Wednesday, September 30, 2015

Entitetska linija podijelila i bh. ptice


BiH ne može vršiti naučno prstenovanje ptica, odnosno ne može pratiti, evidentirati, istraživati i analizirati divlje ptice na svom području. Razlog, kao i mnogo puta do sada je razjedinjena politika.
Zbog kompliciranog političkog ustrojstva, brojnim ministarstvima na kantonalnim i entitetskim nivoima te državnom, BiH se veoma često nađe u situaciji da ne može biti primljena u neke značajne evropske ili svjetske organizacije ili udruženja.

Iako zvuči nevjerovatno, ali BiH još uvijek nema jedinstven sistem za praćenje, proučavanje i prstenovanje ptica. Naime prstenovanje ptica je metoda istraživanja na individualnom obilježavanju divljih ptica. Takav sistem ustanovljen je s namjerom praćenja kretanja i selidbenih puteva ptica. Međutim prstenovanje je danas mnogo značajnije zbog toga što se na taj način mogu dobiti podaci o brojnosti, životnom vijeku, spolu, smrtnosti, vremenu mitarenja ptica, bolesti i eventualnih zaraza koje prenose, najčešćih staništa i mnogo toga drugog.

U većini zemalja prstenovanje organiziraju prstenovačke centrale koje su ujedinjene u Evropski prstenovački savez (EURING). Kada je u pitanju BiH, tu nastaje problem. Naša država je jedna od rijetkih koja nije članica EURING-a, jer taj savez za odobravanje programa prstenovanja u Bosni i Hercegovini traži saglasnost ministarstva nadležnog za zaštitu prirode na nivou države, te traži i uporište u zakonu o zaštiti prirode da bi nam dodijelila prstenove, te po njihovoj dosadašnjoj praksi predlaže jedan nacionalni centar za prstenovanje. Konkretnije ovaj problem, objasnio je Dražen Kotrošan, predsjednik Ornitološkog društva "Naše ptice".
"Entiteti i država su na neki način krivi i mogu se smatrati odgovornim za ovaj problem. Međutim, odgovor treba tražiti prije svega u entitetskim ministarstvima (Federalno ministarstvo okoliša i turizma i Ministarstvo za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju RS-a). U svijetu obično postoji jedna centrala u državi (negdje istina i dvije), sa prstenom koji kao znak prepoznavanja ima oznaku države, što bi kod nas trebalo biti BA ili BiH", ističe Kotrošan.
Nema dogovora među entitetima

BiH trenutno ima dva zakona o zaštiti prirode i to na nivou entitetskih ministarstava, dok su samo neka ovlaštenja zaštite prirode na nivou BiH u sklopu Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH.
Obično ulogu centrale koja vrši prstenovanje ptica imaju muzeji ili određeni instituti. "Ornitološko društvo 'Naše ptice' je uradilo jednu studiju za Federalno ministarstvo okoliša i turizma i dali smo prijedlog mreže u kojoj bi Zemaljski muzej u Sarajevu bio centrala a Muzej RS-a 'podcentrala' za Republiku Srpsku. Poslali smo to svim nadležnim ministarstvima, dobijali obećanja ali nikad ništa konkretno. I onda smo dobili odgovor da ministarstvo iz RS-a neće pristati na jedinstven prsten", objašnjava Kotrošan.
Dok mi ubijamo ptice, drugi koriste prstenovanje

Politika je po ko zna koji put onemogućila učešće BiH u važnim međunarodnim projektima i organizacijama. Naš sagovornik je istakao kako je ovo pitanje izuzetno važno jer gubimo najviše na znanju ali i mogućnostima savremenog pristupa nekim stvarima, poput ptičije gripe.
"Mi zato ubijamo ptice, dok drugi iskoriste prstenovanje i uzmu bris i krv iz vene i vrate pticu živu nazad. Uostalom, znali bi i više o kretanju ptica kroz BiH pa tako ne bi gubili novac na pogrešne projekte i izgradnje vjetroelektrana na mjestima gdje je izražena seoba ptica i mnogo drugih razloga. Bili bismo bliže savremenom pristupu proučavanju ptica i konačno bi iskoračili iz 19. vijeka, kada ste za dokazivanje vrste morali ubiti pticu", zaključio je Dražen Kotrošan.

Iz Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta iz Banje Luke problem prstenovanja ptica u BiH komentariše Jovica Sjeničić.
"Za sprovođenje prstenovanja u RS-u imamo nezvaničnu podršku nadležnog Zavoda za zaštitu prirode Republike Srpske, kao i mogućnost pismene podrške entitetskog ministarstva, a također imamo dobru saradnju sa istraživačkim institucijama. Jedina smo organizacija u RS-u koja se bavi naučnim istraživanjem prirode. Mi posjedujemo odgovarajuću opremu i imamo trenutno jedinog licenciranog prstenovača ptica u cijeloj BiH. Naravno, i ako bismo dobili saglasnost EURINGA možemo eventualno imati komplikacije oko prstenovanja u Federaciji BiH", ističe Sjeničić.
Suština priče svodi se na spremnost entiteta da se uključe u rješavanje problema ali bez državnog nivoa. Svi se slažu da postoji problem i svi krivicu prebacuju na nekog trećeg. U međuvremenu ispaštaju ornitolozi koji umjesto da se bave naučnim proučavanjem ptica, moraju da se bore sa zamkama politike.


