Amir Alagić: RASTU LI U RAJU PATLIDŽANI I ONE PAPRIKE ROGE (1)

'Parkić' je već ranije predstavio književnika Amira Alagića (Banjaluka 1977.). Njegova prva knjiga, zbirka tematski povezanih priča 'Pod istim nebom' objavljena je u Rijeci 2010. godine. A sada, dok živi u Puli i radi kao profesor i dok očekuje objavljivanje svog prvog romana, Amir piše pjesme i priče. Jedna od njih je 'RASTU LI U RAJU PATLIDŽANI I ONE PAPRIKE ROGE' koju možete pročitati u dva nastavka.

(Mario M.)

*************************

Jebem ti i državu i svijet u kojem se voda prodaje po trgovinama, kazao je stari Ljubo ugledavši kćerku gdje na kredenac spušta dvije plastične litrenjače. Čuo je on bio nešto o tome od Dobriše, no sve se nekako nadao da to ovaj nije dobro vidio i da se, zapravo, radi o  noj radenskoj što ima mjehuriće. Kad ti kažem, Ljubo, obična voda se prodaje. Svojim sam očima  vidio. Kleo mu se vlastitom čašću ostarjeli prijatelj, žustro se svijajući i prigibajući pod teretom kostobolje, a sve u silnoj želji da ga nekako uvjeri u nešto u što i sam teško uspijeva povjerovati, no čemu je zdravom pameću svjedočio. Ma vidio si ti svoju guzicu, mislio mu je tada odbrusiti, jer Dobriša je u zadnjih par godina toliko oćoravio da ni novinske naslove nije uspijevao pročitati, ali je na vrijeme ušutio. I sva sreća da je ušutio jer bi ga u suprotnom sada bilo sram čovjeka u oči pogledati. Sve cucukajuci i vrteći glavom gledao je kćer kako spušta boce, ne mogavši se načuditi ne samo da takvo što ipak postoji, nego da je i u njegovu kuću doneseno.

Uzeo je naočale sa stola i dogegao do kredenca. Ostavio je ruke za leđima kao da se boji da će mu same poletjeti i dotaknuti nešto tako besmisleno kako je besmislena obična voda ulivena u plastične boce. Nije to ni pivo, ni sok, ni pošećereno nije, već obična voda. Metnuo naočale na nos trudeći se pohvatati slova što su okružila bocu kao da se spremaju zaigrati u kolu. Prirodna izvorska voda, pisalo je. Natural Spring Water, slovkao je Ljubo drugi red, a onda se prekrižio kada je vidio što piše u dnu – Izvor sv. Jane. Pokojna mu se žena zvala Jana. Najednom je u njegovoj glavi boca prestala biti boca, voda je prestala biti voda, i on je pomislio da ljudi kupuju

te flaširane vode zbog svojih pokojnih žena I njihovih krsnih imena.

I šta tako zanimljivo kaže boca?, smijala se kćerka Ljubica pogledavajući u zbunjenog oca koji se sve nešto čudio, duboko se u toj začuđenosti pitajući, Čime li se to voda po izvoru grabi i kako to da oni što je grabe s vodom ne pokupe i pokoju ribicu? Jednom davno ona se trebala roditi kao sin koji će nositi očevo ime, kao što I Ljubo nosi ime svoga oca. No rodila se kćer i dobila ime Ljubica. Kada ga je, četiri godine kasnije, na ljetovanju u Baškoj Vodi upitala, Kako sam ja mami narasla u trbuhu?, on joj je kazao da je mama roneći progutala ribicu. Nedugo zatim dijete je proplivalo i umalo se nije udavilo pokušavajuci ustima uloviti ribicu, a sve ne bi li i njoj u stomaku narasla mala Ljubica.

Krivio je Ljubo usta gegajući natrag do kauča i ponavljajući, onako više za sebe, jedno te isto pitanje, Ko da čovjek nema pametnijeg načina za potrošiti pare od kupovanja vode? Grad pod sobom krije ogroman trbuh pun vode. Dovoljno je samo odvrnuti slavinu i ona će poteći.

Ima je toliko da može teći i teći životima, i nikada se neće potrošiti. A ova njegova luda kćer kupuje vodu.

