Wednesday, April 30, 2014

Aleksandar Hemon: Bezrezervna domovina


Ovako je to bilo: tukli su se, opet, rusko i otomansko carstvo i Turci su taj rat izgubili, te je 1878. sazvan Berlinski kongres da se plijen, kao što je to običaj zahtijevao, podijeli. Rusija je ugrabila dobre komade Kavkaza i dobila  na vjeke vjekova odane saveznike u Srbiji (koja je tada zvanično postala nezavisna), a Austro - Ugarskoj je dopala Bosna i Hercegovina. Švabo je trebalo da bude privremeni okupator, dok se situacija, šatro, ne stabilizuje, ali onda je 1908. Kemal započeo mladotursku revoluciju, što je Beč iskoristio da anektira BiH i priključi je teritoriji koja je pokrivala dobar dio centralne i istočne Evrope. Ukratko, na Berlinskom kongresu je odlučeno, a da niko od prisutnih toga nije bio svjestan, da će moj deda, rođen 1900. godine u selu blizu Lavova, u današnjoj zapadnoj Ukrajini, umrijeti u Bosni.
Malo poslije okupacije, Austro - Ugarska je počela da ohrabruje naseljavanje u Bosnu podanika iz drugih provincija, od kojih je jedna bila Galicija, čiji je glavni grad bio Lemberg, iliti Lavov. Iz te Galicije su, dakle, pristigli moji preci sa očeve strane: mom dedi Ivanu je bilo dvanaest godina kad su se doselili u blizinu Prnjavora, gdje su tada pristizali i naseljenici i iz drugih provincija, diljem seljaci i sirotinja, kojima je Bosna izgledala ne kao obećana zemlja nego kao zemlja u kojoj se može izdeverati. U mojoj se porodičnoj historiji kao razlog za preseljenje navodi obilje drva u Bosni, uz pomoć kojeg je bilo lakše preživjeti zimu. (Putanja moje bake je slična - rođena u Bukovini, današnja jugozapadna Ukrajina, kao dijete je došla u Bosnu, samo što je njenom ocu maternji jezik bio poljski.)
Kad se Austro-Ugarska raspala, neki su se od tih naseljenika vratili / otišli u novostvorene domovine, kao što su to bile Čehoslovačka i Poljska. Mnogi su ostali, zbog čega je Prnjavor sve do ovog zadnjeg rata bio (srednja) Evropa u malom. Sjećam se kako sam jednog ljeta išao na vašar u Štivor, selo pored Prnjavora, čije je stanovništvo pričalo arhaični sjevernoitalijanski dijalekat iz Tirola, odakle ih je Švabo onomad doveo. Na vašaru je mnogo svijeta bilo u narodnim nošnjama u tirolskom stilu. Poslije sam čuo da je na početku ovog zadnjeg rata italijanska vlada poslala autobuse u Štivor da bi u Italiju prebacila stanovnike, koji su, naravno, svi bili rođeni u Bosni. A onda sam čuo da su se mnogi od njih kad se rat završio vratili u Bosnu - Italija im je bila strana zemlja, imali su samo jednu domovinu.
Moji se, međutim, nakon raspada Carevine nisu nigdje vratili i ostali su u Bosni, kao i mnogi drugi Ukrajinci. (Na popisu prije ovog rata bilo ih je u BiH oko pet hiljada, a danas tek oko dvije.) Na brdu Vučijak, blizu Prnjavora, sahranjeni su članovi tri generacije Hemona, dvije od njih rođene u Galiciji / Ukrajini. U mojoj familiji s očeve strane, niko ne umire u zemlji u kojoj je rođen, a sva je prilika da se to neće uskoro desiti.
Moj otac je oženio Semberku iz familije koja je u Bosni živjela koliko im pamćenje seže. Moga djed Stjepana su u onom ratu četnici tukli i za malo ga nisu zaklali zato što mu je sin, moj ujak Bogdan, bio u partizanima. Dvije moje rođake, Bogdanove kćerke, udate su za Bošnjake, zbog čega su iz Semberije morale bježati kad je počelo - svekra jedne od njih novokomponovani četnici su na smrt pretukli. Ona sad živi u Francuskoj, a njena sestra u Švedskoj. Sva je prilika da neće biti sahranjene u zemlji u kojoj su rođene. Ja, tako, imam rodbine u Kanadi, Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Australiji (gdje živi moja rođaka sa očeve strane čiji je - sad bivši - muž Rom musliman, te su i oni morali bježati od četnika).
A imam i rodbine u Ukrajini, gdje sam 2003. otišao u selo u kojem je moj deda bio rođen i gdje još uvijek ima Hemona. Štaviše, ti Hemoni žive na kućištu na kojem je rođen moj deda. Muški imaju iste velike glave i uši kao i bosanski Hemoni, a kuća im izgleda i miriše (na kuhano tijesto i preprženi luk) isto kao i kuća moje babe i dede. Njihova djeca i unuci ne žive više na selu.  Kad sam bio tamo, moj dalji rođak, Ivan, rekao mi je da jedan od njegovih sinova i njegova familija upiru da idu u inostranstvo. Možda u tom inostranstvu nalete na svoje daleke rođake, ili na moje bliske. Ali par Ivanovih sinova je bilo u ukrajinskoj policiji. Ako su još uvijek policajci, nije van pameti da ih je prebacilo u istočnu Ukrajinu, da se tamo bore sa separatistima.
Zašto ovo pričam? Zato što se jedna dobra čitateljka nedavno sjetila da imam veze sa Ukrajinom pa me je upitala jesu li “svi moji tamo” dobro. Njeno pitanje je bilo dobronamjerno, ali me je ponukalo da se sjetim trenutka kad mi je jedan drug - prije ovog rata, prije mog odlaska iz Sarajeva, prije više od dvadeset godina - rekao: “Blago tebi, Hemone, ti imaš rezervnu domovinu,” misleći, bezbeli, na Ukrajinu. Taj me je drug time uvrijedio, pošto sam smatrao, kao što i sad smatram, da domovina ne može biti rezervna, pošto je nešto što se ustanovljava na osnovu konkretnog ljudskog iskustva a ne na osnovu mitova, zastava i sličnih apstrakcija. 
Drugim riječima, moja jedina domovina je bila i ostala Bosna i Hercegovina zato što sam tamo rođen i odrastao, zato što su tamo kosti mojih djedova i baka, kao što su tu rođeni i moja majka i otac, zato što se tu moj ujak Bogdan borio protiv četnika, zato što su tu oni koje volim i kojima sam odrastao bili pod opsadom, zato što je moja lična historija neizreciva bez historije Bosne i Hercegovine, uključujući i historiju ukrajinskih doseljenika.
Ali zato u trenutnoj situaciji svim srcem navijam za Ukrajinu: zato što mi je prepoznatljiv pristup narušavanju teritorijalnog i ljudskog integriteta Ukrajine, isti onaj pristup koji je onomad na smrt prebio svekra moje rođake, zato što sam bio u Kijevu kad je 1991. proglašena ukrajinska nezavisnost, zato što moj otac u Kanadi pjeva u ukrajinskom horu, zato što kad su u pitanju nasrtaji bahate sile i nepravde na običan, pošten svijet (kao što je to, recimo, moje daleki rođak Ivan) uvijek navijam protiv sile i nepravde. I zato što, kao Bosanac, cijenim vrijednost pojedinačnog ljudskog života, o kojem sad niko od onih koji o Ukrajini pregovaraju u Ženevi ne razmišlja, kao što to niko nije činio ni u Berlinu 1878. kad su velike sile odlučivale gdje će moj deda i baba biti sahranjeni.
Aleksandar Hemon
(sa RadioSarajeva

