Tuesday, August 12, 2014

Banjalučki Geto - Dokumentarni film


Jedno vas molim, sunarodnici moji: nemojte, poslije odgledanog filma, reagovati: "A sta se desavalo u Sarajevu, Mostaru?! Sta su nama radili ..?! Koliko je nasih ubijeno, muceno,  protjerano...?! Zasto to nije postavio?!" 
Jeste, desavalo se i drugdje, svima... 
Ali nemojte sada, poslije filma koji govori o groznim zlocinima i zlocincima u nasoj sredini, nasem gradu, o onome sto se nama desilo; nemojte to sada pravdati zlocinima i  zlocincima iz drugih naroda, ucinjenih u ime tih naroda. 
Ako vi, koji ste proveli rat u Banjaluci, a i ja sam bio u Banjaluci do sredine 1993, i dalje smatrate da Banjaluka nije bila geto za sve  nas, a posebno za one koji nisu bili nasi sunarodnici, ako i dalje, kao i Kasagic i Stevandic, niste culi za crveni kombi i ubice u njemu, ako i dalje ne znate da su u Banjaluci, u ime nacije kojoj pripadamo, nasim zivotima vladali kokosari, kompleksasi, grebatori, kriminalci, alkosi, pritajene i nepritajene ubice  koje do rata ni po cemu dobrom nismo primjecivali. Ako i dalje, bar sebi samima, to ne priznajete - onda, kao sto Komarica rece:"Neka vam je Bog u pomoci".
I nemojte, molim vas opet,  bjezeci od istine i onoga sto znate, reci kao sto neki rekose ranije, kako ja ovo pisem i  radim da bih se nekima ulizao ili da bi me neki tapsali po ramenu. 
Meni to apsolutno nista ne znaci kao sto mi nista ne znace ni ruzni komentari koji povremeno dodju do mene. Sta mozemo, razliciti smo. Vjerovatno ni onda kada smo mislili da smo isti - nismo to bili.
Mislim ovako i imam potrebu da to zapisem, ni zbog koga drugoga do zbog sebe samoga.  
Ovako sam mislio i govorio i tih devedesetih u Banjaluci. Zbog toga sam sada daleko od svog grada gdje "moji" i dalje vladaju; gdje ubice i kriminalci koji su pocetkom devedesetih isplivali na povrsinu i vladali svima nama i dalje mirno setaju, grickajuci dobre penzije i ustede, a poneki i dalje vladaju, uzivajuci plodove svojih zlodjela. 
Ovaj me film samo podsjetio na nasu zajednicku nesrecu koju i dalje, svako na svoj nacin, nosimo sa sobom. 
Hocete li se sloziti sa mnom ili ne - vise mi zapravo uopste nije vazno. 
Bilo mi je vazno, veoma vazno, tih devedesetih. 
Danas, nakon dvadeset i vise godina, je prekasno. 

****************************

No comments:

Post a Comment