažnjen, u duhu ideje poravnanja, nivelisanja, simetrije... Osim toga, možda je reč i o pokušaju Tužilaštva da ublaži kritike na svoj račun od strane nacionalista. Međutim, čini mi se da su ovog puta izabrali potpuno pogrešnog čoveka, da su priču o Dobrovoljačkoj suviše nategnuli. Sudeći po onome što sam video u medijima, bojim se da je suđenje izvedeno bez ikakvih pravih dokaza o krivici.
*Zbog čega predsjednik Tadić insistira na tom kontinuitetu?
Mislim da postoje dva moguća objašnjenja. Jedno je da se priklonio stvarnosti i da misli da je ta nacionalistička struja suviše jaka da bi joj se mogao odupreti. Reč je o ljudima koji su iza kulisa.
*Na koga mislite?
Crkva je, recimo, partija koja u Srbiji uživa toliko veliki uticaj i zbog toga što prosto nije percipirana kao partija. Na kojoj je crkva strani, na toj strani je većina. Videli ste da je Parada ponosa otkazana nakon Amfilohijevog obraćanja javnosti. Pre tog saopštenja, Vlada je tvrdila da će obezbediti mir i sigurnost građana. Onda su se naprasno setili da je rizično. Drugo objašnjenje Tadićevog istrajavanja na kontinuitetu, koje mi se često čini realnije, je činjenica da je Đinđić ubijen i da je Tadić došao na mesto predsednika u zemlji u kojoj ubiti čoveka ne predstavlja ništa. S jedne strane, Tadić pokušava da priča evropsku priču, a onda malo-malo, pa je nekim postupkom sabotira kako ne bi razljutio drugu stranu koja, videlo se, može i da ubije.
*Hoćete da kažete da predsjednik Tadić balansira iz straha?
Hoću. Oni svako malo prete, podgrevaju strah. Često čujemo - proći ćeš kao Đinđić. Ovo što se po ulicama dešava, to nasilje... Reč je o psihopatama koji opravdanje za svoje postupke nalaze u samom temelju nacionalističke ideologije. Setite se: Koštunica najpre održi govor, pa bude zapaljena ambasada SAD-a; Tomislav Nikolić organizuje miting protesta zbog izručenja Radovana Karadžića Haagu, posle čega na beogradskim ulicama divljaju demonstranti. Tadić je svestan da su jači i zato luta.
*Pa, zašto onda to i ne kaže?! Mislite da se hrabri kada tako često Srbiju poistovjećuje sa sobom? Jučer kaže: "Odbijam ulogu zločinca za Srbiju"; predstavnicima političkih partija iz RS-a poručuje: "Srbija je moja politička obaveza, a vi ste moja moralna obaveza." Čija?!
E, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Srbija, nažalost, do sada ni tu nije napravila jasan diskontinuitet u odnosu na Miloševića. Možda je to najvidljivije u odnosima Tadića i Milorada Dodika. Naime, Tadić se prema Dodiku ponaša na isti način na koji se Milošević ophodio prema Milanu Babiću ili Karadžiću. Dodik je Tadićev Radovan Karadžić. U pitanju je isti manevar koji bi se mogao svesti na predsednikovu poruku međunarodnoj zajednici: u stanju sam da vam pravim neprilike i u tome je moja snaga. Nemam ništa pozitivno da ponudim, ali mogu da vas iznerviram kada god to poželim. Međunarodna zajednica mora da dođe kod mene i da me lepo zamoli - daj, bre, uradi nešto, smiri tog čoveka! Dodik i društvo su, dakle, taoci, čipovi sa kojima Srbija igra partiju pokera sa međunarodnom zajednicom. Da se razumemo: reč je o istoj igri koju Rusija igra sa svetom, s tom razlikom što je u ruskoj igri čip - Srbija.
