Thursday, February 27, 2014

Kako znaš da si odrastao u Jugoslaviji?

29 stvari koje će ti pokrenuti lijepa sjećanja



1. Ako znaš da nastaviš rečenicu: Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku reč da ću...
 2. Ako si se osjećao kao kod kuće od Vardara pa do Triglava
 3. Ako su tvoji imali siguran posao i sasvim lijepo živjeli (iako nisu baš mnogo radili)
 4. I ako su kupili auto na kredit zbog koga se nisu previše sekirali

 5. Ako i dalje misliš da je ovo najbolja stvar za doručak ikad napravljena
6. Ako ti je bilo potpuno svejedno ko je koje nacije 
  7. Kada niko nije imao baš sve ali nam to nije mnogo smetalo
 i8. A odlazak u vojsku je bio najvažniji trenutak u životu muškarca
 9. Ako si imao crvenu maramu i bio ponosan zbog toga
 10. Ako znaš odakle je rečenica - "Osoba A predstavite se"
 11. Ako ti ovo i danas pokreće nostalgiju
 12. Ako si sa školom išao ovde
 13. Ili možda ovde...
 14. I kada su svi znali šta je loše
 15. A šta dobro
 16. Kada je tvoj pasoš stvarno bio vrijedan dokument i to širom sveta
 17. A kada si bio bolestan mama bi ti kupila Politikin zabavnik i naravno nije otišla na posao
 18. Ako tačno znaš šta je ovo?
 19. I ko je ovo
 20. ili šta se radilo sa ovim
 21.Ako se sećaš legendarnog šopinga u Trstu
 22. Ili možda svinjokolja kod rođaka na selu
 23. I kada su domaće firme bile cijenjene (i bar jednom si letio JAT-om sa starim znakom)
 24. A nismo zaobilazili knjige domaćih autora u širokom krugu
 25. I ako si na odmoru jeo viršle iz ovakvog kioska
  26. A imao si i ovo
 27. Zato što je dinar ipak vrijedio nešto
 28. A zbog ovakve stvari te nije bila sramota nego si bio ponosan

29. I naravno, ako si se bar jednom vozio Fićom

Tuesday, February 25, 2014

Radio vijest


Svaki dan u autu mi prica i svira srednjetalasna stanica 680 Vijesti  Svakih deset minuta vijesti, stanje na putevima, vremenska prognoza… sve ono sto ti treba kad si u autu. Ako duze putujem kuci napamet znam sve vijesti jer ih ponavljaju svakih deset minuta. 
Prosli petak ide vijest da je autoput 305 zakrcen jer su radovi na putu, pa se dnevni kapacitet od 150000 vozila  prepolovio. Savjetuju  vozacima da , ako mogu, koriste druge puteve a ne autoput 305. 
Vijest kao takva korisna. Ponavljanje svakih 10 minuta isto tako -  korisno, jer i oni koji su se tek ukljucili treba da saznaju za problem.

Jedino sto ovu vijest cini beskorisnom i besmislenom je cinjenica  da je AM 680 radio stanica koja se slusa u Torontu i okolini, a autoput 305, koji se popravlja i koji je pretrpan, je u Los Angelesu!

P.S. Mozda ja tu besmislicu ne bih ni zapazio da u vrijeme dok sam slusao ovu vijest saobracaj na autoputu 401, kojim se vracam sa posla kuci i koji je zila kucavica Toronta,  nije bio je zatrpan i potpuno blokiran. 

Monday, February 24, 2014

Bogdan Bogdanović Jugoslovenstvo se mora učiti

Intervju Bogadna Bopdanovica iz aprila 1990. g. I nakon 24 godine ovaj intervju je aktuelan. Cak bih rekao jos aktuelniji, jer pokazuje da su i prije dvije i vise decenija postojali ljudi koji su javno, jasno i glasno, ukazivali na probleme, govorili o mogucim posljedicama, nagovjestavali oluju...  Na kraju intervjua Bogdan Bogdanovic govori i o problemima velikih gradova, kroz primjer Beograda, o doseljavanju, naseljavanju, preseljavanju, o "seljavanju'...i mogucim posljedicama. I ovdje Bogdan vidi i  nudi rjesenje...  Ako postoje intelektualci ( upotreba ovog izraza je u zadnje vrijeme toliko degradirana da je sa strahom i uz ogradu  koristim) onda je to Bogdan Bogdanovic. Nekada, Beograd je imao mnogo ovakvih ljudi, vizionara...zbog cega je bio postovan i voljen i kao grad.
Danas...?! Ne znam . Pribojavam se odgovora.
Procitajte. Obecavam vam - uzivacete!

***************************************



Bogdan Bogdanović (68) - arhitekta, graditelj, protomajstor, umjetnik, pisac. Neobična ličnost, imao je uspješnu karijeru u vrijeme procveta samoupravnog socijalizma - profesor na univerzitetu, član Srpske akademije nauka, gradonačelnik Beograda (od 1982. do 1986), član CK SK Srbije. Reklo bi se - uspješan životni put, kakav i dolikuje jednom režimskom intelektualcu. Upravo suprotno, Bogdanović je uvijek bio nešto drugo, uvijek je bio u konfliktu sa - "strukturama" - i uvijek je bio uvažavan. Kao profesor istorije i teorije urbanizma nije htio da bude kao drugi profesori: ogrnut dugim šalom u žutim čarapama, organizovao je studentske kružoke, urbanističke seminare ispod jednog oraha. Časopis je uređivao u formi plakata, podizao je spomenike revoluciji, a nikada nije koristio petokraku kao njen simbol, izabrali su ga u Akademiju, ali više ne želi da bude akademik... Bio je u političkim vrhovima, ali je sam sebe diferencirao. Kao član CK SK Srbije napisao je čuveno pismo poslije još čuvenije Osme sjednice u kome je zamalo da ga stave na crnu listu nepoželjnih političara: "Stavite me, jer više volim da se moje ime jednoga dana čita na tim vašim hipotetičnim spiskovima sumnjivih, no na nekim drugim i drugačijim spiskovima (istorije)... spiskovima sasvim nesumnjivih."

