Friday, January 31, 2014

Zeljo S.: Sretna vam Kineska Nova godina


Danas je - Kineska Nova godina KONJA ! Slavi se 15 dana,a ne kao mi … dan ili dva ! 
Znaju ljudi sta rade !
Pa,neka nam je svima torba puna “vitamina” i sa srecom nam Godina konja 

Penso i unuka Meri

Penso prica svojoj unucici Meri kako je to bilo nekada kad je igrao kosarku u Borcu i na Elektrijadama.
Meri pazljivo slusa, cudom se cudi - i ne vjeruje!

Tuesday, January 28, 2014

Miroslav Krleža: Pogreb Jovana Dučića

Nevjerojatan doživljaj jednog hipohondra



Došao sam neko veče u kavanu i makinalno, po svome običaju, uzeo u ruke beogradsku »Politiku«. Vidim tamo dvostrukim slovima odštampan veliki naslov: Pogreb Jovana Dučića. Pod neposrednim utiskom te vijesti bacim se na uvodnik i tako sam se letimice spustio u tu žalosnu dubinu prvoga stupca da mi je zastao dah, i ja sam se izgubio u nevjerojatnim prostorima. Čitao sam tamo, u tom uvodniku da je Jovan Dučić - »jedan od retkih naših ljudi koji će ostati i kao delo i kao čovek. Magija njegova od krajnjih granica razvijene ličnosti isto je tako neodoljiva za njegove savremenike koliko i njegovo grandiozno delo kao pisca. Po jednom i po drugom, Jovan Dučić je jedan od nekolicine naših ljudi iz elite koji nepobitno dokazuju da nije Srbija samo politički Pijemont, nego da je i Beograd odavna postao kulturnim centrom našeg naroda.

Sve što je duboko rasno jugoslovensko nalazi se samo na tlu ovog večitog Pijemonta: naše nemanjićke kronike iz doba kada ih ni Francuzi ni Nemci nisu imali: nemanjićki manastiri sa raskošem jednog prosvećenog hrišćanskog carstva kojem je malo trebalo da nasledi svu civilizaciju Vizanta; sama nemanjićka država najjača i najsjajnija na istoku, koja je išla od Jedrena do Stona; naše narodne pesme o Kosovu i Prilepu, koji ostaju za uvek jedini izvor umetničke inspiracije; naša muzika, jedina nacionalna i jedina koja uopšte kod nas postoji; ceo naš folklor; celo bogatstvo našeg nenadmašnog jezika... Zato nije čudo što se ovde rodila i nova država, i što je iz nje rođena ova velika i neoboriva monarhija, produkt sistema naše porodice, zadruge, istorije. Zato je prirodno da beogradski univerzitet, najbolji od svih drugih, već trideset i više godina radi na izgrađivanju naše čisto nacionalne kulture, čisto naše; naše geografije, naše geologije, naše lingvistike, naše etnografije, našeg prava, naše istorije, naše flore i faune, naše filosofije, naše muzike, našeg folklora. Pokojni Jovan Dučić je svojim delom slao u herolde te velike afirmacije našeg rasnog kapaciteta i neodoljive volje za jedan izraziti rasni život. On je jedan od junaka naše rasne epopeje i jedan dokaz o misiji Beograda među onima koji još nisu rasno probuđeni. Kao diplomat, on je bio jedan među onima koji su na strani bili nosioci svih velikih odlika naše rase; njegove sposobnosti za kulturu, njenih visokih mera za etičke vrednosti, njenog ponosa u energiji za život, njene volje za afirmaciju, njene lakoće za asimilaciju. On je u Rimu bio Italijan, u Parizu je bio Francuz, u Londonu je bio Englez, kao što je u našem Beogradu bio Beograđanin ili u našem Zagrebu bio Zagrepčanin-Kosmopolita«.
Moguće iz razloga što ja nikako nisam rasno probuđen, taj nevjerojatan šmokovsko-lažljivi ton uvodničara, to bestidno cementiranje laži radi laži (l'art pour l'art), ta neozbiljna frazerska intonacija, sve mi se to zgadilo i ja sam od nekog unutarnjeg dubokog gnušanja zaklopio oči i lako prelomivši »Politiku« po polovini, preskočio uvodnik i nastavio na drugom stupcu kod opisa opijela u Sabornoj crkvi. Na kovčegu ikona za cjelivanje i diplomatska spada. A na gornjem kraju poklopca, kroz staklenu lukarnu, mogao se vidjeti pokojnik u diplomatskoj gala uniformi, već potamnio. Patrijarh Dimitrije sa svoga prijestola počinje jektenija na koje odgovara Beogradsko pevačko društvo. Dvorski lakej unosi veliki lovorov vijenac sa trobojnom trakom na kojoj piše: Aleksandar. To je jedini vijenac kraj kovčega. Ostali su pred crkvom. Sa »So svjatimi u pokoj« opijelo se završava i Patrijarh silazi sa svoga prijestola u sredinu crkve. Bili su tamo još odštampani govori ministra spoljnih poslova i nekakvih meni stranih i nepoznatih akademičara, ali te govore nisam pročitao nego samo površno preletio i okrenuo se mom kavanskom stolu, da mu patetično i važno - kao što se to dolikuje - objavim smrt Jovana Dučića.


