Tuesday, June 10, 2014

Pripreme...



Znam, uocili ste vi to vec, Parkic je uplovio u mirniju, manje dinamicnu fazu. Svi mi prolazimo kroz razne faze, pa tako i nasa komunikacija sa svijetom, najblizima, onima koji nisu najblizi, onima koje ni ne poznajemo... I ove nase virtuelne kuce, kafane, gostionice, konobe prolaze, zajedno s nama, razne faze.
Sjecam se, kako su me nekada, kada su tek otpocinjali, blogovi inspirisali da pisem, da se sjecam dogadjaja, ljudi, radosti i tuga. Tada sam ta sjecanja pretvarao u price u jednom dahu. Neke od njih su objavljene, vecina ostala na nekom zaboravljenom disku. Vjerovatno cu ih jednog dana potraziti, procitati ponovo i spremiti za Parkic. Nisam siguran. Za sve treba vremena i volje. Zavisi u koju ce me fazu zivot donijeti. Sada mi nije do toga. Skoncentrisan sam na svakodnevni zivot koji je, evo vec nekoliko godina, suvise dinamican i tezak za covjeka mojih godina. Pokusavam da ovu posljednju radnu godinu odradim maksimalno profesionalno i da ne dodjem u situaciju da me se zele otarasiti. Mada bi to mozda bilo dobro, jer sa time da te zele otpremiti i zamijeniti sa mladjim i jeftinijim dolazi i otpremnina - na primjer polugodisnja plata, a ne moras ustajati, rjesavati tudje probleme... Ali nisu to posla za mene.
Dovoljno sam lud da mi i pomisao na tako nesto izaziva stid...
Pored toga, Parkicu su velika konkurncija i unucad. Svaki trenutak proveden s njima vrijedniji od bilo cega na svijetu.


Zato cu ovu godinu dana do penzije malo usporiti, nastojati, uz Marijevi pomoc, odrzati zanimljivost Parkica, takvu da cete bar ponekad pozeljeti uci i pronaci ponesto zanimljivo za vas. 
U medjuvremenu vjerovatno cu potraziti i taj disk gdje sam zapisao poneku od prica i sjecanja, i podsjetiti nas zajedno da sam vas nekada znao i zabaviti sjecanjem na lijepa, ali i na teska vremena.
Vec sada se zamisljm kako za godinu dana svakodnevno, a ne samo vikendom,  sjedim na istom ovom balkonu, uzivam u predivnoj panorami koja se s njega vidi, kucam brzo i sa greskama koje cu kasnije ili nikada popraviti.  
Do tada, budite strpljivi, mozda i malo aktivniji, pa mozda i da posaljetee nesto sto i sami napisete, neko zapazanje, razmisljanje, sjecanje, susret... ili posaljete poneku sliku... 
Razmislite, mozda bi nam svima bilo od pomoci, jer htjeli mi to ili ne, druzenje se polako pomjera prema virtuelnom. Htjeli mi to ili ne, sve je manje direktnih a sve vise kontakata na daljinu. I taj trend ce se nastaviti. Zivi bili - pa vidjeli! 



7 comments:

  1. Gdje ti je druga carapa?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ta druga mu je drvena, ha,ha,ha.....

      Pozdrav Vjeki, Biljana

      Delete
  2. Baš si ti Vjeko sitničar, kao da je važna jedna čarapa. Vidiš da Čanak još nije uočio da si njemu uputio pitanje. Eh, deda, deda...

    ReplyDelete
  3. Vas troje ocito ne pratite modne trendove. Jedna carapa-crna je hip-hop modni krik ( iliti vrisak, kako vam drago). Nek' si se ti nama Vjeko probudio!

    ReplyDelete
  4. Ma men' se cini da nije problem u carapi vec si podvezicu izgubio.

    ReplyDelete
  5. Valjda se to na nasem jeziku zove strumpadla!? Podvezica je neki novogovor.

    ReplyDelete
  6. Cekam da se javi Pipi duga carapa.

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...