Thursday, April 30, 2015

"Gorgije" državni prvaci Bosne i Hercegovine u debati

Profesorica Ljilja M. nam je poslala clanak sa sajta Ginazije o Drzavnom debatnom takmicenju. Ne znam koliko su ova takmicenja i aktivnost Debatnih klubova podrzani u sredstvima informisanja. Mislim da se ne uspijevaju probiti pored nekulture, sunda, primitivizma, senzacije  kojima se pucanstvo svakodnevno truje...
 Zalosno, ali vjerovatno je bas tako. Ako nije, volio bih da me neko demantuje i posalje jos neki primjer slican ovome. Volio bih da se Parkic okupa malo pozitivnijim prilozima, kakav je ovaj koji vam nudimo. Ako ga ne procitate, ako vas ne interesuje, ako ste ravnodusni... do vas je. Ali, ponudite ga svojoj djeci - da vidite reakciju. Pricajte im o lijepim manirima, o kulturi, pa i o kulturi dijaloga. Zainteresujte ih... Odvracajte ih od prostakluka , primitivizma, sunda kojima su svakodnevno zapljusnuti.  Pokusajte. Vrijedi...

********************************

22. april 2015. godine

U periodu od 17. do 19. aprila 2015. godine održano je 18. po redu Državno debatno takmičenje. Kao drugoplasirani na Regionalnom takmičenju održanom u martu u Banjoj Luci, petočlana ekipa Debatnog kluba "Gorgije" je na osnovu ekipnih i ličnih bodova učestvovala po treći put za redom na debatnom prvenstvu BiH. I bila je TREĆA - SREĆA! Postali smo državni prvaci.
Domaćin 18. po redu Državnog debatnog takmičenja bila je Behram-begova medresa iz Tuzle. Petočlana ekipa Debatnog kluba "Gorgije" Gimnazije Banja Luka, na čelu sa svojim trenerom Brankom Kukić, zaputila se pomalo oblačnog petka po prvi put u Tuzlu, grad soli. Tim "Gorgija" ovaj put činila je drugoplasirana ekipa sa Regionalnog takmičenja u sastavu: Marko Romić, Stefan Ličina i Bojan Belenzada, ali i pojedinačni govornici Vladana Đaković, koja je zajedno sa još dva člana iz drugih gradova činila ekipu "Bosna", i Sara Latinović, koja se takmičla u revijalnom dijelu prvenstva.
Nakon nepuna četiri sata stigli smo u Tuzlu. Vrijeme koje nas je dočekalo nije bilo u skladu sa očekivanjima - bilo je oblačno. Ljudi koji su nas dočekali premašili su očekivanja - bili su predivni. Nakon šetnje gradom i obilaska spomenika, suvenirnica, kafića i restorana (gladan se baš ne može uživati!), zaputili smo se u Medresu. Bilo bi neiskreno ne reći da smo bili pomalo zbunjeni i prilično uzbuđeni činjenicom da ćemo tri naredna dana provesti u jednom prilično drugačijem okruženju, u jednom svijetu koji nam je do tada bio sasvim nepoznat. Ali kako su i debatanti i njihovi treneri karakteristični po radoznalosti i avanturističkom duhu, adrenalin je čak i premašio uobičajeni nivo. Sjajna ekipa debatanata Debatnog kluba "Kelam" iz Medrese, zajedno sa svojim profesorima, ali predvođena nezaobilaznim budnim okom organizatora, kontrolora i idejnog vođe debatnog programa u BiH, Centra za kulturu dijaloga, i njegove ekipe predvođene direktorom Sanjom Vlaisavljević, dočekala nas je širokog osmijeha i raširenog srca. Nakon okruglog stola na temu vršnjačkog nasilja i prevazilaženja problema njime uzrokovanih, krenuli smo u svoje sobe - prostorije internata Behram-begove medrese koje su nam ustupili njeni učenici. Neko se odmarao, neko se pripremao za sutrašnje debate.
