Thursday, July 31, 2014

Saša Ilić : Noga od 470 miliona



Politika je objavila Dačićevo upozorenje koje je izneo na svečanoj sednici Vlade Srbije u Nišu. Radi se o problemu koji se ovog leta kao omča steže oko “reformističke” Vlade Aleksandra Vučića. U pitanju je odnos Srbije prema sukobima u Ukrajini. Samo nekoliko dana ranije, kabinet premijera ježestoko odgovorio američkom ambasadoru Majklu Kirbiju, koji je pre toga izneo zapažanje “da srpski zvaničnici nikada nisu rekli da njihov stav o poštovanju teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država uključuje Ukrajinu i celu njenu teritoriju”. Baražna paljba iz kabineta sa informacijama o tome kakve je sve poruke premijer Vučić odaslao preko BildaBlika i Figaro-a o Ukrajini, dovela je do “kratkog izvinjenja”, što je premijer Vučić u vreme brutalne cenzure zahtevao i od predstavnice OEBS-a. No tada ga nije dobio. Međutim, i pored press klipinga koji je ponudio premijerov kabinet, ostala je aporija, koju je američki ambasador dobro uočio, primetivši da nešto ipak ne prolazi.
Zapravo, nemoguće je podržavati teritorijalni integritet Ukrajine i biti u specijalno povlašćenom odnosu sa Putinovom Rusijom. Prvi deo iskaza isključuje drugi i obratno. Vrlo često, jezik premijera Vučića oblikuje ovakve iskaze koji najbolje oslikavaju i njegovu (ne)realpolitiku. I kada dođe do bezizlazne situacije do koje takva politika neizostavno dovodi, onda se pribegava radikalnim metaforma. Tu nastupa “seča ruku i nogu”, kao što je bio slučaj na svečanoj sednici u Nišu, kada je premijer Vučić pokušao da objasni svoj odnos prema EU i Rusiji. “I danas otvoreno kažem”, rekao je premijer, “da Srbija ne može da baca pod noge stotine miliona evra da bi nekome dokazala političku lojalnost”. Ova slika podseća na prizor razdraženog deteta-diktatora kome je neko najednom rešio da ukine igru sa omiljenim igračkama, našta ono odgovara destrukcijom. Potom je usledila još jača metafora, koja vuče svoje poreklo iz prethodnog, radikalskog perioda premijera Vučića: „Srbija ima najbolji ugovor za Južni tok, bolji nego druge zemlje… Sad ja treba da sečem nogu Srbiji i svom narodu, a tu treba da dobijemo 470 miliona evra koji direktno idu u budžet.” Na prvi pogled, veza između prethodne metafore i “rezanja noge Srbiji i svom narodu” zasniva se na “stotinama miliona evra”, tačnije na “470 miliona”, koji predstavljaju izraz posebne milosti koju je Vladimir Putin pokazao prema Srbiji kada je reč o Južnom toku. U dubljim slojevima ovih metafora stoji zapravo strah od gubitka politike koja je odavno tradicionalno zasnovana na vezi sa Rusijom. Premijer Vučić bi stoga da po svaku cenu sačuva tradicionalnu politiku a da pritom reformiše sistem, što je takođe nemoguće. Čuvanje tradicionalne politike u njegovoj interpretaciji označeno je kao “čuvanje samostalnosti i nezavisnosti” iako se radi o “zemlji koja je na putu u EU”. Odustajanje od tesne saradnje sa Rusijom značilo bi i odmicanje od dugo građenih poslovnih veza koje su tokom Miloševićevog perioda dosegle svoj vrhunac, a koje danas predstavljaju jedan od stubova naše moderne istočne ekonomije. Na Istoku su odavno Delta, Cepter, MK i BK group, Energoprojekt, Hemofarm, Galenika, Montinvest, Putevi Srbije, Farmakom i toliki drugi. Amputacija o kojoj Vučić govori značila bi temeljnu promenu politike koja ima svoju dugu predistoriju. Noga od 470 miliona je sitnica u odnosu na ono što je realno uloženo u taj odnos sa Rusijom, koji je uvek bio deo magistralnog puta Srbije. Većina naših političara se oduvek pitala, baš kao u meditaciji jednog od Ćosićevih književnih junaka, koje li je vreme u Moskvi. Isto to se pitaju danas Vučić i Nikolić, pokušavajući da na sve načine objasne Zapadu kako su oni čvrsto rešeni da idu ka EU.
U Moskvi je, međutim, na snazi potpuno drugačije merenje vremena. Moskovski list Izvestijaobjavio je da će Ruska duma razmatrati predlog da se u rusko zakonodavstvo uvede novi pojam – “država agresor”. Na koga bi se to odnosilo? Svakako na one države koje bi “uvele sankcije Rusiji, kao i pojedinim građanima Rusije, i ruskim kompanijama”. Premijer Vučić svakako ne bi želeo da bude označen u Rusiji kao agresor. Tomislav Nikolić još manje. Do sada je samo Zoran Đinđić za vreme svog kratkog premijerskog mandata bio prokažen u ruskim medijima kao “lider marionetske prozapadne Vlade”, koja nije bila po merilima Putinove Rusije. Pod paskom takve antiđinđićevske medijske kampanje u Rusiji, srpski političari od kojih su neki danas nosioci vlasti, podržali su najpreprebijanje Đinđićeve noge da bi mu potom bio oduzet i život. Uostalom, predsednik Tomislav Nikolić je tada vrlo jasno rekao šta to znači u domaćem folkloru kada neko ima “problema s nogom”. Bilo je posve jasno da se svakome ko okrene leđa Rusiji noga mora prebiti, a nekima od njih i više od toga. Uostalom, noga je samo metafora, a metafore uvek skrivaju značenja. Ali ovoga puta, premijer Vučić, koji sebe voli da vidi kao “Đinđićevog nastavljača”, pokušava da ostane dosledan svojim aporijama, usled čega dolazi do uvrtanja njegovog diskursa kao tela na jednoj Koraksovoj karikaturi, koja upravo govori o toj situaciji.
Časovnik u Moskvi pokazuje da je odavno prošlo “pet do dvanaest” i da je vreme metafora prošlo. Sada se uveliko ispaljuju rakete na civilne avione a poruka za sve Vučiće na svetu glasi da se takva ruska politika mora braniti. Nema sumnje da će stići pozitivni odgovori. Nedavna raspava premijera Vučića sa američkim ambasadorom Kirbijem funkcionisala je upravo kao spoljni štit odbrane Rusije. Sledeći korak je pojačavanje apsurda kao kada je reč o Vučićevom istrajavanju na izgradnji Južnog toka, pa čak i po cenu da se u Bugarskoj obustavi njegova gradnja. Takva jedna cev koja bi prolazila kroz Srbiju, koja pritom ne bi imala na oba kraka priključak na glavni tok, neodoljivo bi podsećala na rezultat Vučićeve aporetične politike “i EU i Rusija”.
Bojim se da veliki talas zaista dolazi, ali ne onaj Vučićev, već talas našeg nezadovoljstva.

