Wednesday, August 06, 2014

Marko Vešović: Muhamed Filipović Tunjo protiv Andrića



Na portalu e-novina gledao sam film „Na Drini  krvavi Višegrad“, u kojem se, povodom dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću za roman „Na Drini ćuprija“, kaže: „Akademik Muhamed Filipović, još davne 1967 godine, usudio se u eseju 'Bosanski duh u književnosti – šta je to?' napisati  da je upotreba Andrića nanijela više štete Muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile“. Evo činjenica.
U časopisu „ Život“ Muhamed Filipović Tunjo objavio je 1967. tekst „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“ u kojem je „bosanski duh“ prepoznao samo u knjigama muslimanskih pisaca: u poemi „Stojanka majka Knešpoljka“ Skendera Kulenovića, u romanima „Ja, Danilo“ i „Pobune“ Derviša Sušića, u romanu „Derviš i smrt“ Meše Selimovića i u knjizi pjesama „ Kameni spavač“ Maka Dizdara, a svi njegovi napori da taj duh uhvati na djelu i u književnosti Srba i Hrvata nisu dali rezultat, pa da čujemo i zašto:
„I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovo počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik“. Ni ovdje,  ni u cijelom eseju, nema ni slovca o „upotrebi Andrića“.  

Bosanski duh koga je Tunjo uvatio in flagranti samo u djelima muslimanskih pisaca nije bio po ukusu Hamdije Pozderca koji je Univerzitetskom komitetu SK naložio da formira radnu grupu sa zadatkom da Tunju isključi iz Partije.
UK prosljeđuje stvar Osnovoj organizaciji SK na Filozofskom fakultetu, ali većina članova Tunjine partijske ćelije izjasnila se protiv. Iz CK potom stiže nov ukaz: isključiti iz SK sve koji su odbili prihvatiti odluku UK koji je, kao viši organ, tražio da, zbog tog teksta o bosanskom duhu koji se nikad ne krsti, ni sa tri prsta ni punom šakom, nego klanja pet vakata namaza, Tunju izbace iz partije, pa nova radna grupa, kao pobunjenike protiv demokratskog centralizma, izbacuje iz SK profesore koji su podržali Tunju.
Dovde su stvari jasne, jer sve je bilo javno, to jest dostupno i nečlanovima  SK, a šta je bilo dalje, ne znam pouzdano, a jesu mi pričali da taj lovac na duhove, krajiška verzija komunističkog lovca na vještice, nije mogao biti izbačen iz SK, jer se pokazalo da nema partijsku knjižicu, ni dosje, ni jedan dokaz da je primljen u SK.
Tunjo je rekao da je primljen u Partiju dok je studirao u Zagrebu, a zaboravio da uzme odveznicu kad se vratio u Sarajevo. Obratili su se zagrebačkom Sveučilištu, ali im je odgovoreno da za Tunju nikad nisu čuli.
Ono što smo svi znali jeste da je stvar legla nakon Tunjinog plakanja na Pozderčevu ramenu, a guslarska pjesma iz Krajine ovako je tu zgodu opjevala:

Kad se Tunjo viđe na nevolji,

udari se rukom po koljenu,
proli suze niz gospocko lice
pa otrča dolje niz čaradaka,
ko zvijezda preko ravna neba,
on otrča Pozdercu Hamdiji,
pa ga ljubi u skut i u ruku:
„Poočime, Pozderče Hamdija,k
ja imadem na odžaku svome
vjernu ljubu i četvero đece,
a ni jedno još doraslo nije
ni do konja, ni do koplja bojna.
Klanjam ti se do zemljice crne,
klanjam ti se dublje od zemljice
i molim te ko zemljaka svoga,
jer oba smo iz ljute Krajine,
ne dozvoli, tako ti Alaha,
tih petero usta da ostane
na ledini bez parčeta kruha
i putera da im se namaže.
Kunem ti se dušom pretka svoga
Idris-paše Idrizbegovića
koji lični sekretar je bio
padišaha Abdula Aziza
i ogromne komplekse imao,
ne komplekse o kojim ćitabi
Zigmut-paše Frojdovića zbore,
već ogromne komplekse imanja,
od Bugojna i Kupresa ravna
preko Jajca i doline Plive
do Viteza i čak do Travnika,
da ih niko ne bi ni jašući
na kobili Đerzelez Alije
za četiri hefte obašao!
Kunem ti se, pride, dušom majke
Filipović Abdulkerim-bega
i pramajke svih Flipovića
koja bješe tetka čuvenoga
Derviš-paše iz Travnika grada,
Teskeredžić on se prezivao
i u ime svijetlog sultana
obnašao dužnost rumelijskog
beglerbega, i to posljednjega,
što se pamti kroz sve istorije.
Kunem ti se kamenom sa Ćabe,
kunem ti se svjetlošću islama
komunista da postah u dane
naše Nobe četvorogodišnje
al pogibe, žalosna mu majka,
drug koji me u skojevce primi.

Umjesto da bude izbačen, Tunjo je konačno i zvanično primljen u SK po naredbi Branka Mikulića, kako tvrde jedni, to jest Hamdije Pozderca, kako se kunu drugi, ali to je sporedno, a glavno je da je, iza njegove vizite Pozdercu, pitanje Tunjinog članstva u Partiji zauvijek skinuto sa dnevnog reda: Tunjo je postao nezvanični Hamdijin savjetnik i zvanični član predavačkog aktiva SK BiH Sarajevo pri Studentskom centru i Gradskom komitetu SK BiH, predavač na partijskoj školi u Kumrovcu, član CK, urednik Enciklopedije Jugoslavije, urednik Lenjinovih djela i urednik i pisac predgovora Titinim djelima, dobitnik 27-julske nagrade...
Tvrdnja da je Tunjo rekao da je „upotreba Andrića nanijela više štete Muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile“ zaslužila je da je nazovem neslanom lažju, ali ću radije kazati: ovo je propaganda, a meni bošnjačka nije milija od srpske i hrvatske, jer nisam dvadeset i kusur ljeta pisao protiv srpskih nacoša da se svidim bošnjačkim.
(e-Novine)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...