U subotu, 18. aprila, održano je 5 kvalifikacionih debatnih rundi. Nakon toga uslijedilo je proglašenje polufinalista. Naša tročlana ekipa je, po završetku kvalifikacija, imala najbolji rezultat u bodovima i samo jednu izgubljenu debatu. Polufinalna debata održala se u subotu uveče, a tim "Gorgija" pobijedio je prošlogodišnjeg vice prvaka, ekipu Medrese iz Tuzle. Našoj radosti nije bilo kraja, jer pobjeda u gostima, na terenu velikog protivnika, mnogo znači. Drugi finalista bila je dvočlana ekipa iz MSŠ Srebrenik. Niko od prisutnih nije ostao ravnodušan na zagrljaj finalista-protivnika i osmijehe koji su obećavali fer i dostojanstvenu debatu. Tezu finalne debate naš predstavnik Marko Romić izvukao je iz koverte, a ona je glasila: Zakoni u oba entiteta u Bosni i Hercegovini treba da propišu društveno koristan rad za maloljetne prestupnike i nasilnike. Vidno radosna ekipa "Gorgija" uputila se na pripreme. Noć je bila napeta i naporna, ali uz pomoć članova svog Kluba, ali i ostalih predstavnika regije Banja Luka, slučaj je pripremljen.
Pored finalne debate, u nedjelju 19. 4. 2015. godine imali smo mogućnost pratiti takmičare iz revijalnog dijela u debati 1 na 1 i pojedinačnim govorima, gdje je pobjedu odnio debatant iz Gazihusrevbegove medrese iz Sarajeva, a drugoplasirana je bila debatantica iz Gimnazije Mostar. Finalna debata bila je prilično ujednačena, ali puna prijateljskih gestova, obilježena kulturom dijaloga i poštovanjem protivnika i kolega. Svi prisutni uživali su kako u pametnim, tako i u lijepim i
dostojanstvenim debatantima. I napokon je došlo do proglašenja pobjednika. Najbolja ekipa u BiH 2015. godine je ekipa Debatnog kluba "Gorgije" Gimnazije Banja Luka u sastavu: Marko Romić, Stefan Ličina i Bojan Belenzada. Naravno, ovaj uspjeh rezultat je rada i zalaganja cijelog Kluba i svih njegovih članova koji su još 2012. godine značajno utrli put uspjeha na Državnom takmičenju.
Još jednom se pokazalo da mladi ljudi imaju šta reći, ali i da to znaju reći na kulturan i dostojanstven način. Od Mostara do Novog Grada i od Brčkog do Sarajeva mladi ljudi su podjednaki, istovjetni, a jedina razlika među njima jeste u znanju, zalaganju i načinu na koji svoja znanja i stavove iznose. Mnogima bi u ovoj našoj zemljici bilo dobro naučiti nešto od debatanata.
Još jednom čestitamo svim Gorgijama, jer ovaj uspjeh je zalog prošlosti i zavjet budućnosti.
(Portal Gimnazija Banja Luka)