Tuesday, April 29, 2014

Mario M.: Bosanski rat



Koliko god bila neprijatna sjećanja na posljednje balkanske ratove sasvim sigurno je da će doći vrijeme kada će ih još samo istorija spominjati. To je neminovno, tako je bilo i ranije. Nažalost dolaze novi ratovi. Na nekim drugim prostorima su čak suroviji i krvaviji nego ovi ‘naši’. Vjeruje se da će pojam rata u BiH biti korišten samo u vojnim teorijama kao svojevrsni model rata I svakako u književnosti kao izvor (ne)određenih metafora… Međutim na drugom kraju svijeta imaju i drugih ideja. U Kini su, naime, jednom jelu dali naziv ‘bosanski rat’. Ne smije se sumnjati u maštovitost Kineza a ni u bogatstvo njihovog jezika. Očigledno su tamnošnji kuhari nježniji i nemaju morbidne asocijacije… Jer, ‘bosanski rat’ predstavlja specifično začinjen ‘bućkuriš’ povrća i začina u kome dominiraju gljive i špinat. Nema zaprške! Ona je ipak balkanski specifikum.   

Monday, April 28, 2014

Aleksandra Petrić: Ničija djeca


Čitam jučer u izdanju Jutarnjeg lista za Hrvatsku da nastavnica biologije i hemije u jednoj osječkoj osnovnoj školi ne dopušta učeniku završnog razreda da prisustvuje njenim časovima. Prema tekstu koji je objavljen s nadnaslovom "Kršenje prava djeteta" i u naslovu boldiranim velikim slovima "SKANDALOZNO", navodi se da ona jednostavno uđe na čas i čim ga ugleda mirnim tonom kaže da izađe napolje, jer on nije učenik te škole. Iako je dječak uredno upisan, što je utvrdila i prosvjetna inspekcija, i učestvuje u nastavi na svim ostalim predmetima bez poteškoća, na njene časove ne može. Direktor škole je u više navrata upozoravao nastavnicu da svoj posao mora obavljati kako treba i da bi u suprotnom mogla dobiti otkaz, ali ona ne haje. Slučaj je stigao i do Pravobraniteljice za djecu Hrvatske, i za sada, ništa se nije promijenilo.
I tako već tri mjeseca. Nastavnica i dalje mirno drži časove iz biologije i hemije ostaloj djeci. Njega na tim časovima nema.
Dječak o kome je riječ je štićenik doma za odgoj djece i mladih, u koji je prebačen iz drugog doma iste namjene. On je domsko dijete jer ima potrebu za socijalnom brigom i samim tim je obilježen. Život ga, sigurno, nije mazio. I vjerujem da ga neće maziti i dalje. Ne pripada privilegovanim krugovima koji osiguravaju dobre ocjene po defoltu, dogovorene usmene odgovore po unaprijed pripremljenim i dostavljenim pitanjima i, naravno, u terminu kada on bude spreman, nema sedmični džeparac u visini nečije prosječne bruto plate, pristup privatnoj poduci iz francuskog. Vjerujem da si ne može priuštiti da ustane ujutro i jednostavno ne ode na nastavu jer mu se ne ide, zbog toga što vani pada kiša ili snijeg, ili zbog toga što je baš tog dana kontrolni iz matematike, znajući da će mu to roditelji jednim telefonskim pozivom riješiti. Na njegove roditeljske sastanke dolaze domski službenici, vaspitači, kojima je on jedan od mnogih sličnih njemu. Možda se neki domski vaspitač posebno vezao za njega, pa će mu pružiti dodatnu podršku, odvešće ga na utakmicu ili popričati s njim o pubertetskim bubuljicama i kako da ih se riješi. Pohvaliće ga sigurno, jer je on jedno mirno i poslušno dijete.
On ne pravi probleme.
On je dio tvorničke trake koja odgaja djecu koja drugog izbora nemaju. Spada u nečije radno vrijeme od 8 do 16, ili dežurstvo, i na njega se zaboravi vikendom dok se vlastita djeca vode na izlete, u kino, po šoping centrima i skupo plaćenim slobodnim aktivnostima. Kao takav, on nastavnici nema ponuditi ništa. Niti strica mesara koji će joj napuniti zamrzivač, a ni mamu frizerku kod koje će moći na besplatno pranje kose, šišanje i feniranje svake subote ujutro. Tvornička traka se na njemu zagrcnula, i postao je sistemska greška koju niko ne rješava. Jer je to nezgodno. Do zla Boga neprijatno. Sumnjivo i nepoznato. Nepotrebno i neprioritetno. On da ćuti, da bude miran i nekonfliktan, a njoj ćemo gledati kroz prste. Jer njen ugovor o radu je zlata vrijedan. On je samo jedno izgubljeno i zaboravljeno dijete koje su vlastiti roditelji iz ko zna kojih razloga odbacili i zna se unaprijed kako će se njegova priča završiti. Da sistem štima bez greške, ona bi već odavno bila na disciplinskoj komisiji i zbog teže povrede radne dužnosti bi ostala bez radnog mjesta. Da je on dijete s privilegijama, ovo se sasvim sigurno ne bi ni dogodilo.
Zaglavila mi se ova priča u grlu jučer, i nije mi prvi put.
Prije mnogo godina, kada sam bila njegovog uzrasta, moja prijateljica je napravila dječiju spačku nastavnici. Mislim da je to ponovila nekoliko puta, i više se ne sjećam šta se tačno dogodilo i kolika je bila "težina" njenih dječijih grijeha. U vrijeme dok je majka moje prijateljice ležala bolesna kod kuće i kada je njenom ocu bila nepoznata adresa, smještena u popravni dom za žensku djecu i omladinu. Neko iz sistema je odlučio da je tako najbolje. Za nju ili za nastavnicu, to ni danas ne znam. Vjerujem da niti njoj to niko nije do kraja objasnio. Uostalom šta se, kog klinca, ima djeci objašnjavati o ozbiljnim stvarima o kojima odrasli znaju sve i najbolje.
Oko mene i vas žive ta, ničija djeca. Možda ih svakodnevno gledate u učionici i možda ste od onih koji će tražiti razloge zašto su nastavnice iz Osijeka i Banje Luke koristile svoje privilegije da ničiju djecu nauče pameti.
Ja se nadam da niste od tog soja i da će vas njihova muka motivisati da budete bolji ljudi.
Ja se, svakoga dana, budim da budem bolja.
Aleksandra Petrić  (Manjine.ba)

