Saturday, May 31, 2014

Josip Pejaković: "... DOBIO SAM SAMO INFARKT!"


Josip Pejaković, glumac i dramski pisac
Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo infarkt !

A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta deca su zatrovana permanentnom laži.

Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim…

Thursday, May 29, 2014

PRAUNUK STJEPANA RADIĆA POZIVA NA REVOLUCIJU



Facebookom se u četvrtak nezaustavljivo širi i skuplja lajkove status glazbenika i blogera Stjepana Krznarića, poznatijeg po forumskom nadimku Drito Konj, u kojemu istresa dušu povodom zbivanja posljednjih desetak dana koliko na području Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske traje bitka protiv nezapamćenih poplava.


U poduljem napisu Drito Konj iznosi pledoaje protiv nacionalizma i religijskih organizacija, a u konačnici poplave vidi kao faktor ujedinjenja koji bi sve narode na području bivše Jugoslavije mogao navesti na revolucionarni prevrat.
Njegov status s Facebooka prenosimo u cijelosti.

Dragi ljudi, ja sam rođen u fairly nacionalističkoj i katoličkoj obitelji. I u istoj odgajan. Crkva mi se zgadila još kao klincu kad me pop onesvijestio dižuć me za oba uha u zrak čime je pogodio nekakvu Spock točku i ja odoh ukurac. Pitao sam ga nekaj u vezi Isusa i pustinje, a kaj mi je bilo nelogično. Imao sam 9 godina. Sa 12 sam zaključio da je čitav taj crkveni mehanizam mrtvi kurac i više nisam imao veze s njim. I dobrog popovlja, ima. Al nisu dobri jer su popovi, dobri su jer su dobri ljudi. Slučajno su popovi, nasjeli 
su na propagandu pa odabrali taj posao. I napravit će razliku. Al istu razliku će napravit drag vodoinstalater, automehaničar ili zidar. Ili susjed nebitne vokacije. Ta šupačka organizacija je kroz povijest uništila toliko toga, da nije istina. A ljudi joj i dalje vjeruju. Zašto? Jer se boje vjerovat sebi i razmišljat za sebe. Ne govorim ovdje o katoličkoj crkvi, govorim o svima. Govorim o bilo kojoj religijskoj organizaciji koja ima više od jednog pravila i to jedno ne glasi 'ne budi šupak'. Razmislite.
Rođen sam i odrastao u relativno nacionalističkoj obitelji. Da, kad sam bio mali, pušio sam spike da postoje neke razlike između Hrvata, Srba, Bosanaca i ostalih Balkanaca. Mislim, postoje, al nisu to one razlike kojima su me učili. Imao sam sreće da sam rođen s mozgom koji posjeduje kapacitete zaključivanja sam za sebe, za razliku od većine ljudi. Jebiga. Ta većina mora bit naučena. Nije to ništa strašno, ali pruža veliku sposobnost manipulacije bilo kome tko se predstavi kao autoritet. I onda se njima manipulira, od početka, od rođenja. Kao nekakva višestoljetna krvna zavada dvije obitelji kojoj kroz par generacija nitko više ne zna uzrok. Ali Srbi su zli, Bosanci glupi, a Hrvati šupci. O potonjem bi mogao mnogo napisat, ali to bi me skrenulo s teme, pa neću.
Moj stari je veliki Hrvat. I onak, u mnogo toga je dobar čovjek, pomagao je ljudima uvijek, bla sra. Al nikad nisam uspio skužit taj njegov nacionalistički sklop u glavi. Uvijek su tu bili Hrvati i Srbi koji su nešto krivo napravili jedni drugima, tj. Srbi su neš krivo napravili. Pradeda s mamine strane je Stjepan Radić. Da, to mi je pradeda. Njega su "ubili Srbi u saboru". Mislim, proveo sam djetinjstvo slušajuć ta sranja. Probali su me uvuć kao 17 godišnjeg klinca u Hrvatsku Seljačku Stranku. Bio sam na jednoj sjednici. Za golemim stolom je bila masa fosila i u roku 4 sata su uspjeli doć do pitanja da li kvake na vratima prostora stranke trebaju bit mjedene ili aluminijske, tako nešto. Pitao sam da koji im je kurac i da troše vrijeme. Rekli su mi da sam mlad i da ne razumijem politiku. To je prvi i zadnji put da sam se družio s političarima, osim jednog puta kad sam bio sa Rojsom na kavi, al to je posebna priča.
Stjepan Radić kojeg su ubili Srbi. Pola obitelji je profitiralo od tog imena i tog događaja. Bacili su se u politiku, imali su strašne veze, nevjerojatno je koliko ti djela druge osobe i to davno preminule mogu donijet bodova u životu. I često sam slušao kako "ima dobrih Srba, ali većina..." i slično. To sam polako počeo shvaćat na primjeru vlastitog naroda godinama kasnije, al to je isto druga priča.
Ne znam dal ćete moć skužit ovo o čem ja pišem sad, ovo kaj ću napisat.
Nije problem u narodu. Nije problem u narodima. Nije problem u jednoj religiji, problem je u svima. Sve države Balkana te uče da je ova država pored loša. Sve religije te uče da je ova druga religija loša. Svi političari Balkana te uče da su građani i političari druge zemlje Balkana loši. Jesmo skužili to sad već?
Kaj su te države i ti ljudi koji ih vode napravili za nas? Koliko milijuna nesretnih, siromašnih, iscrpljenih, uništenih ljudi imamo u ovih nekoliko državica? Da li svi ti ljudi imaju istu želju? Živjet dostojanstveno, mirno i sretno? Pa, nekak da. Ovi narodi se ne mrze, ne. Ove države se mrze. Čak ni političari se ne mrze. Piju zajedno, jedu janjetinu i voze se u privatnim avionima i skupim autima na NAŠ račun, ljudi dragi. Kad će vam to sjest u glavu? Kad ćete shvatit da nemate kaj za jesti jer gospodin u Armani odijelu sjeda u najnoviji mercedes od 300.000⁈ i vozi se okolo iz zajebancije? Kad ćete shvatit da onaj pop, hodža ili koji već kurac živi u mramornoj palači i vozi se okolo u jednako skupom autu zato jer mu vi to dopuštate? U ime Boga? Kojeg? Gdje je ta crkva kad trebate pomoć? Gdje je ta kapitalistička organizacija kojoj dajete novac? Da ste toliko novaca koliko ste dali crkvi dali za osiguranje, sad bi svaka kuća bila obnovljena u mramoru. Bile su blagoslovljene, vjerujem, sve. Da li ćete opet dati 300 kuna za ljude koji se lažno predstavljaju kao posrednici višeg bića? Na vama je da razmislite o tome.
Tragično je da nam je trebala poplava koja je sjebala tri države, neku više neku manje, da ljudi PRIMJETE da se ne mrze. Razumiješ, ni ne kužiš da ne mrziš susjeda dok ne počneš pričat s njim. A mrziš ga zašto? Jer ti je djed rekao da je loš? Jer su već generacijama Srbi, Hrvati i Bosanci zla govna, ovisno o kutu gledanja? Jer čitavo selo, koje o ničem ne zna ništa, čiji stanovnici nikad nisu izašli iz svojih izbica misli da su loši? Nemojte krivit te ljude za rat, oni nisu znali bolje. Kako znat bolje kad su žrtve višegeneracijske indoktrinacije? Kako razumjet da smo isti ako nas se od rođenja uči da smo različiti?
Kako je onda čudo da mrzimo pedere, crnce, lezbe, azijate, ćelave, beznožne, poštare, bilo koga kad ne podnosimo ni onog susjeda koji je kriv samo za to kaj mu je pradeda bio druge nacionalnosti? Jeste li sad shvatili? Jel ova poplava bila dovoljna da skužite da smo isti ili nam treba još ratova, mržnje, sranja i vječne demagogija?
I ono još bitnije od toga, koliko vam treba da shvatite da vaše države neće ništa učiniti za vas? Koliko vam treba da shvatite da ćemo mi, siromašni, mali, nikakvi, skupit koliko možemo i pomoć koliko možemo, a da će političari u svojim udobnim foteljama sa milijunskim plaćama i avionskim letovima za svaki kurac samo sastančit i pritom dobro jest i pit?
Koliko ovim narodima treba vremena da naprave jebenu revoluciju tolikih proporcija da će se kurčev svemir zatrest? Znate, u zadnje vrijeme hapse ljude koji potiču na nasilje na fejsu, stave ih u zatvor. Pogotovo kad se radi o "protudržavnom elementu", a ja sam jako blizu toga da predložim vrlo konkretne i vrlo izvedive mjere. Bandić se kurči kako bi on nekaj ovo il ono u Slavoniji, a zaboravljamo da je sagradio FONTANE za 20 milijuna kuna i planira sagradit još jedne. Zaboravljamo da je rekao da nema za raspadnuto bolničko krilo u Klaićevoj, za dječji odjel onkologije. Nema 10 milijuna. Ali ima za fontane. Koje svjetle. Troše struju, vodu i naš porezni novac. Siguran sam da u Bosni i Srbiji ima još gorih primjera. SDP. HDZ. HSS. Ne znam sve kratice. SVI su isti. Svi. Nema jedne stranke, jedne osobe, nikog tko bi vodio stvari kako treba. Pametno, fer i ljudski. Sve je puno demagogije, bijede, siromaštva i očaja.
Zašto nas tjeraju da poželimo napustit zemlju u kojoj smo rođeni? Svi mi sa područja Juge. Još bolje pitanje, zašto smo dovoljne pičkice da se damo potjerat? Zašto dajemo govnima svemira da upravljaju našim životima? Zamislite da vam ti ljudi ulaze dnevno u stan, teško plaćen podstanarski stan i uzmu vam pola ručka. Udare vam dijete. Opsuju vas. Kažu vam da ste bezvrijedni. Jer upravo to rade, BAŠ TO rade već preko 20 godina. Svi oni. I Srbija i Bosna i Hrvatska. Te države nas sustavno siluju i čine da smo bijeda, a mi im svaki put ne samo da okrenemo drugi obraz, nego u suzama pružamo sve rupe. Jer smo tako naučeni. Jer smo sužnjevi.
Al vidite, ova poplava je pokazala nešto drugo. Pokazala je da se narodi i mimo država mogu dogovorit. Da se mogu ujedinit. Da nisu bezvrijedna jadna bagra. Vrijede. I jaki su. I pomoć će drugima sebi nauštrb, za više dobro.
Ak to sad znamo, koja pička materina nas spriječava da prestanemo bit kurčevo roblje šačice govana koja se s nama igra monopoli?
Ovim državama treba jedna žešća revolucija. Ne ova preko tipkovnice.
Prava.
Pitanje je koju pi..u materinu čekamo

