Nekad sam
voljela da rano ujutro zapertlam svoje crvene čizme i odem do ulice Petra
Kočića i gledam u stare kuće i zamišljam kako se iza starih, prašnjavih
draperija kriju neki tihi promatrači mene i... U toj ulici ima i jedan mali
lokal nalik na neke scenografije iz pjesama Edit Pjaf i nekoliko korijenjem
modifikovanih trotoara i jedno dvorište bez lopte, ljuljaške ili neke druge
priče i... To je bilo prije, ne znam za sada. Morala bih da odem da provjerim.
Ili odite vi, mladi gospodine, ako budete imali vremena. Odite da vidite da li
su trotoari u ulici Petra Kočića dovedeni u red.
Moji još
uvijek vjeruju kako ću ja ipak raditi u nekoj kancelariji za neku pompeznu
firmu zvučnog naziva. Mene sve to, da vam pravo kažem, podsjeća na onog
poslovnog čovjeka sa četvrte planete. Koji je brojao zvijezde i ispisivao ih na
papiriće i ostavljao onda te ceduljice u banku i hvalio se kako ih posjeduje.
Možete li da zamislite mene u nekoj kancelariji? Možete li da zamislite ovu
haljinu u nekoj kancelariji?
Jednom su mi
ponudili da glumim u nekom kratkom filmu. Rekli su mi da im treba neko sa
akcentom, neko nizak i pomalo čudan. Rekla sam im: „Nisam ja čudna, samo se
pretvaram da jesam.“ Nisam ni jednako niska na svim dijelovima svijeta. Iznenadili
biste se koliko sam visoka za neka podneblja. I akcenat je, uostalom, definisan
meridijanom? Negdje bi rekli da govorim savršeno. Oni su htjeli da budem neka
prolaznica koja pozdravi protagonistu dok izlazi iz lokalne pekare sa tvrdim
kroasanom u kesi. Odbila sam. Ja ne jedem kroasane. Ne mogu da ih podnesem.
Nisam ja
čudna, znate? Morala bih da izađem vani da procijenim. Ovdje sam samo... Neko.
U šarenoj haljini, sa masnicom na koljenu. Teško da biste to mogli da
okarakterišete kao čudno. To je samo tužno. Ništa više.
(‘’Ja sam priča’’, Banjaluka, 2009.)
No comments:
Post a Comment