S. H. foto: Jovica Sjeničić (klix)

Tuesday, September 29, 2015

Aleksandar Aco Ravlić: KOSTA GRK



Jedna od najmarkantnijih figura, ali ne stasom jer je bio onizak, već svojom osobnosti koja nije imala suparnika. Svojim promišljanjem i nadasve ozbiljnim držanjem, iako se je rijetko smijao, bio je Kosta Grk, sve do svoje smrti - 1977. godine, mnogima drag sugovornik koji je svojom pričom znao uveseljavati one koji su znali s njime deverati. Bio je potomak jedinog banjalučkog slastičara, porijeklom Grka, Sotiru Aleksija, koji je dolaskom u grad na Vrbasu prihvatio nadimak “Grk”. I da sve bude zanimljivije oko porodice Sotira Aleksija, na njihovoj porodičnoj grobnici, na pravoslavnom groblju u Boriku, u neposrednoj blizini kapelice u starom dijelu groblja, na spomen ploči stoji “Obitelj GRK” i ispod je, ime glave obitelji, opreminulog Aleksiju Sotira, (rođen 1886. - umro 1940.); poslije njega upisan najstariji Aleksiju po imenu Stirjani (rođen 1868. - umro 1943.), Andreja (rođen 1888. - umro 1959.) i najzad prva žena iz ove obitelji Jovanka - Bajka (rođena 1894. - umrla 1967.), a kao posljednji - kada sam obišao Kostin grob, upisan je Konstantin rođen 1913. umro 1977. Godine.  Pored njih na ploči se nalaze imena dvoje Todorovića jer se za Boška - Boru udala lijepa Jelena Lela, koja je od brata Koste bila mlađa šest godina. Svi u obitelji Grk bili su vrsni poslastičari. U njihovoj poslastičarnici pod imenom “Grk”, koja je bila, koliko se sjećam, nasuprot zgrade današnje pošte, u koju će koju godinu poslije, useliti jedan od banjalučkih “Zdravljaka”, kako su se nazivale slastičarne tzv. socijalističkog tipa.
“Slastičarnicu 'Grk’ su vodili braća Sotir i Andreas, doseljenici iz Grčke i bila je isto tako okupljalište najbrojnije klijentele: omladine i đaka. Sotirov sin Kosta, naočit i lijep momak, u dlaku je nalikovao na tada poznatog američkog filmskog idola Rudolfa Valentina i ta je činjenica bila neiscrpna tema brojnih šala i dogodovština. U radnji je pomagala prelijepa Sotirova kćerka Lela, čija je svadba daleke 1938. godine bila upamćen događaj tadašnje Banjaluke” - napisao je Irfan Nurudinović, u svom lijepom i dobrom eseju o banjalučkim slastičarima pod naslovom “Slatki (ne)zaboravi”.
Dok su se Grkovi predstavljali Banjalučanima kao vrsni slastičari, Banjalučani su upamtili Kostu najprije kao zanimljiva dječaka koji je odskakao među svojim vršnjacima, zatim kao dvojnika Rudolfa Valentina, kako podsjeti Irfan Nurudinović, i također vrsnog poslastičara, kakav je i ostao, iako je “zbog putovanja za zvijezdama” gotovo batalio svoj zanat. I baš zbog tog svoga vječnog nemira bio je poslije Drugog svjetskog rata, jedan od banjalučkih veselnika.
Kao putnika za zvijezdama koje upravljaju njime, sjećam se toga dobro, pričao je kako je putovao čak u Bitolj i to nekoliko puta, jer je tamo bio nek “zvjezdoznanac” koji mu je čitao sudbinu. Ipak, najradije se družio s poznatim banjalučkim nogometašem, vrlo intelegentnim Milom Tomljenovićeim_koji ga je vrlo ozbiljno znao saslušati i porazgovarati s njim, zbog čega je Kosta bio oduševljen pa je pravio za Milu i njegovo društvo najbolje kolače i neki “liker života”, čiju je recepturu odnio sa sobom u grob. Poznati i najbolji banjalučki fizioterapeut prof. Dragan Žižić, mi se zaklinjao životom, da sve što je Košta napravio i donio da je bilo najviše klase. Kada je Mile Tomljenović preselio u Rijeku, Kosta Grk ga je ne jednom znao posjetiti, jer u Banjaluci tako pažljivog sabesjednika sigurno nije više imao.
Vršnjak Koste Grka, Banjalučanin Jovica Cvijetić, iznio mi je neke zanimljivosti iz života Koste Grka. “Još kao osnovac pokazivao je sklonost za hipnozom, interesirao se za zvijezde. Dobro se sjećam da je Košta u ruku iznad šake znao zabiti po pet špenadli - igala sa glavom, da nije iskazao nikakvu grimasu ali i krv mu nije potekla, što je za sve nas druge dječake bilo nepojmljivo. Čitao je, što se kaže, gutao je romane Žil Verna, Jurić - Zagorku i druge tada vrlo popularne pisce koji su pisali o kosmosu i dalekoj prošlosti, i sa nestrpljenjem je očekivao slijedeći nastavak u novinama.” - pripovijedao je o Kosti Grku ovaj dobro upamćeni Banjalučanin. Ispričao je i jednu zanimljivu zgodu vezanu za Kostina “nebeska traganja”. “U Banjaluci ga je izluđivao onaj hodža Malić, koji je uvijek bio u crnom, a kraća noga mu je bila u bijeloj čarapi, služio se sa jednom štakom. Stanovao je u blizini džamije Arnaudije. Njemu je Košta često odlazio, jer je bio njegov 'zarobljenik’. Hodža Malić je bio dobro poznat kao specijalist u gatkama, a i kao pisac čudotvornih amajlija protiv uroka. Kosta mu je bio do kraja odan. Dobro znam da je u vrijeme najvećih nestašica hrane, znao Kosti reći da mora čim se smrači, odnijeti pečenu tuku pod Gradski most i Kosta ga je uvijek poslušao. Tako je hodža Malić mastio brke, a Kosta bio uvjeren da mu je baš on savjetom pomogao".
Kosta Grk je drugovao sa studentima, najčešće, pa je razumljivo da su neki od njih pohitali na sahranu. Jedan od njih je bio dr Vlado Kojić, nekoć vrlo poznati banjalučki stomatolog. “Kada smo sahranjivali Kostu, kiša je lila. Cumbo Bogojević, Bato Mrkobrad i drugi podigli su kovčeg, a ja sam trebao da izvučem letve, ali kako je zemlja bila jako raskvašena ja se okliznem i zamalo da se nađem ispod sanduka. Ipak sve se dobro završilo" - prisjećao se Vlado Kojić. Iako je već bilo prošlo petnaestak godina od sahrane Koste Grka, Vlado Kojić je, bez zastajkivanja izrecitirao Kostine stihove:
“O Ijubavi, Ijubavi bezgranična moći,
najviše, najviše ti vladaš po noći”.
Ne krije li se u ovim stihovima i odgovor zašto je Kosta Grk sanjario i putovao sa i za zvijezdama? Jer, ipak, bio je dvojnik Rudolfa Valentina, a možda mu se dogodila neuzvraćena ljubav, možda...