 

Wednesday, May 28, 2014

Mario M.: ZRNO PO ZRNO


U to vrijeme mogao sam ga zvati 'drug'.  Ipak, obraćao sam mu se sa  'čika Duško', zvučalo toplije. Upoznao ga u mjesnoj zajednici: penzioner nepotrošenog entuzijazma, u svim obavezama revnosan, prototip društveno političkog radnika. Smetala mi njegova birokratska rutina. Činilo mi se da me Kombinat samo formalno delegirao u mjesnu zajednicu. Ali, čika Duško nije bio tog mišljenja. 'Unaprijedio' me u svog nezamjenjivog saradnika. Slijedili su česti pozivi telefonom, 'kratki' dogovori, sastanci, ništa bez mene čika Duško nije radio. Stoički sam odrađivao nametnuti 'mandat' iako me konstantno patio osjećaj gubitka vremena. Vrhunac je bio poziv da izradimo Plan mjera za odbranu mjesne zajednice od poplava; nisam mogao sakriti nezadovoljstvo. 'Zakonske obaveze moraju poštovati svi subjekti' – bio je kratak čika Duško. Detaljno smo analizirali i ažurirali neki raniji plan, a ja sam dodao: 'Mogao bih dati i lični doprinos, recimo, podignuću ove registratore s poda na gornje police praznog ormara.' Ne osjetivši ciničnu žaoku, čika Duško pozdravi moju inicijativu.
Idućeg mjeseca, u hladu lijenog morskog popodneva pročitam da se nad Banjalukom 'prolomio oblak', kanalizacija nije mogla primiti svu vodu... Po povratku s kolektivnog odmora čujem se s čika Duškom. ''U petak ćemo imati konferenciju, sad poslije poplave naš prijedlog Plana će se lako usvojiti. Dođi obavezno, javno ću te pohvaliti. Spasio si nam dokumentaciju!'' 