- Gospodo! Znate li što je novo? Umro je Jovan Dučić!
Stvar nije bila onog efekta koji sam ja sebi zamišljao. Ljudi su ti doduše, za Jovana Dučića čuli, a jedan je bio i pročitao prije deset-petnaest godina nekoliko pjesama od tog našeg gordog Belerefona, koji je svoje srce pojeo bez jauka, ali se na tu vijest nitko nije ni najmanje uzrujao. Mirno su dalje frkali cigarete i pili kavu, a jedan je nehajno pružio ruku, uzeo mi »Politiku«, a onda, pogledavši je, pogledao me napadno iznenađeno.
- A gdje si ti to čitao da je Jovan Dučić umro? To je umro Gavrilović, a ne Dučić!
Zbunio sam se neurastenično, kao pravi nervčik (koji u svojoj podsvijesti osjeća da se nešto krivo zbiva, samo ne može da shvati - što?      
- Kako Gavrilović, kad sam ja pročitao Dučićevo ime?
Uzeo sam tako ponovno »Politiku« u ruke i konstatirao da je ipak istina da je to umro Gavrilović, i da i sam ja krivo pročitao naslov. (To krivo čitanje znak je novinarske profesionalnosti.) Doista! To je umro Gavrilović, a onaj nevjerojatni uvodnik napisao je Dučić. Nevjerojatno ali istinito! Napokon, svejedno. Onoga dana kada Jovan Dučić doista bude u Sabornoj crkvi ležao u diplomatskoj gali, već potamnio pod ikonom za cjelivanje i diplomatskom špadom, sigurno je da će »Politika« štampati uvodnik o velikoj i neoborivoj monarhiji, dubokoj rasnosti, o našoj filozofiji, o misiji Beograda međurasno neprobuđenima, heroldu velike afirmacije našeg rasnog kapaciteta, o velikom nosiocu odlika naše rase koji je bio u Londonu Englez, a u Zagrebu Zagrepčanin - Kozmopolit. Jer Gavrilovići i Jovani Dučići umiru, ali fraza je vječna! »So Svjatimi u pokoj!«

*e-Novine: Tekst preuzet iz knjige Eseji, Zora, 1963.

Monday, January 27, 2014

Mario M.: Sličice iz Banjaluke (6)

 Zajednica
 Bivsi Picin park
 Imperativ

 Mehmedija
 Sahovska partija
 Trotoat u zimskom periodu
 Ulica Milana Radmana
Usamljenice

Sunday, January 26, 2014

Aleksandra Čvorović: ULICOM KROZ SNOVE


Kakvim slatkim riječima se piše o svom gradu? U dugim usamljenim šetnjama, u skrivenim i tajanstvenim kutcima, razgovaram sa dušom svog grada, između mene i njega postoji nevidljiva spona, kao pupčana vrpca koja nas trajno vezuje.
Lijepo je stajati i posmatrati sa betonskog mosta, gdje se mala rijeka Suturlija ulijeva u Vrbas, širi ga i usporava, dok se duge zelene kose žalosnih vrba kvase i ogledaju u umirenoj vodi, i divlje patke lijeno plutaju. A kada podignete pogled ka gore susretnete se sa tamnim zelenilom četinarske šume, koja se penje uz brdo i prelazi u listopadnu šumu, čije visoko drveće zaokružuje vidik stremeći ka plavetnilu neba. A ako se okrenete na drugu stranu, u pravcu iz kojeg dotiče rijeka Suturlija vidjećete kako zavija njen uski stjenoviti kanjon prekriven niskim ali gustim raslinjem, kroz koji su se načičkale udžerice stiješnjene prostorom dok kraj rijeke vijuga tako uzak put da samo jedno auto može proći i mnogo malih mostića vodi do kuća sa druge strane rijeke na kojoj nema ceste. Rijetka su mjesta gdje se priroda tako velikodušno poigravala i rasipala svoje darove, dok je čovjek nastojao da se umetne i ugura u tu njenu igru i nađe pravu mjeru i rješenje koje će ga izmiriti sa njenim ćudima.
Ima jedna posebna ulica, koju naročito volim i koja odaje priznanje jednom drugom velikanu pisane riječi, Jesenjinova ulica. Uvijek sam se pitala ko je bio tako suptilno kreativan da baš toj ulici da ime jednog duboko emotivnog pjesnika i sanjara, taj spoj je tako savršen pogodak da svaki put sa divljenjem i ponosom prolazim kroz nju. Ulica je uska i pribijena uz samu obalu rijeke, žalosne vrbe poput zelene zavjese zakriljuju šetača od jakog sunca, svjetlost titra po vodi i šalje svjetlace po lišću. Vrbini patuljasti cvjetovi zvani mace lagano lelujaju po vazduhu, to je ulica kojom se korača kroz snove i čini vam se da tolika ljepota ne može biti stvarnost, to je ulica čiste ovaploćene poezije. A ja sam pjesnik i meni je neophodno kretati se, disati i družiti se sa sjenama pjesnika. Ovuda lutaju duše pjesnika, bili oni živi ili mrtvi, a prava poezija ne umire nikad.