Aleksandar Aco Ravlić

Monday, September 28, 2015

Banjalucko pozoriste


Odavno zelim pogledati neku predstavu banjaluckog pozorista koje se danas zove Narodno pozoriste Republike Srpske. Vec dugo imam zelju da osjetim toplinu i miris banjaluckog pozorista kao i zamor sale koja se puni; da pogledam ima li u gledalistu neko koga jos prepoznajem. Da vidim dolaze li mladi, dolazi li moja generacija... Da poredim kvalitet predstava, kvalitet glume sa onim od prije rata. Banjaluka danas ima Umjetnicku akademiju koja godinama skoluje umjetnike i za pozoriste,  bilo glumce, scenariste, rezisere... Medju njima sigurno mora biti i talenata koji svojim kvalitetom moraju podici kvalitet predstava.

Sve do sada, u ovih dvadeset i kusur godina, nisam imao priliku da odem u pozoriste. Konacno, prosle nedjelje, sa Ljiljom i Mariem otisli smo da pogledamo predstavu " Ziranti" na maloj sceni banjaluckog pozorista.  Naucih tako jos prije predstave da postoji i mala scena. Koliko se sjecam ona prije rata nije postojala.  Mala scena Petar Kocic je zaista mala, ali stoga i intimna i omogucava neposredniju komunikaciju glumaca sa posjetiocima. Sala puna. Vecina posjetioca - mladi! Lijepo obuceni. Lijepi. Ocito je da vecina njih redovno dolazi u pozoriste. Lijepo. Da ne zaboravim, cijena ulaznice prilagodjena trzistu u ovom dijelu Balkana - ispod 5KM! Poredjenje sa cijenom pozorisnih predstava na trulom zapadu - deplasirana. Jos prije pocetka predstave pitam se kako pozoriste sa ovom cijenom ulaznica moze da prezivi? Kako placa glumce, scenariste, rezisere, tehniku..?   Ali to vec spada u moje svakodnevno pitanje i zbunjenost ekonomijom na Balkanu. Mnoga pitanja na tu temu ostala su neodgovorena i nakon tri mjeseca boravka.
Predstava, scenario, glumci, rezija, atmosfera..?
Sve to je mnogo kvalitetnije od utiska koji sam ponio sa sobom prije dvadeset i vise godina. Ocito je da su reziser, scenarista i glumci tim koji ne robuje tekstu vec su dijalozi prilagodjeni situacijama, trenutku...Bez zelje da se pokazem znalcem, jos manje pozorisnim kriticarem, jer to nisam "ni blizu", vec sam prosjecan posjetilac koji se sjeca banjaluckog pozorista od prije rata, koji je ranije imao priliku da gleda i neka nasa renomirana pozorista (i uvijek pri tom "patio" sto mi u Banjaluci nemamo taj kvalitet), koji je u medjuvremenu gledao i neka svjetska pozorista i koji gledajuci predstavu, gleda i vidi tehnicke i neke druge detalje - mogu reci da sam zadovoljan i sretan sto je kvalitet ove predstave iznad kvaliteta slicnih predstava igranih prije rata.
Radnja ove komedije situacije koja ismijava lazno prijateljstvo, licemjerje,  malogradjanstinu...smjestena je u stan od 20 kvadratnih metara u kome dva bracna para i starica docekuju Novu godinu.
Autor teksta je Mario Culum. Reziju su uradili Zeljko Stjepanovic i Aleksandar Pejakovic. Glumacka ekipa, Djordje Markovic, Koviljka Sipka, Radenka Seva, Mirzeta Jaksic i Zoran Stanisic,
profesionalna i veoma dobra (i pored primijecenih problema Djordja Markovica sa zaboravljanjem teksta u prvoj polovini predstave).
Sve u svemu, lijepo provedeno vece.
Nadam se da ce moj utisak o napretku kvaliteta banjaluckog pozorista ostati isti i nakon gledanja neke od predstava na velikoj sceni.

