Wednesday, December 31, 2014

Dan kad unuci dodju

Oni, svojim prisustvom, zivot mijenjaju.

Okan dedin. 
Baka usecerila. 
Cija frizura je ljepsa, Amelijina ili teke Bojane
Poslije igre spremanje igracaka. Mama Jelena pomaze.

Sneno pace.

S tetkom je najludje
Baka usecerila - opet
Gotovo zaspao na dedinom ramenu. Deda u hendeku, ko sljiva...

Tuesday, December 30, 2014

Terry Reintke: Političari/ke nemaju primarni cilj da promijene živote ljudi u BiH



* Da li je moguće fokus prebaciti s nacionalističkih na praktične ciljeve?

TERRY REINTKE: To je jako važno. Nacionalisti skreću pažnju sa stvarnih problema - socijalne pravde, siromaštva, nejednakosti - govoreći i dalje da se radi o nacionalnom pitanju Srba, Hrvata, Bošnjaka. Nacionalizirajući svako pitanje, oni skreću pažnju građana i građanki od pravih problema koje ove partije ne uspijevaju riješiti. Ne uspijevaju obezbijediti promjenu u bh. društvu. Ovo je ćorsokak bh. politike i zato se promjene ne dešavaju. Parlament BiH izglasava jako malo zakona, što je mahom slučaj zbog toga što političari/ke nemaju primarni cilj da promijene živote ljudi u ovoj zemlji, nego da pričaju o nacionalnim interesima. Ljudi moraju shvatiti da bivanje Hrvatom, Bošnjakom ili Srbinom nije ključno pitanje. Ključna pitanja su socijalna i građanska prava i njihova zaštićenost, bez obzira na nacionalnost.

(Terry Reintke je zastupnica u Evropskom parlamentu)

Monday, December 29, 2014

Slavko Podgorelec: SOFRA ①


Slavko Podgorelec: Jan Beran mi je neke narodne predaje ispričao, pa evo jedne: ja sam je neznatno - dramaturgijom i književno-istorijskim pojašnjenjima (o derviškom redu Bektašija i Ferhad-paši), 'dogradio'...



Elem - ženiće jedan Bošnjak ② sina. No, nikako da odluči koliku sofru za svadbu valja načiniti; da l' jednu pogolemu, il’ nekoliko manjih, jer svadbari s nečega trebaju i ručati.
Danima je Jovan (tako se zvao domaćin) u dilemi. Savjetuje se s komšijama, a svaki opet govori drugačije.
Upita Jovan popa za savjet.
Proto reče, kako je najbolje da svatovi ručaju vani, na avliji. Tako je, veli on, najpametnije za to doba godine. Bijaše potkraj ljeta.
Ali, upitaće ga Jovan - šta ako udari kiša ili tuča? Šta onda?
"E sinko, to je do Boga, a nije do mene !"- mudruje pop.
Sav nevoljan, otići će Jovan kod babe Stane.
Mudra je to starica koja zna svašta: salijeva stravu ③, pravi zapise ④...
Ali, kad se povede razgovor o sofri, tu ni ona ne umjede dati pametan savjet. Baba zbori kako se u sofre ne razumije, jer to je, biva, samo muški posao.
"Nego ti Jovane", veli Stana, "otidi kod Ibrahim-dede".
A bijaše to neki stari čudak koji živi u napuštenoj tekiji. Hrišćani bi rekli u manastiru, a katolici - u samostanu. Dedo je uvijek nasmiješen bio.
Malo je zborio: riječ - dukat. Samo se zelenjem hranio i ledenu vodu pio.
A i to jednom na dan.
Ibrahim-dedo se povazdan Bogu molio. Kažu da nikad u džamiju išao nije. A mnogi mu po savjet dolazili, iz raznih krajeva i gradova kako oni najprostiji, tako i najučeniji.
Ibrahim je i zapise pravio, ali samo za zdravlje i sreću.
Pričalo se u narodu kako je Ibrahim-dedo, derviš (hrišćani bi rekli -monah) i to iz drevnog reda Bektašija, čiji poklonik bijaše i Ferhad-beg Sokolović, što sagradi golemu džamiju nasred Banje Luke.
Bektašije su vjerovali kako je Bog jedan i jedini, za sve ljude i narode na dunjaluku ⑤. U hrišćanima su gledali braću u Bogu, a svim ljudima u bolesti, neimaštini i nevolji - samo su dobro činili.
Muziku, pjesmu, ples i vino Bektašije su doživljavali kao darove koje je Bog čovjeku poklonio, i u njima su uživali. I poštovali svako uzdržavanje koje je iskreno, dosljedno i uzvišeno, kao plod zavjeta na putu do viših sfera mudrosti.
Ode Jovan kod Ibrahim-dede. Izjada se i savjet zamoli.
Starac ga sasluša, pa se zagleda u daljinu. Šutnja potraja.
Onda Ibrahim progovori:
- Sinko, daj da ti se načini sofra kolika su ti vrata na kući. Ni manja - ni veća, već da je uspravljenu moreš unijeti. To će biti prava sofra. I upamti: ne pravi veće sofre nego što u kuću more uljegnuti.
A ne pitaj me zašto: samo će ti se reći!
Jovan posluša Ibrahim-dedu. I nikad se ni on, ni potomci mu, ne pokajaše.

① - niski sto kružnoga oblika sa koga objeduju ukućani i gosti zajedno
② - Beran je, kao i Jukić i Kočić i mnogi pisci iz 19. vijeka, tako nazivao stanovnike Bosne
③ - ritual gašenja drvenog ugljevlja u svrhu 'identificiranja' osobe koja je izazvala bolest, odnosno bacila 'zle čini’
④ - na poseban način presavijen papirić sa magičnim riječima koji vlasnika treba da zaštiti od 'uroka' odnosno 'zlih čini'
⑤ - svijet
**********
Trideset godina sam, s vremena na vrijeme, razmišljao o ovoj priči.
U međuvremenu - Jan preselio u arkadijske i edenske vrtove, a meni se sve samo reklo.
Tako zboriti i kamerom pisati mogao je samo neko ko je inkarnacija rapsoda, mudraca, dijaka, mistika i Bahusovih sljedbenika.
I sad, kad zažmirim, vidim Janovu crvenu 'ćelu' i bakarnu bradu u oblaku duvanskog dima koji nikada nije mogao zastrijeti njegove oči.
Podjednako su, laserski, svijetlile i u po' dana, i u gluvo doba noći, dok se mjesečina ljeskala u ostacima ‘loze’ na dnu naših čašica.
(Banja Luka, novembar 2003. godine)

(Slavko Podgorelec ‘Izlet u Banjaluku’)