Banja Luka, 16. april 2014. godine

Sunday, April 27, 2014

Parni valjak u Torontu


Sinocni koncert Parnog valjka u Torontu ostace nam svakako u lijepom sjecanju, iz vise razloga.
Prvi, drustvo koje je islo na koncert bile su tri djevojcice: Billjana, Tanja i Tonka i naravno ja kao jedini muski, vozac i zastitnik. Ostali muski "ne vole Parni valjak"?!. Zamislite, ne vole Parni valjak pa ne idu na koncert i prepuste "izabranice srca svoga" meni da ih vozim, zabavljam i cuvam...I time mi daju lijep razlog da ih zezam bar slijedecu godinu ili dvije. Pa ne volim ni ja nesto posebno taj Pani valjak, ali volim svoju zenu i njoj za ljubav... Zamilite samo koliko cu im to puta jos ponoviti!
Drugi razlog je putovanje do koncerta koje je trajalo oko dva i po sata,  jer su genijalci iz uprave grada zatvorili jedan od autoputeva u Torontu da ga popravljaju, pa su izazvali, ne samo saobracajni vec i svaki drugi, haos u gradu. Za ta dva i po sata imao sam dovoljno vremena da se zezam na racun nasih dzentlmena Ede i Bore, koji "ne vole Parni valjak" i koji su ostali kod kuce da uzivaju svoju samocu radije nego bili u drustvu svojih izabranica. Pitao sam se, naravno na glas, i ne samo jedanput u toku te voznje, da  li su oni bas uzivali svoju samocu i nesto drugo, ne bih li izazvao sumnju, ali izgleda da mi je za taj pokusaj ipak malo prekasno. Mozda bi palio prije tridesetak godina, ali sada ne vrijedi...
Ustvari, prije tridesetak godina ne bih se ni smio saliti na taj nacin. Svaka sala u svoje vijeme!
Kakave sve slobode covjeku pruzaju malo odraslije godine!
Mozes lupati koliko hoces i sta hoces, niko te vise ozbiljno ne shvata, niti prihvata.
Pocetak koncerta je, na srecu, kasnio oko dva i po sata, taman onoliko koliko smo mi putovali, sto nam je omogucili da se zagrijemo u prijatnoj atmosferi obliznjeg puba i probamo njihov vatreni specijalitet "Texas limunadu". Da li zbog tecnog specijaliteta ili vec same od same djevojcice povjerene mi na pratnju i cuvanje bile su veoma raspolozene. Nije im smetalo ni cekanje u dugom redu da bi se uslo u "The opera house" gdje se koncert odrzavao, ni prilicna guzva. Koncert je bio unaprijed rasprodan.
Na koncertu smo sreli vecinu onih sa kojima se druzimo,  koje smo nekada, u prvim danima u novoj domovini sretali u liftovima zgrada gradjenih za novodosle ili sa kojima smo nekada radili u firmama osnovanim da zaposljavaju i razvijaju svoj posao na racun skolovanih, sposobnih i vrijednih izbjeglih iz jednog od ratova na svijetu.
A koncert?
Balade Parnog valjka su uvijek dirale dubinu duse.
Ostace u trajnom sjecanju "Neda" koju je kompletnu otpjevala cijela dvorana. Generacije nas u zrelijim godinama i nase djece djuskali su zajedno, pjevali i plakali u isto vrijeme.
Lijepo! Vrijedilo je...
I Edo, da bi se iskupio i smanjio moje zaoke, spremio mezu i pice i docekao nas nakon koncerta.
A tako, mi u zrelijim godinama, vratismo se kuci  napunjenih dusevnih akumulatora u rano jutro - nesto prije tri ujutro!
Vrijedilo je...
A na koncertu je bilo otprilike ovako!



U zdravom tijelu - zdrav duh!


Saturday, April 26, 2014

Posljednje pismo Lady D.

U posljednjem službenom pismu koje je princeza Dinana poslala humanitarki Dilys Cheetham prije tragične pogibije, osvrnula se na posjet žrtvama minskog polja u Bosni i Hercegovini.
U pismu na kojem stoji datum 11.8.1997. popularna princeza je napisala kako je duboko ganuta posjetom stradalnicima.
Pokojna princeza Diana je u sklopu kampanje protiv minskih polja bila u trodnevnom posjetu BiH, a potresena onim što je vidjela odlučila se zahvaliti gospođi Cheetham zbog pomoći koju je pružila izbjegličkim kampovima u okolici Mostara.

- Dok sam boravila u Bosni i Hercegovini nisam imala vremena posjetiti područje oko Mostara, ali sam uspjela posjetiti žrtve minskih polja i njihove obitelji. Nisam mogla pomoći, ali me je to iskustvo duboko dirnulo - napisala je pokojna princeza.

Na pisala je i kako je nakon tog putovanja 'donijela čvrstu odluku kojom želi osigurati da svijet ne zaboravi one koji su nepotrebno osakaćeni s tim strašnim oružjem i kojima će biti potrebna briga i podrška u nadolazećim godinama'.