*Milorad Dodik ima podršku Srbije u pravljenju haosa, to ne radi autonomno?
Siguran sam da Dodik i ne zna šta se sa njim događa, kao što takvi ljudi to nikada ne znaju. Dovoljno im je da su u orbiti i oni dalje ne razmišljaju. Gurnu ih da prave nepriliku i kasnije ih ostave, bace kao što su bacili sve ostale - u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori... Odrekli su ih se čim su mogli da izvuku nešto za sebe.
*Šta Srbija s Dodikom kao "čipom" može da izvuče za sebe?
Republiku Srpsku, time i Bosnu i Hercegovinu, vlast u Srbiji tretira kao deo nove "kosovske bitke", objašnjavajući Evropi da RS ima pravo otcepljenja od BiH na isti način na koji se Kosovo otcepilo od Srbije. Pritom, što je najčudnije, Srbija ne želi RS, kao što ni RS-u na pamet ne pada da se prisajedini Srbiji. Ista stvar je sa Kosovom. Ovakva kakva je, šta bi Srbija sa RS-om?! Ili sa Kosovom?! To bi joj predstavljalo dodatni teret. Međutim, Srbija podstiče Dodika jer joj se sviđa da Bosna, zahvaljujući premijeru RS-a, postaje međunarodni problem. Dodik destabilizuje zemlju, sabotira, koči, ali mislim da će njegova uloga ostati na tome.
*Zašto mislite da Dodiku neće uspjeti da ozbiljnije destabilizira Bosnu?
To što rade bosanski Srbi i Dodik, na kraju će naterati međunarodnu zajednicu da povuče vrlo odlučne, čak i nasilne poteze kako bi na tu priču stavila tačku.
*Šta pod tim podrazumijevate?
Podrazumevam, na primer, da će ovlašćenja koja ima visoki predstavnik ili eventualno neko slično telo, konačno početi da se koriste mnogo slobodnije. Ne može Evropa da povuče ruke od Bosne, da je još jednom ostavi. Njihova odgovornost za Bosnu je ogromna. Suviše dugo su sedeli na rukama i nemo posmatrali šta se događa. Uostalom, koja je to sila Dodik, koja je sila RS?! I, najzad: koja je to sila Srbija?!
*Najvažnija na Balkanu, toliko važna da od nje zavisi stabilnost regiona, tvrdi predsjednik Tadić.
Nemojte, molim vas... Sujeta je Tadićev najveći motiv, to je jasno. Jako mu se dopada to što je predsednik i kao da i ne želi da sakrije koliko se takav sam sebi sviđa. Često imate utisak da je to što govori prethodno dugo vežbao pred ogledalom - taj strogi pogled, to držanje, taj osmeh... Ustvari, Tadić često izgleda kao glumac koji ne samo da glumi predsednika, nego ga i preglumljuje, tako da neretko deluje kao karikatura. Njemu sopstvena spoljnja obeležja odnose mnogo pažnje. Koštunica je bio autentični fanatik; Tadić je takođe fanatičan, ali samo u pogledu svoje ličnosti. Potpuno je posvećen isključivo svom imidžu.