Pa dragi tata, pravdala se Ljubica kao da sluti što ta ostarjela glava duma i razmatra, Sto puta sam ti rekla da je voda puna kamenca. Znaš na šta ti liče bubrezi, a o prostati neću ni govoriti. I kako mu je spomenula prostatu, tako je on osjetio veliku kuglu pod trbuhom iz koje je sijevnula bol kakvu osjeća dok mokri, da mu je na mokrenje muka i pomisliti, a sve zbog toga što mu ona sada kao neće spominjati prostatu, a zapravo ju je već spomenula. Odmah ga je ulovila nekakva huja, da bi se najradije sada s njom posvađao, i tako se svađao sve dok huja otuda ne ispiri kao zrak iz dušice. Ma ako treba i duže. Mogao bi se svađati sve do serije. A dugo je dotad. Čitav jedan Dnevnik stane između sada i serije.

Kakav kamenac, ipak si nije mogao pomoći pa je stao brojati u srdžbi, To ne postoji.

Laže kapitalistička bagra samo da ti proda ono što ti ne treba. Mene boli jer sam star. I normalno je da me boli. Da me ne boli to bi značilo da nisam star. A kako bi onda ikome mogao objasniti da hodam po svijetu već sedamdeset i sedam godina. Jedva hodam jer me koči u zglobovima. I to je starost. Kad te koči, a ne samo kad te boli... Zna Ljubica kada treba zašutjeti i pustiti oca da govori dok ne izgovori i što treba i što ne treba, sve dok se od tolike priče ne umori. Zna ona otrpjeti i tešku riječ kada zatreba. Gleda ga onako crvenog u licu, skočio mu je tlak i mogao bi kazati svašta. Uza sve spomenuti i Predraga, tu dangubu i jebivjetra koji ju je ostavio s trbuhom do zuba I pobjegao u Ameriku. Malog jedva da je upoznao, a alimentaciju više ne plaća nego što plaća. Ali začudo, iznenada se smiruje i postaje mlak i tih. Kao da je, zapravo, sve ono izgovorio sebi, a ne njoj.

Za Ljubu zbilja kamenac u vodi ne postoji. Za njega ne postoji ništa toliko sitno da se ljudskim okom ne može vidjeti. Kada govori o krvnim zrncima, a često o njima priča jer mu je u zadnje vrijeme slaba krvna slika, Ljubo približava kažiprst i palac dobro pazeći da se ne dotaknu.

Među njima ostane jedva toliko prostora da se dlaka provuče. Eto, toliko je krvno zrnce.

Objašnjavao je to jednom prilikom svom unuku, i malom je to ostalo u sjećanju. Kada je u školi naučio da u tome nema istine ni koliko zraka stane između ta dva prsta, počeo je zezati djeda.

Pitao bi ga, Je li veća bakterija ili krvno zrnce?, a Ljubo se češkao po bradi, skupljao oči i spajao prste kao da nešto odmjerava, da bi konačno ustanovio, Uzmimo ovako. Krvno je zrnce veliko, rečemo, ko zrno soli, a bakterija koliko je zrno riže. Mali bi poslije o tome pričao društvu pred zgradom, a kada bi se svi grohotom nasmijali, njega bi iznenada lovila nekakva tuga i bilo bi mu krivo što je išta i spominjao.

Ljubo je smatrao da je jedino duša nevidljiva. Ne zato što je sitna, već zato što mora biti ogromna da u nju stane sve što osjećamo, izgovaramo i živimo. Kako mravima nije dano da spoznaju velike stvari poput ljudi, već vide samo njihov prst ili tamu đona cipele prije nego ih zgnječi, tako ni ljudima nije dano da vide tako veliku stvar kolika je duša. Tek osjete kada se u toj ogromnoj prozirnoj vreći zakoprca nešto nalik sreći ili tuzi, pa ih usput i dotakne.

Zato se na ovom svijetu duše kriju i stišću u tijelima, dok na onom drugom svijetu za njih ima dovoljno mjesta da se opuste i rašire koliko im volja. Taj je svijet ogroman, dovoljno velik da u njega stanu duše svih ljudi – onih koji su bili, onih koji jesu i onih koji će tek biti. Kada o tome misli, Ljubo računa da bi prostor ovoga svijeta posve ispunilo vec tisuću duša. Naravno, kada bi izašle iz tijela i napuhale se svime što u sebi nose. A na onom svijetu do sada ih zasigurno već ima na milijarde. Sve stanu, i još ima mjesta koliko hoćeš.
(nastavice se)