Sunday, December 28, 2014

Slavko Podgorelec: HOMMAGE ZA PANA JANA


Ono što su u književnosti bosanskohercegovačkoj Andrić i Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan Beran. Čika Jan. Banjalučanin.
Upoznah ga početkom sedamdesetih kada je entuzijast, profesor (a kasnije i doktor nauka) Boris Kandić utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo u FFS - kultni banjalučki Festival filmskog stvaralaštva.
Boris je, tim povodom, u Banjaluku dovodio najslavnija imena - prvo domaćeg 'crtanog filma', da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj sedamdesetih, na igrani film.
Jan Beran je bio 'institucija', neprevaziđeni autor tv-filmova čiju godišnju produkciju je francuska televizija otkupljivala unaprijed. Na neviđeno.
Kao filmski amater koji se, u stanovitoj mjeri, afirmisao (zahvaljujući pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen, zamrznut i iniciran...
Zbližili smo se u Organizacionom odboru Festivala. Osjetio je iskrenost mog filmskog zanosa. Moram priznati: krao sam Janove 'štosove', ali nikada se nisam uspio ni približiti njegovom senzibilitetu.
Uz 'lozu' (koju je sadistički satirao) Jan je razrješavao moje nedoumice, a svako druženje začinjavao ponekom skaskom koja je, obavezno, sadržavala naravoučenije.
Pričao tako, legendarni Jan Beran, kako je sarađivao sa Jiržijem Trnkom monumentalnim češkim autorom animiranih ('loutka') filmova u studijima Praškoga 'Barandova'. Trnka je i snimao, i kreirao lutke koju su, u mukotrpnoj proceduri 'jedan snimak - jedan centimatar pokreta' mogle uraditi sve što se zamisliti može...
"Apsolvirali smo mehaniku, ali smo u dokumentarnom filmu željeli dobiti senzaciju dubine i prostora na slikarskim platnima" objašnjavao bi Jan. "Onda smo se dosjetili: željene bi detalje isijecali sa prethodno urađene fotografije-reprodukcije originalnog slikarskog rada i onda ih, malo podignute iznad originalne podloge, fokusirali i eksponirali".
Vješto i mudro. A Jan je bio Mudrac. Njegovi filmovi i danas su svježi. Fotografije i kadrovi, umjetničke su kompozicije sa izraženom težišnom tačkom i scenografijom. Obilazeći, naknadno, mjesta na kojima je snimao, bio sam preneražen saznanjem da, u stvarnosti, nema nekih objekata koji, uslovno kazano, 'uljepšavaju' njegove kadrove.
"E, stari moj: ako nečeg nema, ne mora značiti da to i ne postoji!" kazao bi Jan. Tako je njegov asistent u jednom od filmova, u kadru pridržavao olistalu granu ili cvijet, a nekad bi morao dogurati i poveću kamenu gromadu koja bi uravnotežila kompoziciju.
Pričao Jan kako je njegov otac, kao uostalom i većina Čeha, nakon sloma Austrije ostao na ovim prostorima. Tata je bio glazbenik, i svirao u kinu koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga hotela 'Palas'. Sve do poslije potresa 1969. godine, tu su bili pogoni šnajderaja konfekcije 'Trudbenik'. A u kinu se Jan 'inficirao' filmom.
Fascinirala gaje Bosna i Hercegovina, njezina prošlost, stećci, gradine...
Inspirisao ga sarajevski hroničar mula Mustafa Bašeskija kome je posvetio tv-film odnosno dramu.
Jana je oduševljavala narodna predaja, priča, legenda...

(Slavko Podgorelec ‘Izlet u Banjaluku’)

Saturday, December 27, 2014

Enisa Ćurić – Osmančević: I TO JE KVAK

Nemoguće je ne sjetiti ga se, Glumac koji je suvereno vladao i na pozorišnim i na kazališnim daskama širom Jugoslavije… Adem Ćejvan je odlazio ali se i redovno vraćao u svoju rodnu Banjaluku. Sugrađani, prijatelji i brojne Ademove kolege ni danas ne mogu dozvoliti da njegove kreacije, snažni bariton i karakteristični šarm, poznat na sceni i van nje, padnu u zaborav. Jer, zna se, on nije živio samo između podizanja i spuštanja zavjese. Književnik i gradski hroničar, Slavko Podgorelec uobličio je sjećanja na svog slavnog prijatelja u sjajnu monografiju. Ovakve knjige mogu biti dugovječnije od bronzanih bista ali to ne amnestira Grad od obaveze da dio prostora posveti umjetnicima koji su ga proslavili.
Adem Ćejvan -  Kvak obilježio je 1982. godine trideset godina svog umjetničkog rada naslovnom ulogom u drami Šeremet (Irfan Horozović / Uroš Kovačević) - Narodno pozorište Bosanske Krajine. Tim povodom  stihovima mu se obratila Enisa Osmančević – Ćurić (I TO JE KVAK).

(mm)
*****************************

Enisa Ćurić – Osmančević:

I TO JE KVAK

Kao radost iz Unrinog paketa
djeci Hiseta i Čaire
prvo pozorište i šejtan na kanafi.
Ako nije jahao konja, bicikl okrenute guvernale
Ili Vrbas na dajak – sedlu,
hodao je na rukama.
Učio dječake podvirivati se pod čipku beharli krošnje
i plavu suknju neba.
Alčak za one koji od njega htjedoše dobra domaćina.
I kad su vjerovali da traži Alisu
on je tragao za Zemljom čuda.
Djeca mislila: otišao nekud za krpenjakom,
a on po dunjaluku, iza krpe Talijinog vela,
tražio i našao SVOJ GLAS.
Vratio se da nastavi igru,
samo – ni krpenjaka, a djeca ostarila.
I samo on, do podne mlin od kukuruzovine
što ga na potoku djeca zaborave, pa melje iluzije
boje kukurijeka.
U tajnom kalu eglena do noći taj mlin će narasti
do najveće vjetrenjače.
A Kvak će biti ne samo vjetrenjača, već i vjetar, i Sančo Pansa,
i Don Kihot na Rosinanti Taliji.
I nema takvih kvaka, do Kvaka,
koje otvaraju vrata iz nas u sobu u kojoj je sve moguće.


Ademe, čestitam Ti početak ofiranja Taliji,
i doviđenja na proslavi tristogodišnjice
velikog ljudskog ooptimizma
koji se tako jednostavno zove Kvak!


P.S.
Aferim Ti i u ime moje prababe Hide Ćejvanove. Obraz si nam osvitlao, a ''najbezobrazniji'' među nama.

Enisa Ćurić - Osmančević (– Demirović – Skopljak – Šeranić – Ćejvan)
(U Banjoj Luci, 20. travnja 1982.)