Uvijek govori što je mislio i zato je zanimljivo razgovarati sa čovjekom kome se može vjerovati da govori to što misli, a koji se ubraja u intelektualnu elitu ove zemlje.

Ovaj razgovor vodili smo u njegovom stanu u Ulici maršala Tolbuhina u Beogradu, gdje upravo dovršava knjigu o kapitelima. Nedavno je dobio Piranezijevu nagradu, međunarodno priznanje za imaginacije u arhitekturi, a ovih dana obaviješten je da će i Svjetska akademija za arhitekturu iz Londona jedan broj svog časopisa posvetiti njegovom stvaralaštvu. Naravno, i u ovom intervjuu nismo mogli izbjeći a da ne započnemo razgovor o politici.

*Jednom ste Vaše političko angažovanje objasnili samo kao izlet u politiku. Da li je taj izlet i definitivno završen?
Bogdanović - Da, naravno. Najviše pamtim humorističku stranu politike. Kad bih imao dovoljno vremena, o tome bih napisao knjigu.
*Osniva se mnogo stranaka, kucaju li Vam na vrata, jesu li zainteresovani da Vas pridobiju? 
Dolaze mi osnivači raznih stranaka, dolazili su i iz stranke poslovnih ljudi, iz stranke preduzimača. Bili su mi simpatični. Samo sam rekao da ću ih podržavati, a oni nek se dalje bore. Nemam više afiniteta prema mešanju u politiku.
Kada sam živeo svoj glavni deo života, politika je bila uslov opstanka. Bez politike ne bih uspeo da gradim spomenike koje sam gradio. Sada mogu pisati knjige, baviti se teorijom i sve to gledati sa strane.
Najviše bih voleo da se kod nas izgradi tako skladan višepartijski sistem u kome neću znati koja je partija na vlasti.
Ako pogledate iole skladne zemlje u svetu, vidite da se intelektualci mnogo ne petljaju u politiku, to ide mimo njih. Profesionalci rade taj posao i to teče svojim tokovima, a kako će biti kod nas, videćemo.

*Šta mislite o prvim koracima višepartijskog sistema u Jugoslaviji? 
Biće zanimljivo. Razlika je u jednoj i više bandi. Jedna banda može da sakrije svoje tajne, a kad je više bandi, teže se skriva. Jedni druge gledaju, motre.
Pluralizam nije nikakva velika sreća i veliki pronalazak, to je samo najmanje zlo. Da je nešto savršenije pronađeno, verovatno bi funkcionisalo u svetu. A dok mi dođemo do skladnog pluralizma, proći će dosta vremena.
Moj je otac bio republikanac pre rata. Pitam ga tada: kakva će kod nas biti republika, a on kaže: "Sine, sudeći po monarhiji, prilično loša." Pa kada me pitate za pluralizam i višepartijski sistem, odgovorio bih kao moj otac meni: sudeći po jednopartijskom sistemu, može svašta da bude.
*Kako doživljavate ovo današnje vrijeme. Razmišljate li o mladima, s njima ste proveli radni vijek? 
Ovako starački, probudim se noću pa razmišljam o njima. Godinama sam pred sobom imao studente, pratio sam generacije kako idu u struku, kako postaju ljudi. Na tom iskustvu stekao sam osećaj za sve te puteve sazrevanja i formiranja jedne kulturne ličnosti, ličnih kulturnih dijagrama i sistema.
Čovek je kulturan samo onda kada uspostavi svoj lični sistem kulture.
Plašim se da se ovo vreme ludila, vreme gluposti, vreme strasti, ne odrazi kao prazan prostor u formiranju mladih ljudi koji sada imaju 18 - 19 godina, koji su brucoši, studenti ili maturanti.
Imam želju, kad bih to mogao, da ih malo prodrmam, pa da im kažem: pratite politiku, gledajte šta se događa i sa novim i sa starim strankama, navijajte, ali dva-tri dana u nedelji zaboravite na sve, zavucite se u svoje najličnije probleme, pokušajte sebe da vidite izvan tog konteksta. Dosta je važno da se vidite u odnosu na opšteljudske ideje koje postoje mimo plenuma, mimo svih mogućih političkih programa i nameštaljki.
U penziji sam već četvrtu godinu i nemam tačnu predstavu o tome koji je stepen ispolitiziranosti mojih studenata, ali imam osećaj da su i oni zahvaćeni tim opštim strastima. Pluralizam ima čar novine, mnogi žele da se tu umešaju, a pitanje je šta će od tih individualnih priloga ostati. Ovo vreme može da ostvari neke bele površine koje će kasnije formiran čovek da otkrije na rođenoj geografskoj karti kao neke prazne zone koje je trebalo nečim da ispuni. Govorim to i na osnovu ličnog iskustva. Prazne zone meni je ostavila okupacija, pa i posleratne godine velikog političkog i partijskog aktivizma.
Ja sam imao neki mehanizam samoodbrane. Svesno sam odabirao neku vrstu šizofrenije, uvek sam se delio na dve ličnosti, na javnu ličnost koja radi to što radi, a imao sam i neku ličnu "kapelicu" - u koju sam se zavlačio i preturao stvari koje sa spoljnim svetom nisu imale mnogo veze. O tome sam ranije studentima govorio - delite se na dnevnog i noćnog čoveka. Dnevni čovek mora da radi da zaradi za porodicu, da ima svoju profesiju, mora i da se bavi politikom, a noćni čovek je kad je on sam, kad sam sebi pripada.
Glavno bogatstvo ličnosti potiče iz ove noćne sfere.
*Šta će nam višepartijski sistem donijeti u kulturi? 
Prvo da vidimo šta nam je jednopartijski sistem doneo. Doneo je partizane koji su upali u gradove, koji su se iz onog svog pejzanskog statusa pretvarali u građane koji su učili, koji su postali snobovi, koji su se ženili operskim pevačicama, balerinama, i na kraju se nečem i priučili te napravili još jedan kulturan sloj - snobovski, s lažnom kulturom. Kultura uvek ima svoju lažnost, svoju šarenu lažnost. Ta snobovska elita davala je jednopartijsku marku našoj kulturi, to su bitefi, to su velike snobovske predstve.
To je bio jedan zaostao model kulture i odgovarao je monističkim društvima. No, da bi se održala ravnoteža, da bi sve bilo prividno kako treba, taj isti sloj koji je išao na Bitef, na plenumima je pričao o narodnoj kulturi, o kulturi za široke narodne mase. Van te elite imali smo narod koji je bio prepušten sam sebi, svojim novokomponovanim pesmama, prepušten jednoj parakulturnoj samoprodukciji, kod koga se stvarao osećaj jedne frustriranosti i netrpeljivosti prema ovoj birokratskoj kulturi.
U celom tom modelu monističke kulture ludački su dejstvovali gangovi, dejstvovale su, ne treba da se lažemo, kulturne mafije, grupe za izvikivanje vrednosti, grupe za aksiološka nametanja. Ako ta i ta grupacija odluči da nametne predstavu, ona se raziđe po gradu i u toku tri dana je izviče. Sve je to bilo uslovljeno i mehanizmima finansiranja kulture iz birokratskih izvora.
Šta će sad biti: bolje ili gore? Ja to ne znam. Da li će razne partije imati svoje kulturne ambicije, svoje kulturne programe, želju za svojim promocijama u kulturi? Da li će "kupovati" istaknute umetnike i stvaraoce ili će pokušati da plasiraju nove? Priznajem, to mi nije dovoljno jasno. 