*Govorili ste o svijesti predsjednika da su "oni" jači, o strahu. Ipak, osuđujući ubistvo francuskog navijača Bricea Tatona, predsjednik Tadić je nasilje na beogradskim ulicama povezao s nasiljem koje je počelo devedesetih, s ratovima, zločinima, pobunom JSO-a, ukazao na opasnost fašizacije društva... Kako to tumačite?
Da, to je karakteristično. Tadić zaista ponekad obeća zaokret, ali od toga ništa ne realizuje. Zaleti se i odmah stane. Nije u stanju da osudi genocid u Srebrenici, a da odmah ne doda - svi su krivi, osuđujem svaki zločin... Pa, ne, ne, ne... Zločine za koje si odgovoran, jer živiš u zemlji u kojoj se zločinci slobodno kreću, e, o tome treba da govoriš. Ne pričaj i ne osuđuj one na koje ne možeš da utičeš... U mom kraju, na Paliluli, kada neko tako lepo priča, a ništa ne radi, kažu: imaš "žvaku", vola da ubiješ! E, tako i Tadić - nekada ima "žvaku", a iza toga - ništa! Inače, tačno je - Tadić je precizno nacrtao tu nit nasilja, ali, nažalost, ne verujem da razume da se ona nastavlja i vodi do Vuka Jeremića. Čuli ste šta Jeremić govori. Mislim da taj mali uopšte ne razume čemu služi.
*Čemu služi?
Iako mu se verovatno čini da pravi neku strašnu karijeru, mislim da ga Boris Tadić zloupotrebljava. Pošto je izbore dobio sa parolom - 
i Kosovo i Evropa - Tadić je odlučio da priča o Evropi, a da Jeremiću prepusti Kosovo. Svestan da od Kosova neće biti ništa, računa da će taj poraz biti shvaćen kao Jeremićev, a ne njegov lični. Ovaj mali to očigledno ne shvata i sa sve više žara tone u te nacionalističke budalaštine. Nisam siguran da Boris Tadić, kada se sretne sa evropskim diplomatama, ne kaže: pa to priča ovaj mali. Znate, suviše je mlad i vatren; veliki patriota, pa ga ponese.
*Ipak, po svim istraživanjima, Jeremić u Srbiji ima podršku veću od Borisa Tadića.
To je snaga Koštunicine Srbije. Tzv. obični ljudi se osećaju frustrirani lošom slikom koju svet o nama ima, pa su ljuti, puni besa. Ovde uporno pokušavamo da napravimo nekakve komisije za brendiranje Srbije, ne shvatajući da je naš brend ratni zločin. Po tome nas znaju, a ne po splavovima, Nikoli Tesli ili sarmama. Nemce to prati šezdeset godina. Civilizovani svet izbegava da pominje, ali, koliko god se polomili da dokažu da to više nisu, svi za Nemačku uvek misle - eh, oni su imali Hitlera, holokaust, logore... Nažalost, Srbija se i ne lomi da dokaže suprotno. Imamo loš imidž koji obični ljudi doživljavaju kao nepravedan. Svet nam je uveo sankcije, bombardovali su nas, ne daju nam šengenske vize... To osećanje uskraćenosti koje ima osnova rađa bes i gnev koje eksploatišu radikalna, nacionalistička struja, što se pretvara u mržnju prema Albancima, Hrvatima, Clintonu, Bošnjacima... Nevolja je što u tom besu i mržnji zaboravljamo da smo za sve sami krivi.