Thursday, April 24, 2014

Andrej Nikolaidis: Majka Rusija nas se preko novina odriče


Nakon posjete premijera Crne Gore Mila Đukanovića Vašingtonu, gdje je, kako se ovdje kaže, "Milo završio ono za NATO sa Bajdenom", rusko je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo prilično oštro saopštenje. Teško da je ruska reakcija stigla kao iznenađenje. Napokon, ko gubi ima pravo da se ljuti.
U saopštenju se ruski MVP žali kako Đukanović raskida vjekovno prijateljstvo između dvije zemlje (o komično-praktičnoj strani tog prijateljstva sam pisao prije koju nedjelju) i osuđuje njegove izjave u Vašingtonu kao neprijateljske. Nije im leglo ni to što se Crna Gora pridružila sankcijama Evropske unije protiv Rusije. Rusi su nas, inače, u novijoj istoriji najviše voljeli kad smo bili pod sankcijama i pod NATO bombama - tad smo bili na nivou "vjekovnog prijateljstva".
Zato se čini kako su ocjene proruske opozicije u Crnoj Gori o istorijskoj katastrofi, koje se mogu sažeti u lelek "šta smo dočekali, da nas se Majka Rusija preko novina odriče", uobičajeno tupave i lišene osjećaja za vrijeme i geopolitiku - pa čak i staru, dobru geografiju. Crna Gora je daleko od Rusije (i geografski i politički), a iako politički još nije posve u Evropi ili je na njenom rubu, geografski je duboko u njoj.

'Iz jedan u dva'

Kad sabereš rusku podršku Slobodanu Miloševiću i srpskom nacionalizmu sa onim što je Putinov vojnik Oleg Deripaska, gazdujući Kombinatom aluminijuma Podgorica, dakako uz svesrdnu podršku Đukanovićevih vlada, učinio privredi Crne Gore, lako se dođe do toga da ti je Vladimira Putina i Rusiju bolje imati za neprijatelja. Ako neko ima sumnje u to, evo kratkog kviza. Gdje je sada Viktor Janukovič, sa svom ruskom podrškom koju je imao? Gdje je sada Milošević, koga su Rusi podržavali? A Moamer Gadafi? Zasad se drži jedino Bašar al-Asad, ali što ono vele, ja bih tu igrao "iz jedan u dva".


Naravno, lako će Rusi za to šta je Đukanović pričao u Vašingtonu. Problem je to što sa ulaskom Crne Gore u NATO skončava ruski san o izlasku na Mediteran. A Crna Gora je bila posljednja figura u tom snu. Podsjetimo: sa izuzetkom Neuma Crna Gora je posljednje parče evropskog Mediterana koje nije "pod NATO kišobranom". Prije svega mjesec ili dva ruska je državna novinska agencija objavila kako je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović njenom novinaru izjavio da bi Crna Gora trebala otvoriti Luku Bar za ruske vojne brodove. Vujanovićev kabinet je to hitro demantovao - Rusi su informaciju povukli. Ali je ta mala špijunsko-novinarska igra jasno stavila do znanja što Rusija očekuje od Crne Gore.
Sada je posve jasno: dok je ove vlasti u Crnoj Gori, to neće dobiti. Ali bi se Moskva sa opozicijom o tome, svakako, mogla dogovoriti. Socijalistička narodna partija je odmah po ruskom diplomatskom napadu na Crnu Goru saopštila kako će skorih dana poslati delegaciju u Moskvu, da se Putinu ispričaju za crnogorsku spoljnu politiku. To za SNP nije ništa novo: iz te su partije neprekidno trčali u Beograd da tamo, najprije Miloševiću, potom Vojislavu Koštunici, pojasne kako u Crnoj Gori ima i onih koji ne misle kao zvanična Podgorica. Najsnažnija partija u opozicionom savezu Demokratski front, Nova srpska demokratija, konstantno vodi jasnu prorusku politiku i snažno se protivi ulasku Crne Gore u NATO. Drugi konstituent tog saveza, čiji je neformalni lider Predrag Bulatović, više je puta kritikovala Đukanovićevu "antirusku" politiku.

Naklonost Zapada

Na saopštenje ruskog MVP-a reagovala je ambasadorka SAD-a u Podgorici i, bez mnogo uvijanja, Moskvi u suštini poručila sljedeće: dalje ruke od Crne Gore. Diplomatskim rječnikom: Rusija treba da poštuje nezavisnost i suverenitet Crne Gore. Onda se javio i ruski ambasador u Podgorici, koji je Amerikancima diplomatski rječnikom poručio: Ohrabrujemo SAD da poštuje suverenitet i nezavisnost Crne Gore i svake druge države. Mnogo buke ni zbog čega, ako mene pitate. Crna Gora će u EU i NATO i na tu činjenicu neće uticati to šta o tome mislim ja, niti Miloševićevi zombiji i fanovi Draže Mihailovića iz crnogorske opozicije, pa ni što o tome misli Moskva.


I ne samo to. Putem Crne Gore će i Srbija, a i Bosna i Hercegovina. Loša vijest za Ruse: ono što je uradio Đukanović učiniće i vlast u Srbiji, a u ne tako dalekoj budućnosti i vlast u dijelu Bosne i Hercegovine, koji se zove Republika Srpska. Đukanović je, kao i obično, potez odigrao brže od drugih - zato i traje tako dugo. Međutim, otvoreno je pitanje šta diplomatski "rat" oko Crne Gore znači za crnogorske unutrašnje političke prilike, koje obilježava lagano, ali i sigurno udaljavanje Đukanovićeve Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Podsjetimo, to je savez koji je obnovio nezavisnost Crne Gore i državu doveo na prag EU-a i NATO-a; evroatlantske integracije su, čini se, jedino što vladajuću koaliciju drži na okupu.
Zaoštravanje podjele u vezi s NATO-om čini savez vladajuće 'pro-NATO', 'pro-EU' Socijaldemokatske partije sa proruskom-prosrpskom opozicijom manje vjerovatnim, ali da li i nemogućim? I, još jedno pitanje: Iako mu opozicija svojom stupidnom 'anti-NATO' politikom pomaže u tome, pitanje je da li je Đukanović posljednjim potezima osigurao naklonost Zapada ili Zapad smatra prihvatljivim dolazak opozicije na vlast, računajući na to da može obuzdati njene proruske sentimente?