Peščanik.net, 30.07.2014.

Wednesday, July 30, 2014

Tuesday, July 29, 2014

MM: Sličice iz Banjalukee

 Na kraju grada
 Ostavljena na nemilost
 Poljoprivredna skola
 Stari se
Tiho u Rosuljama

Saturday, July 26, 2014

Božidar Mandić: Ugašeno svetlo


Ako se svetlo ne nazire na kraju tunela, onda to nije kraj. Treba terati dalje. To postaje agonija koja traje, užasni kraj bez ishoda. Kako mi jezdimo, šansa se pomera ispred nas. Beznađe je mrak večne nedostižnosti. U takvim tunelima nema ni senki, nema ni čoveka niti podsećanja da on može biti dostojanstveno biće.
Pojačava se nezadovoljstvo naroda jer nema odmora dok traje kapitalistička mora. Raditi po ceo dan postaje ideal iscrpljenog vremena. Leto je. Nema se vremena za plažu, čitanje knjige, odlazak kod prijatelja...
Svetlost sve više osećamo kao potrebu, ali ona se udaljava od nas. Na kraju retko ko nije umoran ili bolestan. Kad smo bili deca, frajeri iz ulice ako bi hteli da nas opomenu na naše loše ponašanje uobičajeno bi rekli: ako ti drmnem šamarčinu, mislićeš da je neko ugasio svetlo.
Otkako su se stišale vesti o poplavama, narod deluje još izbezumljenije. Ne znam da li mu više odgovara visoki vodostaj ili prebrze suše, političke obmane ili loša ekonomija. Takvo stanje odražava se na psihu pa prepoznajemo ljude koji se kreću kao muve bez glave. Sve više, i to izrazito, vozači na automobilima ne pale svetlo. To je znak velike opterećenosti. To je loš znak krize nacije. Ranije, pre poplava, retko bi ugledao automobil u daljini bez upaljenih farova. Sada na svakih sat vremena desetak vozača zaboravi na taj saobraćajni zakon. Doduše ja sam protiv upaljenog svetla u toku dana jer je to ironija, od upaljenog svetla se plaše životinje, a nismo racionalni i ekonomični. Ugašena svetla postaju endemska pojava postpoplavljenog vremena.
Nije život isto što i polje preći, pisao je Pasternak. Savremeni čovek je opterećen nakaznim potrebama da dostigne nenaplativo. On radi, ali ga niko ne ceni ni ne plaća. Tuga postaje još veća jer se to smatra normalnim. Toliko je sve postalo devijantno da je normalnost dobila kompleks ispoljavanja. Najbolje je ćutati i ništa ne primetiti. Nepritisnuto dugme za srednja svetla kazuje da naša nacija propada.
Pitam se, kada bismo počeli da čistimo traume naslagane u poslednje dve decenije, da li bi ovaj narod mogao da se obodri i podigne na noge. Život u tami je izvesnost, i najlakši put. Zasukani rukavi oko mogućih čišćenja - ne čistki - mogli bi učiniti da se svetlo, ipak, pojavi. Ne treba verovati u kraj tunela, nego u stvaranje katarzičnog procesa. Naše stanje nije epikriza, već dugoročno stanje nemoći. Prosto rečeno, nemamo snage da se suočimo sa sopstvenom deponijom. Možda je ceo svet uronio u nju, ali spas nastaje ako samoisceljenje započnemo sami i tamo gde je to moguće. Nepaljenje svetla je, možda, novi vid građanske neposlušnosti, davanje otpora zakonima i moralu (nemoralu). Započeo je podsvesni otpor prema sveopštem mraku. Narod kao da želi da se pridruži političkim korupcijama, prevarama i postane sličan kao kasta na vlasti.