...
Poplava ili suša bila, nisam siguran. Sjećam se da su svi mediji brujali o gladi u Indiji i da smo prikupljali novčanu pomoć za postradale. Kratka obuka, formiranje ekipa, određivanje reona. Velika zemlja, velika nesreća, u akciju smo krenuli sa željom da za naše nesvrstane prijatelje napunimo što veći brod s namirnicama 'made in YU'. Pritom upoznaš ljude, neki te pozivaju na kafu, a neki tek odškrinu vrata. I shvatiš da naš čovjek ima srca, voli dat' kad može, dat' koliko može, voli pronaći u sebi osjećaj dobrote.  Ali, neki se baš pamte...
Velika drvena vrata škripe, grm ruža ukrašava dvorište. Na ulazu bijelo okrečene kuće starica prekida našu deklamaciju: 'Ne može samo tako, morate ući.' Ugodna atmosfera skromnog doma, zaboraviš na žurbu. 'Čula sam, čula za taj kijamet u Indiji'... i iz kredenca izvadi tada najveću novčanicu. Slijedi ubjeđivanje, odvraćamo ju od njene namjere, naglašavamo da i dinar u masovnoj akciji solidarnosti... 'Moj sinko, sve ja znam, puno sam toga premetnula preko glave, al' znam i da uvijek svaka nesreća puca po sirotinji. Nego ti upiši...'
...
Radne akcije su ugrađene u naše odrastanje. Napravilo se, odraslo se, ostala su mi sjećanja na jednu od najdražih, onu istarsku. Mala grupa, 'nešto veći oktet', u improvizaciji na temu 'adaptacijom prostorija do međunarodnog kampa još ovoga ljeta'. Gdje? Čarobno slikovit, skoro napušten gradić Grožnjan u bivšoj zoni B. Ko? Jeunesses Musicales. Miješao se malter u nešto većoj kanti, nosile daske i skroman namještaj, čistilo, pralo, ma, nije bilo suviše naporno. Uveče smo se družili i nazdravljali vrčem (tipa: 'Pij Mate') koji je išao ukrug ali i opijao. Istarsko vino merlo (merlot) sam dobro poznavao, ali tada prvi put u istarskoj supi. Ostala mi je nerazrješena tajna zašto Istrijani u onaj vrč s kvalitetnim vinom stavljaju komadić začinjenog kruha. Kako se uz vino pletu lijepe priče, jedno veče smo varirali poznatu legendu prema kojoj je vino merlo(t) nazvano po istoimenoj lijepoj ptičici, nekoj vrsti kosa, ne bi pogriješili ni kad bi rekli 'misici ptica pjevačica'. Mašta je radila, vezali smo ljepotu i specifičan glas čuvenih operskih diva s redovnim konzumiranjem merlo(t)a. A uspjeli smo razgovoriti i Antonija, lokalnog Talijana, čije vino smo uživali. I vinar nam je potvrdio da se ptičica nastanjuje u blizini vinograda i da se sladi zrnima grožđa: 'Kod nas je u tradiciji da se zbog toga pri berbi ostavi pokoji grozd na trsovima. Jer vjerujemo da će loza manje davati ako nestane ptičica.' Na prvu bi se reklo: zna Antonio šta su tantijemi. Ali ideja je mnogo ozbiljnija i traži vještijeg pripovjedača od mene. Jer, Antonio je donio divnu sliku o čovjekovoj solidarnosti, odnosno o uzvišenoj ljudskoj osobini, onoj koju posjeduju ama baš svi. Samo što su neki mnogo toga zaturili...
...
Naš mali veliki autokrat bio kod velikog malog svjetskog autokrate. Javili, išao da traži pomoć. Poznanik D, a upravo se vratio s dijalize, ljutito komentariše: 'U nas se to kaže išao da prosi, jest' tako se kaže. Može on da prosi privatno u svoje ime, u moje nek' ne prosi! Gazi moj ponos i ponos nas koje su vaspitavali tako.'
...
Nijedna prirodna nesreća ne dolazi u pravo vrijeme. Lakše se preživljava kad je čovjek jači, mlađi, bogatiji... kad ima dobrog komšiju i kad je pametniji pa predvidi i ono što ne želi, pa ostavi i nešto za crne dane... Priroda nema milosti, svom snagom uzvraća nanešene udarce, a pravi nedostatak sreće je kad pritom najodgovorniji izjavljuju da će se, ako Bog da, vode povući, da ni Stvoritelj ne zna kolika je nanesena šteta ili hvala Bogu – sada je bolje. Prateći sve moguće tv kanale shvatam da je danas jedna od najcjenjenijih struka ona teološka.
Zato shvatam jednog stradalnika iz okoline Zenice kad se miri se sa sudbinom: 'Allah dao, Allah uz'o!'

Mario

Tuesday, May 27, 2014

Ljekar iz Tuzle uputio otvoreno pismo Novaku Đokoviću

Adnan Burina, ugledni neurolog iz Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, uputio je “otvoreno pismo” Novaku Đokoviću povodom njegove odluke da nagradu osvojenu na turniru u Rimu (oko 500.000 dolara) donira stradalnicima u poplavama u Srbiji, BiH i Hrvatskoj.

Dragi Novak,
kroz istoriju, kataklizme i katastrofe su se dešavale. Nestajali su kontinenti, nestajali su narodi… Nažalost, na ovim prostorima nam se nedavno desila nova. Nezapamćene poplave u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj odnijele su mnoge živote, odnijele teško stečene kuće i domove, a donijele bol i tugu.
Kao što uvijek biva, prvo su si komšije počele međusobno pomagati. Svijet je u početku “na kašičicu” dobivao informacije, a onda si ti taj svijet uzburkao. Iz elektronskih i pisanih medija slao si iskrenu podršku svima kojima je ona trebala. I ne samo to, kroz odricanje novčane nagrade za “osvojeni Rim” u korist poplavljenih, samo si dodatno pokazao ko si ti zaista. Poslije tebe, počeli su neki sportaši da se slično ponašaju, ali način kako si ti sam to uradio je da se ne zaboravi.
Možda su mi smetala uzdignuta tvoja tri prsta nakon tvojih pobjeda, jer su me podsjećala na uzdignuta tri prsta nekih drugih, bradatih, prljavih koji su slavili silovanja i ubijanja tu oko mene. Međutim, tri prsta su tvoje naslijeđe i tvoj simbol, a zbog svog stava, ničim natjeranog, i bez zadnje namjere iskazanog na najhumaniji način dostojan čovjeka, potrudiću se da te bilo gdje gledam uživo i tamo, zajedno s tobom, nakon tvoje pobjede, i sam podignem tri prsta tebi u čast.
Bravo, Novak Đoković!