(Književna Banjaluka)

Saturday, January 25, 2014

Vedrana Rudan: Vratite mi Jugoslaviju

Ne kužim ovu frku oko Perkovića. Zašto bi ga Hrvatska morala izručiti Njemačkoj zbog zločina koji je on tamo, navodno, učinio prije Krista? Perkovića bi trebalo osuditi na smrt u Hrvatskoj zato što je Tuđmanu i kompaniji pomogao da dođu na vlast. To što je dao, ako je dao, smaknuti nekog Đurekovića, koga briga.
Da li je Đureković bio pošten i iskren drug koji drži datu riječ? Da jest radio bi u Jugoliniji, pokojnoj Jugoliniji, živio u društvenom stanu, imao pravo na zubara, u zgradi Jugolinije, liječnika, u zgradi Jugolinije, branio bi boje Jugolinije na radničkim igrama. Možda bi u nekoj disciplini osvojio zlatnu medalju. Te su se medalje kovale u Japanu. Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju.
Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.
Onaj Ive, to danas vidimo, bio je provokator i lažljivac, da danas živi u Hrvatskoj revidirao bi svoje antijugoslavenske stavove. Vratite mi Jugoslaviju.
U ono vrijeme imali smo drugove poput Perkovića koji su u ime Tita i Partije šetali svijetom i ubijali neprijatelje. A danas? Koga danas hrvatski perkovići diljem svijeta ubijaju u ime Hrvatske? Hrvatska gospoda perkovići danas u Hrvatskoj ubijaju Hrvate i Hrvatice u ime Hrvatske. Otkazima, krađama, predstečajnim nagodbama, kreditima u švicarcima, kreditima u eurima, kreditima u kunama…Vratite mi Jugoslaviju.
Sjećam se, naravno da se sjećam. Tito jest na Brijonima imao paunove, slonove, onoga papagaja i kadilak. Kad naš Sanader i ostali vidoševići povremeno pogledaju dokumentarac “Kako je u životu uživao zločinac Tito” mora da se valjaju od smijeha. Slon? Papagaj? Zebre? Tokarski stroj? Zlatni sat? Život u državnim vilama. Buahahahaha! Vratite mi Jugoslaviju!
Za vrijeme Tita američki predsjednici nisu smjeli u jugoslavenske luke slati svoje ratne brodove, neka ih jugoslavenski robovi peru. U Jugoslaviji nije bilo robova. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije tražio da jugoslavenski građani ginu u njegovim ratovima. Za vrijeme Tita mi smo protestirali protiv američkog rata u Vijetnamu i palili američke zastave. Nismo šutjeli onako kako danas šutimo kad utorkom Obama bespilotnim letjelicama ubija djecu u Pakistanu. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije bio jugoslavenski predsjednik. Vratite mi Jugoslaviju.
Istina jest da je u mojoj pokojnoj domovini pio Kraljević Marko ali je i Šarcu vode davao. U mojoj umlaćenoj zemlji mi doduše nismo učili da je čovjek nastao kresanjem Adama i Eve ali smo učili da treba ljubiti bližnjega svoga. Ne ga klati, ne ga protjerati, ne ga mrziti do sudnjega dana. U pokojnoj zemlji, samo je u mom srcu živa, nikad mi nije palo na pamet da ću jednom živjeti u ovome u čemu živim danas. Živim u karikaturi od države a moji mi gospodari svakoga dana poručuju, tko ne krade državu osiromašuje obitelj.
VRATITE MI JUGOSLAVIJU!
(Tekst preuzet sa www.rudan.info)

Friday, January 24, 2014

Predrag Matvejević Nacionalnost postaje važnijom od humanosti (2)


*Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam.

Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu Srpska akademija, u Ljubljani Slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban − u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.

*Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države − važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga.

Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima. Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama i savezima među njima: Česi i Slovaci su se mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju − zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani, kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano − u parlamentu su jedni brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, Padania, prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska − i ”regija” također, tj. naša južnoslavenska braća − taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga niti podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat − daj, Bože, da je doista posljednji.




*Molim da se vratimo pitanju, odnosno značenju jugoslavenske ideje jer je ona bila različita.

U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću. Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka), kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova − da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.

*Postoji, kažete, jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.

Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj ”oca domovine” Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.

*Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje u uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Što vidite na horizontu?

Evropska unija, u koju je Hrvatska ušla nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost. Te riječi ne izgovaram kao utjehu ili opravdanje − tješiti se ne mogu, a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.




*Mislim da se trebamo zapitati kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama. Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama.

Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari. Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene. Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome, uputno je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.

*Mislite li na one vezane uz značenja identiteta?

Da, ono ima više značenja − kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna je mudrost napominjala: idem, nec unum (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one − te civilizacije − ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju. Identiteti kulture − načini života, stavovi, stilovi − teško podnose svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: ”Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke”. Pridjev ”identitaran” u mnogim je jezicima postao pogrdan.

*Identiteti se, naučio sam iz povijesti vlastite obitelji i moje osobne, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također…

Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima). Posrijedi su, uza sve ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, osobnost − samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak prišao Zagrebu.

*Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, ”Europejce” koji su zapravo provincijalci s europskoga ruba, “građane svijeta” kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi, čini se, stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.

Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to istodobno i vrijednosti? ”Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog”, opominjao je, davno već, Hölderlin. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Ponavljam jer je potrebno, Matoš je hrabro zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.”

*Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim europskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima.

Nacionalna kultura nema jednako značenje u svakom razdoblju. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla u povijesti. U današnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije Francuske revolucije, u kojoj se začelo moderno shvaćanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili više izraženim osobitostima: pučkim, etničkim, tradicijskim, povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i širila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije s vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj veću samostalnost nego one koje su bile uključene u tuđe države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao ”evropsku nacionalnost”. Stendhal je nacionalni osjećaj proglasio ”protunaravnim”. Puškin ga je vidio kao jednu vrstu ”poroka”. Za poklonika ”čiste umjetnosti”, kakav bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetničko djelo ”nema domovine”. I Marx je sanjao o radničkoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnička i politička avangarda mogle su se približiti jedna drugoj na sretniji način od onog koji im odredila povijest.




*Koliko vrijedi nacionalna kultura?

Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, može imati i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi već spomenuta razlika između posebnosti i vrijednosti. Uočljive je težnja da se sva kultura nacije, ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila, svede na nacionalnu kulturu ili pak da se identiteti kulture izvode isključivo iz nacionalnih identiteta. Tako ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih potvrđuju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveći duhovi nacije. Nacionalna kultura ostaje, dakle, osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne ”koalicije”, osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu razinu i opravdava svoj poziv. Nacionalne kulture u današnjem svijetu suočene su s odgovarajućim alternativama, ponekad protuslovnim: između angažmana za nacionalnost i svijesti da takav angažman može podčiniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopće.

*Dakle, u jednome smo slični, nema dvojbe: vama nedostaje jugoslavenska, a meni latinoamerička kultura…

U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji u kojoj smo živjeli i formirali se, koja se  raspala na tragičan način i koja se više ne može spojiti u zajedničku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne bismo smjeli prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se prostori nacionalne kulture guše u ideologijama nacije. Na djelu smo zatekli i nemalen broj djelatnika kulture: umjesto da podržavaju civilizacijska rješenja, pristali su na hajke nacionalizma ili kumovali pljačkama. Nisu izostavili ni ditirambi vođama koji snose manje ili veće krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam dosta pisao. Tako sam shvaćao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopće.

*
Jugoslavije nema i neće je biti. Što onda?

Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, bližim i daljim, napose s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i njihovih djela, postali su kriterijima suvremene civilizacije. Oni ničim ne umanjuju identitete i ne ugrožavaju samostalnost nacija. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi prihvatiti osuđen je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. “Sudari civilizacija” nisu, na žalost, utopija. Vidjeli smo kako predrasude mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili željeli otići. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado priznajemo neuspjehe. Čekaju nas, svakoga ponaosob, obračuni s naslijeđem i pamćenjem, s prošlošću koja nam se ponekad čini neprolaznom. S nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom dopustiti da ”mit i pobjeda nad mitom” poistovjete jedno s drugim. Na to je upozoravao stari Krleža. Želio sam da se, i ovako, makar skromno, ali glasno, njegov glas čuje na kraju našega razgovora.

*Hvala vam.

Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti.

*Znam.


*Tekst prenosimo sa sajta Autograf

Thursday, January 23, 2014

Predrag Matvejević Nacionalnost postaje važnijom od humanosti (1)

Razgovarao: Drago Pilsel


Predrag Matvejević rođen je 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu.
Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959-1991).
Godine 1991. odlučio je emigrirati i nastanio se najprije u Francuskoj, zatim u Italiji. Na Novoj Sorbonni (Paris III) predavao je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Od 1994. do 2008. bio je redovni profesor na slavistici rimskog Sveučilišta La Sapienza. Predavao je kao visiting profesor na raznim sveučilištima: New York University (1982), Ecole des langues orientales (1991), Université catholique de Louvain (2000), Collège de France (1997). Sveučilište u Perpignanu, u povodu šestote obljetnice svoga postojanja, dalo mu je doktorat honoris causa, koji je također dobio na sveučilištima u Genovi, Trstu, na Korzici i u rodnom gradu Mostaru. Najtiražniji je živući pisac iz ovih krajeva. Objavio je knjige: Sartre (esej, 1965), Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987, 2011), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977), Književnost i njezina društvena funkcija (1977), Te vjetrenjače (1977, 1978), Jugoslavenstvo danas (1982, 1986, 2003), Otvorena pisma ( 1985, 1986), Mediteranski brevijar (1987, 1990, 1991, 1993,2005, 2007), Istočni epistolar (1995), Gospodari rata i mira (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, 2000, 200l), Druga Venecija (2002, 2003), Kruh naš (2009). Na francuskom jeziku napisao je knjige: Pour une poétique de l’événement (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979), Le monde ”ex” - Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1966), La Méditerranée et l’Europe – Leçons au Collège de France (Pariz, 1998), Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Paris, 1999), L’Ile-Méditerranée (Pariz, 2000). U Francuskoj su također izišli prijevodi Matvejevićevih knjiga:
Bréviaire méditerranéen (predgovor Claudio Magris, pogovor de Robert Bréchon, Pariz 1992), Epistolaire de l’autre Europe (Pariz,1993), Entre asile et exil (Pariz 1955). U Italiji su prevođena djela koja su izišla na francuskom i drugim jezicima te, napose, knjige: Il diario di una guerra (s prologom Czeslawa Milosza i epilogom Josifa Brodskog, Napulj, 1995), Fra asilo ed esilio (predgovor Riccardo Picchio, Rim, 1977), Sul Danubio – 2000-2001 ( Rim, 1001), “L’Altra Venezia“ (2003, 2008, 2012), Compendio d’irriverenza (interviste curate da Sergej Roić, prefazione di Rossana Rossanda, Lugano, 2001). U Hrvatskoj je dobio godine 2011. nagradu ”Kiklop” za životno djelo. Međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor ”za građansku hrabrost”. Mediteranski brevijar izišao je na više od dvadeset jezika. Dobio je u Parizu ”Nagradu za najbolju stranu knjigu 1993”, u Ženevi ”Europsku nagradu Charles Veillon”, u Italiji, među ostalim, nagrade ”Malaparte”, ”Boccaccio”, ”Silone”, ”Marinità” i ”Obiettivo Europa”. ”Druga Venecija” dobila je jedno od najvećih talijanskih priznanja: nagradu ”Strega europeo.” Zašto sam sve to naveo? Zato što postoje ljudi koji su kadri sebi dati pravo da mogu Matvejevića zabranjivati, cenzurirati, omalovažavati. Prepoznat će se.



Gospodine Matvejeviću, jeste li vi jugonostalgičar i trebamo li se plašiti jugoslavenske ideje?