*Živimo u vremenu kada se ruše simboli jedne epohe, jednog vremena. Na istoku, u socijalističkim zemljema, ruše se spomenici ličnostima i događajima koji su donedavno bili simboli pred kojima se klanjalo. Šta će biti sa Vašim spomenicima, strahujete li hoće li preživjeti. U Jugoslaviji ima oko 12.000 spomenika NOB-a? 
To je vrlo zapetljano pitanje. Debelo smo prekardašili sa tim memorijalima i spomenicima. Ja sam se svojim poslom vezao za tu materiju jer nisam imao sklonosti prema, da je tako nazovem, civilnoj arhitekturi. To su bile slobodne teme koje su dozvoljavale likovne kombinacije, filozofske i metafizičke ekskurse. Moji spomenici su fenomen, neka vrsta kuriozuma. Meni i danas nije jasno kako sam uspeo da proguram neke od tih spomenika u uslovima jedne mentalne blokade koja je postala kod ljudi sa kojima sam morao da radim a koji su vezani za svoje simbole, za petokraku... Ja nikad nisam upotrebljavao te simbole.

*Zašto? 
Zato što sam ozbiljno čestito shvatio svoj zadatak čoveka koji treba da obeleži neke događaje iz revolucije. Znao sam da revolucija, ako sebe želi da predstavi onako kako sama sebe vidi, neće ništa postići. Ona će onda imati svoje plakate, svoje plakatske signume, svoje tekuće kodove, i to će u idućoj generaciji biti prazno. Shvatio sam, ako nešto treba da obeležimo, onda treba da idemo na drugu stranu stvari, onostranih, da ne kažem metafizičkih spekulacija, i da se vezujemo za suštinu događaja.

Često se zaboravlja da ja u stvari nisam gradio spomenike revolucije, odnosno radio sam to vrlo malo; ja sam obeležavao - stratišta. To je bio moj glavni posao. Stradali su ljudi bez političke ili sa političkom podređenošću. Na istom stratištu ste mogli da imate i partizanskog komesara i sveštenika. Tu sam tražio neke opšteljudske i opštehumane poruke.

E sad, šta će biti sa tim spomenicima, to je drugo pitanje. Zanimljiva je situacija sa nekim mojim spomenicima.

Kad sam gradio spomenike, morao sam da imam neko političko zaleđe, a onog trenutka kada su mene otpirili, i kad sam politički pao, počeli su da se dižu razni glasovi i širi sumnja da sam nešto podvalio, počeli su da dodaju petokrake. Na dva spomenika natrkečili su vrlo glupe petokrake.

To će da prođe. To je talas dogmatske rekonstrukcije mojih spomenika. Onda će doći jedan drugi talas, vrlo ozbiljan i težak, talas antikomunističke histerije, pa će nekome pasti na pamet da neke od tih spomenika skida i ruši. Za Jasenovac već ima vrlo ozbiljnih indikacija da se ekstremnim nacionalistima i šovinistima moj spomenik ne sviđa. Oni smatraju da je to suviše blago, da je to spomenik koji upućuje na ljudsku ljubav i na snagu ljubavi koja treba da prevaziđe užase rata i da nas vodi nekuda dalje. Postavlja se pitanje zašto tu nije nož, kama, da se vidi ko je koga klao.

A posle, što fizički preživi, dalje će se vrednovati imanentnim vrednostima. Onda će forma kao forma ostati da živi.