Wednesday, April 23, 2014

Angel: Moj teniski klub



Boise,21.April 2014.
Evo slike mog teniskog tima,niko ispod 50 godina.Ovjde je samo 12
igraca pred mec USTA Lige (4,0),a u timu je inace 16 igraca.Prica,
zezanje se nimalo ne razlikuje od naseg u ovim godinama, a pravilo je
kao i svugdje u tenisu: odigraj tenis,baci tus i onda po
pivu...Pozdrav Tvojoj porodici, pozdrav Tebi. Angel

Tuesday, April 22, 2014

Vera Kržišnik – Bukić: Praznik grada je 22. april ...


Datum koji se svake godine obilježava kao praznik grada je 22. april jer je Banjaluka na taj dan 1945. godine konačno oslobođena. Tada grad počinje jedan novi život, opredijeljen novim karakterom šire društvene zajednice, uže domovine Bosne i Hercegovine i šire domovine Jugoslavije, koje su se predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije počele još u toku rata izgrađivati na narodno-demokratskim temeljima i, budući obe višenacio­nalne, uz punu ravnopravnost i zajedništvo svih naroda i narodnosti. Dajući u NOB-u 21 narodnog heroja, Banjaluka je „srce i duša" herojske i slavom ovjenčane Bosanske krajine koja se sa mnogo, razloga ponosi ne samo svojim partizanskim jedinicama nego i činjenicom da su se na njenom operativnom tlu u toku rata dogodile za čitavu zemlju najznačajnije društveno-revolucionarne promjene, Prvo i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu, da su u Mrkonjić-Gradu i Sanskom Mostu položeni temelji budućoj zbratimljenoj zajednici Srba, Muslimana, Hrvata i drugih naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini. Još prije rata snažno komunističko uporište, grad koji je dao narodnooslobodilačkom pokretu više hiljada boraca, od kojih ih je blizu 1.000 poginulo kao partizani i više od dva puta toliko izginulo kao žrtve fašističkog terora, Banjaluka je prirodno i jedan od glavnih stubova i generatora novog društvenog uređenja, zasnovanog na tekovinama narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije.
Ali vremena za slavlje u proljeće 1945. u Banjaluci nije bilo. Teško očekivani završetak rata i početak mira donijeli su gradu nove brige. No to su bile brige vezane za obnovu onoga što je stradalo u ratu - na primjer 30 posto gradskog stambenog fonda bilo je uništeno i oštećeno - i izgradnju novog, pa se tog teškog vremena, ali vremena punog radnog elana, entuzijazma i udarništva, rado sjećaju banjalučke poratne generacije, posebno tadašnja omladina koja je, uz opšteprihvaćenu parolu „Tito- Partija, omladina-akcija", toj poslijeratnoj obnovi i izgradnji najviše i doprinijela. Na hiljade i hiljade omladinaca i građana Banjaluke, posebno organizovanih u narodnofrontovske brigade, uložili su na stotine hiljada dobrovoljnih radnih časova u popravke kuća, puteva, željezničkih pruga, komunalija, škola u gradu i okolini, a takođe i na mnogim masovnim radnim akcijama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Tako je zabilježeno da je zajedno sa omladinom iz cijele Jugoslavije i uz pjesmu „Brčko-Banovići to je naša meta, izgradićemo prugu još ovoga ljeta", 3.775 banjalučkih mladića i djevojaka učestvovalo 1946. na izgradnji te pruge, kao što je i zabilježeno da je njih 4.890 u 1947. godini radilo na pruzi Šamac-Sarajevo.
...
Vera Kržišnik – Bukić



(iz fotomonografije ‘BANJALUKA’, 1990.)

Pharrell Williams - Happy (Gimnazija Banja Luka, BaLMUN)

Monday, April 21, 2014

Goran Milić: Kako sam upoznao Marqueza


Evo, umro je Gabriel Garcia Marquez. Puno je pisao, mnogi su ga čitali, a ja sam ga čak i upoznao.
U New Delhiju, 1983. godine, bio je član kubanske delegacije na Samitu nesvrstanih, prvome bez živoga Tita. Sjedio je do Raula Castra. Fidel se nije pojavio na skupu.
Imao sam osjećaj da mogu prići i pozdraviti ga. Pa što, znam španjolski, znam Kubu, čitao sam njegove knjige, imam i ulaz u priču.
Ma nek ide život...
Ali, još sam dvojio kako ga osloviti – „senor“ (gospodine) ili „companero“ (druže).
Ma nek' ide život, tko mi što može. Raula ću pozdraviti s „companero“, a piscu ću reći „Don Gabriel“, to uvijek prolazi kod Latinoamerikanaca.
I tako ja njemu „Don Gabriel, ja sam prijatelj Vaše rođakinje Marije Clare...“
Zainteresirao se...
 “Aaaa, Maria Clara, kakva žena, a otkud je poznajete...?“
Podsjetim ga da je gospođa bila veleposlanica Kolumbije u Beogradu, pa smo se prvi put sreli kada mi je donijela njegovih „100 godina samoće“, negdje 1971. godine.
„I što ste vi tada u Jugoslaviji mislili o toj knjizi“, upitao me.
„Svi su bili oduševljeni. To je postao kultni roman moje generacije“, slagao sam netremice.

Jer, istina je bila posve drukčija.
Veleposlanica Maria Clara bila je šarmantna gospođa, ekstremno zvučnog prezimena Poncet de Leon, čiji je izravni predak otkrio Portoriko.
Utemeljena dama, iz bogate kolumbijske obitelji, nimalo ljevičarskog svjetonazora poput Garcije Marqueza, našla bi vremena za druženje sa mnom na svojoj dedinjskoj terasi. 
Jednom prigodom donijela mi je primjerak „100 anos de soledad“ njenog rođaka, koji je, rekla je, možda najveći živući pisac Latinske Amerike.
Zamolila me da u okviru jedne emisije o knjigama  predstavim na Televiziji Beograd taj roman koji još nije protrčao svijetom.
Trag u mojoj generaciji
Knjiga mi se dopala, predložio sam je uredniku emisije, a on me uputio na višeg urednika, koji je rekao:
„Ma dobro, može to biti odlična knjiga, ali Kolumbija u nesvrstanima ima samo status gosta, čak nije ni zemlja promatrač u pokretu.“
I tako nisam bio prvi u Jugoslaviji koji će predstaviti Marquezov roman. Naravno da tu istinu nisam ispričao pred Raulom i Gabrielom Garcijom.
Ali, što ima veze, dvije godine prije ili dvije godine kasnije roman je, doista, ostavio traga u mojoj generaciji.