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć. Da, žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno.

*Dakle, nema straha od nove Jugoslavije?

Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena − takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo − materijalne, moralne, povijesne − teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati tuđu. Za sve su svakome krivi ”drugi”. U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom (”prihvatizacijom”, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema − vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene.

*Unatoč svemu moglo se, da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo − toliko ljudskih žrtava.

Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.

*Vi se ne bojite, dakle, pozivati na bolju prošlost?

Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi ”jugonostalgičarom”, izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv ”regija”. Koja? Gdje je?


*Čini se da je kultura ipak prostor gdje ćemo iskrenije komunicirati. Barem je to ono što smo si zadali kao jedan od ciljeva kada smo pokretali ovaj portal. To je ostala naša želja. Teža za ostvariti sada kada nas je napustio kolega Zdravko Zima.

Da, čuo sam to. Jako mi je žao. Ali silno vas podržavam. Ovaj je projekt, ovaj portal, od velike važnosti. Naime, u kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja − saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego − naprotiv − potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. ”Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska”, upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere ”stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije, nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha”. Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju?

*Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, germanskim, o srednjoeuropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama − a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?

Apsolutno. Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima podčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević − iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo), itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: ”Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin” (godine 1890).

(Nastavice se) 


Wednesday, January 22, 2014

Aleksandra Petrić: Sedmorica veličanstvenih




Prije tačno mjesec dana, delegati i delegatkinje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su na osnovu prijedloga Savjeta ministara BiH imenovali sedam članova Savjeta Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Prije njih su prijedlog sastava Savjeta odobrili svojim glasovima i poslanici i poslanice u Predstavničkom domu. A prije toga, Ad hoc komisija Parlamentarne skupštine BiH je provela postupak odabira i Savjetu ministara BiH proslijedila rang listu od četrnaest kandidata za članove Savjeta RAK-a. Nema u ovome ništa sporno niti čudno, jer je to zakonom propisana procedura kada je u pitanju imenovanje članova ovog tijela koje donosi veoma važne odluke za rad elektronskih medija u Bosni i Hercegovini. 
Nije sporno da procedura postojati mora, ali je sporno to što su njenim provođenjem institucije Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njima sjede iz, njihovim političkim partijama znanih razloga, i ovaj put odlučili da ignorišu najmanje tri važeća zakona i imenuju Savjet RAK-a u kojem će sjediti, raditi, odluke donositi i naknade primati sedmorica muškaraca. Prije njihovog vakta, sastav Savjeta RAK-a BiH je bio identičan, to jest, u njemu su takođe sjedili, delali, a nesumnjivo i novce primali samo muškarci. 
U međuvremenu, početkom 2010 godine, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine BiH su usvojili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunikacijama BiH. Ovaj zakon u više članova, i direktno, da direktnije ne može biti, propisuje obavezu poštovanja ravnopravne zastupljenosti polova prilikom izbora članova Savjeta. Osim njega, poslanici i poslanice usvojiše i Zakon o ravnopravnosti polova BiH, koji takođe zahtijeva poštovanje principa ravnopravne zastupljenosti oba pola u tijelima donošenja odluka. Usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji zabranjuje svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili predpostavljenim osnovama prema bilo kom licu ili grupi lica, a na osnovu, između ostalog i pola. 
Pored ove zakonske zavrzlame, koja vjerujem da mnogima nije ni upola zanimljiva kao meni, postoji i (nemoguća) misija RAK-a BiH, u kojoj stoji da je ona u potpunosti nezavisna u donošenju odluka, te da obavlja rad na državnom nivou i u skladu sa opštim principima legalnosti, objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije. 
Otkako je ova smrdljiva rabota izbila u javni prostor, čekam da vidim ko će Mariji Milić, novinarki iz Banjaluke, drugoplasiranoj na rang listi za Savjet RAK-a, i ženi koja je netragom nestala iz političke kombinatorike, dakle, ko će joj objasniti da su od njenih prava jača prava sedmorice muškaraca? Šestorica kandidata koji su ‘ladno prešli preko Marije Milić su imali manje bodova na rang listi i očigledno lošije reference za mjesto člana ovog Savjeta. Sasvim je logično upitati predstavnike i predstavnice zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou zašto su predlagali i usvajali ove zakone kada ih nemaju namjeru poštovati u praksi? Jesu li ovi zakoni usvojeni, eto, ‘nako? Zato što su to morali zbog nekih drugih kombinacija, pa neka se piše da pravila ima, a da ničija prava ne štite. Tuži li vas Marija Milić (nadam se da jeste, i ako nije da hoće) da li ćete biti u stanju javno objasniti onima što vam pune budžete od kojih para ćete joj isplatiti naknadu štete? Ja bih, eto, baš to voljela da znam. Bosna i Hercegovina već deset godina ima Zakon o ravnopravnosti polova i otprilike isto toliko dugo niti jedna žena nije bila imenovana za ministricu u Savjetu Ministara BiH. U Predsjedništvu BiH nema žena otkako ovo tijelo postoji. 
Stoga mislim da bi bilo pošteno da se u ove i sve buduće zakone koji se tiču ravnopravnosti ugradi još jedan član. On bi se mogao lijepo kopirati u sve zakone bez ikakvih izmjena, kao što recimo zakonodavac prigodno štanca odredbu o korištenju generičkih izraza u muškom rodu koji se odnose i na žene. Da se neko slučajno ne zbuni. Taj novi generički član bi mogao recimo glasiti ovako – Za provođenje odredbi ovog zakona koje se tiču oblasti ravnopravnosti, odgovorne su isključivo žene. Odredbe ovog zakona ne obavezuju muškarce, stoga ih oni ne moraju primjenjivati, a mogu, na dobrovoljnoj osnovi, ukoliko procijene da time neće ugroziti svoje privilegije, kao i privilegije svih drugih muškaraca. Time bi zakonodavac građankama i građanima transparentno ukazao šta ovi zakoni zapravo u praksi znače i koliko obavezuju ljude koji su ih usvojili.  
Pišući ove redove, pade mi na um kultni vesten 'Sedmorica veličanstvenih' snimljen početkom šezdesetih, sa Steve McQueenom, Charlesom Bronsonom, Yulom Brynnerom i ostalim mega zvijezdama onoga vremena. Stanovnici ugnjetavanog meksičkog sela angažuju sedmoricu revolveraša da ih spasu od tiranije, a njih sedmorica se bore kao da su sedam stotina pištoljdžija. Za lovu, naravno. Sve dok potlačeni meksički seljaci ne shvate da su, u stvari, i sami dovoljno snažni da se izbore sa nasiljem. Ostalo je legenda. I mamuzanje u zalazak sunca. 
Moja topla preporuka da pogledate 'Sedmoricu veličanstvenih' ako već niste. Ako jeste obnovite. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni radnjom i glumom.
Ovu drugu sedmoricu i njihove pomagače ionako nećete baš tako često viđati.
Aleksandra Petrić