S poštovanjem, Adnan Burina

Monday, May 26, 2014

Aleksandra Petrić: Nigerija (ni)je daleko


Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama.
Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.
Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.
Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano.
Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.
 Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.
Meni je to dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.
 Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.
Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

(manjine.ba)

Saturday, May 24, 2014

Čedomir Petrović: Lovci u mutnom




Dođe nekad vreme kada se moraju vratiti neki zakoni davno zaboravljeni, mada smo bili ubeđeni da se više nikad neće povratiti. Ali kao što uvek ima od pamtiveka do dana današnjeg dobra i zla, tako ima poganih neljudi, monstruma, onih koji nije trebalo ni da se rode. Ima masovnih ubica, lopova, silovatelja, pedofila... Ima mnogo onih koji provedu ceo svoj život nanoseći bol drugima. Ukinuta je smrtna kazna. Mnogi misle drugačije.
Bila je strahota u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Bilo je nespremnosti. Dezorganizacije. Zaboravljena je preventiva. Pamtim razorne zemljotrese u Skoplju 1963. godine, i Banja Luci 1969. i Crnoj Gori 1979. i mnoge prirodne katastrofe kojima ne možemo upravljati i mnoge katastrofe koje je čovek učinio čoveku i koje opet nismo mogli zaustaviti.

I onda se pojave neki koje ne možeš nazvati nijednim imenom, jer još nije izmišljeno niti će ikad biti. Slični su lešinarima, vrsti ptica koja se hrani ostacima žrtve. Ima ih i među neljudima. Bilo ih je u krvavom ratu koji se vodio na našem tlu pre dvadeset godina. Išli su od kuće do kuće i pljačkali i mrtve i žive, silovali. Ubijali za televizor, frižider, traktor...
I danas ih ima. U trenucima kada se žene i deca dave. Starice i starci nestaju u podivljalim rekama. Spasioci daju svoje živote. Stoka i živina strada. Kuće građene godinama u koje su domaćini uložili sav svoj novac, trud i ljubav, nestaju u trenutku. Otpadnici ljudskog roda, oni koji nije trebalo da se rode pljačkaju ostavljene kuće pod vodom.
Tu nema druge. Preki sud. Bez suđenja, streljati na licu mesta. Neka EU okrene glavu na drugu stranu i svi kojima to smeta.
Za dečju lutku zaboravljenu u krevecu, za stolicu, za goblen, za šporet... Za bilo šta ukradeno iz ostavljenih kuća, streljati na licu mesta. Bez suđenja. Od malena nisam bio siguran da li je trebalo streljati partizana zbog ukradenog crvenog šala. Sada sam ubeđen da je trebalo. Ne vredi jedan štrikani obični crveni šal života jednog čoveka. To je mikroskopski zločin a kazna strašna. Ali da se nije tako postupilo, zločin bi rastao sve više i više i širio se kao virus. Zahvatio bi celu vojsku i tu više spasa ne bi bilo. Ovako je kazna uticala na disciplinu ostalih, da više nikome ne padne na pamet da tako nešto uradi. Kasnije je crveni šal služio za sprdnju. Krale su se fabrike, preduzeća, rudnici, fondovi, narod, čitava zemlja...
Pored lešinara koji kradu, javljaju se i lešinari u obliku pojedinih i ne retkih urednika i novinara, onih koji su od početka dolaska na vlast bili protiv Aleksandra Vučića i SNS. Da li posprdnim umanjenjem katastrofe ili sladostrasnim uveličavanjem poplave do kataklizme i mrtvima koji plutaju Srbijom. Tu ne možete upotrebiti preki sud jer bi onda došlo do kršenja „ljudskih“, novinarskih prava i slobode pisanja. Do cenzure i samocenzure.
Jasno je da su „ovi“ protivni svemu. Oni koriste sve moguće da destabilizuju ovu vlast i da unesu strah i paniku u narod. Ne bi se treznili danima kada bi sad udario jedan razorni zemljotres, ili se pojavila opet variola vera, ili neki nezaustavljivi požar... Njih narod Srbije i ova zemlja ne zanima. Njih interesuje da što ogavnije i gadljivije napišu bljuvotine i time dobiju od svojih gazda veći honorar, možda neku povišicu i napredovanje u službi. Njihov cilj je rušenje ove vlasti i povratak onih odavde koji ih finansiraju, potpomognuti inostranim politikama.

A onda se pojavilo nešto zašta smo tvrdo verovali da se više nikada neće pojaviti u ovim krajevima. Ima to u nama i tinja. Ni sami nismo svesni. Ne može se nikada ugasiti i da hoćeš. Dođe ovako nešto strašno. Hoće sve da nas uništi i onda kuljne iz tebe sve ono godinama i decenijama potiskivano i potopljeno. Probija se teško kroz svo zlo i mržnju koja je u tebi i grune na videlo - čovečnost. Krenu da se vraća nevera u veru prema ljudima. I pomešaju se svi i više ne znaš ko je Hrvat, Bosanac, Srbin, Slovenac, Crnogorac, Makedonac. Svi postaju isto. Svi postaju jedno. Pritisla teška nevolja i hoće da nas uništi. Bilo nekad Brčko – Banovići, Put Bratstva i Jedinstva Zagreb – Beograd, Šamac – Sarajevo... Bilo vodonoša, kolica, žuljeva, lopata, mladosti i ljubavi i lepote. Bilo mira. A onda dođe najgori ološ i krvoloci preuzeše vlast da ubiju, spale, ukradu, unište, da poseju seme zla i mržnje uz pomoć crkve i uz pomoć ovakvih koji i danas pišu umačući pero u sopstveni izmet i žuč. Svi oni zajedno ubiše jednu zemlju. Dobru zemlju.
Nedostaje vojska. Nikada je nisam voleo preterano, ali se sada vidi koliko je značila JNA. Uvek je bila prva tamo gde je najteže. I naši narodi, koji su vekovima navikli na vojsku, bili su sigurni da će biti dobro kada su oni tu.

Kada sve ovo prođe neka ne prođu i uspomene i fotografije da možemo zajedno ne samo kada smo svi ugroženi. Možemo mi i dalje. Pomozimo svi ostali ako je u nevolji samo jedan od naših naroda. Pa onda još dalje. Neka se sastane jednom godišnje, uvek u drugoj zemlji sva omladina iz svih naroda koji su pomagali unesrećenima. Ima i dalje, ali se mora polako i veoma pažljivo.

ve će proći. I voda će se povući i videće se sav užas koji je ostavila za sobom. Pojaviće se i zmije i pacovi i smrdeće leševi stoke. Poplava izbaci mnogo toga. Ima onih koji će voleti te prizore i držati ih uramljene na zidu.
Ima ljudi, čudnih ljudi, obraduje ih i zasmejava pogrebna muzika. Oni se najslađe najedu i napiju na daćama. Požališ takve ljude.