Od svoje istorije je veoma teško pobeći. Često je to opšti plan. Ali jedno je sigurno, ozdravljenje nacije (svetlost) stiže kad obratimo pažnju na tlo na kojem jesmo.

(‘Porodica bistrih potoka’)

Thursday, July 24, 2014

Sopen i njegova mala raja

Sopen, Mladenka i njihovi unuci, jedan stariji stigao iz Beca, drugi mladji iz LA.
Zali mi se moj drug sinoc na one koji mu kazu da se nije promijeio, kaze, kad mi to kazu ja ih pitam jel' od obdanista mislis!?
A stvarno se nije promijenio.
Ovakve je naocale nosio i momak kad je bio.





Wednesday, July 23, 2014

Dva za danas

Radili Mujo i Haso u Americi kao perači prozora na neboderu. 
Došli oni do stotog sprata, a Mujo će:
"Haso jebo te, promašili smo 99-i sprat, ne oprasmo ga!"
"I šta sad?" Upita Haso.
Mujo će na to:
"Aj pošto ti imaš tregere na pantalonama, ja ću te držat` za njih, a ti kako 
se budeš klack'o dole, ne moraš ni mahat` rukama."
"Super, napravimo tako." veli on.
Prođe malo vremena kad se Haso koji visi dole, poče smijati k`o lud.
"Šta se smijes medjedu jedan, ovako opasna situacija?", pita ga Mujo odozgo.
"Kontam... ako se otkače ovi tregeri kako će te odvalit` po nosu!"



**********************

Kako Bosanac bari djevojku: 
- Radis li bona? 
- Radim. 
- Hoces da ti sredim trudnicko

Tuesday, July 22, 2014

Honda Indy Toronto

Automobilaska trka Indy u Torontu.
Toronto je grad gdje ti ne moze biti dosadno. Neprestano se nesto desava, veliki je broj galerija, muzeja, raznih izlozbi i do tebe je hoces li sjediti ili lezati i gledati TV ili izici i gledati nesto u zivo.
Odavno se spremam da pogledam trke Honda Indy koje se svake godine odrzavaju u Torontu, veoma blizu centra grada i bas ta cinjenica da treba otici do centra, prezivjeti saobracajnu guzvu me uvijek odvracala od odlaska.
Ove godine Biljana i ja nismo bili lijeni, vjerovatno i zato sto se trke odrzavaju veoma blizu kuce nase Jelene, pa je baka Biljana napravila rucak, oprala sudje, sredila kuhinju i postavila sve za rucak da se pacici  iznenade kad dodju sa posla i iz vrtica.
A trke.?! 
Parking gdje smo ostavili auto je odvojen visokom ogradom, ali uz samu stazu. Cim izidjes iz auta doceka te buka motora i miris izduvnih gasova. Adrenalin odmah skoci a sjecanja na stazu u Zaluzanima, pa i dalje na ulicne moto trke u Banjaluci, sa obaveznim Perom Popovicem i Kemalom Bucalom u glavnom ulozi, naviru kao da su se desili prosle godine.
Rezultati trke nisu ni vazni. Trka, kao i svaka druga manifestacija, je pracena vasarom i ponudom svega i svacega, raznih tipova sportskih auta ali i kristala, sto se moze vidjeti na jednoj od slika.
Sve u svemu (da li se ovo jos upotrebljava u nasem jeziku), lijepo poslijepodne koje ce vam mozda pribliziti i neke od slika…

