Saturday, August 16, 2014

Viktor Žmegač: PARLAMENTARNE IGRE

 ”Cijeli je svijet glumište'’, kaže jedan od likova Shakespeareove komedije ‘Kako vam drago’. Autoru je vjerojatno bilo poznato da je usporedba prastara; podrijetlo joj je u antičkoj Grčkoj. Metafora o čovjeku kao glumcu i o javnim zbivanjima kao teatru održala se do danas, a najčešće je upotrebljavaju ljudi kojima su stare grčke države ili Shakespeareovo londonsko kazalište španjolska sela. Ako se jedna politička stranka želi narugati drugoj, naziva njezinu djelatnost igrokazom. Izraz može biti prikladan, ali se može shvatiti šire od značenja koje mu daje polemika. Teško je reći jesu li političari, gotovo svagdje na svijetu, svjesni toga da glume prema strogim pravilima igre s definiranim ulogama. Nizozemski povjesničar kulture Johan Huizinga pokušao je u svojoj knjizi ‘Homo ludens’ pokazati da je čovjek s antropološkog i povijesnog motrišta biće koje se igra, koje traži oblike koji će zadovoljiti njegovu iskonsku potrebu za osmišljavanjem i ostvarenjem mašte. Kultura stoga proizlazi iz ludičkog duha. Neke djelatnosti, poput sportskih natjecanja, deklariraju se kao igre, a neke stvaraju svoj artificijelan svijet koji u mnogočemu slijedi zakone kartaških ili dječjih igara, iako ”igrači” smatraju da su sa svojim ideološkim ili metafizičkim sadržajima daleko od igre. Tako Huizinga razmatra ludus i u pravnim procedurama, u spoznajnim putovima znanstvenih metoda, pa čak i ratu, čiji su se krvavi obračuni povodili, osobito u davnim stoljećima, također za igrom zadanih pravila, koja su mnogo više simbolična nego praktična.
Začudo, autor se jedva osvrće na područje na kojem se koliko strastveno toliko i proračunato izvode igre ili igrarije. Riječ je o političarima i njihovim parlamentarnim retoričkim naguravanjima. U igri mora biti djetinjske spontanosti, no kad ona postane politički ritual, nije djetinja, nego djetinjasta. Stranka X predloži parlamentu određen zakon - i već počinje igra. Ne bi bilo igre da opozicija prijedlog razmotri razumno, prihvaćajući ga ili odbijajući ga čvrstim argumentima. To bi bila odmjerena reakcija, kakva ne budi pomisao na igru. Ali podjela uloga ne osniva se na nekom racionalnom načelu, nego na činu koji se može nazvati ”igrom inata”. Dobitnik je u očima javnosti strana koja svoju ulogu odigra najefektnije, bez obzira na gubitke koje će pretrpjeti upravo ta javnost. Poslije javne procedure akteri se povlače u restoran i zajedno se posvećuju kavama i gemištima, svejedno jesu li igrali predlagače ili inatlije. U toj fazi igra prelazi u ”Čovječe ne ljuti se”. Tko dugo prati zbivanja u svjetskim parlamentima, otkrit će analogiju s mnogim igrama za djecu ili mladež: ima tu ”lovice”, ”žandara i lopova”, ”šnapsla”, i dakako, za naprednije, igre nazvane monopoly. U većini zemalja javnost promatra kako se igra odvija prema pravilima, ili kako se ponekad pravila krše. Ako je politika igra, javnost je zapravo publika, koja zbivanja na pozornici rijetko kada prati s odobravanjem; svakako više zviždi nego što plješće. Sa snažnim pljeskom može računati igrač koji zanemaruje dogovor i odlučuje prema osobnoj odgovornosti. Igra ostaje igra, inače ne bi bilo autsajdera. Parlamentarne igre, poduprte još i korzetom stranačke discipline, oblik su perverzije. Ugled autentične politike spašavaju samo igrači koji ne igraju s dogovorno obilježenim kartama.


(‘Filozof igra nogomet’)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...