Saturday, June 28, 2014

Aleksandra Petrić: Šta da jedem (danas), mama?!


Prije nekoliko dana, američki tim analitičara koji djeluje u okviru 24/7 Wall St. je objavio rezultate analize u kojima predstavlja 10 najbjednijih država u svijetu. Analiza se zasniva na pregledu sličnog prošlogodišnjeg istraživanja Gallupa, kao i ekonomskim indikatorima Međunarodnog monetarnog fonda i indikatorima očekivanog životnog vijeka Svjetske banke. Elem, na ovoj listi je deset država, deset krasotica, i među njima Nagorno Karabah, Sirija, Azerbejdžan, Bjelorusija i druge nesretnice. Bosna i Hercegovina zauzima četvrto mjesto. U analizi se navodi da smo, prema evropskim standardima, relativno siromašna zemlja, sa bruto društvenim proizvodom od 8,293 američkih dolara po glavi i 27% zaposlenih u 2013. godini.
Prema njihovim indikatorima bijedni smo, između ostalog, i zbog toga što se 47% stanovništva nasmijalo ili smijalo tokom prošle godine. Rekla bih da je ovo namješteno. U Bosni i Hercegovini, gizdavoj i ponosnoj, garantujem da je nemoguće nafatati 5% žena i muškaraca kojima je do smijeha i veselja. Čak i da ne zažmirimo na tih 27% zaposlenih, u frižiderima i ostavama je ledeni pejzaž, ulicama klize osobe u punoljetnoj, ispranoj i uredno zakrpanoj odjeći i cipelama iz ’76. Iza leđa kriju cekere i kese u kojima na dnu spava salama od 4.5 marke za kilogram i pod miškom aditivima naduvana vekna kruha. Nema tu ništa organskog, domaćeg. Nema jaja ni kokica koje čeprkaju po seoskim dvorištima. Možda za nekoga i ima, ali velika većina građanki i građana ove zemlje je odavno iz sjećanja izbrisala kako ta jaja i kokice uopšte izgledaju.
Ne smijem se.
Po svemu sudeći, neće se u ovoj zemlji još dugo smijati ni djeca koja se, usprkos svemu, rađaju svakodnevno. Rađaju žene djecu u Bosni i Hercegovini i za njih ekipe stručnjaka i stručnjakinja okupljenih u multisektorske radne grupe godinama brižljivo pišu strategije i akcione planove. U njima se mašta o unapređenju zdravlja i socijalne zaštite, poboljšanju brige za djecu, sprečavanju i iskorjenjivanju svih oblika nasilja i zlostavljanja, održivom i inkluzivnom obrazovanju i kreiranju uslova za nesmetano odrastanje i razvoj, s obaveznom klauzulom zabrane diskriminacije po bilo kojoj osnovi. A sve ovo da bi, jednoga dana, nekad u projektovanoj budućnosti, te djevojčice i dječaci bili korisni i korisne na svim nivoima, svojim lokalnim društvenim zajednicama, svojim entitetima, svojim kantonima, i u konačnici svojoj državi. U tim fensi strategijama i akcionim planovima nigdje ne piše kako će da odrastu i šta će da jedu, oblače, obuvaju, čime će da plate školu dok ne dostignu nivo kada će biti društveno korisni i isplativi? I ima li igdje tih projekcija u kojima piše koliko to košta i ko će sve to da plati?
Danas na ulicama Sarajeva u protestu stoje majke i trudnice, i većina ih ne može, niti će uskoro moći da odgovore svojoj djeci na pitanje iz naslova ovog teksta. Protestvovale su isto tako majke i porodilje u Zenici početkom februara, jer je Kantonalna vlada više mjeseci kasnila s isplatama naknada koje im zakonski pripadaju. Žene se ne mogu snaći u kalkulacijama i proračunima kantonalnih vlada koliku će koja od njih mjesečnu naknadu primiti, osim što sa sigurnošću znaju da to nije ni približno dovoljno za potrebe koje djeca imaju. Primaće bijedne naknade do navršenih godinu dana starosti djeteta. Šta će biti sa djecom nakon toga? Hoće li se nezaposlene majke zaposliti ili će i dalje biti kolateralna šteta sistema koji brižljivo kalkuliše svaku marku koju im daje, i pri tome se ponaša veoma galantno prema svim mogućim beneficijama koje imaju zastupnici i zastupnice, čije su naknade nedodirljive i otporne na prirodne katastrofe, loše zakone, korupciju, nezaposlenost, i sve moguće socijalne beneficije koje kasne i koje su bezobrazno male.
Ne mogu se smijati u zemlji čiju tačnu strukturu megalomanske administracije sa sigurnošću poznaju samo rijetki i koja svakodnevno udara šamare onima od kojih očekuje da sutra podmetnu svoju kičmu kako bi se ta ista administracija mogla i dalje nesmetano reprodukovati.
Nije mi smiješno.
(Banja Luka, juni 2014. godine)

(manjine.ba)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...