Sunday, August 03, 2014

Aleksandra Petrić: Slobodne od nasilja

Ovo je tema o kojoj odavno zelim nesto reci. Sa Balkana sam - Balkanac, Bosanac, ali, nadam se,  nisam primitivac. Kao i mnoge druge stvari nikada nisam mogao shvatiti, niti prihvatiti  nasilje "jaceg pola" prema "slabijem"; na nasim podrucjima veoma cesto, precesto... Evo nedavno, prica mi telefonom nas covjek, koga cijenim zbog mnogih njegovih vrlina. Prica, kako ga je zena nesto naljutila i onda saspe sve ono sto joj je on rekao. Pas s maslom ne bi polizao! Jedino sto sam uspio reci je, nemoj, molim te, ja to ne volim slusati. Ostao mi je gorak okus od tog razogovora. Svi smo mi bili svjedoci primitivizma i nasilja o kome  Aleksandra govori. I sta smo uradili. Uglavnom, okretali glavu,  jer mijesanje tudji brak je veliki "No, No".
Slazem se sa svim o cemu Aleksandra govori. I jos nesto... bilo bi mnogo bolje i djelotvornije  kada bi o ovoj temi , na nacin kako to Aleksandra radi, o nasilnicima muskog roda govorili mi - muskarci. 

***********************************

Čitam udarni naslov „Presudio duplo mlađoj supruzi, pa onda sebi.“ I on čita mene, gazi me i mrvi u sitne komade. Ja mu se oduprijeti ne mogu, i znam unaprijed šta će me iza njega dočekati. Onaj ko ga je napisao je potražio komšije koji su, anonimno, za naše jednokratno čitanje, posvjedočili kako je ubica bio pošten, vrijedan i miran čovjek.
U nekim drugim pričama ljudi o ubici kažu da je bio dobar. Šta mu se desilo, niko ne može ni da zamisli. I još kažu kako je bio prijeke naravi, izjedala ga je ljubomora, koja je kriva što se desila ova nezapamćena porodična tragedija u inače mirnom i pitomom kraju u kojem se ljudi po tradiciji međusobno slažu i pomažu.
Sve priče o ubistvima žena u porodici u Bosni i Hercegovini liče jedna na drugu.
U njima se godinama ništa ne mijenja. Omiljene su jer instantno privlače pažnju, melju žrtve ili ih u potpunosti ignorišu, traže i lako nalaze opravdanja i nazivaju činjenicu ubistava žena pogrešnim imenima. Ne manje važno, priče služe da opravdaju medijsku i ljudsku inertnost i zabetoniraju i najmanju mogućnost da ubistva i nasilje koje im prethodi vidimo drugačije. Ove priče se čitaju nasitno, i na njih se sočno psuje, jednom, dva puta, hiljadu puta i ponovo. Jer mi drugačije ne znamo i niko zbog toga neće biti kažnjen. Isto kao što niko neće biti kažnjen što porodično nasilje prema ženama, usprkos stotinama stranica zakona, politika, protokola i međunarodnih konvencija koje Bosna i Hercegovina revnosno donosi, potpisuje i ratifikuje, ostaje i opstaje kao privatna i običajna crna rupa.
Od odgovornosti nas ne mogu spasiti neažurne statistike u kojima je prikazan samo dio te rupe, kao ni uporno upiranje prstom na žene koje nasilje svakodnevno žive i koje ga neće ponovno prijaviti nakon što se, zbog odsustva podrške i zaštite od strane policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, doktora i doktorica, tužilaca i tužiteljica, sudija i sutkinja kojima je to posao, suoče sa ponovljenim batinanjem, ucjenama i prijetnjama da im, koliko sutra, neće osvanuti glava na ramenima. One neće svjedočiti na sudovima, kao što neće svjedočiti ni one komšije koje će novinarima i novinarkama domaćinski i toplo opravdati njihove mučitelje i krvnike.
Prvog avgusta ove godine na snagu stupa Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su glasali i glasale za njenu ratifikaciju, potpisi su deponovani na odgovarajućem mjestu, objavljena je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Državne institucije su se, među prvima, obavezale da će unaprijediti prevenciju nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su ga preživjele, kroz nesmetan pristup servisima podrške, efikasno procesuiranje, izmjenu i usklađivanje zakona i strožiju kaznenu politiku prema počiniocima nasilja. Institucije su se obavezale i da će, bez izuzetaka, istražiti sve slučajeve nasilja prema ženama, kako bi im omogućile pristup pravdi i dalji život slobodan od nasilja. Primjenu ovih obaveza će pratiti GREVIO, novo tijelo uspostavljeno od Savjeta Evrope. U međuvremenu, Krivični zakon Republike Srpske je gotovo udvostručio propisane sankcije za krivična djela nasilja u ovoj oblasti, a slične izmjene će uskoro postati dio Krivičnog zakona Federacije BiH.
Stupanje na snagu nove međunarodne obaveze za BiH, kao i izmjene zakona, neće promijeniti činjenicu da žene u Bosni i Hercegovini ne žive bezbjedno od nasilja, spavaju otvorenih očiju pored pištolja, noževa i bombi u ladicama, i gotovo svakodnevno, osvanu u pričama o poštenim i porodičnim domaćinima koji iznenada, bez najave i greške, precizno pucaju u njihova tijela. Porodice se neće spasiti zataškavanjem nasilja i nagovaranjem žena da budu mirne, strpljive i poslušne, radi djece, radi komšiluka, radi svijeta.
„Presudio duplo mlađoj supruzi, pa sebi.“ Tako je pisalo danas u novinama. Danas je policajac otišao pred vrata, napisao službenu zabilješku i pozvao tužioca koji mu je nezainteresovano u slušalicu kratko rekao da ima mnogo važnijih slučajeva od nekog tamo pijanog idiota. Doktor u hitnoj pomoći joj je dao bensedin, da se malo smiri, i nešto protiv bolova, na svakih šest sati. Socijalni radnik ju je sažaljivo pogledao i naručio za sutra u devet ujutro. Pijani idiot se u međuvremenu otrijeznio i ledenim glasom joj saopštio da se, kučka, zore neće nagledati. Sasvim običan radni dan u svakom ćošku ove zemlje.
Ne može se ovo u zakonima i konvencijama napisati. Ali se mogu i moraju običaji spremiti u ladice i iz njih izvući život žena slobodan od nasilja i kazne za one koji ga ugrožavaju i oduzimaju.
Da konačno "kažu da je počelo".

Banja Luka, 23. juli 2014. g.
(manjine.ba)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...