*Kada govorite o frustriranosti građana, o bijesu prema međunarodnoj zajednici, o osjećaju prikraćenosti, moram da Vas pitam postoji li zemlja na Balkanu kojoj je isti taj svijet napravio više ustupaka?
U pravu ste, ali nama se, upravo zbog tih ustupaka, čini da se sve to podrazumeva, da ih čak nije bilo dovoljno. Verujem da ljudi misle: mora da je ta Evropa zbog nečega kriva čim nam ovoliko titra. Pa, pogledajte Dayton! Hrvatska vojska, kada je zaustavljena od strane Amerikanaca, bila je pred Banjalukom. Pratili ste suđenja pred Međunarodnim sudom pravde, pred Haškim tribunalom...

*Ignoriranje dokaza, uvažavanje nevjerovatnih zahtjeva Srbije, gledanja kroz prste, popuštanja, potrebnih 55 posto, "mimo svijeta", za crnogorski referendum... Zaista, zbog čega to čini međunarodna zajednica?
Zbog toga što ne želi da se srpski narod oseti jedinim krivcem, zbog toga što žele da nam sačuvaju obraz, da ne dozvole da ispadnemo najveći i dugoročni gubitnici... Očigledno je da su, kako bi nas pacifikovali, hteli nešto da nam daju. Ali, mi se ne damo pacifikovati. Naš poraz nije bio dovoljno jasan, dato nam je više nego što nam pripada, iz čega smo razumeli da nismo nizašta krivi. Tadić ode u New York i kaže: "Niko Srbiji ne može da drži lekcije iz poštovanja ljudskih prava!" Pa, ta izjava je autistična! Imate utisak da je izgovara čovek koji ne živi ovde. Ili Koštunica: "Koji smo mi to ljudski ili božanski zakon prekršili da nas tako kažnjavate?!" Ej, bre, seti se, čoveče! Nije to tako teško! Uvek su nam bili krivi drugi koji su, u suštini, samo reagovali na džumbus koji smo stvarali. Moramo konačno priznati da je tokom devedesetih u Jugoslaviji postojao jedan, glavni akter - Srbija. To je bio
one man show! Svi ostali su reagovali. Kako? Borbom, zločinima, kako god hoćete. Druga je stvar što to ne priznajemo i što nam međunarodna zajednica pomaže da se Miloševićev i poraz Srbije nikada ne dovedu do kraja. To nam je poslužilo da istrajavamo na politici zbog koje smo bili poraženi. Možda je i to jedan od razloga anomije koja vlada u Srbiji. A trenutna paraliza predsednika, Vlade i svih institucija, posledica je, pored svega spomenutog, i činjenice da su ovde uvek postojale dve nepomirljive vizije.
*Koje?
To je suštinska dilema Srbije sa kojom se ona bori dve stotine godina. Nedavno sam razgovarao sa Latinkom Perović i rekao joj da mislim da je Srbija uvek imala samo dve partije. Čak i kada su komunisti bili na vlasti, u okviru tog jednopartijskog sistema, postojale su dve partije - evropska i patriotska. Uostalom, rekao sam gospođi Perović, i vaši liberali su zbog toga pali. Svaka proevropska, liberalna, otvorena opcija ovde uvek dobije batine, uvek nastrada. Po tom se šavu sve cepa. Dok svet ide, mi i dalje vodimo jalove rasprave šta da se radi, ostajući zakopani u svoju glupu dilemu. To je ono što kaže historičarka Dubravka Stojanović: problem ostaje isti, samo se degeneriše. I, vidite... Početkom devedesetih, prisustvovao sam osnivačkoj skupštini Demokratske stranke na kojoj je bilo mnogo mojih prijatelja. Očekivano je i normalno bilo da u tu partiju i sam uđem.
*Zašto niste?
Evo, reći ću vam. Moj tadašnji prijatelj, Kosta Čavoški, kao jedan od osnivača Demokratske stranke, rekao mi je da očekuje od mene da uzmem člansku kartu novoosnovane partije. Tražio sam da najpre pogledam program. "Ma, daj, šta će ti program?!" - bunio se. "Znaš sve". A program se sastojao iz dva dela. Prvi bih potpisao bez razmišljanja. Drugi deo je bio nacionalistička, Miloševićeva priča, između ostalog i o Kosovu koje je i tada bilo važno. Nisam se učlanio u DS. Hoću da kažem da i ta stranka, koja danas formalno ima gotovo apsolutnu vlast, pa samim tim i veliku odgovornost, u svom programu ima destruktivni šraf, konflikt, protivrečnost koja je razvlači. Godinama su se cepali po tom šavu, pa su vremenom, sećate se, DS napuštali Nikola Milošević, Kosta Čavoški, Koštunica... Po istom principu je izbačen i Čedomir Jovanović. DS uvek pokušava da nađe nekakav centar koji je jednostavno nemoguće naći. Zbog toga je Čedomir Jovanović postao najomiljeniji neprijatelj Demokratske stranke.
*Zbog čega?
S obzirom na to da je DS skliznuo prema desnici, boji se osipanja članstva. Taj dualitet, to je pragreh Demokratske stranke. Začeti su nakazno i to traje.
*Kada već spominjete Čedomira Jovanovića, kako Vam danas izgleda Liberalno-demokratska partija?
Voleo bih da me to ne pitate.
*Pošto već jesam, slažete se da objavim ovaj odgovor?
Naravno, ako je to odgovor.
*Jeste, vrlo jasan.

