Monday, May 18, 2015

Božidar Maljković: Da sam normalan, poludeo bih

Povodom sedamdesetogodišnjice košarkaškog kluba koji se zvao KK Hajduk, KK Split, a od 1967. do 1990. KK Jugoplastika, da bi se opet vratilo danas važeće ime KK Split, priprema se monografija Kluba koji je tri godine uzastopno, pod imenom Jugoplastika Pop 84 osvajao Euroleague sa takvim igračima kao što su Rađa, Kukoč, Tabak, Naglić, Savić, Naumovski, Perasović... Čovjek koji je stvorio ovu ekipu, trener Božidar Maljković napisao je za monografiju slijedeći tekst (koji preuzimam iz e-Novina):

*************************
Šampioni: Trijumfalna Jugoplastika sa Maljkovićem (prvi zdesna)

Da sam normalan, poludeo bih, kada sam leta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još uvek bio ozbiljan praznik, selo u Bačkoj gde su moji kolonizovani iz Like, onim vlakom bez voznog reda, lokalna kudeljara, i poziv tajnika Bilića na neki crni, bakelitni telefon, koji kao i policijska palica izaziva strahopoštovanje.  Krećem sa ženom i decom kući, za Beograd. Ispraća me jedna velika duga na nebu, iznad pašnjaka i livada gde sam konje jahao, i kao da mi kaže: "Idi, ja ću čuvati tebe i sve tvoje"...  Stižem u Beograd, svi prijatelji mi kažu: "Ne idi, to je lep, ali ludi grad, poteraće te kući posle dve izgubljene, a ekipa im je kao šareni orkestar, koji je jedva ostao u ligi”.  U mojoj glavi košmar, pitanja...  gde su čuli za mene, ko me preporučio, zašto baš ja? Koga su zvali pre mene?  Glupost, to je isto kad se ženiš pa hoćeš da znaš s kim je bila tvoja voljena pre tebe. Najbolji način da brzo poludiš. 
*Da sam normalan, poludeo bih.  Kad sam stigao na aerodrom  osetio sam u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariski majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osetio…  tajnik Biba me dočeka, krenusmo za Gripe, priča mi o Kaštelima, ja se pravim lud, ne kažem mu da sam u starom proveo tri nezaboravna leta. Odjednom, žuti reno poče da se trese, poskakuje i - stade. Odmah sam pomislio: "Sirotinja mi je kao sudbina."  Ko hoće juhu, nema salata i obrnuto.  I u mom Ušću, i u Radničkom bilo je to nepisano pravilo.  Nekako dođosmo do Gripa. Tamo, na prvom katu nas čekaju Milas, Sabalić, Jerkov, Katunarić, Njegovan... hteli bi da budu ozbiljni, strogi, ali ne mogu. Dobrotu teško možeš sakriti. Tri sekunde je trajao razgovor oko moje plaće. Dali su mi nešto, ali s obzirom da do tada nisam imao ništa, prihvatio sam. Žele uzima reč i kaže: e, moj majstore da znaš šta su o tebi rekli Profa i Ranko tražio bi tri puta više. Brzo sam odgovorio da će platiti mnogo, mnogo više, ali da mi treba malo vremena. I oni i ja pomislili smo isto, da bog da pa da bude tako. Ćutali smo kao da bi izgovorena želja sprečila  njeno ostvarenje.  Dogovor je obeležen ručkom u "Opatiji" uz specijalitete od kojih su neki danas zabranjeni...

Da sam normalan poludeo bih, kada sam pročitao u Slobodnoj da je jedan od glavnih mulaca, na pitanje o novom treneru izjavio "šta će nam ovaj, niko ga ne zna, zar na nama da se vežba"...  Kako kažu Italijani, propustio je divnu priliku da ćuti. Ali, bio je u pravu.  Sećam se snažno te noći pre prvog treninga. Ofucan, Titov apartman 101, u hotelu Park, brza večera, ljubazni ljudi, napisan trening... košmarna noć, budim se i vidim na vratima balkona, beli šal od maca sa topole, čije mi grane, kroz prozor gotovo ulaze u sobu.  Izgleda da su te mace moj životni saputnik...  za čas zaplačem, moj nos se poveća, moje usne oteknu, kao današnjim folk pevačicama, svrab u očima...Pijem brzo kafu i na pitanje brižne konobarice da li mi alergija smeta odgovaram: “Ne mnogo, samo kad dišem”.  Sedam u neku nakazu od auta, koju je Profa nazvao sokotalo, i skromno stižem na Gripe....  da, stigoh na Gripe, tresući se kao traktor u leru.  Dočeka me stručni savet u senci, kako su grupu penzionisanih moreplovaca posprdno zvali ovi iz kluba, 
gledajući me ispod oka podrugljivo, sa monumentalnom nevericom kao da sam došao da asfaltiram njihovo more. Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje jer mi se svi obraćaju sa vi. Sledi pitanje drugog, malo starijeg mulca, od ovoga što me je pohvalio u Slobodnoj: ‘Šjor Božo, a kako mi vas da zovemo?’ Odgovorio sam mu: “Kako god hoćete samo nemojte da vređate”. Kratko se nasmejaše i odoše.  Tako je to sve počelo...
* Da sam normalan, poludeo bih, kada sam se sa tajnikom Bibom i Mackom spustio do firula, a tamo pokojni barulja drži "banku" i govori: “Samo da prođu ove tri marćanske bure, pa da igramo picigin na Bačvicama”. Odavno su me novobeogradski mangupi (ne barabe) učili da nikada ne reagujem na prvu fintu. Zato ćutim i slušam. Navodno, u martu pušu tri bure, uvek u iste dane. Prva sedmog, druga sedamnaestog, i treća 27.  Posle treće počinje leto, dugo i toplo sa čarobnim valovima i mirisima sa Marjana.