U pozadini centar Toronta

Ferari sa kombinacijom benzinskog i elektro motora
Mercedes - turbo

Postrojavanje pred trku

Honda reklamira kristal

Monday, July 21, 2014

Apatridska


nekad smo govorili: ekser,
ali danas ljude čavlima na križeve pribijamo.
govorili smo: kašika,
ali siti danas gladne niti žlicom nahraniti nećemo.
nekad davno, davno,
toliko davno da se čini kao prije mnogo života,
barbari su bili varvari,
ali među njima neke razlike i nije bilo.
prvi poubijaše druge, drugi prve,
i obratno, i obratno.
pacovi su štakorima postali,
mada se u njihovoj dna strukturi ništa promijenilo nije,
tek neki od njih ustadoše
na dvije noge.

iz bosne sam, ali kao i da nisam.
ne govorim više materinjim jezikom
i nemam bosansku glavu.
našarafilo mi ovu drugu, pozapadnjačenu,
a ona omekšala, kao bundeva,
pardon – tikva,
zaboravljena na spaljenom strništu;
izvana tvrda kora, iznutra meka pulpa
koju buše crvi.

iz bosne sam, ali ne znam
koji je to jezik - materinji.
koja je to gruda – rodna.
koja domovina, da se njome dičim.
koja je to kuća da se u nju vratim,
koja majka, da je pitam
gdje je svoju djecu izgubila.

nekad smo se smijali. glasno.
tek, danas umiremo od smijeha
svak na svojem jeziku.

(autor se potpisuje kao Alžbeta Bathory)

Sunday, July 20, 2014

Moji stari drugovi


Na desnoj strani moj drug iz kosarkaskih vremena, kosarkaski sudija Muharem Ibrahimbegovic - Palada. Jednog dana, koji se ubrzano priblizava, pisacu dosjetke koje sam dozivio druzeci se, putujuci i sudeci sa Paladom.
U sredini - Zvonko Sasic. Jos jedan iz plejade banjalucana, koji su cinili moju Banjaluku. Godinama smo radili u Radio Banjaluci. Covjek od koga se moglo uciti ljudovanje.
Preko dvadeset godina nisam ih vidio.
Neka mi obojica jos dugo pozive i ostanu veseli kao na ovoj fotografiji. Nadam se da cemo se uskoro i sresti.

Ispravka:
Javljaju mi da sam "polupao loncice". Na slici je Zvonkov brat Ante Sasic, nastavnik muzike, dugogodisnji voditelj Banjalucanki. Sasici su nekada stanovali na zeljeznickoj stanici. Od tada ih veze prijeteljstvo sa mojima. Ponovo cu provjeriti svoju memoriju. Tri brata Sasic: Ante, Zvonko i Zdenko.