Sunday, September 27, 2015

Boris Dežulović: Kaкo je прoпaлa Рускa Фeдeрaциja

Дa je нeштo у мeђуврeмeну oпaкo пoшлo пo злу, Aлeксaндaр Вучић ћe први пут пoсумњaти кaд тoгa истoриjскoг дaнa дeлeгaциja у црним мeрцeдeсимa сa српским зaстaвицaмa крeнe с aeрoдрoмa Зaвeнтeм прeмa Брисeлу, и кaд их нeгдe нa aутoпуту дoчeкa бaрикaдa oд бoдљикaвe жицe сa двa митрaљeскa гнeздa. Kрупни вojник у пунoj oпрeми трaжићe oд Вучићeвoг вoзaчa дoкумeнтe и нeстaти у бункeру, пa сe врaтити нaкoн дeсeт минутa.
– Имaтe ли визу зa Истoчни Брисeл? – питaћe их рмпaлиja нa квргaвoм eнглeскoм.
– Истoчни Брисeл?!
– Дa, имaтe ли вaлoнску визу?
– Aли ми идeмo у Eврoпску кoмисиjу, имaмo пoзив – oдгoвoрићe прeмиjeр Вучић.
– Aхa – кимнућe глaвoм вojник и oкрeнути сe прeмa кoлeги нa митрaљeскoм гнeзду, нeвaспитaнoм буздoвaну кojeму ћe тo бити мнoгo смeшнo.
Други пут Aлeксaндaр Вучић ћe пoсумњaти дa je нeштo oпaкo пoшлo пo злу кaд их стoтинaк мeтaрa дaљe сaчeкa другa бaрикaдa oд бoдљикaвe жицe, и њeгoву мeрцeдeсу сa српским зaстaвицaмa oпeт приђe дo зубa нaoружaни вojник.
– Жao ми je – сaжaљивo ћe кojи трeнутaк кaсниje врaтити дoкумeнтe Вучићeвoм вoзaчу. – Вaлoниja вишe нe примa мигрaнтe.
– Aли ми идeмo у Eврoпску кoмисиjу – нaгнућe сe прeмиjeр Вучић прeкo вoзaчa. – Пoзвaни смo нa свeчaни пoчeтaк приступних прeгoвoрa.
– Пoзвaли су вaс?
– Aхa. Србиjу. Имaмo пaпирe.
Дa je нeштo у мeђуврeмeну oпaкo пoшлo пo злу, Aлeксaндaр Вучић трeћи ћe пут пoсумњaти кaд сe кoлoнa мeрцeдeсa сa српским зaстaвицaмa кaсниje тoгa пoслeпoднeвa кoнaчнo упути прeмa згрaди Eврoпскe кoмисиje, и стигнe нa сaблaснo пусти плaтo прeд Бeрлajмoнтoм.
– Дa нисмo oмaшили дaтум? – упитao сe Ивицa Дaчић, вирeћи с длaнoм приљубљeним o стaклeни зид у сaблaснo прaзни хoл пaлaтe eврoпскe влaдe.
– Aлo! – пoдвикнућe Вучић. – Имa ли кoгa, aлo!?
Чeтврти пут пoсумњaћe дa je нeштo oпaкo пoшлo пo злу кaд сe кoнaчнo пojaви нeкaквa ситнa, сувa жeнa и oпрeзнo прoвири крoз нeкoликo сaнтимeтaрa oдшкринутa врaтa.
– Ko стe ви? – питaћe ситнa Moлдaвкa. Или Румункa, сaд свejeднo.
– Ja сaм прeмиjeр Србиje и имaм зa дaнaс зaкaзaн свeчaни пoчeтaк приступних прeгoвoрa – вeћ мaлo и умoрнo oдгoвoрићe Aлeксaндaр Вучић.
– Приступних прeгoвoрa?! – зaчудићe сe Moлдaвкa, кojoj сe учинилo дa je висoки чoвeк прeд врaтимa пoмeнуo ‘приступнe прeгoвoрe’.
– Jeстe. Приступних прeгoвoрa сa Eврoпскoм униjoм – пoнoвићe Вучић, пa извaдити из aктeнтaшнe укуснo дизajнирaни плaви фaсцикл сa жутим звeздицaмa.
– Aхa, рaзумeм. Сaчeкajтe сeкунд.
Пeти пут пoсумњaћe прeмиjeр Aлeксaндaр Вучић дa je нeштo у мeђуврeмeну oпaкo пoшлo пo злу кaд ситнa Moлдaвкa нeстaнe и пojaви сe oпeт нaкoн минут-двa у дну хoлa, у друштву нeкaквa двa дeбeлa, бркaтa чoвeкa у пoткoшуљaмa. Koнaчнo, Aлeксaндaр Вучић ћe схвaтити дa je нeштo с приступним прeгoвoримa Србиje и Eврoпскe униje дeфинитивнo пoшлo пo злу кaд Moлдaвкa oнoj двojици у пoткoшуљaмa прстoм пoкaжe прeмa стрaнцимa прeд врaтимa, a oни удaрe у глaсaн смeх.
– Ви стe дoшли збoг пoчeткa прeгoвoрa с Eврoпскoм униjoм? – трeнутaк кaсниje питaћe их jeдaн oд њих крoз oдшкринутa врaтa, дoк сe други и дaљe будe клибeриo изa стaклa.
– Jeстe. Имaмo пoзив, eвo oвдe…
– Гoспoдинe – нeучтивo ћe их прeкинути oвaj. – Eврoпскa униja вишe нe пoстojи.
– Kaкo нe пoстojи, штa брe причa oвaj? – изнeрвирaћe сe прeдсeдник Никoлић.
– Taкo, лeпo. Рaспaлa сe jучe. Гoтoвo, кaпут, eндe, ћao. Jeл читaтe ви нoвинe уoпштe?
Taкo ћe, кaкo ствaри стoje, изглeдaти oнaj joш увeк нeутврђeни истoриjски дaтум пoчeткa приступних прeгoвoрa Рeпубликe Србиje и Eврoпскe униje, нajцрвeниjи oд свих у кaлeндaру српскoг двaдeсeт првoг вeкa, зa кojи сe joш jeдинo нe знa кaд ћe тaчнo бити. И кoje гoдинe. Зa кojи сe ништa зaпрaвo joш нe знa сeм дa ћe бити истoриjски. И дa ћe сe, кaд гoд гa прoглaси Aрхaнгeлa Meркeл, дaн прe рaспaсти и слaвнa Eврoпскa униja сa свe Kрaљeвинoм Бeлгиjoм.
Taквe je, eтo, курчeвe истoриjскe срeћe прeдсeдник Влaдe Aлeксaндaр Вучић, чoвeк сa вeрoвaтнo нajтрaгичниjим oсeћajeм зa тajминг у нoвиjoj истoриjи Србиje. Уписao сe нeсрeћни Вучић у шoвeнe и чeтникe дoк су у Србиjи нa влaсти joш били бивши кoмунисти, a у Eврoпскoj униjи тeхнoкрaтe и мeнaџeри – биo je Вучић тaкo шoвeн и чeтник и кaд су у Србиjи нa влaсти били будући дeмoкрaтe, a у Eврoпскoj униjи joш увeк тeхнoкрaтe и мeнaџeри – a кaд су у Србиjи и Eврoпскoj униjи нaпoслeтку нa влaст дoшли шoвeни и чeтници, Вучић сe уписao у тeхнoкрaтe и мeнaџeрe.
Дa je живeo стoтинaк гoдинa рaниje, бoгaми би сe Aлeксaндaр Вучић уписao у кoмунистe 1920, a нa дaн oслoбoђeњa Бeoгрaдa приступиo би чeтницимa Дрaжe Mихaилoвићa.
– Пфу, oцa им jeбeм – мучну тишину у пoкислoj групи нa плaтoу прeд згрaдoм Eврoпскe кoмисиje рeзигнирaнo ћe прeкинути прeдсeдник Toмислaв Никoлић. – Kaквe смo срeћe, дa смo умeстo с Aнгeлoм Meркeл дoгoвaрaли с Влaдимирoм Путинoм, рaспao би сe и Сoвjeтски Сaвeз.
– Пa рaспao сe oдaвнo – прeсeкao гa je министaр Дaчић. – Jeл прaтиш ти уoпштe пo Фejсбуку штa сe дeшaвa?
– Рaспao сe СССР?! – лeцнуo сe прeдсeдник, пa oкрeнуo Вучићу. – Kaд сe рaспao, штa причa oвaj?
– Пусти брe зajeбaвa тe Дaчић.
Пoлoмиo сe тaкo нeсрeћни Вучић дa увeдe Србиjу у Eврoпску униjу, нaпрaвиo je свe штa je Eврoпa трaжилa oд њeгa и признao Рeпублику Koсoвo, сaмo oвoгa лeтa три путa сe сaстajao сa Aрхaнгeлoм Meркeл, чeшћe сe српски прeмиjeр сaстajao сa нeмaчкoм кoлeгиницoм нeгo сa Хaшимoм Taчиjeм, и свaки пут сa сaстaнкa дoлaзиo сa сигурним дaтумoм пoчeткa прeгoвoрa дo крaja гoдинe, сaмo joш дa сe утaнaчe нeкe фoрмaлнoсти и дa нeмaчкa спoљнa пoлитикa усклaди слoбoднe тeрминe сa фризeркoм фрaу Meркeл. И кaд гa je нeмaчкa кaнцeлaркa прoшлe нeдeљe пoзвaлa и трeћи пут, дa личнo увeри Бундeстaг кaкo je Србиja спрeмнa зa Eврoпу, кaд je дaклe пoстaлo извeснo дa ћe Србиja oд Aнгeлинe фризeркe дoбити дaтум пoчeткa прeгoвoрa, oдe Eврoпскa униja у три лeпe пичкe мaтeринe.
Ниje тaкo Aлeксaндaр Вучић прoшлoг пoнeдeљкa ни прeузeo личну кaрту нa излaзу из згрaдe Бундeстaгa, a пoслaници су гoрe вeћ изглaсaли суспeнзиjу шeнгeнскoг спoрaзумa и зaтвaрaњe нeмaчких грaницa. Ниje ни слeтeo нa Сурчин, a свojу грaницу сa Србиjoм зaтвoрили су и Maђaри. Дoк je дoшao кући и упaлиo тeлeвизoр, вeћ je свoje грaницe зaтвoрилa и Aустриja, a истo су нajaвилe и Пoљскa и Слoвaчкa. И дoк дo крaja гoдинe дoбиje дaтум пoчeткa прeгoвoрa, Нeмaчкa ћe вeћ штaмпaти мaркe, a Флaндриja и Вaлoниja пoтписивaти спoрaзум у Дejтoну.
Пoслeдњe зaсeдaњe Eврoпскoг пaрлaмeнтa имaћe тaкo сaмo двe тaчкe днeвнoг рeдa: пoд jeдaн, службeни пoзив Рeпублици Србиjи зa пoчeтaк приступних прeгoвoрa, и пoд двa – дoнoшeњe рeзoлуциje o укидaњу Eврoпскe униje. Ko je зa?, хвaлa, кo je прoтив?, oдличнo, имa ли уздржaних?, у рeду, пиши мaлa Хрвaти уздржaни, билo je тo свe, мoли сe joш сaмo гoспoдин пoслaник Ивaн Jaкoвчић дa нa шaнку плaти дугoвaњe из свeскe, хвaлa лeпo, тaнкeшeн, тeнкjу, мeрси, мучaс грaсиjaс, aуфидeрзeн и збoгoм.
– Нe, бeз зajeбaвaњa – слeдeћe гoдинe у oвo врeмe рeзигнирaни прeдсeдник Toмислaв Никoлић прeкинућe мучну тишину у пoкислoj групи нa сaблaснo пустoм плaтoу прeд згрaдoм Влaдe Рускe Фeдeрaциje нa мoскoвскoj Kрaснoпрeснeнскoj oбaли. – Штa ћeмo сaд?
Novosti, 21.09.2015.
Peščanik.net, 21.09.2015.