Izvor: Al Jazeera

Sunday, April 20, 2014

Zvonimir Nikolić: Uskrs i Vaskrs u mojoj kući



Rođen sam davne 1963 godine u Sarajevu. U katoličkoj porodici. Kršten, pričešćen i krizman u crkvi Svetog Josipa na Marijin Dvoru. Sjećam se bijelih krizmanih hlača, bijele košulje, ali, ipak, nekako najviše sata marke „Poljot“, koji sam dobio na poklon od krizmanog kuma Drage Pandže. Metalna narukvica, sat onako pokrupan, bilo je u njemu bar 20 deka…
U našoj kući su se uvijek slavili i Božić i Uskrs. Roditelji su bili vjernici, oni tihi, kućni. Iako je otac kao dijete sa 17 godina otišao u partizane, nije htio biti član Partije. Opravdavao je to riječima: „Neću, sine, da se krijem. I moji roditelji su slavili praznike kao ljudi. Slaviću i ja.“ Zato nikada nije mogao biti direktor u ŽTP-u. Međutim, njegovi motivi su bili drugačiji. Bio je sasvim zadovoljan što je kao jedini (ne)partijac bio predsjednik radničkog savjeta. I to mu je bila dovoljna satisfakcija.  
Kao mali išao sam i na vjeronauk u marindvorsku crkvu. Župnik je bio Mato Bičvić. A ja sam nekako više volio kapelana Marka. Bio je mlađi, a i nekako bliži sa nama djecom. I sestra Antonela. Najljepše i najnježnije biće koje sam ikada vidio.
Jagnje u tepsiji
Za Uskrs bi se kupovala specijalna jaja. Otac bi obilazio pijace danima. Da probere ona, po njemu, najtvrđa. U petak bi kupio šarana. I uvijek okretao glavu dok onaj u ribarnici udari šarana i ošamuti drvenim čekićem. A moj brat Dragan i ja bi svaki put tog šarana stavljali u kadu punu vode i mislim da smo svakoga oživjeli. I uvijek kada dođe s posla i zatekne živog šarana u kadi nastao bi haos. Srećom, imali smo komšiju koji je obično rješavao te probleme. Mati bi već te sedmice počela praviti suhe kolače, šape, kekse, pakovati ih u kutije i namigivati nam na kojem ormaru se te kutije sa kolačima nalaze.
Petkom se jela riba i farbala su se jaja. Kao pravi gazda u kući otac je dijelio zadatke, što mami, što nama, a on je rukovao samo specijalnom kašikom i šerpicom za farbanje jaja. Obično bi neko od nas troje bio kriv ako neko pukne. A ako se neka boja ne primi baš najbolje uvijek je bio kriv prodavač. Kako mu svaki put uspije  uvaliti i bar dvije stare, prošlogodišnje boje? Uz obavezno: „E sad sam kod njega kupio… nikad više!“ Mati bi još satima čistila šporet, isprskan svim bojama i dezenima, a mi bismo jaja mazali uljem da imaju ljepši sjaj.
Subotom bi se nosilo jagnje u pekaru kod Zore na Marijin Dvoru. Rano ujutro. A mog brata i mene bi uvijek zapalo da vraćamo to pečeno jagnje u tepsiji i pažljivo osmatramo kada će tramvaj stati na stanici kod velike samoposluge na Marijin Dvoru. To je bio znak da startamo sa trčanjem i sa tepesijom u rukama. Da stignemo do kuće prije nego nas neko od raje vidi iz tramvaja.
Jagnje u tepsiji bi prenoćilo u njihovoj spavaćoj sobi uz obavezno očevo upozorenje: „Ne d'o vam Allah džellešanuhu da neko razvali jagnje i pojede kožu prije sutra!“ Upravo tim riječima.
Nedjeljom, na uskrsno jutro, obukli bismo najbolju garderobu i krenuli sa roditeljima na misu. Nosili su se i hrana, jaja, mladi luk, šunka, so… na blagoslov nakon mise. Onda bi se ta hrana onako brzinski pojela kod kuće, a brat i ja bismo navalili na kolače. Taj dan bi se tata javljao na telefon i uvijek pisao u tefter ko ga je sve nazvao da čestita, da kojim slučajem ne zaboravi nekome čestitati Bajram ili Vaskrs kada dođe vrijeme njihovog slavlja.
Poslije bi se skupila sva familija, komšije, prijatelji sa posla. Mi djeca bismo razbijali jaja do iznemoglosti. Jagnje bi puklo brzinom munje, a uvijek bi se našao i neki dežurni doušnik koji bi danas pojeo najviše, bio najveseliji i najgrlatiji, a sutra na partijskom sastanku ogovarao moga oca kako, eto, on slavi Uskrs… Možeš misliti?! A Predsjednik radničkog savjeta!
Na Uskrs, pa na Vaskrs i obratno
A onda je došla prva snaha. Pravoslavna. I Snježini roditelji su bili sličnih svjetonadzora. Odgojeni da poštuju i svoje i drugačije.
Bez obzira na to što smo tada živjeli odvojeno u iznajmljenom stanu, svi smo išli mojim roditeljima na Uskrs, pa onda Snježinim na Vaskrs.
Moj otac Dane i punac Bogdan bi već nakon četvrte loze počeli sa ratnim pričama iz partizana, a moja majka Nada i punica Zora bi o receptima, deterdžentima, povremeno strijeljajući pogledima ovu dvojicu ilegalaca da smanje sa alkoholom. I da ne pričaju vazda isto, iako su obojica bili ubijeđeni da sve to prvi put pričaju.
A mi smo slavili sve. Jedne nedjelje kod mojih, druge nedjelje kod njenih…
Godine 1989. je umrla moja punica Zora, a mi smo nastavili živjeti sa Bogdanom. I nastavili iste običaje - kod mojih na Uskrs, a ovdje kod „mojih“ na Vaskrs. 
Do rata.
A onda je došla do izražaja prednost našeg „miješanog braka“. Mogli smo otići i na istok i na zapad, ali mi smo otišli preko Miljacke. I tu ostali.
Moj voljeni brat se našao u Italiji. I hvala Bogu da jeste. Onako emotivan i osjećajan ne znam ni kako bi preživio rat.
U ratu smo Uskrse i Vaskrse slavili uz grah, burek od ikara i kolače od smrvljenog „korejsko-vijetnamskog“ keksa, koji se ionako raspadao u kontaktu sa zrakom.
Bogdan je ostao na Grbavici, misleći da će sačuvati stan. I da njega, starca, neće niko dirati. U čitavoj zgradi njih trojica penzionera. Jednom je 1994. prešao Most bratstva i jedinstva. I bio kod nas pola dana. Vidio svoju unuku prvi i jedini put. I rekao da će uskoro, dok sredi papire u vezi sa stanom i on ovamo. Deset dana kasnije smo saznali da je umro. Od srčanog udara. Nakon rata posjetio nas je jedan od te dvojice komšija i ispričao nam o batinama i slomljenim rebrima koje je Bogdan dobio spasavajući njega i drugog komšiju. Srčani udar je samo prelio čašu. Sasvim očekivano od čovjeka rođenog na Kovačima. I taj drugi komšija se vratio u našu zgradu. Saginjao je pogled od nas, jer nikad nije došao da nam ispriča šta se, zaista, dogodilo. Niti je donio dvije čokolade koje je deda poslao svojim unukama.
Nakon rata smo nastavili sa istim običajima. Godine 2005. je umro moj otac.
xxx
Danas popodne (četvrtak) idem kupiti jaja. Da ih večeras farbam. U specijalnoj šerpici i sa specijalnom kašikom. Djeca će mi pomagati. Znam da se jaja farbaju sutra, na Veliki petak, ali, ipak, ostavljam sebi malo prostora za popravni, jer uvijek mi makar petina pukne.
Danas moja mati reže šarene papire i priprema kutije za svoje komšije. Kutije u koje će pakovati jaja.
Sutra idem po ribu, a u nedjelju će moja mati kod nas. Do podne će pisati ko je sve nazvao da čestita, da ne zaboravi uzvratiti.
A popodne ćemo zajedno ručati i slaviti i Uskrs i Vaskrs. Oba praznika padoše ove nedjelje na isti dan.
Predvečer, kad se vrati svojoj kući, obići će komšiluk sa šarenim kutijicama za jaja, a ujutro će mi na telefon prepričavati ko se sve od njihovih dragih prijatelja sjetio da je nazove, da joj čestita…
Mi ćemo, kao i obično, podijeliti jaja i kolače komšijama i njihovoj djeci, koja se najviše raduju tome. Iste tanjure ćemo dobiti nazad za Bajram. Pune baklave, ružica, hurmašica. Tako je to uvijek bilo u Sarajevu. I biće.
(Posvećeno mojim roditeljima, mojoj punici i puncu. I komšiji, dedi Bikiću.)
Izvor: Al Jazeera