Friday, December 26, 2014

Aleksandar Hemon: Božić u Americi


Božićna sezona u Americi počinje tzv. Crnim petkom, istom nakon Hvalodavanja. Kad hvalodavni novembarski četvrtak istekne nakon što mu otkuca ponoć, početak Božićne sezone se (ne baš svečano) obilježava otvaranjem vrata prodavnica i robnih kuća diljem sretne kapitalističke Amerike.
Crni petak je početak bjesomučne sezonske potrošnje - kad se rasprodajna vrata u ponoć otvore, u utopijski prostor sniženih cijena nahrupe horde kupaca koji se onda otimaju oko mikrovalnih pećnica, Barbika i televizora sa pljosnatim ekranom.
Tokom sljedećih nekoliko nedjelja prije 25. decembra, svugdje svira isti repertoar Božićnih pjesama koji se već decenijama beskonačno vrti. Od klizališta i samoposluga do kafića i jevrejskog delija gdje sam jutros uzeo đevrek sa lososom, svuda sviraju iste pjesme, odavno lišene smisla i značenja. U kinima počinju da igraju filmovi u kojima je glavni i jedini junak Božić, a svakojake zvijezde estrade objavljuju albume sa onim istim, nepodnošljivim repertoarom Božićnih pjesma — čak je i Bob Dylan prije nekoliko godina objavio Božićni uradak, možda najgori album svih vremena, na kojem je kmečeći opjevao sezonske avanture Rudolfa, crvenonosog polarnog jelena i sličnih likova.
Ovih dana, tako, svi i svuda nešto kupuju. Neobavezni razgovori među komšijama i poznanicima, koji obično započinju i završavaju se površnom analizom vremenskih prilika, ove se sezone bave pitanjem kupovine prazničnih poklona. Po ulicama su neukusne dekoracije: pahulje, jelke, šljokice. Mnoge su kuće optočene ukrasnim svjetlima dok im je na travnjacima instalacija u kojoj se, recimo, plastična Djevica Marija nadvija nad plastičnom bebom koja glumi Isusa, a oko njih su anđeli koji, šatro, pjevaju, što se može skontakti po ustima razjapljenim kao u seks-lutaka na naduvavanje - bezbeli se prave u istoj kineskoj fabrici.
Božić Bata
Čitalac će komotno pretpostaviti da se koeficijent tersluka moje spisateljske malenkosti značajno povećava svakog decembra. Em mi se gadi bezumna potrošnja, em mi je zlo od Božićnih himni i pjesmica. Umara me i gužva i opštenarodni stres, kao i potreba moje Gospođe da me uključi u proces odlučivanja o poklonima za nebrojenu djecu prijatelja i poznanika, mnogim od kojih ni imena ne znam niti ću ga ikada znati. Ako već mora poklon, ja bih svima dao knjigu. Ili možda strip. Ili album sa sličicama fudbalera. Najvjerovatnije knjigu.
Problem, međutim, nije samo u mom pošteno zarađenom tersluku, nego i u tome što su model za to kako se slavi Božić davno zadali teta-Jozefina i čika-Martin, kod kojih smo sa svojim neznabožnim roditeljima išli svakog 25. decembra, sve dok to rat nije razmontirao, kao i sve ostalo. Teta-Jozefina i čika-Martin su svoj katolički Božić slavili u krugu porodice i dragih prijatelja--komunisti, ateisti, Muslimani, Pravoslavci - uz pomoć sarme i pečenja i mlinaca i blatine, i nebrojenih i raznovrsnih Božićnih kolačića. U ćošku je stajala jelikica, ispod koje su kad smo bili baš mala djeca stajali skromni pokloni (najčešće knjige), koje je s početka donosio Božić Bata, čiji mi odnosi sa Deda Mrazom nikad nisu bili jasni. Tu je bila i saksijica sa vlatima mladog žita u kojem je gorila svijeća. Svake godine su bile iste priče, ista zafrkancija i iste papuče. Nakon obilnog ručka, znalo bi se i kljucnuti, poslije bi se pila kafa i jele hurmašice. Taj se Božić slavio razmjenom ljubavi i dobre volje. Te se ljubavi i dobre volje uvijek prisjećam i vječno mi nedostaje.
Kapitalistički Božić nije pretjerano vjerska operacija - mit o Isusovom bezgrešnom začeću i glatkom rođenju, čime mu je počela dosta impresivna karijera proroka-privatnika, ovdje je samo jedna od čestih prazničnih dekoracija. Glavni junak Božićne priče je Santa Claus - onaj čiko koji je kod nas bio znan kao Deda Mraz (a možda i Božić Bata) i koji u naše krajeve svrati, premoren od kapitalističke eksploatacije, tek za Novu godinu, natovaren poklonima koje američka djeca ili nisu htjela ili im roditelji nisu imali para da kupe. Santa Claus (iliti Sveti Klaus) je potrošački svetac, nebeski delegat nižeg ranga čija je dužnost da raspodijeli poklone koje su roditelji svojoj djeci crkavicom ili karticom kupili. Jedina nadnaravna sposobnost dedice sa bijelom bradom i crvenim plišanim odijelom, i bez očiglednog ideološkog predznaka, je to da nekako čuje i zna šta djeca žele.
Sjećanja
Ella, moja starija kćerka, napisala je pismo Deda Mrazu sa listom zahtijeva. Gospođa i ja smo to, naravno, razmotrili i odabrali neke stvari koje će onda biti isporučene sa Sjevernog pola i čije će pakovanje Ella Božićnog jutra razderati. Dočim će se obradovati ne samo poklonu nego i čudesnoj operaciji kojom je Deda Mraz ne samo pročitao njen podnesak nego i isporučio poklone a da ga niko živ nije ni spazio. Budući da je Ella jako bistra i da dosta čita i da je sve češće sumnjičava prema tvrdnjama svojih roditelja (naročito Tatinim), već su se u njenoj vjeri ukazale pukotine. Strah me je, tako, njenog budućeg razočarenja, pribojavam se trenutka kad shvati da je matori isporučilac zapravo lik iz konfekcijske bajke. Ali dio mene želi i da joj kaže da je Deda Mraz svetac potrošnje i da smo Gospođa i ja oni koji joj poklonima donosimo sreću. Dio mene se nada da će, kad se Deda Mraz penzioniše, možda biti moguće porazgovarati o besmislu bjesomučne kupovine koja, pored ostalog, umanjuje - ili, ne daj Bože, eliminiše - mogućnosti ljubavi i dobre volje.
Mnogi roditelj, vjerujem, ne može da odoli a da ne zamisli, barem ponekad, svoje dijete u svom djetinjstvu. To je fantazija - Ella kod teta-Jozefine i čika-Martina - u kojoj me moje dijete razumije, u kojoj spoznaje da sam i ja jednom bio dijete i uživao u Božiću. Mene su jednom okruživali ljubav i dobra volja, izraženi na drugačijem jeziku i na drugi način. Ni jezik, ni način joj, međutim, nisu razumljivi - njen se život odvija pod drugačijim uslovima, ovdašnji su joj načini prirodni i još će joj neko  vrijeme (barem dok se Deda Mraz ne penzioniše) izgledati kao jedini mogući.
Što znači da će i ove godine Tata progutati svoj tersluk, prestati zvocati o nepotrebnom pakovanju poklona, odustati od pokušaja da na Božićno jutro ode igrati lopte i nastaviti se praviti da je Deda Mraz sinoć svratio i ispraznio svoju vreću sa poklonima pod našom jelkom. Tatina je Božićna - a i vječna - dužnost da bezuslovno i bez obzira na stanje svijeta i kapitalizma nastavi proizvodnju ljubavi i dobre volje, u nadi da će se jednog dana Ella i njena sestrica Esther prisjećati prazničnih jutara. Kao što se ja sjećam kako se penjem stepenicama zgrade u Gundulićevoj da stupim u mirise Božićne trpeze i topli zagrljaj dragih ljudi.

(radiosarajevo.ba)

Thursday, December 25, 2014

Sretan Bozic



Svima vama kojima je danasnji dan poseban, 
koje danasnji dan podsjeca na djetinjstvo i porodicu, na toplinu doma ali
i na sve one koji danas nisu s vama, 
 zelim sretan Bozic.

P.S. Mojima Ljilji i Zlatku Cota sretna godisnjica braka i veselo putovanje u Australiju!


Wednesday, December 24, 2014

Mile Stojić: BOŽIĆ


*  Astronomi Kraljevskog opservatorija iz Edinburgha u viziru džinovskog teleskopa ugledali su pramičak magle, nešto poput šare mraza na prozorskom oknu. Spektralnom analizom otkrili su da je riječ o zviježđu, čitavoj jednoj galaksiji, većoj od naše, Sunčeve, a udaljenoj od Zemlje petnaest milijuna svjetlosnih godina. Ljudski um nikad neće moći ni predočiti ove protege, a umislio je da se može igrati s Gospodarom svemira, poništavati njegove zakone, ulaziti u njegove atome, klonirati i ubijati njegove (ljudske) stvorove.
**  Riječ Božić u hrvatskom nije deminutiv naziva Svevišnjega, kako se to često misli, (mali Bog), što bi, dakako, bilo blasfemično, nego prezime Stvoriteljeva sina. Pritom se riječ deklinira kao i druga naša prezimena: Božić, Božića, Božiću... Naši preci su Isusa familijarizirali, doživljavali ga kao bliskog rođaka. U začeću Božanstva u ljudskoj maternici krije se tajna kršćanske vjere, koju A. B. Šimić tumači ovako: Svaki od nas sin je Božji što je s neba u bijedu svijeta sišao.
***  Dolazak Božića uvijek doživljavamo kao povod za unutarnje presabiranje, za svojevrsnu inventuru uspomena. Tad ostarjele ljude zapljuskuje sjaj i toplina djetinjske idile, ljepota i blagost proteklih dana, i svjetlost im ponovno obasjava lice ogrubjelo od žestine vremena. “Djeco, sretan vam Božić!”, govorio je moj stric Tonko, dok se buljuk nas uglas smijao kiteći grančicu zimzelena. Danas, nakon teškog rata i potmulog vremena mi se sa sjetom sjećamo svih onih koje smo voljeli i koje nismo, onih malobrojnih koje ćemo možda nekad vidjeti i onih mnogobrojnih koje nećemo nikad više.