Kada putujete kroz Egipat, kroz Nubiju, pa kad naiđete na lep spomenik, svejedno je da li je on islamski, šiitski ili sunitski, ili koptski, gledate formu, na njoj se zaustavljate. 


Imam jedan vrlo ohrabrujući lični događaj. Jesenas sam dobio Piranezijevu nagradu za imaginaciju u arhitekturi. Jedan krajnje nekomunistiki žiri, u kome su sedeli Italijani, Finci, Austrijanci, Nemci, Estonci itd. nagradio je moj spomenik u Vukovaru... Njima nije bitno šta to znači, oni gledaju šta forma sobom unosi u svet oblika. Veliki sam poklonik baroka, ali mi pri tom uopšte nije važna činjenica da je barok jezuitski stil, da je Katolička crkva umela da privuče najbolje umetnike i da stvori nešto što je sada podjednako svojina i teista i ateista. Hoću da kažem da umetnička dela imaju svoj život, tako sam i ja gledao na te svoje spomenike; ako prežive i ako ostanu u inventaru likovnih i memorijalnih ideja, onda će oni najbolje da kažu neku lepu reč i za našu revoluciju.

Moji spomenici nikada nemaju ovog akcionog, agitatorskog, pobedničkog i trijumfalističkog, što se kod nas uveliko prokradalo kroz memorijalnu umetnost, čak i kad ona nije bila realistička. Mi smo se relativno lako oslobodili socrealizma, ali ostala je neka vrsta kriptosocrealizma, prikrivenog socrealizma, upravo u tom trijumfalizmu.

Moji spomenici su zasnovani na arhetipovima, na prastarim simbolima, na šta me je navodila vrlo često i komplikovana jugoslovenska kulturološka situacija. Ako sam gradio spomenik u Mostaru mladim ljudima koji su izginuli u partizanima i koji su bili muslimani i hrišćani, i Srbi i Hrvati itd., ja sam morao da tražim zajedniki kod, a zajednički kod je bio prekultni, on je išao u prastare, u prabalkanske forme. Ja sam se vraćao na te prastare forme jer su one mogle da nas objedine.

*Da li će Vas, možda, neko zbog izostavljene petokrake staviti u isti koš sa ovima kojima danas iz ideoloških razloga smeta taj simbol, pa dižu histeričnu hajku? 
Nek me povezuje ko kako zna i ume. Petokraka je bila loše odabran simbol, imao sam hrabrosti da to davno kažem. Ona je jedna od tipskih pozicija, imate je svuda - u američkoj armiji, na američkim avionima, Pentagon je tako reći u obliku petokrake, i nije to bilo nešto što bi nam leglo na srce. Ja sam uvek govorio da mi je mnogo draži naš grb sa buktinjama. O tome sam pisao posle Titove smrti, smatrao sam da je to originalna heraldička forma. Naša. Nema je ni u jednom grbu i ona se nadovezuje na neko naslućivanje daljih puteva revolucije, socijalizma, ka nekoj stvarnoj demokratiji. Plamen i buktinja simboli su slobodne misli. Slobodni mislioci u osamnaestom veku, kad nisu hteli da stavljaju krstove na grobove, stavljali su buktinje. Meni je uvek taj simbol bio draži i mislio sam da njega treba forsirati. 


Nisam baš video kakva je razlika između, na primer, bugarske ili albanske petokrake, pa kad se plače za jugoslovenskom petokrakom, ne vidim zašto je ona jugoslovenska. 

Mislim da je velika stvar, mada to izaziva grčeve, što su ljudi bili pametni da na Titov kamen ne stave petokraku.

Ako prihvatimo petokraku kao armijski znak - na kraju krajeva, u svim armijama imate petokrake ili šestokrke na naramenicama, šta može da bude treće - ona može da pod određenim uslovima nešto znači. Ali ona ne sme da bude funeralni znak, ne sme da bude na grobu, na posmrtnoj listi. Mislim da je to naš težak primitivizam, odraz naše komunistike mentalne zaostalosti. Mene je uvek užasavalo kada putujem po Jugoslaviji i gledam posmrtne liste, pa vidim crni krst (pravoslavci), plavi krst (katolici), zeleni znak (muslimani), pa se pojavi crna petokraka. To je suludo. Jedan znak, koji se eventualno izborio da bude znak političkog i socijalnog opredeljenja, najedanput se pretvara u čisto verski znak. Pa se on izjednačuje sa krstom.

*Spominjete Tita. Susretali ste se s njim, obilazio je Vaše spomenike... 
Neke je obilazio, neke nije. U Mostaru je bio, u Jasenovcu nije. Bio sam vrlo gorak zbog toga, psovao sam ga po beogradskim kafanama. On je to verovatno morao i da čuje, posle je otišao u Mostar i rekao ono što je rekao. Shvatio sam to kao jedan ljudski, plemeniti gest.  


*Sada su se mnogi okomili na Tita. Kakva je Vaša reakcija na sve to? 
 Nikad za njegova života nisam pisao hvalospeve Titu, nikad ga nisam na sva usta hvalio. Kad sam bio predsednik Kulturno-prosvetne zajednice, ratovao sam sa nekim ograničenim partijskim damama koje su htele da mi u referate ubacuju fraze "Titovi i naši jubileji", itd.