Saturday, September 26, 2015

Aleksandar Hemon: Bila jednom jedna Evropa

Ovo je bila dosta loša godina za Evropu i njoj slične. Prvo se panično morala pospremiti Grčka, pri čemu je bilo očigledno da je evropskim štobsreklo institucijama važniji kapital raspršen po mračnim spekulantskim uglovima finansijskog sistema, nego ta kolijevka civilizacije u kojoj su se nadobudni potomci Homera, Sokrata i Saleta Makedonskog usudili smatrati evropskim građanima. 
Ako su nakon grčkog debakla evropske elite uspjele ikoga ubijediti da im civilizacija nastavlja punom parom u pravcu tog utopijskog prostora u kojem će se raznovrsni predstavnici čovječanstva ujediniti da dovrše demokratski projekat započet onomad u antičkoj Grčkoj, tu je fantaziju likvidiralo prisustvo izbjegličkih masa. Ta štobsreklo Evropa ne samo ne zna i neće da devera s tim nesretnim ljudima, nego i koristi priliku da se vrati svojim najboljim fašističkim tradicijama: obezljuđene mase ograđene bodljikavom žicom, dječiji leševi plutaju po Mediteranu, brojevi na podlaktici, suzavac, pendreci i do zuba naoružane snage dobro obučene da ignoriraju ljudsku patnju, spontano fizičko maltretiranje izbjeglica od strane lokalnih patriota, glad, bijeda i nesreća, političari koji se više ni ne trude da preobuku svoj rasizam u patriotizam. 
Onaj krug od evropskih zvjezdica na plavoj pozadini može lijepo biti zamijenjen krugom od bodljikave žice, a ako je neko mislio da Evropu predstavljaju bezimene briselske birokrate ili sofisticirane diplomate koji žongliraju nekolikim evropskim jezicima, nije dobro mislio: glasnogovornik današnje Jevrope je Viktor Orban, mađarski premijer koji se ne libi da priča o evropskoj kršćanskoj civilizaciji, i čijom domovinom politički dominira ista ona patriotska sorta koji je onomad Eichmannu strasno pomagala da transportira mađarske Jevreje u logore smrti pet minuta prije kraja Trećeg Rajha. 
Teško je gledati patnju tih izbjegličkih kolona, a još je teže gledati kako se sebičnost formulira na način koji ubrzano postaje prihvatljiv značajnom dijelu evropskog stanovništva, uprkos mnogobrojnim dobrim ljudima čiji su napori u suprotnosti sa zvaničnom politikom njihovih vlada. U trenutku kada se očigledna i temeljna neljudskost prevede na pseudoracionalni jezik nacionalnih interesa, stupa se u domen najkaljavijeg, smeđekošuljaškog fašizma. U tom smislu je Cameron šupak iste veličine kao Orban, a Evropa koja pendrecima mlavi roditelje dok svojim tijelima štite svoju djecu je na dobrom putu prema crnokošuljaškom fašizmu. Zbog toga su pomoć i podrška izbjeglicama ne samo izraz najjednostavnije i najosnovnije ljudske solidarnosti, nego i neophodni oblik otpora evropskom fašizmu, čiji je krajnji, tradicionalno neizbježni ishod genocid.
Naš bi se svijet, naravno, trebao sjećati svojih izbjegličkih golgota, kao što bi se trebalo i pamtiti kako su usko vezane izbjegličke muke bile s evropskim odnosom prema ratu i genocidu u Bosni. Jednostavna jednačina u čitavoj toj izbjegličkoj matematici je da ljudi bježe da bi sačuvali žive glave, zato što u rodnoj zemlji ima onih koji bi im te glave rado otfikarili. Odbijanje izbjeglica znači da se od njih očekuje da se pokupe s naših vrata i granica i uredno, s balavom, prestravljenom djecom u naručju, vrate u vlastitu smrt. Orban i Mađarska su spremni da snose moralnu odgovornost koja s takvom odlukom dolazi, kao i što su to i Cameron i mnogi drugi koji bez problema primaju ruske milionere koji stižu s koferima putinovskih donacija. Naš bi se svijet trebao sjetiti koliko im je značila pomoć i podrška dobrih ljudi tamo gdje su završili, kao što bi se trebali sjetiti vlastitog očaja iz onog vremena kad nisu znali kuda idu, znajući da se ne smiju i ne mogu vratiti.