Wednesday, April 29, 2015

Aleksandra Petrić: Kako uštedjeti na djeci (na sto načina)

Djeca u Bosni i Hercegovini su prioritet svima. Kao u priči imamo zakona, okvirnih državnih strategija, entitetskih strateških planova, akcionih planova, protokola i drugih dokumenata koji se direktno bave obavezujućim javnim politikama usmjerenim na osiguravanje i unapređenje zaštite djece u oblasti zdravlja, socijalne zaštite, obrazovanja, zaštite od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, stigmatizacije djece koja pripadaju ranjivim kategorijama, zaštite i razvoja porodice i drugih prioritetnih pitanja.
U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. god. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenljivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja također prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. Formalno je tako.
U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju s nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
''Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika...''Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“ Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu. Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit djeteta trebao biti prvi i jedini motiv.
Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije
potrebno, što će se, pretpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI.
U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz grdskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, prema riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD player, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak.
I ko vas, bolan, šiša!?! Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvjetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak s vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.
I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se s vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali!
I tako ukrug. Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i s djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smiješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika. Samo vi štedite na djeci, vratit će vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu.
Aleksandra Petrić
Banja Luka, april 2015.

(radiosarajevo.ba)

Tuesday, April 28, 2015

Mario M.: Slicice iz Omana

danju bijela nocu plava dzamija

grad okicen sultanovim slikama

mjesto mnogobrojnih terena za mali fudbal za vrijeme oseke

pijaca u provinciji

pokrivena pijaca souq

prodavnica za dame

riblja pijaca u Matri

Ruzinavi brod

Sultanova jahta

Sultanova rezidencija

trava i cvijece

tvrdjava u Nizvi

u stilu Sinbada moreplovca

velika dzamija, detalj

video muzicki performans na procelju nove zgrade drzavne opere 

Monday, April 27, 2015

Mario M.: OMANSKO PROLJETOVANJE

veliki park
Naša skromna saznanja o mnogim dalekim mjestima, često bazirana samo na elementarnim školskim informacijama sada obogaćuju elektronski mediji. Situacija se okreće, u kućnim papučama obilazimo cijelu zemaljsku kuglu... i još dalje, ako nas ne mrzi. Čaki biramo: večeras smo u Aziji, kao što ja ponekad činim. Neki tajanstveni dijelovi Azije naprosto me opčinjavaju. Želja za bliskim susretima s ljudima i njihovim kulturama jača je od dramatičnosti tamošnjih događanja.  
Nažalost, nisam otputovao ni u Pakistan, a ni u Avganistan, posrećilo mi se da upoznam Oman, sultanat u 'Donjoj' Arabiji. Interes je postojao i ranije: internet sajtovi, časopisi, žive priče, ali, tek sada po povratku, prepun utisaka, otklanjam mnoge zablude. Kako se dolazi u sultanat Oman? Kad sletite u Abu Dabi ne slijedite one turistički lijene i potrošački raspoložene putnike koji hvataju let za Dubaji, nego slijedite kolonu mladića odjevenih u sniježno bijele dišdaševe koja se ukrcava u manji avion. Zapravo, ovo moje produženo 'proljetovanje' počelo je još krajem zime (kažu da je za nas tada najpovoljnije, i temperatura i vlažnost), ali zbog onih realnih 35 st. C (u hladu.... ha, ha, ha... u hladu) već na aerodromu, neumjesno mi je koristiti imenicu 'zimovanje'. Bio sam pripremljen da ću odmah uskočiti u bermude i japanke, ali neću o tome - suviše je obično. Kada sam poslije par večeri (pristojno obučen iz poštovanja prema lokalnim običajima) ustanovio da se tijelo ne znoji, da odolijeva atacima čak i viših temperatura, shvatio sam da je dvadesetak dana dovoljan period za upoznavanje ove daleke zemlje. Bez nervoze  - čini mi se da sam skontao devizu domicilnog stanovništva. Naime, Omanci se ponašaju kao, recimo, Bosanci na godišnjem odmoru.