(Sa portala Tacno posredstvom e-Novina)

Friday, May 23, 2014

William Wordsworth: Sjaj u travi...


Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili ...
Ali tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš ... bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedan drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

(S facebook-a , objavio Mirsad Imamovic)

Thursday, May 22, 2014

Bosanka Anesa Kajtazović



...traži od američkog Kongresa pomoć za BiH i drugim zemljama Balkana


Mlada Bosanka Anesa Kajtazović (28), poslanica parlamenta američke savezne države Iowe, zatražila je od američkog Kongresa da se organizuje akcija prikupljanja pomoći za ugrožene stanovnike u poplavama u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Balkana, javlja Anadolu Agency (AA).
"Upravo sam razgovarala i sa kongresmenom Brucom Braleyjom i zatražila od njega da svi zajedno pozovemo američke vlasti i međunarodnu zajednicu da se organizuje akcija pomoći za poplavama pogođena područja u BiH i na Balkanu", napisala je Kajtazović na svome Facebook profilu.
Naglasila je da američki kongresmeni razmatraju da organizuju akciju prikupljanja pomoći za ugrožene stanovnike u poplavama u zemljama Balkana.
"Američki kongresmeni svjesni su posljednjih dešavanja na Balkanu i katastrofe koja je pogodila to područje i spremni su da pomognu koliko mogu", navela je Kajtazović.
Ova mlada političarka bh. porijekla je započela kampanju za mandat u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

(Radiosarajevo)

Tuesday, May 20, 2014

Gesta novinara koja vraca vjeru u ljudskost

Ivica Đikić: Rade Šerbedžija


By Ivica Đikić | Published: 04/13/2013
Gutin stričević Jozukić
Kako ne znaš Jozukića
Dobro nije važno
Gutin stričević Jozukić
Kako ga nećeš znat
Oženio onu jednu gadnu iz Kongore
On dobio penziju njemačku
Dvi iljade maraka
To je invalidska
Jer je gluv
A svak zna da gluv nije
Šta ti je bilo
Radili oni jednom negdi
Oko Rozenajma negdi
I pukne nešto s plinom
Jedan na mistu mrtav
Drugi jedva priživio
Jozukiću bogami ništa
To je taka raca
Sritna
Prošla dva dana
Jozukić kod doktora
Gluv
Gluv i gluv
Tri godine ga prigledali
Svi mogući likari
I švapski i naši
Sprave kažu da
mora sve čut
Ma Jozukić ne čuje ništa
Gluv ko planina
To je na psihičkoj bazi
I dali mu penziju šta će
Vidiš rodijače moj
To ti je glumac
A ne onaj kako
se zove
Rade Šerbedžija

Ivica Đikić

Monday, May 19, 2014

Bravo Djokovicu!!!

U Rimu je Nole Djokovic osvojio jos jedan od velikih teniskih turnira. Time se veoma priblizio Nadalu, koji jos uvijek drzi prvo mjesto na svjetskoj teniskoj listi.
Vise od toga, Nole je osvojio srca mnogih koji ga do sada i nisu mnogo simpatisali.
Ne moze biti slucajno da je napisao Bosnu, a ne Republiku Srpsku, kako bi neki zeljeli.



Sunday, May 18, 2014

U Beogradu preminuo Dobrica Ćosić

"O mrtvima sve najbolje!"
Sta je to najbolje sto bih mogao reci o ovom pokojniku?

Da je ova vijest objavljena 25 do 30 godina ranije, moja porodica i ja , kao i milioni drugih porodica i ljudi danas bi zivjeli tamo gdje su rodjeni i gdje su nekada zivjeli.  Moji roditelji i roditelji miliona drugih ne bi proveli svoju starost tuzni i usamljeni. Danas bi hiljade onih  koji su izgubili svoj zivot bili sa svojim najblizima - sa nama.  
Koliko god ce neko u ovome sto sada pisem naci da je to ruzno, da nije hriscanski, da nije ljudski i da se o  mrtvima treba govoriti sve najbolje - ja to ne mogu. Ovaj covjek nije jedini, mozda nije ni najveci krivac za nase muke, ali je za mene bio i ostao simbol mracne sile koja je uzrokovala moju i nasu nesrecu...
Volio bih danas da vjerujem da pakao postoji.
Predrag Canak


Nezavisne novine: činjenice o šećeru koje ne znate


Slatkoća šećera svima je dobro poznata, a mnogima i potpuno neodoljiva.
Šećer ima i svoju tamnu stranu.
Stručnjaci tvrde kako nas šećer truje, a da nismo ni svjesni u kojoj količini ga konzumiramo, prenosi RTRS.

Ovu je sipsak negativnih aspkeata šećera na organizam:  