(Mile Stojić)

Tuesday, December 23, 2014

MM: Sličice iz Banjaluke

 Decembarsko suncanje
 Dvoriste u Rosuljama
 Groblje
 Marija Zvijezda
 Monastery road sign
 Mural u Boriku
 Prvi hotel za samce
 Ribari u Trapistima
Ulica Kninska

Sunday, December 21, 2014

Sjecanje na Galeta

Od prosle nedjelje, od trenutka kada sam cuo vjest da nas je Emir Galijas - Gale, napustio, misli mi se neprestano vracaju na njega. Na svoj tihi i nenametljivi nacin Gale je bio sastavni dio nasih zivota. Mozda, do sada, toga i nismo bili svjesni. 

 Vjerovatno osjecajuci slicno, nas kapiten Angel Trajkovski  osjetio je potrebu da se jos jednom sjeti Galeta, oprosti se od njega - i podijeli to sa nama. 
Neka to bude nas zajednicki  oprostaj od druga iz nase kosarkaske porodice. Neka ove rijeci nadomjeste teski muk kojim je Emir Galija, nas Gale, ispracen na svoje poslednje putovanje.

***********************



Nema vise naseg Galeta,otisao je nas Dobrica,ali svima nama koji smo
bili u kontaktu s njim godinama,prije svega kosarkaska raja, Gale je
ostao u divnom sjecanju.
Poslednji put smo se vidjeli 1.juna 2014. u B.Luci na tradicionalnom
druzenju nekadasnjih kosarkasa "Borca" u restoranu "Vrbas" kod
Gradskog mosta(fotke su sa tog susreta) i i imao sam osjecaj da se ama
bas nicim nije izmjenio,ni ponasanjem ni likom...U tim silnim godinama
iza nas dozivljavao je s nama razne nase mladalacke mangupluke,
zezanja...I nikad ljut,uvijek je primao sve na jedan divan dobocudan
nacin... Nas Gale.
Veoma dugo radi u novinarstvu,uz posao u Kosarkaskom savezu RS, kao
saradnik lista "Glas","Sportkih Novosti..." Ne mogu zaboraviti njegova
budenja u 6:00 ujutro...Bilo je to poodavno negdje oko 1960...Igrali
smo Drugu ligu,putovanja za to vrijeme
poduga...Maribor,Ljubljana,Pula...pa poslije
Pancevo,Subotica,BGD...obicno se igralo nedeljom uvece i poslije
autima ili busom povratak u BL...dodjemo oko 3..4..5 sati ujutro,a zar
par sati u skolu, u Gimnaziju...Zaspim,a u 6:00 ujutro zvoni neko na
vratima naseg stana (stanovao sam u "Titaniku" na cetvrtom spratu,192
stepenice).Na pocetku je otvarala moja majka,ona zove...Pred vratima
Gale,prekstio nogu preko noge... "Gele,treba da napisem izvjestaj sa
utakmice da bi se moglo objaviti u "Glasu" danas..." a ja ne znam gdje
sam.I onda na brzinu Gale pokupi najbitnije sa utakmice,a ja u
skolu...

Ostao mi je dubokom sjecanju jedan detalj iz tih jutarnjih susreta sa
Galetom...Naime, mi smo 1966. igrali u Ilirskoj Bistrici protiv
"Lesonita" veoma jak
tim u kojem su igrali sve bivsi igraci "Olimpije".Oni su vodili
dvadesetak razlike,ali mi smo ih agresivnom igrom stigli i bilo je
samo 1 razlike za nih 5 sec. prije kraja,dobijem loptu od Stupara i iz
"kornera" bacim loptu,po meni popadaju igraci "Lesonita",a zatim
nasi...Nisam ni vidio da je lopta prosla kroz obruc,pobjeda!
Normalno,po povratku Gale ujutro:"Izvjestaj..." Poslije procitam u
"Glasu" da je pobjedonosni kos postigao Borko M. Pitam Galeta i kazem
mu:
"Pa ne postize se kos u poslednjoj sekundi svaki dan..." Gale,onako
dobrocudno mi rece:"Nema veze,Gele, vazno je da ste pobijedili!"
Da,pomislim: u pravu je.

Nas Gale je do poslednjeg svog dana radio u kosarci i za
kosarku.Pocivaj u miru,dragi nas prijatelju,mi te nikada necemo
zaboraviti. Supruzi Veri,njihovoj porodici jos jednom najiskrenije
saucesce od njegovih prijatelja,slobodno mogu da kazem:od prijatelja
sirom svijeta... 
Angel



Sokrat: Demokratija


Saturday, December 20, 2014

Ime Jakovljevo


Sredovječni Jakov T. jednog je dana došao do potresnog saznanja da na sudbonosno pitanje „Tko sam ja?“ ima samo jedan točan odgovor: „Ja sam nula.“
Do tog saznanja došao je na prilično kompliciran način. Kad mu se prvi put, tko zna kakvim povodom, postavilo to sasvim neočekivano i strašno pitanje, Tko sam u stvari ja? – učinilo mu se da ima jasan i jednostavan odgovor: Ja sam Jakov T., Hrvat, činovnik u poštanskom uredu, zadovoljavajuće oženjen, otac jednog djeteta, posjednik jednog skromnog automobila… No u isti mah je shvatio da je taj jednostavni odgovor, sa bezbrojnim nevažnim činjenicama koje ga prate, sasvim nedovoljan i nezadovoljavajući, a da drugog, boljeg i potpunijeg, nema, te da on, Jakov T., u stvari ne zna tko je.
„Kad umrem“, rekao je sebi, „sa mnom će umrijeti i moja svijest o meni, što znači da će u okvirima mog bivšeg bića moje Ja sasvim nestati, ali će zato u drugima o njemu ostati predodžbe, dojmovi, sjećanja, ljubavi, mržnje, simpatije, antipatije.“
Iz toga je izveo zaključak da je njegovo pravo Ja zbir svih takvih tragova u drugima, te je stoga počeo skupljati sve što je o njemu rečeno ili napisano, kako bi dopro čak i do onoga što je o njemu mišljeno, u uvjerenju da je to jedini način da upozna i pojmi vlastito pravo Ja.
Ali kad mu se učinilo da je u tome uspio, da ima dovoljan broj takvih tragova, ustanovio je da je taj „materijal“ krajnje protivrječan, da u njemu jedan pozitivni trag – dojam, mišljenje, osjećanje – u kombinaciji sa suprotnim, negativnim, biva poništen, te da je on samim tim u konačnom zbiru ništa drugo do nula.
A s takvim saznanjem teško je živjeti.
Kakav je lijek našao toj muci? upitat ćete.
Takav što je na groblju, na mjestu gdje će biti pokopan, podigao raskošnu grobnicu u vidu kapele, pravi mali hram, na kojemu je uklesao svoje ime.
I sad vjeruje da ta teška građevina preteže na onoj vagi čiju je kobnu ravnotežu ustanovio, da on neće biti nula, da će trajati dok god bude trajao kamen u kojemu je uklesano njegovo ime.