(manjine.ba)

Tuesday, January 21, 2014

Mario M.: Banjalučki bend SOPOT na 'galaktičkom putovanju'




Čak i jako mladi muzičari danas se često oslanjaju na ranija vremena. Ipak, savremene tehnologije daju novi zamah i novu inspiraciju, a pri stvaranju kao i pri konzumiranju muzike dešavaju se velike promjene. Živimo u tom vremenu...  Eksperimenti sa elektronskim zvukom i kreativna mješavina muzičkih stilova su sasvim dovoljni da projekt učine inventivnim i ekstravagantnim.
'Sopotnik' je najnoviji projekt banjalučke grupe 'Sopot'. Na albumu muzičari miješaju elektronički rock sa regaeom, dubom, drum'n'bassom, a prva od devet numera je 'Energetsko more': 

http://www.youtube.com/watch?v=9J5nfMoHM8s

U svakom slučaju atraktivni smisleno urađen projekt regionalno predstavlja  BiH u boljem svjetlu. Nije nevažno reći da je snimanje i finaliziranje muzike izvršeno u Digital Boyler Studio u Banjaluci i u mostarskom Studio MC Pavarotti.
Nakon premijere u banjalučkom Klubu studenata na samom isteku prošle godine bend je svirke nastavio u Beču. Dalje slijedi promocija u većim regionalnim i evropskim centrima.
O bendu i njihovom trećem albumu 'Sopotnik' može se više saznati na njihovoj zvaničnoj stranici:
Sretno momci!

(mm)

SOPOT - Energetsko more (official video)

Monday, January 20, 2014

Sunday, January 19, 2014

Miljenko Jergović, Ivo Andrić: Travnička hronika (3)