Neko bi se toga trebao sjetiti, jer se čini da je to lako zaboraviti
Ja se sjećam i kako su krajem prošlog stoljeća i Hladnog rata, izbjeglice hrlile iz Rumunije i Čaušeskuovog ludila, i kako su Mađari probijali kordone na granici, i kako ih je bilo stotine hiljada u izbjegličkim logorima, i kako je pod pritiskom masa pao Berlinski zid, i kako je, barem do debakla u Bosni, Evropa izgledala zamisliva kao jedinstvena u slobodi i demokratiji, kao oslobođena teritorija, na kojoj će se, nakon dugih decenija logora i bodljikave žice, aktivirati ono najbolje u evropskoj historiji, i kako ćemo u to svi nekako biti uključeni. I moram priznati da mi je uprkos sramotnom evropskom angažmanu u Bosni (uključujući i odsustvo istog) dugo ostala nada da taj evropski san nije potpuno likvidiran. A onda su došle izbjeglice u kom se trenutku gorespomenuta Jevropa raspala na vilajete kojima vladaju birokrate koji misle da su menadžeri, a zapravo su fašisti. 
Pored sramotne zvanične evropske neljudskosti, očigledno je da, uprkos tome što priliv izbjeglica traje već neko vrijeme, ne postoji nikakva zajednička politika ili protokol za bavljenje krizom, a i da postoje, ne postoji način da se provedu na cijelom evropskom prostoru. Otud se svaki vilajet sam sobom panično zabavio, što dovodi do apsurdne, mučne igre muzičkih stolica: ko posljednji zatvori svoje granice, njemu dopadaju sve izbjeglice. Evropa: kolijevka zapadne civilzacije u kojoj ovih dana komšije prebacuju gladno dijete jedni drugima preko ograde sve dok dijete ne umre, i akobogda ne kod mene.
Povrh toga što je izbjeglička kriza etički i moralni debakl, također je i politički. Čitav svijet gleda Evropu koja gladnim ljudima preko žice, kao psima, baca namirnice, koja suzavcem nasrće na djecu, i koja je, očigledno, spremna da ide i dalje da zaustavi priliv muslimana, koje tretira kao zarazu. Čitav svijet gleda Evropu koja rekonstituira i zatvara svoje unutrašnje granice i ukrašava ih bodljikavom žicom, a uskoro i minskim poljima. Čitav svijet gleda Evropu koje ne zna šta radi, iako sve to radi na potpuno pogrešan način. Čitav svijet gleda Evropu koja srlja u haos svoje najgore prošlosti, potpuno nesposobna da zamisli bilo kakvu budućnost, a kamo li bolju.

Kako će se Evropa od svega toga oporaviti, ne znam. Uprkos svemu što smo naučili iz nedavne evropske, a bogami i naše, historije, još uvijek mislim da sramota ima etičku vrijednost, da čovjek, i ljudi, i države, donose moralne odluke mjereći ih na vagi budućeg stida, pitajući se: da li će me u nekoj budućnosti biti sramota ove sadašnjosti. Izgleda da Evropa troši svoje posljednje zalihe stida, i ne mogu zamisliti budućnost u kojoj će ga biti dovoljno za ovo što se radi izbjeglicama. 
Ali, iskreno govoreći, budućnost Evrope mi više nije ni važna. Jedino što je važno su životi onih ljudi koji skapavaju na bodljikavim bedemima koji skrivaju ruševine evropske štobsreklo civilizacije. 
Aleksandar Hemon
(radiosarajevo)


Thursday, September 24, 2015

Wednesday, September 23, 2015

Crkva u Boriku - oznacavanje teritorije


Na ovu malu padinu u Boriku moj otac Veljko vodio je nekada na sankanje Nesu i Jelenu, kasnije Bojanu. Tu su oni ucili kako se radovati zimi i uzivati u snijegu.

Hiljade djece, danas odraslih ljudi koji vec imaju svoju djecu, dolazilo je sankanje na ovu blagu uzvisinu u blizini njihovih zgrada. Hiljade novih generacija djece ce u buducnosti uzivati ono sto im ova blaga padina pruza. I godinama nakon toga nositi u sebi sjecanja na prva spustanja sankama...
Da li je bas tako?
U ovom momentu vjerovatnije je da nece biti tako, jer izmjenama regulacionog plana, a na zahtjev Pravoslavne crkve, na ovoj padini ce biti izgradjena prvoslavna crkva. Jos jedna u nizu novih crkava koje, kao pecurke nakon kise, nicu na svakom cosku naseg grada. Nemam nista protiv da se grade i hramovi gdje ce oni koji vjeruju u tisini i miru praktikovati svoju vjeru, ma koja ona bila. Vjera je, svugdje u svijetu, covjekovo pravo i licno opredjeljenje i u to ne treba dirati. Oni koji iskreno vjeruju imaju svoje razloge za to i sigurno je da im njihova vjera pomaze u mnogim zivotnim situacijama. Licno je pravo svakoga da vjeruje ili ne vjeruje, da upraznjava vjeru ili ne I jedan i drugi izbor treba postovati i ljude ne treba dijeliti i suprotstavljati po tom osnovu.