Saturday, July 19, 2014

Gojko BERIĆ: Dvostruka memorija

Priroda je svakom čovjeku podarila sposobnost i slobodu da se sjeća čega hoće i kako hoće, pa tu slobodu nije uskratila ni Miloradu Dodiku. Ali, problem s Dodikom je u tome što je on čovjek dvostruke, međusobno isključive memorije, pa jednom hvali ono što je nekad bilo i žali za njim, a drugi put tvrdi kako ono što je nekad bilo nikada zapravo nije bilo, niti će ikada biti. Kad bi ta zbrka u Dodikovoj glavi ostala u granicama njegove privatnosti, kao psihološki problem koji Dodika čini pacijentom, to ne bi bila stvar koja bi nas trebala uznemiravati. Međutim, čovjek koji se uspeo na tron političkog lidera jednog naroda, u ovom slučaju bosanskohercegovačkih Srba, ne bi smio svojom dvostrukom memorijom lagati taj isti narod i falsifikovanim narativom o bliskoj prošlosti podsticati srpski separatizam, obmanjujući tako i sebe i Srbe. Krajem juna, prilikom otkrivanja spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu, Dodik je opsesivno ponavljajući svoju misao da je Bosna i Hercegovina "na silu država", rekao i ovo:
"Svima je jasno da narodi koji u BiH žive nikada nisu bili na istoj strani. Nikada nismo bili zajedno, ni u tuzi, ni u veselju, nikada nismo i nećemo obilježavati zajedničke praznike, jer ih nije ni bilo, niti će ih ikada biti…"
Ništa od tog nije tačno. A što je po Dodika još poraznije, njegov prezir prema zajedničkoj prošlosti u potpunoj je suprotnosti sa onim što je govorio ranije, kad je znao reći: "I ja bih, umjesto u ovakvoj, volio živjeti u predratnoj Bosni i Hercegovini, ali to više nije moguće." Dodik danas ima svoj sandžak, svoju upravu i policiju, ima moć kojom žari i pali, Putinu ide u Kremlj kad hoće, jedan je od najbogatijih ljudi u ovoj zemlji, a ipak bi više volio živjeti u onoj predratnoj Bosni i Hercegovini u kojoj je bio anonimni marginalac, takoreći niko i ništa?! Srce mu tako hoće onda kad se aktivira jedna od njegove dvije nepomirljive memorije, ona koja pamti prošlost i neponovljive draži zajedničkog života. Nacionalistički ideolozi tvrde kako je sve to bila iluzija, kako smo živjeli bez identiteta, jer nismo znali ko smo i šta smo. U "Knjizi mojih života" Aleksandar Hemon piše kako na pitanje "Šta si ti?" obično odgovara da je - komplikovan. "Također bih htio dodati da sam ja, možda prije nego bilo šta drugo, gomila pitanja bez odgovora, skupina drugih ljudi", ističe Hemon. Svi mi koji smo odrasli u multietničkim sredinama, pogotovo u kosmopolitskim gradovima kakvi su bili Sarajevo, Mostar, Banja Luka ili Tuzla, bili smo upravo to – skupina drugih ljudi. Komplikovani! I sjajno smo se osjećali u toj koži. Zašto je golema većina nas dozvolila da nam novi stvoritelji naših identiteta te naše živote ponište i oduzmu u zamjenu za ogoljeli etničko-vjerski identitet, pitanje je na koje odgovor treba potražiti u psihologiji mase.
Suprotno onome što tvrdi Milorad Dodik, postoji bezbroj primjera da su u ovoj zemlji Srbi, Bošnjaci, Jevreji i Hrvati znali biti zajedno i u tuzi i u nevolji, da su jedni drugima išli na slave, svadbe, sahrane. Ti naši bivši životi ostali su u hronikama, knjigama i sjećanjima. Pokojni Ljubo Lucić pisao je svojevremeno o crkvi Sv. Ante u Sarajevu kao o ekumenskoj bogomolji svih Sarajlija. Postojala je u Sarajevu jedna neobična tradicija. Stare žene su savjetovale osobe koje se nalaze u nevolji kojoj više nema lijeka da odu na tri mjesta: u staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji i zapale svijeću, da dođu "kod Svetog Ante na Bistriku" i zapale svijeću ili dadnu sadaku, te da odu "kod sedmero braće" i ostave sadaku. "Neposredno pred rat, piše Lucić 1996. u splitskom 'Zborniku Kačić', u crkvi Sv. Ante u Sarajevu održano je nekoliko ekumenskih susreta i molitava, ali na zadnje susrete pravoslavni (bolje je reći Srbi) više nisu htjeli doći. Ispričavali su se da im ne da Sveti Sinod. Bio je to početak razlaza i neprijateljstva koji je obični puk osudio, jer je smatrao da je crkva Sv. Ante zajednička crkva svih Sarajlija. U toj crkvi se nikad nije nastupilo ekskluzivistički, nikad se nije apostrofirala nacionalna i religijska pripadnost iz bojazni da se netko od prisutnih vjernika ne uvrijedi. Sv. Ante u Sarajevu zaista je bio ekumenski svetac oko kojeg će se, nadamo se, opet okupljati ljudi svih vjera i svih nacija."
Pljujući po svemu što povezuje ovdašnje narode, po stoljećima njihove zajedničke istorije, uključujući i onih sedamdeset godina bivše Jugoslavije za kojom on, kako je stotinu puta izjavio, pati, Dodik ismijava krhku multietničnost današnjeg Sarajeva i naziva ga Teheranom, nastavljajući tako fašističku politiku Radovana Karadžića. Pošto je u Republici Srpskoj multietničnost praktično pokopana, Dodiku smetaju i njene preostale male oaze, poput ove sarajevske. Ali, nema potrebe da se zbog njihovog postojanja uzrujava, jer će glupa bošnjačka politika i te oaze prije ili kasnije dokrajčiti. Svi koji su u Hemonovom smislu riječi "komplikovani", treba da nestanu – u tome su jednoglasni i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalisti. Onog, dakle, trenutka kad se javlja kao tvorac novog srpskog identiteta, simbiozi pravoslavlja i mita, Dodik aktivira onu svoju drugu memoriju, utemeljenu na kulturi zaborava, zabranjujući i sebi i drugima da imaju bilo kakvo sjećanje.