Pošto mu nikad za života nisam rekao i napisao lepu reč, ja sam rekao da ću onog trenutka kada umre reći ono što mislim da treba reći i to sam rekao u Srpskoj akademiji nauka. Govorio sam upravo o našem grbu i Titovom simbolu vatre, to je bio i jedan od razloga mog razlaza sa Akademijom. A te dame koje su me terale da dopisujem "Titovi i naši jubileji" sad grde Tita, to je odvratno, to su oni ljudi koji su mu se najviše dodvoravali, koji nikada nisu bili hrabri da mu kažu nešto što mu je trebalo reći. A ljudi koji su umeli da mu to kažu, oni ga danas ne grde. Ni govora, oni znaju da je on istorijska ličnost, mogu da vam navedem i nekoliko imena, od Koče Popovića, Marka Nikezića do Latinke Perović. To su ljudi koji su umeli da mu kažu šta nije bilo u redu, pogotovu u vreme Titovih poodmaklih godina.

Hoću da kažem, ljudi koji danas najviše kidišu na Tita bili su najgore udvorice. Takvih je bilo i u kulturi, bilo je slikara, sineasta koji su trčali da nose drugarici Jovanki pozive na izložbe, na premijere, a sada formiraju komisije protiv Tita.

To je naš balkanski sidrom. Kad padne sultan, onda se svi sete da su bili njegovi veliki neprijatelji.

Kad smo kod Tita, stvarno ne liči ni najmanje, ali to je i Miloševićeva sudbina. On će da vidi, možda i do kraja ove ili početka iduće godine, šta će da doživi od svih onih koji su najviše mlatarali njegovim slikama.

*Vi ste po onom što ste i kako ste radili - Jugosloven. To ste često javno isticali. Sigurno pratite sve ono što se događa sa socijalističkim zemljama, Sovjetskom Savezu prijeti raspadanje... Da li strahujete za sudbinu Jugoslavije? 
Razume se da strahujem, mislim da smo u sudbonosnim trenucima i iz ovoga može da proiziđe svašta. Može da bude katastrofa, a može i novo rođenje, novi dijagram jugoslovenstva, nova shema koju, možda sada, još sasvim i ne vidimo.

Kada za sebe kažem da sam Jugosloven, mislim: gradio sam po celoj Jugoslaviji, imam prijatelje u celoj zemlji, svuda sam manje-više bio kao kod kuće - ali nikada ne volim da me neko poistovećuje sa oficijelnim jugoslovenstvom, jer nisam voleo i jugoslovenstvo Slobodana Miloševića i Radoša Smiljkovića.

Mislim da je jugoslovenstvo vrlo delikatna stvar. Jugoslovenstvo treba da bude intimna stvar svakog čoveka i on u svom okviru, unutar svog kulturnog okruženja, u okviru svog porekla, familije, u okviru svoje nacije i religije treba da traži svoj odnos prema jugoslovenstvu. Ako ga tako shvatimo, onda je jugosovenstvo veliko bogatstvo jer nudi veoma raznovrsne formule, humanističku sadržinu u raznim tradicijama, običajima, a pri tom i nešto što je zajedničko.

Mi smo sada u odsudnoj situaciji da se dogovorimo - hoćemo li Jugoslaviju ili nećemo. Nosim lično osećanje, intuiciju da ćemo se dogovoriti ZA, da ćemo Jugoslaviji reći DA, a ne NE.

Mislim da se konačno mora reći i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Jer, gledano malo unatrag, mi pravog dogovora o Jugoslaviji nikad nismo ni imali, 1918. to nije bila, AVNOJ je bio nešto daleko bolje, ali treba videti da li je to bilo baš ono pravo. Verovatno jeste, zato ideje koje su bile formulisane škrto, dobrodušnim partizanskim jezikom, treba preobratiti u jedan komplikovan, višenacionalni i višekulturni model.

I da na vaše pitanje odgovorim u rečenici: imam osećaj da Jugoslavija ima budućnost, ali strepim...

*U ovom političkom ludilu ima i onih koji igraju na kartu Jugoslavije i jugoslovenstva, međutim tu ima svega i teško je svakom vjerovati. Da li suditi po onome što ljudi govore ili po onome što stvarno rade? Gdje Vi vidite iskreno jugoslovenstvo? 
Vidim ga kod svih onih koji o jugosovenstvu misle, ako tako mogu da kažem, kao o elastičnom sistemu. Mi to u tehnici i arhitekturi zovemo sistem sa većim stepenom sloboda, koji može da "radi", da se malo drmusa, da se klima. Jugoslavija jeste najbolja kada se malo klima, kada se menja, kada može iz raznih pravaca da se shvati... Kada se stegne gvintovima i kad neko hoiće čvrstu, tvrđu Jugoslaviju, onda ona puca. To je moja generacija videla 1940. godine i to je strašno iskustvo. To je nešto što Jugoslavija apsolutno ne podnosi. Jugoslovenstvo ne podnosi dogme, ni socijalne, ni nacionalne, ni verske, ono mora da prihvati, ako govorimo o nacionalnim i religioznim vrednostima - polimofriju. I još nešto što se u ovoj zemlji ne radi - jugoslovenstvo se mora učiti.

*Kako? 
Deca u školama moraju da uče razne kulture. Pre rata ja sam bio u Jevrejskoj gimnaziji u Beogradu, koja je bila jako liberalna. Nama je na praznik Svetog Save o Svetom Savi govorio katolički sveštenik, a o Juraju Štrosmajeru govorio je pravoslavni sveštanik. Treba učiti jugoslovenske religije i tradicije. To treba da bude predmet u školama, bolje to nego državno uređenje.

*Sada se forsira svoja nacija, svoja kultura, svoja istorija? 
Ako hoćemo da živimo u jednoj zemlji, moramo da učimo jedni o drugima. Često vidim da ljudi slabo poznaju istoriju, to je krivica svih nas. Mi smo Jugoslaviju hteli pošto-poto da prikažemo kroz šest-sedam ofanziva. To je dobro, ali to nije cela Jugoslavija, to je samo njen deo. Jugoslavija datira od srednjeg veka pa nadalje. Treba imati razumevanja za različite senzibilnosti, pa, ako hoćete, i sentimentalne kodove, jer bez toga ne možemo biti u zajednici.