Da se pamti: Jugoplastika, šampion!

Brzo shvatam da svi veruju u tu priču, a ja mislim u sebi: “Priča vam je dobra, ali nije za sve uzraste”.  Jedva čekam 7. mart i gle čuda udari bura, hladnoća brutalno ulazi u kosti, isto se desi 17. i 27, Split bejaše prozirno čist, u blago modroj i prozračnoj boji. Poče picigin na Bačvicama, masovno kupanje, žene koje su jedva sačekale da se skinu...  pamtim, tako je bilo svake od moje četiri godine.  Kada je reč o meteorologiji, ispričaću vam jednu nikada razumljivu priču. To je moglo da se desi i u Moskvi, Rimu, Tel Avivu, Londonu, Barceloni.... naime, tada nije bilo mobilnih, nije bilo ni mnogo para, svi smo bili podjednako bogati, ili siromašni. I da budem precizan desilo se to na Kanarskim ostrvima.  Ugledni privrednik, član uprave našeg kluba, skupio malo pezeta, pa iz telefonske govornice zove kući. Ja slušam razgovor, nehoteći. “E,  ti si?!”, pa pauza “e, stiga san na Kanare, kakvo je vrime doli? Južina? Opet južina as ti gospe...”. Kraj razgovora. 

Nije  pitao ženu ni kako je ona, ni kako su sitna deca, nije pitao ni za poduzeće koje je uspešno vodio....ali, vrime je najvažnije. Najvažnije je ono što uopšte nije važno i na šta on sa pet hiljada kilometara razdaljine sve i da hoće, ne može da utiče. U slučaju malo dužih razgovora bi još pominjali bakalar, ima li ga ili nema i kako će ga spremati. Zdravlje oca, matere, žene, dece nije važno, najvažnije su meteo-situacija u Splitu i bakalar.  Za ovu priliku od mene dovoljno. Reči su dokumenta i treba ih pažljivo birati, reče veliki pisac. Slepo sam se držao toga u ovom sećanju.
PS. Kao što vidite nisam ni jednom rečju pomenuo moje prijatelje, stare legende Jugoplastike i Evrope, nisam pomenuo ni moje igrače sa kojima sam proživeo četiri najlepše godine života. Reći da najlepše godine tek dolaze za mene je drska laž, moje četiri najbolje godine su prošle... govoriti o herojima rada,  revolucionarima evropske košarke, najvećoj gospodi na parketu i van njega zahteva mnogo vremena, uz vrelu želju koja kod mene postoji da to i uradim. Mnogi umni ljudi me na to nagovaraju.  Siguran sam da ću to jednoga dana i da uradim. Dobra košarka koju smo igrali je poput dobrog bluza. Omogućava da publika oseti da ima milion maraka kod  kuće, a u stvari nema ništa. Svojim igrama i veštinom smo ulazili u sve domove, u sve glave mlade i stare, naše igrače su zbog njihovog ponašanja neke žene volele za svoje kćeri, a, mnoge mlađe za sebe...

Nema Splita do Splita: Picigin, više od razbibrige

Imali smo istu maksimu kao i Fidel Kastro na Kubi: naša obaveza je da pobeđujemo. Posuli smo, po inače najlepšem gradu na svetu, zlatnu prašinu, a Split je, nikada sebičan, poklanjao otocima i zaleđu, i vlajima i bodulima.... Moram ovde da stanem, suze mi polaze, a i ja sam oslabio... Koliko sam nekada bio čvrst, bez suza ispratio pola familije na drugu obalu, danas mogu da zaplačem i na otvaranju samoposluge. Ti moji heroji naše splitske revolucije su zaslužili da im Split pokloni deo rive gde će zauvek utisnuti svoje ruke i noge. To mesto će biti svetilište za generacije koje dolaze, neke nove dečake sa splitske rive.

No comments:

Post a Comment