Nikola Bertolino




Friday, December 19, 2014

Kuba - SAD



Ono sto se vec poodavno ocekuje konacno ce se uskoro desiti.
Pedeset-trogodisnja politicka, ekonomska i svaka druga brutalna blokada Kube od strane SAD se konacno prekida i dvije zemlje uskoro uspostavljaju diplomatke odnose.
Ko god je bio na Kubi zna prave domete i posljedice blokade. Ko god je bio u ovoj ostrvskoj zemlji zavolio je i siguran sam ne moze se dovoljno radovati ovoj vijesti.
Skoro sve sto je izgradjeno na Kubi, izgradjeno je prije blokade; ili su gradili Spanci nakon sto je otok 1492. otkrio Krisofer Kolumbo, ili  za vrijeme nezavisnosti od 1902, uz pomoc americkog kapitala, onog zvanicnog ili onog kriminalnog koji se ovdje donosio bez kontrole. Kuba je zemlja vrijednih, obrazovanih i dobrocudnih, gostoljubivih i veselih ljudi. Ali uzasno siromasnih ljudi. Siromasnih, jer je Kuba suvise mala i suvise blizu SAD, tako da su posljedice blokade uzasne. Samo zahvaljujuci duhu i upornosti Kubanaca oni opstaju i pored potpune blokade. Zapravo, ne potpune. Kanada je, uz neke evropske zemlje probila americku blokadu i saradjivala privredno i politicki sa Kubom vec godinama. To je i razlog zbog koga smo mi Kanadjani bili privilegovani da je posjecujemo i uzivamo u njenim prelijepim turistikim resortima. Amerikancima njihova vlada to nije dopustila. Osim onih koji us emigrirali iz Kube u USA. Oko 1.2 Kubanaca ( 10% danasnje kubanske populacije) zivi u USA, uglavnom na Floridi.
Kazu da je, pored Pape, Kanada odigrala veliku posrednicku ulogu u pregovorima americke i kubanske vlade.
Kako ce se  Kubanci snaci u novim uslovima vidjece se uskoro.
Kako ce Amerikanci osvajati ovo ostrvo  - vidjece se malo odgodjeno.
Za nas, koji Kubu volimo i uzivamo u njenim posebnostima,  dolazak Amerikanaca ce znaciti industrijalizaciju svega pa i tursticke ponude.
No to je samo mala cijena za sve ono sto ce, nadamo se dobiti, prosjecan Kubanac.
Slobodu da se krece, da radi, zaradjuje i razvija kao sav ostali normalan svijet.
*********************
O Kubi sam u nekoliko navrata  pisao. Ako imate vremena procitajte:
OVDJE I 
OVDJE

.

Casovi marenque na Kubi 2006.

Thursday, December 18, 2014

Kusturica - k'o otvoren prozor

"To više nije carska, niti sovjetska Rusija. Ovo je Rusija koja pokušava da bude moderna zemlja. Apsurd je porediti Putina sa Slobodanom Miloševićem, kao što je uradio kolumnista lista "Gardijan", jer Milošević nije imao nijednu atomsku bombu i pao je na provokacije Zapada, na koje Putin nije. Problem Rusije je što svoja bogatstva ne ume da pretvori u jezik mehanizama uticaja i što nije otvorena za konfrontacije. Kvalitet Putinove politike je u tome što se on ne meša u unutrašnje stvari zemalja, kao što je Ukrajina, i pored direktnih provokacija."

Ljubitelj svakog diktatora na kugli zemaljskoj, dvorski umetnik, lupa kao otvoren prozor o Rusiji, koja se ne meša u unutrašnej stvari Ukrajine baš kao što se ni Hitler nije mešao u unutrašnje stvari drugih zemalja, Blic, 12. decembar

(e-Novine)

Wednesday, December 17, 2014

In memoriam: Emir Galijas - Gale

Tuzne vijesti za kosarkase, jedna za drugom, u nekoliko dana, prvo Miro Danis - teska operacija. Zatim Tiho Bubalo , iznenadna smrt.
I danas Gale, Emir Galijas tihi covjek sa kojim me je vezala ljubav i rad u kosarci, zajednicki rad u Telecomunikacionim uredjajima u Cajavecu.
Nebrojene dane proveli smo zajedno, nebrojana putovanja, rad u kosarkaskom savezu.
Gale je bio tih, blag covjek. Ne sjecam se da sam ikada dozivio njegovu ljutnju. Ponekad se vjerovatno i on naljutio, ali on to nije znao ili nije htio  pokazati na nacin kako mi to znamo. Jednostavno bio je takav - nas dobrica. A u kosarci je radio sve sto se trebalo raditi, svugdje gdje je trebalo potegnuti.

Angel nam je javio ovu tuznu vijest rijecima:  "Prema informacijama koje sam do sada dobio Gale se juce nije osjecao dobro,pa je otisao kod ljekara,koji su mu nakon pregleda rekli da je sve u redu, da bi mu oko 2 sata u noci (po evr.vremenu) pozlilo ljekari su pokusali da ga spasu i pored reanimacije nije bilo vise pomoci...Tuzno,strasno...Nasi stari kazu: "nesreca nikad ne ide sama..." 

Pocivaj u miru druze nas.



Lev Golinkin: Kako Putinu izručiti Ukrajinu


Nedavni izveštaj Ujedinjenih nacija navodi da je od aprila ove godine gotovo pola miliona Ukrajinaca napustilo zemlju. Podatak da porodice beže iz ratnog područja je bolan, ali očekivan. Uznemirujući su neki detalji – od otprilike 454.000 ljudi koji su do kraja oktobra napustili Ukrajinu, više od 387.000 je otišlo u Rusiju. Većina izbeglih su govornici ruskog sa istoka, ali to i dalje postavlja otrežnjujuće pitanje: ako je ovo konflikt između Ukrajine i Rusije, zašto je toliko Ukrajinaca izabralo da okuša sreću sa neprijateljem?
Poricanje Moskve da je umešana u sukobe u istočnoj Ukrajini svakako je apsurdno: jasno je da su separatiste u Donjecku i Lugansku opremile i obučile ruske snage. Međutim, da je Vladimir V. Putin slanjem komandosa bez obeležja zaista pokušao da osnuje pseudorepublike u zapadnoj Ukrajini, gde su antiruska osećanja veoma jaka, njegovi ljudi bi se u Kremlj vratili u mrtvačkim sanducima. Da, Putin zakuvava nevolje na istoku, ali ih zakuvava sa lokalnim sastojcima. On se povezuje sa stanovništvom govoreći isti jezik kojim i oni govore i koristeći zajedničke simbole.
Neprijatna realnost je da značajan deo istočnih Ukrajinaca – onih koji tamo i žive i stradaju u ovom sukobu – nema poverenja u Kijev i Zapad, i bar prećutno podržava Rusiju i separatiste. Budimo iskreni, to je bilo očekivano.
Prošlog meseca, ukrajinski predsednik Petro O. Porošenko odlučio je da zamrzne državne penzije i prekine finansiranje škola i bolnica u istočnim oblastima Donjeck i Lugansk. Nažalost, separatističkim banditima koji se tamo bore nisu potrebni bonovi za hranu kako bi kupili oružje – dobijaju ga od Rusije. Sve što je Porošenko postigao bilo je da je Putinu dao „šlagvort“ da izgladnelim penzionerima u regiji kaže: „Vidite – Zapad ne mari ako vi umrete“. I to je stav koji sada prevladava, sudeći po izveštajima koji dolaze iz regije.
Podjednako je loša i odluka Kijeva da održi vezu sa bataljonom Azov, ultranacionalističkom paravojnom formacijom od oko 400 ljudi koji koriste nacističko salutiranje i oznake. Svakome kome je poznata krvava prošlost istočne Ukrajine tokom Drugog svetskog rata, dopuštanje bataljonu Azov da se bori u regiji pomalo liči na sponzorisanje Večeri zahvalnosti Timotiju Makveju[1] u Oklahoma sitiju. Time se samo razjaruje lokalno stanovništvo, a Putinu pruža još jedna prilika da se ratosilja stigme osvajača i postavi se kao zaštitnik.
Efekat koji je Drugi svetski rat – ili Rat, kako ga većina lokalaca zove – imao na svest istočnih Ukrajinaca nije za potcenjivanje. Moje detinjstvo u severoistočnom gradu Harkovu (koji se sada zove Harkiv) kasnih osamdesetih, bilo je okruženo Ratom, iako je on bio gotov još pre 40 godina. Svaka porodica – ruska, ukrajinska, romska, jevrejska – imala je rođake koji su netragom nestali ili stradali. Jedno od mojih najranijih sećanja je kada sam pitao oca odakle su rupe u malteru na fasadi naše zgrade; jedno od najranijih sećanja moga oca je bekstvo iz Harkova nekoliko sati pre nego što će nacisti zauzeti grad. Danas istočni Ukrajinci, a naročito starije generacije, na svastiku i dvostruku runu – nacističke simbole koje sada koriste ukrajinski ultranacionalisti – reaguju otprilike kao što Afroamerikanci reaguju na zapaljene krstove.
Putin i ruski mediji govore da su zapadni Ukrajinci u Porošenkovoj vladi – neonacisti. Zapad poriče takve navode, tvrdeći da u ukrajinskoj vladi nema neonacističkih elemenata. Obe strane su u krivu. Vlada u Kijevu i vojske koje se bore u istočnoj Ukrajini sadrže neznatan broj neonacističkih ultranacionalista. Istočnim Ukrajincima, međutim, i jedan je previše.
Vašington i zapadni mediji su većinom ignorisali negativne posledice akcija Kijeva. Stejt department nije rekao ništa o tome kako će zamrzavanje penzija uticati na stanovništvo istočne Ukrajine; izveštajima da bataljon Azov koristi nacistička obeležja nije posvećena značajnija pažnja. Najjače Putinovo oružje može postati odbijanje Zapada da se direktno obrati građanima istočne Ukrajine. Kada razgovaram sa porodičnim prijateljima koji još uvek žive u Harkovu, pitaju me: „Zašto Zapad misli da smo im mi neprijatelji?“
Zapad kao da je zaboravio lekcije iz sopstvene istorije. Na kraju Hladnog rata 1989, komunizam je propao i ostavio za sobom nespokojstvo i neizvesnost. U tom haotičnom trenutku, građani Istočne Evrope okrenuli su se ka zapadu. To se nije dogodilo slučajno, nego kao posledica decenija diplomatskih zalaganja – od „Ich bin ein Berliner“, preko „Gospodine Gorbačev, srušite ovaj zid“, do noćnih emisija Glasa Amerike i radija Slobodna Evropa – sve to je neprestano uveravalo ljude iza Gvozdene zavese da ih Zapad nije zaboravio. Te godine, moja porodica je bila jedna od mnogih koje su iz istočne Ukrajine pobegle najpre u Beč, a potom u Sjedinjene države.
Godine 2014. građani istočne Ukrajine našli su se u mnogo goroj, strašnoj i pogubnoj situaciji. Oni će se okrenuti bilo kome ko im ponudi hleb, bezbednost i poštovanje njihovog jezika i kulture. I čini se da se oni sve više okreću istoku.