Medjutim, ovo sto se desava na brdovitom Balkanu gradnjom vjerskih objekata bilo koje konfesije je nista drugo do oznacavanje teritorije . Slicno kao sto mace i kuce, zapisavanjem odredjuju svoju teritoriju tako i vjerski sluzbenici koriste nacionalisticku euforiju, besplatno dobijaju zemljiste na kome oni grade svoje crkve i dzamije. U siromasnim zemljama, kakve su ove nase drzavice, nije nikakav problem izgraditi vjerski objekat!? Za to sve vjerske zajednice imaju sredstava.  Kako to? Kako to dok narod jedva sastavlja kraj sa krajem, dok grca u kreditima, za crkvu ima sredstava koliko treba, a za popraviti skolski krov ili prozore u vrticu nema? Pitaju li se to oni koji ce graditi te crkve i dzamije?
Pokazuju li vjerski sluzbenici skromnost kojima ih vjera uci? Zive li oni sa svojom pastvom? Dijele li oni patnju pastve svoje?
Na sva ova pitanja odgovor je jedan jedini, ne.
Jer...
Istorijska i sveta duznost vjerskih sluzbenika (svih konfeesija) je da oznace teritoriju. Jednom izgradjen vjerski objekat postaje simbol vjernika i naroda koji se njime sluzi. Simbol u koji se ne smije dirati. Sve se smije srusti, fabrike, bolnice, skole, vrtici... ali vjerski objekti po zakonima Balkana su neprikosnoveni jer su istorijski dokaz prava na teritoriju.
Zbog svih ovih razloga ce neke nove generacije klinaca banjaluckog Borika, htjeli to oni ili ne, ici u crkvu, a sankanje ce gledati na TV.

Tuesday, September 22, 2015

In memoriam: Admiral Mahić


Admiral Mahić (19. januar 1948. Banjaluka – 19. septembar 2015. Sarajevo). Završio je tehničku školu, vanredno studirao Filozofski fakultet u Sarajevu koji je napustio pred rat. Radio je kao mornar, ribar, konobar, poštar, spiker na radiju, novinar…  Napisao četrnaest poetskih zbirki. Pored poezije objavljivao je i prozu.

       **************

MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA

Tačno u  9,29  devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije  rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild  u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao,  a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima  koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa  kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59  Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u  11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…

Admiral Mahić

Monday, September 21, 2015

Dušan Simić: PRIČA O NEBU


Na dnevnom redu sjednice upravnog odbora ustanove za uljepšavanje grada »Ala je svijet lijep« bila je samo jedna tačka: dekorisanje neba. Predsjednik jedan čičica veoma ugodnog smiješka, potpuno ćelav, ali vedrih i nasmijanih očiju, ubjeđivao je ostale: »Drugovi, mi moramo da iskoristimo sve mogućnosti kako bi život naših građana bio što ljepši. Ništa ne smije da ostane neiskorišćeno. Pogledajte samo ostale trudbenike naše domovine!... onda je nadugačko i naširoko pričao šta je ko postigao — A mi, drugovi? — zaključio je — Mi koji se brinemo da svaki djelić našeg grada bude uljepšan, dopuštamo da nam ovoliko nebo zvrji prazno. Zato, predlažem upravnom odboru da se usvoji moj prijedlog da se ukrasi i dekoriše nebo.«
Prijedlog je jednoglasno usvojen i odmah su u odboru formirane tri komisije. Prva je dobila zadatak da pronađe postojane boje koje neće isprati vlažni novembarski oblaci ni izblijediti žarko avgustovsko sunce. Druga komisija je trebala da nabavi merdevine koje sežu do neba. A treća je imala najteži zadatak: zadužena je da pribavi nacrt za dekorisanje neba.
Članovi te komisije su ozbiljno shvatili svoj zadatak. Tri dana su konferisali, zamišljenih lica i s prstom na čelu. Najviše su se prepirali oko prijedloga jednog člana, koji je zahtijevao da se taj zadatak povjeri djeci, jer ona, kako je rekao, u posljednje vrijeme sve bolje crtaju. Na koncu su izdali konkurs sa slijedećim tačkama:
Prvo, nacrt treba da izražava radost i vedrinu — Drugo, na takmičenje se pozivaju samo građani od 5 do 15 godina. Treće, konkurs je anoniman. Četvrto, u žiri (komisiju) za odabiranje ulaze tri člana i jedan bradati slikar, sijedi pjesnik i jedan građanin. Peto, prva nagrada putovanje u zemlju čuda, druga nagrada 1.000 komada lili-hipa, pet trećih nagrada, posjeta zoološkom vrtu.
Nemam vremena da vam pričam kako su djeca radosno dočekala ovaj konkurs. Dovoljno je da kažem da je konkursna komisija primila 126.321 (i slovima: sto dvadesetšest hiljada tristotine dvadeset i jedan) crtež. Prvo su ih stavljali u ladice stolova, a kad su one bile prepune, trpali su ih pod stolove i na pod. Od poda do stropa su bili crteži. Samo su članovi žirija od vrata do svog stola prokopali tunel, pa su se kroz crteže provlačili. Tu se nalazilo svakojakih nacrta. Šara pod šifrom »Pepeljuga« bila je puna cvijeća. Jedan crtež, šifra »Kauboj« prikazivao je konje u trku. Šifra »Maca« predlagala je da se nebo ukrasi patuljcima i tačkastim gljivama. »Štiglic« predlaže da se nebo zakiti pticama i kavezima. Bilo je još mnogo zanimljivih prijedloga, ali kad bih vam sve nabrojao trebalo bi mi ravno deset godina. Žiri je radio i danju i noću. Hranu su im donosili, a kad bi se premorili, prostrli bi dječije crteže da bi malo odspavali. Dugo su diskutovali, klimali glavama i ubjeđivali jedan drugoga. Kamara odbačenih crteža bila je sve veća, a ona odabranih sve manja. Na koncu je ostalo samo deset crteža. Oni su ih poredali po podu i dugo posmatrali. Koji od njih da dobije prvu nagradu? Kod jednog su se pjesnik i slikar zagledali, a njihov pogled kao da je govorio: razumijemo se, kolega. Na jednom komadu papira bila je prolivena plava boja, a preko toga je bilo napisano:
NEKA NEBO OSTANE ONAKVO KAKVO JESTE, JER JE TAKO NAJLJEPŠE!
Još je trebalo ubijediti građanina. On se opirao.
— Zamislite, toliki posao, a sve badava — govorio je — Nebo će ostati isto.
Uzalud mu je slikar govorio o plavoj boji neba, a pjesnik o dubini neba. Građanin je ostao nepopustljiv. Onda se zamislio i na iznenađenje bradatog slikara i sijedog pjesnika, rekao:
— Dobro, neka nebo ostane kakvo jeste.
A znate, zašto je rekao?
Sjetio se da kod kuće ima kćerkicu plavih očiju. On je uvijek u tim očima vidio komadiće vedrog neba, a kad su samo djelići tako lijepi, kako je tek lijepo cijelo nebo!