*Bili ste u visokoj politici, a ipak ste u jednom intervjuu izjavili: da nikada niste saznali gdje se kuva ta politika, ko su glavni majstori. Da li ste u međuvremenu saznali nešto više? 
Ne. Vidite, ja recimo ne znam ko je doveo Slobodana Miloševića. Znam da je to moj prijatelj Ivica Stambolić, koji je naivno mislio da će to biti jako velika sreća za SK Srbije (SKJ). A da li ga je stvarno on odabrao, ko ga je pustio u opticaj, nemam pojma. Neki pominju druga imena, Ljubičića,(1) na primer.

*Bili ste gradonačelnik Beograda. Danas, kada se sve tumbe okreće, čuju se i ideje da Beograd ne bi trebalo da bude glavni grad ili bar ne sjedište svih saveznih institucija. Isto tako, traži se decentralizacija i republičkih institucija iz glavnih gradova u republikama. 
Beograd ima dve funkcije, glavni je grad Srbije i Jugoslavije, i od toga ima više štete nego koristi. Pogledajte samo jugoslovensku situaciju dve-tri godine unatrag: "U Beogradu se odlučuje", "Pritisak iz Beograda", "Beograd nameće", te fraze je prihvatila i svetska štampa i ispada da ceo centralizam i sve nevolje dolaze iz Beograda. Sasvim bi drugačije bilo da Beograd nema dve funkcije. Izmeštanje glavnog grada nije lako i to je utopija u ovom trenutku, za nekoliko godina, ako se izvučemo iz ekonomske krize, to neće biti utopija.

Kad se prisetim ranih šezdesetih godina, kada se srpski nacionalizam počeo da institucionalizuje, mislim da je osećaju srpske frustriranosti, pa i rađanju nacionalizma, doprinelo upravo to što je u tim godinama u Beogradu bila prejaka, tvrda centralna vlast. Beograd je bio jugoslovenski grad i pomalo sedište srpske vlade, a Zagreb je bio sedište hrvatske vlade. Te bedne srpske vlade bile su potrčkala, one su stalno bile u strahu šta će im reći savezna administracija, šta će im reći Tito. Beograd je izazivao potrebu za centrom srpske državnosti. Bilo je ideja da sedište srpske vlade ide u Novi Sad, Niš.

Mislim da je najrealnije rešenje disperzija ili izmeštanje saveznih institucija. Druga mogućnost je ono što imaju Amerikanci - Vašington D.C., Beograd D.C., izizvan teritorije Srbije, ali to nije dobro, to bi samo još više potenciralo osećaj da je vlast još tvrđa, da je još više koncentrisana u "centralnoj tvrđavi".

Treba da se prisetimo i šta je Beograd, kao magnetni centar, učinio negativno i za situaciju na Kosovu. Sve je hrlilo u Beograd. Dugo sam radio spomenik u Kosovskoj Mitrovici i nisam mogao da u razmaku od po šest meseci imam dvaput istu komisiju. Odlazili su prvoborci, odlazili su ugledni ljudi, ostavljali su narod, a narod je bežao. I taj faktor mora da se uzme u obzir.

Veliki gradovi su velika opasnost, naročito u srednje razvijenim, nedovoljno razvijenim zemljama. Oni se pretvaraju u prosjačke megalopolise, kao Meksiko Siti. Tu su Slovenci bili vrlo jasni i vrlo izričiti. Znali su šta rade, nisu hteli da prave veliku Ljubljanu, znali su da bi velika Ljubljana bila smrt, ispraznila bi Sloveniju i uništila naciju.

*Nedjelja, Sarajevo, 29. april 1990. godine

Sunday, February 23, 2014

Tanja Topić: Političari su se nadali da će građani BiH ostati zamrznuti, a dobili su bumerang u glavu!


Aktuelne proteste u FBiH, ali i aktuelni politički trenutak u Bosni i Hercegovini za BUKU komentariše Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke.


Gđo Topić, kako komentarišete proteste u Federaciji BiH?

Mislim da nas je ova provala nezadovoljstva sve iznenadila, u smislu da smo navikli na građane koji godinama ćute i trpe. Često smo postavljali pitanje gdje je ta crvena linija kada će reći da je dosta i da ne dozvoljavaju da im političari rade ono što su radili decenijama. Očito da je dobar dio građana došao do te linije, kada je srušen zid ćutanja i trpljenja. Time je poslana jedna veoma ozbiljna poruka političarima, da oni, koji su ih godinama ustoličavali u udobnim foteljama mogu da ih uzdrmaju, i da bi bilo dobro da iz svog autističnog svijeta ipak zavire u ovaj realni, pun siromaštva i socijalne bijede. Političari su se nadali da će građani BiH ostati zamrznuti u stanju letargije i to im se ovim protestima vratilo kao bumerang.

Kako komentarišete reakcije javnosti i političara? 

Generalno, političari su, u prvi mah, čini mi se, bili veoma uzdrmani i uplašeni. Nisu mogli ni sanjati da bi im dobri podanici mogli pokazati zube. Umjesto da su se bavili uzrocima, koji su do ovoga doveli, oni su potpuno zamijenili teze. Potrudili su se, poslije prvog šoka, da degradiraju i diskredituju prosvjednike, sve ih stavljajući u koš huligana, narkomana, nasilnika. Sem prve reakcije, koja je pokazivala da su zbunjeni i uplašeni, uslijedile su reakcije pune patetike, pukih demagoških floskula. Na kraju se došlo do neizbježnih teorija zavjere, da više ne znate da li se ukidaju kantoni, entiteti, država, da li se stvara neki treći entitet, i koji to sve centri moći stoje iza tih scenarija. Protestima su nastojali manipulisati, svako iz svog sopstvenog interesa.