Lev Golinkin, The New York Times, 08.12.2014.
Preveo Zoran Trklja
Peščanik.net, 11.12.2014.
***********************
  1. Timoti Džejms Makvej, američki terorista koji je 1995. godine aktivirao kamion-bombu ispred federalne zgrade u Oklahoma sitiju. U napadu je poginulo 168 ljudi, a povređeno više od 800. ↑

Tuesday, December 16, 2014

Vladimir PAVIĆEVIĆ: Sudbina BiH i susjedi

Mora se reći da je Vučićeva vlada u tom smislu (miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore i BiH - op. ured.) zaista napravila diskontinuitet sa politikom Borisa Tadića, koji je, koristeći ga u svojim i unutrašnjopolitičkim i u spoljnopolitičkim bitkama, insistirao na bliskim odnosima sa Miloradom Dodikom. Za razliku od Tadića, imam utisak da Aleksandar Vučić Dodika i dalje drži na distanci, trudeći se da to nekako svima stavi do znanja. Pritom, nije reč o suštinskom odustajanju od politike "otvorenih pitanja” - o čemu, uostalom, postoje brojni dokazi - koliko o ličnom odnosu između dvojice političara.
**
Pored toga (izborna podrška Milorada Dodika stranci Borisa Tadića – op. ured.), možda na Vučića iritirajuće deluje imidž "lidera svih Srba" u koji je Milorad Dodik toliko uložio.
**
Po mom mišljenju, Zapadu je još uvek veoma stalo do stabilnosti Balkana; istovremeno, jasno mu je da bi svaki dodatni upliv ruske politike delovao destabilizairajuće. Naprosto, sa tolikim uticajem Rusije, nema stabilnosti Balkana. Pored Srbije, to bi se pre svega odrazilo na BiH. Zašto? Zato što je Bosna i Hercegovina država čija sudbina u većoj meri zavisi od stavova njenih suseda, nego od stavova samih njenih građana. Po mom mišljenju, i Brisel i Vašington bi o tome morali da povedu računa.

(Vladimir Pavićević, profesor na beogradskom fakultetu političkih nauka)

Monday, December 15, 2014

e-Novine: Tajkuni se umiriti neće


"...Na osnovu odvratnih iskustava koje smo sticali krvavim rukama iz devedesetih, možemo sa priličnom sigurnošću reći da će Putin, baš kao i Milošević, pasti, ne zbog odlučujućeg uticaja konfuznog Zapada, ne zbog toga što je većini došlo iz dupeta u glavu, još manje usled moralne katarze, već zbog pritiska iznutra, zato što je ugrozio poslovni ambijent u kome je moguće neslućeno bogaćenje svakojakih baraba lakih na obaraču ili nekim drugim kratežnim sredstvima..."

Sunday, December 14, 2014

Ljilja M.: Pahulja


Aleksandar Hemon je jedan od mojih omiljenih savremenih pisaca, pročitala sam sve njegovo kod nas objavljeno. I evo ovaj posljednji tekst „Budućnost sreće“ u Parkiću pobuđuje asocijacije i traži da se i sama negdje nađem...
Osjećam da sam se nesvjesno uvijek prepuštala ovoj, kako u Hemonovom tekstu piše, „reflektivnoj“ nostalgiji koja se „oslanja na izolovane trenutke u kojima je nekako - magično - koncentrisano to iskustvo, koje prolaskom vremena i izmještenja postaje vječno nedostupno.” Vjerujem da nisam jedina koja poželi okrenuti se i još jednom dosegnuti neke trenutke djetinjstva, ili mladosti, zapravo sve češće me neki okus, neka boja ili “starinska“ riječ podsjeti na vrijeme za koje bih željela da se na trenutak vrati.
Ovih dana pročitah i jednu knjigu indikativnog naslova “Jesenji valcer - šetnja sunčanom stranom starenja” ugledne profesorice psihologije, Mirjane Krizmanić. A poslije toliko godina ponovo pročitah i “Svakidašnju jadikovku” Tina Ujevića (Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad!...).
Šta mi se dešava, pitam se… kako to da mi dolaze baš te stvari pod ruku? Odjednom se nalazim u situacijama koje me podsjećaju da sam na pragu novog početka. I zašto okolišavati - početka starosti! Mogla bih ovdje umjesto riječi 'starost' upotrijebiti “lakši” termin, npr: 'treća dob', ili 'jesen života', ili 'zlatno doba', možda još neku izmišljenu sintagmu… Naprotiv, smatram da nazivu 'starost' ne treba neka “politički korektna” zamjena, koja bi samo dodatno djelovala podsmješljivo, za ovo doba ionako opterećeno predrasudama. Uostalom, Šekspirovu metaforu da bi ruža jednako mirisala i da se drukčije zove, prihvatam i ja kao i cijenjena profesorica Krizmanić.
Maglovita mi je sadašnjost, čini mi se, puna neuhvatljivih trenutaka koji sipaju sve gušće i brže.
Vraćam se Hemonu, tj . gospođi K. iz njegovog teksta, koja kaže da postoji i tzv. generativna nostalgija, “tj. ona koja je orijentisana na budućnost i koja zahtijeva da se spazi trenutak, prije nego što postane prošlost, koji će u budućnosti imati nostalgičnu vrijednost.” Baš jedan takav trenutak sam, mislim, ipak uhvatila. Dobila sam jednu pahulju. Stavili su je na katedru na mom posljednjem času, na dan mog odlaska u penziju. Svjetlucava, jedinstvena, predivna…
Svaka snježna pahulja je neponovljivog oblika. Uhvatila sam pahulju koja će me uvijek vraćati njima s kojima sam provela tolike godine, mojim đacima.
Ljilja M.