Brzo uočim da je ugodno biti Omanac (pripadaju mu određene beneficije). Zato se državljanstvo  ne može ni dobiti, ni kupiti, ni falsifikovati... ali se može dobiti trajna viza. Moja je samo turistička. Imao sam dovoljno i želje i vremena da upoznam najgušće naseljeni sjeveroistočni dio države. Današnji Oman raspolaže značajnim turističkim potencijalima. Tu je toplo čisto more (u vrijeme 'proljetovanja' 27 st. C 'samo') sa dugim pješčanim plažama, najluksuznijim hotelima, lukama, aerodromima i odličnim putevima. Bagatelna cijena benzina (za 2,5 € toči se 10 l) te flaširana voda mnogo jeftinija nego kod nas, a sokovi i kiselo mlijeko su čarobnog okusa... Očekivano dobra ponuda jela ukusnih azijskih kuhinja. A veliki izbor povrća i voća mijenjaju uvriježenu predstavu o 'pustinjskoj zemlji'. Ali... Pitate se, zar ima 'ali'? Za turiste moje sorte – ima. Shvatio sam to tek vidjevši izuzetno bogate ulove omanskih ribara, svega što pliva i što ne pliva u moru... i kada se u meni probudio, nikada potpuno usnuli, gurman. Bilo šaljivo ili ne, mislim da je turizam teško razvijati bez – vina. Ako niste u hotelu sa mnogo zvjezdica u Muscatu ćete tzv. 'treće plivanje' organizirati kod kuće. Naime, postoji način da stranci legalno nabave vino, ali ne i da ga konzumiraju gdje im je volja. Dakle, situacija je znatno pogodnija od drugih Zalivskih zemalja. Turist moje sorte - može se snaći!
Može Oman i bez turista! Ima se, može se... gradi se! Omanu su potrebni radnici. Ima ih i iz Evrope, ali teži fizički poslovi su rezervirani za Indijce, Pakistance, Malezijce... Radi se laganim tempom, na snazi je sistem 'požuri polako' s tim da se petkom ne radi ništa. Jer tamo je petak naša nedjelja. Oman mnogo investira u obrazovanje i infrastrukturu: saobraćaj, elektroprivreda, vodosnabdjevanje... Pritom nisu zanemarena ni udaljena sela. Hiljade kilometara osvjetljenih autoputeva! I logično, benzin se ne štedi. Kao ni struja. Ali, zadržalo se  posebno poštovanje prema vodi, nešto kao kult. Korigujem zablude, naime, u mjestima koje sam obišao vode ima sasvim dovoljno (vodovodi, rezervoari) i za zalijevanje travnjaka. Uglavnom je desalinizirana, morska, ali ukusna.
U Omanu nema rijeka, priobalni dio u kome je lociran glavni grad Muscat od pustinje je odvojen lancem visokih (iznad 3000 m n/m) kamenitih planina (Hagar). Kako goli smeđe-rumeni kamen bez vegetacije, pri iznenadnim kišama ne može zadržati vodu, ona vododerinama puni suha korita (vadiji) i na nekim mjestima oživljava oaze zadivljujuće ljepote. Čak i više jezera nastalih od vještačkim branama zaustavljenih planinskih bujica.  
Zbog vidljivih rezultata borbe s pustinjom ovaj tekst nisam mogao, recimo, nasloviti: 'Zemlja kamena, pijeska i mora'. Prigodniji bi bio 'Zemlja blagih' ili možda 'Zemlja ljubaznih' (ljudi). Jer oni su stvarno takvi, pri susretu sa strancima prvi reaguju smiješkom ili pozdravom ('Hello' ili 'Marhaba'). Život se odvija bez galame, nema frke... čak ni djeca ne plaču. Muškarci su džentlmeni prema svojim ženama, ne okreću se ni za razgolićenim strankinjama jer su im njihove ženstvenije. Mala djeca u naručju ili kolicima su isključivo njihova briga. Žene odjevene uglavnom tradicionalno, u crnim abajama, više ili manje su pokrivene, ali nisu podređene (same voze automobile, same u kafanama uživaju pušeći nargilu, posjećuju trgovine visoke mode, vidljivo koriste kozmetiku). Pritom mogu prihvatiti ulogu jedne od četiri zakonske supruge, uz uslov da im pri tome ne smije nedostajati ni imetka, ni ljubavi. Predrasude o islamskim državama mi se mijenjaju u hodu. Ne smijem zanemariti ni da bi se Oman mogao opisati kao 'Zemlja razdraganih ljudi'. Takvim su se predstavili stanovnici Muscata pri dočeku svog sultana Qaboosa bin Saida (u vrijeme 'proljetovanja' on se vratio s osmomjesečnog liječenja u Evropi). Prisustvovao sam masovno iskazanoj dobrodošlici njihovog monarha. Ne treba čuditi ta plima dostojanstvenog  zadovoljstva jer Sultan se doživljava kao preporoditelj, a mora nas zadiviti i njegova politika konstantnog podizanja životnog standarda za sve građane i  dugotrajnog čuvanja mira u Omanu,  islamskoj zemlji lišenoj, danas čestog, ekstremizma...
Oman je zanimljivo neobičan! O njemu se može mnogo pisati, a od Omanaca mnogo naučiti. Prema važećem principu, u Omanu se koriste natpisi na dva jezika i dva pisma. Zato se i opraštam od te čudesno ugodne zemlje sa: Ma is-salaama! -  Goodbye! (izvinjavam se, jer oba pozdrava znam napisati samo 's lijeva u desno', nažalost)