(Intervju objavljen u BH Danima prenesen u E-Novinama)

Saturday, November 23, 2013

A. Ravlic: ODBIJENI JER ZNAJU NAPAMET


Čuveni banjalučki trgovac Poljokan, koji je imao najveću trgovinsku radnju tekstilnom robom u Banjaluci, koja se nalazila preko puta Hotela Palace (na mjestu gdje se nekoć nalazila banjalučka "Nama"), odgojio je mnogobrojne trgovačke pomoćnike. Najbolje je zadržavao kod sebe ili preporučivao drugima. Ne pamti se da je dobre i provjerene napustio, da im nije pomagao na bilo koji način.
Na ''šegrtovanje'' kod Poljokanovih moglo se doći samo uz dobre preporuke u kojoj su najvažnije bile čestitost i poštenje obitelji iz koje učenik dolazi.
No to nije bilo dovoljno. Svaki preporučeni kandidat morao je proći prijemni ispit kod Poljokana, koji je sa svakim porazgovarao o svemu i svačemu, da bi iznenadno upitao:
- Koliko je, na primjer, 7x8?
- 56!
- Možete ići. Niste za mene i trgovinu.
Kad bi roditelji saznali šta se, i kako, dogodilo, Ijutito bi svojemu djetetu govorili: ''Ma, jesmo li ti govorili da moraš uzeti olovku i papir bez obzira što ti to znaš napamet.''
Ali, dijete ko dijete - pohitilo i propalo.

(Iz knjige Ace Ravlića ''Banjalučke vesele zgode i anegdote'')

Friday, November 22, 2013

Mile Stojić: APATRID




Pojam apatrid će najlakše predočiti nekoliko biograf skih podataka. Rođen 1901. na otoku Sušaku. Obitelj 1902. preselila u Beograd, a četiri godine kasnije u Budimpeštu. Školovao se u Budimpešti, Bratislavi i Münchenu. Studirao u Beču. Poslije živio u Berlinu, Münchenu i Henndorfu kraj Salzburga. Umro 1938. u Parizu. Po zanimanju je bio književnik i zvao se Odon von Horvath.
Po tom životopisu Danilo Kiš je napisao priču, u kojoj glavni lik kazuje: "Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali, moja se majka porodila u bolnici u Fiumi. I ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živio u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio." (Danilo Kiš, Apatrid)

Biografija po kojoj je napisana priča opće je mjesto našega prostora i vremena. Ona je leitmotiv moderne europske umjetnosti, paradigma milijuna. Apatrid. Čovjek bez domovine, čovjek koji više nema osjećaja domovine. Čovjek kojemu je oteta domovina. Pribjegar s dva spakirana kofera i sjećanjem na porušenu kuću. Njegov osjećaj je osjećaj razvalina, mraka i potpunog opustošenja. Njegov put je linija od praga do praga, koja završava u hladnim valovima Seine. Ali... Domovina je, ipak, ondje odakle vas ne tjeraju - reći će ovih dana jedan Bosanac, i to može biti kakva-takva utjeha. Do daljnjega.

Tlo Europe je palimpsest, pergamena na kojoj su krvlju pisane povijesti naroda, jedna preko druge, i nijedna generacija nije minula a da nije upamtila rat, glad, kugu, trešnju i svako zlo. Na Balkanu pogotovo. Apatrid je istinsko dijete Europe, jučer "klijent" u plinskoj komori ili gulagu, danas unutarnji disident što luta ulicama Beča, gdje se upravo igra Odon von Horvath... Eine Unbekannte aus der Seine... Ulicama Pariza... U svakom slučaju, onaj sumnjičavi, "što uvijek traži dlaku u jajetu". Emigrant. Gnjida.

