Monday, October 06, 2014

Aleksandra Petrić: Važno je pobijediti

Prije nekoliko dana, moja kćer Ana mi je saopštila da u razredu vode debate. Pitala sam je u vezi čega i zna li uopšte šta je debata i kako se to radi. Kaže da su teme razne i da se vezuju za školske predmete, a da je debata kad grupa djece ili odraslih ljudi razgovaraju o nekom pitanju ili problemu i pri tome ubjeđuju jedni druge da su baš oni u pravu.
Oni koji na kraju odustanu su izgubili, a oni koji nastave pričati su pobijedili. Ana ide u peti razred osnovne škole, ima deset i po godina, i recimo da ova jednostavna definicija odgovara njenom uzrastu, pa rekoh sjajno. Šta bi drugo? U sebi se radujem i hvalim učiteljicu za inovativan pristup nastavi i očitu namjeru da djeci uzdrma moždane vijuge, da promišljaju o stvarima koje su im važne i da o tome razgovaraju, te da nauče da brane svoje stavove. Ana nastavlja kako baš i nije do kraja siguna o čemu se tu radi jer još uvijek isprobavaju najbolji ‘sistem’, i još reče da zna da ću, kao i svaki put do sada, dati sve od sebe da joj pomognem. Ja se na to svečano zakunem da će tako i biti kada nastupi frka.
Danas me zove na posao i panično saopštava da učestvuje u razrednoj grupi koja sutra treba da debatira na temu zašto je loše živjeti u Bosni i Hercegovini. Druga grupa će pripremiti svoje kontra argumente, pa će na nastavi odmjeriti snage. Ja je smirujem, kažem da stavi na papir ono što ona misli da su problemi u društvu i da za svaki od njih navede razloge zašto misli da je tako, pa ćemo onda zajedničkim snagama razraditi strategiju kada dođem kući. Osim toga oprezno kažem da učiteljica ocjenjuje đake a ne roditelje i da će se svakako primijetiti ako bude koristila jezik odraslih. Osjetim po glasu da se malo smirila, pa dodaje "Znaš, sretna sam što je baš ova tema. Tebi je to posao, ti se baviš nekakvom politikom i znaš koja su prava ljudi i šta sve nije kako treba, sigurna sam da će naša grupa pobijediti…"
Meni već znoj curi niz leđa.
Smišljam kako ću zaobići one udarne argumente koji mi prvo padaju na pamet u vezi sa njenom temom. Hronična nezaposlenost ne prestaje da iz zemlje istjeruje mlade i obrazovane žene i muškarce, nasilja protiv žena i djece skoro da ima više nego kruha, hronično smo pojedinačno i kolektivno depresivni, konstitutivni kodovi određuju ne samo zvanično političko predstavljanje i zapošljavanje u institucijama, već i živote i razmišljanje običnih ljudi, pa onda korupcija i nepotizam koje više niko ne krije i bez kojih gotovo nikakvog upisa u školu i posla nema. Argumenti dolaze i do svih nevidljivih žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji zbog različitih problema i kriterija nisu bili, nisu sada i neće i dalje biti važni nikome i koji se ničemu dobrom ne mogu nadati, kako sad u jeku predizborne kampanje, tako i mimo nje.
Razmišljam i o tome kako Ana odrasta u nekoj vrsti vakumiranog i sigurnog životnog prostora u koji su informacije iz svijeta odraslih pažljivo dozirane, i stoga ne zna gotovo ništa o svemu ovome. U mome domu, na televiziji se već duže vrijeme gledaju samo crtani filmovi i rijetke obrazovne emisije izvučene iz naftalina. Svjesna sam da je privilegovana jer nije osjetila obrok s javnog kazana i za razliku od dječaka i djevojčica koji žive u nasilju, liježu i ustaju s batinama, ona ipak ima bezbrižan život.
Trenutno joj je tako. Ne znam kakav će život imati sutra. Nedostaje mi kontra argumenata i vjerujem da to sigurno i jeste tema za debatu. Ali ne debatu djeteta od deset i po godina u petom razredu osnovne škole. O tome su trebali i treba da brinu oni i one koji se fotošopirani smiješe s bilborda mjesec dana svake izborne godine i kojima je pobjeda i vlast slatka i važnija od njenog, mojeg, i vašeg dobrog života u Bosni i Hercegovini.
Oni su jedino sigurni u pobjedu koju žele za sebe, a svima ostalima šta bude.
Ana je ovaj put spasila i sebe i mene. Zove me ponovo i govori uzbuđeno u slušalicu "Ej, slušaj, sjetila sam se da bi dobro bilo da počnemo s kontejnerima za reciklažu. Znaš ono kad smo šetale, pa prošle kraj onih plavih, zelenih i žutih kontejnera iz kojih je ispadalo obično smeće na sve strane. Ti si mi rekla da je to problem, jer se otpad uopšte ne razdvaja za recikliranje i kako kontejneri stoje predstave radi jer si više puta vidjela da komunalci kupe svo smeće u iste kamione i voze na deponiju. To je prava tema, ne štedimo i ne čuvamo prirodu i zbog toga život ovdje nije dobar. Šta kažeš?"
Meni je iskreno malo laknulo. Mislim, 'ajde neka krene od toga. Važno je pobijediti. I dobiti peticu u dnevnik.

Aleksandra Petrić, Banjaluka

(manjine.ba)

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...