Sa druge strane, kako je reagovala javnost u RS?


Političari u RS reagovali su, rekla bih, na dva nivoa, neke opozicione partije su iskazale razumijevanje za težak socijalni i ekonomski položaj građana, a samim tim i za njihov izlazak na ulice. Na drugoj strani, prevladali su oni koji su nam uporno ponavljali da mi sa tim protestima nemamo ništa, jer se to dešava tamo negdje, na prostoru sa kojim mi nemamo ništa. Naravno, došli smo i u tom dijelu do teorija zavjere, prema kojima je riječ o scenariju, smišljenom i izvedenom kako bi se ugrozila Republika Srpska. Mada je ona stabilna i ništa ne može da je ugrozi. Što se građana tiče, mislim da je veći dio njih osjetio solidarnost i razumijevanje za muke prosvjednika, ali su to manje javno pokazali. Dobrim dijelom zato što je nacionalna homogenizacija opet odnijela prevagu nad socijalnim i ekonomskim.

Da li su, po Vama, protesti urodili plodom? 

Protesti su urodili plodom u 2 segmenta: jedan je taj da je poljuljan komoditet i komfor funkcionera u ovoj zemlji, a i činjenici da im nije bilo svejedno naći se pred obespravljenom i dijelom gladnom masom, koja ih je barem nakratko izvukla iz njihovog autističnog i luksuznog svijeta. Iz neprikosnovene pozicije dominacije i moći, političari su prešli u defanzivu i to je veliki uspjeh ovih protesta. Zamislite ih uplašene, nemoćne, snishodljive, a samo nekoliko dana ranije bahate, nadobudne i silne. Promjena je ipak drastična. Drugo, ostavke su pljuštale na sve strane, što je do sada na ovim prostorima bilo prilično nezamislivo.

Četiri kantonalne vlade su pale, šta će se po vama događati u bližoj budućnosti, u narednih nekoliko dana, sedmica?

Veoma je teško predvidjeti kud sve ovo ide dalje. Nemamo još uvijek jasno izdefinisano vođstvo protesta. Važno je jasno odrediti šta se hoće.

A bez toga, lako se može desiti da sve stane na ovoj trenutnoj poziciji. Zvučat će banalno, ali vremenske prilike mogu uticati na smanjenje energije i snage protesta. S druge strane, politike ne miruju, i sasvim sigurno je da će nastojati da ovladaju dijelovima grupa, koje protestuju. Također, vidimo da su protesti doveli do svađa između političkih partija, i to onih koje sudjeluju zajedno u vlasti. U najgorem slučaju, može se produžiti agonija stanja status quo, koju određuje političko nedjelovanje, nečinjenje i nedostatak političke volje. A to znači dalju političku,  socijalnu i ekonomsku krizu, u kojoj znamo ko su gubitnici.

Hoće li biti prijevremenih izbora i mogu li oni riješiti tešku političku situaciju kojoj se BiH nalazi?

Ne znam šta je smisao prijevremenih izbora, sem činjenice da bismo ove godine jedino imali izbore i samo izbore. Oni su besmisleni, ako imamo redovne izbore u oktobru mjesecu. Ko bi normalan išao u formiranje vlasti, koja ne bi imala vremena ni da se konstituiše, a već bismo se našli u novim izborima. Puko testiranje odnosa snaga na političkoj sceni bilo bi doista preskupo. Mislim da su prijevremeni izbori besmisleni, a vanredni nemogući.

U Republici Srpskoj je SDS pozvao Vladu da podnese ostavku, a SNSD je potvrdio da je spreman za prijevremene izbore. Ko dobija a ko gubi prijevremenim izborima? 

Mislim da je priča o prijevremenim izborima novi politički i marketinški trik, a najviše bi izgubili građani. Podsjećam, život stane u vrijeme kampanje, odakle finansijska sredstva za dvoje izbora u jednoj godini, u veoma kratkom vremenskom razmaku. Sad je tema prijevremeni i vanredni izbori postala svojevrsna izborna tema: pri tome, prosječan građanin nema pojma šta su jedni, a šta drugi. I to opet onda pojednostavljujemo po nacionalnoj matrici: za vanredne se zalažu oni u Federaciji, „čime nastoje spašavati sebe”, to u konačnoj interpretaciji znači da stranke iz Federacije pokušavaju da zeznu stranke iz RS-a i na mala vrata prenesu nadležnosti sa entiteta na državu. Striktno protiv toga su i SNSD i SDS. A onda SDS izlazi sa idejom prijevremenih izbora, koje aktuelna vlast u RS zdušno podržava. I više ništa ne znate, prijevremeni jesu, nisu vanredni, za prijevremene su svi, za ove druge nisu.


Može li opozicija u RS osvojiti vlast u RS? Čini se da je SNSD poprilično siguran u svoju pobjedu na opštim izborima...
Do izbora ima još dosta vremena i puno neočekivanih događaja, koji izborne ishode mogu u zadnjoj sekundi preokrenuti u sasvim neočekivanim pravcima. Iskustvo lokalnih izbora je jasno pokazalo da opozicija ima šanse za pobjedu ukoliko nastupa ujedinjena. Sve ostalo joj te šanse umanjuje. Puno toga zavisiće i od samih kandidata koje političke partije isture. Programi stranaka neće presuditi izbornog pobjednika, budimo iskreni, građani ih niti čitaju niti pamte. Izborni ishod, a samim tim i pobjeda ili jednih ili drugih zavisit će od izlaznosti građana. Manja izlaznost ići će u prilog vladajućim strankama.

