Saturday, August 30, 2014

Emir Imamović: Igrao je lako, kao što majstori obavljaju posao


Loše vijesti, ma koliko bile očekivane, ostaju loše i tako se podnose. Ne postoji adekvatna priprema za tugu. Dobro, može ona biti nešto manja zbog toga što je neizbježna, ali nikako ne može nestati. Tako je u životu, a u fudbalu nije nimalo drugačije. Znamo, je li, da se on, taj fudbal, nogomet, može porediti sa svim ozbiljnim stvarima na svijetu, kao i one s njim.
Zvjezdan Misimović je po drugi put odlučio da više nikada neće igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ovoga puta, odluka je konačna: ona prva, davna, od prije ko zna koliko godina, ako nije i deset, bila je posljedica... Ma nečega, nije više važno. Uglavnom, nije bila ni ozbiljna ni nepromjenjiva. I da, znali smo, naravno da smo znali, kako je kraj blizu: s trideset i dvije-tri, petnaestak godina Bundeslige, angažmanom u Kini i dobom u kojem više ne može preko sat vremena igrati na istom nivou, bilo je očito da će nam reći hvala i doviđenja. A opet, nije da nema one tuge.
„Osjećam da je došlo vrijeme da neko mlađi zauzme moje mjesto, a ja se preselim na tribine kao najvatreniji navijač svoje reprezentacije, one za koju sam uvijek davao sve od sebe.Nadam se da će moja djeca kao i buduće generacije krenuti mojim putem i da će im biti puno lakše nego meni, jer kada je bilo najteže, bio sam siguran i slušao svoje srce sa odlukom da igram za svoju domovinu. Najljepše trenutke u svojoj karijeri sam doživio sa fudbalskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine i najbolje prijatelje stekao među momcima koji su sa mnom dijelili svlačionicu... Uvijek ću biti na raspolaganju sa svojim znanjem i iskustvom svom fudbalskom savezu, svojoj domovini i ljudima koji žive u njoj, svojim Bosancima i Hercegovcima. Hvala svim selektorima od kojih sam toliko stvari naučio, hvala svim saigračima koji su imali povjerenja u mene kao čovjeka i igrača, i naravno navijačima koji su mi bili motiv i podrška da dam sve od sebe na zelenom terenu. Voli vas vaš Miske“, napisao je Zvjezdan i, kao Doc Holliday otišao gdje mu je mjesto, tamo odakle je ustvari i svratio do nas, u legendu.
Iz Fergusonovih usta
„Neće biti isto bez tebe, a za mene si bio i ostaćeš Grande Miske... Hvala ti, tebra, za sve!!!“, otpisao mu je dugogodišnji suigrač i novi kapiten reprezentacije, Edin Džeko.

I nema tu nikakve prijateljske topline u kojoj se o svemu govori bolje nego bi trebalo. Uostalom, poodavno je Alex Ferguson - a taj je, je li tako, tako je, znao ama baš sve o fudbalu – pričajući o Wolfsburgu, kazao: "Nije da samo imaju dobre napadače, već i iznimno kvalitetnoga veznjaka iza njih: Zvjezdana Misimovića!"

Inače, tako su se – tebra – zvali Edin i Zvjezdan u onim sada već davnim godinama u kojima je Felix Magath u napadu sastavio Bosanca i Brazilca, iza njih postavio Misketa, pa osvojio njemačko prvenstvo. Te šampionske sezone, Edin i Edinald, Džeko i Grafite, su dali oko devetsto golova, dok je Grande Miske imao približno dvadeset četiri hiljade asistencija, od kojih neke spadaju u domen poetske pravde. Recimo ona kada je, protiv Bayerna, Džeku pogodio od kuće, iz špajza i, normalno, iz prve.
Inače, u tom istom Bayernu je Zvjezdan Misimović odigrao čak tri utakmice za prvi tim. Ostale godine, a nije ih bilo malo, su ga šetali iz drugog u treći tim, iz trećeg na klupu i tako. Bio im je, naime, debeo. I nije im – eto, recimo, još jednog razloga da čovjek nikada, ali nikada, ne navija za poznatiji klub iz Munchena – bilo dosta, već su ga zvali Zwetschge. Na našem: šljivica.
Dobro, valja priznati, nisu samo u Bayernu konji. Jedan je trenirao mladu reprezentaciju Srbije, u njoj je, onih godina kada su se priznavale državne, a nanovo crtale emotivne granice, zaigrao Misimović i lijepo mu je, baš lijepo, za šamara, rečeno kako je debeo, loš i glup! A onda...
"U klupskoj teretani prišao mi je Braco (Hasan Salihamidžić, op.a.). Pitao me da li bih nastupao za reprezentaciju BiH. Moj odgovor je bio potvrdan. Ubrzo nakon toga kontaktirao me tadašnji direktor nacionalnog tima Ahmet Pašalić. Sjećam se da su od mene tražili da potpišem neki dokument kako bi ih uvjerio da se neću predomisliti. Pristao sam i na to. Ja sam čovjek od riječi. Kada dam obećanje čvrsto stojim iza svoje odluke. Kasnije je to i argumentirano". I jeste argumentirano, i to tako da je Goal.com napisao: "Makar su igre Edina Džeke posebne i rođeni je strijelac, Bosna i Hercegovina je igrala sjajno kada je Misimović bio sjajan".

