Monday, July 21, 2014

Apatridska


nekad smo govorili: ekser,
ali danas ljude čavlima na križeve pribijamo.
govorili smo: kašika,
ali siti danas gladne niti žlicom nahraniti nećemo.
nekad davno, davno,
toliko davno da se čini kao prije mnogo života,
barbari su bili varvari,
ali među njima neke razlike i nije bilo.
prvi poubijaše druge, drugi prve,
i obratno, i obratno.
pacovi su štakorima postali,
mada se u njihovoj dna strukturi ništa promijenilo nije,
tek neki od njih ustadoše
na dvije noge.

iz bosne sam, ali kao i da nisam.
ne govorim više materinjim jezikom
i nemam bosansku glavu.
našarafilo mi ovu drugu, pozapadnjačenu,
a ona omekšala, kao bundeva,
pardon – tikva,
zaboravljena na spaljenom strništu;
izvana tvrda kora, iznutra meka pulpa
koju buše crvi.

iz bosne sam, ali ne znam
koji je to jezik - materinji.
koja je to gruda – rodna.
koja domovina, da se njome dičim.
koja je to kuća da se u nju vratim,
koja majka, da je pitam
gdje je svoju djecu izgubila.

nekad smo se smijali. glasno.
tek, danas umiremo od smijeha
svak na svojem jeziku.

(autor se potpisuje kao Alžbeta Bathory)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...