Može li politička garnitura koja je trenutno na BH sceni odvesti BiH put evropskih integracija, put normalnijeg života? 

Politička elita u BiH ostaje privržena evropskom putu zemlje samo na deklarativnoj razini. Oni znaju da nisu generacija političara koji će zemlju uvesti u Evropsku uniju, pa uz sva ostala naslijeđa i to ostavljaju nekim novim političkim generacijama. Pitanje je da li oni ulazak u Evropsku uniju vide kao put normalniji od ovog kojim trenutno idemo? Možda im je ovaj naš put najnormalniji i najbolji put, pa zašto bi ga mijenjali.

Postoji li iko u BiH ko može biti nosilac jednog sveobuhvatnog preobražaja političkih procesa u zemlji? 

Mislim da je jedini način da se desi bilo kakva vrsta političkog preobražaja da se njemu pristupi sa pozicije da svi počnemo drugačije da se ponašamo, i da postavimo drugačije prioritete. Mislim da smo svi upali u zamku življenja sa korupcijom, i da svi tražimo prečicu da riješimo svoja životna pitanja. Kako možemo „zamjeriti” korumpiranim političarima, kad smo im sami dali taj legitimitet i pri tome u samom procesu i sami bili dijelom korumpirani. Mi tražimo vezu za sve, da upišemo dijete u vrtić, da dođe baš u taj razred, u kojem je ta učiteljica i tako unedogled. Bez sinergije više društvenih grupa to je nemoguće izvesti. Ostajete usamljeni i nesretni u sistemu, koji vas iznutra izjeda. I tu dolazim do ključne činjenice, mi smo devastirali institucije sistema, njih nema, njima se ne vjeruje. Čak i kada su koliko toliko profesionalne. Preobražaj bi morao početi u glavama, što je dug proces i zvuči demagoški, ali bez promjene u pristupu, vidimo nemamo ni dobre i nezavisne institucije, pred kojima smo svi jednaki i koje primjenjuju zakon na sve nas, bez obzira ko smo, šta smo, kako se zovemo, kako se prezivamo i koje smo nacionalnosti. Važnije je da imamo dobro, profesionalno i političkog uticaja oslobođeno pravosuđe, nego desetine različitih alternativnih političkih skupina. A od toga smo udaljeni svjetlosnim godinama. Važno je imati dobre univerzitete kao rasadnik slobodoumnih i umnih ljudi, koji imaju viziju i nisu puki oportunisti političkim strujama, a ni to nemamo. Ne znam doista za šta bih se uhvatila u vrijednosno razorenom sistemu.
Razgovarao Elvir Padalović

Saturday, February 22, 2014

Naša unučad


Nekada sam se blago podsmijevao bakama i dedama i njihovoj neograničenoj ljubavi prema unucima. Zapravo nisam razumio. Sada, kada imam svoje unuke, shvatam tu ljubav i posvećenost. Živim je. Istina, na svoj način, jer ne želim da pretjeram, da dam nekom drugome pravo sada da se blago podsmijeva sa mnom.
Elem, nema tu razloga za podmijevanje jer ljubav prema unučadima je, kao i svaka druga ljubav, drugačija, nemjerljiva, neobuzdana, luda... i prelijepa.
Zato, ne zamjerite, evo opet nešto o našoj unučadi. Angel i Drago Kopanja sa svojom Jadrankom podijelili svoju ljubav sa prijateljima.
Angelov Jack ulovio ribu. Šta ribu - ribetinu!!! Objavile to čak i lokalne novine na naslovnoj strani. Angel svoju sreću i ponos podijelio s prijateljima.


A onda nam ponosna  baka Jadranka javlja o uspjehu njihove unuke Helene, koju sam upoznao prosle godine u Puli:

Divna slika a izgleda i zvuci nevjerovatno. I trebate biti svi ponosni, jer na kraju sve je to zato sto se svi, od mame i tate do bake i dede  bavite Jackom, na pravi nacin. Eto doslo je vrijeme da se "hvalimo" nasim unucima i unukama pa se nadam da cete mi oprostiti sto koristim priliku da se pohvalim nasom starijom unukom (ne da se ne ponosimo i mladjom-moram biti pravedna) koja je pokazala da ima spisateljske sposobnosti, pa kao jedini i najmladji clan nase porodice vec ima  pjesmu objavljenu u knjizi "Power of Poetry" by Young Writers. 



Helena je tu pjesmu napisala u skoli pretprosle godine, a nastavnice su je poslale na konkurs raspisan u Engleskoj za mlade pisce. Baka i dido (to je  Drago za svoje unuke) cekaju svoju kopiju knjige.  A do tada saljem vam kopiju pjesme i naravno sliku autorice Helene sa svojom mladjom sestrom Adriannom. 

Pozdrav svima i  vasim porodicama.(priznajem ovo sam uzela od Angela)

Drago &Cmp; Jadranka



The snow is as white as a swan,
the snow is as cold as the North Pole.
Snowdrops are little petals falling from the sky.
It is as bright as the moon, the lamp,
this lamp, is nothing important
the lamp caught in snow
like a torch at night.
The marvellous moon,
Behind the sun
the moon shone
on the city floor.
Ice on the floor
cold and pale,
fit tor ice skating
as slippery as well-polished wood.

Helena Kopanja (9)

St Francis of Assisi School, London
(Izvinjavam se Heleni, dedi i baki i svima vama ali zadnji dio njene pjesme nisam uspio ispravno kopirati i pored desetine pokusaja)