Ali, svejedno, poslušajte kako odjekuju njegove riječi između razvalina pojmova i gradova: "Ne voli nijednu zemlju. Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju. Ne voli nijedan grad: lako se pretvara u ruševine."

Mile Stojić

Wednesday, November 20, 2013

Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.2


PAZI KAKO PRELAZIŠ ULICU

Ulicu Vase Pelagića uglavnom pamtim kao asfaltiranu i samo se kao kroz neku maglu sjećam priča o avanturama moje starije sestre i njene koleginice Mikice Zarić, koje su, navodno, prevrnule i prosule bure tečnog katrana prilikom njenog asfaltiranja.
Tu avanturu moja sestra nikad nije potvrdila, ali je nikad nije ni demantovala.
Znači bilo je tako.
Dakle, djetinjstvo sam proveo na asfaltu, lišen svih onih čari koje donosi makadam i blatnjava ulica. Naravno, blata je zato bilo u izobilju na drugim mjestima, uostalom, ni trotoar nije bio asfaltiran, ako ga je uopšte i bilo.
U to vrijeme našom ulicom uglavnom su prolazile konjske zaprege i, vrlo rijetko, motorna vozila. Uglavnom su to bili vojni kamioni i poneki automobil ili motor. Dva ili tri u toku cijelog dana.
Međutim, i pored tako „gustog saobraćaja, moja mati mi je obavezno svaki put kad sam izlazio iz kuće striktno naglašavala onu čuvenu: „Pazi kako prelaziš ulicu“, a kad se desio i pravi vatreni obračun između neke bande koja je, bježeći iz Slovenije, naletila na našu muriju, slijedio je i dodatak te čuvene rečenice: „Vidiš li kakvog sve svijeta ima“.
Ovaj obračun smo gledali „uživo“, jer se odvijao u potkrovlju jedne zgrade koje se vidjelo sa našeg prozora. Tu četvoročlanu bandu je vodio neki čova po imenu Kralj, a među njima je bila i jedna žena. Naravno, murija ih je sve do jednog samo tako poubijala, jer se nisu htjeli predati. Mislim da su se tad pominjali i neki taoci, ali u to nisam baš siguran.

Kad uspješno pređeš ulicu

Kad sam već izašao iz kuće i „kad sam uspješno prešao ulicu“, a nisam imao školskih obaveza, imao sam bezbroj mogućnosti da „ubijem vrijeme“, a da pri tom nisam morao praviti neki belaj.
U takvim situacijama sam uglavnom išao na „đačku predstavu“ ili u čitaonicu. 
  
Đačka predstava

Danas se za „đačku predstavu“ koristi izraz matine. Ovdje uglavnom mislim na  prestave u kinu „Kozara“, koje su se dešavale nedjeljom ujutro od 10 do 12 sati. Naravno, tad je subota bila normalan radni dan, tako da smo samo nedjeljom bili slobodni od školskih obaveza. Ni taj dan nismo bili baš totalno slobodni, jer je nedeljom u 13 sati bio na programu obavezni nedjeljni ručak na koji se nije smjelo zakasniti.
Ove „đačke predstave“ nisu podrazumijevale samo odlazak u kino, jer smo u starijim razredima osnovne škole i u srednjoj školi, po školskom programu, morali ići bar jednom mjesečno i u pozorište. Tako smo svi predstavu „Hasanaginca“ gledali bar po pet puta (a najjebeniji su bili Glembajevi).
U srednjoj školi to i nije bilo tako loše, sjedneš na balkon pored neke koleginice iz „unutrašnjosti“ koja folira intelektualku, i eto ti „žuraje“ u pozorišnoj tami.