1. Rafinisani šećer vezan je za pojavu niza bolesti, kao što su nesanica, vrtoglavica, alergije, manična depresija, kardiovaskularne bolesti, hipoglikemija, gubitak kose, iritacija kože, kvarenje zubi, gojaznost, dijebetes tipa 2, karcinom debelog crijeva i gušterače.
Šećer može negativno uticati na promjene raspoloženja, promjene ličnosti, pojavu razdražljivosti, astmu, artritis, bolesti srca, povišeni holesterol i endokrine probleme.
2. Šećer izaziva zavisnost. Šećer otpušta supstancu nalik opijatu koja aktivira dio mozga zadužen za osjećaj nagrađivanja i uživanja.
3. Jedna limenka soka prosječno sadrži 40 grama šećera, a najveći izvori rafinisanog šećera nisu slatkiši već gazirani sokovi.
4. Konzumacija šećera raste prosječno za jedan odsto godišnje, što je veća brzina nego povećanje svjetske populacije ljudi. Proizvodnja šećera raste brže od njegove potrošnje, što ga čini sve jeftinijim proizvodom. U posljednjoj deceniji potrošnja šećera povećala se za 23 odsto.
5. Konzumacija rafinisanog šećera organizmu oduzima vitamin B. Manjak vitamina B uzrokuje simptome kao što su jako lupanje srca, hroničan umor, paranoja, anksioznost, nesanica, problem s koncentracijom, problemi s varenjem, osipi i ponovna želja za slatkim.
6. Brojna hrana u sastavu ima skriven šećer. Kečap, hot-dog, hamburger, peciva za hamburgere, maslac od kikirikija, pomfrit, umaci za testeninu, majonez, razni umaci za salate i brojna obrađena hrana sadrži šećer, čak i ako ukus te hrane nije sladak. Hrana sa niskim udjelom masnoća često sadrži šećer radi boljeg ukusa.
7. Rafinisani šećer nema hranljivih vrijednosti, ali zato ima mnogo kalorije. Ne sadrži ni vitamine, minerale, enzime, masti i vlakna, jer se sve to izgubi tokom procesa obrade. Šećer troši i kalijum i magnezijum, koji su ključni za zdravlje srca.
8. Usprkos dodatnim kalorijama, istraživanja pokazuju da životinje žive duže konzumacijom obične vode nego konzumacijom vode i šećera. Zbog toga naučnici kažu da je i ništa bolje od šećera.
9. Kako rafinisani šećer utiče na tijelo? Šećer stvara kiselu sredinu u sistemu za varenje, otapa vitamine i minerale u tijelu, posebno kalcijum neophodan za kosti i zube. Šećer slabi imuni sistem i uzrokuje preteranu proizvodnju enzima za varenje, što vrlo loše utiče na gušteraču.
Šećer slabi i funkciju jetre, što može dovesti do povećanog krvnog pritiska, problema s kožom i pojave akni. Rafinisani šećer otežava i protok krvi, ubrzava starenje, donosi dentalne probleme, jača bore i ističe suvu kožu.
Međutim, iznenadno i naglo uklanjanje rafinisanog šećera iz ishrane može dovesti do simptoma kao što su umor, depresija, glavobolje i bolovi u udovima, pa je najbolje izbaciti ga iz ishrane postepeno.
****************************
A sada zasladite!
Torta od jagoda

Potrebni sastojci:
4 jaja,
400 g brašna,
200 g šećera,
2 dl ulja,
2 dl mleka,
1 prašak za pecivo,
1 vanilin šećer.
Za fil: 1/2 l mlijeka, 2 pudinga od vanile, 4 kašike šećera, 125 g margarina, 1 kg jagoda, šlag.
Način pripreme:
Žumanca dobro umutite sa šećerom, dodajte ulje, mlijeko, vanilin šećer, brašno i prašak za pecivo. Belanca umutite u čvrst snijeg i umješajte ih u prethodnu smjesu. Pecite u okruglom kalupu 30-45 minuta. Kad se kora ohladi razrežite je na tri dijela. Skuvajte puding, pa kada se ohladi umješajte margarin. Ređajte koru, fil, jagode, šlag, pa ponovo isto i završite korom. Ukrasite sa šlagom i jagodama po želji, 

Thursday, May 15, 2014

Sule: JEDNA ZA DRAGANA


Dragan Georgijević - VIS „Meteori“

Sa Draganom Georgijevićem sam tokom marta i aprila 2011. godine obavio niz telefonskih razgovora, u kojima mi je on govorio o sebi i svojim „Meteorima“, pa čak i o svojim planovima vezanim za materijale koji se nalaze na „Radio Beogradu“. Ubrzo se u tu konverzaciju uključio i Mićo Maričić, pa smo se povezali Skajpom i skoro svakodnevno kontaktirali. Obzirom na njegovu bolest, nismo ga htjeli puno zamarati, jer se po njegovom glasu moglo osjetiti da ulaže mnogo napora pri svakom razgovoru. Uvjeren sam, da nas samo iz pristojnosti nije htio odbiti.  
12. aprila 2011. godine iz Beograda nam je stigla tužna vijest da je Dragan umro. Mene je, a posebno Miću, ta vijest duboko potresla, kao uostalom i sve ljude koji su poznavali Dragana, jer je bio jako dobar čovjek i veliki drug.
U prvi mah sam htio da bar nakratko prestanem pisati, ali sam se vrlo brzo pribrao i nastavio sa pisanjem, jer je to bio jedini način da se bar simbolično oprostim od Dragana. Ovu priču sam nazvao „Jedna za Dragana“, kao asocijaciju na koncert grupe The Allman Brothers Band, koji su „Braća“ odsvirala u čast svog bivšeg basiste Alena Vudija, koji je umro 2000. godine pod nazivom „Jedna za Vudija“.
   Tokom ove naše kratke konverzacije, Dragan me je uputio na neke sajtove, na kojima se nalaze neki intervjui koje je on već ranije dao. Evo nekih dijelova tih intervjua, koje je Dragan Georgijević dao povodom obilježavanja pedesetogodišnjice banjalučkog rokenrola.

