Kakvim slatkim riječima se piše o svom
gradu? U dugim usamljenim šetnjama, u skrivenim i tajanstvenim kutcima,
razgovaram sa dušom svog grada, između mene i njega postoji nevidljiva spona,
kao pupčana vrpca koja nas trajno vezuje.
Lijepo je stajati i posmatrati sa
betonskog mosta, gdje se mala rijeka Suturlija ulijeva u Vrbas, širi ga i
usporava, dok se duge zelene kose žalosnih vrba kvase i ogledaju u umirenoj
vodi, i divlje patke lijeno plutaju. A kada podignete pogled ka gore susretnete
se sa tamnim zelenilom četinarske šume, koja se penje uz brdo i prelazi u
listopadnu šumu, čije visoko drveće zaokružuje vidik stremeći ka plavetnilu
neba. A ako se okrenete na drugu stranu, u pravcu iz kojeg dotiče rijeka
Suturlija vidjećete kako zavija njen uski stjenoviti kanjon prekriven niskim
ali gustim raslinjem, kroz koji su se načičkale udžerice stiješnjene prostorom
dok kraj rijeke vijuga tako uzak put da samo jedno auto može proći i mnogo
malih mostića vodi do kuća sa druge strane rijeke na kojoj nema ceste. Rijetka
su mjesta gdje se priroda tako velikodušno poigravala i rasipala svoje darove,
dok je čovjek nastojao da se umetne i ugura u tu njenu igru i nađe pravu mjeru
i rješenje koje će ga izmiriti sa njenim ćudima.
Ima jedna posebna ulica, koju naročito
volim i koja odaje priznanje jednom drugom velikanu pisane riječi, Jesenjinova
ulica. Uvijek sam se pitala ko je bio tako suptilno kreativan da baš toj ulici
da ime jednog duboko emotivnog pjesnika i sanjara, taj spoj je tako savršen
pogodak da svaki put sa divljenjem i ponosom prolazim kroz nju. Ulica je uska i
pribijena uz samu obalu rijeke, žalosne vrbe poput zelene zavjese zakriljuju
šetača od jakog sunca, svjetlost titra po vodi i šalje svjetlace po lišću.
Vrbini patuljasti cvjetovi zvani mace lagano lelujaju po vazduhu, to je ulica
kojom se korača kroz snove i čini vam se da tolika ljepota ne može biti
stvarnost, to je ulica čiste ovaploćene poezije. A ja sam pjesnik i meni je
neophodno kretati se, disati i družiti se sa sjenama pjesnika. Ovuda lutaju
duše pjesnika, bili oni živi ili mrtvi, a prava poezija ne umire nikad.
(Književna Banjaluka)
Divno! :)
ReplyDelete