Mario M.
vj jezero uz vadi dajkalDam 

kapija simbol muscata

sin i otac

palata uz rezidenciju

otac i sinovi

plaza u Sifi

ribar


Sunday, April 26, 2015

Poslednji snimci banjalucke Gimnazije

Nemojte mi zamjeriti. Tek sada objavljujem fotografije poslednjih trenutaka banjalucke Gimnazije koje je snimio Miroslav Šajnović (Šajn) i poslao Angelu iz Montreala , gdje danas zivi, prije skoro dvije godine. Zapravo vise ni ne znam sa sigurnoscu da li sam ih ranije objavio ili ne. Nadajuci se da ce i vama ti snimci pobuditi osjecanja koja su pobudila u meni, objavljujem ih uz tekst maila koji je Miro poslao Angelu.
Ranije ste o ispracaju banjalucke realke  mogli procitati  ovaj tekst Ante Cosica: http://parkic.blogspot.com/2012/01/anto-cosic-ispracaj-realke.html

******************

Hi Gele, 
Evo i moj mali prilog za dvije sekunde koje se nikad neće zaboraviti (bar dok je nas živih).
Ove fotografije su dio iz zbirke snimaka koje sam lično snimio poslije zemljotresa.
Odavno sam želio da ih dijelim sa mojom generacijom iz 1958-1962 kao i ostalim generacijama.
Ovo je bio moj zadnji kolor film.
Rezolucija je niska zbog e-maila.
Miroslav Šajnović (Šajn),
Montreal, Canada 










Saturday, April 25, 2015

Ko to nama p'ace?!

Sa jucerasnje ceremonije u Jerevanu.
Ne cini li se i vama da tu neko nedostaje?!


I ovdje... Prazno mjesto s lijeve strane - jos ga ceka, a njega nema...


Ko to nama p'ace?!

Thursday, April 23, 2015

Moj prika Frank- jedna doseljenicka prica



Ovaj spot sa tradicionalnom calabrese muzikom pustam uz sjecanje na mog, nedavno preminulog, priku Franka.
 Moja Jelena se udala za Tonija, Italijana - rodjenog Kanadjanina, ali porijeklom Italijana i to se osjeti i zna. (Cak nikome ne smeta, ali to je vec druga tema...)
Njegov otac, moj prika, Franko i ja smo od prvog susreta "sjeli" jedan drugome i bukvalno na svakom porodicnom okupljanju sjedili jedan do drugoga. Frank je nevjerovatno licio na moga oca Veljku. Isti stas, hod, brcici, osmijeh... Ja sam ga obozavao. Radovao sam se svakom nasem susretu. Franko je volio vino. Crveno. Pravio i svoje. Kad malo popije, pomijesa engleski i italijanski, ali nasa konverzacija je, uz pomoc te blazene tekucine, uvijek tekla bez prepreka. Prije pet godina imao je tesku operaciju na otvorenom srcu. Djelimicno uspjela. Neki zalisci i dalje stalno curili, ali on nastavio svoj zivot, onako kako je naucio i koliko i kako  je mogao. Cak je i nakon operacije isao i  u lov jer bio je strastveni lovac. Jednom cak, vozeci polagano svoj kamionet, negdje u okolini Niagarinih vodopada ugleda u sumarku kraj puta srndaca. Puska pri ruci. Dozvola u dzepu i on, iskusan lovac, skine srndaca. Ali posto se nije smio naprezati, jer zalisci na napore vise cure, zaustavi na putu nekog momka i zamoli ga da mu pomogne dovuci srndaca do puta i podici ga na kamionic. Doveze ga do svoga mesara , Italijana  - naravno, i ovaj odradi svoj dio posla. Svi u porodici ljuti na Franka jer zbog jednog srndaca rizikuje da umre na putu, a on se okrece prema meni i kao nesto sasvim normalno kaze, zar i ti to ne bi uradio. Ja , naravno potvrdjujem, a znam da srndacu nikada ne bih kroz nisan pogledao u oci. Ali kako cu priku ostaviti samog u ovoj porodicnoj diskusiji?!  
Moj je prika Franko je iz Kalabrije dosao u Kanadu sa 17 godina. Bez neke skole, ali spreman da radi. Pomogao svim svojima  da i oni iz Kalabrije dodju u Kanadu.  A Franko ima 5 sestara i brata. Negova Italia, nasa prija, sedmoro brace i sestara. Sviju su docekali i iz njihove su kuce, kad su stali na svoje noge,  krenuli u zivot.
Ni Jelenin Toni ranije nije znao mnoge price o svome ocu. Neke je po prvi put cuo od rodjaka koji su dosli da izjave saucesce. Jedan od rodjaka, kad je cuo da je Franko umro, isto vece je dosao na saucesce i rekao da ce se on pobrinuti za hranu za 100 ljudi. I svi drugi su donosili... Kazu, Frank je zasluzio. 
Koliko su ti Italijani vezani za porodicu! Sretan sam sto mi je Jelena medju njima. Na sahrani, kad su culi da sam ja Jeleinin tata, prilazili jedno po jedno da se sa mnom upoznaju, da me pitaju treba li i nesto...Divni ljudi koji su se iz praha podigli i znaju sta pomoc znaci.
Nadam se da ce me moj prika sacekati tamo gore i da cemo jednom ponovo, kao i ranije, piti vino i pricati mjesavinom svih jezika koje nam vino istisne iz glave.I razumjeti se kao da pricamo jednim maternjim jezikom.