****

BL rokenrol je rođen u fiskulturnoj sali Učiteljske škole, (to je za mene kultno mjesto banjalučkog rokenrola), gdje su se održavale prve igranke na kojima se svirao rokenrol. A prvi rokenrol sastav su bili „Meteori“, osnovani 1961. godine, u koje sam ja došao godinu ili dvije kasnije, kad sam imao 15-16 godina. Prvu postavu „Meteora“ sačinjavali su Brane Ljiljak gitara, Josip Ćosić-Srćko ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara i Mišo.
Najpoznatiju, najpopularniju i najdugovječniju postavu „Meteora“ činili su Dragan Georgijević solo gitara, Josip Ćosić ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara, Branislav Rapajić bubnjevi i Zlatko Maričić klavijature i vokal.
Prvo smo svirali instrumentalnu muziku, a onda su u sastav došli Zlatko Maričić-Mićo i Zlatko Šemić-Šemara, kao pjevači.
Dakle, prvi „hodočasnici“ banjalučkog rokenrola, u svakom pogledu, bili su Brane Ljiljak prvi gitarista „Meteora“, odselio u Zagreb i tamo umro; Zlatko Kujda bas gitara, živi u Banjaluci i Josip Ćosić, živi u Zagrebu, najbolji ritam gitarista s kojim sam svirao.
Nikica Jurinčić je bio naš prvi menadžer, prvi u Banjaluci uopšte. Bio je desetak godina stariji od mene i vodio me je na prve igranke, gdje sam se divio Brani Ljiljku, koga sam ubrzo zamijenio u „Meteorima“.
Ja sam prvu električnu gitaru u Banjaluci čuo i vidio u Učiteljskoj školi. Svirao ju je Brane Ljiljak. On je imao prvu originalnu „tanku gitaru“. Kujda i Srćko su originalne gitare dobili pet, šest mjeseci kasnije. Svirali su isključivo instrumentalnu muziku „Šedouse“ i Dvejn Edija. U to vrijeme, mi u Banjaluci smo imali sreću da smo odmah, pošto smo čuli novu pjesmu na „Radio Luksemburgu“, uz malu pomoć rođaka, dobijali iz Minhena.
Koliko su „Meteori“ bili dobar rokenrol sastav, svjedoči i činjenica da smo poslije kraćeg vremena i nastupa u Učiteljskoj školi, dobili poziv da pređemo u Dom kulture, gdje su se igranke održavale u gotovo praznoj sali, dok je kod nas u Učiteljskoj školi stalno bilo pet, šest stotina posjetilaca. Kad smo prešli u Dom kulture, tražila se karta više.
Vježbali smo u podrumu Doma kulture, a prije toga, ali često i kasnije, u kući našeg menadžera Nikice Jurinčića, preko puta stare željezničke stanice u centru grada, gdje je sada Umjetnička galerija.
Prvi rokenrol pjevači su bili Zlatko Maričić-Mićo, živi u Banjaluci i Zlatko Šemić-Šemara, živi u Danskoj.
Kroz „Meteore“ je prošlo oko dvadeset muzičara. Većina njih su nastavili da sviraju i žive od muzike u inostranstvu.
U godinama nastajanja rokenrol scene u Banjaluci, novi ritam se slušao u salama Doma kulture, „Čajaveca“, Tvornice duvana („Duvanjari“), kasnije u prostorijama KUD „Vaso Pelagić“ i baštama starog KAB-a. Ipak, za mene je sala Učiteljske škole bila i ostala nešto posebno, nešto što je teško opisati.
Vjeruj mi da i sada osjećam specifičan miris poda u toj sali, vjerovatno premazanog onim pregorjelim uljem kojim su se mazali i željeznički pragovi.
Inače, moj prvi učitelj gitare je bio Jopa. Kasnije sam skidao rifove od Jože Slovenca, koji je tada, kad sam ja imao 12 godina, imao 35 godina i bio vojni muzičar i jedan od najzaslužnijih za rađanje i opstanak banjalučkog rokenrola. On je podržavao novi pokret, iako je bio mnogo stariji od nas, sa nama je svirao ili nam posuđivao instrumente i pojačala.
Poslije srednje škole, mene je lično sve više interesovao bluz, a mi iz „Meteora“ smo sve manje svirali i bavili se organizacijom sve popularnijih gitarijada, na kojima su stasale nove snage...“ 

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 25

Little Sule




Allman Brothers Band "Southbound" 11-22-2010 "Another One For Woody"

Wednesday, May 14, 2014

Pismo Timothyja Byforda: U Titovoj Jugoslaviji sam našao slobodu

Timothy Byford (25 July 1941 – 5 May 2014)

(Znali smo ga kao autora kultnih dječijih serija: Neven, Poletarac, Nedjeljni zabavnik, Tragom ptice Dodo, Babino unuče, Metla bez drške... Timothy John Byford rođen je na jugu Engleske. Došao je u Jugoslaviju 1972. godine kao mladi redatelj s ekipom BBC-ja da u koprodukciji s Televizijom Beograd napravi dječiju emisiju i - ostao tamo da živi. 
Serija Nedjeljni zabavnik za koju je bio redatelj i jedan od scenarista, snimljena je u produkciji TV Sarajevo. 
Prošle je godine Byford konačno dobio i nacionalnu penziju od Srbije, čiju je kulturu toliko zadužio.
S teškom bolešću borio se posljednjih devet godina. U početku je išao na hemoterapije, a kasnije je zavisio od lijekova koji sadrže morfij neophodnih pacijentima koji imaju jake bolove.
''Ako povremeno čujete vrisak sa Zvezdare, moguće je da sam to ja, jer zavisim od određenog lijeka protiv bola kojeg više nema u apotekama. Znam da nisam sam, ali volio bih da čujem za bilo kog političara koji je ostao bez lijeka od koga zavisi", objavio je prije godinu.)

Jasminka Griffin jedna je od mnogih osoba čije je djetinjstvo on obilježio. Jasminka je objavila kako je prije nekoliko godina pisala Byfordu povodom emisije u kojoj Đorđe Balašević pjeva o Titu. Učinilo joj se da je riječ o indoktrinaciji pa je odlučila da se obrati samom Byfordu koji joj je poslao sljedeći odgovor:
"Draga Jasminka,
Hvala ti na poslanom mailu. Drago mi je što si uživala ponovo gledajući Poletarca i drago mi je što imam priliku da odgovorim na tvoj upit o umjetničkim slobodama koje imaju scenaristi /tekstopisci.
Namjerno sam odabrao za objavljivanje prvu polovinu sedme epizode, jer se odnosi na predsjednika Tita. Kada sam pisao scenarij imao sam potpunu slobodu da pišem šta god sam želio i namjerno sam posvetio polovinu ovog programa čovjeku koga poštujem i u čijoj sam zemlji proveo 10 divnih godina. U vrijeme prvog prenosa, on je bio bolestan – umirao je – u bolnici u Ljubljani i bio sam ponosan što sam uradio nešto čime sam izrazio svoje poštovanje čovjeku koji je, uz sve svoje greške (znam da je bio odgovoran za nebrojene smrti, ali, također je to bio i Sir Winston Churchill, koji je naredio bombardiranje Dresdena sa ciljem ubijanja što je više civila moguće, da ne pominjemo njegovu odgovornost za postratnu situaciju u Istočnoj Evropi – i još uvijek ga tretiraju kao nacionalnog heroja, iako je, prema današnjim kriterijima, bio ratni zločinac), bio karizmatični gospodin. 
Znam jako mnogo ljudi koji su plakali kada je on umro, a koji su pljuvali na sjećanje na njega nekoliko godina kasnije. Kada sam bio dijete, imao sam obavezu da budem kršćanin I idem u crkvu svake nedjelje I morali smo voljeti I poštovati kralja. I ovo je bilo ispiranje mozga.
Posebno sam poznat po dvjema serijama – Neven i Poletarac. Iskreno ti mogu reći da ovakav program nikada ne bih mogao napraviti na BBC-u, gdje reditelji mnogih odjela moraju praviti programe koje im producenti kažu da prave, dok sam dolaskom u Jugoslaviju (odabrao sam da živim u Jugoslaviji, ne Srbiji – da sam došao 20 godina kasnije, sigurno ne bih ostao), našao televizijsku kompaniju koja je željela promjene, koja je željela eksperimentiranje, i stoga sam mogao da se razvijam na moj način, kao reditelj. 
Kada sam napravio kratki film u stilu Nevena, za BBC serije, rečeno mi je da moram mijenjati svoj stil ili napustiti program – odabrao sam napuštanje programa.
Sloboda koju sam otkrio kada sam došao u Jugoslaviju – Titovu Jugoslaviju, koja je bila visoko poštovana od strane svih iz Velike Britanije – bila je tako osvježavajuća. Poletarac je dobio prvu nagradu na festival Međunarodnih dječijih programa Prix Jeunesse u Minhenu (Children's Programmes festival Prix Jeunesse) 1980. godine. Moj bivši producent sa BBC-a je bio tamo i odnio je snimak Poletarca u Englesku, kako bi ga pokazao rediteljima kao, kako je to ona rekla “primjer kako pripremiti program za predškolsku djecu”.
Kada sam nekoliko godina kasnije posjetio BBC, nekoliko mojih bivših kolega je izrazilo zavist u odnosu na moje umjetničke slobode, i kada sam usporedio ono što sam uradio tokom prethodnih 12 godina, sa onim šta su oni uspjeli da urade, uvidio sam na šta misle. Oni su imali sjajne ideje, ali niko od njih nije uspio da ih realizira. Toliko o demokratiji.
U to vrijeme sjećam se da sam čitao intervju koji je Andrei Tarkovsky dao američkim novinama. Reporter ga je pitao kako je bilo raditi suočavajući se sa svim tim cenzurama. Njegov odgovor je bio taj da možda većina njegovih filmova nije prikazana u Sovjetskom Savezu, ali je bar bio u mogućnosti da napravi filmove koje je želio napraviti, čak iako su oni bili za ograničen broj publike.  Rekao je da je prava cenzura postojala u SAD-u, gdje su reditelji mogli praviti filmove koji će biti uspješni u kinima i zarađivati puno novca.
Cijeli moj TV opus je pripremljen u komunističkoj Jugoslaviji. Pogledajte TV u demokratskoj Srbiji. Upravo sam počeo raditi kao savjetnik pri Dječijoj TV na RTS-u, i za mene je očigledno da je danas nemoguće praviti programe kao što su Neven, Poletarac I Nedeljni Zabavnik.
Nadam se da sam odgovorio na tvoje pitanje, iako ćeš možda biti razočarana nekim aspektima mog odgovora. Cijenim Tita i njegovu Jugoslaviju i plačem nad raspadom tako divne zemlje – i ponijeću svoju nostalgiju u grob, ma koliko mi ljudi govorili da su moja osjećanja pogrešna/ zavedena."