U Misketovom slučaju, ime nije znak: Zvjezdan nikada nije bio zvijezda prema standardima u modernom fudbalu. Nije mu se, jednostavno, dalo, a nije ni bilo neke potrebe. Bio je, naime, dovoljno talentiran da mu ne treba svakodnevna potvrda kako je, eto, dobar. Zato je taj fudbal obavljao kao što majstori bilo čega obavljaju svoje poslove, pa kada ih čovjek gleda čini se kako ništa na svijetu nije lakše od toga što rade. On se nije slikao po plažama, njegov privatni život nije niti za dva reda u tabloidima, osim, a i to ne mora, onih kazni zbog brze vožnje i činjenice da je radi njih na treninge jedno vrijeme morao biciklom.

Ništa, dakle, u životu i karijeri Zvjezdana Misimovića ne spada u kliše savremenog nogometa, makar ima dijelova koji kao da su prepisani iz patetičnih sportskih biografija. Njegovi su roditelji iz Jablanice pokraj Bosanske Gradiške u Njemačku otišli početkom osamdesetih i tamo dobili jednog od dvojice sinova, nazvavši ga, zbog očeve ljubavi prema beogradskoj Crvenoj zvezdi, Zvjezdan. Emigrantsko dijete je, zahvaljujući podršci oca, u milionskom, lijepom, ali za strance koji crnče od zore do sumraka nikako ugodnom –  mjesta u kojima puca kičma za male pare, bez obzira na arhitekturu ne mogu biti lijepa – trenirao i učio. U srednjoj školi upoznao je Stefaniju, sa njom izrodio djecu i... Tu idu one godine kada je bio Šljivica.


Nešto kasnije, Zvjezdan Misimović je bio najbolji asistent Bundeslige, pa najbolji asistent kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi – a u tim kvalifikacija su, čisto da se zna, igrali i: Gerard i Pirlo i Iniesta i Xavi i Lampard i Ronaldo i Ribery i tako dalje...
Filozofija je da nema filozofije
Kada jednog dana bude podvlačio crtu pod život i karijeru, moći će Zvjezdan Misimović kazati kako, ipak, nije imao neke sreće sa trenerima. Jednima je bio debeo, drugima još i glup, Ćiro Blažević ga je optužio da je loše igrao protiv Portugala zato što je Srbin – i tako potamnio, Ćiro, ne Miske, svoju bosansku epizodu – dok mu se Gheorghe Hagi u Galatasarayu krvi napio zbog navodne nediscipline. Da, onaj Gheorghe Hagi, igrački genije od kojeg se u životu, muzici i sportu gore ponašao samo Hristo Stoičkov, a obojica su bili takvi da im Mario Balotelli ne može prići sve i da rašaluje Sikstinsku kapelu.

U nekom davnom intervjuu, Amar Osim je, odgovarajući na pitanje koja je njegova fudbalska filozofija, odgovorio kako je filozofija u tome da – nema filozofije. Zvjezdan Misimović je igrao nekako tako: filozofija je bila u njenom nedostatku, u jednostavnosti i kombinaciji balkanskog bezobrazluka i njemačke hladnokrvnosti. Kako to izgleda u praksi, zna Iker Casillas, Sveti Iker, kojeg je baš Miske jednom davno, u Valenciji, u trideset i nekoj minuti prvog poluvremena, povalio k'o bekana. Nema, naime, tog Nijemca kojeg bi pred golmanom, makar bio i Casillas, uhvatila panika, samo što, jednako, nema tog Nijemca koji bi ga onako zaobišao, baš kao da je pred njim, recimo, rezervni vratar „Brotnja“, i to mlađih selekcija.
Jest, fakat, bio je Grande Miske... I bio je sa nama. Dugo, a opet malo. I bilo bi malo da je trajalo još dvadeset godina. 

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...