Ješo

Ješo je bio jedan dobri čovjek koji je kidao karte na ulazu u kino „Kozara“. On je taj posao obavljao vrlo savjesno, ali uz velike probleme, jer je imao slab vid i nosio naočale sa ogromnom dioptrijom, sa staklima „kao dno od tegle“.
U to vrijeme karte za kino su bile vrlo jednostavne i, naravno, crno-bijele, pa smo mi, mali gadovi, dobrom Ješi koji, kao što već rekoh, nije baš najbolje vidio, umjesto karata podvaljivali komad novina koji je bio veličine kino-karte.
Za ulaz u kino „Vrbas“ nije bila potrebna ni ta mala podvala, već si jednostavno mogao  vatrogascu koji je kidao karte „šušnuti“ koji dinar u džep i ulaz je bio slobodan. Ime tog pregaoca sam zaboravio.   

Čitaonica

Čitaonica je bila pri Narodnoj biblioteci Petar Kočić i nalazila se u zgradi koju danas nazivaju Banski dvor. U to vrijeme ta zgrada se zvala Dom kuture, koji je i istinski bio prava kuća kulture. Pored biblioteke, tu se nalazilo i niz drugih kulturnih ustanova o kojima ne bih ovaj put.
Dakle, da bi mogao dolaziti u čitaonicu, morao si biti član biblioteke u koju smo se učlanjivali uglavnom radi knjiga koje smo morali čitati za lektiru, ali i radi zabavne literature koja se tu nalazila. Tu uglavnom mislim na veliki izbor omladinskih novina i časopisa, koji su, opet, obilovali svim vrstama stripova, koje smo bukvalno gutali.
Danas autore tih stripova, kao što su Harold Foster ili naš Andrija Maurović, smatraju velikim umjetnicima.
Moji strip-favoriti su bili „Čapa i Gru-Gru“, „Krcko“, „Dejvi Kroket“, „Fleš Gordon“, „Poručnik Bluberi“, a nešto kasnije „Džeramaja“ i „Korto Malteze“ i, naravno, stripovi nad stripovima − „Princ Valijant“ i domaći „Crni jahač“.
Za slobodan ulazak u čitaonicu postojao je još jedan uslov, odnosno morao si biti i član jedne od sekcija koje su tu postojale. Mi smo se uglavnom učlanjivali u dramsku sekciju iz koje bi nas vrlo brzo istjerali, jer nismo dolazili na probe, ali jednom su nas prešli pa smo čak i glumili u predstavi „ U cara Trojana kozije uši“.

To su bili rijetki trenuci kad su naši roditelji, sjedeći u prvom redu,  bili ponosni na nas. U stvari, na predstavi su bile samo naše mame, dok očevi uopšte nisu ni znali šta se tu zbiva. I danas mi se čini nevjerovatnim da bi Veno Fulanović ili moj Smajo sjedili na toj predstavi. Imali su oni pametnija posla od gledanja dječijih predstava.

*****************

Kad pubertetlija pomisli da je „faca“



I tako je to išlo sve do ferija pred polazak u sedmi razred osnovne škole, kad su mi dosadile dječije igre, teror starije raje, đačke predstave, dramska sekcija i sve ono što me je činilo jednim od klinaca iz Pelagićeve.
U stvari, desio mi se pubertet i ja krenuh svojim putem za koji ni dan danas ne znam da li je bio ispravan ili ne, ali je zato bio moj i ničiji više i ja ga se ne stidim. Sa ovog puta se, nažalost, više nikad neću „vratiti“ u Pelagićevu.  
Možda su za to prerano „sazrijevanje“ krive i burne šezdesete, kad su širom svijeta milioni klinaca poput mene počeli obolijevati od najbezazlenije mladalčke bolesti  poznate po imenu Rock 'N' Roll.
Ko to zna? Možda je stvarno tako i bilo, ali jedno je sigurno ulicu Vase Pelagića nikad neću zaboraviti i ona će uvijek za mene biti najljepša i najbolja ulica na svijetu…


(Nastavice se)

Little Sule
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...