Nekada, u ranijim čitanjima “Travničke hronike”, Mario Kolonja za mene je, možda, bio tragičan lik, osobenjak, andrićevski autsajder, sinkretist sa Levanta, da bih u ovom čitanju, koje ću kraju privesti u posljednjim satima Stare godine, dok oko mene budu slavili i šenluk činili oni koji o katolištvu manje od mene znaju, ali i o tome što znači biti Hrvat i biti ustaša, pronašao u Kolonji moguće životno, a ne samo književno ili povijesno utočište. Možda bi mi se nekada moglo učiniti da je on dvojio i trojio između različitih vjera i identiteta, da se kolebao poput onoga poslovičnog Buridanovog magarca, možda bi mi se, čak, učinilo da je Kolonjina priča nastala iz te magareće legende i metafore, da bih tek na kraju svih svojih bosanskih puteva, kada mi se već Trst učinio kao grad u kojemu bih najradije živio, i sam bez određenog zanimanja, kao pisac koji ne želi da mu knjige pripadaju istoj naciji koja je njega strefila, tek kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug, razumio sam Kolonju, i razumio sam da je u dvojbi i trojbi sav njegov identitet.
“Travnička hronika” teretan je, spor roman, ispunjen idejama, opisima teških ljudskih raspoloženja, životom mučnim i svedenim na robovanje mjesnoj klimi i kalendarima, povijesnim i klimatskim. Da su ga čitale hrvatske i regionalne lijeve budaletine, kritičari iz sponzoriranih zagrebačkih caffe klubova, posjednici stanova kupljenih na povlaštene akademske kredite i ina protuknjiževna marvinčad, te pokoji rijedak insan među njima, imali bi stotinu prigovora na Andrićevu romanesknu konstrukciju, pa čak i na njegov stil. Prigovarati Andriću na njegovim proznim ostvarenjima može samo kreten. U tome je on blizak rod Kišu, kojemu također prigovaraju samo osvjedočeni kreteni.
Napisali bi, možda, učeno, kako ovaj pisac dehumanizira književne kritičare, sileći ih da čitaju nešto što po mjeri njihovih priručnika uopće nije književnost. A kamo li velika! No, srećom, “Travničku hroniku” oni zapravo i ne čitaju. Ne trebaju je čitati, jer im, recimo, ovakva rečenica ne bi značila ništa: “Dolazile su dolačke gazdarice, rumene i ušuškane, u atlasli ćurdijicama, krećući se lako i svečano kao patke na poledici.” Književnost, poput glazbe, podrazumijeva muzikalnost, ne samo onoga koji svira i pjeva, nego još više muzikalnost onoga kome se svira i pjeva. U ovom slučaju, muzikalnost je u razumijevanju, a onda i u zdravom ljudskom ushitu nad usporedbom katolkinja koje idu na babine francuskoj konzulici s “patkama na poledici”, koje se, kao i te žene, kreću “lako i svečano”. Pisac, a ni njegov čitatelj, nikada nije vidio kako se kreću patke po poledici, ali on unutrašnjim okom vidi kako je lak i svečan njihov hod, i čuje sliku u jeziku, koja ih prispodobivim čini, te patke, gospojama dolačkim, što dolaze konzulici na babine. I ona im jedino tada, i više nikad u životu, biva kona. Te neviđene patke na poledici vidljive su samo unutarnjem oku, zagledanom u ono što je čovjek u stanju da zamisli, ali nisu ništa manje stvarne od onoga što vide vanjske oči, niti su išta manje istinite. Velika književnost uvijek svjedoči istinu o patkama na poledici.
“Travnička hronika” kraju ide oproštajem francuskoga konzula s Jevrejinom Salamonom Atijasom, koji Davilu izgovara riječi zahvalnosti, jer ih je prvi u njihovoj zemlji gledao kao ljude jednake drugim ljudima, i time im pomogao da i sebe gledaju isto tako. Njih, Jevreje! Ovo, retorikom izrazito nabijeno poglavlje, Ivo Andrić bi svakako drukčije napisao da je “Travničku hroniku” pisao u neka druga vremena, prije ili poslije rata. Ali ono što nije sebi dopustio kada je govorio o muslimanima, katolicima, pravoslavnima, ono što nije bilo umjesno nuditi kao popust Turcima i kršćanskoj raji, jer bi kvarilo književnost i jer bi zvučalo lažno i pretjerano, pisac je obilato priredio travničkim Jevrejima.
Salamon Atijas posudio je francuskom konzulu novce za putovanje u Francusku, premda ovaj to od njega nije tražio. I održao mu je govor zahvalnosti. Taj govor nije njegov, nego piščev, i to Andrić prvi i jedini put priznaje, opraštajući se od njega: “To bi, otprilike, bilo ono što bi Salamon Atijas kazao u ovom trenutku kad se francuski konzul sprema da zauvek napusti Travnik i kad mu Salamon daje teško ušteđene dukate da bi mogao da putuje. To ili nešto slično bi rekao. Ali sve to nije uopšte potpuno jasno i određeno u njegovoj svesti, a još manje dozrelo do izraza, nego je ležalo u njemu, živo i teško, ali neizrečeno i neizrecivo. A ko u životu uspeva da izrazi svoja najbolja osećanja i najbolje želje? Niko, gotovo niko. Pa kako da ih izrazi travnički trgovac kožama, španski Jevrejin, koji ne zna nijedan jezik ovoga sveta kako treba, a i kad bi ih sve znao ne bi mu ništa koristilo, jer mu ni u kolevci nisu dali da glasno plače, a kamo li u životu da slobodno i jasno govori.”
Tako je Ivo Andrić pisao u Beogradu 1942, žrtvujući na čas književnu vjerodostojnost i stil onome jedinom što je tog trenutka u Europi i na svijetu vrijedno takve žrtve. Ali zar upravo u tome, u takvoj žrtvi, nije vjerodostojnost prave književnosti? Razumjet će to svaki muzikalan čitatelj “Travničke hronike”, koju ću ja, knjiga mi je svjedok, ovom prilikom uzeti za argument u obrani svojoj i Andrićevoj. Sebe braneći kao čitatelja, njega kao pisca. Amin i amen.

Miljenko Jergović 

Saturday, January 18, 2014

Miljenko Jergović, Ivo Andrić: Travnička hronika (2)