Sa Frankom i nasom Amelijom, prije cetiri godine

Wednesday, April 22, 2015

Ozren Tinjić: Dan oslobođenja


Nekada pojma nisam imao da je sutra, 22. aprila - Dan planete Zemlje. Tako barem čujem putem radija a bogami, govore puno o tome i na televiziji. Pričaju, vezano uz taj dan, o ekologiji, zaštiti okoline, "staklenoj bašti", o tome kako ćemo se, maltene, sami uništiti! Sve strava do strave, sve neka ružna predviđanja. A meni, barem kada je u pitanju 22. april, u sjećanju je Dan Banjaluke, dan kada je, koncem 2. svjetskog rata, oslobođena "krajiška ljepotica" i onaj, tada za nas djecu, dan koji je u ranim večernjim satima donosio neopisivo lijep vatromet. Bilo je to nekih davnih šezdesetih i sedamdesetih godina. Jeste da u to vrijeme taj vatromet, svojom ljepotom i raskošnošću nije ličio na ove današnje, ali je zato nama klincima u to vrijeme predstavljao doživljaj koji smo poslije toga prepričavali mjesecima. Oni stariji gledali su taj vatromet sjećajući se krvavih borbi koje su vodili s fasištičkim okupatorom. Svako je taj događaj, jednom riječju, gledao svojim očima. Jedino se pitam, nakon ovog još krvavijeg rata, hoće li Banjaluka ikada vidjeti neki novi vatromet!?...
Banjaluka je, na prvi pogled, jedan sasvim drugačiji grad od onog kojeg se mnogi od nas, s tugom, sjećaju. Gradi se na sve strane, zgrade niču kao gljive poslije kiše a jedino su ulice iste. Doduše, nekako uže, manje i pretrpane nepoznatim licima. Davno će poeta i duša od čovjeka Jovan - Joco Bojović, mudro zapaziti kako "ljepota nije u golubarniku, već u golubu", a sada, svakim novim susretom sa gradom na Vrbasu, postajem sve svjesniji i svjesniji gotovo ubojite istinitosti njegovih misli i riječi. Siguran sam da je, ako ne isto, a ono slično i sa mnoštvom drugih gradova širom Bosne i Hercegovine. Postajemo tako, malo pomalo, tuđinci u nekada vlastitim gradovima, zarobljeni u mislima prepunim uspomena. Tim su bol i razočarenje još veći... /Nekidan gledao sam emisiju na Švedskoj televiziji u kojoj se nastojalo odgovoriti na pitanje - da li postoji duša. Očevici su pričali da su vidjeli kako duša odlazi iz tijela umirućeg. Tako mi i Banjaluka pade na pamet, jer mi sve više liči na to beživotno tijelo a mi, nekadašnji žitelji, na tu dušu/.
Elem, dijete i supruga Darija Džamonje, pokojnog sarajevskog pisca i novinara, već su dobrano osjetili američki način života kada se i on, čini mi se 1993. uspio, kako reče, "ispucati" iz Sarajeva. Bio je prepun bola zbog napuštanja svog grada, unatoč neizmjerno mukotrpnoj i svakodnevnoj borbi za preživljavanje, ali i sretan što će, uprkos svemu, napokon biti sa svojom porodicom. I tako Dario dolazi u Ameriku. Na tamošnji život se ne može priviknuti. Pokušava pisati, ali ne ide.
Drugi i drugačiji ljudi, drugi način života i drugi ritam življenja, svakodnevno su u njemu budili uznemirenost. Unatoč porodici i njihovim željama za ostankom odlučuje se vratiti u Sarajevo. Sam. Tada je napisao kako je izlazeći iz Sarajeva i odlazeći u Ameriku mislio da će imati dvije domovine: svoju Bosnu i Hercegovinu i Ameriku. Po povratku je gorko spoznao kako, u stvari, ima dvije tuđine!

