Nekada pojma nisam imao da je sutra, 22. aprila - Dan planete Zemlje. Tako barem čujem putem radija a bogami, govore puno o tome i na televiziji. Pričaju, vezano uz taj dan, o ekologiji, zaštiti okoline, "staklenoj bašti", o tome kako ćemo se, maltene, sami uništiti! Sve strava do strave, sve neka ružna predviđanja. A meni, barem kada je u pitanju 22. april, u sjećanju je Dan Banjaluke, dan kada je, koncem 2. svjetskog rata, oslobođena "krajiška ljepotica" i onaj, tada za nas djecu, dan koji je u ranim večernjim satima donosio neopisivo lijep vatromet. Bilo je to nekih davnih šezdesetih i sedamdesetih godina. Jeste da u to vrijeme taj vatromet, svojom ljepotom i raskošnošću nije ličio na ove današnje, ali je zato nama klincima u to vrijeme predstavljao doživljaj koji smo poslije toga prepričavali mjesecima. Oni stariji gledali su taj vatromet sjećajući se krvavih borbi koje su vodili s fasištičkim okupatorom. Svako je taj događaj, jednom riječju, gledao svojim očima. Jedino se pitam, nakon ovog još krvavijeg rata, hoće li Banjaluka ikada vidjeti neki novi vatromet!?...
Banjaluka je, na prvi pogled, jedan sasvim drugačiji grad od onog kojeg se mnogi od nas, s tugom, sjećaju. Gradi se na sve strane, zgrade niču kao gljive poslije kiše a jedino su ulice iste. Doduše, nekako uže, manje i pretrpane nepoznatim licima. Davno će poeta i duša od čovjeka Jovan - Joco Bojović, mudro zapaziti kako "ljepota nije u golubarniku, već u golubu", a sada, svakim novim susretom sa gradom na Vrbasu, postajem sve svjesniji i svjesniji gotovo ubojite istinitosti njegovih misli i riječi. Siguran sam da je, ako ne isto, a ono slično i sa mnoštvom drugih gradova širom Bosne i Hercegovine. Postajemo tako, malo pomalo, tuđinci u nekada vlastitim gradovima, zarobljeni u mislima prepunim uspomena. Tim su bol i razočarenje još veći... /Nekidan gledao sam emisiju na Švedskoj televiziji u kojoj se nastojalo odgovoriti na pitanje - da li postoji duša. Očevici su pričali da su vidjeli kako duša odlazi iz tijela umirućeg. Tako mi i Banjaluka pade na pamet, jer mi sve više liči na to beživotno tijelo a mi, nekadašnji žitelji, na tu dušu/.
Elem, dijete i supruga Darija Džamonje, pokojnog sarajevskog pisca i novinara, već su dobrano osjetili američki način života kada se i on, čini mi se 1993. uspio, kako reče, "ispucati" iz Sarajeva. Bio je prepun bola zbog napuštanja svog grada, unatoč neizmjerno mukotrpnoj i svakodnevnoj borbi za preživljavanje, ali i sretan što će, uprkos svemu, napokon biti sa svojom porodicom. I tako Dario dolazi u Ameriku. Na tamošnji život se ne može priviknuti. Pokušava pisati, ali ne ide.
Drugi i drugačiji ljudi, drugi način života i drugi ritam življenja, svakodnevno su u njemu budili uznemirenost. Unatoč porodici i njihovim željama za ostankom odlučuje se vratiti u Sarajevo. Sam. Tada je napisao kako je izlazeći iz Sarajeva i odlazeći u Ameriku mislio da će imati dvije domovine: svoju Bosnu i Hercegovinu i Ameriku. Po povratku je gorko spoznao kako, u stvari, ima dvije tuđine!
(21. aprila 2007.)
Ozren Tinjić: ‘Bosanski 25. sat’
No comments:
Post a Comment