Na pitanje novinara magazina Dani "Kako se kod ljudi u tranzicijskim postjugoslovenskim društvima dešava radikalna negacija svega što je bilo prije", dr. Dragan Markovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu, inače rođeni Mostarac, dao je pregnantan odgovor: "Bilo je previše žrtava, teško se živi, nema industrije, nema novca i sad zamislite kad bi ljudi koji prozivaju lidere i stranke sagledali stvar i rekli: pa mi smo za ovo krivi. Mnogo je lakše optužiti socijalizam, srušiti stare simbole, izgraditi nove i uvjeriti sebe da je ovo trebalo napraviti jer smo sada katolici, muslimani, pravoslavci, vjernici smo i možemo mahati zastavama." 

In memoriam: Miroslav Kovacic


Thursday, July 17, 2014

Aleksandra Petrić: O drugaru iz Srebrenice i mržnji koje nema


Godinu, dvije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, učestvovala sam na sedmodnevnoj Ljetnoj školi ljudskih prava u Tuzli, koju su zajednički organizovali IKV (Međucrkveno mirovno vijeće) iz Holandije i Univerzitet u Tuzli. Čekajući prvi dan predavanja, pred amfiteatrom Filozofskog fakulteta upoznala sam mladića koji je, kao i ja, došao petnaestak minuta ranije.
Ne sjećam se više njegovog imena, ali se dobro sjećam našeg prvog razgovora i njegovih prekrštenih šaka u krilu. Dovezao se taj prvi dan u invalidskim kolicima pred amfiteatar i strpljivo čekao, obazirući se zbunjeno, isto kao i ja, pitajući se da li smo na pravom mjestu. Obratio mi se prvi, šaleći se kako revnosni uvijek nadrljaju, pa me upita za ime, odakle dolazim i čime se bavim. Dok sam mu odgovarala na pitanja, na licu mu se pojavio osmijeh. Vidljivo zainteresovan slušao je moju priču o omladinskoj mreži koju smo tih dana okupljali i brusili moj kolega Miralem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla i ja. Kad sam završila kratki monolog, rekao mi je da smo tu negdje, da smo slični. I on dolazi iz Republike Srpske, iz Srebrenice. Ispričao mi je, u dvije, tri rečenice, kako su nastradali članovi njegove porodice i zašto je on sada u invalidskim kolicima. I još mi je rekao da to nema veze sa mnom, da je to učinilo zlo i da jedino što želi jeste da se zlo više nikada ne ponovi. Nikome, nikada i nigdje. Odćutali smo preostalih par minuta i ušli u amfiteatar kad su se pojavili ostali.
Tih dana u Tuzli odlazila sam sa studentima i studenticama iz Bihaća, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle na kafe i pivo u obližnje bašte nakon predavanja, nastavljajući guste, teške i veoma lične razgovore o apsurdima rata u Bosni i Hercegovini. Svi odreda, pojedinačno i zajedno, spoznali smo da je nemoguće zaboraviti ništavilo koje je bilo na korak iza nas, kao i to koliko je važno da se sjećamo svega lošeg da bi mogli i mogle da nastavimo dalje da živimo i činimo bolje. Moj drugar iz Srebrenice se i dalje neprestano osmjehivao i sigurna sam da su mu kao i meni ova škola i ljudi koje je tokom nje upoznao značili mnogo.
Nikoga od njih više ne viđam i nekako mislim da to i nije toliko važno. Ono što smo podijelili tih par dana opredijelilo mi je posao kojim se posljednjih dvadesetak godina bavim. Osjetila sam smisao povezivanja ljudi po onome što im je zajedničko i koliko mi je važno da prihvatim različitosti i podržim nepoznate. Ta podrška mi se tokom godina koje su uslijedile mnogo puta vratila od poznatih i nepoznatih žena i muškaraca sa kojima svakodnevno radim, koje sretnem ili mi pišu iz različitih krajeva BiH i daleko odavde.
I svake godine u vrijeme komemoracije u Potočarima razmišljam o susretu na hodniku Filozofskog fakulteta u Tuzli i riječima mog drugara koji nije optužio, osudio, ružno pogledao ili učinio bilo šta što bi mnogi od njega očekivali.
Nije mržnja lijek. Iskreno vjerujem i usudim se reći da je njegov zarazni osmijeh i prihvatanje nepoznate žene iz Banje Luke kao svoje prijateljice učinio mnogo više za mir u Bosni i Hercegovini nego što su učinili lokalni i međunarodni političari od rata naovamo, gledajući se i smješkajući se jedni drugima godinama preko stolova u klimatizovanim konferencijskim salama. I nije taj moj drugar Srebreničanin jedini. Upoznala sam i poznajem još mnogo muškaraca i žena koji i koje su se usudili i usudile da misle i rade drugačije nego što se od njih očekuje. Znam i da postoje oni i one koji negiraju da su promjene moguće, tvrde da različiti ljudi ne mogu skupa živjeti i opstati, da su pomirenje i mir nemogući u Bosni i Hercegovini i važni samo šačici nebitnih aktivista i aktivistkinja koji taj isti mir i pomirenje debelo naplaćuju od "stranaca".
Lako je i jednostavno pljunuti, ne traži mnogo napora. Da bi razumio i prihvatio, pa učinio korak naprijed, ipak moraš slušati, čuti i razmišljati, živjeti otvorenog uma, što je za mnoge koji su skloni brzopoteznom pljuvanju još uvijek nemoguća misija.
Vjerujem da mora postojati vrijeme za euforično gledanje utakmica, ali i vrijeme kada nećemo ćutati prema tragedijama i zločinima, niti ih porediti ih u zavisnosti od toga na kojoj su se strani desili i čija je žrtva bila najgora. Zločin i tuga nisu poput rakije da ih možete gradirati i reći da su jaki ili slabi, odnosno da više ili manje udaraju. Oni pogađaju isto, svakodnevno, uvijek i iznova, i oni koji su ih preživjeli ne mogu niti trebaju zaboraviti šta im se dogodilo i drage osobe koje su izgubili.
Ne znam gdje se sada nalazi moj drugar iz Srebrenice i da li odlazi u Potočare svake godine. Ali znam da nam je trebalo jako malo da se razumijemo i da u njemu, a ni u meni, nema ni mrve mržnje.
Nije mržnja nikakav lijek da od nje može, bilo kome, biti bolje.
Aleksandra Petrić 