(21. aprila 2007.)
Ozren Tinjić: ‘Bosanski 25. sat’

Saturday, April 18, 2015

Radio Slobodna Evropa: DEJTONSKA KARIKATURA


OMER KARABEG, novinar Radija Slobodna Evropa razgovara s dva bosanskohercegovačka univerzitetska profesora (Slavo Kukić iz Mostara i Miodrag Živanović iz Banjaluke) na temu zašto su svi oni koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati u BiH – građani drugog reda.


SLAVO KUKIĆ: Sa ovakvim ustavnim ustrojem i političkom filozofijom koja stoji iza njega nemoguće je, ne samo u BiH, nego na bilo kojoj tački zemljine kugle osigurati funkcioniranje temeljnih građanskih i ljudskih prava. Bez promjene dejtonskog ustroja koji hrani kolektivističku političku filozofiju i bez eliminacije te filozofije kao stila života u BiH, imat ćemo stalno vraćanje unazad i sve više elemenata destrukcije koji uništavaju BiH.

MIODRAG ŽIVANOVIĆ: Gotovo svaki član Ustava BiH nosi u sebi neke elemente diskriminacije. Drugi razlog je ono što ja nazivam političkim autizmom vlasti. Ta vlast je apsolutno odvojena od naroda, što joj omogućava da vrlo komforno uživa u svojim malim torovima ne hajući za one koji su je izabrali.
KUKIĆ: Svjetski centri moći su 1995. godine napravili grešku, jer su za partnere stabiliziranja i izgradnje BiH - drukčije od one u kojoj je grmio rat - uzeli ljude koji su do rata doveli. To je isto kao da su saveznici 1945. godine za partnere uzeli nacionalsocijaliste u Njemačkoj.
ŽIVANOVIĆ: Najnovija inicijativa Brisela da se ubrza evropski put BiH pokazala se dvostruko licemjernom. Prvo, zato što pristanak na to ubrzanje nisu potpisali predstavnici institucija vlasti nego šefovi političkih partija. Taj papir su potpisali plemenski vračevi, kako ja volim da kažem, jer mi živimo u plemenskom društvu. Drugo, taj potez znači da je Brisel odlučio da ponudi alibi i amnestiju svima onima koji nas upropaštavaju gotovo 25 godina.
KUKIĆ: Produžavanje agonije na način da se u igri do besvjesti zadržavaju uvijek isti - naprosto je ironija. Takvim potezima Brisel stvara uvijete da se rat - koji su kolektivističke političke filozofije proizvele u prvoj polovini devedesetih i koji je zahvaljujući mlakoj reakciji međunarodne zajednice nastavljen i poslije Dejtonskog sporazuma - nastavi i u novoj, takozvanoj briselskoj fazi.
KARABEG: Stvar sa nacionalnim ključevima dovedena je do apsurda na prošlim izborima kada su se tri Bošnjaka, poslanika Kantonalne skupštine Sarajevo, izjasnili kao Srbi da bi bili izabrani u Dom naroda Federacije.
ŽIVANOVIĆ: Nije to jedina karikatura. Posljednjih mjesec dana gradske vlasti u Banjaluci su gotovo svakodnevno obavještavale javnost, čak se i hvalile time, da je izgradnja groblja, koja je koštala 20 miliona konvertibilnih maraka, najznačajnija investicija u tom gradu u posljednjih dvadeset godina. Oni, znači, rješavaju pitanje naše smrti, a nisu riješili pitanje naših života. To je po mom sudu još veća karikatura ovog sistema od slučaja mijenjanja etničke pripadnosti. Nije jasno kako je uopšte Brisel mogao da pruži ruku onima koji proizvode ovakve karikature.
KUKIĆ: To je problem Dejtonskog ustava koji producira takvu filozofiju života.
KARABEG: Čini se da u Bosni i Hercegovini više niko ne sme da pomene građansku državu. Odmah vas proglase da ste unitarista.
ŽIVANOVIĆ: Ovdje se zagovaranje građanske države smatra nacionalnom, pa čak i državnom izdajom. Tako na građansku državu gledaju naše vlasti, a blizu tog stajališta, samo ne otvoreno, su i predstavnici međunarodne zajednice.
KUKIĆ: Razlog zašto građanski koncept ne pada na plodno tie treba, pored ostalog, tražiti i u nastupu političkih radikala sa bošnjačke strane koji se, igrajući na kartu građanskog, zalažu za BiH kao državu Bošnjaka, dok bi Hrvati i Srbi imali ona prava koja Bošnjaci imaju u Srbiji i Hrvatskoj. To je priča koja se u zadnjih nekoliko godina dosta često mogla čuti iz bošnjačkih radikalnih političkih krugova. Inače, tačno je da najliberalniji dio bosanskohercegovačkog biračkog tijela najviše apstinira na izborima, dok etnokonzervativci nastupaju kao vojska. To je razumljivo, jer je njih najviše u državnoj administraciji. Oni čuvaju svoja radna mjesta I sigurni su glasači nacionalnih stranaka. Nisu oni zainteresirani ni za kakvu promjenu, jer ta promjena može ugroziti njihovu ekonomsku budućnost.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Friday, April 17, 2015