Saturday, December 13, 2014

Aleksandra Petrić: Nema Evrope bez ženskih ljudskih prava

Evropska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu ka evropskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Evropskoj uniji. Napretka nema u rješavanju ključnih problema vezanih za političke kriterije, naročito u smislu primjene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprjeđenja primjene međunarodnih standarda u ovoj oblasti.
Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Evropska komisija nastavlja marginalizovati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti polova, ograničavajući ih na uopštene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj konstatuje postojanje mehanizama za ostvarivanje ravnopravnosti polova, i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u oblasti nasilja u porodici. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i utjecao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilisane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u porodici i van nje. Navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniocima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.
To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije je samo dio mnogobrojnih problema.
I problemi žena u BiH se neće riješiti sami od sebe.
Bez jasnog stava i pritiska institucija Evropske unije na vladine institucije u Bosni i Hercegovini da zaustave kontinuirane promašaje, uspostave jasne kriterije i u praksi osiguraju primjenu formalno garantovanih prava žena, napretka neće niti može biti. Naši zakoni, strategije i akcioni planovi, kao i konvencije koje smo bespogovorno i među prvima u regiji potpisali i ratifikovali, će ostati u ladicama parlamenata, agencija, centara, kancelarija i kontakt osoba. BiH političari će nastaviti njima mahati tokom službenih posjeta i sastanaka u zemlji i inostranstvu. I neće ih biti ni mrvu sramota što se stvarni životi žena nisu promijenili niti za milimetar.
Početkom novembra, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dvije decenije podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Sastale su se sa službenicima i službenicama institucija Evropske unije, razgovarale su s predstavnicama i predstavnicima misija Holandije i Švedske pri EU. Posjetile su Evropski parlament i razgovarale s parlamentarkom Malin Bjork, članicom Komiteta za ženska prava i ravnopravnost, kao i članovima i članicama Komiteta za vanjske poslove.
Bila sam dio ovog tima sjajnih žena koje već decenijama sarađuju bez političkih, nacionalnih, etničkih i drugih prepreka. Unutar svojih zemalja i na regionalnom nivou su direktno odgovorne za brojne uspješne inicijative usmjerene ka izgradnji i održavanju mira, izborile su se da prava žena budu prepoznata u zakonima, da žene imaju podršku i da pitanja i problemi koji su njima važni budu dokumentovani i javno vidljivi.
Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Evropske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Evropska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regionu da realizuju formalno garantovana prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu evropskih integracija. Poruka Malin Bjork aktivistkinjama da ne ostavljaju na miru evropske parlamentarce i parlamentarke jasno ukazuje da su glasovi žena važni i da moraju nastaviti biti snažni u smislu osiguravanja vidljivosti kršenja ženskih ljudskih prava, državnog tolerisanja nasilja protiv žena, i zahtijevanja konkretnih akcija koje će obećanja i nastojanja zamijeniti stvarnim mehanizmima i voljom političkih lidera regiona da žene budu dio demokratskih procesa i napretka.
Narednih pet godina neće biti novih članica Evropske unije. Političari treba da znaju da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ih ignorišu, i da će i one nastaviti “razgovarati sa Briselom” i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom.
Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, neće unutra bez žena.
Banja Luka, novembar 2014.
(Manjine.ba)

Friday, December 12, 2014

Aleksej Kišjuhas: Čega nas je tačno sramota?



....Tog običnog Petra Petrovića sa uplatnice koji ne zna kome više verovati i priklanjati se, dok za vinjakom na kariranom stolnjaku proklinje sudbinu poput Buridanovog magarca. Nakratko je bilo zanimljivo i zlurado očekivati nekakve prljave veševe koje bi Šešelj povodom svojih starih saradnika izvukao iz fioke za posebne prilike, pa od svega toga nije bilo ništa. Nastavio je sa istim starim izlizanim i fekalnim podgaćama o izdajništvu, stranom plaćeništvu, Amerikama i Rusijama, Velikim Srbijama i drugim fantazmagorijama za umno i politički nedorasle.
Dakle, pridavanje bilo kakve pažnje ovoj zlonamernoj režimskoj figuri samo je duvanje u jedra već uveliko raspalog radikalskog broda. Čime se kreira iluzija o legitimnosti Šešeljevog političkog stava, kao i iluzija o njegovom talentu, govorništvu, harizmi ili znanju. Čak i oni iskreno zabezeknuti i šokirani njegovim delovanjem time samo dodaju na slici o Šešelju kao nekakvom praiskonskom zlu koje je nekako antiherojski privlačno. On nikada nije bio Gebels ili Ajhman, već samo Gering ili Borman skaradnog Miloševićevog režima. Prevrtljivi kalkulant i poslušni sluga čija je jedina ideologija bila u jeftinom populizmu i tlačenju slabijih. Stotinu mu devedesetih, ovo je osoba koja misli da je anegdota o klanju zarđalim kašikama nešto duhovito? Priprosti populista i primitivni huškač najnižih ljudskih poriva. Dežurni klovn svakog režima, službe i ostalog zlog i naopakog. Debater koji prebije sagovornika. Nasilnik koji mlatara pištoljem kada ne raseljava etnički različite i nečiste. Kompleksaš koji svaku svoju verbalnu dijareju odmah koriči i prodaje kao knjigu. Takve osobe bestidno žive od pažnje koja im se pridaje - ne hranimo je dodatno, bilo je toga i previše. Marginalizacija i zaborav su najgore kazne ovakvim kreaturama.....

Thursday, December 11, 2014

Njemacki apel za mir: Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!

Konacno i rijeci razuma!!!

***********************

Niko ne želi rat. Ali Severna Amerika, Evropska unija i Rusija neizbežno će ići ka njemu ako konačno ne zaustave strašnu spiralu pretnji i kontra-pretnji. Svi Evropljani, uključujući Ruse, nose zajedničku odgovornost za mir i bezbednost. Stranputice se mogu izbeći samo ako se ovaj cilj stalno ima pred očima.