 (»Krajiške novine«, Banjaluka 27. VII 1959.)

Dušan Simić (sept. 1930 – 1961.), banjalučki slikar, član grupe ‘Četvorica’ (Simić, Ćurić, Štaljo, Misirlić) autor je lirsko-meditativnog teksta ‘Priča o nebu’ objavljenog u ‘Krajiškim novinama’.

Sunday, September 20, 2015

Mario M.: ULIKA DRVO MIRA


Još uvijek se vraćam u Banjaluku. Ma, fizički sam ja u Rosuljama već desetak dana, al' mislima sam još na Mediteranu... I svaki put uspijevam da donesem nove slike i da obnovim i skalu boja i mirisa u tolikoj mjeri da prelazno vrijeme povratka u Banjaluku traje li traje... I raduje kad osjetim obnovljene registre svih čula. A tek snovi, redovito se mijenjaju, postaju plavlji i nježniji. I zato volim Mediteran. Al' volim ga u laganim dozama... da ga se ponovo poželim! 
Još uvijek se vraćam iz Rovinja. A Rovinj nije samo more, Rovinj su i prijatelji, i grad iznenađenja. Povratak traje, ne žurim, aleje čekaju... Još od barona fon Jelzona Banjaluka se ponosi alejama. Ali meni se sada u glavi vrti jedno rovinjsko drvo. I ploča ispod njega! Ponio sam ih za uspomenu, kao sliku. Reklo bi se da od drveta ne vidim aleje. Tačno, baš tako. Banjaluka je grad aleja, ali rovinjsko drvo... kao simbol prijateljstva 'svega svita i nikad više rata' je neuporedivo.
Zahvaljujući naređenju barona fon Jelzona da se 's obje strane široke ceste u jendecima zasade sadnice' Banjalučani i danas imaju hladovinu (a divizijski general nije ni mogao obećati 'nikad više rata').


Zahvaljujući Antoniu Sponzi i Antonu Buršiću koji su u Rovinju 1946. zasadili jedno drvo, hladovina čuva simbol prijateljstva.

Mario M.

Saturday, September 19, 2015

Setnja Radicevicevom...

Na ovoj adresi u Radicevicevoj nema vise Joce Bojovica

 Krezici i Filipovici stanuju u nekim drugim gradovima na nekim drugim adresama

U ovoj osnovnoj skoli,  u koju sam nekada isao, ne stanuju danas braca Pavlic

Kosanovici i Dobrovolni su davno odselili...

 Semici i Pasarici nisu vise na ovoj adresi
Muzicka skola i dalje stanuje u prostorijama Krajine


Roki Savic i danas stanuje u svojoj kuci

Setajuci Radicevicevom stigoh do naselja Ante Jakica gdje stanuje mali bife u kom se redovno okuplja mala grupa bivsih kosarkasa.
Juce je drustvo bilo malo povecano dolaskom i Sopena koji stanuje u USA, Cobera, Borke, Mile Cujica i Djoke Mikesa 



Thursday, September 17, 2015

Par viceva , za promjenu

Šta je višak vrednosti ?
Kad je neka ženska zgodna, ali i pametna!
 ***************** 
Razgovaraju dva drugara:
- Čega bi se lakše odrekao, žena ili vina?
- Zavisi koje godište.
*******************  
Pričaju dve babe:
- Znaš li da je Stanojka umrla u snu?
- Al' će se iznenadi kad se probudi.
********************  
Piroćanac kaže Beograđaninu:
- Na pos'o idem sa tramvaj?
- Pa u Pirotu nema tramvaja?!
- Pa nema ni pos'o!
************* 
Mujo sav iznerviran dolazi u biblioteku:
- Jarane, vraćam ti ovu knjižurinu, nije ni za šta, previše bolan likova, a nigdje zapleta!
- A ti si znači taj koji nam je uzeo telefonski imenik!
 ***************** 
Uhvatili Muju u pljački banke i izveli ga pred sud.
- Ako vratiš novac, smanjićemo ti kaznu.
- Da sam mislio vraćat pare, digao bih kredit.
**************** 
 Priča plavuša prijateljici:
- Razumem kako roda donosi dete, ali da pauk odnosi auto, e to mi nikako ne ide u glavu!
 ******************** 
Zalutao turista u neko zabačeno selo i pita lokalca:
- Imate li neku turističku atrakciju u selu?
- Ma imali smo, ali se prošle godine udala!
 ****************** 
Umro carinik i otišao kod Svetog Petra.
- Gde bi ti želio da te pošaljem, u raj ili pakao?
- Negde na granicu, ako može.
 ************** 
Kaže otac sinu dok su ispraćali goste:
- Ajde, pokaži šta smo te mama i ja učili, kako se kaže kad se ispraćaju gosti?
- Hvala Bogu!

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...