(manjine.ba)

Wednesday, July 16, 2014

Angel: Dvojica Miroslava




Ovo je storija o dvojici Miroslava(Sainovic i Danis),pa cu ih u daljem
tekstu oslovljavati Sajn i Miro,kako ih mi zovemo.
Sajn,moja skolska generacija, zivi u Montrealu(Canada) i bili smo u
stalnoj vezi prije njegovog poletanja prema B.Luci,prvi put poslije 21
godine otsustva!Posto je dugo bio otsutan postavljao mi je mnoga
pitanja o nasem gradu,priznajuci da se jednostavno boji da prilikom
boravka ne bude razocaran onim sto ce tamo dozivjeti...Dogovorili smo
se da se nadjemo u Minhenu na aerodromu i da letimo istim avionom za
Zagreb 27.maja...Bio je to divan susret s njegovom suprugom i
Sajnom,sa mnogo emocija,evociranja mnogih nasih nekadasnjih dogadjaja
i dogovorili se da se vidimo u B.Luci na nasem Maturskom
svakogodisnjem okupljanju(31.maja) u Hotelu "Bosna".
S Mirom (kosarkasem "Borca" jednim od najboljih sutera svih vremena)
sam u stalnoj vezi i cesto mi je spominjao da je Sajnov otac bio
njegov profesor na Muzickoj skoli...Pitao sam Sajn za Miru i on
kaze:"Gele, svi su me zezali zbog toga sto je moj otac govorio koja su
trojica najveci muzicki talenti u BL,a jedan od trojice je bio
Miro,dok ja nisam bio izmedju te trojice...neizmerno bih volio da ga
sretnem..." Miri nisam rekao da Sajn dolazi i tako u istom momentu je
u basti "Bosne" sjedila generacija Mire (50 god. od mature),a u
krajnjem prizemlju u hotelu "Bosne" je proslavljaja moja "nesto"
starija generacija.
Otisao sam do Sajna i rekao mu:"Sajn,digni se, ides s mnom !" I nas
dvojica izadjemo u bastu i ne govorecu Sajnu nista odveo sam ga do
stolova generacije 50 god. gdje je sjedio Mikes Djordje,a do njega
Miro...Sajn jos uvijek nije znao o cemu se radi,rekao sam mu
samo:"Lupi ovog sijedog s bradom po ramenu!"(pokazujuci na
Miru)...Miro se digao i nekoliko trenutaka je bilo nijemo
posmatranje,proucavanje ko je ko...a onda nijemi snazni
stisak,propracen jecajima,suzama...I mi koji smo to posmatrali tesko
smo mogli suzdrzati gledajuci taj dirljiv susret...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Tuesday, July 15, 2014