Konflikt u Ukrajini pokazuje: težnja moći i dominaciji nije prevaziđena. Na kraju Hladnog rata, 1990, svi smo se nadali da jeste. Ali uspesi politike popuštanja odnosa i mirnih revolucija doneli su pospanost i neopreznost. Jednako, na Istoku i Zapadu. Kod Amerikanaca, Evropljana i Rusa izgubila se misao-vodilja da se rat mora trajno prognati iz njihovog odnosa. Drugačije se ne može objasniti širenje Zapada na Istok – preteće, iz ugla Rusije – niti Putinova aneksija Krima protivna međunarodnom pravu.
Nemačka ima posebnu ulogu u očuvanju mira u ovom trenutku velike opasnosti za kontinent. Podeljenost Evrope nikada ne bi ni bila prevaziđena bez spremnosti ljudi Rusije na pomirenje, dalekovidosti Mihaila Gorbačova, podrške naših zapadnih saveznika i mudrog postupanja tadašnje Savezne vlade. Omogućavanje nemačkog ujedinjenja je bio veliki i razumom vođen gest sila pobednica. Odluka istorijskih dimenzija. Nakon podele treba da nikne održivi evropski mirovni poredak, bezbednosni red od Vankuvera do Vladivostoka, kao što su svih 35 šefova država i vlada na Konferenciji o bezbednosti i saradnji u Evropi dogovorili u Helsinškoj povelji 1990. godine. Na temelju zajednički dogovorenih principa i prvih konkretnih mera trebalo je da se izgradi „zajednička evropska kuća", u kojoj bi sve države iskusile istu bezbednost. Taj cilj posleratne politike do danas nije sproveden. Ljudi u Evropi ponovo moraju da strahuju.
Mi, potpisnici, apelujemo na Saveznu vladu da bude dorasla svojoj odgovornosti za mir u Evropi. Potrebna nam je nova politika popuštanja za Evropu. Ona može funkcionisati samo na osnovima iste bezbednosti za sve, i sa jednakim, međusobno uvaženim partnerima. Nemačka vlada ne ide nekim posebnim putem ako u ovoj konfuznoj situaciji i dalje poziva na smirenost i dijalog sa Rusijom. Bezbednosne potrebe Rusa su jednako legitimne i izražene kao i one Nemaca, Poljaka, baltičkih naroda i Ukrajinaca.
Ne smemo da proterujemo Rusiju iz Evrope. To bi bilo neistorijski, nerazumno i opasno za mir. Od Bečkog kongresa 1814. Rusija pripada priznatim silama koje oblikuju Evropu. Svi koji su to pokušali da promene su krvavo propali – poslednja je bila megalomanska Hitlerova Nemačka, koja je 1941. ubilački krenula da potlači i Rusiju.
Apelujemo na poslanike nemačkog Bundestaga, kao na političare sa mandatom naroda, da budu dorasli ozbiljnosti situacije i da pažljivo bdiju nad obavezom Savezne vlade da očuva mir. Onaj ko samo stvara predstave o neprijateljima i barata jednostranim optužbama zapravo dodatno pooštrava napetosti u vremenu u kojem treba slati signale deeskalacije. Uključivanje, a ne isključivanje mora da bude vodilja nemačkih političara.
Apelujemo na medije da ispune svoju dužnost da izveštavaju bez predrasuda bolje nego što su to činili do sada. Autori uvodnika i komentara demonizuju čitave narode, bez odgovarajućeg vrednovanja njihove istorije. Svaki novinar, verziran u spoljnoj politici, razumeće strah Rusa od kada su članice NATO 2008. pozvale Gruziju i Ukrajinu da postanu članice Alijanse. Ne radi se o Putinu. Oni koji upravljaju državama dolaze i odlaze. Radi se o Evropi. Radi se o tome da se kod ljudi ponovo smanji strah od rata. Tome prilično može da doprinese odgovorno izveštavanje, bazirano na solidnom istraživanju.
Na Dan nemačkog ujedinjenja, 3. oktobra 1990, savezni predsednik Rihard fon Vajczeker je rekao: „Hladni rat je prevaziđen. Sloboda i demokratija će uskoro zavladati u svim državama. (…) Sada one mogu tako da umnože i institucionalno osiguraju svoje odnose, da iz toga nastane zajednički životni i mirovni poredak. Za narode Evrope time počinje temeljno novo poglavlje istorije. Njegov cilj je sveevropsko ujedinjenje. To je ogroman cilj. Možemo da ga dostignemo, ali možemo i da omanemo. Stojimo pred jasnim alternativama – da ujedinimo Evropu ili da opet, u kontinuitetu sa bolnim istorijskim primerima, padnemo u nacionalističke protivrečnosti."
Do konflikta u Ukrajini mislili smo da smo na pravom putu. Upozorenje Riharda fon Vajczekera je danas, četvrt veka kasnije, aktuelnije nego ikad.

Potpisnici:
Mario Adolf (glumac)
Robert Antreter (bivši poslanik Bundestaga)
Prof. dr Vilfrid Bergman (potpredsednik Alma Mater Europaea)
Luitpold princ Bavarske (Kraljevski holding i Lizenz KG)
Ahim fon Boris (režiser i scenarista)
Klaus Maria Brandauer (glumac, režiser)
Dr Ekhard Kordes (predsednik Istočnog odbora nemačka privrede)
Prof. dr Herta Dojbnler-Gmelin (bivša ministarka pravde)
Eberhard Dipgen (bivši gradonačelnik Berlina)
Dr Klaus fon Donanji (prvi gradonačelnik Slobodnog Grada Hamburga)
Aleksander van Dilmen (upravni odbor A-Company Filmed Entertainment AG)
Štefan Dir (glavni akcionar i predsednik upravnog odbora Ekosem-Agrar GmbH)
Dr Erhard Epler (bivši ministar za razvoj i saradnju)
Prof. dr dr Hajno Falke (prelat u penziji)
Prof. Hans-Joahim Fraj (predsednik upravnog odbora Semper Opernball iz Drezdena)
Otac Anselm Grin (sveštenik)
Sibile Haveman (Berlin)
Dr Roman Hercog (bivši savezni predsednik)
Kristof Hajn (pisac)
Dr dr h.c. Bukhard Hirš (bivši potpredsednik Bundestaga)
Folker Herner (direktor Akademije u penziji)
Jozef Jakobi (bio-farmer)
Dr Zigmund Jen (bivši kosmonaut)
Uli Jerges (novinar)
Prof. dr dr h.c. Margot Kesman (bivša predsednica Saveta Evangelističke crkve i sveštenica)
Dr Andrea fon Knop (Moskva)
Prof. dr Gabriele Krone-Šmalc (bivša dopisnica Nemačkog javnog servisa iz Moskve)
Fridrih Kipersbuš (novinar)
Vera Grofica fon Lendorf (umetnica)
Irina Libman (književnica)
Dr h.c. Lotar de Mezijer (bivši premijer)
Štefan Merki (intendant Teatra Bern)
Prof. dr Klaus Mangold (šef Mangold konsaltinga GmbH)
Rajnhard i Hela Mej (autori pesama)
Rut Miselvic (evangelistička sveštenica u Pankovu)
Klaus Prempers (novinar)
Prof. dr Konrad Rajzer (bivši generalni sekretar ekumenskog Svetskog saveta crkava)
Džim Rakete (fotograf)
Gerhard Rajn (novinar)
Mihael Reskau (bivši visoki službenik)
Ojgen Ruge (pisac)
Dr h.c Oto Šili (bivši ministar unutrašnjih poslova)
Dr h.c Fridrih Šorlemer (evangelistički teolog, borac za ljudska prava)
Georg Šram (kabaretista)
Gerhard Šreder (bivši savezni kancelar)
Filip fon Šultes (glumac)
Ingo Šulce (pisac)
Hana Šugula (glumica, pevačica)
Dr Diter Šperi (bivši ministar privrede)
Prof. dr Fulbert Stefenski (katolički teolog)
Dr Volf-D. Štelcner (vodeći akcionar u WDS-Institutu za analizu mbH)
Dr Manfred Štolpe (bivši premijer)
Dr Ernst-Jerg fon Študnic (bivši ambasador)
Prof. dr Valter Šticle (bivši državni sekretar za odbranu)
Prof. dr Kristijan R. Zuptut (bivši član upravnog odbora)
Prof. dr h.c. Horst Telčik (bivši savetnik za bezbednost i spoljnu politiku u Kancelarskom uredu)
Andres Fajel (režiser)
Dr Hans-Johen Fogel (bivši ministar pravde)
Dr Antje Folmer (bivša potpredsednica Bundestaga)
Berbel Vartenberg-Poter (bivša biskupkinja u Libeku)
Dr Ernst Ulrih fon Vajczeker (naučnik)
Vim Venders (režiser)
Hans-Ekart Vencel (autor pesama)
Gerhard Volf (pisac, izdavač)
Izvor:

Prevod apela na srpski jezik objavljen je na sajtu DW
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...