Danas je Uskrs - Vaskrs!



Svima vama koji danas slavite najveci kriscanski praznik 
zelim sretan Uskrs!




Saturday, April 19, 2014

Zlatko Valentić

19. IV 2012. – 19. IV 2014.
Pričao je o presudnoj ulozi svog nastavnika u školi 'Ivan Goran Kovačić', slikara Dušana Simića:
''Poslao me na času do njegovog sivog ormara u podrumu, u radionu, da mu nešto donesem, a ja otvorih ormar... i pronađoh jedan drugi svijet, svijet Rembranta, Sezana, Van Goga... Svijet moje mašte!
Ostao sam kraj tog ormara čitav čas i zaboravio zašto sam tu. Tek kad je sišao po mene, vratio sam se u stvarnost. Pogledao me onim njegovim prodornim crnim očima, 'ljutim' pogledom, i rekao mi neka mi neko napravi stalak za crtanje i da ću ostajati poslije škole, dok moje kolege budu radili po školskom programu, ja ću da radim ono što mi on kaže! Od tog dana sam počeo slikati.''

I stvarno, Zlatko Valentić je zaista rano, još u mladosti postao slikar. Kasnije je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu. Pa je nastavio slikati.
Jednom smo, sjećam se, pili vino. I pričali o vodi. ''Najbolja je na zategnutom papiru!'' - šalio se Zlaja.
Sada mogu samo potvrditi da mu je ležao akvarel. Ili tačnije: ''Zlaja je bio majstor akvarela!''


(mm) 

Friday, April 18, 2014

Nema za meze


Potkraj 1968. godine novinari tadašnjeg Radio-Sarajeva, zbog malih plata, stupili su u dvodnevni štrajk. Vijesti su uređivale daktilografkinje. One su to tako dobro radile da niko nije ni primijetio da su novinari u štrajku, što je još jedan dokaz da su pokatkad u radio - novinarstvu dovoljni samo rutina i iskustvo.
Povodom štrajka održan je zbor radnika. Direktor Radio - Sarajeva Vojo Savić, koji je inače bio član CKSKBiH, dugo je razvijao teoriju o tome kako štrajk radnika koji se tada, u skladu sa samoupravnim socijalizmom, nazivao obustava rada, nije dobar način da se rješavaju bilo kakvi problemi. Naprosto - štrajk je nedopustiv - govorio je zapjenušano direktor. Onda se na vratima velikog studija u Ulici Danijela Ozme pojavio Vlado Dijak koji je malo zastao na vratima, oslušnuo šta to direktor govori, a zatim, potpuno neočekivano, izgovarajući njegovo ime, uzviknuo:
-  Ne tupi!
U studiju je zavladao tajac. Kada se malo pribrao od šoka, direktor, koji je, uz to, bio Vladin drug iz partizana, rekao je odlučno:
-   Ti si, Vlado, pijan. Bit će najbolje da se vratiš tamo odakle si i došao!
-    Jesam pijan. A znaš li zašto? Zato što je mala plata. Imam samo za piće, a nemam i za mezu, pa me brzo uhvati!
Tako je Dijak, i ne htijući, pomalo objasnio i razloge novinarskog štrajka.


Vlado Dijak je bio književnik, novinar (Banjalučke novine, Radio Sarajevo) i boem

Anegdotu zabilježio: Vehid Gunić

Thursday, April 17, 2014

MM: Sličice iz Banjaluke

 XIV srednjobosanske

 be-ha behar
 Djeca u akciji
 Ferhadija
 Kuca Stricevica
 ...od Insanica
 Petricevac-crkva od betona
 Porta
 Proljece ispod Kosmosa
Vila

Wednesday, April 16, 2014

Aleksandar Ravlić:I BOGATSTVO TREBA ZNATI NOSITI

Hadži Isak Poljokan i njegovi sinovi, koji su se mogli podičiti da od svih Jevreja imaju najdulju trgovinsku djelatnost u Banjaluci, bili su okruženi bogatstvom koje su stekli strpljivim i predanim ra­dom, mudrošću i racionalnošću.
Ipak, uprkos svom tolikom bogatstvu, nisu se po­našali bahato ili oholo, kamo li rasipnički.