Masa u srcu Afrike

Mnogi od vas su me vec ranije pitali sta se desava sa nasom Masom, da li i dalje putuje, sta radi...?. 
Jedno vrijeme  javljala se ujki sa svojih putovanja po svijetu, ujko to redovito proslijedjivao na blog, postala Masa zvijezda bloga i onda odjednom - ni rijeci o Masi, njenim putovanjima, zivotu...
Vrlo je to cudno - Masa je u medjuvremenu dosla u Toronto, zivjela u najljepsem kraju Toronta  - Beaches, putovala sat i po do bolnice na sjeveru Toronta, putovala vikendom u London da i tamo odradi poneku smjenu u bolnici u kojoj je i ranije radila. Bila vise nego vrijedna i zauzeta i, iako smo sada bili u blizini, vrlo rijetko smo se vidjali, prerijetko. Ali takav je zivot. Njen cilj je ponovo bio da radi i skuplja pare za nova putovanja. U medjuvremenu bila je u Srednjoj Americi, mislim i u Singapuru i Tajvanu( ne zamjerite ako grijesim), pa u Mancesteru na kursu za medicinske osoblje koje se priprema za dobrovoljnu organizaciju "Ljekari bez granica", pa nedavno ponovo u Inidiji, ovog puta na kursu joge...
Vjerovatno sam dosta toga ispustio  jer nasu Masu zaista nije lako pratiti.

I evo, prije oko mjesec dana konacno joj se ostvarila zelja da u organizaciji "Ljekara bez granica" radi u bolnici u Africi. Ni putovanje od tri dana do destinacije u pustinjiskom dijelu Chada, u centru Afrike Masi ne predstavlja poteskocu. Prvo pogledajte kartu da vidite gdje je to Masa sada, pa zatim fotografije koje salje svojoj mami Sladji, koja je vec navikla na njena putovanja. Nista joj drugo nije preostalo. Ohrabruje  je to sto bar ponekad ima s Masom vezu porukama, sto dobije poneku sliku... Masa joj se zapravo sa svih tih putovanja  javlja cim za to ima priliku. Ponekad se vide i skypom. 






Jedan od prvih dana po dolasku u bolnicu u kojoj ce raditi slijedecih mjeseci bio je veseo - svadba! Svadba u Chadu i Masa na svadbi!
kasnije nije bilo tako veselo i bucno ali Masa je zadovolja.


 Dvoriste ispred bolnice.


 Masino dvoriste, kuhinja , dnevna soba ....

 Instrumentarij ispred bolnice. Tokom dana i bolesnici leze u hladvini u dvoristu.


Jedna od ovih kucica je i Masina. Bolnica se vidi u pozadini. Do bolnice ne treba putovati sat i po, kao u Torontu. Bar nesto dobro - tako bar to mi vidimo. Masi je , naravno, sve to dobro.

 Do ovog izletista, kaze Masa 10 minuta voznje votorom. Za setnju je prevruce. Sladja je pita, otkud ti motor. Kaze, posudila. A kad si naucla voziti motor? A vozacka dozvola?.. Mama - k'o mama!
Valjda se nije ovdje kupala!


Nije nam Masa puno objasnjavala ove cudne zivotinje koje se vjerovatno dobijaju ukrstanjem - cega li?!
Podsjecaju me na one mehanicarske radnje gdje se od prednje strane jednog auta i zadnje strane drugoga, napravi cijeli novi auto.
Jedino sto te automobile ofarbaju u jednu boju. Mozda ce jednom i ove zivotinje ofarbati isto tako, samo genetski.

Toliko za sada od Mase.
Ako ponovo posalje poneku sliku i ako ta slika dodje do mene - vidjecete je i vi.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...