(portal Radio Sarajeva)
**********************************************

Jasminka Griffin
Goodbye, Timothy Byford. Loved watching "Poletarac" and "Neven" as a child. As I was too young, I wasn't aware that these amazing TV shows for children were made by a British guy who came to Yugoslavia for work, found love, and stayed with us... until the end.
Few years ago, I saw a video clip from "Poletarac", in which Djordje Balasevic sang about Tito. Even "padezi" (declination of words) were explained using Tito's name (by coincidence, the anniversary of Tito's death was yesterday!)
What I have seen in that video clip was cultivating a myth of Tito's greatness, and indoctrination. So I asked Timothy about it. And received a well thought out, beautiful response.
I was only eight years old when Tito died. I am not best qualified to make judgements or comments on what Tito's rule "was really like". The thing is, there will never be a unique and undisputed view of those times so many of us grew up in. But we will all agree that "Neven" and "Poletarac" brought smiles, light and happiness into our childhoods. Let's see what the great man

Tim had to say:
"Dear Jasminka,
Thank you for you e-mail. I'm glad you enjoyed seeing Poletarac again, and I'm glad to have the opportunity of answering your query about the artistic freedom of scriptwriters.
I deliberately chose to post the first half of the 7th episode because of the references to President Tito. When I wrote the scripts I had total freedom to write whatever I liked and I deliberately chose to devote half this programme to a man whom I respected and in whose country I had spent ten beautiful years. At the time of the first transmission he was ill - dying - in a hospital in Ljubljana and I was proud to have done something to express my respect for a man who, with all his faults ( I know he was responsible for countless deaths, but then so was Sir Winston Churchill, who fire-bombed Dresden with the aim of killing as many civilians as possible, not to mention his responsibility for the post-war situation in Eastern Europe - and he is still treated as a national hero, although by today's criteria he was a war criminal) - was a gentleman with charisma.
I know quite a number of people who wept when he died and the spat on his memory a few years later. When I was a child I was obliged to be a Christian and go to church every Sunday and we all had to love and respect the King. This was also brainwashing.
I am well-known for two series in particular - Neven and Poletarac. I can tell you quite honestly that I could never have made these programmes in the BBC, where directors in most departments have to make the programmes the producers tell them to make, whereas when I came to Yugoslavia (I chose to live in Yugoslavia, not Serbia - if I'd come 20 years later i certainly wouldn't have stayed) I found a television company that wanted change, that wanted to experiment, and thus I was able to develop as a director in my own way.
When I made a short film in the style of Neven for a BBC series, I was told that I either had to change my style or leave the programme - I chose to leave the programme.
The freedom I discovered when I came to Yugoslavia - Tito's Yugoslavia, which was highly respected by everyone in the UK - was so refreshing.. Poletarac won first prize in the International Children's Programmes festival Prix Jeunesse in Munich in 1980. My former producer from the BBC was there and took a video of Poletarac back to England to show her directors, as she put it "how a programme for pre-school children should be made".
When I visited the BBC a couple of years later, several of my former colleagues expressed their envy at my artistic freedom, and when I compared what I had done during the previous 12 years with what they had managed to do, I could see their point. They had had excellent ideas, but none of them had been able to realize them. So much for democracy.
At about that time I remember reading an interview Andrei Tarkovsky gave to an American magazine. The reporter asked him what it was like working with all the censorship he was confronted with. His answer was that maybe most of his films had not been shown in the Soviet Union, but at least he had been able to make the films he wanted to make, even though they were for a limited audience.
He said real censorship existed in the USA, where directors could only make films that were going to be successful at the box office and make lots of dollars.
My entire television opus was made in communist Yugoslavia. Look at television in democratic Serbia. I have just started as consultant in Children's television, RTS, and it is obvious to me that it is absolutely impossible today to make programmes anything like Neven, Poletarac or Nedeljni Zabavnik.
I hope this answers your question, although perhaps you may be disappointed at some aspects of my answer. I respected Tito and his Yugoslavia and I weep for the break-up of such a beautiful country - and I shall take my nostalgia to the grave, however much people tell me that my feelings are misguided."

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...