‘Jeste, one se začinju u veličini i moralnoj čistoti, ali rađaju čudovišta’, odgovarao je sam sebi često.”
Kako su ove riječi morale zvučati uredništvu Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije, koje je početkom 1945, prije nego što je zemlja bila oslobođena, u Beogradu vijećalo nad rukopisom “Travničke hronike”? Tko je bio prvi čitatelj ovoga velikog romana? Vjerojatno Marko Ristić, beogradski nadrealist, pjesnik i budući Titov ambasador u Parizu, koji je u Politici, samo nekoliko mjeseci ranije, pozivao na revolucionarnu, jakobinsku osvetu nad kolaboraterima i poraženom klasom. Njemu sigurno nisu promakle ove strašne Andrićeve riječi o djeci revolucije, s kojima je započeta poslijeratna jugoslavenska književna kultura, jer je uskoro, dva ili tri mjeseca nakon “Na Drini ćuprije”, u ćiriličnom pismu i efektnom dizajnu, kombiniranom od crnih i crvenih slova, objavljena i “Travnička hronika”, u kojoj će do kraja Jugoslavije, i poslije toga, do kraja ovoga jezika i njegove literature, do kraja ovoga svijeta, dakle, stajati vječna Davilova (i Andrićeva?) sumnja da revolucije rađaju čudovišta, čak i kada se “začinju u veličini i moralnoj čistoti”. Prije nego što je u jugoslavenskim književnostima objavljen i jedan značajan redak osude upravo poraženog fašizma, u “Travničkoj hronici” je u pitanje bilo dovedeno revolucionarno načelo komunizma. Neobičan slučaj o kojemu vrijedi misliti.
Ali nije me, barem ne u ovom čitanju, osvojila priča o revolucionarnim čudovištima i o putu jednoga konzula od vjere u revoluciju do disidentske sumnje, nego jedna epizoda, moćna i duboka, u kojoj je Andrić rišući ljudske naravi, tipične i tragično uosobljene, jedinstvene, narisao u jednome, možda i najbjednijemu od svih Travničana, prošli i budući duhovni zavičaj ovoga čitatelja i svih njegovih bliskih i dragih.
Mario Kolonja jedan je od četvorice travničkih ljekara ili iscjelitelja. Levantinac zagonetnoga, složenog, promjenjivog podrijetla, koji ne liječi nikoga i o kojemu svi, zapravo, imaju vrlo loše mišljenje. “Fratri su ga smatrali manijakom i prelivodom a građanstvo uhodom ili učenom budalom.” Vezirov ćehaja (zamjenik) Sulejman-paša Skopljak o njemu je govorio: “Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.” Kolonje se slabo ticalo ljudsko tijelo, život je za njega bio stalno kretanje prema smrti, a zadatak medicine da čovjeku olakša taj put, umanjujući patnje, ali bez iluzija da ijedna bolest ikad može biti stvarno izliječena. Svaki interes za tijelo, njemu je služio u neke više, duhovne svrhe.
Kolonja je povremeno imao nastupe vjerskog zanosa. Dosađivao je fratrima, tražio ih da s njima vrši duhovne vježbe, optuživao ih za manjak revnosti i pobožnoga žara, govorio da nemaju teoloških znanja. Kad bi ga to prošlo, odlazio je travničkome jeromonahu, pa muderisu Abdulselam-efendiji, uspoređivao je pravoslavne običaje s onim u Grčkoj, vodio je učene rasprave o povijesti islama. Poznavao je dobro ne samo Kuran “nego i sve teološke i filozofske pravce od Abu Hanife do Al Gazalija”. Nije samo muderisa gnjavio s tim. “Svakom prilikom on je i ostalu gospodu iz travničke uleme neumorno i bezobzirno zasipao citatima iz islamskih teologa, koje oni u većini slučajeva nisu poznavali.” Ista “dosledna nedoslednost” vladala je i karakterom ovoga čovjeka. Čas bi djelovao vrlo povodljivo, svoje bi riječi ugađao prema osobi s kojom razgovara, i ne bi vodio računa o stilu. Bio je ljigav, ljudi su ga zbog toga prezirali. U drugoj bi, opet, prilici “zauzimao smela gledišta protiv sviju i svakoga i branio ih hrabro i tvrdoglavo, zalažući se ceo, bez obzira na štetu i opasnost po sebe”.
Kada je u Travniku izbila pobuna, i svjetina je vješala i linčovala Srbe, zarobljene oko ustanka koji se upravo vodio u Srbiji, Kolonja je naišao kada su krenuli tako, greškom, da objese nekog Kulijera, fojničkoga katolika. On mu je dobacio dok su ga vodili: “Doktore, doktore, ne dajte da na pravdi boga stradam!” Kolonja se tu pobunio, stao protiv muslimanske svjetine, uvrijedio njihova predvodnika, on ga je nabijedio da mu je u vjeru dirnuo, na što se Kolonja nadignuo: “Ko, veru? Ko, sveca? Znam ja bolje islam od tebe. Kopile bosansko. Ja sam… Ja sam…” I ponavljajući tako što je, Kolonja je nehotice izgovorio nešto što je rulja prihvatila kao šehadet, ili prihvaćanje islama kao svoje vjere. I umjesto da ga objese, proglasili su, na užas fratara i austrijskoga konzulata za koji je Kolonja radio, da se liječnik poturčio. Riječ je o jednoj od mučnijih, ali i tačnijih Andrićevih vjersko-politički konotiranih scena, neugodnijoj, recimo, od onog toliko puta opisanog nabijanja na kolac iz “Na Drini ćuprije”, koja, međutim, nije toliko rabljena u bošnjačkim nacionalističkim i hrvatskim bančevskim optužbama da ovaj pisac “dehumanizira muslimane”. Naravno, turčenje Marija Kolonje, lažno i nasilno, kao oblik duhovnoga linča, ima širi smisao, ne tiče se nasilja muslimanske većine nad kršćanskom manjinom, jer kao što smo vidjeli, Kolonja i nije bio neki kršćanin, nego se tiče duhovnog linča koji će u Bosni spremno provoditi svaka većinska rulja. Nakon što su ga učinili pravovjernim muslimanom, Mario Kolonja se, vjerojatno, ubio. Zato što su ga učinili nečim ili nekim tko on nije bio? Ne, nego zato što su ga sveli na jedno, ponizili su ga time što su mu uskratili da bude i sve drugo. Kolonjin lik jedinstven je u našim književnostima, uz Selimovićevog Hasana ovom čitatelju ponizno najbliži, tako da ga kani upisati u svoje osobne dokumente, kao vlastitu naciju, vjeru, domovinu, identitet.
Evo što je taj identitet, Kolonjinim riječima: “Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.” Lik Kolonje Ivo Andrić nije stvarao po vlastitoj mjeri, i po svojemu osjećaju identiteta, nego prema onom, i od onoga, čega se plašio, od čega je u vlastitom životu i u nizu životnih opredjeljivanja bježao, od čega se sklanjao, i od tog sklanjanja, na kraju, načinio i svoj vlastiti model jugoslavenstva, koji se odnosio samo na njega, i samo njega određivao. Kolonja je onaj kojim Andrić nikako nije želio biti, ali kojega je razumio bolje nego samoga sebe.

(Nastavice se) 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...