 - Zašto pored toliko bogatstva, gospon Poljokan, idete svako­dnevno pješice iz grada do svoga perivoja na Hisetima. Daleko je to - znali bi priupitati znatiželjnici, pripovijedao mi je dugogodišnji direktor u banjalučkoj trgovačkoj mreži Safet Filipović.

 - Jest, nije da nemamo. Imamo. Ali, koliko njih nema ni za goli život. Stoga se i držimo one da i bogatstvo treba znati nositi -  odgovorio je Hadži Isak.

Poučno, i te kako, pogotovo za one koji su se preko noći obogatili i naglavačke uskočili u "visoko druš­tvo". Jer, ne treba zaboraviti Poljokanovi su imali i konje, i fijaker, i osobne automobile i ... Prije mnogih!


(Iz knjige 'Banjalučke vesele zgode i anegdote' Aleksandra Ravlića)


Zgrada trgovca Isaka  Poljokana, izgrađena prije 1880. Godine, adaptirana je 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog  rata u zgradi je bila smještena robna kuća "NA-MA". Porušena poslije katastrofalnog zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija, porušena 1931. godine radi izgradnje hotela "Palas".

Tuesday, April 15, 2014

Sule: ČUDAN MOMAK BIO SI TI


Zlatka Midžića sam poznavao jako dugo, negdje od 1973. ili 1974. godine. Te je godine moj drug Nino Bahtijarević svirao sa Midžom, Pikom i Omerom Popajom u Novalji na Pagu, a Boro Dražić i ja smo im se privalili na desetak dana. Naravno, na Pag smo stigli Borinim crvenim „minijem“.

Nakon Midžine smrti, kad god slušam grupu „Stijene“ i onu prelijepu pjesmu „Singin' Rock 'n' Roll“, obavezno pomislim da je napisana baš za njega.

Hej, čudan momak si bio
Mislili smo svi da pomalo lud si ti
Ti na riječima grub si bio
U pjesmi drag i mio, tražio kruh i sol
I pjevao rock 'n' roll

Pjesmom, dok ljubav svoju bi zvao
Na tren život bi stao, od stakla bio si ti
Hej, ljubavni san je kratak
Od svega osta bol, pjevaj nam svoju pjesmu
Singin' rock 'n' roll

Hej, čudan si bio ti
Mislili smo svi, da pomalo lud si ti
Hej, ljubavni san je kratak
Od svega osta bol
Pjevaj nam svoju pjesmu
Singin' rock 'n' roll

Stvarno čudan momak je bio on, volio je bluz i rokenrol, a cijeli je život ponajmanje to svirao.
Bez obzira na njegove mane i kvalitete, kojih smo svi prepuni, malo koji muzičar u ovom gradu je osporavao njegove muzičke kvalitete. Naprotiv.
Pošto ja nisam muzičar, od Midže sam naučio kako se dobro igra „remi“, a ostali koji su se bavili muzikom, mnogo toga su od njega mogli naučiti.
Čovjek je cijeli život bio profesionalni muzičar i živio od muzike, ne birajući šta će i gdje će svirati. To mu je bio posao i on ga je takvog prihvatio.

Zlatko Midžić, Haško Čelebić, Zvonko Rolih i Zlatko Maričić
sa Arsenom Dedićem 1973. godine u hotelu „Palas“

Midža je pripadao klasičnoj banjalučkoj muzičkoj školi i tradiciji, što je u njemu „uspavalo“ veliki talenat. Uostalom, nije on bio jedini koga je „tezga“ odvela na neku drugu stranu, sasvim suprotnu njegovim muzičkim potencijalima. U isto vrijeme, malo se ljudi u ovom gradu može pohvaliti da je otišlo u penziju sa punim muzičkim stažom.
Za Midžu, kao muzičara, njegov dugogodišnji prijatelj Mićo Maričić kaže:

Midža je uvijek bio odličan sluhista. Nikad mu nije bio neki veliki problem da, preslušavajući neku pjesmu, „na prvu“ odredi harmoniju, tj. akorde pjesme i ritam koji je, ne znajući mu pravi naziv, mogao odmah i na stolu improvizirati.
U tom smislu bio je perfekcionista. Nije mu mogao promaći niti jedan melodijski detalj ili prolazni akord. Pogotovo je imao uho za bas-melodijsku liniju po kojoj je, za njega cijela melodija dobijala smisao.
Midža nije samo kao instrumentalista bio dobro potkovan, već je i vokalno znao da pokaže svoje kvalitete. Istina, ruku na srce, svoje vokalne sposobnosti je uglavnom koristio kao prateći vokal, iako je to i sam mogao da izvede.
Mislim da si baš pogodio pjesmu kojom ilustruješ Midžinu prirodu, jer su ga ljudi, koji ga nisu dovoljno poznavali, smatrali pomalo čudnim. Glavni razlog tom mišljenju bio je baš njegov pristup i ophođenje prema svim članovima sastava. Takav stav je imao i prema velikim imenima zabavne muzike, koje smo često pratili. Znao je on i njima dati poneku primjedbu.
Jednostavno bio je takav i kao čovjek i kao muzičar.“

Tako kaže Mićo, a u periodima dok nije bio na „gaži“, van grada, Midža i ja smo znali satima igrati remi, gdje sam ja uglavnom gubio i u isto vrijeme po deset puta za redom preslušavati jednu te istu stvar, dok on ne bi ukapirao neku samo njemu znanu caku.
Onda je došao glupi rat i svima nama, pa tako i njemu, promijenio život.
Poslije rata, Midža je sve manje svirao, a sve više podučavao druge. Nakon toga je došla i bolest i sve iz korijena promijenila.
Iako jako bolestan, satima je svirao u „Monnetu“.
Jedno vrijeme je zajedno sa Goranom Predićem, Dubom i Riletom imao sastav, VIS „Restlovi“. Čak su jednom u tom sastavu, kao Cajini gosti, nastupili i na televiziji. Do poslednjeg časa davao je časove mladim muzičarima i otkrivao talente.
Aplauzom smo ga ispratili u novembru 2010. godine.

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 44 


Little Sule 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...