Opasan bunar


"U nekom selu, svećenik se dogovori sa ženama, da kad idu na ispovjed pa kad žele da se ispovjede o seksualnim aktivnostima izvan braka, da kažu da su se okliznule na bunaru kako bi ženama olakšao da započnu ispovijed.
Nakon šest mjeseci dođe u to selo novi svećenik.
Dođe mu prva žena na ispovjed i kaže da se okliznula kod bunara, a na to će svećenik:
- Jao, jeste li se ozljedili?
Žena odgovori:
- Pa ne, sve je u redu.

I tako žene dolaze jedna za drugom. Svaka se tu i tamo okliznula kod bunara.
Nakon ispovjedi svećenik ode brzo do gradonačelnika da nešto poduzme oko tog opasnog bunara, na to gradonačelnik već upoznat s lozinkom koju je osmislio predhodni svećenik, smijehom odgovori da mu je poznat problem i da se on ne brine.
No svećeniku se odgovor nije dopao, pa će:
- Da, da, samo se vi smijte i vaša žena se tri puta okliznula.

Thursday, April 16, 2015

Banja Luka prije zemljotresa 1969. godine

G. D. piše u www.klix.ba

Banju Luku je 27. oktobra 1969. godine pogodio razoran zemljotres jačine šest stepeni prema Richterovoj skali. Počeo je neuobičajeno jakim prethodnim udarom u noći 26. oktobra u 02:55, a podrhtavanje tla se nastavilo do 08:53. Zemljotres se desio u 16:35. Hipocentar je bio 20 kilometara ispod grada.
Zemljotres je devastirao grad. Poginulo je 15 Banjalučana, a 1.117 osoba je teže i lakše povrijeđeno. Materijalna šteta je bila ogromna. Potpuno je uništeno 86.000 stanova, velika oštećenja nanesena su školskim (266), kulturnim (146), zdravstvenim (133), društvenim i objektima javne uprave administracije (152). Privreda je pretrpjela znatne gubitke. Sva preduzeća su naredni period radila sa znatno smanjenim kapacitetima, a neka su potpuno prekinula proizvodnju. Autobusi su iz Banje Luke odvezli osnovce i srednjoškolce koji su tek započetu školsku godinu završili u raznim krajevima bivše Jugoslavije. Ubrzo je počela rekonstrukcija i sanacija devastiranih objekata, obnovljena je gradska infrastruktura i počela brza urbanizacija. I upravo nad tom urbanizacijom mnogi stariji Banjalučani danas uzdišu, prisjećajući se kako je Banja Luka nekada izgledala. A kako je Banja Luka izgledala prije zemljotresa, kada nije bilo većine objekata po kojima je Banja Luka danas prepoznatljiva, možete pogledati na fotografijama.



Banjalučka Realka
Banjalučka željeznička stanica
Bašta hotela Bosna
Ferhadija i sahat-kula
Gradski most
Gradski park
Kastel
Panorama Banje Luke
Park Petra Kočića
Pogled na centar s nebodera
Titanik zgrada
Džinića palata

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...